Propovijed za 23. nedjelju nakon Duhova, 8. studenog 2020. - Nema razloga za slavlje: 50 godina FSSPX-a (1. dio)

 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Dragi moji u Gospodinu Našem,

Danas ćemo opširnije razgovarati o svećeničkom društvu svetog Pija X (FSSPX ili SSPX) jer je ono staro pola stoljeća. Nastaviti ću sa drugim dijelom koji će se baviti ovom temom.

Zašto govorimo o NB Lefebvreu i njegovoj bratovštini SSPX? Jer, po mom mišljenju, to je paradigma kako i koliko stvari mogu poći po zlu ako polazište nije dobro određeno u takvom pothvatu; ili ako se ništa ne poduzme da se ispravi ono što u početku nije bilo jasno definirano ili postavljeno. I zato što je, naravno, postao bedem „tradicionalista“ svih vrsta - onih koji žele biti „u sjedinjenju s Rimom“; oni koji odbijaju biti ujedinjeni s „Rimom neoprotestantske i neomodernističke tendencije“ (deklaracija od 21. studenog 1974); i oni koji stoje negdje između. Bedem koji svojim ogromnim brojevima prkosi bilo kojoj konkurenciji čiji je utjecaj tijekom proteklih desetljeća bio ogroman i koji je iscrpio i ugušio pravi otpor modernističkom osvajanju nakon Vatikana2.

Moj je datum rođenja između faktičkog osnutka SSPX-a 1969. i službenog priznanja kao pobožnog instituta od strane tadašnjeg biskupa iz Friburga (CH) mons. Françoisa Charrièrea 1. studenog 1970. Nadbiskup (emeritus) Lefebvre, utemeljitelj SSPX, uvijek je formalno odobravanje ustava SSPX-a „od strane Crkve“, putem „nadležnog mjesnog biskupa“, smatrao kamenom osloncem božanske Providnosti. Nebrojeno je puta rekao u svojim propovijedima i na duhovnim konferencijama: Samo ako hijerarhijska Crkva odobri društvo koje je bio prisiljen osnovati, nastavio bi s tim.

Osobno mogu potvrditi činjenicu da je nepreciznost NB Lefebvrea uvijek postojala u SSPX-u. Proveo sam polovicu svog života (do sada), i većinu svog odraslog života u njihovim redovima, od 1988. do 2013. Nevjerojatan broj stvari postao mi je jasan tek nakon što sam napustio to crkvenu i ideološku mješavinu.

Pothvat AB Lefebvrea imao je dobar i obećavajući početak, bez ikakve sumnje. Drugi Vatikanski zaključen je krajem 1965 .; 1968. doživjela je kulturnu i „seksualnu“ revoluciju tijekom koje je crvena komunistička zastava bila istaknuta na krovu francuskog sjemeništa u Rimu, gdje je 1920-ih bio obučavan sjemeništarac Marcel Lefebvre. Iste godine bilo je vrlo problematično preuređivanje sakramentalnih obreda svetog reda, kao najočitije bilo je poništavanje biskupskog posvećenja. U travnju 1969. godine katolički svijet bio je gurnut u “novu misu”; u vrijeme kad se katolički mentalitet početo ozbiljno buditi zbog efekata “novih Dubova”, obećanih od Drugog Vatikanskog.

Iako je NB Lefebvreu bilo jasno da je vjera ugrožena među katolicima, on nije bio dovoljan teolog da bi jasno utvrdio podrijetlo problema i njegove posljedice. Jedna je od mantri u SSPX-u koja ističe da je AB Lefebvre bio izvrstan teolog - što očito nije. Stoga je počinio vrlo temeljnu pogrešku: pokušavajući "učiniti pravu stvar" prije nego što je pogledao što je trebalo učiniti, u svjetlu vjere. Ortopraksija prije pravovjerja. Nikad nije uspjelo jer ne funkcionira. Akcije proizlaze iz onoga što nešto jest - "agere sequitur esse". Žalosni i tragični neuspjeh mnogih svećeničkih i redovničkih zvanja u SSPX-u i oko njega proizlazi iz siromašnih i ubrzanih početaka: Iako je potreba za slanjem svećenika dušama u opasnosti i traženje istinske vjere i sakramenata bila vrlo stvarna, odgovarajuće rješenje nije bilo slati svećenike posvuda, često same ... NB Lefebvre je uvijek vidio problem. Ali on je to započeo, dok kasnije nije poduzeo učinkovite mjere da učvrsti rane temelje.

Svakako postoji njegova biografija koja će možda malo osvijetliti njegove postupke.

Odrastao je u liberalnom katoličkom okruženju. Njegovo je usavršavanje u Rimu bilo zvučno i antiliberalno, ali pod utjecajem tekućeg spora oko "française action" pod vodstvom pape Pija XI. Tada je ušao u misionarsku skupštinu Duhovaca, otaca Duha Svetoga, nedugo nakon ređenja. U Africi se prilično brzo popeo stubama crkvene karijere, zbog svojih velikih praktičnih, organizacijskih sposobnosti. Predstojnik različitih lokalnih misijskih župa; rektor sjemeništa. Potom je u Francuskoj pozvan da usmjerava skolastikat, prvi dio studija filozofije, u svojoj kongregaciji, prije nego što ga je papa Pio XII imenovao biskupom. Tada je postao prvi nadbiskup Dakara (Senegal), a uskoro je imenovan i papinskim delegatom za sve kolonije francuskog govornog područja (što je isključilo Alžir jer je to bila francuska pokrajina). To znači da je bio desetak godina Papin osobni predstavnik u mnogim afričkim regijama. Nakon dolaska Roncallija (Ivan XXIII) je smijenjen, korak po korak, završavajući biskupom najmanje biskupije u Francuskoj prije nego što je izabran za vrhovnog vrhovnika svoje zajednice, a istovremeno je bio i članom pripremne komisije za Drugi Vatikanski. Kao vrhovni poglavar, bio je jedan od saborskih otaca i potpisao je, koliko se može reći, sve dokumente Sabora nakon što se prethodno hrabro borio - ne previše korisno - kako bi osigurao da dokumenti Sabora drže katolički znak. 1968. dao je otkaz na pola mandata u svom Superioratu jer nije želio potpisati preuređenje i uništavanje svoje zajednice, čija su pravila bila prilagođena "duhu Sabora". Tako se u 63. godini, umjesto da je stigao do vrha crkvene karijere - mogao bi na kraju biti imenovan kardinalom, da je P. Pio XII živio malo dulje ili da je imao uistinu katoličkog nasljednika - našao se bez posla i u prijevremenoj mirovini. Tada je zamoljen da na sebe preuzme temelj sjemeništa koje će obučavati svećenike prema nepromjenjivim katoličkim standardima.

NB Lefebvre stoga je pokrenuo malo sjemenište u Fribourgu, kako kažu na francuskom, "avec les moyens du bord", sa onim što je imao pri ruci. Bilo je to iskustvo vlaka-tegljača dugi niz godina, jedna kriza za drugom. Sredinom 1977. godine rektor sjemeništa i svi učitelji su se udaljili, alternativno tražeći od NB Lefebvrea da napusti sjemenište. Tako je NB Lefebvre bio prisiljen imenovati mlade i neiskusne svećenike koji će predavati u sjemeništu, i tako je bilo od tada, s nekoliko iznimaka. To nije dobra situacija jer je dovela do mentaliteta "zatvorenog kruga"; i povrh toga, nije se nužno favorizirala intelektualna ili moralna izvrsnost učitelja, već njihova sposobnost da slijede "stranačku liniju".

Kasnije 1977., na početku nove akademske godine, NB Lefebvre zamolio je fra Guérarda des Lauriersa dominikanca-a koji mu je do tada pomagao, da se kloni sjemeništa. Njihova kratka razmjena pisama vrlo je poučna jer po mom skromnom mišljenju predstavlja prekretnicu u povijesti SSPX-a. Čak i ako je NB Lefebvre bio pod šokom zbog gubitka cijelog fakulteta u sjemeništu te iste godine, ovdje prikazan stav je neprihvatljiv. NB Lefebvre inzistira da se fra Guérard ne smije vratiti u Ecônu jer njegova doktrina dijeli sjemenište. Fra Guérard ukratko izlaže zašto Montini formalno govoreći ne može biti papa. Piše da su njegovi (od NB Lefebvrea) argumenti  neodrživi, a ako se ne slaže sa tim, NB Lefebvre može mu pokazati gdje ili zašto nije tako. NB Lefebvre ne odgovara na argumente, već jednostavno inzistira na svojoj odluci da fra Guérarda udalji od sjemeništa. Po mom mišljenju, upečatljiv primjer kako se ne nositi s istinom: jednostavno odlučivanje o smjeru djelovanja, istisnuvši srž problema.

Samo godinu dana kasnije pozornica će se srušiti na NB Lefebvre, da tako kažem, kad je Montini umro i stigao poljski papa. Njegov bi ga pragmatizam naveo da prihvati rimske zablude "tumačenja Koncila u svjetlu Tradicije" i "dopuštanja da napravimo eksperiment Tradicije".

Ukratko, da zaključim ovaj prvi dio našeg brzog pregleda povijesti SSPX-a, mislim da je samo reći da čak i da je NB Lefebvre zauzeo sedevakantističko gledište - kao što je izgledao sklon 1986. - ne bi otišao dalje od mišljenja , što je bilo njegovo vjerovanje u pitanju vlasti: Može biti da Montini (ili Wojtyla ...) nije pravi Papa - ali mi ne možemo odlučiti o ovom pitanju, mora odlučiti Crkva. Jednostavan sofizam, jer ako je Crkva lišena njezinog autoriteta, Kristova namjesnika, kako bi mogla odlučiti o ovom pitanju? Ali NB Lefebvre nikada nije shvatio, koliko ja mogu vidjeti, da je pitanje autoriteta ugrađeno u eklisiologiju, te je stoga duboko i odmah povezano s istinskim pojmom vjere.

U drugom dijelu ove propovijedi vidjet ćemo višestruke posljedice utemeljenja bratovištine od NB Lefebvre i temeljne pogreške.

Za sada, zahvalimo našem Gospodaru što nam je dao svjetlo istine. Nosimo ovo blago sa strahom i trepetom u krhkoj posudi svoga uma i srca! Naučimo lekcije iz povijesti kako bismo izbjegli zamke u koje su mnogi upali prije nas. Gospo, sjedište Mudrosti, Majko Dobra Savjeta, moli za nas!

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski