Kako analogija sa Nacizmom objašnjava pojmove «umjerenog Islama» i «radikalnog Islama»

"Ubijte ih gdje ih stignete, i istjerajte ih odakle su vas bili istjerali." Kuran, Sura 2

Ako je islamsko učenje nasilno u samom sebi, zašto svaki musliman, individualno promatran, u bilo kojoj zemlji na svijetu – približno milijarda i po – nije nasilan?

Ovo je jedna od islamskih najpopularnijih i najčešćih odbrana: budući da svaki musliman nije nasilan, no tolerantan, ili ne podržavalac terorizma – nešto što je istina -, Islam u samom sebi nema krivicu.

Analizirajmo za momenat ovaj argument.

Prije svega, provjerena je činjenica da ima mnogo ljudi koji se identificiraju kao muslimani i nisu podržavaoci terorizma, ili netolerancije ili islamske nadmoćnosti (nadmoćnosti u samoj sebi, po onome što jest, jer je njihov nazor iznad bilo kojeg drugog nazora; supremacije). Ukoliko ste živjeli u nekoj zemlji gdje su muslimani u većini, možete provjeriti ovu tvrdnju kao istinitu.

Međutim, bitno pitanje jest ovo: što u stvari predstavljaju takvi muslimani? Nasljeduju li oni neki legitimni Islam, tkzv. “umjereni Islam”, autentični Islam i različit od islamskih terorističkih varijanti? To je što promiču svi glavni mas mediji, političari i akademici, nastojeći uvjeriti ostatak svijeta o toj “istini”.

Najbolji način za odgovoriti na ovo pitanje jest preko jedne analogije:

Nacizam je ideologija univerzalno odbačena, između ostalog zbog svog elementa rasne, bijele-arijevske supremacije. Ali pazi: činjenica je da je bilo dosta Njemaca koji su bili članovi naciste partije ili njihovi simpatizeri i podržavaoci, i o kojima bi se moglo reći da su bili “dobri” ljudi. Oni nisu vjerovali niti podržavali progonstvo Židova i drugih ne-arijevaca; neki od njih su pomogli mnogim označenima i po cijenu svojih vlastitih života.

Razmotrimo slučaj Oskara Schindlera. Čistokrvni Njemac i formalni član nacističke partije, bio se izložio velikim opasnostima sve u cilju za spasiti živote kojih 1300 židova.

Kako izmiriti njegova dobra djela sa njegovim lošim uvjerenjima ili učlanjenju?

Da li je Schinder slijedio neki “umjereni Nacizam”? Ili je razumnije tvrditi da je on podržavao izvjesne perspektive Nacional Socijalizma, ali kad je došao čas u kojem se trebalo ubijati ljude u ime rasne nadmoćnosti, da se njegova čovječnost pobunila protiv njegove pripadnosti Nacizmu?

Doista, mnogi njemci su se priključili Nacional Socijalističkoj partiji jednostavno jer se radilo o “pobjedničkoj” partiji, ili partiji koja je obećavala nadu, i manje – ukoliko se to davalo kod nekih – zbog njene rasne teorije.

Iz istog razloga, bilo je drugih i ne malo njih, njemaca koji su se priključili nacističkoj partija upravo zbog njene rasne teorije, te se osjećali sretnima ukoliko bi mogli vidjeti istrebljene židove i druge “niže” rase.

Sada, dakle, promotrimo kako primjeniti ovu analogiju na Islam i muslimane: prvo, slično kao što su se mnogi njemci smatrali nacistima, vrlo značajan broj muslimana jednostavno je rođen u nekoj islamskoj državi; jednostavno, nisu imali izbora. Mnogi od tih muslimana znaju vrlo malo o Islamu – pet njegovih stupova, na primjer – i ne pozanju njegove teorije o islamskoj supremaciji.

[Nigerijski biskup Oliver Dashe Doeme tvrdi da je Kuran napojen nasiljem]

Nadodajmo ovome smrtnu kaznu u slučaju apostazije (odricanje od Islama) – ili jednostavno gubitak privilegija iz istog razloga, i drugih normalnih uvjeta egzistencije -, i ostaje jasno zašto toliki broj muslimana uopće ne želi sebi ni postaviti pitanje o eventualnom napuštanju Islama.

No, s druge strane i na isti način, ima mnogo muslimana koji perfektno poznaju što je i što uči Islam – uključujući nasilje, maltretiranje, porobljavanje kafira, to jest nevjernika – te su vjerni sljedioci tog uvjerenja upravo zbog supremacije koju propovijeda.

Proizlazi dakle bitno: i u Nacizmu i u Islamu imamo ideologiju nadmoćnosti s jedne strane, i s druge osobe koje se priključuju ovim sustavima mišljenja i vjerovanja iz najrazličitijih razloga: počevši jer su rođeni u tom okruženju, od nastojanja da se “upišu” radi dobivanja vremenskih (materijalnih) dobara, do onih koji su iskreno takvog uvjerenja (rasne/ideološke/”vjerske”) nadmoći.

[Bosanski muslimani u službi Trećeg Reicha, Istočna Bosna, 1943]

Ali najbitnija razlika jest ova: kada se radi o Nacizmu, cijeli svijet se slaže da se radi o jednoj ideologiji rasne nadmoćnosti. Sljedbenici takve ideologije su smatrani “lošim momcima”, upravo kao i Hitler. S druge strane, s obzirom na one “dobre naciste” koji su pomogli progonjenim židovima i koji su vršili altruističke akcije, svijet ih ne smatra sljedbenicima nekog nazovi “umjerenog Nacizma”, već kao one koji su se “upisali” u Nacističku partiju “a da nisu puno mislili”, recimo, “na neformalan i dosta nonšalantan način”.

Ispravna paradigma za razumjeti Islam i jest ova: Islam sadrži nauk nasilja i supremacije. To je jedna jednostavna i provjerena činjenica. Oni koji slijede taj nauk upravo kakav jest su «loši momci», kao na primjer, Osam bin Laden. Međutim, ima i «dobrih muslimana». I ovo je ključ: oni nisu «dobri» jer bi slijedili neki «dobri» ili «umjereni» Islam, već iz jednostavnog razloga što se oni nisu predali Islamu u potpunosti. Drugim riječima, oni su «dobri» jer se u većoj ili manjoj mjeri bune protiv Islama, lošeg (zlog) u sebi.

Iz druge perspektive, da li je Schindlerov altruizam bio proizvod «umjerenog Nacizma», ili je postojao unatoč njegovom nacističkom članstvu? Potpuno je jasno da se radi o ovom zadnjem. Na isti način, kada neki musliman s dostojanstvom i ljudski tretira nekog ne muslimana, radi li to jer pripada nekoj umjerenoj struji Islama, ili su to njegova djela koja izvršava usprkos Islamu, budući mu to nalaže njegova najosnovija čovječnost?

Imajući u vidu da je Islamski zakon nepogriješivo jasan s obzirom da ne muslimani trebaju biti podvrgnuti (tkzv. Osmanovi uvjeti)i živjeti kao neka treća vrsta «građana» - legislativni tekstovi mnogih islamskih zemalja u vidu odnosta muslimana sa ne msulimanima su direktna posljedica ovog vjerovanja – jasno se zaključuje da bilo koji musliman koji pravedno tretira «nevjernike» ide protiv Islama.

Ali onda, zašto je Zapad nesposoban primjeniti nacističku paradigmu na pitanje relacije Islama i ponašanja muslimana? Zašto je nesposoban priznati da je islamski nauk sam po sebi supremacista, unatoč tome što svi muslimani ne sljede dosljedno to učenje – kao što se i događa sa sljedbenicima  mnogih drugih religija s obzirom na svoje doktrinalno ustrojstvo?

Pitanje se još jače dojmljuje posebno imajući u vidu da je Zapad, kroz dosta više od tisuću godina, smatrao Islam suštinski nasilnim i ne tolerantnim kultom. Treba samo baciti pogled na spise suvremenika Islama iz raznih época, na primjer od Teofana Ispovjednka (preminulog 818.), do Winstona Churchilla (1965.), te direktnih svjedoka koji su opisali Islam kao nasilno uvjerenje koje se širi preko osvajanja, pljačkanja i podvrgavanja “drugih”. Sjetite se spisa Marka Pola, između tolikih:

[Radikalni musliman je onaj koji kolje nevjernika, dok je umjereni onak koji mu drži noge.]

Problem je danas što političko korektni establishment – akademije, glavni mas mediji, polito, i tolike “pametne glave” – ali ne one koje bi se ozbiljno i iskreno zabavile povijesnom realnošću, ustanovio “činjenicu” da je Islam “jedna od glavnih svjetskih religija”. Posljedično tome, religija u samoj sebi – ne tako neki njezini sljedbenici – slobodna je od kritike.

Srž cijelog pitanza ovdje jest da identificirati negativne elemente jedne ideologije i posljedično tome osuditi je, nije tako teško. Doista, tako nešto učinili smo sa Nacizmom i drugim ideologijama i kultovima. Poznajemo razliku između onih koji slijede takve ideologije supremacije (“zle osobe”), i onih koji sami sebe smatraju kao slučajne, ne kompromitirane sljedbenike iste (“dobri” ljudi, ili neutralni).

U zdravijim vremenima kada je bezuvjetno razmišljanje bilo češće, ova analogija izgledala bi suvišnom. 

[Muhamed u paklu. Freska talijanskog slikara Giovanni da Modena, 1410. Bazilika San Petronio, Bolognia]

U našem vremenu, ipak, kada su toliki besmisli na veliko rašireni i promicani u medijima – i tragično tretirani kao “ozbiljne” analize – smisao za opće dobro treba biti izbačeno sa scene. Ali sirova realnost jest ova: da, jedna ideologija/religija mora biti priva kao nasilna pa i zla, i ne automatski mnogi od njenih članova moraju biti nasilni ili zli – oni mogu biti čaki i “dobri” – već prema gore navedenim razlozima.

Ovo je najobjektiviniji način za razumjeti relaciju između Islama kao doktrinalnog korpusa, i muslimana kao individualaca.

Dovde sam izložio dobru analizu jednog od najboljih svjetskih poznavaoca Islama, istraživača, aktiviste za ir prava u islamskim zemljama, novinara i pisca Raymonda Ibrahima, sina egipatskih kopta emigriranih u SAD. Autor je mnogobrojnih dokumentarnih studija u vezi pregona kršćana u svijetu, kao na primjer, “Ponovno raspeti”:

Međutim, ovaj članak treba biti nastavljen, i to je ono što ćemo proslijediti.

Glavno pitanje koje postavljam svima jest ovo: koji je duboki razlog ove promjene paradigma, konkretno, ovog iracionalnog pogleda na svijet, pa i apsurdnog prema Islamu?

Ne znam da li Razmond Ibrahim nastoji izbjeći ovo pitanje, ili jednostavno se zaustavlja i očekuje da faktične moći promjene svoju perspektivu, ne praveći možda “neprilične” osude, ne dolazeći do ne “respektibilnih” zaključaka prema određenim sektorima, uključujući možda i samu Katoličku Crkvu. 

E pa, mi ćemo učiniti korak koji nedostaje. Nastavljamo ovu analizu koju smatramo u svakom pogledu nedovršenom.

Osnovna teza ovog izlaganja jest sljedeća: ovaj iracinalni stav –ako ne i apsurdni - donešen navodno iz Katoličke Crkve, potiče iz Drugog Vatikanskog Sabora, konkretno iz deklaracije Dignitatis humanae (Ljudsko dostojanstvo) o vjerskoj slobodi. Da preciziramo, taj stav ne dolazi doista od Katoličke Crkve, već od infiltracije u istu. Dosljedno tome, ne treba biti slijeđen, jer pretpostavlja sigurno odstupanje od vjere Crkve. Ova infiltracija je djelovala u skladu sa gnostičkim elementima stranim Crkvi, koji su se htjeli služiti njom i njenim utjecajem.

Proslijeđujemo sa odbranom ove teze.

U Syllabus, Pio IX autoritativno osuđuje slijedeću tvrdnju:

[Pio IX sa kraljem Dviju Sicilija (Papi s desna, na koljenima), Franciskom II, pri svojoj posjeti u Quirinnale, 1859. Pri jednom nagovoru 1863. Treba uzeti u obzir da je ovu katoličku doktrinu potvrdio Pio IX u vrijeme kad je Garibaldi bio srušio Papinske države, te Papa ostavljen bez ikakve ovozemaljske vlasti, osim unutar Vatikanskih zidova]

“Svaki čovjek je slobodan za prihvatiti i ispovijedati onu religiju koju, vođen svjetla razuma, smatra istinitom.” Syllabus, br. 15. Syllabus sadrži osude glavnih zabluda modernog vremena, osuđenih u konzistorijalnim nagovorima, enciklikama i drugim apostolskim pismama Pija IX. Objavljen je osmog prosinca 1864., istovremeno sa enciklikom Quanta cura.

Argumentacija: kršćanska doktrina prema kojoj čovjek nema pravo na vjersku slobodu za prihvatiti bilo koju religiju, proizvlazi iz dva izvora: naravnog zakona vođena razumom te objavljene istine, obadvije u perfektnom skladu. Doista, čovjek je obavezan tražiti i slijediti jedinu istinu, i susljedno tome odbaciti grešku. Iz ontološke perspektive, samo ima pravo nasljedovati istinu. Nema i ne može imati “pravo” nasljedovati zabludu. Jer zabluda je nešto loše, i uvijek sa štetnim posljedicima za društvo. Čovjek se ne smije tjerati protiv njegove volje za prihvatiti pa i jedinu istinu, ali mu se ne smije ni dopustiti ispovijedati negativno poimanje prema svijetu i društvu. Treba slobodno pristupiti istini, ali ne može braniti nešto štetno i njemu samom, i cijelom društvu. Laž je uvijek štetna.

S druge strane, Gospodin zapovijeda svojim učenicima: “propovijedajte evenđelje svim narodima… onaj koji bude vjerovao i pokrstio se, spasiti će se, i tko ne bude vjerovao, osuditi će se… Ja sam istina, put i život… volja Božja jest ova: da vjerujete u onoga kojeg je poslao, mene koji vam govorim, itd.” Bog je u suštini onaj koji ima pravo, dok čovjek ima obavezu slijediti svog Stvoritelja. Čovjek ne treba biti prisiljen prihvatiti istinitu religiju, ali nema pravo prihvatiti zabludu. Deklaracija Pija IX (po tko zna koji put iznešenog kršćanskog nauka na ovom području) jest, prema tome, perfektno sukladna i sa Kristovim naukom, i sa samim razumom. Zastupati nešto drugo jest udaljiti se od učenja Crkve,… i naloga samog razuma.

Međutim, Dignitatis humanae svečano izjavljuje:

 “Haec Vaticana Synodus declarat personam humanam ius habere ad libertatem religiosam” (latinski original, iz vremena, ne tako davnog – pedeset godina – kada su se crkveni dokumenti još uvijek pisali u originalu latinskim, tim jezikom vezanim za teološku i naučnu preciznost).

“Ovaj Vatikanski Sabor izvjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu”. Dignitatis humanae, o vjerskoj slobodi, točka 2.

Što ćemo reći na ovo? E pa, “Huston, imamo problem!”Da, imamo jedan vrlo veliki problem. Uzalud će se obrazložiti, s druge strane, da se ova deklaracija odnosi samo na slobodu od pritiska. Doista, u točki 1 citirane deklaracije, tvrdi se (uz protuvrječje koje nedostaje u tekstu):

“Međutim, budući da se vjerska sloboda koju zahtijevaju ljudi za ispunjenje svoje obaveze štovanja Boga odnosi na slobodu od pritiska u civilnom društvu, ostavlja netaknutom tradicionalnu katoličku doktrinu u vezi moralne obaveze ljudi i društva u odnosu na istinitu religiju i jedinu Kristovu Crkvu. Sveti Sabor, štoviše, tretirajući temu vjerske slobode, nastoji razviti nauk posljednjih papa gledi nedodirljivih prava ljudske osobe i pravnog ustrojstva društva.”

“Posljedjih papa” izgleda vrlo dobro, ali se odnosti na Ivan XXIII i Pavla VI, jer njihov nauk ne pripada niti jednom prijašnjem Pontifeksu, to jest, vječnoj doktrini Crkve. Zovimo stvari svojim imenom, makar i bolilo. Štoviše, odmah iza, u točci 2, deklaracija svečano izjavljuje – u smislu da to kategorično potvrđuje – da “ljudska osaoba ima pravo na vjersku slobodu”. Koji način izražavanja! Kako me podsjeća ovo! I jedna tvrdnja, i njoj suprotna. Onda, na čemu smo? Ima li ili nema prava na vjersku slobodu, ili se jednostavno radi o pravu za ne biti pod pritiskom. Ali ne varajmo se: ovo što se tvrdi u točci 2, podrazumjeva se u pozitivnom smislu, baš kao što se i razumjela naknadno koncilska deklaracija, sukladno svom duhu. Štoviše, shvatila se tako da se ne bi loše shvatila, jer je upravo to što tvrdi: da čovjek ima pravo na vjersku slobodu.

Ono što leži ispod ove tvrdnje jest uvjerenje da religije ne mogu biti loše, “da su izričaju traženja Boga”. Istina, mogu izraziti u nekom momento pokušaj traženja smisla života i trascendencije, kao što i svjedoči pojam prirodne religije, ali ovo htijenje je cijelo uvučeno u zabludu. Ono što stoji iza spomenute tvrdnje jest pojam vjerske relativnosti, zajednički gnostičkim teorijama (danas promicanim od masonskih loža), u čije mreže su upali neki saborski oci koji su sročili ovaj tekst. Da nisu, ne bi iznijeli ovaj tekst u ovakvom obliku, već u skladu sa crkvenim naukom od uvijek. Iznijeli su ga tehnički u duhu osuđenog Sabora u Pistoyi – zbog upotrebe dvoznačnog jezika kojim su prikrivali zabludu – osuđenog bulom Auctorem fidei (1794), Pija VI.

Nastavljamo: “Izjavljuje, štoviše, da je pravo na vjersku slobodu realno zasnovano na samom dostojanstvu ljudske osobe, tako kako se poznaje po objavljenoj riječi Božjoj i po samom razumu” (t. 3) Nije istina! Ljudska osoba, već smo to rekli, kao takva nema pravo prihvatiti bilo kakvu religiju, već samo onu istinitu. Dapače, ima obavezu slijediti objavljenu religiju (jer kad ne bi bilo tako, čovjek ne bi griješio prihvaćajući lažnu religiju, očito u suprotnosti i razumu, i Objavi. Čovjek može, u lošem služenju svojom slobodom, odbaciti pravu religiju, ali biti će suđena od Boga radi toga. I najbitnije: Crkva ne može dati odobrenje jednom takvom “pravu”. I nije istina, mizerno je pogrešno reći, da se to pravo temelji na objavljenoj Riječi Božjoj i samom ljudskom razumu, već kako smo to i objasnili. Uostalom, totalno je protivno onom što je definirao Pio IX, a ono što je taj papa definirao, to je doista u skladu i sa razumom, i sa Kristovom riječi i Objavom, i sa naikom Crkve od samog početka pa preko svog Učiteljstva kroz stoljeća… do ove deklaracije.

I dalje, dokle ja mogu dokučiti, dokle je mogu poimati, dokle ja mogu kopčati i proniknuti… ne mogu skupa vrijediti i jedna tvrdnja, i njoj uprotna. Ili je Pavlova VI-og istinita, ili je Pije IX. A brate Pije je IX-og, jer njegova tvrdnja jest istinita i na svjetlu vjere i razuma. A i  na svjetlu događanja ovih zadnjih pet desetljeća.

Što ona može činiti jedno društvo s obzirom na različite religije koje se ispovijedaju u njenom krilu, koji je nauk Crkve s obzirom n ato? Jednostavno: nekada, i mnogo puta izvjesne doktrine moraju, silom prilika, biti tolerirane, u točnom smislu tog termina, to jest, toleriramo nešto što nije dobro, ali u vidu suživota se toleriraju izvjesna uvjerenja s ciljem ne imati veća zla, ukoliko je takav slučaj. Tolerirati ih, ali kada ne mogu biti zabranjene. Jer to je ono što treba učiniti sa zlim ideologijama: zabraniti ih. Jednostavno, zabraniti ih.

O kojoj vjerskoj slobodi i radi čega, deklaracija DH pojašnjuje:

“Čini se, prema tome, uvreda ljudskoj osobi i redu koji je Bog ustanovio ljudima ukoliko im se niječe slobodno ispovijedanje religije u društvu, ukoliko se poštiva pravedni javni red” (t. 3)

“Vjerska sloboda koja individualno pripada osobama, treba im biti dana također i kad djeluju kao zajednica” (t. 4)

“Ovim zajednicama, ukoliko se ne protivili pravednim zahtjevima javnog reda, treba se, pravno, dati inmunitet za slijediti vlastite norme, za častiti Božanstvo javnim štovanjem, za pomoći svojim članovima u vršenju vjerskog života i podržati ih poukom, kao i za promoviranje institucija u kojima njeni članovi mogu orijentirati svoj život već prema svojim religioznim principima.” (t. 4)

To jest, radi se o vjerskoj slobodi za bilo koju religiju, ukoliko poštuje “javni red”. Neki će uzvratiti da se ova deklaracija napisala misleći na pravo Crkve u komunističkim zemljama, ali zašto se onda nešto takvo nije naznačilo, to zbilja istinito pravo? To su već prije načinili i Pio XI i Pio XII, zvanično i svečano osuđujuči komunizam u vrijeme najgoreg pregona kršćana. Ali… nije se to učinilo na Koncilu; dakle, ove tvrdnje u suštini stavljaju sve religije na isti nivo u društvu, jednostavno.

“Prema tome, javna vlast, čija svrha jest bdjeti za opće vremenito dobro, treba priznati vjerski život građana i podžati ga; ali treba napomenuti da prelazi svoja ograničenja ukoliko nastoji voditi ili zabraniti vjerske čine.“ (t. 3)

I da ne bi bilo sjene sumnje u vezi interpretacije ovih tekstova, Pavao VI, Ivan Pavao II i Benedikt XVI izvršili su značajne geste (i nagovore), od kojih ćemo spomenuti samo jedne od najznačajnijih koji su služili kao putokaz na cesti:

[Zastava koju je Katolička Sveta Liga zarobila od turaka pobijedivši ih na jednoj od najvećih pomorskih bitaka svih vremena, ne Lepantu, 1571, na samom ulazu u naš Jadran. Jedna hrvatksa galija je učestvovala u bici, predio španjoslkim predstoljenasljednikom Ivanom od Austrije. Bitka se održala 7. studenog,. Sv. Papa Pio V sazvao je svu Crkvu na molitvu krunica za dobar ishod bitke. Od tada se, na zahvalu Bl. Djevici Mariji – turska flota je bila jača i mnogobrojnija – slavi Gospa od Krunice svakog sedmog desetog. Ova zastava žalosno je bila vraćena turcima od Pavla VI gestom “prijateljstva”. Ispod, izvadak iz hemeroteke španjolskog tiska 30 siječnja 1965 navodeći gestu Pavla VI.]

[Ivan Pavao II ljubi Kuran, i to 1999!]

[Benedikt XVI pri molitvi –okrenut prema Meci - u Plavoj Džamiji.Izuven, za nadodatak. Pri posjeti Turskoj 2007.]

Ove akcije, te koncilska doktrina u ovim točkama, pokazuju da je društvo ostalo uskraćeno u ovom našem vremenu – Pasija Crkve – Svjetla naroda, što je Kristov nauk poučavan sa stolice Sv. Petra. Posljedice gutamo danas, a već i nekoliko desetljeća.

Tako da, Huston, doista imamo golemi, ama baš golemi problem. Podsjetiću učenje Pija IX s obzirom na priklanjanje katolika redovitom učenju Petrovih nasljednika:

“I ne možemo preći bez riječi lukavost onih koji, ne podnoseći principe zdravog nauka, definiraju da “sudovi i dektreti Svete Stolice koji teže općem dobru Crkve i njenih prava, i koji se odnose na njenu disciplinu, ukoliko no dodiruju dogme vjere i običaje, mogu se ne slijediti i ne slušati bez grijeha i bez ikakve štete katoličkom nazoru.” Što je u tolikoj mjeri protivno katoličkoj dogmi pune vlasti božanski dane od istog Krista Našeg Gospodina Rimskom Prvosvećeniku za skrb, upravljanje i vođenje Crkve, nema tko da ne vidi i razumje jasno i bez sjene”. Enciklika Quanta cura, osmog prosinca 1864., protiv modernih zabluda naturalizma i liberalizma.

E pa, vraćajući se na temu obrađivanu na početku, zaključak je, na osnovu argumenata građenih i krvlju – prije četiri godine vrlo malo ih je bilo Je suis Szria; a i prije, puno prije Sirije, imali smo beskraj primjera za Náu., ukoliko bi samo htjeli -, zaključak je dakle slijedeći:

Muslimani ne trebaju imati pravo na slobodno ispovijedanje Islama, jer se radi o sustavu uvjerenja i mišljenja teško protivnom općem dobru. Ne mogu također imati i pravo na slobodno ispoljavanje svoje religiozne pripadnosti, kao na primjer upotreba vela u slučaju žena. Ukoliko se ne djeluje već sad, biti će sve teže i teže, kao što je još jednom to bilo za ovih 129 žrtava na evropskom tlu.

POST SCRIPTUM:

1) Glavna lekcija Pariza jest ova: da su ljudi još uvijek “šokirani” atentatom. Pa kako možete biti šokirani? Ukoliko ste šokirani, vi niste shvatili što je Islam.

Ja nisam šokiran.

2) Druga pouka hrvatima. Bijedno smo podržali albance na Kosovo osamdesetih godina (slična je Tuđmanova riječ: muslimani su uvijek bili naše cvijeće – koju su već prije bili prihvatili ustaše). Zbilja, pisac ovog bloga to je brzo uočio, i praktično od početka je bio pro srpske opcije na Kosovu. Njima je Kosovo planski oduzeto provođenjem svjetskog Kalifata. Danas kosovari nemaju više ni približno onoliko djece koliko im je bilo potrebno za osvojiti Kosovo. Dakle, nije to neka “ljubav prema životu”, već čisto islamsko-političko akcija.

3) Rušenje Jugoslavije, makar sto puta bila masonska tvorevina, doprinijela je stvaranju islamskih para državnih zajednica na Balkanu. Ideologija Velike Srbije je gadna i promašena, zasnovana na pretpostavljenoj supremaciji srpskog naroda u odnosu na ostale, i tu nema šta više da se nadoda. Ali hrvati i srbi imaju zajedničkog neprijatelja. Da li će to ikad shvatiti toliki mahnitovi na Balkanu, ja to ne znam, ali znam da je tako i realno koliko i zemlja kojom stupamo i nebo koje gledamo.

4) NATO snage na Kosovo su faktički bile u službi islamske ume.

5) Španjolska ne bi mogla biti najveći imperij na svijetu da nije Isabel Katolička istjerala muslimane, i to nakon što im je bilo dopušteno ostati, ali su ovi to stalno bojkotirali. Pravili su muslimanske isključive getove gdje je njihova čakija bila zakon; njihovi gusari napadali su španjolske brodove, ribare i trgovce. Njihovi banditi pljačkali su katolička mjesta.

Isabelin savjetnik, Sv. Juan Avilski, dao joj je savjet: na brodove sa njima, i u Afriku, dok i tamo ne budemo mogli napraviti red. Ali za sada tako. Jer moramo zaštiti državu! A sa ovima to je neizvedivo.

6) Kosovari su trebali ostati u Albaniji nakon što su otišli, jer su zanli da su krivi – slično su postupili i srbi iz Krajine: znali su da su bili krivi -, i da su davali logistiku ELK. Pravedni su platili za grešnike? I u Španjolskoj je bilo tako, i djecu su stavili na brodove, ali nije bilo druge. Inače propada država.

7) Katolička Crkva – bolje reći infiltracija u istu – veliki je krivac za ovo što se događa, zbog gluposti međurelijigskih dijaloga, ekumenizma i sl., osuđeno od Pija XI u enciklici Mortalium animos, danoj na Bogojavljenje 1928. Prije se prakticirao ekumenizam povratka, to jest, propovijedanje istine, i tko voli nek izvoli. U trećoj deceniji dvadesetog stoljeća, kojih 200.000 anglikanaca prešlo je na katoličku vjeru, slično u Njemačkoj i drugim protestanstkim zemljama. Današnji misionari takoreći rade na poljima koji su postigli katolički misionari do sredine prošlog stoljeća. U međuvremenu gubeći ogroman broj vjernika u Južnoj Amarici koji su prešli na protestantizam.

Obraćenik sa Islama na katoličku vjeru, italijanski novinar Magdi Cristiano, napustio je Katoličku Crkvu – žalosno – optužujući tolike pastire da predaju Evropu muslimanima jer ne upozoravaju na ono što Islam doista jest.