«Od sukoba k zajedništvu», (pred?)zadnji stupanj u gubljenju nauka o Svetoj Misi «katoličkih» modernista

Leva manus tuas in superbias eorum in finem : quanta malignatus est inimicus in sancto!- Podigni ruke svoje protiv oholosti bezbožnika: koliko zlo počini neprijatelj u svetištu! Ps 73, 3

«Đavao je uvijek nastojao, preko heretika, uskratiti Misu svijetu, čineći ih pretečama Antikrista koj ćei, prije bilo čega drugog, nastojati dokinuti i doista će dokinuti Svetu Oltarsku Žrtvu, kao kaznu za grijehe ljudi, prema Danijelovom proročanstvu,» (Dan 8:12) (Sv. Alfonso Maria de Ligorio)

Ili «poskoncilske Crkve». Jer ovaj termin ne može značiti ništa drugo nego to: da se više ne poistovjećuje sa Katoličkom Crkvom od uvijek, jer ova mora biti Jedna i ista. Prije i poslije, kao i njen Utemeljitelj, Isus Krist “heri et hodie: ipse et in sæcula!, (isti) jučer i danas i uvijeke!

Da ne duljimo idemo direktno na stavku 154 “Izvješća Luteransko-Katoličke Komisije za Jedinstvo”, zvan «Od sukoba k zajedništvu», objavljen prije tri godine na njemačkom i engleskom, na stranici vatikana može se naći italijanski i španjolski prijevod (na luteranskoj stranici na više jezika):

«Luterani i katolici mogu zajednički tvrditi stvarnu prisutnost Isusa Krista u Večeri Gospodnjoj. «U sakramentu Gospodnje Večere, Isus Krist, istiniti Bog i istiniti čovjek, prisutan je potpuno i cjelovito, sa svojim tijelom i svojom krvi, pod prilikama kruha i vina» (Euharistija 16). Ova zajednička deklaracija potvrđuje sve bitne elemente vjere u euharistijsku prisutnost Isusa Krista a da ne usvaja konceptualni termin «transubstancije». Na ovaj način, katolici i luterani shvaćaju da je «proslavljeni Gospodin prisutan u Večeri Gospodnjoj, u tijelu i krvi koje je on ponudio, sa svojim božanstvom i čovještvom, preko riječi obećanja, u darovim kruha i vina, u moći Duha Svetoga, za njegovo primanje preko okupljanja»52.»

[Presbiterij jedne protestantske crkve. Izgleda da ima nešto poput «oltara», ali očigledno se radi o običnom stolu. Nema svetohraništa, ne treba to ni nadodavati. Jer nema svečeničkog reda, onda čemu sve ostalo? Zar će se ponuditi Bogu Žrtva? Polarna hladnoća. Dolje, oltar u jednoj masonskoj loži skoro da bi mogao proći kao neka «crkva» naivnima.]

Prije svega, obratimo pažnju na bilješku 52 označenu u tekstu, odakle je citirana zadnja rečenica. Pripada djelu navedenom na dnu stranice, «Condemnation of the Reformation Era». Interesantno je da dokument ne navodi autore tog djela. Mala pretraga nam to ukazuje: radi se o njemačkom Kardinalu Karlu Lehman (proglašenim kardenalom od Ivana Pavla II istog dana kad i Kasper i Bergoglio, 21 veljače 2001) i već preminulom protestantskom «teologu», WolfhartPannenberg.

U vezi zadnjeg, imamo kratki osvrt na njegov «teološki» put: «Pannenberg es možda bolje poznat po djelu Isus: Bog i čovjek (1968), knjiga koja stvara kristologiju «odozdo», proizvodeći njegove dogmatske tvrdnje preko kritičke analize života i posebno uskrsnuća Isus iz Nazareta», i:

«Imao je bliske kontakte sa fizičarem i piscem Frank J. Tipler, kojiu svojoj knjizi «Fizika besmrtnosti», govori o njemu: «Pannenberg je izolirani slučaj među teolozima XX stoljeća: zasniva teologiju na eskatologiji; za njega, riječ 'Nebo' nije samo metafora, već nešto što će stvarno postojati u budućnosti.»»

[Vjerovali ili ne, radi se o jednoj katoličkoj crkvi. Ali gdje je svetohranište? Gdje je oltar? Čemu služi Misa, za prihvaćanje zajenice ili za nekrvnu obnovu Kristove Žrtve koja se na oltaru nudi Ocu u Duhu Svetomu, i odatle na korist cijeloj Crkvi?]

S obzirom na prvog, to jest, Kardinala Lehmann, ukazuje Roberto de Mattei (već 13/11/2014) u članku «Smjena jednog velikog kardinala» (opaska: cilja se na tada smjenjenog Kardinala Burke), da «Zabrinutosti kardinala bile su doista potvrđene u listopadskoj Sinodi, na kojoj najrizičnije izjavame na polju pravovjernosti su bile čak okupljene u sintezi radova koji su prethodili zaključnoj redakciji. Jedini smisao nalazio se u Papinoj ponudi glave Kardinala Burke na pladnju Kardinalu Kasperu i, preko njega, Kardinalu Karlu Lehmann, bivšem predsjedniku Njemačke Biskupske Konferencije. Doista, poznato je svima, barem u Njemačkoj, da onaj tko još uvijek organizira razmimoilaženje s Rimom je upravo Lehmann, negdašnji učenik Karla Rahnera. Otac Ralph Wiltgen, u svojoj knjizi Ron utječe u Tiber, osvjetlio je ulogu Rahnera na Drugom Vatikanskom Saboru, od trenutka u kojem su biskupske konferencije počele razvijati glavnu ulogu.»

[Još jedna kratka opaska prije nego što nastavimo. Ovo bi prije pedeset-šesdeset godina bilo suvišno reći, ali danas je neophodno, jer ne samo da se pravo ne pokazuje, već se još k tomu i krivo uči. Misa, potcrtajmo, nije obnova niti spomen Posljednje Večere, već nekrvno obnavljanje one iste žrtve Isusove na Kalvariji. Ta Žrtva se anticipirala na Posljednoj Večeri čudom Božjim, ustanovljenjem Euharistije, ali misa je ono što će se desiti na Kalvariji. Istina je da je Euharistija u isto vrijeme i Sveta Gozba, i Kristova stvarna, substancijalna prisutnost – u biti baš onako kakav je na nebu, osim prilika koje su i dalje od kruha i vina, ali je bit Sv. Mise Žrtva Božjeg Sina na Kalvariji. To je upravo i ključno razmimoilaženje između katolika i protestanata. Oni su uništili sakramente (osim krštenja, u najboljem slučaju), posebno Misu ako Žrtvu, i prema tome i svećeništvo. Jer ako nema Žrtve, čemu onaj koji je treba Bogu ponuditi? Jednostavno, radi se o dvije različite stvarnosti.]

Dobro, idemo dalje. Je li dakle jasno što je iza ovog dokumenta, barem s obzirom na izvore i konsultirane ideje? I, usprkos tomu, sve izgleda da upućuje da je upravo ovaj dokument koji je nadahnjuje skandaloznu «Konmemoraciju Luterove Reforme».

Čujmo o istoj s usta luteranske «Nadbiskupice» (!!!!!! – pridrži se za stolicu: pro homoseksualnost, pro pobačaj, pro razvod, pro žensko «svećeništvo» - bolje reći prezbiterijat,... ima li išta za što je ne? Ima: protiv ne primanja migranata) Antje Jackelen:

«Nadbiskupica Antje Jackelen komentira u vezi posjete Pape Franje Švedskoj 31 listopada 2016. AJ: 'Biti će zajednički čin štovanja u Lundskoj Katedrali za konmemoraciju 500 godina Reforme iz 1517. Na susret pozivaju Svjetska Luteranska Federacija i Katolička Crkva i Papa Franjo biti će jedan od prisutnih. Sretni smo da su  Švedska Crkva i Stokholmska Biskupija domaćini ovog događaja.'»

Pitanje koje pravimo jest: da li se predviđa zajednička «pretvorba»? Da li ćemo skoro doći do nečeg sličnog ili do samog takvog pokušaja? Dokle će doći ovaj i ovi «zajedničk činovi štovanja», u bilo kojem slučaju i uvijek skandalozni, jer luterani nisu katolici, jednostavno tako? Jer točka 154 gore navedenog dokumenta otvara vrata bilo čemu.

Kristov Vikar će pridonijeti ili dopustiti da se Tijelo Kristovo dadne ne katolicima? To je apsurd. U takvom slučaju činjenica da Franjo ne posjeduje ključeve Kraljevstva Nebeskog trebala bi biti očigledna i najotpornijim za prihvatiti to. Osim da se poslije obuče u kostrijet sjedne na pepeo i zatraži oprost grcajući u svome jadu za sve i svaki pojedini od svojih skretanja... i nakon toga bi se trebalo vidjeti što učiniti. Več prema tomu kako bi se tada izjasnio.

Ali vratimo se točci 154. Ne dajite krila mašti: ovo nije se pojavilo baš sada, ovo nije potpuno novo. Ovo je, uistinu, «najdivljije» do sada, istina; ali nije nešto potpuno novo.

«Novine» i izmišljanja strana katoličkom nauku bila su koncepti «drugih» stvarnih prisutnosti Isusa Krista naznačeni u Saborskim (Drugog Vatikanskog) dokumentima i posebno u Generalnoj Instrukciji Rimskog Misala (od Novus Ordo Missae, 1969.). Preciznije: koncept «stvarne prisutnosti», bolje reći «Stvarne Prisutnosti» u Crkvi od uvijek se je rezervirao za substancijalnu prisutnost, to jest, Isusa Krista sa svojim Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na način da je pojam «stvarnog prisustva» Isusa Krista u njegovoj Riječi, činima milosrđa, itd. (nitko ne tvrdi da Isus nije prisutan na primjer «gdje se dvoje ili troje okupe u njegovo ime», ali stvar je u dvjema različitim «prisutnostima», o čemu naknadno ćemo dati preciznu definiciju) razvodnio inflacijom presvetog pojma Stvarne Prisutnosti u Euharistiji.

[Oltar u jednoj crkvi neokatekumenskog pokreta. Iza je svetohranište... ali iznad njega je Biblija. Radi li se o istoj Gospodnjoj prisutnosti? Prema dizajnu, čovjek bi mogao reći da je tako. U bilo kojem slučaju, to nije mjesto za staviti Bibliju, makar bila dragi nam simbol Božje Riječi.]

Drugim riječima, problem ne dolazi od jučer. Danas je kada eksplodira u lice svima.

Recimo na kraju nekoliko riječi o konceptu «stvarne prisutnosti» kod luterana i katolika. Jednostavno, radi se homografskim riječima, to jest, onima koje se isto pišu, ali imaju drugačije značenje.

Posegnimo stoga na tomistički način razmišljana (Sv. Toma Akvinski i ni riječ više) za precizirati ovaj koncept i razliku između jednog i drugog slučaja.

Tri su načina prema kojima se može reći da je netko prisutan:

«Fizički». To jest, i substancija i prilike jedne osobe su prisutne (Primjer na drugom nivou: svako biće ima substanciju i prilike. «Lak» je substancija, dok je njegova boja «prilika»). Tako je Krist bio prisutan u Hramu kada ga je očistio od prodavača i pozajmljivača. Od svog Uzašašća, Krist je prisutan na ovaj način samo na Nebu.

Substancijalno. Prisutna je nečija substancija, ali ne i prilike. Ovo ne može biti naravnim putem, već samo preko Božje moći. Na ovaj je način Krist prisutan u Euharistiji, koja je stvarno i istinski substancija Njegovog Tijela i Njegove Krvi, tako i kako je na Nebo, ali bez prilika Njegovog Tijela i Krvi. (Prilike koje vidimo su kruga i vina, koje i dalje nastavljaju unatoč tome što substancija kruha i vina više nije tu.)

Virtualno. Ovo se događa kada je djelovanje neke osobe prisutna drugoj. Na ovaj način Presveto Trojstvo je prisutno u dušama pravednih preko djelovanja milosti, ili Duh Sveti je prisutan preko Njegove asistencije Papi i općem saboru okupljenim u zajedništvu s njim. Mimo ovog teološkog razmišljanja, kaže se da je jedna osoba prisutna drugoj preko pisma koja prva piše ili preko videa ili bilo kojeg drugog sredstva.

U redu, zaokružimo ovaj predmet: protestantima općenito «stvarna prisutnost» je jednostavno virtualna. I nema druge! Na osnovu čega govorimo o dvojim stvarima potpuno različitim, odakle se slijedi da nema ništa zajedničko među njima.

Ali kako rekosmo, ovo nije započelo jučer. Novus Ordo Missae (to jest misa koja se nametnuta u Crkvi nakon 1969., osim u malim skupinama – kojih je sve više i više – koji je nisu htjeli prihvatiti i nastavili su s Tradicionalnom Misom; nakon Motu Proprio Summorum Pontificum Benedikta XVI izvjestan broj svećenika van Svećeničke Bratovštine Sv. Pija X i «sedevakantnih» skupina počeo je slaviti Misu od uvijek) govori o dvije «liturgije», o «liturgiji Riječi» i «euharistijskoj liturgiji». To je apsurd. Liturgija je jedna. Prema katoličkom nauku Svete Mise, stvarni objekt Sv. Mise, bitni više nego primarni, jest dati slavu Presvetom Trojstvu i ponuditi Bogu žrtvu zadovoljštine za grijeh. Vjerski nauk vjernika – dobar i solidan, bazirajući se na ključnim točkama – bila je stvar podređena bitnom cilju. Ukoliko je ispunjavajući prvotni cilj Misa katekizirala vjernike, odlično je to i dobrodošlo. Ali Misa je izvršavala svoju prvotnu nakanu – bila je «efektivna» - bio vjerski nauk udijeljen, prihvaćen i primljen u srce, ili ne. Zbog toga se naučavao beskrajna vrijednost privatnih misa, to jest, slavljenih bez prisustva vjernika.

[Tradicionalni katolički oltar. Ono zašto postoji Misa ulazi i na oči i kroz sjetila. Zašto turisti još uvijek kada posjećuju crkve, vole ući u predkoncilske crkve? Ne samo zbog arhitektonske vrijednosti, već što u njima mogu vidjeti nešto potpuno drugačije od onog čime odišu skoro sve moderne crkve; posebno na zapadu, ali i ovdje zna biti sve sličnije.]

U Misi Pavla VI, nasuprot, vjerski pouk je transformiran u cilj u samom sebi. Misa treba služiti sada kao jedna vrsta sata pouka za udijeliti direktno i neposredno vjersku katekezu zajednici koja slavi (?). Potcrtava se «stvarna prisutnos» Gospodina među vjernicima. Govori se o «stvarnoj prisutnosti» Gospodinovoj u Pismu, stavljajući ih tako de facto na isti nivo kao i djelo žrtve. I dolazi dotle da imamo na koncu proturječnost s relativizirajućim mentalitetom tolikih današnjih teologa, formiranih u bogoslovijama gdje se u suštini prezire Pismo svodeći ga na mit, židovske midraše ili skoro bajke u nekim slučajevima. A sada oni navodno će promicati Pismo!? A budeđ li tvrdio da vjeruješ u direktno stvaranje Adama i Eve, vidjeti ćeš što će ti biti...

Dobro... sav ovaj mentalitet i intelektualna strujanja van katoličke misli doveli su u ovu situaciju, dotle čak da se iz samog Vatikana – ne iz Crkve, trebalo bi biti tako ali sada stranci govore – predstavlja jedan dokument totalno heretičan, jer zvati ga «blizak herezi», «rizičan», i sl., ostaje kratko.

Neki mi kažu da ne se ne trebam bakćati oko ovih stvari. Da ima članova klera na istaknutim položajima koji će intervenirati... Bog tako dao. Vidim da se u Zagrebu s velikom zabrinutošću izrazio KardinalBurke. Ali obratite pažnju na ono što kaže: «Nitko ne može doći na pričest ako ne vjeruje da je hostija koju prima – makar imala izgled,  ukus i miris kruha – jest, u biti, Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja ovo vjeruje može pristupiti Presvetom Sakramentu, može doći na pričest.»

Vrednujem njegov napor, ali ova tvrdnja ima jednu grešku, nije jasna u potpunosti. Iako se odnosi na Kodeks Kanonskog Prava iz 1983, gdje se naznačava u čl. 844 § 4: «Ukoliko postoji opasnost smrti, ili ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije postoji druga teška potreba, katolički ministri imaju ovlaštenje dati ove iste sakramente (opaska: misli se na pričest) također i drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi ne mogu pristupiti ministrima svojih zajednica i zatraže to spontano, pod uvjetom da priznaju katoličku vjeru prema ovim sakramentima i budu dobro raspoloženi.»

Gdje je ovdje problem? Jer se dopušta, makar bio koliko god ti htio specijalan slučaj, dati pričest jednom ne katoliku. I to ne može biti. Vrlo je jednostavno što se treba uraditi: jedan ne katolik treba prvo formalno postati katolikom (blizu smrti, na primjer, treba ispovijediti katoličku vjeru, tj. reći da prihvaća cijeli njen nauk – makar ne poznavao svaki detalj, ali Vjerovanje je vrlo brzo za izreći i prihvatiti, krstiti se jest minut, ili barem izjasniti želju za tim), pa onda se pričestiti. Upravo na to je ciljao Kardinal Sarah, rekavši: «treba ispovijediti katoličku vjeru. Netko tko nije katolik ne može se pričestiti. To je vrlo, vrlo jasno. Nije samo stvar slijediti vlastitu savjest.»

Dakle, ovo je moje zrno pijeska koje prilažem. Šutjeti pred zabunom tolikih, gledati na drugu stranu pred prijetnjom tolikog svetogrđa? Da, moliti i pokoru vršiti i trpjeti i moliti se Gospodinu da nas pomogne, koliko god više, to bolje. Ali ima stvari za koje moramo reći: non possumus – ne možemo, ne možemo preći preko bitnih stvari. Jer ako toliki svećenici dođu dotle da vjeruju u ono što stoji u ovom dokumentu, kako će održati katoličku nakanu pri slavljenju mise? I bez ove, nema Žrtve.

«Ako se Misi dokine riječ Transubstancija... Ova riječ je od glavne važnosti, jer izozstaviti je prelazi se preko Stvarne Prisutnosti, i prema tome ne može biti Žrtve. Ne prestani koristiti ovu riječ! Transubstancija! Djeca je neće shvatiti a ni ti također, ali ne briga: Koristi je! Koristi je! Ne samo da smeta novim hereticima... Onom kome smeta puno jest đavolu.» (Josemaria Escriva, Razgovor s najbližima, 16/06/1971)

«... i polovicom sedmice prestati će se prinositi žrtva...» (Dan 9:27).