Propovijed za prvu nedjelju došašća, 29. studenoga 2020

 

U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen.

Moje predragi u Gospodinu Našem,

Što je najvažnije u bilo kojem pothvatu? - Njegov početak i kraj! Ako su u redu, pothvat može uspjeti; ako nisu, ako je početak loš ili loše napravljen, stvar će u najboljem slučaju biti postignuta upola.

Stoga je vrlo poučno da liturgijska godina započinje i završava Evanđeljem općeg suda i posljednjeg Kristovog dolaska. To je čitav smisao povijesti: Božji plan mora biti i bit će ispunjen. Njegova je volja svemoguća i suverena.

Također nas uči da je Krist središte svih stvari. Riječima Apokalipse, on je Alfa i Omega, prvi i posljednji, početak i kraj svega. Sve su stvari stvorene "po njemu" (usp. Iv 1), on je uzor svih stvorenih stvari jer je on Logos, Božanska Riječ.

Sada smo dakle na početku nove crkvene godine. Sveta Crkva podsjeća nas, kroz četiri tjedna Došašća, da je čovječanstvo moralo čekati Otkupitelja više od četiri tisuće godina nakon Adamova pada.

Zašto tako dugo? Nije li to bio uzrok gubitka mnogih, mnogih duša koje bi mogle biti spašene da je Krist došao ranije?

Prije svega, i još jednom: Božji su planovi savršeni, pa tako i njihovo izvršenje. Ljudski neuspjeh i loša volja nanose štetu Božjem stvaranju, jer su zbog grijeha u svijet ušli zlo, grijeh, patnja, bolest, pa čak i smrt. Ali Božja nakana da spasi sve ljude nije promijenjena nesretnim i nepravednim čovjekovim postupkom.

Drugo, samo Bog može spasiti one koji su se izgubili zbog grijeha. Na njemu je potpuno da odabere način, vrijeme itd. Za svoj plan spasenja. To ne vrijedi samo za Otkupljenje koje je učinio Njegov Sin, Riječ Božja postala je tijelom. Ali to vrijedi i za primjenu beskrajnih zasluga koje je Krist stekao na pojedinačnu dušu. Jer Bog je apsolutno slobodan u izboru milosti: On daje kome hoće, kad hoće, ono što želi, na način na koji želi. Trebali bismo surađivati s milošću koju nam daje, tako da ponuda neće ostati neispunjena.

Tako nas na današnji dan sveti Pavao potiče da je vrijeme da ustanemo iz sna, jer je naše spasenje sada bliže nego u vrijeme kad smo došli k vjeri.

Ako ovo nije samo nepotrebna potvrda očitog - svakim smo danom sve bliži smrti i sudu - to znači da u našem duhovnom životu mora postojati stalni napredak; jer život koji ne raste i ne napreduje na način svojstven njegovoj prirodi, blizak je smrti i otapanju. Čista je iluzija da se može doći do stagnacije u životu, naravnom i nadnaravnom.

To je jedna od glavnih iluzija mnogih suvremenih "tradicionalista". Oni olakšavaju svoj položaj zauzimajući stav neke vrste "smrznutog katoličanstva" koji potpuno unakažava njihovu vjeru i njihov odnos prema Crkvi. Tvrde da „pet desetljeća bez Pape jednostavno ne može biti“; baš kao što se dobar dio njih zaglavio i zgrušao oko učenja, postupanja - i odstupanja - "nadbiskupa" (mons. Lefebvre).

Neistina je da je situacija ostala ista tijekom posljednjih pedeset godina. Od početne hereze - koju su sigurno proglasili papa Montini i Drugi Vatikanski - nova je crkva prešla na potpuno otpadništvo i zanemarivanje čak i prirodnog zakona, a kamoli božanskog i crkvenog zakona.

Tvrdnja tradicionalista o "normalnosti" ili "kanonskom statusu u crkvi" mora se čvrsto odbiti. To bi u vrijeme Bergoglia trebalo biti potpuno očito - ali za mnoge sigurno nije.

