Zadnja nedjelja kroz godinu. Nema razloga za slavlje: 50 godina FSSPX (drugi dio, posljedice)

 U ime Oca I Sina I Duha Svetoga.

 Moji predragi u Gospodinu Našem,

 U prvom dijelu ove propovijedi pokušao sam ukratko obnoviti povijest i stvaranje SSPX-a koja ove godine puni pola stoljeća.

Pokušao sam objasniti da je NB Lefebvre - s obzirom na povijesne okolnosti - vjerojatno bez njegove velike pogreške - djelovao kako bi "učinio pravu stvar" među katastrofom koja je uslijedila nakon Drugog Vatikanskog. Ali polazište je bilo nejasno i ne precizno definirano. Uvježbavanje svećenika u skladu s duhom Crkve je u redu - ali to nije dovoljno, pogotovo ako je teološki temelj ove akcije slabo postavljen.

Gdje dakle možemo pronaći nepreciznost i nedostatak jasnoće u SSPX-u? Može ih se naći u velikom broju činjenica i stavova, a spomenut ćemo samo nekoliko važnih.

Pravila SSPX-a jasno kažu da je njen cilj katoličko svećenstvo i sve što je uz njega vezano. Ovo je zaista jako dobro. - Ali istodobno je činjenica da NB Lefebvre nikada nije zauzeo jasan stav u vezi s Montinijevim obredom svetog reda. I ne samo to, izvršio je jedno svećeničko ređenje koristeći taj (Montinijev) obred u ranim danima ... Ovo je jedno od glavnih zala od kojih SSPX sada trjpi. SSPX je preokrenuo svoj stav prema NE svećenicima koji se pridružuju njihovim redovima, ne dodelivši im više, općenito govoreći, barem uvjetna ređenja, u tradicionalnom obredu, od strane sigurno valjano posvećenog biskupa. Kad sam ja vio u sjemeništu bilo je suprotno: oni su prije zaređivali takve svećenike nego ne. Ali to nikada nije bila dosljedna praksa, kako sam kasnije saznao. Stoga SSPX izlaže vjernike koji im vjeruju, sve većem broju invalidsko zaređenih svećenika, sa svim posljedicama neispravno dodijeljenih Sakramenata koje to za sobom povlači. - Ne trebamo ulaziti u vrlo tužne okolnosti koje su se pojavile sredinom ove godine. Nemoralni i kriminalni tretman seksualnim prekršajima određenog broja SSPX svećenika izložen je usred bijela dana. Ne samo da je svaki od ovih slučajeva užasan. Ali također je postalo vrlo jasno da se sustavno zataškavalo činjenice, dopuštajući tako počiniteljima da svoja kaznena djela čine na sukcesivnim mjestima. Nešto je definitivno krenulo užasno loše u ovom društvu namijenjenom katoličkom svećenstvu i Crkvi. Što točno nije u redu? To je što u redovima SSPX-a dominira partizanski duh. Biti dobar "partijski vojnik" (Parteisoldat) eminentna je vrlina. To je tipično obilježje ideološke luđačke košulje koju nameće bilo koji kult - u slučaju SSPX kult osobe i stavova i modus operandi NB Lefebvre.

Isto vrijedi i za novu misu i ostale sakramente. SSPX nema jasan i nedvosmislen stav u pogledu njihove valjanosti i dopuštenosti. NB Lefebvru trebalo je relativno dugo vremena da povuče potez i podrži one koji su radili na onome što je trebalo postati “Ottavianijeva intervencija” 1969. Nakon toga je dugi niz godina njegov stav o tome može li se prisustvovati misi Novus Ordo bio izuzetno slab. Do otvorenog progona od strane Rima (1974. - 1976.), govorio je svojim sjemeništarcima da prisustvuju konzervativnim misama Novus Ordo ili mješovitim obredima, "makar da pruže potporu svećenicima" koji su se na ovaj ili onaj način opirali promjenama Drugog Vatikanskog. - Čak i Bp Williamson koji se u SSPX-u oduvijek smatrao "tvrdom linijom" (što ga je 2009. isključilo iz njihovih redova) govori najnevjerojatnije stvari u vezi s novom "misom": zasigurno je dizajnirana da potkopa i uništi vjeru; ali ako ocijenite da odlazak na novu „misu“ jača vašu vjeru, onda samo naprijed. Inače, isti je onaj koji kaže da "sedevacantisti" uglavnom sude prema njihovim osjećajima "jer više ne mogu imati tih"papa "". - U sakramentalnim pitanjima moramo dodati dvosmislen stav SSPX-a u pogledu poništenja braka. Obično prihvaćaju poništenja koja izriču institucije Novus Ordo. Stoga stav SSPX-a nije ništa drugo do mekana verzija "Amoris laetitia", jer su u konačnici i najteža pitanja prepuštena prosudbi savjesti ili pronicljivosti pojedinca.

Dakle, što je temelj svega što pokušavam reći? Ne mogu sam od sebe bacati kamenje ili prljavštinu na druge. Ali moram izložiti ono što objektivno, prema učenju i svim mjerilima Crkve, nije u redu - bilo samo zato da upozorim vjernike koji ih slijede u najboljoj nakani. Kakva bi korist mogla biti pridruživanje vojsci na bojištu ako uskoro saznate da su mine ne samo na neprijateljskom polju, već i u vlastitim rovovima?

Pokušao sam kratkim povijesnim pregledom pokazati da se mnoge, ako ne i sva nezdrava djelovanja SSPX-e, vraćaju na njihovog osnivača. Ono što je loše počelo, rijetko postaje dobro ...

Ali također je jasno da je situacija u Crkvi bila vrlo nova u doba osnutka SSPX-a. Stoga nije pretjerano iznenađujuće što NB Lefebvre nije odmah zauzeo jasan i jednoznačan stav. Isto se može reći i za njegovu poznatu deklaraciju od 21. studenog 1974. Nejasna teologija "dvaju Rima" mogla je i trebala biti razjašnjena prilično brzo, kao i bilo koja druga nepreciznost ili pogrešno stajalište u početku. Umjesto toga, oni se podržavaju u SSPX do danas. Isto vrijedi i za sve stvari koje sam ukratko gore spomenuo:

° Priznanje od strane hijerarhije koja je doista tek materijalno govoreći održala apostolsko nasljedstvo 1970-ih. SSPX može tvrditi da je "od Crkve" kakva je postala nakon Drugog Vatikanskog - ali tada nemaju pravo nazivati se "tradicionalistima"!

° Sakramentalni obredi koji se u praksi moraju tretirati kao nevaljani, ako postoji pozitivna teološka sumnja, SSPX umjesto toga ih tretira kao da problem ne postoji. To ima najozbiljnije posljedice koje se neprestano povećavaju i pojačavaju: NEVALJANI NE svećenici prihvaćeni u njihova djelovanja; nevaljani (ponovni) brakovi nakon NE poništenja itd.

Ali možda će se neki usprotiviti: Problem je prevelik da bi ga se moglo uzeti u obzir. Ili: Ako nema rješenja, vjerojatno nema problema? Ili: Ali barem putem SSPX-a deseci tisuća katolika imaju misu, sakramente ...

Stvar je u tome što je NB Lefebvre barem u nekoj fazi imao mogućnost i sredstva za ispravnu procjenu problema, a zatim za korištenje ispravnih rješenja. Fra Noel Barbara iz vlastite kongregacije, Oci Svetog Duha, a posebno dominikanac fra Guérard des Lauriers bili su vrlo istančani teolozi koji su radili s NB Lefebvreom u ranim godinama SSPX-a. Ali zbog njegovog pragmatičnog stava nisu bili poslušani, i NB Lefebvre je tako odbacio jedino katoličko rješenje, formalno upražnjeno mjesto Svete Stolice. No, uvijek mu je to ostajalo u mislima, kao što to posebno pokazuju događaji iz 1986. godine. U to je vrijeme AB Lefebvre rekao svojim svećenicima i sjemeništarcima: Imamo veliki problem i trebali bismo ga početi objašnjavati vjernicima da i oni ne izgube vjeru. Poljski je papa upravo najavio međureligijski ekumenski sastanak u Asizu i spremao se da prvi put posjeti sinagogu u Rimu. Dakle, problem je bio, prema riječima NB Lefebvre, što su se katolici suočili s papom koji je počinio javne grijehe protiv 1. Božje zapovijedi.

Ništa nije proizašlo iz ovog trenutnog uvida jer je kard. Ratzinger odmah ispružio ruku. Tada je cijela priča završila u biskupskim posvećenjima u Ecôni 30. lipnja 1988. Ovdje mačka grize svoj rep jer ne možete posvećivati ​​katoličke biskupe, a istovremeno priznati da postoji valjana katolička hijerarhija - Papa i biskupi – i govoreći, kao NB Lefebvre u svojoj propovijedi na posvećenjima, da nije imao namjeru utemeljiti paralelnu hijerarhiju ili Crkvu, što je bio čisti isprazni govor lišen bilo kakvog teološkog smisla.

Tragična je stvarnost da su se sva glavna pitanja - nova „misa“, administracija sakramenata, uključujući svećeništvo i episkopat, a ponajviše upražnjeno mjesto Svete Stolice - teološki obrađena i riješena od fra (kasnije Bp) Guérard des Lauriers.

Ja nisam sudac NB Lefebvre. Bog mu je presudio i možda će u nekoj fazi Crkva prosuditi njegova učenja i postupke kada ponovno bude posjedovala valjanu hijerarhiju. Ali želim da shvatite kako su neodgovarajući izbori za koje se NB Lefebvre opredijelio u prvim fazama utemeljenja SSPX-a nikada nisu bili revidirani, a kamoli ispravljeni. Posljedice su ogromne, jer ideje imaju posljedice. Posebice teološke ideje ili koncepti nužno imaju ogroman utjecaj, kao što možemo vidjeti kroz povijest.

Stoga budimo vrlo pažljivi kako bismo pravilno razumjeli prirodu stvarne situacije Crkve. Zahvalimo našem Gospodinu na velikoj milosti i daru istine i vjere. Poznavanje istine u današnje vrijeme podrazumijeva veliku odgovornost - ponajprije odgovornost za očuvanje nerazrijeđene i nepromjenjene istine te njezino širenje što je više moguće.

 Sveti Pio X - moli za nas, i moli za njih!

 U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski

Propovijed za 23. nedjelju nakon Duhova, 8. studenog 2020. - Nema razloga za slavlje: 50 godina FSSPX-a (1. dio)

 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Dragi moji u Gospodinu Našem,

Danas ćemo opširnije razgovarati o svećeničkom društvu svetog Pija X (FSSPX ili SSPX) jer je ono staro pola stoljeća. Nastaviti ću sa drugim dijelom koji će se baviti ovom temom.

Zašto govorimo o NB Lefebvreu i njegovoj bratovštini SSPX? Jer, po mom mišljenju, to je paradigma kako i koliko stvari mogu poći po zlu ako polazište nije dobro određeno u takvom pothvatu; ili ako se ništa ne poduzme da se ispravi ono što u početku nije bilo jasno definirano ili postavljeno. I zato što je, naravno, postao bedem „tradicionalista“ svih vrsta - onih koji žele biti „u sjedinjenju s Rimom“; oni koji odbijaju biti ujedinjeni s „Rimom neoprotestantske i neomodernističke tendencije“ (deklaracija od 21. studenog 1974); i oni koji stoje negdje između. Bedem koji svojim ogromnim brojevima prkosi bilo kojoj konkurenciji čiji je utjecaj tijekom proteklih desetljeća bio ogroman i koji je iscrpio i ugušio pravi otpor modernističkom osvajanju nakon Vatikana2.

Moj je datum rođenja između faktičkog osnutka SSPX-a 1969. i službenog priznanja kao pobožnog instituta od strane tadašnjeg biskupa iz Friburga (CH) mons. Françoisa Charrièrea 1. studenog 1970. Nadbiskup (emeritus) Lefebvre, utemeljitelj SSPX, uvijek je formalno odobravanje ustava SSPX-a „od strane Crkve“, putem „nadležnog mjesnog biskupa“, smatrao kamenom osloncem božanske Providnosti. Nebrojeno je puta rekao u svojim propovijedima i na duhovnim konferencijama: Samo ako hijerarhijska Crkva odobri društvo koje je bio prisiljen osnovati, nastavio bi s tim.

Osobno mogu potvrditi činjenicu da je nepreciznost NB Lefebvrea uvijek postojala u SSPX-u. Proveo sam polovicu svog života (do sada), i većinu svog odraslog života u njihovim redovima, od 1988. do 2013. Nevjerojatan broj stvari postao mi je jasan tek nakon što sam napustio to crkvenu i ideološku mješavinu.

Pothvat AB Lefebvrea imao je dobar i obećavajući početak, bez ikakve sumnje. Drugi Vatikanski zaključen je krajem 1965 .; 1968. doživjela je kulturnu i „seksualnu“ revoluciju tijekom koje je crvena komunistička zastava bila istaknuta na krovu francuskog sjemeništa u Rimu, gdje je 1920-ih bio obučavan sjemeništarac Marcel Lefebvre. Iste godine bilo je vrlo problematično preuređivanje sakramentalnih obreda svetog reda, kao najočitije bilo je poništavanje biskupskog posvećenja. U travnju 1969. godine katolički svijet bio je gurnut u “novu misu”; u vrijeme kad se katolički mentalitet početo ozbiljno buditi zbog efekata “novih Dubova”, obećanih od Drugog Vatikanskog.

Iako je NB Lefebvreu bilo jasno da je vjera ugrožena među katolicima, on nije bio dovoljan teolog da bi jasno utvrdio podrijetlo problema i njegove posljedice. Jedna je od mantri u SSPX-u koja ističe da je AB Lefebvre bio izvrstan teolog - što očito nije. Stoga je počinio vrlo temeljnu pogrešku: pokušavajući "učiniti pravu stvar" prije nego što je pogledao što je trebalo učiniti, u svjetlu vjere. Ortopraksija prije pravovjerja. Nikad nije uspjelo jer ne funkcionira. Akcije proizlaze iz onoga što nešto jest - "agere sequitur esse". Žalosni i tragični neuspjeh mnogih svećeničkih i redovničkih zvanja u SSPX-u i oko njega proizlazi iz siromašnih i ubrzanih početaka: Iako je potreba za slanjem svećenika dušama u opasnosti i traženje istinske vjere i sakramenata bila vrlo stvarna, odgovarajuće rješenje nije bilo slati svećenike posvuda, često same ... NB Lefebvre je uvijek vidio problem. Ali on je to započeo, dok kasnije nije poduzeo učinkovite mjere da učvrsti rane temelje.

Svakako postoji njegova biografija koja će možda malo osvijetliti njegove postupke.

Odrastao je u liberalnom katoličkom okruženju. Njegovo je usavršavanje u Rimu bilo zvučno i antiliberalno, ali pod utjecajem tekućeg spora oko "française action" pod vodstvom pape Pija XI. Tada je ušao u misionarsku skupštinu Duhovaca, otaca Duha Svetoga, nedugo nakon ređenja. U Africi se prilično brzo popeo stubama crkvene karijere, zbog svojih velikih praktičnih, organizacijskih sposobnosti. Predstojnik različitih lokalnih misijskih župa; rektor sjemeništa. Potom je u Francuskoj pozvan da usmjerava skolastikat, prvi dio studija filozofije, u svojoj kongregaciji, prije nego što ga je papa Pio XII imenovao biskupom. Tada je postao prvi nadbiskup Dakara (Senegal), a uskoro je imenovan i papinskim delegatom za sve kolonije francuskog govornog područja (što je isključilo Alžir jer je to bila francuska pokrajina). To znači da je bio desetak godina Papin osobni predstavnik u mnogim afričkim regijama. Nakon dolaska Roncallija (Ivan XXIII) je smijenjen, korak po korak, završavajući biskupom najmanje biskupije u Francuskoj prije nego što je izabran za vrhovnog vrhovnika svoje zajednice, a istovremeno je bio i članom pripremne komisije za Drugi Vatikanski. Kao vrhovni poglavar, bio je jedan od saborskih otaca i potpisao je, koliko se može reći, sve dokumente Sabora nakon što se prethodno hrabro borio - ne previše korisno - kako bi osigurao da dokumenti Sabora drže katolički znak. 1968. dao je otkaz na pola mandata u svom Superioratu jer nije želio potpisati preuređenje i uništavanje svoje zajednice, čija su pravila bila prilagođena "duhu Sabora". Tako se u 63. godini, umjesto da je stigao do vrha crkvene karijere - mogao bi na kraju biti imenovan kardinalom, da je P. Pio XII živio malo dulje ili da je imao uistinu katoličkog nasljednika - našao se bez posla i u prijevremenoj mirovini. Tada je zamoljen da na sebe preuzme temelj sjemeništa koje će obučavati svećenike prema nepromjenjivim katoličkim standardima.

NB Lefebvre stoga je pokrenuo malo sjemenište u Fribourgu, kako kažu na francuskom, "avec les moyens du bord", sa onim što je imao pri ruci. Bilo je to iskustvo vlaka-tegljača dugi niz godina, jedna kriza za drugom. Sredinom 1977. godine rektor sjemeništa i svi učitelji su se udaljili, alternativno tražeći od NB Lefebvrea da napusti sjemenište. Tako je NB Lefebvre bio prisiljen imenovati mlade i neiskusne svećenike koji će predavati u sjemeništu, i tako je bilo od tada, s nekoliko iznimaka. To nije dobra situacija jer je dovela do mentaliteta "zatvorenog kruga"; i povrh toga, nije se nužno favorizirala intelektualna ili moralna izvrsnost učitelja, već njihova sposobnost da slijede "stranačku liniju".

Kasnije 1977., na početku nove akademske godine, NB Lefebvre zamolio je fra Guérarda des Lauriersa dominikanca-a koji mu je do tada pomagao, da se kloni sjemeništa. Njihova kratka razmjena pisama vrlo je poučna jer po mom skromnom mišljenju predstavlja prekretnicu u povijesti SSPX-a. Čak i ako je NB Lefebvre bio pod šokom zbog gubitka cijelog fakulteta u sjemeništu te iste godine, ovdje prikazan stav je neprihvatljiv. NB Lefebvre inzistira da se fra Guérard ne smije vratiti u Ecônu jer njegova doktrina dijeli sjemenište. Fra Guérard ukratko izlaže zašto Montini formalno govoreći ne može biti papa. Piše da su njegovi (od NB Lefebvrea) argumenti  neodrživi, a ako se ne slaže sa tim, NB Lefebvre može mu pokazati gdje ili zašto nije tako. NB Lefebvre ne odgovara na argumente, već jednostavno inzistira na svojoj odluci da fra Guérarda udalji od sjemeništa. Po mom mišljenju, upečatljiv primjer kako se ne nositi s istinom: jednostavno odlučivanje o smjeru djelovanja, istisnuvši srž problema.

Samo godinu dana kasnije pozornica će se srušiti na NB Lefebvre, da tako kažem, kad je Montini umro i stigao poljski papa. Njegov bi ga pragmatizam naveo da prihvati rimske zablude "tumačenja Koncila u svjetlu Tradicije" i "dopuštanja da napravimo eksperiment Tradicije".

Ukratko, da zaključim ovaj prvi dio našeg brzog pregleda povijesti SSPX-a, mislim da je samo reći da čak i da je NB Lefebvre zauzeo sedevakantističko gledište - kao što je izgledao sklon 1986. - ne bi otišao dalje od mišljenja , što je bilo njegovo vjerovanje u pitanju vlasti: Može biti da Montini (ili Wojtyla ...) nije pravi Papa - ali mi ne možemo odlučiti o ovom pitanju, mora odlučiti Crkva. Jednostavan sofizam, jer ako je Crkva lišena njezinog autoriteta, Kristova namjesnika, kako bi mogla odlučiti o ovom pitanju? Ali NB Lefebvre nikada nije shvatio, koliko ja mogu vidjeti, da je pitanje autoriteta ugrađeno u eklisiologiju, te je stoga duboko i odmah povezano s istinskim pojmom vjere.

U drugom dijelu ove propovijedi vidjet ćemo višestruke posljedice utemeljenja bratovištine od NB Lefebvre i temeljne pogreške.

Za sada, zahvalimo našem Gospodaru što nam je dao svjetlo istine. Nosimo ovo blago sa strahom i trepetom u krhkoj posudi svoga uma i srca! Naučimo lekcije iz povijesti kako bismo izbjegli zamke u koje su mnogi upali prije nas. Gospo, sjedište Mudrosti, Majko Dobra Savjeta, moli za nas!

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski

Trump je navjerojatnije pobijedio. Uloga medija. I nakon pobjede?

 

 „Ljudi će vjerovati ono što im bude naloženo u vijestima da trebaju vjerovati“. G. Orwell
Koja je taktika koju provode glavni mediji za (dez)informaciju, među kojima su glavni hrvatski u svjetskom vrhu po gadosti?

(Pravo stanje, na dan objave članka, je ovo: https://everylegalvote.com/country)

Oni savršeno znaju da je Trump dobio izbore, i da je izvršena prevara. Čemu onda inzistirati da je Biden predsjednik?
Kad se otkrije da je ustvari Trump pobijedio, predstaviće njegovu pobjedu kao krađu i otimanja izbora Bidenu. Time će opravdati pobune koje će oni sami, implicitno i eksplicitno sazvati i podržati. Tada će nastati ozbiljna opasnost građanskog rata u Americi.
Mnogi će platiti veliku cijenu, ali domoljubi kršćanske inspiracije će pobijediti. Zli to nikad ne će prihvatiti. Nastaje teško vrijeme, ali barem sa značajnijom podrškom nego što smo imali do sada. Nešto što će prijeći ocean, i dotaći se i naših obala.

Propovijed za blagdan Svih svetih, 1. studenoga 2020.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Dragi moji u Gospodinu našem,

Blagdan Svih svetih moćan je podsjetnik na stvarnost Neba. Moramo iznova i iznova podizati svoj duh do nebeskih sfera u kojima Bog prebiva usred Anđela i svetaca; gdje je On istinsko i vječno opće dobro - njihovo svjetlo, njihov život, njihova hrana, njihova sreća; gdje je sve nesavršeno zauvijek isključeno ...

U Evanđelju nam Gospodin pokazuje put kojim samo možemo težiti da budemo među izabranima: Naporan Put Križa, Blaženstva. Zašto kažemo da je život prema Blaženstvima križni put? Jer naš Gospodin tako kaže! Nakon što je proglasio osam Blaženstava, on ih sažima rekavši: „Blago vama kad će vas budu klevetali i proganjali, i govorili svaku vrstu zla protiv vas, zbog mog Imena: radujte se i kličite, jer je vaša nagrada velika u nebú. Jer tako su progonili i proroke koji su bili prije vass." (Mt 5,11-12)

Svi pravi sveci, svi istinski katolici podnijeli su progone svih vrsta, kao što je sv. Pavao napisao o svojim iskustvima Korinćanima: „U čestim putovanjima, u opasnostima od poplava, u opasnostima od razbojnika, u opasnostima od mojih sunarodnjaka, u opasnostima od pogana, u opasnostima u gradu, u opasnostima u pustinji, u opasnostima na moru, u opasnostima od lažne braće. " (2Kor 11:26)

U tom smislu moramo uzeti u obzir dvije točke:

prvo, da su ti progoni u konačnici radi Istine: „govorili svaku vrstu zla protiv vas, zbog mog Imena“, kako je to rekao naš Gospodin; tako su i proroci bili progonjeni i većina od njih ubijeni od svog naroda;

drugo, da trebamo ustrajati do kraja, do posljednjeg daha, izdržavajući ovu vrstu progona.

Vrlo je pokazno da se u sadašnjoj situaciji - onoj u kojoj Crkva postoji u stanju prikraćenosti, bez ovlasti Kristovog namjesnika - čini da je vrlo malo ljudi spremno problem shvatiti ispravno i pravedno. To je ujedno i razlog zašto toliko mnogo "tradicionalista" i "konzervativaca", nakon što su imali uvid i možda neko "iskustvo" Istine, prije ili kasnije napusti dobru borbu. Mnogi od njih na kraju su se zadovoljili nekim pristojnim naukom, pa čak i sakramentima koje su dijelili nepravilno zaređeni svećenici. Tamo su stigli zbog pragmatičnog stava, poput stava nadb. Lefebvrea koji je sklopio primirje s "rimskim vlastima" nakon dolaska “poljskog pape” (studeni 1978. - veljača 1979.).

„Sablazan Križa“ (usp. Gal 5,11) trajan je i mogu ga podnijeti samo „siromašni duhom“, odnosno, kako kažu katolički komentari, ponizni i oni čiji duh nije podređen bogatstvu. Nije li upravo to velika lekcija koju nas Gospodin poziva da naučimo od njega? "Učite od mene, jer sam krotak i ponizna srca." (Mt 11,29) Isuse, krotka i ponizna srca, učini naše srce sličnim tvom!

„Jer otajstvo bezakonja već djeluje“ (2Thes 2: 7), opet piše sveti Pavao. Izdajnik apostol Juda Iskariotski, koji je bio lopov (usp. Iv 12,6), sagriješio je protiv prvog Blaženstva. Stoga ga je skandal s Križem - kad je postalo jasno da će se naš Gospodin predati u ruke svojih poslušnika - potpuno izbacio iz pravca, "i otišao je i objesio se o drvo" (Mt 27,5). Postao je paradigma za sve one koji zdušno služe Bogu i čine se oruđem otajstva bezakonja; mlaki kojega će naš Gospodin ispljuvati iz usta (usp. Apc 3,16).

Naš kršćanski život danas moramo temeljiti na Istini, kako najbolje znamo! Moramo graditi svoju kuću na stijeni, a ne na pijesku! Previše smo vidjeli, i još uvijek vidimo, koji se zadovoljavaju nekim "Hirngespinsteom" - sanjarskim snovima, maštarijama - umjesto da idu za istinom i ničim osim istine. „Preljubnici, zar ne znate da je prijateljstvo ovoga svijeta neprijateljstvo prema Bogu? Tko dakle bude prijatelj ovoga svijeta, postaje Božji neprijatelj “, upozorava ih sveti Jakov (4: 4). Da bi "živjeli", odlučili su skratiti uglove. Problem je što se ponekad uspije u tom pothvatu - kao kod vozača automobila (posebno mladih i onih bez mozga) koji misle da su brži ako skrenu zavoje; ali onda loša navika prije ili kasnije dovede do katastrofe ili barem do velike opasnosti, naime ako počnu rezati kutove čak i tamo gdje ne mogu vidjeti što dolazi sa druge strane. - Svatko tko danas zaobiđe istinu, nepogrešivo završi smrskan i slomljenog vrata - jer su oduzete zaštitne mjere župnika, katoličkih institucija itd. Stoga je jedini razuman i čestit izbor ostati uz Istinu, bez obzira koju cijenu treba platiti. Jer samo ako se uvijek i dosljedno držimo Istine, Bog nam može i dat će milost svih milosti, dar konačne ustrajnosti!

Kako je danas izuzetno teško ustrajati ... Naša je nestrpljivost velika prepreka; i tu je zavođenje svijeta; postoje one „praktične potrebe“ koje će nas tjerati da zaboravimo ono što je jedino neophodno (usp. Lk 10,42).

U vrlo humanom obratu sveti Ivan u Apokalipsi iznosi kako su čak i sveti mučenici na nebu nestrpljivi: „I povikaše gromkim glasom govoreći: Koliko još dugo, Sveti i Istiniti Gospodine, ne želiš osvetiti našu krv i suditi onima koji žive na zemlji? I bijele haljine dane su svakom od njih; i rečeno im je da se strpe malo vremena dok se ne napuni broj vjernih sluga i njihove braće koja trebaju biti ubijena, baš kao i oni. " (Apc 6: 10-11) Riječi "Osveti nam se za krv" znače: Oni to ne traže iz mržnje prema svojim neprijateljima, već iz revnosti za Božju slavu i želje da Gospodin ubrza opći sud, i potpuno blaženstvo svih njegovih izabranika.

Dragi moji ljubljeni! Što se stvari više pogoršavaju, to više trebamo imati upravo ovaj način razmišljanja: „Primum in intentione est ultimum in Executione. - Prva stvar u namjeri je posljednja u izvršenju. " Opće dobro i istinski kraj svega što je Bog stvorio je Njegova veća slava. Dok je Božja unutarnja slava - punina i blaženstvo trojstvenog života Oca, Sina i Duha Svetoga - nepromjenjivo savršena, Njegova vanjska slava - koju On ima pravo primiti od svojih stvorenja - raste sve do općeg suda i konačno stanje nas stvorenja. Kad smo maltretirani od drugih, ili od događaja koji nas ne raduju; čak i ako bismo bili ubijeni u Kristovo ime, najviši cilj i posljednji kraj nikada nam ne smiju izmaći.

Samo ako živimo i umremo u takvom stavu, možemo se čvrsto nadati da ćemo biti uvršteni među sve svete.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 

 

 

Propovijed na Svetkovinu Svetog Luke, 18. Listopada 2020

 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga,

Dragi moji u Gospodinu Našem,

Danas imamo veliku radost zbog proslave blagdana svetog Luke, autora trećeg Evanđelja i Djela apostolskih. Poput svetog Marka, on nije bio jedan od apostola. Ali oni i su dobili istu čast kao i apostoli: Bog ih je odabrao da u pisanom obliku polože velik dio nauka našega Gospodina, potpomognuti nadahnućem Duha Svetoga kako bi spriječio njihove zapise od svake pogreške.

Dakle, prvo bismo trebali biti vrlo zahvalni svetom Luki jer je svoj život posvetio Evanđelju: „... brat čija se služba Evanđelju hvali u svim crkvama ...“ (Poslanica). Također je pratio svetog Pavla u mnogim njegovim apostolskim putovanjima: „... štoviše, koga su crkve također postavile da putuje s nama sudjelujući u milosti koje su nam dane, na slavu Gospodnju i za pokazati vlastitu spremnost ”. Također je jako pazio, kako to sam naznačuje na početku svog Evanđelja, da od drugih apostola nauči što je naš Gospodin učinio i rekao: „Kako su nam ih predali, koji su od početka bili očevici i služitelji riječi“(Lk 1,2). Sveti Luka doživio je starost, 84 godine, živjeći celibat. Umro je mučeničkom smrću obješen na maslini u grčkom gradu Tebi. Njegovi posmrtni ostaci završili su nedaleko odavde, u Padovi u Italiji - ali ne u istoj crkvi kao i relikvije svetog Ante!

