Gloria.TV News on the 9th of September 2015 (hrvatski)

Gloria.TV News on the 9th of September 2015

Katolički Razvod: Patrick Archbold je „dosta zabrinut“ zblgo jučerašnjih promjena u procesu poništenja braka, uvedenih od Pape. Franjo je ukinuo automatski žalbeni proces i sva moć sada je usredištena na biskupa i njegove suradnike. To će za Archbolda predvidivo otvoriti mogućnost katoličkog razvoda.
Zbunjujuće: Papa Franjo je prenio video poruku Međunarodnom Kongresu Teologije održanom prošlog tjedna u Buenos Airesus. U njoj se tvrdi – citirano – „netko nije kršćanin na isti način u današnjoj Argentini kao onoj od prije 100 godina. Netko nije kršćanin na isti način u Indiji, Kanadi ili u Rimu.“ Također žali zbog oporbe stvorene između teologije i pastorala, ali to smješta posebno u vrijeme prije Drugog Vatikanskog Koncila. On pronalazi Kristovo utjelovljenje – citat – „u konkretnom svijetu, ovaj konkretni u Argentini, na njenim ulicama, u njenim četvrtima, u njenom narodu.“
Pravo spoznanje: Biskup Szeged-Csanada u Mađarskoj, Laszlo Kiss-Rigo, nazvao je priljev migranata, koji je posebno masivan u Szeged području –citat- „invazijom“. Citat: „Dolaze ovamo vičući 'Allah Akbar'“. Biskup je u „totalnoj slozi“ sa prvim ministrom Viktorom Orbanom koji nastoji preuzeti kontrolu emigracije. Također tvrdi da Papa Franjo „ne poznaje situaciju“. Kiss-Rigo je rekao da se migranti predstavljaju kao izbjeglice ali u biti predstavljaju veliku prijetnju kršćanskim vrijednostima kontinenta.. Prema njemu oni ostavljaju smeće za sobom i odbijaju primiti ponuđenu hranu.
Samo stari ostaju: Kaldejski katolički biskup Aleppa, Sirija, Antoine Audo, osvrnuo se na izbjegličku krizu: „Ne možemo pošteno reći narodu: bježite, netko će vas dočekati“. „Nikada ne kažem lošu riječ protiv onih koji odlaze jer oni nastoje zaštititi svoju djecu. Ali nama je bolno vidjueti kako odlaze obitelji, i mnogi među njima su kršćani. To je znak da rat neće završiti, i da će na koncu prevladati oni koji žele razoriti zemlju.“ Audo čuje u Aleppu o mladim ljudima koji kažu jedno drugom: 'Hajmo formirati jednu grupu te otići, pobjegnimo sami bez pitanja, bez dogovora sa našim obiteljima'. Citirano: „To znači da će jedino stari ostati ovdje“.

Ima ih i koji razmišljaju svojom glavom: Mađarski biskup se diže protiv Pape: „Vara se, ovo je invazija“.

Komentiram vijest: Ovog ponedjeljka, biskup Laszlo Kiss-Rigo rekao je da se Papa vara tražeći  prihvaćanje izbjeglica: „Ovo je invazija“, izjavio je.

Tako kao što i prenose nekolicina međunarodnih medija kao Washington Post, Papi počinu izlaziti kritičari iz njegovih redova. Dok je Sveti Otac preporučavao ove nedjelje da katolici cijelog svijeta imaju moralnu obavezu pomoći izbjeglicama prihvaćajući svaki manastir i crkva, samostan ili župa, u Madžarskoj, jednoj od zemalja u koju je stigao veliko broj izbjeglica, biskup Lasszlo Kiss Rigo javno mu se usprotivio.  „Nisu izbjeglice. Ovo je invazija“, isticao je biskup, koji je tvrdio da je Papa „u krivu“ te označavao da izbjeglice „dolaze ovamo vičući Allah Akbar (Alah je najveći: ne velik, već najveći, opaska prevoditelja).  Žele uzeti kontrolu“. 

Kiss-Rigo inzistira da Papa ne poznaje situaciju, koje predstavlja situaciju kao da bi Evropa bila preplavljena osobama koje su navodno izbjeglice, ali u suštini su velika prijetnja cijelom kontinentu „kršćanskom“ i njegovim „univerzalnim vrijednostima“.

O izbjeglicama Kiss-Rigo tvrdi da „većina od njih ponaša se arogantno i cinično“, te da većina od njih ima novca i odbijaju hranu.

Gloria.TV News on the 8th of September 2015: Hrvatski

Gloria.TV News onthe 8th of September 2015: Hrvatski (za original kliknite na ovaj red)

[Gloria.TV je katolička medijska organizacija koja prenosi i komentira vjesti vezane za Crkvu i društvo. Među odgovornima ima dosta poljaka katoličke tradicionalne opcije. S velikim zadovoljstvom prevešćemo na hrvatski što je moguće češće.]

Pogrešan Čovjek: U roku kraćem od 24 sata, Vatikan je objavio de će danas, utorak 8-og rujna, dvije Franjine Apostolske Poslanice biti objavljene. One će uvesti ubrzanje izava ništavnosti braka. Pisma će biti predstavljena između ostalih od Kardinala Francesco Coccopalmerio, Predsjednika Papinskog Vijeća Pravnih Tekstova. Cooccopalmerio nije umirovljen od Pape Franje iako je u dobi od 77 godina.  On je član skupine kardinala koji bez dlake na jeziku zastupaju pro-homoseksualna i pro-razvodna strujanja među kardinalima.

Korupcija Među Biskupima: Saint Gallski (Švicarska) Biskup Markus Büchel, predsjednik Švicarske Biskupske Konferencije, izjavio je pred medijima da – citirano: “ne možemo negirati blagoslov dvoje homoseksualaca koji žele živjeti skupa.” Nadodao je da još ne postoji pisani ritual za takve blagoslove.

Medijsko Licemjerstvo: Mas mediji napravili su mnogo buke na osnovu slike kurdskog dječaka Alana Kurdi koje se tragično udušio pri pokušaju prelaska iz Turske na Grčki otok Kos. Njemački istraživački blog "dies-ist-abtreibung.de" kritizira da je mrtvo dijete nazvano – citirano: “Evropskom dekadencijom“, dok isti mediji hvale brutalna ubojstva djece abortusom kao da bi bila ljudska prava.

Mašta: Otac Ray Blake je komentirao Papinu molbu da svaka župa Evrope primi barem jednu izbjegličku obitelj. Otac žali da svaka od dvije Vatikanske župe prime samo jednu obitelj: „Imao sam nadu da bi Franjo mogao naslijediti Papa Pija XII te imati izbjegličke žene koje su rađale u njegovom krevetu, jer bi u negdašnjim Apostolskim apartmanima mogle biti smještene dvanaest obitelji, (budući da) on je rekao da bi tamo mogle biti sobe za njih kad ih je prvi put vidio. Nadam se da bi Papinska Residencija za Odmor Castel Gandolfo mogla također biti korištena,  ja doista pozdravljam pomisao da bi Sv. Marta mogla biti poplavljena od izbjegličke djece, što bi moglo dati novu perspektivu Obiteljskoj Sinodi. Kardinal Kasper igrajući se na tlu sa ciglama, Baldissieri igrajući se sakrive, nadbiskup Forte mjenjajući pelene... mašta mi leti – ali vi me razumjete“.

Izbjegličko pitanje: kontekst koji svi vide, a nitko ne kazuje

Kraj kolovoza, Đevđelija. Makedonska policija nosi pakete Crvenog Križa izbjeglicama koji čekaju za prolaz prema Evropi (onoj koja ih interesira). Počinje đavolska vika i dreka ko nožem oparanih: Nooooooooooooooo! Nosi to, nosi! Policija vraća pakete, nastojeći pokazati što manje snebivanje i gnušanje pred kamarama. Perfektno znaju o čemu je riječ, ali neće se odati dok su na službi. Samo pokoji jedva prikriveni osmjeh ili pogled drugu, gađenje i progutana uvreda nasilniku pred kojim mora «izvoditi». Tu, pred njima, su «izbjeglice»:

            Koliko ljudi imaju ovi na duši? Neće da kažu ko su, ne daju da im se uzmu otisci prstiju, kao, uvreda je to, što će vam to? A što će meni osobna, onda? Tko si, što si? Jesi li od onih milijuna za koje je rekao Kalifat ovog proljeća poslati u Evropu u njeno osvajanje? Odakle im novci za doći dovle? 

1.500 eura za preći pješke do Mađarske, izvješćuju novinski istraživaći, još kao i pritom po svemu sudeći nastojeći izazvati sažaljenje prema tolikim žrtvama mafijske naplate.

  

            Većina evropljana ne bi bila u stanju dati 1.500 za prijelaz. Sve što imaju, u dugovima je: kuća, auto, oprema, najnužniji opstanak čine da je većina svijeta u minusu. Više duguju nego li što imaju. Baš kao i države, takav je sustav. Nema tu neke velike mudrosti: maksimalno 30% pučanstva ima već otplaćeno prebivalište. Odakle, dakle, 1.500 eura pa naviše (spominju se i duple cifre) jadnim i siromašnim sirijcima, afganistancima, i sl.? Ja ću ti reći odakle: dobivaju za nenasilni ali programirani džihad. (Neki kažu da prodaju što imaju te se zapućuju. A ko će molim te u zaraćenoj zemlji biti u stanju prodati neku kuću ili imanje? Kome? To je absurd: financirani su, dakle.) 

To je hedžira, osvajanje novog teritorija naseljavanjem, baš kao što u svoje doba budistička uglavnom Indonezija postade najmnogoljudnija muslimanska zemlja na svijetu.

            No, vratimo se za časak na prvi video. Neodrživo me podjeti na Andrićeve opise turskih (to jest, turskih potomaka ali i bosanskih muslimana, poturica) 

reakcija pri austrougarskom osvajanju Bosne i Hercegovine 1878-me godine. Jedan izuzetno pronicljivi Andrićev opis, na nekoliko stranica njegove duboke radiografije bosansko srpskog mentaliteta nazvanog Na Drini ćuprija, 

prikazuje dosta sličan odgovor u suštini muslimanskog mentaliteta pri samom slućenju druge sile, druge vjere, i, konkretno, mrskog križa. To je odgovor jednog mentaliteta koji se nikad, dok opstoji, neće prilagoditi, popustiti, otvoriti svemu onomu što znači i križ i kršćanstvo: spasenju od Boga danom, pod tako jednostavnim, i tako teškim uvjetom da ga čovjek samo prihvati. Da ga prihvati, ali i ostavi svoju himbenost, zloću, neiskrenost, podlost. Da prihvati dobrotu, blagost, opraštanje, ljubav. Priznati da sam podao i zao, a to je svak bez Boga, a Krist je Bog. I to je Islam: nepriznavanje Boga, nepriznavanje Krista, Sina Božjega. Prije pakao, prije podmuklost, prije čamotinja i šutnja, muk pred svjetlom nego podignuti ljudskost pred njim da izađe is svoje učmale čahure.

            Karamanlija je jedan od kolovođa ustanka protiv Austro-Ugarske u višegradskom kraju. Blesav, zadrt, bezplodan i neefikasan, «nek svi izginemo ako treba». Alihodža je pametniji, vidi da od tog ništa, niti čemu služi niti vodi. Ne voli strance, ovaj pothvat koji prelazi stranicu preko četiri stoljeća turske dominacije (zuluma, kako kome). Oni naglo, preko noći, neće više bit sila nego niko i ništa, otpadak. Uvređeni i prezreni do temelja, ali stvarnost je takva i protiv nje nema se kud. Čekati drugi vakat, i to je, nema druge. Karamanlija ga nastoji uvjeriti i potaknuti da nagovori narod na ustanak, ali džaba. No, to mu neće zaboraviti:

            «Ne nalazeći više novih izraza, on je Alihodžu neprestano nazivao izdajnikom, preporučavao mu ironično da se pokrsti još pre nego što stignu Švabe.

            - Nisu mi se ni stari krstili pa neću ni ja. Ja, efendija, niti hoću sa Švabom da se krstim nit sa budalom da idem na vojsku, - odgovarao je mirno hodža.

            Svi su ugledni višegradski Turci bili istog mišljenja kao i Alihodža, ali svi nisu smatrali za uputno da to i kažu, pogotovuo ne tako oštro i neuvijeno. Oni su se bojali Austrijanaca koji nailaze, ali i Karamanlije koji je sa svojim odredom zavladao kasabom.» (Na Drini ćuprija, str. 116)

            [Naznačiti ću ovdje i jednu stvar koja se dosta previđa: ogromna je razlika između šita i sunita. Muslimani su i jedni i drugi (prvi su heretici za druge), no šiti su mnogo tolerantniji od sunita (bosanski muslimani su suniti). U Libanu se može vidjeti i ovo: pripadnik Hezbolaha klasično vojnički pozdravlja kip Srca Isusova. Dok u kalifatu suniti čim ih se pita ruše crkvu. Zapad se bori protiv iranskih i Assadovih šita, dok su arabijski suniti njihovi saveznici.]

 

            Dolazi do raspleta i zgode koju želim istaknuti:

«A Karamanlija je, nemoćan prema stvarnom neprijatelju, upravljao sav svoj gnjev na Alihodžu. Pretio je, vikao i kleo se da će, pre nego moradne napustiti kasabu, prikovati upornog hodžu na kapiji, kao jazavca, da tako dočeka Švabe protiv kojih nije htio da se bori ni dao drugima da to čine.

            Celu tu prepirku prekinuli su Austrijanci koji su se pojavili na obroncima Lijeske. Tada se videlo da se kasaba zaista ne može braniti. Karamanlija je bio posljednji koji je napustio varoš, ostavivši na uzvišenom zaravanku pred karavan-serajom oba gvozdena topa koja je dotle vukao. Ali pre nego što je odstupio, izvršio je svoju pretnju. Naredio je svome seizu, inače kovaču po zanimanju, čoveku divovskog rasta i ptičijeg mozga, da veže Alihodžu i da ga tako vezana prikuje desnim uhom za onu hrastovu gredu što je ostala od nekadašnjeg čardaka, užljebljena između dva kamenita basamaka na kapiji.

            U onoj opštoj gužvi i uzbuni koja je vladala na pijacu i oko mosta svi su čuli tu glasnu naredbu, ali nitko je nije shvatio tako kao da se mora izvršiti baš onako kako je rečena. Šta se sve ne govori i kakve se sve krupne reči i gromke psovke ne čuju u ovakvim prilikama! Tako je bilo i sa ovim. Najpre je izgledalo potpuno neverovatno. Više kao pretnja, kao grdnja: tako nešto. Ni Alihodža nije uzimao stvar mnogo ozbiljno.

            I sam kovač, kome je naređeno da stvar izvrši i koje je bio zauzet zaglavljivanjem topova, kao da se kolebao i predomišljao. Ali misao da hodžu treba prikovati na kapiji bila je bačena i sad su se u glavama ovog unezverenog i ogorčenog sveta odmeravali izgledi i mogućnosti za izvršenje ili neizvršenje takvog zločina. Hoće biti-neće biti! Najpre je većini stvar izgledala, kao što i jeste, besmislena, ružna i nemoguća. Ali u ovim trenucima opšte uzbuđenosti nešto je trebalo uraditi, nešto krupno, neobično, a samo je to bilo mogućno da se uradi. Neće biti-hoće biti! Ta mogućnost se sve više zgušnjavala i postajala sa svim minutom i svakim pokretom sve verovatnija i prirodnija. Zašto da ne bude? Dvojica već drže hodžu, koji se mnogo i ne brani. Vezuju mu ruke na leđima. Sve je to još daleko od tako strašne i lude stvarnosti. Ali i sve bliže njoj. Kovač, kao da se odjednom postideo svoje slabosti i neodlučnosti, potrže odnekud ćekić kojim je do maločas zaglavljivao topove. U pomisli da je Švabo tako reć već tu, na pola sata hoda od varoši, kovač je nalazio odlučnosti i rešenosti da zaista izhvede stvar do kraja. A iz te iste bolne pomisli hodža je crpeo svoju prkosnu ravnodušnost prema svemu, pa i prema nezasluženoj, ludoj i sramotnoj pedepsi na koju ga stavljaju.

            I tako se ya nekoliko trenutaka desi ono što je u svakom pojedinom od tih treunutaka izgledalo nemoguće i neverovatno. Nikoga nije bilo ko bi smatrao da je ta stvar dobra i mogućna, pa ipak svak je pomalo doprineo da se hodža naše na mostu, prikovan desnim uhom za jednu drvenu gredu koja se nalazila na kapiji. I kad se sve razbeglo pred Švabom koji se spuštao u kasabu, hodža je ostao u tom čudnom, i bolnom i smešnom položaju, osuđen da nepomično kleči, jer mu je svaki i najmanji pokret zadavao bol i pretio da raskine uho, koje se njemu činilo teško i veliko kao planina. Vikao je, ali nikog nije bilo da ga čuje i oslobodi iz tog mučnog položaja, jer se sve živo posakrivalo u kuće ili razišlo po selima od straha, koliko pred Švabom koji dolazi toliko i pred ustanicima koji odstupaju. Varoš izgleda izumrla a most pust kao da je smrt sve po njemu zbrisala.

            Ni živih ni mrtvih nema da ga brane, samo na kapiji čuči nepomičan Alihodža sa glavom priljubljenom uz direk, stenjući od bola i smišljajući i u tom položaju nove dokaze protiv Karamanlije.

            Austrijanci su pristizali polako. Njihove predstraže su sa druge obale ugledale pred karavan-serajem pored mosta ona dva topa i odmah zastale da sačekaju svoje brdske topove. Oko podne oni iz jednog šumarka izbaciše na napušteni karavan-seraj nekoliko granata koje oštetiše han, ionako već trošan, i porazbijaše one neobično fine rešetke na prozorima, sečene iz jednog komada, u mekom kamenu. Tek kad pomeriše i preturiše oba turska topa i videše da su napušteni i da niko ne odgovara, Švabe obustaviše paljbu i počeše oprezno da se približavaju mostu i kasabi. Na kapiju su naišli, sporim korakom i sa puškom na gotovs, mađarski honvedi. Zastali su u nedoumici pred zgrčenim hodžom, koji je od straha zbog granata koje su šišale i tutnjale iznad njegove glave bio za trenutak zaboravio bol od prikovanog uha. Kad je ugledao mrske vojnike sa uperenim puškama, on stade da ječi bolno i otegnuto, računajući da je to jezik koji svak razume. To ga je spaslo da honvedi ne pripucaju. Dok su jedni produžili da napreduju korak po korak preko mosta, drugi ostadoše kod njega, zagledajući ga izbliza i ne mogući da shvate njegov položaj. Tek kad je stigao jedan bolničar, nađoše klešta, pažljivo izvukoše ekser, jedan od onih kojim se konji potkivaju i oslobodiše Alihodžu. Toliko je bio ukrućen i premoren da je klonuo na kamenite basamake, jednako stenjući i ječeći. Onaj boničar mu je mazao ranjeno uho nekom tečnošću koja je pekla. Kroz suze hodža je, ako u neobičnom snu, gledao na vojnikovoj levoj mišici belu, široku traku i na njoj velik i pravilan krst od crvenog platna. Samo u groznici mogu a se vide takva gadna i strašna snoviđenja. Taj krst mu je plivao i poigravao u suzama i, kao ogromno priviđenje, zaklanjao ceo vidik. Zatim mu je vojnik zavio ranu i preko zavoja nataknuo njegovu ahmediju. Onako umotane glave, sav izlomljen u krstima, hodža se ispravio i ostao tako nekoliko trenutaka, naslonjen na kamenu ogradu mosta. Teško se smirivao i pribirao.

            Prema njemu, na drugoj strani kapije, ispod samog turskog  natpisa u kamenu, jedan vojnik je lepio široku, belu hartiju. Iako mu je u glavi tutnjalo od bola, hodža od bola, hodža nije mogao da savlada svoje urođeno ljubopitstvo i da ne pogleda beli plakat. To je bio proglas generala Filipovića, na srpskom i na turskom jeziku, upućen stanovnicima Bosne i Hercegovine prilikom ulaska austrijske vojske u Bosnu. Zazmurivši na desno oko, Alihodža je sricao tekst na turskom, i to samo one rečenice koje su štampane debljim slovima:

            «Stanovnici Bosne i Hercegovine!»

            «Vojska Cara Austrijskog i Kralja Ugarskog prešla je granicu vaše zemlje. Ona ne dolazi kao neprijatelj da otme zemlju silom. Ona dolazi kao prijatelj da učini kraj neredima koji već godinama uznemiravaju ne samo Bosnu i Hercegovinu negoi pogranične pokrajine Austro-Ugarske.»

...

            «Car i kralj nije mogao više gledati kako nasilje i nemir vladaju u blizini njegovih pokrajina, kako bijeda i nevolja kucaju na granice njegovih zemalja.»

            «On je skrenuo pogled evropskih država na vaš položaj i u vijeću naroda jednoglasno je zaključeno da vam Austro-Ugarska vrati mir i blagostanje koje ste odavno izgubili.»

            «Njegovo veličanstvo sultan, kome vaše dobro leži na srcu, osjetio se ponukanim da vas povjeri zaštiti svoga moćnog prijatelja Cara i Kralja.»

...

            «Car i Kralj naređuje da svi sinovi ove zemlje uživaju ista prava po zakonu, da su im svima život, vjera i imetak zaštićeni.»

            «Stanovnici Bosne i Hercegovine! Stupajte sa povjerenjem pod zaštitu slavnih zastava Austro-Ugarske. Dočekujte naše vojnike kao prijatelje, pokoravajte se vlastima, vratite se na svoje poslove, plodovi vašeg truda biće zaštićeni.»

            Hodža je čitao isprekidano, rečenicu po rečenicu, nije razumeo svaku reč, ali mu je svaka zadavala bol, i to neki naročit bol, posve odvojen od onih bolova koje je osećao u ranjenom uhu, u glavi i u krstima. Tek sada, od ovih reči, «carskih riječi», odjednom mu je bilo jasno da je svršeno sa njim, sa svima njegovima i svime što je njihovo, svršeno jednom zauvek, ali na neki čudan način: oči gledaju, usta govore, čovjek traje, ali života, pravog života nema više. Tuđi car je položio ruku na njih i tuđa vera zavladala. To izlazi jasno iz ovih krupnih reči i nejasnih poruka, i još jasnije iz ovog bola u grudima koji je ljući i teži nego ikakav ljudski bol koje se može zamisliti. I ni hiljade onakvih budala kao što je onaj Osman Karamanlija ne mogu tu ništa pomoći ni promeniti. (Tako se još uvijek prepire hodža u sebi.) «Izginućemo svi!», «Da izginemo!» Šta vredi sva ta huka, kad evo, dođe ovako vreme pa čovek propadne tako da ne može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i svačiji je samo nije svoj. To je prava, velika beda, koju razni Karamanlije ne vide i ne razumeju, i svojim nerazumjevanjem čine je samo još težom i sramnijom

            U tim mislima, sporo ide Alihodža sa mosta. I ne primećuje da ga prati onaj sanitetski vojnik. Ne boli ga toliko uho koliko ono olovno i gorko đule koje mu je odjednom, posle čitanja «carskih reči», leglo usred grudi.

            Sporo ide a čini mu se da nikad više neće proći na drugu obalu, da je ovaj most, koji je dika kasabe i od svog postanka u najužoj vezi sa njegovom porodicom, na kome je odrastao i pored koga vek provodi, odjednom porušen na sredini, tamo kod kapije; da ga je ona bela, široka hartija švapskog proglasa presekla po polovini kao bezglasna eksplozija i da tu zjapi provalija; da još stoje pojedini stubovi levo i desno od toga preseka, ali da prelaza nema, jer most ne vezuje više dve obale, i svak ima da ostane doveka na onoj strani na kojoj se u tom trenutku zadesio.

            Sporo ide Alihodža u tim svojim grozničavim predstavama, i povodi se kao težak ranjenik, a oči mu se neprestano pune suzama. Ide oklijevajući, kao da je prosjak, koji, bolestan, prvi put prelazi most i ulazi u tuđu, nepoznatu varoš. – Trgoše ga glasovi. Pored njega su prolazili neki vojnici. Među njima ugleda opet debelo i dobroćudno i podsmešljivo lice onoga sa crvenim krstom na ruci, koje ga je otkovao. Smešeći se jednako, vojnik je pokazivao na njegov zavoj i pitao nešto na nerazumljivom jeziku. Hodža pomisli da mu nudi još neku pomoć i odmah se ukruti o namrgodi:

            - Mogu ja, mogu. Niko meni ne treba.

            I življim, odlučnijim korakom pođe kući.» (Na Drini ćuprija, str. 118-122)

            Ovo ističem, ovo je ta psihologija koju potcrtavam: Karamnlija ga ponižava, goni i kažnjava; austrijanac mu besplatno i ljudski pomaže, ali Alihodža ne izgovara niti jednu jedinu riječ zahvale. Njemu uopće nije pitanje moliti nevjernika za pomoć, kao da to tako mora biti, kao da se to podrazumjeva, ali da kaže hvala jednom kauru: nikad! To je poenta. On, kao i toliki (da ne kažemo sav) svijet u kasabi nikad neće prihvatiti da su ti nevjernici civilizirana bića, da su do toga stigli upravo jer su kršćani i trebaju raditi, ljubiti rad jer je to volja Božja, i uređivati ovaj vrt kojeg je Bog dao Adamu na održavanje, da ga pazi i u njegovo ime održava, za opće dobro i sebi na spasenje. Zato austrijanac neprestano radi, dok turčin čami i o nekom sevdahu – što ništa drugo nije do ljenost i ugađanje samom semi – tabori. Razlika mentaliteta odgovornosti i suradnje s Božjim darovima, te fatalnosti i paraziteta, jedvite opstojnosti kao nekim slučajem zadešene ovim svjetom, je očita. Andrić to ponovo krasno ističe u narednih par paragrafa:

«Ali ono što najviše iznenađuje svet u kasabi i ispunja ga čuđenjem i nepoverenjem nije toliko ni njihov broj (novonadošlih) koliko njihovi nerazumljivi i nedogledni planovi, njihova neumorna radinost i istrajnost sa kojom pristupaju izvođenju tih poslova. Ovi stranci ne miriju i ne daju nikome da ostane miran; izgleda da su rešeni da svojom nevidljivom ali sve više osetnom mrežom zakona, naredaba i propisa obuhvate život sam, sa ljudima, životinjama i mrtvim stvarima, i da izmene i pomere sve oko sebe; i spoljni izgled kasabe i navike i naravi živih ljudi od kolevke pa do groba. A sve to rade mirno i bez mnogo reči, bez sile i izazivanja, tako da čovek nema čemu da se odupre. Ako naiđu na nerazumevanje ili otpor oni odmah zastanu, negde se nevidljivo dogovore, promene samo pravac i način svoga rada, i opet izvedu ono što su naumili. Svaki posao koji počnu izgleda bezazlen, čak besmislen. Premeravaju neku ledinu, obeležavaju drveta po šumi, pregledaju mužnike i kanale, zagledaju konjima i kravama u zube, ispituju mere i tegove, raspituju za bolesti u narodu, za broj i imena voćaka, za vrste ovaca ili peradi. (Izgleda kao da se igraju. Tako su nerazumljivi, nestvarni i neozbiljni u očima sveta svi ti njihjovi poslovi.) Pa onda sve to pto je vršeno sa toliko pažnje i revnosti potone negde kao da je propalo zauvek, bez traga i glasa. Ali nekoliko meseci, često i godinu dana posle toga, kad se stvar već potpuno zaboravila u narodu, obelodani se odjednom smisao one naoko besmislene i odavno zaboravljene mere: pozivaju se muktari pojedinih mahala u Konak i saopštava im se nova naredba o seči šume, o suzbijanju tifusa, o načinu prodaje voća i slatkiša, ili o marvenim pasošima. I tako, sve dan i naredba.» (str. 135)

«Stare kasablije ne mogu da se snađu i načude. I upravo kad misle da je toj nerazumljivoj revnosti došao kraj, stranci otpočnu neki novi, još nerazumljiviji posao. A kasablije zastaju i posmatraju te radove ali ne kao što deca vole da gledaju radnje odraslih, nego narpotiv, kao što odrasli zastanu za trenutak pred dečijim zabavama. Jer tu stalnu potrebu stranaca da grade i razgrađuju, da kopaju i zidaju, podižu i preinačuju, tu večitu njihovu težnju da predviđaju dejstvo prirodnih sila, da im izbegnu ili doskoče, to ovde niko ne razume i ne ceni. Naprotiv, sve kasablije, a naročito stariji ljudi, vide u tome nezdravu pojavu i rđav znak. I kad bi bilo po njima, kasaba bi izgledala kao sve istočnjačke varošice. Što naprsne bilo bi zakrpljeno; što se nagne, poduprte; ali pre toga i mimo toga niko ne bi bez potrebe i sa planom i predviđanjem stvarao posao, dirao u temelje građevina i menjao bogodani izgled varoši.» (str. 139)

            Taj mentalitet koristi ono dobro što ga vidi u boljem svijetu, da bi ga na kraju uništio kao što je uništen i njegov svijet odakle dolazi. Inmigranti na jugu Italije traže svoja «prava»:

            Tko su? Odakle su? Što su počinili? Bore li se protiv Assada ili protiv kalifata? Ko ih je istjerao? Ako je kalifat, zašto se ne bore protiv njega kao kurdi, kao kršćani?

            Ako ih tjera Assad, ima li razloga radi toga? Nek se ispita. U međuvremenu, pretpostavimo da su dobri: pomozimo im da izgrade svoju zemlju i zaustave nedaću ISIS-a. Ili ih netko hoće i na drugoj strani?