Schönborn odlučno u podršku Kard. Marxu za "blagoslov" homoseksualnih parova. Da li smo svjesni vremena u kojem se nalazimo, i značenja onoga čemu smo svjedoci?

Slalom počinje ovako:

Trećeg veljače eto nam Kardinala Marxa na Bavarskom Radio Programu "Bavarian State Broadcasting" zastupati "blagoslov pojedinačnih gay parova".

Mašala što bi rekli. Uvijek pri tom izvjave lukavo upakirane kakvim trikom "pojedinačnih slučajeva". Efekt je ovaj: "Griješiš? Onda da ti pomognem." Tako da i prividno iz Crkve - jer ovo ne može doći od Crkve - podržava se svjetska LGBTI agenda. U biti, uništavanje duša, bolje reći njihovo guranje u pakao.

Ali odjednom, i malo neočekivano na prvi pogled, dolazi na scenu već umirovljeni - ne mogu mi više ništa! - pomoćni biskup Andreas Laun govoreći da se "ne mogu blagosloviti pseudo gay brakovi kao ni koncentracioni logori" (uvijek za primjer nečeg lošeg treba navesti konc. logor; vidiš, ja sam dobar jer to kritiziram i stavljam na bitno mjesto).

Ali nije prošla ni sekunda, i eto ti Schönborna, parajući sebi odjeću i vičući na sav glas: "ne dozvoljavajuće je porediti homoseksualne odnose sa konclogorom ili mafijom".

Salzburski Nadbiskup Lackner otišao je još i dalje. Neshvatljivo je kaže "da netko poredi krimen protiv čovječanstva sa 'istospolnim' načinom života".

Ovima treba govoriti da je sodomizam jedan od četiri grijeha koji viču Bogu za osvetu, što je katolički nauk prije upada ovih harambaša?

Najžalosnije je da se Laun preplašio svog izleta te opet se pojavio sa onim "žao mi je ako sam koga uvrijedio". Kad je tako lako ponoviti im pravi katolički nauk, pa makar te odrali živa. Čega se plašiš? Još nekoliko godina pad ćeš na pravi Sud, a onda dršći. Nije li bolje plašiti se ne uvrijediti Boga i ne mariti za ono što ti mogu učiniti ljudi? Za malo muke ovjde zadobivaš vječno blaženstvo. Nema veće darežljivosti od Božje.

Ali Bog je i pravedan, i postoji pakao. (I doista, apsurdno je da se netko žali zbog našeg govora da će u pakao ako se ne obrati od svojih zala. Ako već ne vjeruješ da postoji pakao, što te briga ako te ja upozorim na to?)

Odakle sav ovaj cirkus? Jer u Njemačkoj ima svećenika poput Christoph Simonsena koji su već 50 puta javno "blagoslovili" homoseksualne parove.

Zar nisu, nadalje, u Beču dozvolili dio homoseksualne predstave Life Ball u Bazilici Sv. Mihaila parodiju na "obitelj Trap", gdje je umjesto Marije Trap bila "Conchita":

I što Bergoglio radi u međuvremenu? Rimskim župnicima se je pohvalio kako su skorašnji "pape" Ivan XXIII i Ivan Pavao II već sveti; Pavao VI će biti ove godine, a Ivanu Pavlu I već je pokrenut postupak. I Benedikt i ja smo na listi: molite za nas!

"E Benedetto e io, in lista di attesa: pregate per noi!"

Što učini feminizam u malo više od pola stoljeća

Ovo je također odgovor na jedan komentar u prethodnom članku. Feminizam, zastranjenost koja traži sukob i ogolićenje žene i njenog dostojanstva s ciljem rušenja kršćanske civilizacije:

Korak po korak, mic po mic provlači se ideja razdora: pušiš ti, pušim i ja. Nije problem u cigareti, već u tome što se njome hoće reći. Rim, 1951:

Makar nam se činilo da su prošla stoljeća od ove slike.

Onda dolazi skok hippie kulture šesdesetih. Naša civilizacija je "kruta", pusimo svakog raditi što hoće:

I tako, nađosmo se u ovom mraku.

Feminizam je bila destruktivna snaga promjene našeg društva. Simone de Beauvoir: "Feminizam je jedna forma indivudualnog života, i kolektivne borbe".

[Simone i Jean-Paul Sartre u razgovoru sa Che Guevarra, Kuba, 1960]

Glavna ideja koju je stavila u glave tolikih budućih žrtava jest: "žena se ne rađa, već stvara".

Drugim riječima, ti si ono što želiš biti. I tako se širom otvoriše vrata i pripremi put za jednu od najagresivnijih ideologija spram čovjeku, ideologija žendra.

Zašto LGBTI lobby promovira drag queen od devet godina, djete koje se oblači i ponaša kao djevojčica (Lactatia):

Njih nije briga što je među "transeksualcima" ogroman postotak samoubojstava, depresija; te je prosječna životna dob jako kratka. Oni ih koriste, jer žele predstaviti (njihovu) ideju da je homoseksualnost nešto urođeno (a što bolje odgovara tom cilju nego publicitirati jedno takvo dijete, i manipulirati njegovu nevinost).

U suštini radi se o đavolskoj ideologiji: ne moraš se kajati za svoje grijehe. "Nema Boga", govore, samo si ti.

Feminizacija muškaraca i Novus Ordo

Transformacija mentaliteta današnjeg čovjeka (i žene) ima svoju podlogu u programiranom lansiranju feminizma u svim porama društva. Međutim, feminizam je kopiranje komunističke dijalektike. 

Kate Wiegand u "Crveni Feminizam" (2002) upozorava nas da je promjena današnjeg društva komunistički inspirirana. Pojam klasne borbe prelazi pojam borbe između spolova. (Klase mogu postojati, ali rješenje mogućih nepravdi ili ponižavanja nije u "borbi", tj. mržnji; jednako u slučaju spolnih razlika. One postoje, ne malo puta i nepravde, ali takve se ne rješavaju uzajamnom mržnjom, ili mržnjom žene prema čovjeku jer je čovjek već navodno mrzi, pa ona "uzvraća"; ili "emancipacijom" koja je u biti kopiranje muških nesavršenosti ili prohtjeva, ili čak jednostavnih običaja: puši on, pušim i ja; on nosi hlače, nosim i ja, itd.)

Sovjetski komunisti su znali za razarajuće djelovanje feminizma na društvo. Njihov cilj bio je razoriti iznutra "trulo kapitalističko društvo". Već 1948, Američka Komunistička Partija (prenosni remen Politbiroa), izdaje letke s tekstovim poput: "Silovanje je izražaj... muške nadmočnosti... prastare ekonomske, političke i kulturne eksplotacije žene od čovjeka." Ako netko misli da je ovo "prevaziđeno", neka upita katolkinje da li one nešto od ovoga prihvaćaju. Da, prihvaćaju. Ovakav način razmišljanja uvukao se u široke slojeve društva, posebno među žene. Mnogi katolici ne razumiju da svoja načela ne zasnivaju na Bibliji i Tradiciji, već na trenutnim trendovima prožetim feminizmom do srčike.

[Usporedi: Katastrofa Novus Ordo vs. Tradicionalna Misa]

Ali ne zaboravimo: komunizam je bio stvoren od židovskih masonskih bankovnih krugova koji kontroliraju sve korporativne institucije i nastoje uspostaviti svoju sotonsku tiraniju nad čovječanstvom. Bit komunizma (kabalistike, masonerije) je da ljudska bića nemaju dušu i da nema Boga (moralnog reda i duhovnog cilja u stvorenjima). Kabalisti prave same sebe Bogom i prevrću stvarnost  na način da njihovi interesi i perverzija budu iznad svega.

Komunizam SSSR bio je stoga, samo (značajna) faza u uspostavi nadmoćnosti ove elite nad cijelim svijetom. 

Ali postojala je jedna velika opreka: Katolička Crkva. Ova je zbog toga trebala biti infiltrirana da bi i preko iste mogli promicati svoje sotonske ideje njihove sulude nadmoćnosti. U tom kontekstu događa se liturgijska reforma odmah nakon Drugog Vatikanskog Sabora.

Pogledajmo par njenih crta iz tretirane perspektive:

Disimulira se naglasak na Žrtvi, na Misi kao Žrtvi Sina Božjeg; suštinski smisao Mise prestaje biti žrtva na Križu; akcenat prelazi na zajednicu vjernika i euharistijsku gozbu.

[Žao mi je prikazati ovo, ali to je danas stvarnost. Ne zaziva se ovako Božji blagoslov, već kazna. Spomenite se u korizmi ovog svetogrđa: ispaštajte.]

Dozvoljavaju se prijevodi Biskupskim Konferencijama: počinje mnogo toga. U nekim jezicima "Deus Sabbaoth" (Bog Vojska) prevodi se sa "Bog Svemira". Briše se dakle militarni kontekst, vrlo vezan za narav muškarca. Borba protiv grijeha prelazi u blaže "hodočašće" ovim svijetom. (Na hrvatskom se ovdje prevodi dobro: Bog Sabaot, ali na primjer na ključnom mjestu u samoj pretvorbi i dalje se govori "za sve ljude", umjesto "za mnoge". Krist u Evanđelju govori "za mnoge", i tridentinstki sabor to (ponovno) objašnjava: Bog hoće spasenje svih, ali ono ovisi i o čovjekovoj volji da ga prihvati. Odatle da se spasavaju "mnogi"... ali ne "svi". Ovo pitanje je napravilo buru u Americi, te su već odavno preveli "za sve" sa "za mnoge", jer je bilo dovedeno u pitanje sama valjanost mise (ili barem pretvorbe vina u Krv Kristovu, što je skandalozno). A na hrvatskom, i još na nekim drugim jezicima (ne malo njih), prevodi se još uvijek sa "za mnoge". No ovo pitanje ostavljam za drugi put.

Gubljenjem razlike između ministerijanog (sakramentalnog) svećeništva i redovitog običnih vjernika, svećenik postaje kao jedan od prisutnih. Skraćuju se i ublažuju pokorničke geste i prakse. Sve što podsjeća na "borbu do krvi".

[Da ne bismo stavili slike još i gore]

Ako na ove promjene (samo neke smo naveli), nadodamo naknadne "pronalaske" (čitaj: izmišljotine i maštanja) modernista, kao na primjer žene koje čitaju na misi; koje daju pričest, djevojčice-ministranti, glupe propovijedi u stilu New Age "pomozi samom sebi", pjesme bljutave tako se djetinjaste da su neizdržive, može se donekle shvatiti zašto je veliki dio katolika (muškaraca) pobjegao iz crkvava. Ovo jasno vidi onaj tko ide na novu misu, posebno na zapadu: nema muškaraca. Za malo vremena, na misama neo-crkve samo će biti žene, pokoje dijete koje uspiju dovesti i feminizirani.

Sve je to dijelo, dragi moj, Pavla VI koji je uveo ovu misu. I kojeg uskoro žele proglasiti svetim.

Nema tu više što da se pametuje. Dok Bog ne dadne da se povrati na velika vrata katolička vjera, liturgija i nauk... ne može biti obnove.

Simbologija križa na brdu Chevo, Italija (Brescia), 1998

Pogledajmo začas okružje mise koja se održala 1998 u Italiji, blizu Brescie, na stogodišnjicu rođenja Pavla VI.

Neki su interpretirali (La Famiglia Cristiana, npr.), da ovaj križ predstavlja "Krista koji se uzdiže iz vatre". Ne: to je Krist bačen u vatru!

Simbologija ovog križa u Chevo je neobuhvatljiva za kratki prikaz, ali ćemo se usredočiti na suštinsko. Za objasniti bolje tek navedenu tvrdnju, tj. "Krista bogohulno bačena u vatru", promotrimo u detaljima obješeno tijelo Gospodinovo:

Položaj glave nije normalan. U uobičajenom raspelu (i slijedeći naravnu poziciju tijela), glava bi trebala biti u pravcu strelice A. Održati je u poziciji pravca B bilo bi nemoguće... osim ako bi možda Gospodinu bila odrubljena glava! I upravo je to ono što žele: uništiti Gospodina i njegovu Crkvu! Za masoneriju, infiltriranu u Crkvu svakako, simbologija je od suštinske važnosti. Jer preko simbola oni se komuniciraju sa drugom "braćom" kojima na ovaj način šalju poruku. Zbog toga treba gledati ovaj prizor preko njihovih kodeksa i otkriti što je to što žele reći i priopćiti. Svakako, sektorima - iznimnoj elitnoj manjini s kojima su u klici - koji ih razumiju. S druge strane, radi se o perverznom ritualu za njih.


Odrubljena glava, gdje pada? Upravo na oltar: radi se o žrtvi Luciferu.

Pogledajmo Kristovu glavu. Vidi se zmija koja nastoji ugristi Gospodinovo čelo. Izražena je jasna volja za razoriti misao vodilju: Glavu Crkve - radi se o mržnji prema Kristu, i njegovom Vikaru na zemlji čije mjesto uzurpiraju.

Nesrećnici mogu imati svoju simbologiju, ali Bog odgovara preko realnosti. Ovaj križ je pao smrskajući se, ubijajući nažalost pri tome jednog mladića koji je došao na brdo u sklopu izleta organiziranog od svoje župe, upravo uoči kanonizacije (od Franje) Ivana Pavla II. 

Praznovjerje? Njihovo je praznovjerje na koje Bog odgovara snagom djela. Kako je ovaj križ srušen, tako će biti i sa njihovim planovima, Bog zna kada. Ali promotrimo bolje ovu sliku, koja sadrži dva velika slova "M" koje prije nismo mogli vidjeti. Znače: "Maestro Massone", Maestro Mason. Ona proslava se odigrala 1998 = 666 x 3, (tri puta broj Antikrista), datum njima vrlo značajan.

Poruka je sljedeća: Katolička Religija - to je ono što oni hoće i suludo se nadaju; biti će frustrirani ali štetu će počiniti - gnostičko-masonskom religijom u službi Sotone. Kult Božji je zamjenjen kultom Lucifera, onim koji slijepo i suludo traži trijumfirati nad Bogom. Pustoš na svetom mjestu je ono što traže i pretendiraju. I radi toga oslabljuju vjeru. I radi toga dopuštaju hereticima činiti što ih volja i ostaviti ih slobodno kršiti i harati sa najuzdignutijih pozicija u Crkvi: za oslabiti, ako ne uništiti vjeru što je moguće više njih, u Kristovo Božanstvo.

Poljska, za kopiranje. Hrvati i komšije, obratite se

Mlada poljakinja na prosvjedu zbog kojeg iz Evrope prijete Poljskoj: 

"Ne ćete uvesti niti jednu od vaših islamskih zakona! Ovo je Poljska! Ovo je NAŠA zemlja, ovo je NAŠA država, NAŠA pravila, NE migranti!

Ovdje, Ius Krist je NAŠ KRALJ!

Ne zanimaju nas odredbe EU ni njihove kvote migranata!"

Gdje smo mi? Nema nas ni po šavu. I ovim ću odgovoriti gosp. Borisu Havelu, makar cijenim njegov napor:

Ne da izbjegava, već svi oni, i ljevica i njoj navodna suprotnost, "desnica" koja su ustvari neoliberali, jesu dva oprečna ekstrema iste negativne realnosti od koje nema pomoći, niti što treba očekivati.

I jedni i drugi, ne samo da ne žele "polemiku", već ne žele da ti makar pustiš glas. Žele te začepljenih usta, to je ono što žele. Jer za polemiku potrebno je prvo govoriti, a oni ti niječu čak i to.

Ali ni ja ne želim s njima da razgovaram, jer znam da su gluhi i da mi ne žele dobro. I to je greška, barem što slijedi iz samog teksta, Havelova. Jer ne treba od njih uopće tražiti razgovor!

Ali njima treba da te čuju, makar ti ne dopustili da govoriš; treba ti da vičeš ulicama i trgovima bez njihove dozvole!

Upravo je to poanta poljskog prosvjeda zadnjeg studenog. Ne dajete nam prostora, evo mi ćemo se izboriti za prostor! I vikati ćemo na sav glas da se sve ori! I ulice će biti naše, i oni koji izađu pred mikrofon biti će na tisuće, i bez kompleksa i vaših dozvola!

Zato je potrebno organizirati se u domoljubnim i kršćanskim krugovima, strateški i taktički uvezanim. Ti sam možeš početi promicati jednu takvu ćeliju. Plan je: molitva, tradicionalni kršćanski i politički nauk. Među mladima promicati zdravo domoljublje i kulturnu formaciju; ulivati im svijest da budu izvrsni stručnjaci i radnici, i da ostaju boriti se gdje ih borba čeka. Odreći se "probitka" negdje drugdje, već žrtvovati se za dom i krst.

Unutrašnjost anglikanskih i novus ordo crkvi

Vrlo slična, kao što smo to skoro naznačili. Sličnost koja proizlazi iz sličnosti nauka.

Unutrašnjost dviju anglikanskih crkvi, Lichfield u Engleskoj, i u Colorado Springs (USA):

Obratimo sada pažnju na kapele na njemačkim seminarima:

Možda bi čak mogli i reći da su anglikanske pristojnije. Ukratko, ružnoća tih kapela odražava ružnoću "teologije" koja je iza njih.

Ali osvrnimo se malo i na jednu stvar. Pogledajte "kalež" na prvoj slici, kod anglikanskog svećenika. To nije "kalež", već više "čaša". Jer je njihova "teologija" inzistirala na misi kao pojmu "večere", i stoga nema više kaleža u pravom smislu.

Mnogi svećenici u Novus Ordo liturgiji primaju također taj utjecaj:

Katolički kalež je drugačiji, i obavezno makar pozlaćen iznutra. Najbolje treba čuvati za Gospodina, po primjeru Lazarove sestre Marije: "Tada Marija uze litru prave nardove dragocjene i miomirisne pomasti te Isusu pomaza noge pa mu ih obrisa svojom kosom". Zato se u Rimskom misalu od prvih dana koriste riječi "Hic est enim calix sanguinis mei,..." "Ovo je kalež moje krvi,...", i uvijek se nastojalo imati dostojan kalež za Krv Kristovu.

Makar ne mogao uvijek biti tako raskošan, morao je biti (minimalno) pozlaćen iznutra, označavajući da se ne radi o običnom piću, već Krvi Kristovoj.

"A ova se vrsta izgoni samo molitvom i postom." (Mt 17:20) i dalje je Riječ Božja

Čitajući prije nekoliko godina evanđelje po Sv. Mateju, 17. poglavlje, na mjestu o izlječenju padavičara nakon silaska sa brda Preobraženja, ne naiđoh na onaj redak "A ova se vrsta - misli se na zle duhove - izgoni samo molitvom i postom". Vidjeh oznaku u tekstu upućujući na opasku na dnu stranice, gdje je stajalo: "Idućeg, 21. retka: 'Ova se vrsta izgoni samo molitvom i postom', nema u najboljim grškim rukopisima. Vjerojatno je ovamo došao pod utjecajem Mk 9:29."

Slično obrazloženje našao sam u drugim prijevodima (Šarića, Dude, pored Rupčića). Provjerim Mk 9:29 i tamo imamo: "Ta se vrsta može istjerati samo molitvom."

Dakle, poziv na post nestao je na jedan i drugi način. Međutim, Vulgata koju preporučuje Tridentinski Sabor, prevedena od Sv. Jeronima krajem IV stoljeća, jasno donosi na oba mjesta:

"Hoc autem genus non ejicitur nisi per orationem et jejunium." (Ova vrsta se ne može istjerati već po molitvi i postu), po Sv. Mateju i također po Sv. Marku:

"Hoc genus in nullo potest exire, nisi in oratione et jejunio."

Tako da, na kraju krajeva, imamo izbačenu referenciju na post i to u obadva evanđelja. I to s obzirom na riječi koje su evanđelisti stavili u usta Bogu samom.

Tako naši (i ne samo "naši", već je slična situacija i kod modernih prijevoda na drugim jezicima) "stručnjaci" izbaciše jednu od glavnih Kristovih pouka o postu. Stavili su sebe iznad Sv. Jeronima i tvrde da oni poznaju Sveto Pismo bolje od njega. I ne samo njega, već su kao jednim zamahom prešli preko istaknute preporuke Tridentinskog Sabora o Vulgati, prijevodu Biblije na govorni latinski jezik magistralno izvršene od Sv. Jeronima.

[Alessandro Gherardini, Sv. Jeronim Pokornik]

Trebamo imati u vidu da se u vrijeme svetog i učenog dalmatinca obilno govorio latinski jezik, te da je veliki svetac i crkveni otac prvih stoljeća bio vrlo sposobno poznavalac grčkog i hebrejskog jezika, kao i ne malo dijalekata mediteranske oblasti. Tko zna više o Juliju Cezaru i klasičnom Rimu, Ciceron ili današnji povijesničari? Ciceron bi rekao: "Ama ja sam bio tu, kako mi ne vjeruješ!?" Slično usporedbu mogli bi postaviti s obzirom na današnje "stručnjake" Svetog Pisma i Crkvene Oce.

Nije stvar samo u ovom ili onom dokumentu koji ti možeš da pronađeš tu i tamo. Već o tisućama i tisućama živih svjedodžbi i prenošenog znanja, mnogo puta i u pergaminima kojima su oni raspolagali, a koji su se s vremenom izgubili. U svakom slučaju, blizina apostolskog vremena Crkvenim Ocima u odnosu na nas, ide mnogo više u korist njima nego današnjim hagiografima. I s druge strane, i što je najvažnije, ne može se izostaviti svetost i stručnost tih ljudi kojima su Pape prvih stoljeća naložili precizno uređenje svetih spisa.

Ono što želimo naglasiti jest: post ima neizostavnu ulogu u kršćanskom duhovnom životu. Ne zaboravi to i ne potcjenjuj. Tradicionalno se isticalo: molitva, post i dobra djela su osovine kršćanskog duhovnog života.

Dozvoliti ću sebi par riječi o ovome. Često se kaže: "Najvažniji post je od grijeha". Ne. Ostaviti grijeh je nešto nužno ako se želimo obratiti i spasiti, ali se posti od onoga što nam je drago, i čak na što imamo i pravo. Odričemo se nečeg dobrog, prikazujući Bogu tu žrtvu.

Ali ne ostani samo na tjelesnim odricanjima, koji neka bude takvi da ih nitko ne zamijeti, osim možda najnajbliži. Radi na neprimjetnim mrtvljenjima ali Bogu tako dragim. To je škola Sv. Tereze od Djeteta Isusa. Prikazivala bi Bogu male žrtve koje nitko ne bi opazio: ne bi se naslanjala leđima na naslon stolice kroz neko vrijeme; ne bi se žalila na vrućinu ili hladnoću; trpjela bi dosadne osobe, i posebno revno bi izvršavala svoje obaveze.

Upamti i ovo: velike pokore mogu proizvesti oholost, dok neprimjetna mrtvljenja poput spomenutih samo mogu značajno poboljšati duhovni život.

[Obitelj šesdesetih godina XX st. pred onim što će je razrušiti otrovom naslaganim u podsvjesti]

Ah, jednu stvar bih te zamolio: odreci se televizije kroz korizmu. Maksimalno da čuješ vijesti (i da znaš kako žele da misliš, ali im ne vjeruj), ali bježi od "zabavnih" programa. Samo odricajući se televizora, eto skoro dva sata vremena dnevno za obitelj. Odjednom imaš vremena za molitvu, pa i da odigraš partiju šaha sa suprogom ili bratom ili prijateljem ili djetetom; ili karata; imaj hrabrosti za zaboravljeno: čitaj koji dobar roman ili knjigu. Gaji tihu i svetu sreću kršćanskog doma.

Nikad ne podcjenjuj mentalno zdravlje liberala

[Kontekst: djevojčica britanskih roditelja sa LGBT parolom: "Alah voli jednakost". Veo na glavi je LGBT zastava.]

Na što podsjeća oltar u Novus Ordo misi i zašto?

U starim crkvama oltar je naknadno odvojen od svetohraništa i njegova uloga nije uočljiva na prvi pogled. U svakom slučaju svećenik je okrenut prema zajednici, stajući između oltara i svetohraništa.

U novoizgrađenim postkoncilskim crkvama, situacija je značajno različita:

Oltar je stavljen u centar "zajednice". Vrlo sličan protestantskom stolu, ako se u mnogo slučajeva jedva može naći koja razlika:

Praktično ne možete znati po vanjskim znakovima "oltara" o čijoj crkvi se radi:

Ali što je najgore jest sljedeća sličnost:

Sa masonskom tablom u njihovom "hramu".

Odakle ova sličnost? Možda zbog toga što je arhitekt Novus Ordo Missae, Annibale Bugnini,

I sam bio optužen da je bio mason. Dapače, početkom 1976 u mnogim svjetskim medijima počela je kružiti "Lista Pecorelli"; lista italijanskog novinara Mino Picorelli u kojoj je naznačio imena najznačajnijih članova masonskih loža u Italiji (loža P2).

U istoj bila su objavljana imena preko stotinu visokih crkvenih dužnosnika. Konkretno, Bugnini zauzima 25. mjesto sa tajnim masonskim imenom BUAN, datum inicijacije 23 travnja 1963 i šifrom 136-75 (Cfr. Bulletin de l´Occident Chrétien 12 (Srpanj 1976) Bourg Le-Roi). 

Nakon toga, Pavao VI je poslao Bugninija u nuncijaturu u Teheran. Umro je u Rimu, 1982. Svoje aktivno učešće u liturgijskoj reformi opisao je u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti "The Reform of the Liturgy 1948-1975".

Mino Pecorelli je bio nađen mrtav 22 ožujka 1979, bolje reći ubijen, na misteriozni način da je izgledalo da se radi o ritualu.

Nitko nije pretraživao o njegovoj smrti sve dok 1995. nije bio započeo proces protiv Giulia Andreotti, u kojem je bio optužen za ubojstvo novinara.

***

Pitanje Novus Ordo Missae je mnogo dublje nego što možeš i zamisliti. Ali ne želim da ostaneš na konspiracijama. "Budite savršeni kao što je savršen vaš otac nebeski". Radi se o svetosti, radi toga si na ovoj zemlji. Ali svetost se ne postiže ne želeći upoznati bit svoje vjere. Ta nije odražena u Novus Ordo.