«Od sukoba k zajedništvu», (pred?)zadnji stupanj u gubljenju nauka o Svetoj Misi «katoličkih» modernista

Leva manus tuas in superbias eorum in finem : quanta malignatus est inimicus in sancto!- Podigni ruke svoje protiv oholosti bezbožnika: koliko zlo počini neprijatelj u svetištu! Ps 73, 3

«Đavao je uvijek nastojao, preko heretika, uskratiti Misu svijetu, čineći ih pretečama Antikrista koj ćei, prije bilo čega drugog, nastojati dokinuti i doista će dokinuti Svetu Oltarsku Žrtvu, kao kaznu za grijehe ljudi, prema Danijelovom proročanstvu,» (Dan 8:12) (Sv. Alfonso Maria de Ligorio)

Ili «poskoncilske Crkve». Jer ovaj termin ne može značiti ništa drugo nego to: da se više ne poistovjećuje sa Katoličkom Crkvom od uvijek, jer ova mora biti Jedna i ista. Prije i poslije, kao i njen Utemeljitelj, Isus Krist “heri et hodie: ipse et in sæcula!, (isti) jučer i danas i uvijeke!

Da ne duljimo idemo direktno na stavku 154 “Izvješća Luteransko-Katoličke Komisije za Jedinstvo”, zvan «Od sukoba k zajedništvu», objavljen prije tri godine na njemačkom i engleskom, na stranici vatikana može se naći italijanski i španjolski prijevod (na luteranskoj stranici na više jezika):

«Luterani i katolici mogu zajednički tvrditi stvarnu prisutnost Isusa Krista u Večeri Gospodnjoj. «U sakramentu Gospodnje Večere, Isus Krist, istiniti Bog i istiniti čovjek, prisutan je potpuno i cjelovito, sa svojim tijelom i svojom krvi, pod prilikama kruha i vina» (Euharistija 16). Ova zajednička deklaracija potvrđuje sve bitne elemente vjere u euharistijsku prisutnost Isusa Krista a da ne usvaja konceptualni termin «transubstancije». Na ovaj način, katolici i luterani shvaćaju da je «proslavljeni Gospodin prisutan u Večeri Gospodnjoj, u tijelu i krvi koje je on ponudio, sa svojim božanstvom i čovještvom, preko riječi obećanja, u darovim kruha i vina, u moći Duha Svetoga, za njegovo primanje preko okupljanja»52.»

[Presbiterij jedne protestantske crkve. Izgleda da ima nešto poput «oltara», ali očigledno se radi o običnom stolu. Nema svetohraništa, ne treba to ni nadodavati. Jer nema svečeničkog reda, onda čemu sve ostalo? Zar će se ponuditi Bogu Žrtva? Polarna hladnoća. Dolje, oltar u jednoj masonskoj loži skoro da bi mogao proći kao neka «crkva» naivnima.]

Prije svega, obratimo pažnju na bilješku 52 označenu u tekstu, odakle je citirana zadnja rečenica. Pripada djelu navedenom na dnu stranice, «Condemnation of the Reformation Era». Interesantno je da dokument ne navodi autore tog djela. Mala pretraga nam to ukazuje: radi se o njemačkom Kardinalu Karlu Lehman (proglašenim kardenalom od Ivana Pavla II istog dana kad i Kasper i Bergoglio, 21 veljače 2001) i već preminulom protestantskom «teologu», WolfhartPannenberg.

U vezi zadnjeg, imamo kratki osvrt na njegov «teološki» put: «Pannenberg es možda bolje poznat po djelu Isus: Bog i čovjek (1968), knjiga koja stvara kristologiju «odozdo», proizvodeći njegove dogmatske tvrdnje preko kritičke analize života i posebno uskrsnuća Isus iz Nazareta», i:

«Imao je bliske kontakte sa fizičarem i piscem Frank J. Tipler, kojiu svojoj knjizi «Fizika besmrtnosti», govori o njemu: «Pannenberg je izolirani slučaj među teolozima XX stoljeća: zasniva teologiju na eskatologiji; za njega, riječ 'Nebo' nije samo metafora, već nešto što će stvarno postojati u budućnosti.»»

[Vjerovali ili ne, radi se o jednoj katoličkoj crkvi. Ali gdje je svetohranište? Gdje je oltar? Čemu služi Misa, za prihvaćanje zajenice ili za nekrvnu obnovu Kristove Žrtve koja se na oltaru nudi Ocu u Duhu Svetomu, i odatle na korist cijeloj Crkvi?]

S obzirom na prvog, to jest, Kardinala Lehmann, ukazuje Roberto de Mattei (već 13/11/2014) u članku «Smjena jednog velikog kardinala» (opaska: cilja se na tada smjenjenog Kardinala Burke), da «Zabrinutosti kardinala bile su doista potvrđene u listopadskoj Sinodi, na kojoj najrizičnije izjavame na polju pravovjernosti su bile čak okupljene u sintezi radova koji su prethodili zaključnoj redakciji. Jedini smisao nalazio se u Papinoj ponudi glave Kardinala Burke na pladnju Kardinalu Kasperu i, preko njega, Kardinalu Karlu Lehmann, bivšem predsjedniku Njemačke Biskupske Konferencije. Doista, poznato je svima, barem u Njemačkoj, da onaj tko još uvijek organizira razmimoilaženje s Rimom je upravo Lehmann, negdašnji učenik Karla Rahnera. Otac Ralph Wiltgen, u svojoj knjizi Ron utječe u Tiber, osvjetlio je ulogu Rahnera na Drugom Vatikanskom Saboru, od trenutka u kojem su biskupske konferencije počele razvijati glavnu ulogu.»

[Još jedna kratka opaska prije nego što nastavimo. Ovo bi prije pedeset-šesdeset godina bilo suvišno reći, ali danas je neophodno, jer ne samo da se pravo ne pokazuje, već se još k tomu i krivo uči. Misa, potcrtajmo, nije obnova niti spomen Posljednje Večere, već nekrvno obnavljanje one iste žrtve Isusove na Kalvariji. Ta Žrtva se anticipirala na Posljednoj Večeri čudom Božjim, ustanovljenjem Euharistije, ali misa je ono što će se desiti na Kalvariji. Istina je da je Euharistija u isto vrijeme i Sveta Gozba, i Kristova stvarna, substancijalna prisutnost – u biti baš onako kakav je na nebu, osim prilika koje su i dalje od kruha i vina, ali je bit Sv. Mise Žrtva Božjeg Sina na Kalvariji. To je upravo i ključno razmimoilaženje između katolika i protestanata. Oni su uništili sakramente (osim krštenja, u najboljem slučaju), posebno Misu ako Žrtvu, i prema tome i svećeništvo. Jer ako nema Žrtve, čemu onaj koji je treba Bogu ponuditi? Jednostavno, radi se o dvije različite stvarnosti.]

Dobro, idemo dalje. Je li dakle jasno što je iza ovog dokumenta, barem s obzirom na izvore i konsultirane ideje? I, usprkos tomu, sve izgleda da upućuje da je upravo ovaj dokument koji je nadahnjuje skandaloznu «Konmemoraciju Luterove Reforme».

Čujmo o istoj s usta luteranske «Nadbiskupice» (!!!!!! – pridrži se za stolicu: pro homoseksualnost, pro pobačaj, pro razvod, pro žensko «svećeništvo» - bolje reći prezbiterijat,... ima li išta za što je ne? Ima: protiv ne primanja migranata) Antje Jackelen:

«Nadbiskupica Antje Jackelen komentira u vezi posjete Pape Franje Švedskoj 31 listopada 2016. AJ: 'Biti će zajednički čin štovanja u Lundskoj Katedrali za konmemoraciju 500 godina Reforme iz 1517. Na susret pozivaju Svjetska Luteranska Federacija i Katolička Crkva i Papa Franjo biti će jedan od prisutnih. Sretni smo da su  Švedska Crkva i Stokholmska Biskupija domaćini ovog događaja.'»

Pitanje koje pravimo jest: da li se predviđa zajednička «pretvorba»? Da li ćemo skoro doći do nečeg sličnog ili do samog takvog pokušaja? Dokle će doći ovaj i ovi «zajedničk činovi štovanja», u bilo kojem slučaju i uvijek skandalozni, jer luterani nisu katolici, jednostavno tako? Jer točka 154 gore navedenog dokumenta otvara vrata bilo čemu.

Kristov Vikar će pridonijeti ili dopustiti da se Tijelo Kristovo dadne ne katolicima? To je apsurd. U takvom slučaju činjenica da Franjo ne posjeduje ključeve Kraljevstva Nebeskog trebala bi biti očigledna i najotpornijim za prihvatiti to. Osim da se poslije obuče u kostrijet sjedne na pepeo i zatraži oprost grcajući u svome jadu za sve i svaki pojedini od svojih skretanja... i nakon toga bi se trebalo vidjeti što učiniti. Več prema tomu kako bi se tada izjasnio.

Ali vratimo se točci 154. Ne dajite krila mašti: ovo nije se pojavilo baš sada, ovo nije potpuno novo. Ovo je, uistinu, «najdivljije» do sada, istina; ali nije nešto potpuno novo.

«Novine» i izmišljanja strana katoličkom nauku bila su koncepti «drugih» stvarnih prisutnosti Isusa Krista naznačeni u Saborskim (Drugog Vatikanskog) dokumentima i posebno u Generalnoj Instrukciji Rimskog Misala (od Novus Ordo Missae, 1969.). Preciznije: koncept «stvarne prisutnosti», bolje reći «Stvarne Prisutnosti» u Crkvi od uvijek se je rezervirao za substancijalnu prisutnost, to jest, Isusa Krista sa svojim Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na način da je pojam «stvarnog prisustva» Isusa Krista u njegovoj Riječi, činima milosrđa, itd. (nitko ne tvrdi da Isus nije prisutan na primjer «gdje se dvoje ili troje okupe u njegovo ime», ali stvar je u dvjema različitim «prisutnostima», o čemu naknadno ćemo dati preciznu definiciju) razvodnio inflacijom presvetog pojma Stvarne Prisutnosti u Euharistiji.

[Oltar u jednoj crkvi neokatekumenskog pokreta. Iza je svetohranište... ali iznad njega je Biblija. Radi li se o istoj Gospodnjoj prisutnosti? Prema dizajnu, čovjek bi mogao reći da je tako. U bilo kojem slučaju, to nije mjesto za staviti Bibliju, makar bila dragi nam simbol Božje Riječi.]

Drugim riječima, problem ne dolazi od jučer. Danas je kada eksplodira u lice svima.

Recimo na kraju nekoliko riječi o konceptu «stvarne prisutnosti» kod luterana i katolika. Jednostavno, radi se homografskim riječima, to jest, onima koje se isto pišu, ali imaju drugačije značenje.

Posegnimo stoga na tomistički način razmišljana (Sv. Toma Akvinski i ni riječ više) za precizirati ovaj koncept i razliku između jednog i drugog slučaja.

Tri su načina prema kojima se može reći da je netko prisutan:

«Fizički». To jest, i substancija i prilike jedne osobe su prisutne (Primjer na drugom nivou: svako biće ima substanciju i prilike. «Lak» je substancija, dok je njegova boja «prilika»). Tako je Krist bio prisutan u Hramu kada ga je očistio od prodavača i pozajmljivača. Od svog Uzašašća, Krist je prisutan na ovaj način samo na Nebu.

Substancijalno. Prisutna je nečija substancija, ali ne i prilike. Ovo ne može biti naravnim putem, već samo preko Božje moći. Na ovaj je način Krist prisutan u Euharistiji, koja je stvarno i istinski substancija Njegovog Tijela i Njegove Krvi, tako i kako je na Nebo, ali bez prilika Njegovog Tijela i Krvi. (Prilike koje vidimo su kruga i vina, koje i dalje nastavljaju unatoč tome što substancija kruha i vina više nije tu.)

Virtualno. Ovo se događa kada je djelovanje neke osobe prisutna drugoj. Na ovaj način Presveto Trojstvo je prisutno u dušama pravednih preko djelovanja milosti, ili Duh Sveti je prisutan preko Njegove asistencije Papi i općem saboru okupljenim u zajedništvu s njim. Mimo ovog teološkog razmišljanja, kaže se da je jedna osoba prisutna drugoj preko pisma koja prva piše ili preko videa ili bilo kojeg drugog sredstva.

U redu, zaokružimo ovaj predmet: protestantima općenito «stvarna prisutnost» je jednostavno virtualna. I nema druge! Na osnovu čega govorimo o dvojim stvarima potpuno različitim, odakle se slijedi da nema ništa zajedničko među njima.

Ali kako rekosmo, ovo nije započelo jučer. Novus Ordo Missae (to jest misa koja se nametnuta u Crkvi nakon 1969., osim u malim skupinama – kojih je sve više i više – koji je nisu htjeli prihvatiti i nastavili su s Tradicionalnom Misom; nakon Motu Proprio Summorum Pontificum Benedikta XVI izvjestan broj svećenika van Svećeničke Bratovštine Sv. Pija X i «sedevakantnih» skupina počeo je slaviti Misu od uvijek) govori o dvije «liturgije», o «liturgiji Riječi» i «euharistijskoj liturgiji». To je apsurd. Liturgija je jedna. Prema katoličkom nauku Svete Mise, stvarni objekt Sv. Mise, bitni više nego primarni, jest dati slavu Presvetom Trojstvu i ponuditi Bogu žrtvu zadovoljštine za grijeh. Vjerski nauk vjernika – dobar i solidan, bazirajući se na ključnim točkama – bila je stvar podređena bitnom cilju. Ukoliko je ispunjavajući prvotni cilj Misa katekizirala vjernike, odlično je to i dobrodošlo. Ali Misa je izvršavala svoju prvotnu nakanu – bila je «efektivna» - bio vjerski nauk udijeljen, prihvaćen i primljen u srce, ili ne. Zbog toga se naučavao beskrajna vrijednost privatnih misa, to jest, slavljenih bez prisustva vjernika.

[Tradicionalni katolički oltar. Ono zašto postoji Misa ulazi i na oči i kroz sjetila. Zašto turisti još uvijek kada posjećuju crkve, vole ući u predkoncilske crkve? Ne samo zbog arhitektonske vrijednosti, već što u njima mogu vidjeti nešto potpuno drugačije od onog čime odišu skoro sve moderne crkve; posebno na zapadu, ali i ovdje zna biti sve sličnije.]

U Misi Pavla VI, nasuprot, vjerski pouk je transformiran u cilj u samom sebi. Misa treba služiti sada kao jedna vrsta sata pouka za udijeliti direktno i neposredno vjersku katekezu zajednici koja slavi (?). Potcrtava se «stvarna prisutnos» Gospodina među vjernicima. Govori se o «stvarnoj prisutnosti» Gospodinovoj u Pismu, stavljajući ih tako de facto na isti nivo kao i djelo žrtve. I dolazi dotle da imamo na koncu proturječnost s relativizirajućim mentalitetom tolikih današnjih teologa, formiranih u bogoslovijama gdje se u suštini prezire Pismo svodeći ga na mit, židovske midraše ili skoro bajke u nekim slučajevima. A sada oni navodno će promicati Pismo!? A budeđ li tvrdio da vjeruješ u direktno stvaranje Adama i Eve, vidjeti ćeš što će ti biti...

Dobro... sav ovaj mentalitet i intelektualna strujanja van katoličke misli doveli su u ovu situaciju, dotle čak da se iz samog Vatikana – ne iz Crkve, trebalo bi biti tako ali sada stranci govore – predstavlja jedan dokument totalno heretičan, jer zvati ga «blizak herezi», «rizičan», i sl., ostaje kratko.

Neki mi kažu da ne se ne trebam bakćati oko ovih stvari. Da ima članova klera na istaknutim položajima koji će intervenirati... Bog tako dao. Vidim da se u Zagrebu s velikom zabrinutošću izrazio KardinalBurke. Ali obratite pažnju na ono što kaže: «Nitko ne može doći na pričest ako ne vjeruje da je hostija koju prima – makar imala izgled,  ukus i miris kruha – jest, u biti, Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja ovo vjeruje može pristupiti Presvetom Sakramentu, može doći na pričest.»

Vrednujem njegov napor, ali ova tvrdnja ima jednu grešku, nije jasna u potpunosti. Iako se odnosi na Kodeks Kanonskog Prava iz 1983, gdje se naznačava u čl. 844 § 4: «Ukoliko postoji opasnost smrti, ili ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije postoji druga teška potreba, katolički ministri imaju ovlaštenje dati ove iste sakramente (opaska: misli se na pričest) također i drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi ne mogu pristupiti ministrima svojih zajednica i zatraže to spontano, pod uvjetom da priznaju katoličku vjeru prema ovim sakramentima i budu dobro raspoloženi.»

Gdje je ovdje problem? Jer se dopušta, makar bio koliko god ti htio specijalan slučaj, dati pričest jednom ne katoliku. I to ne može biti. Vrlo je jednostavno što se treba uraditi: jedan ne katolik treba prvo formalno postati katolikom (blizu smrti, na primjer, treba ispovijediti katoličku vjeru, tj. reći da prihvaća cijeli njen nauk – makar ne poznavao svaki detalj, ali Vjerovanje je vrlo brzo za izreći i prihvatiti, krstiti se jest minut, ili barem izjasniti želju za tim), pa onda se pričestiti. Upravo na to je ciljao Kardinal Sarah, rekavši: «treba ispovijediti katoličku vjeru. Netko tko nije katolik ne može se pričestiti. To je vrlo, vrlo jasno. Nije samo stvar slijediti vlastitu savjest.»

Dakle, ovo je moje zrno pijeska koje prilažem. Šutjeti pred zabunom tolikih, gledati na drugu stranu pred prijetnjom tolikog svetogrđa? Da, moliti i pokoru vršiti i trpjeti i moliti se Gospodinu da nas pomogne, koliko god više, to bolje. Ali ima stvari za koje moramo reći: non possumus – ne možemo, ne možemo preći preko bitnih stvari. Jer ako toliki svećenici dođu dotle da vjeruju u ono što stoji u ovom dokumentu, kako će održati katoličku nakanu pri slavljenju mise? I bez ove, nema Žrtve.

«Ako se Misi dokine riječ Transubstancija... Ova riječ je od glavne važnosti, jer izozstaviti je prelazi se preko Stvarne Prisutnosti, i prema tome ne može biti Žrtve. Ne prestani koristiti ovu riječ! Transubstancija! Djeca je neće shvatiti a ni ti također, ali ne briga: Koristi je! Koristi je! Ne samo da smeta novim hereticima... Onom kome smeta puno jest đavolu.» (Josemaria Escriva, Razgovor s najbližima, 16/06/1971)

«... i polovicom sedmice prestati će se prinositi žrtva...» (Dan 9:27).

Kako liberalizam pripravlja teren islamizaciji

Da ljevica i inače "naprednjaci" surađuju s Islamom, to nam je poznato, kristalno jasno, i potpuno provjerljivo.

[Francuske feminstkinje u protestiraju sa muslimankama protiv islamofobije.]

Lako je shvatljivo zašto je tako: dijele istog neprijatelja, kršćansku civilizaciju koju žele srušiti.

Nakon njenog rušenja ili barem velikoj jačanja islamskih struja, "naprednjaci" će biti smrvljeni od Islama, kako se desilo Homeinovim "prijateljima" - korisnim budalama kako bi rekao Lenjin. Pokret Oslobođenja je dao podršku Homeiniju u Parizu,

[Homeini pri klanjanju u Parizu. Drugi s ljeva je današnji predsjednik Hasan Rahaní. Izvor: Reddit]

misleći se iskoristiti starom lisicom, ali ishod znamo. Obje ideologije su bitno revolucionarne; stave svoj cilj iznad svega, i svako drugo sredstvo je opravdano istim. Zbog toga su komunisti koristili termin "eliminirati" toga i toga, jer je bio ometanje na ostvarenju cilja. Bitan je "cilj", a "ubojstvo" ima moralni prizvuk i stoga nije poželjan kao termini. "Eliminirati" znači otkloniti prepreku za izvršenje cilja, koji opravdava sve drugo.

U Islamu je bitan sam "Islam", a sve drugo mu je podvrgnuto. Stoga, smaknuti "nevjernika" je "dobro" dijelo, jer služi cilju.

Ali postoji jedan aspekt o kojem se razmišlja vrlo malo, makar imao ključno mjesto u islamizaciji. To je liberalizam. Ideologija koja stavlja na prvo mjesto ljudsku slobodu, bolje reći čovjeka kao osnovno mjerilo svih stvari, koja se u praksi izražava... preko kupovne moči: imaš li novaca, imati ćeš i slobodu. 

Suštinski, liberalizam daje slobodu samo imućnima, i daje im osim toga zemlju, posjede, nekretnine i okretnine... vlast. Liberalizam je uzrok vlasti tkzv. tajkuna i bestidnika, bahatih i surovih nemilosnika koji podvrgavaju sebi imanja i živote dovode njima u službu. Novac je sve u njihovoj bijednoj filozofiji; mnogo govoriti o "slobodi", a učinti mase i mase običnog svijeta svojim robovima. Samim tim što imaju "lovu".

To je liberalizam, danas u vihoru na cijelom Zapadu, a kod nas u svojim ponajgorim oblicima. Ta čuvena "sloboda" o kojoj smo sanjali 89', prerodila se u odvratnu moru.

I što nam donosi ta velebna "sloboda", što ima ta Evropa i Zapad da donesu u ova naša brda i doline i drago nam more? Evo, mala pretraga pokazuje nam zapadne političare-bludnice u prodajući se za šaku dolara ("šaka" biti će nekoliko milijuna, ali nazovimo je "šaka", jer ništa drugo nije do taj sram):

[Predsjednik španjolske regije Castilla-La Mancha pri uručenju nagrade jednoj - ta nije jedina - ženi isto tako jednog saudijskog princa]

Ovih par linija bile bi dovoljne za uvidjeti da bilo koji politički sustav ne može se bazirati samo na paktovima među ljudima, bio koji god oblik vladajućeg poretka. Mora postojati neka norma, više načelo koje će služiti kao kočnica kad neka suluda skupina htjedne se zaputiti prema paklu.

Zapadne demokracije, makar promovirane iz masonskih loža, bile su sagrađene na društvima kršćanske tradicije, kršćanskog civilizacijskog korijena. Sam liberalni politički filozof, Alexis de Tocqueville u svom djelu Demokracija u Americi (1835-1840), upozorava na bitnu ulogu kršćanstva kao uticajnog faktora za ustanovljenje demokratske republike (također je skrećao važnost na opasnost koju prikriva demokracija u samom svom funkcioniranju i koja se može dovesti do izvjesnog despotizma - mislim da je ovdje ostao kratak). No, prošla su desetljeća, i debela desetljeća, i sada opažamo zgraženi kako gubljenjem kršćanske osnove društva prekrasne šume prelaze u sažgana pruća, bez lišća i slasti. I slijepac može vidjeti da smo došli u ulicu bez izlaza, i da liberalizam, zajedno sa "napretkom i naprednjaštvom" bilo kojeg tipa i prezimena, ne dovodi nam ništa dobro. Bilo koji politički sustava traži jedan gornji limes, granicu u koju se ne smije dirati glasovanje. Ukoliko se to pravilo skrši, nestaće i Država koja nas je vidjela roditi se, i mi nju.

Prije nego što zaključim ovo jednostavno razmišljanje, ali ne manje istinito, predstaviti ću jedan primjer koji mi je poslužio kao osnova za ovaj članak. Naime, Večernji list (i Poskok preko njega) prenosi odjek koji je u Daily Mail dobio gradnja čisto arapskog naselja u Tarčinu, BiH. Pretpostavljam da se ne zgražavaju previše, jer oni tamo u Velikoj Britaniji imaju madrasa gdje se pokazuje kako se sijeku ruke po Šariji, kako treba smrtno kazniti homoseksualce, njihov prefini odnos prema suprugama, i sl.

"Naš" narod nije još dovoljno naučen na ovakve stvari. Da netko ne može ići nekim djelom tvoje zemlje jer je to tamo netko drugi kupio, i ti si samo jedno pseto kraj ulaza.

Tu se ispunja princip: plati, i zemlja je tvoja. Plati, i dobiti ćeš prava. Nije bitno da li poštuješ zemlju u koju si došao, kakve to ima veze? Ti si gazda, ti si platio. Tvoj je zakon ovdje, jer ti ga daju tvoje pare. 

Svakako, unutra imati ćeš sva svoja prava na koja si naučio. Hoćeš li uzeti jednu curicu od osam godina za ženu? Tko će reći da to ne može imati? Tko će mu zabraniti? Tko tu može ući?

Ovih dana je umrla jedna curica od osam godina u Jemenu, nakon prve "bračne noći" s jednom budalom od 40 godina. Životinja ju je rasturila iznutra, i djevojčica je umrla od krvarenja. Zločin ne da se htio prikriti, već nije priznat od "vlasti", ali pripovjeđen od svjedoka vjenčanja... i liječnika u bolnici, i ukopa.

Ali sestre moje drage, prosvedujete i shvaćam i žalim vas neopisivo,

[Protest žena u Jemenu protiv vjenčanja djevojčica]

ali sjetite se prvo da je sam Muhamed općio sa Aišom kad joj je bilo devet godina.

I kod nas u Tarčinu prosveduju. Ali hoćeš li SDA? Eto, to je SDA, dragi moji, ukoliko to niste znali, a teško i krvavo ćete to naučiti. Sve ovo, i gore, prijeti vama... a i NAMA. 

Osvjestite se dok još imate vremena.

Što je 150.000 eura za ove što dolaze iz Kuvajta za nastaniti se i ovdje? To im je sića... njima, koji se služe osnovnim principom liberalizma: plati i imati ćeš prava.

Ostaje očigledno da nam je neoliberalizam vanjski oblik našeg najvećeg neprijatelja. Ta njihova "sloboda" na dnu je samo novca i onog koji ga posjeduje... makar ti bio najveći dušmanin.

Trump u urakanskom vrtlogu

Ograničavam se na prijevod značajnog videa, ovaj put od Brother Nathanael, rođenog židova Miltona L. Kapner, u zreloj dobi obraćenog na kršćanstvo monaškog oblika, ovisnog od „Ruske Pravoslavne Crkve Izvan Rusije“. Jako kritičan prema židovskoj eliti koja upravlja svijetom prema njegovim riječima, ali posebno i argumentima koje podrobno izražava u svojim člancima i digitalnoj aktivnosti. U mnogim stavovima njegovo mišljenje podudara se s katoličkim tradicionalnim poimanjem (Brother Nathanael poziva uglavnom se na argumente iz prvog tisućljeća koji su u biti katolički), dok na političkom planu njegovi stavovi su izrazito politički ne-korektni. Njegov zadnji video od 25 studenog 2016 to potvrđuje, ali zanimljiv nam je posebno iz navođenja glavnih razloga medijskih napada na Trumpa. Slijedi prijevod njegove analize, napravljene na osnovu nedavnog Trumpovog govora te reakcije onih na koje je ciljao:

Trump je u gužvi više nego što je očekivao.

Trenutno je u sred urakanskog vrtloga koji je izgledao monsonski pljusak.

Počeo je sukobljavati se s Hillary, ali našao je da se borio protiv nečeg puno većeg.

[Isječak: „Naš pokret nastoji da zamjeni ono što je neuspjelo i pokvareno – sada, kada kažem 'pokvareno', hoću reći potpuno pokvareno -, političku klasu sa novom vladom kontroliranom od vas, američkim narodom. Nema toga što politička klasa nije u stanju učiniti – nema laži koju nisu u stanju izreći, samo da očuvaju svoj prestiž i moć. I to je ono što se događa.“]

I Trump je naletio na njih.

[Isječak: „Vašingtonski establishment i financijske korporacije i mas mediji koje ovi isti osnivaju postoje iz jednog jedinog razloga: za zaštiti ih i da se obogate. Vladajući stalež računa sa milijardama dolara u ovim izborima. Da dam jedan primjer, jedan jedini trgovinski ugovor koji bi bio od njihovog interesa implicira milijarde dolara, kontrolirani su od nekoliko zemalja, firmi i grupa pritiska. Oni koji kontroliraju poluge vlasti u Vašingtonu, i koji vode specijalne interese na svjetskom nivou, udružuju se sa ovim osobama koje ne misle na vaše dobro. Naša kampanja predstavlja im pravu egzistencijalnu prijetnju kakvu nisu vidjeli nikad prije.“]

Trump govori o Udruzi Trans Pacific, TPP, koja spaja židovski Wall Street sa multinacionalnim firmama koji stvaraju „Korporatokraciju“ u jednom komadu.“

I Clinton je samo jedan pijun u ovoj globalnoj kabali.

[Isječak: „Clintonova mašinerija nalazi se u centru ove strukture moći. Vidjeli smo iz prve ruke na osnovu dokumenata WikiLeaks, u kojima Hillary Clinton se tajno sastaje sa internacionalnim bankama za ucrtavanje rušenja nacionalnog suvereniteta USA s ciljem bogaćenja globalnih financijskih moćnika, njihovih prijatelja sa specijanim interesima, i njihovim donatorima. Tako istinito kao to samo.“ (Prisutni viču: „Treba je zatvoriti, treba je zatvoriti.“) „Pošteno govoreći, ona bi trebala biti u pritvoru, trebalo bi biti tako.“]

I također staviti u pritvor njene donatore:

Soros, Saban, Sussman, Spielberg, za spomenuti samo neke.

I sastanak između Hillary i bankara?

Evo je, ovdje sa Evelyn Rothschild – ne možete postići veći „internacionalni imidž“ od ovog – i ovdje je sa Lloyd Blankfein iz Goldman Sachs na konferenciji „Global Initiative“, patrocinirana od Fundacije za igre.

Ne možeš postići biti više „židov“ od ovog.

Ipak, Trump prima udarce, ne Hillary.

Židovski lobiji kao ADL i JTA upozoravaju na Trumpov žargon koji koristi „antisemitske stereotipe“ kao „međunarodni bankari“.

Ali Trump nikad ne spominje Židove. Zbog čega tolike brige? Jer istina je ta koja čini da Židovi budu vrlo nervozni, jednostavno zbog toga.

[„Naša velika civilizacija, ovdje u USA i u cijelom civiliziranom svijetu je došla do trenutka u kojem treba naplatiti račun. Vidjeli smo to u Velikoj Britaniji, gdje se glasovalo za oslobađanje od globalne vlade i globalnih trgovinskih ugovora, i o globalnoj migraciji koja je uništila njihov suverenitet i koja je uništila mnoge od tih nacija. Ipak, cenralna baza svjetske političke moći nalazi se ovdje u USA, i naš korumpirani politički sustav je najveća moć koja se nalazi iza nastojanja radikalne globalizacije i oduzimanja prava radnika.“]

Ta „centralna baza“ počinje sa Goldman Sachs, koju slijedi Citigroup, i dolazi do Sorosovog Fund Manegement, koja se okretnim vratima ide do Rezerve USA.

Njihova politička moć proizlazi iz Federale Banke koja je židovsko vlasništvo čija kontrola novca - stvaraju ga iz ničega - uzurpira nacionalni suverenitet.

[Isječak: "Njihova financijska moć je praktično bezgranična, njihovi politički resursi su bezgranični, njihova sredstva mas medija nemaju poredbu, i što je najvažnije, najdublja točka njihove nemoralnosti je apsolutno bezgranična."]

Svakako. Raspeli su Isusa Krista. Od tada je sve nizbrdo.

[Isječak: "Mnogi moji prijatelji i mnogi politički stručnjaci su me upozorili da će ova kampanja biti put u pakao."]

I što si očekivao? Imaš posla sa paklenim sinovima.

"Vaš otac je đavao", rekao je Krist Židovima, "i vi želite činiti djela vašeg oca."

Došao je jedan drugi čas pravde i "Problematični Trump", ukoliko bude izabran, mogao  bi biti osvetljiv.

I to, prijatelji moji, čini da Židovi budu, vrlo, vrlo nervozni.

Svi Franjini ljudi

«Ako slijepac slijepca vodi, oboje će pasti u vodu» (Mt 15, 14).

«Način djelovanja heretika jest osakatiti vjerski nauk  u nekim Kristovim poukama, izabirajući i prilagođavajući ih svom načinu gledanja» (Summa, II-II, 1. a.1).

Mnoge dobre katolike, makar to javno i ne priznali – učiniti će to privatno bilo u ispovijedi ili u razgovoru s provjerenim prijateljima – imenovanja novih kardinala su ih ostavili kao pretučene.

Ipak, ne treba biti nikakav prorok za očekivati imenovanja poput ovih. Na osnovu čega? Na osnovu svega što čini i propovijeda Bergoglio. Ustanovljava se perfektna sukladnost. Kako bi rekli filozofi, «ideje snose posljedice». Prihvaćaš li Bergoglia i čak zatvaraš uši pred njegovim idejama? Progutati ćeš neizostavno posljedice istih; Bergoglia imati ćeš, i njegova imenovanja u istom paketu: Bergoglio izabire one koji idu istom njegovom linijom.

I obratno: ako ih ima koji bi htjeli popeti se – a da ne misle da služe, već da se popenju -, prilagoditi će se onom što traži onaj koji odlučuje tko će se popeti.

Već smo imali tri imenovanja novih kardinala za redom otkad je Franjo na Svetoj Stolici, i ova su definitivno najgora. Desetoglistopada ove godine, na Gloria.tv komentiraju hladnoćom ratnog izvjestitelja, ili liječnika zaduženog za reći tešku vijest obitelji teško bolesnog ili upravo preminulog: «Jučer, Papa Franjo je navijestio imenovanje 17 novih kardinala. Među njima nema niti jednog katoličkog glasa. Trojica od 17 su radikalni liberali i zatirači novih zvanja. Nadbiskup Ćupić iz Čikaga,Biskup Kevin Joseph Farell, Prefekt Dikasterija za Laike, Obitelj i Život, i Briselski Nadbiskup, Jozef De Kese.»

Naknadno ćemo napraviti kratki opis nekolicine novih kardinala. Prije toga napraviti ćemo što preciznije razmišljanje s obzirom na situaciju u koju nas sve ovo vodi.

Franjo je razarač. Ne misli kao katolik. I kao takav, takvim i djeluje. Sve je vrlo jednostavno. Ali nažalost mnogi dobri katolici ne usuđujuju se dovesti ga u pitanje. Misle da je jedinstvo Crkve najveće dobro koje treba sačuvati. Tako i jest... ali pretpostavljajući čistoću vjere, bez koje Crkva ne može opstati.

Ovo smo već živjeli u zadnjih pet desetljeća, nije ovo ništa novo, samo što se u prijašnje vrijeme sve ovo manje vidjelo. Ljudi nisu mogli vjerovati što je to što se događa, a posebno u našim krajevima koji su svo to vrijeme bili pod komunističkim režimom, te je Crkva nastojala osigurati puko preživljavanje i nije se upuštala – Bogu hvala! – u nikave doktrinalne izlete, osim rijetkih pojedinaca. U suštini, u našim krajevima, kao da Drugog Vatikanskog Koncila nije ni bilo. Vjerski mentalitet naših ljudi bio je iz predkoncilskog vremena, zaleđen potrebom preživljavanja pod komunizmom.

Ali na Zapadu urušavanje je počelo već prvih sedamdesetih godina. Jer ono što je učinio Pavao VI bilo je beskrajno gore od ovog što čini Franjo. Jer Pavao VI je dirnuo u sakramente, posebno misu koju je doslovce zabranio i uveo, preko bliskog suradnika Nadbiskupa Bugnini, novi ritual poznat pod nazivom Novus Ordo Missae. No, o ovim pitanjima zabaviti ćemo se idućih mjeseci. Samo napominjemo da je prema solidnim svjedočanstvima Bugnini bio mason, i kad se to otkrilo Pavao VI ga je bio poslao kao Nuncija u Teheran. Bugnini se naime nalazio i na spisku masona infiltriranih u Vatikanu, koje je dao objaviti italijanski mason i novinar Mino Pecorrelli, i zbog toga bio ubijen.

Nije se moglo dirnuti u sakramente i crkveni nauk, a da to ne prouzroči potres u Crkvi. Međutim, pred strahovitom i nikad viđenom krizom u Crkvi u Francuskoj sedamdesetih godina, francuski biskupi su izjavili na svom Kongresu u Lurdu, 1976., da je «jedinstvo Crkve iznad bilo čega drugoga, i garantirano je samo ukoliko je jedno s Papom» (citat uzet iz knjige «Razoranje kršćanske tradicije», od Rama P. Coomaraswamy).

Ova tvrdnja je istinita, problem je što sadrži pogrešnu primjenu. Suppresio veri et suggestio falsi – premisa je točna, ali je zaključak pogrešan. Nedostaje pretpostaviti drugu istinitu premisu, koja se mora ispuniti: čistoća vjere. Zbog toga Kardinal Newman će reći u How to Accomplish it da je «čistoća vjere bitnija kršćaninu nego samo jedinstvo».

Drugim riječima, čistoća vjere, ili jednostavno vjera, jest neophodni temelj za jedinstvo.

Što će onda donijeti ovakva izabranja kardinala? Veliku štetu vjernicima, bez ikakve sumnje. Mase i mase vjernika biti će zahvaćene lošim naukom i, ne dopuštajući sebi misliti na drugi način i prepuštajući se vodstvu ovakvih ljudi – jer «su od Crkve», pasti će u jamu ohladnjenja a možda i smrti vjere.

[Croative.net: Dodajmo ovome da su nam se nedavno javili i zabrinuti čitatelji iz Frankfurta na Maini koji su nas željeli upoznati s alarmantnim stanjem u lokalnoj Crkvi gdje se otvoreno zagovaraju prava homoseksualnih osoba te se u sklopu CSD (Christopher Street Day) manifestacije, odnosno ‘Parade ponosa‘, nudila i ekumenska Božja služba koju je organizirala lokalna LGBTI zajednica. Misa se održala u centru Frankfurta – u jednoj od najpoznatijih crkvi u sklopu franjevačkog samostana. Misu je predvodio i organizirao gvardijan tog samostana, a na pitanje našeg čitatelja: je li to Vama normalno?– odgovorio je: a što je danas više normalno.]

Pozivajući se na Coomaraswamyjevu analizu, ovo su umjetnici prevare i vođenja ljudi na druge pašnjake. Mješaju grešku s istinom, jer čista i prozirna greška nikoga ne privlači. Reći će da traže «vitalnost i iskustvo Prvotne Crkve, i radi toga treba se prihvatiti današnja praksa», kada u stvarnosti ono jedino što ih zanima to su njihove ideje kojima prilagođavaju stvarnost razaraju Predaju. Pozivaju se na Pismo, ali izbjegavaju citirati one djelove koji njima ne leže po volji – odatle proizlazi da odbacuju interpretaciju Pisma koje su ostavili Crkveni Oci i Naučitelji. Dolaze čak dotle da mijenjaju riječi Kristove u pretvorbi na misi (Isus je rekao u Evanđelju Sv. Mateja i Marka: «ovo je moja krv koja se predaje za mnoge...», a ne «za sve» kako se pogrešno i nakanski i bezobrazno prevodi u cijeloj Crkvi kod hrvata. Jer iako Bog hoće da se svi ljudi spase, neki odbacuju ponuđeno spasenje, te se Krv Božja prolijeva za mnoge. Jedna je stvar moć Kristove Muke koja je dovoljna za spasenje svih ljudi, a drugo je njen efekt, jer spasenje treba htjeti.). Ne sviđaju im se odobreni rituali, jer kako je lex orandi (zakon molitve; onako kako moliš u liturgiji) vjerni odraz od lex credendi (zakona vjerovanja; onog što Crkva vjeruje), i kako su ovo promjenili... ono prvo im smeta. I obrnuto: mjenjanju nakanski lex orandi, da bi promijenili lex credendi. Pune sebi usta govoreći da je Duh Sveti onaj koji nadahnjuje njihove reforme, kada na kraju dolaze dotle da ga ignoriraju. Počinju dovodeći u pitanje samo jednu ili dvije vjerske istine (ili one koje proizlaze iz istih), i završavaju negirajući ih sve (Poslanica Sv. Jakova: «Onaj tko ne ispuni jednu zapovijed, krši cijeli Zakon»; «Odbiti vjerovati u bilo koju od njih – istina tumačenih od Crkve – ekvivalentno je odbaciti ih sve» Leon XIII, Sapientiae Christianae.). Koriste svete i vječne riječi: ljubav, istina, pravda i vjera, ali im daju drugo značenje. Konačno, makar se ovi nametnici ne složili među sobom u mnogim stvarima, u jednom su doista složni: u napadu na vjeru. Jer zablude su «legija» i istina je jedna. U srednjem vijeku su opisivali ove grabljivice (kojima u ono vrijeme zatvaraše usta na vrijeme), kao «lešinare koje nikad ne možeš vidjeti skupa osim kad piruju nad lešem».

Zbog toga, zvanja će se smanjivati, što će se u isto vrijeme koristiti kao izgovor za zarediti oženjene laike, ili čak s vremena na vrijeme započeti temu o ređenju žena, itd. Može biti da je upravo to ono što i traže. Možda to neće reći otvoreno, pa niti će misliti o tome s ciljem i premeditirano, ali đavao koji je iza njih i koji ih potiče, on to misli. Onaj koji je konspirirao smrt Kristovu, konspirira i protiv Crkve želeći joj smrt, u to nema sumnje.

Ipak, Crkva ne može biti uništena. Samo u zadnje dane moći će imati izgled da je umrla i ukopana, kao što je to bio slučaj s njenim Božanskim Utemeljiteljem. Ali Crkva će izdržati, i jedna jezgra očuvaće nedotaknutu vjeru. U tom smislu, rastući broj katolika neće dati svoje odobrenje ovom divljem Franjinom dodavanju gasa. Postkoncilska neuravnoteženost i raspuštenost proizvesti će, na primjer, shvaćanje onog što je ta ista «postkoncilska Crkva» učinila s liturgijom i sakramentima uopće. Katolici – samo oni više neovisni i dani na razmišlljanje, kojih će u ovom vremenu biti malo, ali u stalnom porastu i biti će ih dovoljno – početi će razumijevati promjene, bolje reći napade, koje su napravljene u liturgiji – možemo reći koju su im ukrali -, u vjeri, u nauku.

Ovi katolici preći će stotine kilometara nedjeljom kad mognu za prisustvovati na tradicionalnoj misi, kojih broj se povećava u cijeloj Evropi. Ova slika mjesta (kliknite ovdje za dobiti sliku i pretražiti) u kojima se slavi tradicionalna misa govori sama po sebi:

Ružičaste su od Bratovštine FSSPX, zelene pripadaju Ecclesia Dei – u jedinstvu s Rimom, plave su od bivšeg svećenika Bratovštine Williamsona i sedevakantisti. Ovih zadnjih ima čak i u Poljskoj.

[Da li shvačaju da tradicionalisti nikad neće prihvatiti ostavit sakramente po strani za primiti jedan protestantizirani ritual u svom dizajnu Novus Ordo? Čak i kad bi se dao dogovor između Predsjednika Bratovštine Sv. Pija X, Fellaya i Franje, napravila bi se ogromna šizma u FSSPX (vulgarno nazvani lefebvrovci). Dan za danom sve veći broj katolika su svijesni ne katoličkih reforma Novus Ordo. Sažimam i prognosticiram da će se  katolički dio Crkve vratiti u cjelovitosti sakramentima i nauko od uvijek.]

Definitivno: Franjo nastoji proširiti (postkoncilski) model Katoličke Crkve u Njemačkoj na cijeli svijet. Već vidite reakcije katolika u Njemačkoj. «Postkoncilci» se urušavaju, dan za danom tonu sve više. S druge strane uvećavaju se posebno članovi FSSPX i sedevakantisti. Tako kako je u Njemačkoj, biti će u cijelom svijetu.

Tako da, Franjo je Papa udruga kao one negdašnje «Dobri Pastir» i slično. Ali također i među katolicima naizgled s njim u jedinstvu, pojavljuju se de facto  pragmatični sedevakantisti. Što su drugo zabrinuti blogeri stranica poput Bitno i sl.?

[Tako je. I ja sam lud. Ali prikazati ćemo dolje i sliku audijencije.]

 To su katolici koji u biti primjenjuju kriterij slobodne interpretacije na Franjina «učenja». Znaju da su pogrda i nevjera, ali govore suprotno i tvrde da Franjo nije rekao što je bio rekao. U biti je tako. Ili šute pa i niti prenose izvjesne i važne informacije o Franji kada bi to značilo ukazati na njegovo ne katoličko razmišljanje i ponašanje. To je pragmatični sedevakantizam koji jednako neće moći dugo trajati... Ili će pozdraviti Lutera poput Franje, ili će se udaljavati od njega in crescendo dan za danom.

[Vrpca plave boje predstavlja luteranizam; žute, papinstvo. Svezani u čvor predstavljajući «jedinstvo»(?) luteranaca i katolika.]

Prema tome, napredujemo čvrstim koracima prema ovoj dikotomiji, prema ovoj situaciji predstavljene dvjema stvarnostima rastavljene među sobom zidom, ili sve većim ponorom.

Predstavljamo na kraju kratki ocrt novih kardinala.

Josef De Kesel. U Gloria.tv ga nazivaju «Kardinal Ubojica» na osnovu ovog što slijedi: «posebno je bezdušan kad se sprema napasti katoličku vjeru. Izjavio je o homoseksualcima: 'Poštujem način na koji oni ispoljavaju seksualnost.' De Kesel je neprijatelj celibata i podržava dati pričest osobama koje otvoreno žive u bludu. Prošlog sedmog mjeseca zatrao je cvjetajuću Svećeničku Bratovštinu (i to postkoncilskog rituala Novus Ordo) Svetih Apostola osnovanu od O. Michael-Maria Zanotti-Sorkine.

[Sjećate li se tko je bio O. Michael-Maria Zanotti-Sorkine? Zvali su ga «Arki svećenik iz Marseja», onaj kojeg je bila zapala najgora župa, pred zatvaranjem, u Marseju usred muslimanske četvrti. Uslijedila je revolucija napravljena od O. Zanotti. Došao je dotle da je krstio i odrasle (bivše)muslimane. Koji je bio njegov «grijeh»? Makar je slavio Novus Ordo, nosio je stalno svećenićko ruho i debele sate provodio u ispovijedaonici, i sl. Propovijedao kako Bog zapovijeda i uvijek objedovao u obližnim kafićima. Vrlo brzo je bila poznata njegovo ortodoksno nastojanje. Dakle, ne samo da progone tradicionaliste, već također itradicionalni dio svećenika u vidljivom jedinstvu s Franjom.]

Nadbiskup Joseph William Tobin. «Nagrađena nelojalnost. Drugi (prvi je bio Čupić) amerikanac je Nadbiskup Indianapolisa, prethodni Sekretar Kongregacije Posvećenog Života koji se javno oduprao vatikanskoj posjeti moderniziranim američkim časnm sestrama, poznatih propobačajnh i prohomseksualnih nazora Sestara Konferencije Religioznih Žena. Tobin je zvao Amoris Laetitia 'prekrasan dokument',»

[Časne sestre?]

Nadbiskup Brazilije, bivši profesor moralne teologije, Sergio da Rocha nazvao je Amoris Laetitia «milošću Godine Milosrđa».

«Protivnik Mise:... osamdesetogodišnji Monsenjor Renato Corti, Biskup Novare, Italija. Izazvao je naslove u tisku kad je 2007. suspendirao tri svećenika radi slavljenja mise na latinskom (nešto što je bilo dopušteno od Benedika XVI i njegovog Motu Proprio Summorum Pontificum). Makar molbe za takvu misu su bile potpisane od 600 vjernika. Corti je bio Generalni Vikar i pomoćni Biskup radikalnog Milanskog Kardinala, Martni.»

«Kardinal laik: Među budućim kardinalima Pape Franje nalazi se radikalni Nadbiskup Maurice Piat (75 godina) iz Port-Louis de Mauricio, otoka bliskog Madagaskaru. U razgovoru s Radio Vatikanom tražio je promjenu u katoličkom nauku, i u suštini dokinuti blud kao grijeh. Piat se oblači kao laik.

«Kardinal iznenađenje: Nadbisku Meride (Venezuela), Baltasar Enrique Porras Cardozo biti će kardinal mimo svih očekivanja. Po prvi put u povijesti Venezuela će imati dva kardinala. Sandro Magister vjeruje da se ovo zbilo za ostaviti u sjeni Kardinala Karakasa, Urosa Slavino. Urosa je bio među onih trinaest kardinala koji su potpisali pismo protesta na početku kontroverzne Sinode Obitetelji u listopadu 2015.»

I što sa onim prijašnjim? Bilo bi iscrpljujuće prijeći sve liste, ali ćemo navesti samo par imena da se smjestimo. Kardinal Baldisseri (imenovan kardinalom u prvom Franjinom konzistoriju) povećava zbunjenost, tvrdi jedna proobiteljska koalicija, u jednoj od vijesti iz «sinodalnog vremena». Baldisseri je bio zadužen zajedno sa Schornobrnom za predstavljanje Amoris Laetitia. Prethodno, po Franjinoj izričitoj naredbi, smijenio je konzervativnog Kardinala Piacenza na položaju Prefekta za Kongregaciju Klera.

Jedan drugi protivnik tradicionalne mise bio je Nadbiskup Ancona-Osimo, Edoardo Menichelli. Imenovan kardinalom od Franje 2015.

Novoimenovanim kardinalima Ćupiću i Osoro (Madrid) posvetili smo ovdje nekoliko članaka, toliko je bilo značajno ono što su činili. Prethodno, prije samo malo mjeseci oviaj isti Ćupić bio je unaprijeđen na vodstvo ključne Kongregacije za Biskupe (to je kao mozak u vidljivom organizmu Crkve. Odatle se odlučuje tko će biti predložen za nove biskupe).

Završavamo, radi svog interesa i značaja, podsjećujući na prošlogodišnji članak posvećen Madridskom Nadbiskupu u kojem smo se pitali da li traži poene za biti Franjin Kardinal. (U Madridu su četiri biskupa zajedno sa Osorom. Kad je ovog ljeta Predsjednica Madrida Cristina Cifuentes donijela zakon o promidžbi gay ustanova i politike, od obrazovanja pa nadalje, tri biskupa su se odlučno suprostavila. Među njima nije bio novoimenovani Kardinal Osoro. Cifuentes je naknadno otvoreno napala ostala tri biskupa, prijeteći im dovođenjem na sud. Nije ni spomenula Nadbiskupa Osora.)

 Madridski Nadbiskup, Carlos Osoro, zna dobro koji vjetar puše iz Rima.

  

VoxNews: "Bio je to međureligijski koncert, jedan od onih koji se toliko voli Mula Bergoglio"

Il Giornale (23/09/2016): "Islam ulazi u Florencijsku katedralu. Sinoć, i po prvi put u 720 godina povijesti, islamske pjesme su odjekivale pod kupulom Santa Maria del Fiore.

Koncert, koji je dio festivala 'O flos colende', promoviran od Opera del Duomo, nastoji ujediniti tri svjetske religije preko muslimanskih, kršćanskih i židovskih melodija. Inicijativa, koja je prošle godine imala mjesto u milanskoj bazilici Santa Maria della Passione pod imenom "Tri vjere, samo jedan Bog", razbuktala je polemiku u cijeloj Florenciji.

Pod kupulom Brunelleschi odjekivala je islamska pjesma "Kuran Pravde" i kuranske šure. Muslimanskim melodijama bile su pridružene kršćanske i židovske".

VoxNews nije mogao ništa drugo reći do jasnog opisa dogođenog: "Bio je to međureligijski koncert, jedan od onih koji se toliko voli Mula Bergoglio".

Nemoguće je sustići Bergoglia u svim njegovim avanturama, nedostiživ je kao da bi bio Usain Bolt; volimo više porinuti što je dublje moguće u tolika bitna pitanja. Ali ovo što se događa je slika i odraz onog bitnog što se događa u Crkvi i svijetu u našem vremenu, čega moramo biti svjesni i ne zabiti glavu u pijesak poput noja.

Stoga samo par crtica da ih imamo u vidu:

U Gruziji (01/10/2016): "Ne smijete nikada pokušavati preobratiti pravoslavce. Oni su naša braća i sestre, učenici Isusa Krista".

Pisac ovog bloga ima, i nastaviti će imati ako Bog da, što se autorove strane tiče biti će tako, a mislim i onih na koje se odnosim: imam dakle prijatelja i srba i bugara i rusa, i svi znaju što sam i kako mislim. Uvijek sam razlikovao između osobe, koju moramo poštivati, i ideologije koju - Bože sačuvaj! - ne možemo poštivati ukoliko je pogrešna. Jer mi moramo biti učenici Onoga koji je rekao: "Vaš govor neka bude: da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla."

Dakle, treba praviti razliku između osobe i ideologije. I ako ti tako postupaš, vjeruj mi, lakše će te poštovati čak i tvoji neprijatelji. Možda će te neki doista i mrziti, ali na neki način će te poštivati. I lakše će te shvatiti.

I jer je Isus, uzurpatore moj žalosni i tužni, osnovao ne dvije Crkve, ili deset, već jednu jedinu. mi smo dužni pripadati toj Crkvi. Mi, i "pravoslavni", i svi drugi. Bog zna i sudi svačiju savijest, ali mi smo dužni navijestiti istinu i ne skrivati je. Jer Bog je rekao: "Idite i propovijedajte po svom svijetu sve što sam vas naučio, i krstite ih u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga."

I "pravoslavni" su molili isto vjerovanje s istim značenjem kao i mi do 1054: "... vjerujem u Jednu, Svetu, Katoličku i Apostolsku Crkvu...", jer je "Crkva stup i potporanj istine" (1 Tim 3, 15).

I mislim isto da ako netko ne pomaže "pravoslavnima" da ponovo postanu katolici, to si ti. Istina je da su tradicionalno imali negativan stav prema papi u Rimu, ali mislm da i oni vide da nešto nije u redu (bbc.com/russian):