To je veliko iskušenje za svaku osobu, za svaku obitelj, za svaku kongregaciju, misni centar itd .: Zašto se ne možemo jednostavno vratiti u normalu? Zašto se moramo razlikovati od svih?... Jednostavno zato što situacija u kojoj živimo nije normalna, kao i uvijek, samo malo tvrđa! Bez presedana je u povijesti Crkve da nas svjetlost živog učiteljstva ne bi prosvijetlila tijekom tako dugog vremenskog razdoblja; ali contra factum non fit argumentum, protiv činjenica se ne može raspravljati.

Vrlo smo slični osobi koja se nastoji probiti kroz duboki snijeg i koja to čini već mnogo kilometara. Zna gdje mu je cilj - sigurno i toplo utočište koje je nadohvat ruke, ali još uvijek treba prijeći neki put... Ali zasad je svaki njegov korak muka, teško može vidjeti napredak koji postiže prema cilju . Iznova je u iskušenju da se odmori, legne na mekani snijeg i spavanjem obnovi snage. Ali dobro zna da ako to učini nikada više neće ustati jer će se smrznuti do smrti.

Moji predragi! Nebo je blizu, nadohvat je ruke. Moramo biti strpljivi i još neko vrijeme izdržati ovo bolno putovanje, kao što je naš Gospodin rekao apostolima. Tko odmara, hrđa, kažemo na njemačkom. (Wer rastet, der rostet.) Dakle, mi moramo na sve načine koje nam Bog još uvijek daruje - molitva, sakramenti, žrtva, pokoravanje crkvenim zakonima ... - nastaviti dalje, i ne tražiti odmor izvan Božjeg vremena.

Kriza, kaos i nered trenutno eksponencijalno rastu. Na temelju laži i laži, svijet je natjeran da vjeruje da su sami ostaci "starog poretka" sada nestali ili da trebaju nestati. Bergoglio pruža svoju pomoć projektu sveopćeg bratstva, ali ne na tlu koje je Bog postavio - našem zajedničkom podrijetlu od Adama i pozivu da po milosti budemo braća Isusa Krista; nego projektu svjetskog vodstva i autoriteta, ali ne onog što je naš Gospodin uspostavio u Crkvi i kod Svetog Petra, čiji bi nasljednik Bergoglio trebao biti. Nakon 50 godina Novusa Ordo Missae, paklena zvona zvone u novom svjetskom poretku, Novus Ordo Saeculorum.

Što bismo mi katolici trebali činiti?

Crkva nas uči u prvoj misi liturgijske godine što bismo trebali činiti: „Sursum corda; podignite srca; podigni svoju dušu ... "" Tebi sam, Gospodine, podigao dušu svoju ... da se ne postidim ... jer se nitko od onih koji čekaju na Tebe neće postidjeti "(Introit)" Podigni se, Gospode, Ti koji si moćan, molimo Te pohodi nas "(Kolekta)" Sad je čas da ustanemo iz sna ... obucite se u Gospodina Isusa Krista "(Poslanica)" Ali kad se te stvari počnu događati, ustanite i podignite svoje glave, jer je blizu vaše otkupljenje." (Evanđelje) "Da primimo milost Tvoju, Gospodine, usred hrama Tvoga." (Molitva nakon pričesti)

Kao što uvijek kažem, katolik nema razloga za depresiju. Katolik zna da ide u Nebo ako samo ustraje u Božjoj milosti. Cijeli ovaj nered koji je stvorio čovjek bit će gotov prije nego što to shvatimo. Ono što ostaje je ono što je Bog stvorio i ono što Bog hoće. “Jer ovo je volja Božja, vaše posvećenje” (1. Sol 4,3).

Dakle, neka ova nova liturgijska godina, iako je u biti uvijek ista, ne bude poput prethodne: Neka svatko od nas nastoji rasti u Vjeri, Nadi, Milosrđu, Razboritosti, Pravdi, Snazi i Umjerenosti. Neka naš molitveni život bude strpljiv i pažljiv put ka sve bližem Božjem Srcu. Neka nam to udijeli preko Bezgrješnog Srca Marijina, čiju svetkovinu sada očekujemo (8. prosinca).

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

 P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski