Propovijed za treću nedjelju Došašća, 13 prosinac, 2020. Obrazovanje – zašto i čemu...?

 U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Moji predragi u Gospodinu Našem,

Dobro je i korisno s vremena na vrijeme razgovarati o kršćanskom obrazovanju!

Crkveni Oci obrazovanje nazivaju umjetnošću umjetnosti. Dug i naporan rad na izradi nečega lijepog od grubog materijala; dati prihvatljiv i lijep oblik nečemu što je neformirano, najteži je i najplemenitiji zadatak (lat. "eruditio" [podučavanje, učenje] dolazi od "rudis" (sirov, grub, rud)). Također se pravedno uspoređuje sa zadaćom pastora duša, kako piše Papa Sveti Grgur Veliki.

Katolička ideja obrazovanja crpi svoju normu i nadahnuće iz Božjeg načina upravljanja svijetom, a posebno iz Njegovog načina oblikovanja naših duša. Čini to "fortiter suaviterque" (usp. Mud 8,1), dok Sveta Crkva pjeva u prvom "O-Antiphonu" pripremajući se za Božić (17. prosinca), snažno i nježno. Niti Bog u jednom potezu "baca" svoju milost na nas, ostavljajući nam da radimo najbolje što možemo; niti nas odbija kad propadnemo i osuđuje nas u dubine pakla, već, dajući nam vrijeme i život, ukazuje na korist strpljenja i trpećeg duha, znajući našu veliku slabost.

Katolički roditelji djeluju na isti način ili bi se barem trebali ponašati na sličan način na koji Bog nastoji usavršiti naše tako siromašne duše.

Uz ovo prvo osnovno načelo, treba uzeti u obzir još jednu vrlo važnu činjenicu:

„Suvremeni“ čovjek ne vjeruje u stvarnost, a ponajprije u stvarnost istočnog grijeha i njegove višestruke posljedice za svakoga od nas. J.J. Rousseau, koji nije bio sposoban školovati vlastitu djecu, smatrao je pametnim napisati knjigu na tu temu. Smatrao je da se djeca, budući da su po prirodi dobra, izopače po utjecaju društva i obrazovanja. Odatle potječu sve smiješne i zle teorije o obrazovanju među "modernima". Djecu treba ostaviti na miru, pustiti ih da otkriju njihove skrivene talente, ostvariti vlastito ja, konstruirati svoje znanje itd. - To se naziva naturalizam. Vodi do materijalizma jer u konačnici poricanje istočnog grijeha podrazumijeva poricanje duha, a time i ljudske duše, osim Boga i Anđela. "Moderno" obrazovanje, pa čak i državni zakoni ometaju obrazovanje, ali roditelji su krivi ako im dopuste. Izgubili su kontakt sa stvarnošću koja nalaže da imaju prvo pravo i dužnost školovati svoje potomstvo.

Vodi se velika bitka za uništavanje obitelji onakvu kakvu Bog želi, ili protiv onoga što je od nje ostalo. "Moderni" kažu da roditelji ne smiju prisiljavati djecu, a kamoli ih dodirivati radi kazne. Zdrav razum, pa čak i Božja objava znaju bolje: "Tko štedi štap, mrzi svog sina, a tko ga voli, ispravlja ga." (Izr. 13:24) Roditelji koji su dobri odgajatelji znaju da je nemoguće držati djecu na pravom putu a da ih se ne ispravlja. Oni također i imaju čitav arsenal načina za korigirati svoju djecu, pa stoga učinkovito rijetko trebaju koristiti fizičku silu - ovisno o temperamentu pojedinog djeteta, naravno.

Ostavite djecu na miru, i ona će postati beskorisni građani, opasnost za sebe i druge. Užasni "prosvijetljeni" pruski kralj izveo je jeziv eksperiment s novorođenim bebama. Njihovim dojiljama bilo je zabranjeno da im daju bilo kakvu naklonost ili znakove dobrohotnosti i pažmje. Smjeli su ih samo hraniti i prati, brinuti se za njihova tijela. Rezultat je bio zastrašujući: sve su bebe umrle nakon kratkog vremena! Ljudi nisu životinje, od kojih neke nikada ne vide i ne poznaju roditelje, dok mnogi drugi nakon kratkog vremena prekidaju vezu s majkom.

Ljudska bića imaju duhovnu, besmrtnu dušu. Na ovu dušu utječu iskonski grijeh i njegove brojne posljedice, od kojih neke ostaju i nakon što je grijeh oduzet milošću krštenja. Djeca moraju sve naučiti; i imaju velike poteškoće s učenjem upravo zbog istih posljedica, rana i posljedica grijeha. Zbog toga je obrazovanje potrebno i zato je tako teško.

Ovo stanje naše pale prirode polazna je točka obrazovanja. Koji je njegov cilj ili kraj?

Cilj mora biti uzorno oblikovanje dostojnih građana zemaljskog društva i kandidata za Nebo.

Koji je onda put od oskudne i ugrožene početne točke do cilja? Sastoji se u razvijanju kreposti i ispravljanju i kroćenju poroka i zlih sklonosti. Sve se sposobnosti moraju usavršavati, a to je moguće samo ako se krepost pozitivno traži i uvježbava.

Cilj obrazovanja nije pripremiti svoju djecu za kanonizaciju ... Morate im pomoći da postanu savršena, ali ne može biti vaš zadatak podići vaù djecu u kutu vaše kućne kapelice. Samo Crkva je nadležna prosuđivati ​​je li nečiji život bio primjer herojske kreposti. Ali to se događa nakon smrti osobe. - Suočio sam se sa situacijama kada je jedan ambiciozni prior (u SSPX-u) želio stvoriti "savršeni priorat", situaciju donekle analognu roditeljima koji očajnički žele "svoju djecu pretvoriti u svece". Rezultat je bio kaos i katastrofa. Drugačije ne može biti jer, kako kažu Francuzi, „tko čini Anđela, čini zvijer“ (Qui fait l’ange, fait la bête). Ljudi nisu ni Anđeli ni zvijeri, ali jesu oboje, i duà i tijelo. Stoga će neravnoteža između dvije bitne komponente, tijela i duše, uvijek dovesti do najgorih posljedica. - Slično u obitelji i obrazovanju, morate nastojati savršenstvo, iako dobro znajuí da ste i da ćete uvijek biti više prepreka nego pomoć svojoj djeci u postizanju ovog savršenstva. Glavni agent nužno je Bog. Morate pokušati slijediti korak po korak ono što se izgleda Božji plan, za vas i za svakog pojedinca koji je povjeren vašoj skrbi.

Za jednu obitelj u Nizozemskoj, prije mnogo desetljeća, govori se da je nekolicina njihove brojne djece postala svećenicima ili redovnicama. Tek nakon dugo vremena ta su djeca, sada odrasle i redovničke osobe, shvatila da su desetljeća svakodnevnog moljenja krunice u obitelji bilo ono što je od Boga izmolilo tu milost... Velika diskrecija katoličkih roditelja i potpuno povjerenje u djelotvornost Božje milosti, a ne u ljudske napore i riječi ...

Roditelji i odgajatelji moraju imati na umu širu sliku. Oni su ti koji trebaju voditi i usmjeravati. Ali nužno se uplitaju u svakodnevnu rutinu, u uvijek iste probleme i poteškoće ... Zbog toga trebaju razviti svoju sposobnost da ostanu mirni. Moraju se naučiti samokontroli i smirenosti. U suprotnom riskiraju da se stave u istu razinu sa svojom djecom, što nije dobro ni za jednu stranu. Opet, dotičemo pitanje kreposti!

Očito je da o pitanjima obrazovanja nema kraja. Moja uloga i moj cilj je podsjetiti vas na temeljna načela, posebno ona koja su sada u riziku ili su ih mnogi slabo razumjeli.

Sin Božji postao je čovjekom i najveći je dio svog zemaljskog života živio u obitelji. Stoga kršćanski roditelji imaju primjer Svete obitelji za razmatranje i oponašanje. Tijekom adventa i Božića, ove bi im misli trebale biti još bliže umu i srcu nego kroz godinu.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski