Najznačajnije Viganovo pismo do sada. Da li se radi o skrivenom sedevakantistu? Čisti katolicizam

Za sada samo prevodim, brzo koliko mogu kao što je običaj (ako me netko ispravi u kojem izrazu, zahvaljujem), zadnje Viganovo pismo (09/06/20). Impresivno. Izgleda glas savijesti Crkve. Komentirati ću, točku po točku, idućih dana. Sada ga samo prenosim ovdje, jer do sada ga nisam našao cijelog na hrvatskom, nego samo u dijelovima. Također je malo preveden, u cijelosti, i na druge jezike osim engleskog i italijanskog. Slijedi pismo, pravi esej o pravim razlozima u kojima se nalazi Crkva u više od zadnjih pedeset godina:

9 lipnja 2020

Sveti Efrem

Pročitao sam s velikim zanimanjem esej Njegove Ekselencije Athanasiusa Schneider objavljen na LifeSiteNews 1. lipnja, naknadno prevedenog na talijanski od Chiesa e post concilio, pod nazivom Nema božanske pozitivne volje ili naravno pravo na raznolikost religija. Pouk Njegove Ekselencije sažima, s jasnoćom onih koji govore sukladno Kristu, osporavanja protiv pretpostavljenog legitimiteta vršenja vjerske slobode koju je teorizirao Drugi vatikanski sabor, proturječijući svjedočanstvo Svetog pisma i glas tradicije, kao i katolički magisterij koji je vjerni čuvar obojeg.

Zasluga eseja njegove Ekselencije leži prije svega u njegovom shvaćanju uzročne veze između načela izrečenih, ili implicitno sadržanih u II Vatikanskom i njihovim logičnim posljedicama u doktrinarnim, moralnim, liturgijskim i disciplinskim odstupanjima koja su se pojavila i postupno razvila do današnjih dana. Monstrum generiran u modernističkim krugovima mogao je isprva biti stavljen na stranu, ali on se razvio i ojačao, tako da se danas pokazuje za ono što je to doista u svojoj subverzivnoj i buntovnoj prirodi. Stvorenje koje je zamišljeno u to vrijeme je uvijek isto, i bilo bi naivno misliti da se njegova perverzna narav može promijeniti. Pokušaji ispravljanja koncilskih ekscesa – pozivajući se na hermeneutiku kontinuiteta – pokazali su se neuspješnim: Naturam expellas furca, tamen usque recurret [Promijeni prirodu alatkom; ona će se vratiti na staro] (Horacio, Epist. I,10,24). Abu Dhabi Deklaracija - i, kao što biskup Schneider s pravom primjećuje, njene prve simptome u Asiškom Panteonu - "zamišljena je u duhu Drugog vatikanskog koncila", kao što Bergoglio ponosno potvrđuje.

Taj “koncilski duh" je dozvola legitimnosti koju inovatori ne dozvoljavaju svojim kritičarima, ne shvaćajući da upravo priznavanje te ostavštine potvrđuje ne samo pogrešnost sadašnjih deklaracija, već i heretičku matricu koja ih navodno opravdava. Promatrajući pažljivije, nikada se u povijesti Crkve dao slučaj nekog sabora koji bi se predstavio kao takav povijesni događaj koji bi bio drugačiji od bilo kojeg drugog sabora: nikada se nije govorilo o “duhu Nicejskog Sabora” ili “duhu Sabora Ferrara-Firence”, još manje o “duhu tridentinskog sabora”, kao što nikad nismo imali “postkoncilsku” epohu nakon IV Lateranskog ili I Vatikanskog.

Razlog je očigledan: ta su vijeća bila, neizostavno, izraz u jedinstvu glasa Svete Majke Crkve, i upravo zbog toga glas Gospodina Našega Isusa Krista. Značajno je i to da se oni koji održavaju novost Vatikana II također pridržavaju heretičkog nauka koji stavlja Boga Starog Zavjeta u suprotnosti s Bogom Novog zavjeta, kao da bi mogla postojati proturječnost između Božanskih Osoba Presvetog Trojstva. Očito je da ova proturječnost koja je gotovo gnostične ili kabalističke naravi služi legitimnosti novog subjekta koji je dragovoljno drugačiji i protivan Katoličkoj Crkvi. Doktrinarne pogreške gotovo uvijek odaju neku vrstu trinitarne hereze, i tako se povratkom na proglašenje trinitarinih (trojstvenih) dogmi kako ih se može poraziti: ut in confessione veræ sempiternæque deitatis, et in Personis proprietas, et in essentia unitas, et in majestate adoretur æqualitas: Ispovijedajući istinsko i vječno Božanstvo, klanjamo se što je svojestveno svakoj Osobi, njihovom jedinstvo u biti, i njihovoj jednakosti u veličanstvu.

Biskup Schneider navodi nekoliko kanona ekumenskih vijeća koji, prema njegovom mišljenju, predlažu doktrine koje je danas teško prihvatiti, kao što je, primjerice, obveza razlikovanja Židova po odjeći ili zabrana kršćanima služiti muslimanskim ili židovskim gospodarima. Među tim primjerima postoji i zahtjev traditio instrumentorum – a, proglašeg na Firentinskom Saboru, koje je kasnije bio isrpavljen Apostolskom Konstitucijom Pija XII Sacramentum Ordinis. Biskup Atanasius komentira: "Može se s pravom nadati i vjerovati da će budući papa ili ekumenski sabor ispraviti pogrešnu izjavu Vatikana II”. Čini mi se da je to argument koji, iako je napravljen s najboljim namjerama, potkopava katoličko zdanje iz temelja. Jer ako dopustimo da može postojati Magisterij koji bi, zbog promijenjene osjetljivosti, bio podložan abrogaciji, izmjeni ili različitom tumačenju s vremenom, neizbježno smo pod osudom [antimoderističkog] dekreta Lamentabili [pape Sv. Pija X.], a mi na kraju nudimo opravdanje onima koji, nedavno, upravo na temelju te pogrešne pretpostavke, izjavljuju da smrtna kazna "nije u skladu s Evanđeljem", te je tako izmijenjen Katekizam Katoličke Crkve. I, po istom principu, na određeni način mogli bismo dopustiti da su riječi Blaženog Pija IX u Quanta Cura na neki način ispravljene od strane Vatikana II, baš kao što se njegova ekselencija nada da bi se moglo dogoditi sa Dignitatis Humanae. Među primjerima koje predstavlja, nijedan od njih nije sam po sebi pogrešan ili heretičan: činjenica da je Firencski Sabor proglasilo da je traditio instrumentorum nužan za valjanost sakramenta reda nije ni na koji način kompromitirala svećenstvo u Crkvi, dopuštajući nevaže ređenje. Niti mi se čini da se može tvrditi da je taj aspekt, koliko god važan, doveo do doktrinarnih pogrešaka vjernika, nešto što se umjesto toga dogodilo samo s najnovijim Saborom. I kada bi se tijekom povijesti proširila razna krivovjerje, Crkva je uvijek odmah intervenirala kako bi ih osudila, kao što se dogodilo u vrijeme Sinode u Pistoia 1786, koja je na neki način anticipirala II Vatikanski, posebno dokidajući pričest van mise, uvodeći narodni jezik u liturgiju, i dokidajući molitve u misnom kanonu rečene submissa voce (tihim glasom); ali još više kada je teoretizirao o temelju biskupske kolegijalnosti, smanjujući prvenstvo pape na puku ministarsku funkciju. Ponovno čitanje djela te Sinode  ostavlja nas zaprepaštenima doslovnom formulacijom istih pogrešaka koje ćemo naći kasnije, u povećanom obliku, na Saboru kojim će predsjedati  Ivan XXIII i Pavao VI. S druge strane, baš kao što Istina dolazi od Boga, tako se pogreška hrani i širi po Protivniku, koji mrzi Crkvu Kristovu i njezino srce: svetu misu i presvetu euharistiju.

Dolazi trenutak u našem životu kada smo, po Božjoj Providnosti, suočeni s odlučujućim izborom za budućnost Crkve i za naše vječno spasenje. Govorim o izboru između priznavanja pogreške u koju smo praktički svi pali, gotovo uvijek bez zlih namjera, i želje za nastaviti gledati na drugu stranu ili se opravdati.

Također smo počinili pogrešku, među ostalim, smatrajući naše sugovornike ljudima koji su, unatoč razlici svojih ideja i vjere, još uvijek bili motivirani dobrim namjerama i koji bi bili voljni ispraviti svoje pogreške ako bi se mogli otvoriti našoj vjeri. Zajedno s brojnim saborskim ocima, razmišljali smo o ekumenizmu kao procesu, pozivu koji je upućen disidentima za vratiti se u jednu Crkvu Kristovu, idolopoklonicima i poganima jedinom pravom Bogu i židovskom narodu obećanom Mesiji. No, od trenutka kada je teoriziran u saborskim povjerenstvima, ekumenizam je konfiguriran na način koji je bio u izravnom protivljenju doktrini koju je ranije bio izričito dan od Magisterija.

Mislili smo da su određeni ekscesi samo pretjerivanja onih koji su dopustili da budu zavedeni entuzijazmom prema novinama; iskreno smo vjerovali gledajući Ivana Pavla II okružena šamanima-iscjeliteljima, budističkim redovnicima, imamima, rabinima, protestantskim pastirima i drugim hereticima, da se radi o dokazu sposobnosti Crkve za pozvati ljude zajedno kako bi molili Boga za mir, dok je autoritativni primjer ove akcije pokrenuo devijantno nasljeđivanje panteona koji su bili više ili manje službeni, čak i do te mjere da su biskupi nosili nečistog idola Pachamamu na ramenima, svetogrđe skriveno pod izgovorom da bude prikaz svetog majčinstva.

Ali ako je slika paklenog božanstva uspjela ući u Baziliku Svetog Petra, ovo je dio cresecenda koji je druga strana predvidjela od početka. Brojni praktični katolici, a možda i većina katoličkog svećenstva, danas su uvjereni da katolička vjera više nije potrebna za vječno spasenje; oni vjeruju da je Jedan i Trojstven Bog objavljen našim očevima isti kao i Muhamedov bog. Prije dvadesetak godina čuli smo to ponovljeno sad propovjedaonica episkopalnih katedra, ali nedavno smo čuli da je potvrđena čak i s najvišeg prijestolja.

Dobro znamo da su, pozivajući se na izreku iz Svetog Pisma Littera enim occidit, spiritus autem vivificat [Pismo donosi smrt, ali duh daje život (2 Kor 3,6)], naprednjaci i modernisti lukavo znali kako prikriti dvosmislene izraze u koncilnim tekstovima, koji su u to vrijeme izgledali bezopasnim za većinu, ali da su danas otkriveni u svojoj subverziji. To je metoda koja se koristila u uportreni izraza subsistit in: govoreći poluistinu ne toliko da ne bi uvrijedili sugovornika (pod pretpostavkom da je dozvoljeno ušutiti istinu o Bogu iz poštovanja prema njegovom stvorenju), ali s namjerom da bude u mogućnosti koristiti polugrešku koja bi bila odmah raspršena ako bi cijela istina bila proglašena. Tako "Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia Catholica" (opaska: Kristova Crkva se nalazi u Katoličkoj Crkvi)  ne navodi identitet obadva termina, nego život jednog u drugom i, dosljedno izraci, također vrijedi za druge crkve: ovdje se nalazi otvaranje za međukonfesionalne proslave, ekumenske molitve, i neizbježan kraj bilo kakve potrebe za Crkvom u redu spasenja, jedinstva, i njene misionarske naravi.

Neki se mogu sjetiti da su prva ekumenska okupljanja održana sa istočnim šizmaticima, i vrlo obazrivo s drugim protestantskim sektama. Osim Njemačke, Nizozemske i Švicarske, u početku zemlje katoličke tradicije nisu pozdravile mješovite proslave s protestantskim pastirima i katoličkim svećenicima zajedno. Sjećam se da je u to vrijeme bilo govora o uklanjanju pretposljednje doxologije iz Veni Creator kako ne bi uvrijedili pravoslavci, koji ne prihvaćaju Filioque. Danas čujemo šure Kurana recitirane sa propovjedaonica naših crkava, vidimo drvenog idola obožavanog od strane redovnika i redovnica, ne čujemo biskupe opominjati ono što nam se do jučer činilo izričaj najradiklanijeg ekstremizma. Ono što svijet želi, na poticanje masonerije i njenih paklenih pipaka, je stvoriti univerzalnu religiju koja je humanitarna i ekumenska, u kojoj je zabranjen ljubomorni Bog kojem se klanjamo. A ako je to ono što svijet želi, svaki korak u istom smjeru od strane Crkve je nesretan izbor koji će se okrenuti protiv onih koji vjeruju da se mogu rugati Bogu. Nade Babilonske kule ne mogu se oživjeti globalističkim planom koji ima svoj cilj dokidanje Katoličke crkve, njenom zamjenom konfederacijom idolopoklonika i heretika ujedinjenih ekologizmom i sveopćim bratstvom. Ne može biti bratstva osim u Kristu, i samo u Kristu: qui non est mecum, contra me est (tko nije sa mnom, protiv mene je).

Uznemirujuće je da je malo ljudi svjesno ove trke prema ponoru i da malo tko shvaća odgovornost najviših razina Crkve u podržavanju tih antikršćanskih ideologija, kao da crkvene vođe žele jamčiti svoje mjesto i ulogu u vagonu istomišljenika. I iznenađujuće je da toliki ustraju u neželji za istražiti temeljne uzroke sadašnje krize, ograničavajući se na žaljenje sadašnjih ekscesa kao da nisu bili logična i neizbježna posljedica plana orkestriranog prije nekoliko desetljeća. Ako se Pachamama može obožavati u crkvi, dugujemo to Dignitatis Humanae. Ako imamo liturgiju koja je protestantizirana, a ponekad čak i poganizirana, dugujemo je revolucionarnom djelovanju msgr. Annibale Bugnini i postkoncilskim reformama. Ako je Abu Dhabi Deklaracija potpisana, dugujemo to Nostra Aetate. Ako smo došli do točke delegiranja odluka biskupskim konferencijama – čak i u teškim slučajevima kršenjem Konkordata, kao što se dogodilo u Italiji – dugujemo to kolegijalnosti, te njegovoj ažuriranoj verziji, sinodalnosti. Zahvaljujući sinodalnosti, našli smo se s Amoris Laetitia morajući tražiti način način za spriječiti ono što je svima očito: da će se preko ovog dokumenta, pripremljenog od strane impresivnog organizacijskog stroja, nastojati legitimirati pričest za razvedene i (nesakramentalnu) kohabitaciju, baš kao što će Querida Amazonia biti iskorištena za legitimizaciju ženskih svećenika (kao u nedavnom slučaju "episkopalne vikarke" u Freiburgu) i ukidanje svetog celibata. Prelati koji su poslali Dubia Franji, po mom mišljenju, pokazali su istu nevinu pobožnost: misleći da će Bergoglio, kada se suoči s razumno argumentaranim ispravljanjem pogreške, shvatiti i ispraviti heterodoksne točke, i pitati za oprost.

Sabor je bio korišten za legitimaciju naodvratnijih doktrinalnih zastranjenja, najsmjelijih liturgijskih inovacija i najneskrupuloznijih zloupotreba, dok je u međuvremu Autoritet šutio. Ovo je Sabor bio toliko uzvišen da je predstavljen kao jedina legitimna referenca za katolike, svećenstvo i biskupe, zamračenjem i nastupajući s osjećajem prezira prema nauku kojeg je Crkva uvijek autoritativno naučavala, i zabranjujući vječnu liturgiju koja je kroz tisućljeća hranila vjeru neprekinutog niza vjernika, mučenika i svetaca. Između ostalog, ovaj Sabor se pokazao jedinim koji je prouzročio toliko interpretativnih problema i toliko proturječnosti u odnosu na prethodni magisterij, nešto što nije bio slučaj niti sa jednim saborom – od Jeruzalemskog vijeća do Vatikana I – koje se savršeno ne bi uskladio s cijelim Magisterijem ili koji bi trebao toliko tumačenja.

Priznajem sa svom ozbiljnošću i bez kontroverze: Bio sam jedan od mnogih koji su, unatoč mnogim zbunjenostima i strahovima koji su se danas pokazali apsolutno legitimnima, pouzdao u autoritet hijerarhije bezuvjetnom poslušnošću. U biti, mislim da mnogi ljudi, uključujući mene, u početku nisu ni razmotrili mogućnost da bi mogao postojati sukob između poslušnosti redu hijerarhije i vjernosti samoj Crkvi. Ono što je učinilo očiglednim ovo neprirodno, rekao bih čak izopačeno, odvajanje između hijerarhije i Crkve, između poslušnosti i vjernosti, svakako je bio ovaj najnoviji pontifikat.

U Sobi Žalosti uz Sikstinsku kapelu, dok je msgr. Guido Marini pripremio bijeli rocchetto, mozzetta, i štolu za prvi nastup "novoizabranog" Pape, Bergoglio je uzviknuo: " Sono finite le carnevalate! [Karnevali su gotovi!]", prezirno odbijajući oznake koje su sve pape do tada ponizno prihvatili kao razlikovnu odjeću Kristova Vikara. Ali te riječi su sadržavale istinu, čak i ako su izgovorene nehotice: 13. Ožujka 2013, maska je pala s konspiratora koji su bili konačno slobodni od neugodne prisutnosti Benedikta XVI i drsko oholi postignućem promocijom kardinala koji je podržavao njihove ideale, njihov put revolucije u Crkvi, čineći nauk promjenjivim, moral adaptirajućim, liturgiju prostituiranu, i disciplinu dokinutu. I sa svime ovima bilo je u misli, od samih protagonista konspiracije, logična posljedica i očigledne primjene II Vatikanskog, koje su prema njima bile oslabljene kritikama koje je izrazio Benedikt XVI. Najveća uvreda tog pontifikata bila je liberalno omogućavanje proslave štovane tridentinske liturgije, čiji je legitimitet konačno priznat, opovrgavajući pedeset godina njegove nezakonite zabrane. Nije slučajno da su Bergogliojevi pristaše isti ljudi koji su vidjeli Sabor kao prvi događaj nove crkve, prije koje je postojala stara religija sa starom liturgijom.

Nije slučajno: ono što ti ljudi potvrđuju nekažnjeno, skandalizirajući umjerene, je ono što katolici također vjeruju: da je, unatoč svim naporima hermeneutike kontinuiteta koja je jadno potonula pri prvom sukobu sa stvarnošću sadašnje krize, jest neporecivo da je od Vatikana II pa nadalje izgrađena paralelna crkva, nametnuta i dijametralno oprečna istinskoj Crkvi Kristovoj. Ova paralelna crkva postupno je zamračila božansku instituciju koju je osnovao Naš Gospodin kako bi je zamijenila lažnim entitetom, što odgovara željenoj univerzalnoj religiji koju je Masonerija prva teoretizirala. Izrazi poput novog humanizma, univerzalnog bratstva, dostojanstva čovjeka, su oštrice filantropskog humanizma koji poriče pravog Boga, horizontalne solidarnosti nejasnog spiritualističkog nadahnuća i ekumenskog irenizma koji Crkva nedvosmisleno osuđuje. "Nam et loquela tua manifestum te facit [Čak te i govor tvoj odaje]" (Mt 26, 73): to vrlo često, čak i opsesivno pribjegavanje istom rječniku neprijatelja izdaje pridržavanje ideologiji koja ga nadahnjuje; s druge strane sustavno odricanje od jasnog, nedvosmislenog i kristalnog jezika Crkve potvrđuje želju da se odvoji ne samo od katoličkog načina nastupanja, već i od same suštine katoličanstva.

Ono što smo godinama mogli čuti, nejasno i bez jasnih konotacija, s najvišeg prijestolja, sada nalazimo razrađeno u pravom i pravilnom manifestu u pristašama sadašnjeg Pontifikata: demokratizaciji Crkve, ne više kroz kolegijalnost koju je izmislio Vatikan II, već sinodalnim putem koji je otvorila Sinoda Obitelji; rušenje ministarskog svećeništva slabljenjem crkvenog celibata preko iznimki i uvođenje ženskih figura s kvazi-svećeničkim dužnostima; tihi prijelaz od ekumenizma usmjeren prema odvojenoj braći u oblik panekumenizma koji smanjuje Istinu Jednog Trjstvenog Boga na razinu idolopoklonstva i najpaklenijih praznovjerja; prihvaćanje međuvjerskog dijaloga koji pretpostavlja vjerski relativizam i isključuje misionarski proglas; demitologizacija papinstva, promicana od Bergoglia kao temu njegovog pontifikata; progresivna legitimizacija svega što je politički korektno: rodna teorija, sodomija, homoseksualni brak, maltuzijanske doktrine, ekologizam, migracionizam... Ako ne prepoznamo da se korijeni tih odstupanja nalaze u načelima postavljenim na Saboru, bit će nemoguće pronaći lijek: ako je naša dijagnoza i dalje ista, protiv svih dokaza, isključujući početnu patologiju, ne možemo propisati odgovarajuću terapiju.

Ova operacija intelektualnog poštenja zahtijeva veliku poniznost, prije svega u prepoznavanju da smo desetljećima bili uvedeni u pogrešku, u dobroj vjeri, od ljudi koji, uspostavljeni na vlasti, nisu znali kako čuvati Kristovo stado: neki zbog mirnog življenja, neki zbog previše obveza, neke iz udobnosti , a na kraju i neki u neispravnoj vjeri ili čak zlonamjernoj namjeri. Ovi posljednji koji su izdali Crkvu moraju biti prepoznati, uzeti u stranu, pozvani na promjenu i, ako se ne pokaju, moraju biti protjerani iz svetog doma. Tako djeluje pravi Pastir, koji ima dobrobit ovaca u srcu i koji daje svoj život za njih; Imali smo i još uvijek imamo previše plaćenika, za koje je odobrenje Kristovih neprijatelja važnija od vjernosti njihovom Supružniku.

Baš kao što sam iskreno i spokojno poslušao upitne zapovijedi prije 60 godina, vjerujući da su oni predstavljale ljubljeni glas Crkve, tako danas s jednakim spokojem i iskrenošću priznajem da sam bio prevaren. Biti koherentan danas uporno ostajući u zabludi bi predstavljalo bijedan izbor i učinilo me suučesnikom u ovoj prijevari. Zahtijevajući jasnoću tvrđenja od početka ne bi bilo pošteno: svi znamo da je Sabor bio više ili manje revolucija, ali nismo mogli zamisliti da će se pokazati tako razornim, čak i za napore onih koji su ga trebali spriječiti. I ako smo do vremena Benedikta XVI još uvijek mogli zamišljati da je coup d’état (državni udar) Vatikana II (koji je kardinal Suenens nazvao "1789 Crkve") bio usporen, u posljednjih nekoliko godina čak i najneviniji među nama su shvatili da je šutnja zbog straha od izazivanja raskola, nastojanje da se isprave papinski dokumenti u katoličkom smislu kako bi se ispravila njihova željena dvosmislenost, žalbe i Dubia koje su dane Franji koje su ostale jasno neodgovorene; sve je to potvrda situacije najozbiljnijeg otpada kojem su izložene najviše razine hijerarhije, dok se kršćanski narod i svećenstvo osjećaju beznadno napušteno, gledani od biskupa skoro sa netrpeljivošću.

Abu Dhabi Deklaracija je ideološki manifest ideje mira i suradnje između religija koje bi mogle imati neku mogućnost za biti tolerirane ako bi dolazile od pogana koji su lišeni svjetla vjere i vatre ljubavi. Ali tko god ima milost biti Djete Božje po snazi Svetog Krštenja trebao bi biti užasnut idejom da je moguće izgraditi bogohulnu modernu verziju Babilonskog tornja, nastojeći okupiti jednu Kristovu crkvu, nasljednicu obećanja dana Izabranom narodu, s onima koji niječu Mesiju i s onima koji smatraju da je sama ideja Trojstvenog Boga bogohulna. Božja ljubav ne poznaje mjeru i ne tolerira kompromise, inače jednostavno nije  Caritas, bez koje nije moguće ostati u njemu: qui manet in caritate, in Deo manet, et Deus in eo [tko ostane u ljubavi ostaje u Bogu i Bogu u njemu] (1 Iv 4, 16). Malo je bitno da li je deklaracija ili magisterijski dokument: dobro znamo da subverzivni ljudi inovacija igraju igre s takvim dosjetkama kako bi širili zablude. I dobro znamo da svrha tih ekumenskih i međureligijskih inicijativa nije obratiti one koji su daleko od jedne Crkve Kristu, već preusmjeriti i iskvariti one koji još uvijek drže katoličku vjeru, vodeći ih da vjeruju da je poželjno imati veliku univerzalnu religiju koja okuplja tri velike abrahamske religije "u jednoj kući": ovo je trijumf masonskog plana u pripremi za kraljevstvo Antikrista! Bilo da se to materijalizira kroz dogmatsku bulu, deklaraciju ili intervju sa Scalfarijem u La Repubblica znači malo, jer Bergogliovi podržatelji čekaju njegove riječi kao signal na koji oni reagiraju s nizom inicijativa koje su već pripremljene i organizirane već neko vrijeme. A ako Bergoglio ne slijedi upute koje je primio, redovi teologa i svećenstva spremni su jadikovati nad "samoćom Pape Franje" kao pretpostavku za njegovu ostavku (mislim na primjer na jedan nedavni esej Massima Faggioli). S druge strane, to ne bi bio prvi put da koriste Papu kada ide ukorak s njihovim planovima i odbacuju ga ili ga napadaju kad tako ne čini. 

Prošle nedjelje Crkva je slavila Presveto Trojstvo, a u brevijaru nam nudi recitaciju Symbolum Athanasianum (Atanazijskog Vjerovanja), koji je sada zabranjen koncilskom liturgijom te smanjen na samo dvije svetkovine u liturgijskoj reformi 1962. Prve riječi tog sada nestalog Vjerovanja ostaju upisane zlatnim slovima: "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat Catholicam fidem; quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit - Tko god želi biti spašen, prije svega potrebno je da ispovijeda katoličku vjeru; jer tko je ne ispovijeda cijelu i nepromjenjivu, bez sumnje će ići u vječnu propast”. 

+ Carlo Maria Viganò

Ni Viganò, ni časna sestra u svojoj prepisci upotrebljavaju izraz "Papa"

 

 Dnevno.hr, dosta senzacionalni i prema tome (i također) površni portal, donosi vijest o prepisci izvjesne časne sestre u klauzuri (jasno, u potpunom anonimatu, jer znamo što bi joj se dogodilo). Portal prenosi u potpunosti spomenutu prepisku (prevedenu na Facebook stranici Tradicionalni Katolik, ali u naslovu (iz novinarske perspektive ono što je najvažnije, i oni to znaju dobro) donose neistinu: stavljaju u usta Viganu i sestri naslov "Papa" koji navodno daju Bergogliu, ali kao što se može provjeriti, to ne stoji u njihovim pismima. I sestra i Vigano u svom odgovoru koriste samo ime "Bergoglio".

Što je svakako jako bitan elemenat, jedan od najvažnijih u cijelom pismu. Ali Vigano u svom odgovoru pojašnjava stvari mnogo više. Donosim samo najvažnije:

"Nadnaravnim pogledom, potkrijepljeni svetim pismom i raznim Gospinim porukama, možemo shvatiti u ovom trenutku sada s većom jasnoćom stvarnu dimenziju epohalnog sukoba dobra i zla, između sinova svjetlosti i sinova tame."

Vigano se poziva na svjetlo vjere, na čvrstim temeljima posebno Sv. Pisma, ali i "raznim Gospinim porukama", gdje nije jasan. Cilja možda na Salette iz XIX st. u kojima se govori o tome kako će Rim postati sjedište Antikrista?

"Ono što uistinu skandalizira jest vidjeti kako se najviše razine hijerarhije otvoreno stavljaju u službu Princa ovoga svijeta, prihvaćajući zahtjeve Ujedinjenih naroda za globalističkom agendom, masonskim bratstvom, maltuzijanističkom ekologizmom, imigracijom ..."

Savršeno, nema se što nadodati. Kao što slijedi i ispravna afirmacija:

"Ono što se stvara je jedinstvena svjetska religija bez dogmi ili morala, u skladu sa željama masonerije ... očito je da Bergoglio, zajedno s onima koji stoje iza njega i podržavaju ga, želi predsjedati ovom paklenom parodijom Kristove Crkve."

"Siguran sam da ste primijetili, draga sestro, inzistiranje toliko prelata i katoličkih medija na pretpostavljenoj potrebi novog svjetskog poretka: kardinali i biskupi su govorili o tome, kao i La Civiltà Cattolica, Vatikanske vijesti, Avvenire i L'Osservatore Romano, s dozom arogancije jer su u stanju reći stvari koje su nekad bile [u katoličkim krugovima] nečuvene, a sve zahvaljujući zaštiti koju uživaju [od vodstva hijerarhije]."

Drugim riječima, Bergoglio je u stanjo postići što traži zahvaljući ogromnoj podršci visokog klera.

Dalje ispravno tvrdi da su njihova nadanja uzaludna, jer Gospa od Pobjede je sa pravom Crkvom:

"Znamo tko su, što motivira njihove postupke i koji su im ciljevi: iza njih je uvijek Princ ovoga svijeta, protiv koga Gospe od Pobjede vodi naše pretučene vojnike, zajedno s daleko većom i strašnom nebeskom vojskom nad vojskama. Ali budući da smo već odabrali na čijoj smo strani na bojnom polju, ne smijemo se bojati, jer je naš Gospodin već pobijedio, dok nam nudi dragocjenu priliku da u ove apokaliptične dane utkatmo za sebe posebno slavnu krunu."

I sada Vigano pogađa u sridu, navodeći razlog kojeg ovdje branimo već nekoliko godina: stvari nisu počele sa Bergogliom, već s drugim vatikanskim:

"Vjerujem da je glavna točka za učinkovito vođenje duhovne, doktrinarne i moralne bitke protiv neprijatelja Crkve uvjeravanje da je sadašnja kriza metastaza koncilijarnog raka. Ako nismo razumjeli uzročno-posljedičnu vezu između drugovatikanskog sabora i njegove logične i nužne posljedice tijekom posljednjih šezdeset godina, onda neće biti moguće usmjeriti kormilo Crkve u pravcu koji joj je dao njezin Božanski kormilar, smjerom koji je držala dvije tisuće godina."

Ukazuje ispravno na liturgijski terorizam koji su načinili neprijatelji krajem šesdesetih; vezu izdajnika vjere sa također i ovim fenomenom covida. Ali ne mogu sve kontrolirati:

"Desetljećima su nas podučavali tom mrskom frazom da „nema povratka“ s obzirom na liturgiju, vjeru, moralno učenje, pokoru, asketizam. Danas čujemo te iste izraze kako se slavno ponavljaju u civilnoj sferi, kroz koji se pokušava indoktrinirati mase da "ništa neće biti kao prije". Modernizam i c/ovid-19 su dio iste marke, a za svakoga tko ima pogled prema transcendentnom nije teško razumjeti da je najveći strah onih koji žele da vjerujujemo da je utrka prema ponoru i neizbježna i nezaustavljiva, jest da im nećemo vjerovati, te da ćemo ih zanemariti i razotkriti njihovu zavjeru."

Nastavlja sa savjetom koji sam nastojao u svoje vrijeme provesti koliko mogu preko ovog bloga (kao i toliki drugi, uz Božju pomoć) i u ostalim aktivnostima:

"Danas je naša dužnost: otvoriti oči mnogim ljudima, svećenicima i religioznima, koji još nisu sastavili cjelokupnu sliku, koji se ograničavaju na promatranje stvarnosti samo djelomično i disfunkcionalno. Čim im pomognemo da shvate mehanizam, oni će razumjeti sve ostalo."

I slijedi savšen savjet:

"Moguće je vratiti se, draga sestro, moguće je na takav način da se dobro koje je lažno oduzeto od nas obnovi: ali samo u koherentnosti doktrine, bez kompromisa, bez skretanja, bez oportunizma. Gospodin će nam dati udjela u Njegovoj pobjedi, čak i ako smo slabi i bez materijalnih sredstava, samo ako se potpuno prepustimo njemu i Njegovoj Presvetoj Majci."

Stavlja se u molitve svih sestara:

"Stavljam se u vaše molitve i molitve vaših sestara i od srca vas blagoslivljam i cijelu vašu zajednicu."

Molitva za Vigana koju također osobno primam srcu.

Bog zna okrenuti zlo na dobro. Također preko fenomena koronavirusa

Na svim aspektima. Na duhovnom, jer postaje jasnija izdaja kaloličke vjere izvršena iz samog (prividnog) vrha. Naizgled Crkvu stavili su pod noge svjetovnoj vlasti i njihovim moćnicima. O tome smo već kazali koju riječ. Prava Crkva ne može dopustiti pod cijenu života vanjsku regulaciju Božjeg kulta. Prije smrt, nego to dopustiti. Jednostavno, liturgija je Božja, ne naša, i tu se ne smije vrijeđati Boga. Kao što Sv. Šimun reče Gospi: "On će biti uzdignut na spasenje i osudu mnogima". U teškim vremenima stvari postaju jasnije.

Ali i na gospodarskom planu mnoge stvari postaju jasnije. Globalizam je pokazao svu svoju nemoć i apsurd. Poslovi koji su jako dobro išli, materijalno gledano, preko noći su padali do dna. Ali, pokazala si i još jedna stvar: vrijednost zemlje. Vrijednost samostalnosti i osiguranja, koliko toliko, osnovnih potreba. Novac više ne vrijedi, a i nema ga. Dok uzdržavana zemlja i dalje ima svoju vrijednost, i još veću. Pokazuje se zašto su komunisti od samog početka, od Rusije pa nadalje, nastojali oduzimati privatne zemljišne posjede, i strpavati seljake u fabrike da bi samo o njima ovisili. Nešto slično se događa i u ovom našem modernom društvu. Simptomatično je da i u EU primjenjuju "petogodišnje planove" upravo kao što je bio običaj u komunizmu. Planovi koji ne mogu vrijediti jer nemaju Boga sa sobom.

Ali kao po nekom instintku, mnogi su se odjednom sjetili ovih dva tri mjeseca, da imaju nešto zemlje i da bi je mogli raditi i održavati. Stoga, ponovno objavljujem članak (Prvi put ovdje, 2017: Čuvati zemlju, čuvati veliko blago ) koji sam već dva puta obljaviljivao na blogu (drugi put, 2018), ovaj put siguran sam bit će mnogo lakše prihvaćen:

Prije skoro godinu dana napisah jedan članak: "Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération", čija je poruka i dalje vrlo aktualna. Možda još i više gledajući zadnje podatke o emigraciji iz Hrvatske: u zadnje dvije godine čak 93 tisuće Hrvata je napustilo zemlju, uglavnom tražeći više novca negdje vani.

Radi se o procesu koji je u biti započeo industrijskom revolucijom. Počevši koristiti strojeve, buržoazija uspijeva dobiti veću proizvodnju, bilo samom proizvodnjom, bilo trgovinom. Veliki posjedi na kojima bi živjeli seljaci kao kmetovi postajali su neunosni. Mali zemljoposjednici ili kmetovi počeli su napuštati zemlju i puniti redove proleterijata. Tehnološki napredak čini da je potrebno manje radne snage za istu proizvodnju. Dolazi do viška radne snage.

Radnici se nude za bilo koje uvjete; rade preko svake mjere i mizerija se počinje instalirati u predgrađima. Dolaze revolucije. Glad čini da uvijek bude dobrovoljaca za buržoaske ratove kroz cijelo XIX stoljeće.

Ali proces je uvijek isti: konstantna idustrijalizacija doprinosi pražnjenju sela; upravo ono što je buržoazija i tražila. Ovisnu radnu snagu. Vrlo slično procesu vođenom od komunista u SSSR, kad su im otimali zemlju i posjed i slali ih u kovhoze.

Seljak je uvijek neovisan. Ima barem nešto za pojesti sa svoje zemlje. Uvijek je nepovjerljiv prema buržujima; ne peru mu pamet tek tako. Bolje reći nikako.

Zato jednostavno žele uništiti seljaka. Jer njihova neovisnost onemogućava da sa njama netko drugi radi po volji.

U ovom povijesnom procesu postojala je jedna zagrada, tj. vrijeme nakon drugog svjetskog rata kad se Evropa ponovno trebala izgraditi, i kad je trebalo pokazati da je komunizam nečovječan: živjelo se puno bolje na Zapadu.

Tada su plaće bile puno veće, kao i njihova kupovna moć. Danas kad naši ljudi idu vani, i općenito svi sa Balkana i dalje, misle da su onom vremenu. Da će za nekoliko godina uspjeti steći ne znam koliko. To vrijeme je definitivno prošlo. Plaće su tolike da ljudi jedva preživljavaju. Vani u principu zarađuju više, ali je standard mnogo viši i na koncu sve im izleti iz džepa. Rekli bismo da rade da se najedu i obuku, za zadovoljiti najnužnije čovječje potrebe.

A kakav je to onda život? Ima li to smisla? Postoji li kakva mogućnost da se to izbjegne?

Ima: ako imaš komad zemlje, nikad ga ne zapusti pod bilo koju cijenu. I ako nemaš, probaj tražiti udruge sa drugima u tom cilju. O tome sam napisao, polazeći od poruke one pjesme, idućeg dana: "Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine".

Što god posadiš u svojoj zemlji, tvoje je, i lišeno je bilo kakvog poreza. Ne dopusti da išta zaraste u korov. Radi se o cijeloj jednoj filozofiji života. Kombinirajući doprinose koje ti daje Bog preko zemlje, i drugi kakav posao, može znatno promijeniti tvoju situaciju i život ti učiniti mnogo ljepšim.

Probaj.

Kopiram dolje oba članka, makar ostavio prethodno poveznice na iste:

Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération

Ovu pjesmu kanadske folk-rok grupe "Mes Aïeux" koristim kao uvod u ono što želim reći u idućem osvrtu:

Pjesma je praćena hrvatskim prijevodom, ali u svakom slučaju tekst ide dolje (prvo original):

"Ton arrière-arrière-grand-père, il a défriché la terre 

Ton arrière-grand-père, il a labouré la terre 

Et pi ton grand-père a rentabilisé la terre 

pis ton père, il l'a vendu pour devenir fonctionnaire 

Et pi toé mon p'tit gars, tu sais pu c'que tu vas faire 

Dans ton p'tit trois et d'mi ben trop cher, frète en hiver 

Il te vient des envies de dev'nir propriétaire 

Et tu rêves la nuit d'avoir ton petit lopin d'terre 

Ton arrière-arrière-grand-mère, elle a eu quatorze enfants 

ton arrière-grand-mère en a eu quasiment autant 

Et pi ta grand-mère en a eu trois c'tait suffisant 

pis ta mère en voulait pas, toi t'étais un accident 

Et pi toé ma p'tite fille, tu changes de partenaires tout l'temps 

Quand tu fais des conn'ries, tu t'en sauves en avortant 

Mais y'a des matins, tu te réveilles en pleurant 

Quand tu rêves la nuit d'une grande table entourées d'enfants 

Ton arrière-arrière-grand-père, y'a vécu la grosse misère 

Ton arrière-grand-père, il ramassait les cents noires 

Et pi ton grand-père, miracle, y'est devenu millionnaire 

Ton père en a hérité, il l'a tout mit dans ses réers 

Et pi toé p'tite jeunesse tu doé ton cul au ministère 

Pas moyen d'avoir un prêt dans une institution bancaire 

Pour calmer tes envies de hold-uper la caissière 

tu lis des livres qui parlent de simplicité volontaire 

Tes arrières-arrières-grands-parents ils savaient comment fêter 

Tes arrières-grands-parents ça swingnaient fort dans les veillées 

Pis tes grands-parents ont connu l'époque yé-yé 

Tes parents ctait les discos c'est là qu'ils se sont rencontrés 

Et pi toé mon ami qu'est-ce que tu fais de ta soirée 

Éteins donc ta T.V. faut pas rester encabané 

Heureusement que dans vie certaines choses refusent de changer 

Enfiles tes plus beaux habits car nous allons ce soir danser"

"Tvoj pra-pradjed je prokčio zemlju

Tvoj pradjed je orao zemlju

I tvoj je djed iznajmljivao zemlju,

a tvoj otac je prodao da postane državni službenik.

I ti moj mali, znaš li što ćeš učiniti

U tvom malom stanu i previše skupom, zimi ćeš se tresti

Čeznuti ćeš da postaneš vlasnik

I sanjati noću da imaš svoj mali komad zemlje

Tvoja pra-pra baka, imala je četrnaestero djece

Tvoja prababa imala je gotovo jednako

I maleni tvoja je baka imala troje što je bilo dovoljno

A tvoja majka nije ih više htjela, ti si slučaj. 

I ti curo mijenjaš partnera svo vrijeme

Kad napraviš glupost spasavaš se pobačajem

Ali ima dana kad se budiš plačući

Kada noću sanjaš o velikom stolu okruženom djecom.

Tvoj pra-pradjed je živio u velikoj bijedi

Tvoje pradjed skupljao je svaki groš

A poslije toga tvoj dedo, čudo!, postao je milionar

Tvoje otac-nasljednik, uloži sve u svoju penziju.

I sada ti, mladiću nudiš svoju stražnjicu ministarstvu,

Nemaš ni jedne pare na računu,

I kad ti se prohtjedne napasti banku,

Umiruješ se čitajući knjige o "dobrovoljnoj jednostavnosti".

Tvoji pra-pradjedovi znali su feštati,

Tvoji pradjedovi žustro su plesali na proslavama,

Poslije tvoji djedovi upoznaše epohu "yeye"

Tvoji roditelji, "diskaći", upoznaše se u disku.

I sada ti prijatelju, što radiš po noći?

Ugasi televizor, nije potrebno biti komotan,

Srećom ima u životu stvari koje odbijaju promjenu,

Obuci se svečano, jer ćemo večeras plesati."

 

Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine

 

Želim podijeliti nekoliko ideja u ovom članku. Nadam se da nekoga mognu potaknuti za učiniti nešto slično predloženom

Vidimo, Hrvatsku napuštaju mnogi mladi i ne tako mladi dan za danom, godinom za godinu. U BiH situacija je još nezavidnija. Slično i u našem "komšiluku". I ne samo to, ovo liberalno ustrojstvo samo produbljuje bijedu i smanjuje dostojne mogućnosti za posao. Pogledajte na primjer kako je izgledala ekonomska klasa Pan-Am 747 krajem šezdesetih:

Liberalizacija samo ide smanjenju troškova, ostavljajući čovjeka pukim sredstvom bogaćenja. Čovjek postaje najobičnije radno sredstvo, gubeći dostojanstvo rada u pravom smislu riječi.

Ipak, gdje je problem, tu postoji i riješenje. Pogledajte ovaj čuveni članak žalbe i protesta zbog odlaska mladih iz Slavonije, sa izrazima poput ovog:

"Ostat ću i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete zajedno s vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz zemlje. Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart. Ja ću biti onaj s palicom koji će vas čekati ispred!’"

Ili:

"”Više prijatelja imam u Irskoj, nego ovdje. Nije im lako, ali nisu imali izbora. Obiđite gradove i sela u Slavoniji  da se sami uvjerite koliko su tamošnje ulice puste. Hrvatska je poput žene koja je silovana, zlostavljana i opljačkana, a počinitelj je na slobodi. No, svi o tome šutimo”. tim riječima je M.V., mlada Slavonka, prija par dana javno potvrdila da je, nažalost, itekako istina da se Slavonije ubrzano prazni i tiho umire te da zavaravaju javnost oni kojima savjest nije čista i koji tvrde da mediji pretjeruju pišući o ubrzanom iseljavanju plodne ravnice."

Ili:

"“Znaš šta ću vam reć’ svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, jebite se svi skupa, ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!“, riječi su to zadnjeg mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15. sati, zadnjem od njih četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se pridružio u Slatini."

Na ovo i slično, odgovaram:

Nije tako. Nikad nije bilo lako. Potrošačko društvo učinilo nas je bolesno ovisnima o tolikim nepotrebnim stvarima. Dobro reče Sv. Jakov (4, 2-4):

"Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega."

Vjerujte, doista je tako. Život, ne samo Sv. Pismo, me nauči da je tako. Ima ne malo godina od kad sam ugledao ovaj svijet, i već imam dosta toga za porediti. Sjećam se, dok sam bio dijete par decenija iza (drugog svjetskog) rata, smatrao se ugojenim čovjekom ako bi bilo u njemu 90 kg "žive vage". A danas vidim ljudeskare i od 150 (sa kojih 40 čistog sala), stomačina pred njim da ne može hodati, a kuka! Pa odakle kukaš? Kako kukaš kad ima što da pojedeš?

Kažu mi: "i od makarona mogu se nabiti kile, ako ne jedeš što drugo ili raznovrsnije". Prijatelju, ja sam strugao šerpu sa makaronima, a znaš zašto? Možda ti trebam reći ono što danas već nije ni očigledno: nije bilo dovoljno ni makarona. Ručak je bio šnita kruha i tanjur čorbe, i seli!

Mladoženja je dovodio kući nevjestu i imali su sobu za sebe, i to je bilo dosta. S vremenom bi se osamostalili. I tako redom.

Danas, očito, ne želi se živjeti tako. Ali to znači da nisu u stanju prihvatiti realnost. Sigurno nije lako prihvatiti da se živi gore nego prije deset godina, ili ispod očekivanja. Ali ako to nisi u stanju prihvatiti, živjeti ćeš kao stranac svugdje, počevši od svoje domovine. Ne, ne će ti biti dobro u Irskoj. Liberalizam je i tamo učinio da se tek može preživljavati s poslom. Ne možeš ih tamo zarađivati, i ovdje ih trošiti. Pa makar i to bilo, gubiš, prosipaš svoj talenat negdje u svijetu dok propuštaš boriti se za domovinu. Taj propust nikad nećeš moći nadoknaditi.

Volim svoj narod koji ima dobrih osobina, voli društvo, lagano popiti kavu i pričati, pričati... Dosta je prirodan, i nekako lagan. Dosta direktan, i često srčan. Sve su to lijepe osobine. Ipak, ima ne malih mana: kao lud je za novcem, što ga čini vrlo nesretnim. Izlaže se gubitku duše za tu prokletu paru, i u stanju je za 500 eura više napustiti zemlju baš kao hajvan.

Rasipa se. Malo sam gdje vidio toliko volje i slasti za raskošću. Troši nemilice. Sve dadne "u sebe", u "dobra" (čitaj: skupa) kola, kuću, i sve redom. Za njega samog, koliko god treba. A za odreći se nečeg, prevrće kunu ispod mikroskopa.

Nadalje: nemoguće je sklon žalbi: žali se, žali se do u beskraj. Za sve su krivi političari, tajkuni, udbaši i tako redom. Sigurno da i jesu, ali ne formira se organizirani i konstruktivni otpor toj destrukciji. U tom smislu smo vrlo malo "socijalni" u kršćanskom smislu.

Na primjer, u novije doba, nakon publikacije Enciklike Rerum Novarum Lava XIII o socijalnim pitanjima, na Zapadu su se formirale mnoge udruge radnika i zemljoradnika koje su dignificirale ljudski rad i davale mu kršćansku dimenziju. Kooperative su dobile poticaj nakon Enciklike Quadragesimo Anno Pija XI tridesetih godina XX stoljeća, kao i druge varijante "alternativne ekonomije". Engleski katolički pisac Chesterton pokrenuo je "distribucijski pokret", ekonomsku viziju zasnovanu na socijalnom nauku Crkve i različit od socijalizma i kapitalizma. Te farme su zaživjele u Kanadi; brzo je bio optuživan za "antisemitizam" jer je između ostalog omogućavao gospodarsko gibanje neovisno o bankama. Poslije se pojavio i "Socijalni Kredit", koji je još jako živ i aktivan, no o tome ću pisati napose.

[Chestertonov autoportret, zasnovan na distribucijskoj lemi: "Tri hektara i jedna krava"]

Kod nas, možda zbog naše sklonosti prema individualizmu u gospodarstvu, sve ove realnosti nisu zaživjel, možda čak ni pustile klicu.

Idemo na konkretno: koji su sedam glavnih grijeha? To su: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost. Dok su kreposti koje nas čuvaju od glavnih grijeha: poniznost, darežljivost, čistoća, dobrostivost, umjerenost u jelu i piću, krotkost, revnost u dobru.

Dakle, tu je mana i tu je lijek protiv nje. Za škrtost lijek je darežljivost.

Na ovome se želim malo zadržati. Kod našeg naroda - a i kod tolikih drugih -, ako će se trošiti, onda je to samo za njega. Što god treba, ali nek je samo njemu ili možda njegovoj djeci. Žalimo se što su udbaši opljačkali zemlju i smještaju svoje, dok se iste ne znaju organizirati i pomoći tlačenima.

Moj konkretni savjet je u ovome: ako možeš, probaj sam kupiti napuštenu zemlju, i bez špekulacije čuvati je dok se ne preda bez zarade nekome vrijednom tko će tu htjeti ostati. Ili izdati uz povoljne uvjete.

Ako ne možeš sam, probaj sa dvoje troje praviti zajedničko vlasništo s istom nakanom.

I ako ne možeš, traži udruge zajedničkog vlasništva koje bi kupovale zemlju uz male uloge (ali puno "malih" postane dosta veliko) s istom nakanom.

Radi na ovoj ideji. Širi je dalje, netko će početi a i ti sam možeš to biti u stanju, makar u trećoj alternativi. Osobno već radim na tome. Ne možemo dopustiti da nam zemlju (ovo vrijedi posebno i za BiH) kupuju ne znam koji šeici i sl. Radi se o borbi za bijelu i kršćansku Evropu (nije "rasizam" reći "bijelu" jer upravo to se i napada; bolje reći radi se o odbrani onog što je napadnuto) i ta borba mora biti, osim duhovna, inteligentna i organizirana.

Sarajevska režija

Na koga vas podsjeća ova lagano obučena djevojka?

Nije došla bez upute. Kao što i ova druga nije uslikana bez projekta:

Projekt je svakako bolje izražen ovom slikom:

Ova bezobrazna djevojka nije ostala bez haljine zbog žustrine ratnog okršaja, već radi poruke poticanja niskih strasti, u službi bezbožnog poretka.

Ruši se stari poredak zasnovan na Kršćanstvu, diže se Novi Poredak zasnovan na "čovjeku", tj. sotoni, njegovom neumornom neprijatelju.

Tu je bijesno dijete, simbol izopačenog obrazovnog sustava, nove generacije kojoj ništa ne će biti sveto.

Tu je bogati buržuj, spreman ubiti radi postizanja svojih materijanlih i bezbožnih ambicija.

Tu je rulja, snažni glupan koji će sabljom i pištoljem praviti "red" po naredbi Sotone, Novog Poretka predanog buržujima.

I danas Sotona iz EU podržava protest nedostojnih zbog spomena na žrtve rata; žrtve saveza komunista i liberala.

Stoga su njihovi nasljednici i dan danas ujedinjeni.

Jedno malo pitanje katolicima u obližnjim mjestima: gdje vam je sad međureligijski dijalog? Sad kad se ujediniše komunisti, liberali, "pravoslavni" popovi koji više ne žele čuti ništa o kardinalu Puljiću (odjendom nestade nekakve suradnje, ili je doista nikad nije ni bilo?), muslimanske hodže.

Svi se strpaše pod istu kapu.

No, naše je moliti i za neprijatelje. Ali znajući što su, ne varajući se. Dao im Bog da progledaju i da ih napusti Sotona.