Razmotrimo dalje način na koji naš Gospodin šalje dodatnih 72 učenika: „i posla ih po dvoje ispred sebe u svaki grad i mjesto kamo je sam trebao doći“ (Lk 10,1). Veliki papa i doktor crkve Grgur Veliki komentira ovaj odlomak (17. homilija o evanđeljima; usp. Rimski brevijar):

„Draga voljena braćo, naš Gospodin i Spasitelj ponekad nas opominje riječima, a ponekad djelima. Da, sama Njegova djela nas i sama uče onome što On čini šuteći. Njegov primjer i dalje nas potiče na oponašanje. Pogledajte kako šalje svoje učenike da propovijedaju po dvoje, jer postoje dvije zapovijedi da se voli, to jest zapovijed da volimo Boga i zapovijed da volimo bližnjega, a gdje nema dvoje, jedan je sam, nema na čemu izvršavati Gospodnju zapovijed. I ni za koga se ne može pravilno reći da voli sebe: jer ljubav teži prema bližnjemu, ako je to ljubav na koju nas obvezuje Evanđelje. Evo, Gospodin šalje svoje učenike da propovijedaju po dvoje i dvoje, a time nas šutke poučava da tko ne voli bližnjega svoga, takav ne bi trebao preuzeti na sebe službu propovjednika.

Dobro je također rečeno i da ih je poslao ispred sebe u svaki grad i mjesto kamo bi On sam došao. Gospodin slijedi svoje propovjednike: prvo dolazi propovijest, a zatim i sam Gospodin dolazi u kuću našega uma, tamo gdje je riječ poticaja već prije došla i tako ulazi istina u naš um."

S jedne strane, objašnjava sveti Papa, naša najvažnija dužnost prema bližnjemu je milosrđe - "proximo caritas". To je točno, pogotovo ako govorimo u ime našega Gospodina. Najveća je dobrotvornost u tome da drugima govorimo istinu, cijelu istinu i ništa osim istine - u onoj mjeri u kojoj ih zanima, i tragaju za istinom, naravno. Inače bismo svinjama bacali Božji biser: „Ne dajite svetinje psima; niti bacajte biserje pred svinje, da ih možda ne zgaze pod nogama, i okrećući se protiv vas da vas ne poderaju." (Mt 7,6) Koliko grešaka i grijeha čine oni koji podučavaju i propovijedaju na svoju ruku: „se ipsos pascentes - hranjenje /čuvanje sebe“, kako to kaže sveti Augustin u propovijedi (46) o zlim pastirima. Ili na internetu, gdje sve vrste samozvanih "ujaka i teta Crkve" (kako ih ja zovem) iznose sve što ih je volja - gdje ne vide bijelinu u oku drugog - s mnogo oštrine , te obasipanjem uvredama onoga tko nije njihovog mišljenja.

S druge strane, sveti Grgur inzistira - kao i sveti Pavao - da vjera dolazi preko slušanja, "fides ex auditu" (Rim 10:17). Internet je dobro i dragocjeno polazište za ljude koji žele tražiti, naučiti i obratiti se - ali ne može pružiti više. Vrlo brzo svaki pravi obraćenik treba stupiti u kontakt sa svećenikom kako bi primio Sakramente vjere kroz koje u konačnici naš Gospodin dolazi u naš um i srce.

Uzmimo ozbiljno učenja koja nam je sveti Luka postavio u dvije od 27 knjiga Novoga zavjeta. Nemojmo oponašati “modernog” čovjeka koji bira i izabire sve što mu se sviđa ili ne sviđa; i koji stvari lako vidi kroz vlastitu prizmu koja je uglavnom nečista i izvrnuta. Neki su se sveci obratili i promijenili svoj život nakon što su čuli jednu rečenicu iz Evanđelja - toliko su ozbiljno shvatili da je to istina, utjelovljena Božja riječ.

Zazovimo svetog Luku, koji je bio liječnik, da bi njegovo djelo moglo biti učinkovit lijek za našu dušu!

Zamolimo ga da nas još više približi Gospi koju je imao privilegiju upoznati i razgovarati s njom, o čemu svjedoči njegov izvještaj o Navještenju, rođenju i djetinjstvu našega Gospodina. Kršćanska tradicija kaže da je on također bio taj koji je prvi naslikao njezinu sliku!

Svi sveti Učenici Gospodnji - molite za nas.

U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.

 

P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski