Najznačajnije Viganovo pismo do sada. Da li se radi o skrivenom sedevakantistu? Čisti katolicizam

Za sada samo prevodim, brzo koliko mogu kao što je običaj (ako me netko ispravi u kojem izrazu, zahvaljujem), zadnje Viganovo pismo (09/06/20). Impresivno. Izgleda glas savijesti Crkve. Komentirati ću, točku po točku, idućih dana. Sada ga samo prenosim ovdje, jer do sada ga nisam našao cijelog na hrvatskom, nego samo u dijelovima. Također je malo preveden, u cijelosti, i na druge jezike osim engleskog i italijanskog. Slijedi pismo, pravi esej o pravim razlozima u kojima se nalazi Crkva u više od zadnjih pedeset godina:

9 lipnja 2020

Sveti Efrem

Pročitao sam s velikim zanimanjem esej Njegove Ekselencije Athanasiusa Schneider objavljen na LifeSiteNews 1. lipnja, naknadno prevedenog na talijanski od Chiesa e post concilio, pod nazivom Nema božanske pozitivne volje ili naravno pravo na raznolikost religija. Pouk Njegove Ekselencije sažima, s jasnoćom onih koji govore sukladno Kristu, osporavanja protiv pretpostavljenog legitimiteta vršenja vjerske slobode koju je teorizirao Drugi vatikanski sabor, proturječijući svjedočanstvo Svetog pisma i glas tradicije, kao i katolički magisterij koji je vjerni čuvar obojeg.

Zasluga eseja njegove Ekselencije leži prije svega u njegovom shvaćanju uzročne veze između načela izrečenih, ili implicitno sadržanih u II Vatikanskom i njihovim logičnim posljedicama u doktrinarnim, moralnim, liturgijskim i disciplinskim odstupanjima koja su se pojavila i postupno razvila do današnjih dana. Monstrum generiran u modernističkim krugovima mogao je isprva biti stavljen na stranu, ali on se razvio i ojačao, tako da se danas pokazuje za ono što je to doista u svojoj subverzivnoj i buntovnoj prirodi. Stvorenje koje je zamišljeno u to vrijeme je uvijek isto, i bilo bi naivno misliti da se njegova perverzna narav može promijeniti. Pokušaji ispravljanja koncilskih ekscesa – pozivajući se na hermeneutiku kontinuiteta – pokazali su se neuspješnim: Naturam expellas furca, tamen usque recurret [Promijeni prirodu alatkom; ona će se vratiti na staro] (Horacio, Epist. I,10,24). Abu Dhabi Deklaracija - i, kao što biskup Schneider s pravom primjećuje, njene prve simptome u Asiškom Panteonu - "zamišljena je u duhu Drugog vatikanskog koncila", kao što Bergoglio ponosno potvrđuje.

Taj “koncilski duh" je dozvola legitimnosti koju inovatori ne dozvoljavaju svojim kritičarima, ne shvaćajući da upravo priznavanje te ostavštine potvrđuje ne samo pogrešnost sadašnjih deklaracija, već i heretičku matricu koja ih navodno opravdava. Promatrajući pažljivije, nikada se u povijesti Crkve dao slučaj nekog sabora koji bi se predstavio kao takav povijesni događaj koji bi bio drugačiji od bilo kojeg drugog sabora: nikada se nije govorilo o “duhu Nicejskog Sabora” ili “duhu Sabora Ferrara-Firence”, još manje o “duhu tridentinskog sabora”, kao što nikad nismo imali “postkoncilsku” epohu nakon IV Lateranskog ili I Vatikanskog.

Razlog je očigledan: ta su vijeća bila, neizostavno, izraz u jedinstvu glasa Svete Majke Crkve, i upravo zbog toga glas Gospodina Našega Isusa Krista. Značajno je i to da se oni koji održavaju novost Vatikana II također pridržavaju heretičkog nauka koji stavlja Boga Starog Zavjeta u suprotnosti s Bogom Novog zavjeta, kao da bi mogla postojati proturječnost između Božanskih Osoba Presvetog Trojstva. Očito je da ova proturječnost koja je gotovo gnostične ili kabalističke naravi služi legitimnosti novog subjekta koji je dragovoljno drugačiji i protivan Katoličkoj Crkvi. Doktrinarne pogreške gotovo uvijek odaju neku vrstu trinitarne hereze, i tako se povratkom na proglašenje trinitarinih (trojstvenih) dogmi kako ih se može poraziti: ut in confessione veræ sempiternæque deitatis, et in Personis proprietas, et in essentia unitas, et in majestate adoretur æqualitas: Ispovijedajući istinsko i vječno Božanstvo, klanjamo se što je svojestveno svakoj Osobi, njihovom jedinstvo u biti, i njihovoj jednakosti u veličanstvu.

Biskup Schneider navodi nekoliko kanona ekumenskih vijeća koji, prema njegovom mišljenju, predlažu doktrine koje je danas teško prihvatiti, kao što je, primjerice, obveza razlikovanja Židova po odjeći ili zabrana kršćanima služiti muslimanskim ili židovskim gospodarima. Među tim primjerima postoji i zahtjev traditio instrumentorum – a, proglašeg na Firentinskom Saboru, koje je kasnije bio isrpavljen Apostolskom Konstitucijom Pija XII Sacramentum Ordinis. Biskup Atanasius komentira: "Može se s pravom nadati i vjerovati da će budući papa ili ekumenski sabor ispraviti pogrešnu izjavu Vatikana II”. Čini mi se da je to argument koji, iako je napravljen s najboljim namjerama, potkopava katoličko zdanje iz temelja. Jer ako dopustimo da može postojati Magisterij koji bi, zbog promijenjene osjetljivosti, bio podložan abrogaciji, izmjeni ili različitom tumačenju s vremenom, neizbježno smo pod osudom [antimoderističkog] dekreta Lamentabili [pape Sv. Pija X.], a mi na kraju nudimo opravdanje onima koji, nedavno, upravo na temelju te pogrešne pretpostavke, izjavljuju da smrtna kazna "nije u skladu s Evanđeljem", te je tako izmijenjen Katekizam Katoličke Crkve. I, po istom principu, na određeni način mogli bismo dopustiti da su riječi Blaženog Pija IX u Quanta Cura na neki način ispravljene od strane Vatikana II, baš kao što se njegova ekselencija nada da bi se moglo dogoditi sa Dignitatis Humanae. Među primjerima koje predstavlja, nijedan od njih nije sam po sebi pogrešan ili heretičan: činjenica da je Firencski Sabor proglasilo da je traditio instrumentorum nužan za valjanost sakramenta reda nije ni na koji način kompromitirala svećenstvo u Crkvi, dopuštajući nevaže ređenje. Niti mi se čini da se može tvrditi da je taj aspekt, koliko god važan, doveo do doktrinarnih pogrešaka vjernika, nešto što se umjesto toga dogodilo samo s najnovijim Saborom. I kada bi se tijekom povijesti proširila razna krivovjerje, Crkva je uvijek odmah intervenirala kako bi ih osudila, kao što se dogodilo u vrijeme Sinode u Pistoia 1786, koja je na neki način anticipirala II Vatikanski, posebno dokidajući pričest van mise, uvodeći narodni jezik u liturgiju, i dokidajući molitve u misnom kanonu rečene submissa voce (tihim glasom); ali još više kada je teoretizirao o temelju biskupske kolegijalnosti, smanjujući prvenstvo pape na puku ministarsku funkciju. Ponovno čitanje djela te Sinode  ostavlja nas zaprepaštenima doslovnom formulacijom istih pogrešaka koje ćemo naći kasnije, u povećanom obliku, na Saboru kojim će predsjedati  Ivan XXIII i Pavao VI. S druge strane, baš kao što Istina dolazi od Boga, tako se pogreška hrani i širi po Protivniku, koji mrzi Crkvu Kristovu i njezino srce: svetu misu i presvetu euharistiju.

Dolazi trenutak u našem životu kada smo, po Božjoj Providnosti, suočeni s odlučujućim izborom za budućnost Crkve i za naše vječno spasenje. Govorim o izboru između priznavanja pogreške u koju smo praktički svi pali, gotovo uvijek bez zlih namjera, i želje za nastaviti gledati na drugu stranu ili se opravdati.

Također smo počinili pogrešku, među ostalim, smatrajući naše sugovornike ljudima koji su, unatoč razlici svojih ideja i vjere, još uvijek bili motivirani dobrim namjerama i koji bi bili voljni ispraviti svoje pogreške ako bi se mogli otvoriti našoj vjeri. Zajedno s brojnim saborskim ocima, razmišljali smo o ekumenizmu kao procesu, pozivu koji je upućen disidentima za vratiti se u jednu Crkvu Kristovu, idolopoklonicima i poganima jedinom pravom Bogu i židovskom narodu obećanom Mesiji. No, od trenutka kada je teoriziran u saborskim povjerenstvima, ekumenizam je konfiguriran na način koji je bio u izravnom protivljenju doktrini koju je ranije bio izričito dan od Magisterija.

Mislili smo da su određeni ekscesi samo pretjerivanja onih koji su dopustili da budu zavedeni entuzijazmom prema novinama; iskreno smo vjerovali gledajući Ivana Pavla II okružena šamanima-iscjeliteljima, budističkim redovnicima, imamima, rabinima, protestantskim pastirima i drugim hereticima, da se radi o dokazu sposobnosti Crkve za pozvati ljude zajedno kako bi molili Boga za mir, dok je autoritativni primjer ove akcije pokrenuo devijantno nasljeđivanje panteona koji su bili više ili manje službeni, čak i do te mjere da su biskupi nosili nečistog idola Pachamamu na ramenima, svetogrđe skriveno pod izgovorom da bude prikaz svetog majčinstva.

Ali ako je slika paklenog božanstva uspjela ući u Baziliku Svetog Petra, ovo je dio cresecenda koji je druga strana predvidjela od početka. Brojni praktični katolici, a možda i većina katoličkog svećenstva, danas su uvjereni da katolička vjera više nije potrebna za vječno spasenje; oni vjeruju da je Jedan i Trojstven Bog objavljen našim očevima isti kao i Muhamedov bog. Prije dvadesetak godina čuli smo to ponovljeno sad propovjedaonica episkopalnih katedra, ali nedavno smo čuli da je potvrđena čak i s najvišeg prijestolja.

Dobro znamo da su, pozivajući se na izreku iz Svetog Pisma Littera enim occidit, spiritus autem vivificat [Pismo donosi smrt, ali duh daje život (2 Kor 3,6)], naprednjaci i modernisti lukavo znali kako prikriti dvosmislene izraze u koncilnim tekstovima, koji su u to vrijeme izgledali bezopasnim za većinu, ali da su danas otkriveni u svojoj subverziji. To je metoda koja se koristila u uportreni izraza subsistit in: govoreći poluistinu ne toliko da ne bi uvrijedili sugovornika (pod pretpostavkom da je dozvoljeno ušutiti istinu o Bogu iz poštovanja prema njegovom stvorenju), ali s namjerom da bude u mogućnosti koristiti polugrešku koja bi bila odmah raspršena ako bi cijela istina bila proglašena. Tako "Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia Catholica" (opaska: Kristova Crkva se nalazi u Katoličkoj Crkvi)  ne navodi identitet obadva termina, nego život jednog u drugom i, dosljedno izraci, također vrijedi za druge crkve: ovdje se nalazi otvaranje za međukonfesionalne proslave, ekumenske molitve, i neizbježan kraj bilo kakve potrebe za Crkvom u redu spasenja, jedinstva, i njene misionarske naravi.

Neki se mogu sjetiti da su prva ekumenska okupljanja održana sa istočnim šizmaticima, i vrlo obazrivo s drugim protestantskim sektama. Osim Njemačke, Nizozemske i Švicarske, u početku zemlje katoličke tradicije nisu pozdravile mješovite proslave s protestantskim pastirima i katoličkim svećenicima zajedno. Sjećam se da je u to vrijeme bilo govora o uklanjanju pretposljednje doxologije iz Veni Creator kako ne bi uvrijedili pravoslavci, koji ne prihvaćaju Filioque. Danas čujemo šure Kurana recitirane sa propovjedaonica naših crkava, vidimo drvenog idola obožavanog od strane redovnika i redovnica, ne čujemo biskupe opominjati ono što nam se do jučer činilo izričaj najradiklanijeg ekstremizma. Ono što svijet želi, na poticanje masonerije i njenih paklenih pipaka, je stvoriti univerzalnu religiju koja je humanitarna i ekumenska, u kojoj je zabranjen ljubomorni Bog kojem se klanjamo. A ako je to ono što svijet želi, svaki korak u istom smjeru od strane Crkve je nesretan izbor koji će se okrenuti protiv onih koji vjeruju da se mogu rugati Bogu. Nade Babilonske kule ne mogu se oživjeti globalističkim planom koji ima svoj cilj dokidanje Katoličke crkve, njenom zamjenom konfederacijom idolopoklonika i heretika ujedinjenih ekologizmom i sveopćim bratstvom. Ne može biti bratstva osim u Kristu, i samo u Kristu: qui non est mecum, contra me est (tko nije sa mnom, protiv mene je).

Uznemirujuće je da je malo ljudi svjesno ove trke prema ponoru i da malo tko shvaća odgovornost najviših razina Crkve u podržavanju tih antikršćanskih ideologija, kao da crkvene vođe žele jamčiti svoje mjesto i ulogu u vagonu istomišljenika. I iznenađujuće je da toliki ustraju u neželji za istražiti temeljne uzroke sadašnje krize, ograničavajući se na žaljenje sadašnjih ekscesa kao da nisu bili logična i neizbježna posljedica plana orkestriranog prije nekoliko desetljeća. Ako se Pachamama može obožavati u crkvi, dugujemo to Dignitatis Humanae. Ako imamo liturgiju koja je protestantizirana, a ponekad čak i poganizirana, dugujemo je revolucionarnom djelovanju msgr. Annibale Bugnini i postkoncilskim reformama. Ako je Abu Dhabi Deklaracija potpisana, dugujemo to Nostra Aetate. Ako smo došli do točke delegiranja odluka biskupskim konferencijama – čak i u teškim slučajevima kršenjem Konkordata, kao što se dogodilo u Italiji – dugujemo to kolegijalnosti, te njegovoj ažuriranoj verziji, sinodalnosti. Zahvaljujući sinodalnosti, našli smo se s Amoris Laetitia morajući tražiti način način za spriječiti ono što je svima očito: da će se preko ovog dokumenta, pripremljenog od strane impresivnog organizacijskog stroja, nastojati legitimirati pričest za razvedene i (nesakramentalnu) kohabitaciju, baš kao što će Querida Amazonia biti iskorištena za legitimizaciju ženskih svećenika (kao u nedavnom slučaju "episkopalne vikarke" u Freiburgu) i ukidanje svetog celibata. Prelati koji su poslali Dubia Franji, po mom mišljenju, pokazali su istu nevinu pobožnost: misleći da će Bergoglio, kada se suoči s razumno argumentaranim ispravljanjem pogreške, shvatiti i ispraviti heterodoksne točke, i pitati za oprost.

Sabor je bio korišten za legitimaciju naodvratnijih doktrinalnih zastranjenja, najsmjelijih liturgijskih inovacija i najneskrupuloznijih zloupotreba, dok je u međuvremu Autoritet šutio. Ovo je Sabor bio toliko uzvišen da je predstavljen kao jedina legitimna referenca za katolike, svećenstvo i biskupe, zamračenjem i nastupajući s osjećajem prezira prema nauku kojeg je Crkva uvijek autoritativno naučavala, i zabranjujući vječnu liturgiju koja je kroz tisućljeća hranila vjeru neprekinutog niza vjernika, mučenika i svetaca. Između ostalog, ovaj Sabor se pokazao jedinim koji je prouzročio toliko interpretativnih problema i toliko proturječnosti u odnosu na prethodni magisterij, nešto što nije bio slučaj niti sa jednim saborom – od Jeruzalemskog vijeća do Vatikana I – koje se savršeno ne bi uskladio s cijelim Magisterijem ili koji bi trebao toliko tumačenja.

Priznajem sa svom ozbiljnošću i bez kontroverze: Bio sam jedan od mnogih koji su, unatoč mnogim zbunjenostima i strahovima koji su se danas pokazali apsolutno legitimnima, pouzdao u autoritet hijerarhije bezuvjetnom poslušnošću. U biti, mislim da mnogi ljudi, uključujući mene, u početku nisu ni razmotrili mogućnost da bi mogao postojati sukob između poslušnosti redu hijerarhije i vjernosti samoj Crkvi. Ono što je učinilo očiglednim ovo neprirodno, rekao bih čak izopačeno, odvajanje između hijerarhije i Crkve, između poslušnosti i vjernosti, svakako je bio ovaj najnoviji pontifikat.

U Sobi Žalosti uz Sikstinsku kapelu, dok je msgr. Guido Marini pripremio bijeli rocchetto, mozzetta, i štolu za prvi nastup "novoizabranog" Pape, Bergoglio je uzviknuo: " Sono finite le carnevalate! [Karnevali su gotovi!]", prezirno odbijajući oznake koje su sve pape do tada ponizno prihvatili kao razlikovnu odjeću Kristova Vikara. Ali te riječi su sadržavale istinu, čak i ako su izgovorene nehotice: 13. Ožujka 2013, maska je pala s konspiratora koji su bili konačno slobodni od neugodne prisutnosti Benedikta XVI i drsko oholi postignućem promocijom kardinala koji je podržavao njihove ideale, njihov put revolucije u Crkvi, čineći nauk promjenjivim, moral adaptirajućim, liturgiju prostituiranu, i disciplinu dokinutu. I sa svime ovima bilo je u misli, od samih protagonista konspiracije, logična posljedica i očigledne primjene II Vatikanskog, koje su prema njima bile oslabljene kritikama koje je izrazio Benedikt XVI. Najveća uvreda tog pontifikata bila je liberalno omogućavanje proslave štovane tridentinske liturgije, čiji je legitimitet konačno priznat, opovrgavajući pedeset godina njegove nezakonite zabrane. Nije slučajno da su Bergogliojevi pristaše isti ljudi koji su vidjeli Sabor kao prvi događaj nove crkve, prije koje je postojala stara religija sa starom liturgijom.

Nije slučajno: ono što ti ljudi potvrđuju nekažnjeno, skandalizirajući umjerene, je ono što katolici također vjeruju: da je, unatoč svim naporima hermeneutike kontinuiteta koja je jadno potonula pri prvom sukobu sa stvarnošću sadašnje krize, jest neporecivo da je od Vatikana II pa nadalje izgrađena paralelna crkva, nametnuta i dijametralno oprečna istinskoj Crkvi Kristovoj. Ova paralelna crkva postupno je zamračila božansku instituciju koju je osnovao Naš Gospodin kako bi je zamijenila lažnim entitetom, što odgovara željenoj univerzalnoj religiji koju je Masonerija prva teoretizirala. Izrazi poput novog humanizma, univerzalnog bratstva, dostojanstva čovjeka, su oštrice filantropskog humanizma koji poriče pravog Boga, horizontalne solidarnosti nejasnog spiritualističkog nadahnuća i ekumenskog irenizma koji Crkva nedvosmisleno osuđuje. "Nam et loquela tua manifestum te facit [Čak te i govor tvoj odaje]" (Mt 26, 73): to vrlo često, čak i opsesivno pribjegavanje istom rječniku neprijatelja izdaje pridržavanje ideologiji koja ga nadahnjuje; s druge strane sustavno odricanje od jasnog, nedvosmislenog i kristalnog jezika Crkve potvrđuje želju da se odvoji ne samo od katoličkog načina nastupanja, već i od same suštine katoličanstva.

Ono što smo godinama mogli čuti, nejasno i bez jasnih konotacija, s najvišeg prijestolja, sada nalazimo razrađeno u pravom i pravilnom manifestu u pristašama sadašnjeg Pontifikata: demokratizaciji Crkve, ne više kroz kolegijalnost koju je izmislio Vatikan II, već sinodalnim putem koji je otvorila Sinoda Obitelji; rušenje ministarskog svećeništva slabljenjem crkvenog celibata preko iznimki i uvođenje ženskih figura s kvazi-svećeničkim dužnostima; tihi prijelaz od ekumenizma usmjeren prema odvojenoj braći u oblik panekumenizma koji smanjuje Istinu Jednog Trjstvenog Boga na razinu idolopoklonstva i najpaklenijih praznovjerja; prihvaćanje međuvjerskog dijaloga koji pretpostavlja vjerski relativizam i isključuje misionarski proglas; demitologizacija papinstva, promicana od Bergoglia kao temu njegovog pontifikata; progresivna legitimizacija svega što je politički korektno: rodna teorija, sodomija, homoseksualni brak, maltuzijanske doktrine, ekologizam, migracionizam... Ako ne prepoznamo da se korijeni tih odstupanja nalaze u načelima postavljenim na Saboru, bit će nemoguće pronaći lijek: ako je naša dijagnoza i dalje ista, protiv svih dokaza, isključujući početnu patologiju, ne možemo propisati odgovarajuću terapiju.

Ova operacija intelektualnog poštenja zahtijeva veliku poniznost, prije svega u prepoznavanju da smo desetljećima bili uvedeni u pogrešku, u dobroj vjeri, od ljudi koji, uspostavljeni na vlasti, nisu znali kako čuvati Kristovo stado: neki zbog mirnog življenja, neki zbog previše obveza, neke iz udobnosti , a na kraju i neki u neispravnoj vjeri ili čak zlonamjernoj namjeri. Ovi posljednji koji su izdali Crkvu moraju biti prepoznati, uzeti u stranu, pozvani na promjenu i, ako se ne pokaju, moraju biti protjerani iz svetog doma. Tako djeluje pravi Pastir, koji ima dobrobit ovaca u srcu i koji daje svoj život za njih; Imali smo i još uvijek imamo previše plaćenika, za koje je odobrenje Kristovih neprijatelja važnija od vjernosti njihovom Supružniku.

Baš kao što sam iskreno i spokojno poslušao upitne zapovijedi prije 60 godina, vjerujući da su oni predstavljale ljubljeni glas Crkve, tako danas s jednakim spokojem i iskrenošću priznajem da sam bio prevaren. Biti koherentan danas uporno ostajući u zabludi bi predstavljalo bijedan izbor i učinilo me suučesnikom u ovoj prijevari. Zahtijevajući jasnoću tvrđenja od početka ne bi bilo pošteno: svi znamo da je Sabor bio više ili manje revolucija, ali nismo mogli zamisliti da će se pokazati tako razornim, čak i za napore onih koji su ga trebali spriječiti. I ako smo do vremena Benedikta XVI još uvijek mogli zamišljati da je coup d’état (državni udar) Vatikana II (koji je kardinal Suenens nazvao "1789 Crkve") bio usporen, u posljednjih nekoliko godina čak i najneviniji među nama su shvatili da je šutnja zbog straha od izazivanja raskola, nastojanje da se isprave papinski dokumenti u katoličkom smislu kako bi se ispravila njihova željena dvosmislenost, žalbe i Dubia koje su dane Franji koje su ostale jasno neodgovorene; sve je to potvrda situacije najozbiljnijeg otpada kojem su izložene najviše razine hijerarhije, dok se kršćanski narod i svećenstvo osjećaju beznadno napušteno, gledani od biskupa skoro sa netrpeljivošću.

Abu Dhabi Deklaracija je ideološki manifest ideje mira i suradnje između religija koje bi mogle imati neku mogućnost za biti tolerirane ako bi dolazile od pogana koji su lišeni svjetla vjere i vatre ljubavi. Ali tko god ima milost biti Djete Božje po snazi Svetog Krštenja trebao bi biti užasnut idejom da je moguće izgraditi bogohulnu modernu verziju Babilonskog tornja, nastojeći okupiti jednu Kristovu crkvu, nasljednicu obećanja dana Izabranom narodu, s onima koji niječu Mesiju i s onima koji smatraju da je sama ideja Trojstvenog Boga bogohulna. Božja ljubav ne poznaje mjeru i ne tolerira kompromise, inače jednostavno nije  Caritas, bez koje nije moguće ostati u njemu: qui manet in caritate, in Deo manet, et Deus in eo [tko ostane u ljubavi ostaje u Bogu i Bogu u njemu] (1 Iv 4, 16). Malo je bitno da li je deklaracija ili magisterijski dokument: dobro znamo da subverzivni ljudi inovacija igraju igre s takvim dosjetkama kako bi širili zablude. I dobro znamo da svrha tih ekumenskih i međureligijskih inicijativa nije obratiti one koji su daleko od jedne Crkve Kristu, već preusmjeriti i iskvariti one koji još uvijek drže katoličku vjeru, vodeći ih da vjeruju da je poželjno imati veliku univerzalnu religiju koja okuplja tri velike abrahamske religije "u jednoj kući": ovo je trijumf masonskog plana u pripremi za kraljevstvo Antikrista! Bilo da se to materijalizira kroz dogmatsku bulu, deklaraciju ili intervju sa Scalfarijem u La Repubblica znači malo, jer Bergogliovi podržatelji čekaju njegove riječi kao signal na koji oni reagiraju s nizom inicijativa koje su već pripremljene i organizirane već neko vrijeme. A ako Bergoglio ne slijedi upute koje je primio, redovi teologa i svećenstva spremni su jadikovati nad "samoćom Pape Franje" kao pretpostavku za njegovu ostavku (mislim na primjer na jedan nedavni esej Massima Faggioli). S druge strane, to ne bi bio prvi put da koriste Papu kada ide ukorak s njihovim planovima i odbacuju ga ili ga napadaju kad tako ne čini. 

Prošle nedjelje Crkva je slavila Presveto Trojstvo, a u brevijaru nam nudi recitaciju Symbolum Athanasianum (Atanazijskog Vjerovanja), koji je sada zabranjen koncilskom liturgijom te smanjen na samo dvije svetkovine u liturgijskoj reformi 1962. Prve riječi tog sada nestalog Vjerovanja ostaju upisane zlatnim slovima: "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat Catholicam fidem; quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit - Tko god želi biti spašen, prije svega potrebno je da ispovijeda katoličku vjeru; jer tko je ne ispovijeda cijelu i nepromjenjivu, bez sumnje će ići u vječnu propast”. 

+ Carlo Maria Viganò