Upoznajmo njegovu misao: Bergoglio naziva "usporedbom" čudo umnažanja kruha i riba

Ma direktno iz njegovih usta, nego šta, Šta imamo ikoga pitati je li rekao ovo ili ono? Ništa okolo kole, idemo na izvor:

Prijevod, video traje svega osamnaest segundi: "Usporedba umnoženja kruha i riba nam govori upravo to; da kad ima volje, ono što imamo niti se završava niti troši, čak ostaje viška i ne gubi se. Zbog toga, draga braćo i sestre..."

Koja "usporedba", žalostan ne bio, ko je to tebe naučio, ah, haj mi kaži?

Ma reći ću ti ja ko je to tebe naučio: to ti je tvoj njemački kolega, imenovan kardinalom istog dana kad i ti, 21. veljače 2001, Walter Kasper:

[Kasper sa Danneelsom, modernističkom pro homoseskualnom, pro pričest razvedenim i sl., kardinalu. Već nam je jako poznat na ovom blogu.]

A kako je Kasper tako meteoritski se uspeo do najviših crkvenih krugova, to je upravo sramota i pitanje, ali za sada ostavljamo to po strani. Činjenica je da je ovaj "teolog" još od 1974. poznat po svom heretičnom djelu "Jesus der Christus" (Isus Krist)

ali to mu uopće nije branilo biti i dalje profesor teologije, i to dosta "ugledan", pisati druge heterodoksne teorije, izlaganja, knjige; biti imenovan biskpom, te na vrhu značajnih institucija. Njegove knjige se jako prisutne na bogoslovijama posebno Zapada, gdje su prava rak rana kristologije i dogmatske teologije, odražavajući upozorenje Sv. Pavla protiv uljeza koji će se ušuljati u stado Kristovo da prave nered i odvode druge od vjere: "... i njihove riječi izjedaju kao rak rana" (2¨Tim. 2, 17).

Da ne bismo pričali uzaludno, jer  zbilja ne volimo tako, potkrijepićemo ovo rečeno sa nekoliko ideja izvađenih iz samog Kasperovog djela, doslovce (Kasperove riječi su pod navodnicima), naknadno komentiramo:

1) "Čudesa nad prirodnim elementima upravo se vidi da su sekundarni nadodaci prvotne tradicije."

2) "teška biblijsko teološka pitanja koja predstavlja tema bezgrešnog začeća Marijina". Citira autore uvjetovane protestantizmom u vezi kojih navodi: "gdje se vidi da je pitanje barem egzegetski otvoreno".

3) S obzirom na Uskrnuće dolazi do tvrdnje da: "Najraširenija, i do danas najveći utjecaj ima pretpostavka vizije, predlozena prvi puta od D. F. Straussa. Prema ovoj teoriji, vjera u Uskrsnuće ne zasniva se na "objektivinim" ukazanjima, vec subjektivnim vizijama (halucinacijama) učenika, koji su završili izazivajući cijelu "epidemiju vizija Krista" prenošenu od jednih na druge."

4) "Ova početna povijesna točka, koju ćemo ovdje koristiti i produbiti, može se nasloniti na povijesno spasonosni načpin mišljenja svojstven Pismu i na teološko orijentiranu tradiciju istom perspektivom; ali također može se i treba povezati s filozofijom povijesti započetom od Hegela".

5) "Prema tome, dokazavši da se izvjesna čudesa ne mogu pripisati zemaljskom Isusu, nije se apsolutno reklo da gube teološku i karizmatsku važnost. Takva priopćenja o ne-povijesnim čudesima su izričaji vjere s obzirom na spasiteljski značaj Isusove osobe i poruke". "Ukoliko se ovo pitanje postavlja iz perspektive zemaljskog Isusa, onda je treba ovako formulirati: da li je pretendirao Isus biti krist (opaska blogera: da, nije greška, koristi malo slovo), to jest, mesija?"
"I dolazimo do drugog značajnog teksta u ovom pitanju: Isusova ispovijed pred sinedrijem (Mk 14, 6) Istina je da tekst ne predstavlja nikakav pravni protokol; nijedan od učenika nije bio prisutan pri procesu. Štoviše, Isusova ispovijed predstavlja već jedno kristološko kasno razmišljanje, budući da kombinira titulu mesije sa onom od sina čovječjeg".

Itd. U glavnim crtama, ovaj bezobrazni stvor napada:

1) Povijestnost Evanđelja. Po njemu Evanđelja su teološka razmišljanja prvih kršćanskih zajednica. Nemaju dakle povijesnu vezu sa mnogim događajima opisanim u istim. To su jedna vrst "simbola".
To je isto što i reći: "Ivanovo Evanđelje nije pripovijest povijestnih događaja u svojim detaljima, već teološko razmišljanje". Ali piše Ivan Evanđelist: "Šimun Petar i drugi učenik (opaska blogera: to jest Ivan, koji nikad nije volio da se ističe) su slijedili Isusa. Ovaj drugi učenik bio je poznat velikom svećeniku u ušao je s Isusom u dvorište velikog svećenika. Petar, ipak, je ostao vani, na vratima. Izađe onda drugi učenik koji je bio poznat velikom svećeniku, govorio je sa služavkom i uveo Petra." (Iv 18; 15-16)

2) On je u biti arijevac, ili neoarijevac. Njegova djela u suštini niječu Božanstvo Isusovo. Isus je čovjek koji se uzdiže prema Bogu. Jedna vrst najboljeg primjera. Možda to izričito ne ističe, ali skoro. Odatle njegove tvrdnje da se Isus nikad nije zvao "Mesijom", što je gnusna laž, jer kad Petar priznaje njegovo Božanstvo i Mesijanstvo, Isus mu kaže: "Blago tebi Petre, jer to ti je Bog objavio".
Pred Židovima Isus kaže: "Ja i Otac smo jedno", "Prije nego je Abraham postojao, Ja jesam".

3) Jer u suštini ne vjeruje da je Isus Bog, dovodi u pitanje Djevičanstvo Marijino, koje je posljedica i drugi dokaz njegovog Božanstva. Isus nije mogao imati čovjeka za oca, jer je utjelovljeni Bog, ne čovjek koji se uzdiže k Bogu.

4) Zbog svega toga hvali i opravdava Nestora, Bizantijskog Patrijarka petog stoljeća koji je pao u herezu, jer nije priznavao Marijino Bogorodstvo. Marija jest Majka Božja jer je majkom Krista, koji je Bog. Nije samo majka čovjeka. Sv. Ćirilo nakon Efeškog koncila nazvao je Judom Nestora, dajući Bogu hvalu jer je bio zbačen protivnik Božji.

5) Kasper niječe čudesa jer čudesa nisu mit, on to dobro zna; jesu još jedan dokaz da je Isus Bog.
Kasper niječe Lazarovo uskrsnuće. Isus ga uskrišava četiri dana već mrtvog, samom svojom riječi, da bi dao do znanja da je Riječ Božja. Kao što je na početku Bog izveo iz blata prvog čovjeka, tako i sada Bog samom svojom Riječju uskrišava lešinu od četiri dana. To je dokaz Isusovog Božanstva pred mnogobrojnim svjedocima.
Međutim, čovjek ne vjeruje JER NEĆE. Židovi odlučiše ubiti ga. I Kasper niječe Isusova čudesa jer zna da je time Isus ono što jest: Bog i Čovjek, JEDNA osoba, dvije naravi: Božja i ljudska. Sin Božji je jedini subjekt Isusa Krista. Kad ne bi bilo tako, tko bi nas spasio?
Jednako, otvoreno ističe da su izvješća o umnažanju kruha... suštinski samo simbol.

6) Skraćujemo: Evanđelja su također povijesni tekstovi. Sv. Luka, liječnik i intelektualac onog vremena, počinje svoje Evanđelje pišući Teofilu: "Pošto su mnogi pokušali po redu iznijeti pripovijest o događajima štop su se ISPUNILI MEĐU NAMA, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, usudih se i ja, KOJI SAM IH POMNO ISPITAO SVE OD POČETKA, da ti ih, preuzvišeni Teofile, napišem po redu, DA SE OSVJEDOČIŠ O SIGURNOSTI RIJEČI O KOJIMA SI POUČEN". (Lk 1, 1-2)

Dakle, evanđelisti su pisali o onom što se zbilo među tisućama i tisućama svjedoka, očevidaca. Sv. Pavao će reći poslije Korinćanima, 15, 5: "Potom se ukazao braći kojih je bilo više od PET STOTINA ZAJEDNO od kojih većina još i sada živi, a neki su već umrli."
To jest: ne možemo govoriti drugačije od onog što mogu posvjedočiti toliki svjedoci, jer bi nas utjerali u laž ukoliko bi se odvojili od istine!. To jest, ono o čemu su propovijedali Apostoli bilo je poznato kao činjenica tolikim ljudima. Radi se dakle o povijesnim činjenicama, preko kojih, takvih kakve jesu, Bog govori da je pohodio narod svoj. Nitko zbog mitova neće dati život, niti trpjeti progonstvo.

Ali ove Kasperove bljuvotine nisu ništa novu: u biti su aktualizirana djela i misli protestantskih liberalnih "teologa" koji su već krajem devetnaestog stoljeća počeli stavljati pod upitnik povijest Evanđelja, te sam lik Isusov. Takva učenja brzo su se proširila među određenim katoličkim krugovima, posebno na izvjesnim teološkim katedrama.

Papa Sv. Pio X autoritativno je osudio takva učenja dekretom "Lamentabili sine exitu" (Žalosna ustanovljujemo) i enciklikom "Pascendi Dominici gregis" (Pasući Gospodnje stado), pisanih radi raskrinkavanja modernističkih učenja i nakana. Navodimo par citata vezanih za temu, prvo iz Lamentabili:

Osuđuju se slijedeće tvrdnje:

"Evanđelja su bila postepeno uvećana sa stalnim dodacima i ispravkama do točke u kojem se postigao i konstituirao definitivni kanon; u njima, susljedno tome, nije ostalo ništa drugo nego blagi i neizvjesni ostatak Kristove nauke." (Lamentabili, 15)

"Pripovijedi Svetog Ivana nisu u suštini povijest, već mistična kontemplacija Evanđelja; govori sadržani u njegovom Evanđelju su teološke meditacije s obzirom na misterij spasenja, odvojene od povijesne istine." (Lamentabili, 16) 1907

Strategija modernista: "Modernisti progone sa svom nepodnošljivošću, sa svom neuglađenošću, katolike koji vode bodar boj za Crkvu. Nema uvrede koju neće izustiti protiv njih. (...) Ukoliko se radi o protivniku kojeg njegova učenost i snaga duha čine da ga se moraju ustručavati, nastojati će učiniti ga neškodljivim njihovim interesima okružujući ga konspiracijom šutnje, djelovanje koje je još odvratnije kada u isto vrijeme, bez ikakve umjerenosti, pune svoja usta slavom onima koji su na njihovoj strani." Enciklika Pascendi Dominici gregis, Sv. Pio X, 1907. 

Post Scriptum: Na samom početku svog "pontifikata", Franjo, Bergoglio, javno hvali Kaspera i njegov pojam milosrđa. Brzo nakon toga, naziva njegovu "teologiju", "teologiju pisanu na koljenima" (oko minute 1):

Nemam šta komentirati. Tragedija je da su ovi ljudi zauzeli tako visoka mjesta u Crkvenim institucijama.

Komentirajući vijest: Orban priznao tko je namjerno izazvao imigrantsku krizu!

Novinarka Zrinka K. iz Dnevno.hr donosi značajne vijesti, često puta iz kuta koji se ne uobiče prikazati. Ima tendenciju senzacionalizmu, ali treba je čitati kroz redove, usredočujući se na činjenice što ih iznosi. Te činjenice su vrijedne sagledavanja, te je sukladno imati ih u vidu. "Činjenice prethode argumentaciji", govorio je Aristotel.

Pogledajmo prvo vijest o Orbanovoj optužbi Georgea Sorosa, i naknadno ćemo nadodati par komentara koje, po mom mišljenju, sam članak traži imati u vidu za cjelovitije sagledanje cijele tematike.

Prvo vijest:

wikipedia.org

ON ZNA

+AAA-

ŠOKIRAO SVIJET! Orban priznao tko je namjerno izazvao imigrantsku krizu!

Autor: Zrinka K.Subota, 31. Listopad 2015.

Europa se budi - Orban predvodi?

Ono što masovni mediji u Hrvatskoj naivno nazivaju teorijom urote, sada odjednom dolazi iz usta vrhuške svijeta! U Europi je trenutno na snazi pravi rat, samo što javnost nema pojma o tome, jer svi propagandni mediji imigrantsku krizu prizemljuju do te mjere da primjerice Hrvati ne vide dalje od Opatovca, iako, ako se imigrantski val pogleda u globalu, posve je jasno da je ovdje riječ o jasno razrađenom planu uništenja Njemačke, posljedično i cijele Europe do samih temelja.

Viktor Orban, mađarski premijer, vodi borbu s imigrantima od samog početka, pokušavajući svijetu pokazati da je ovdje riječ o namjernoj krizi, ratu, a ne o izbjegličkoj krizi koja je humanitarnog karaktera. Zauzvrat je dobio osudu svjetskog vrha koji ga nazivaju diktatorom, zamagljujući pravo stanje stvari, a to je da je Orban trenutno jedini čovjek Europe koji se usudi suprotstaviti žestokoj manipulativnoj svjetskoj i totalitarističkoj vladavini koja čini sve da bi sravnala Europu i na njezinim ruševinama izgradila Novi svjetski poredak.

Tako je Orban u petak javno iznio ime i prezime čovjeka za kojeg tvrdi da upravo on upravlja imigrantskom krizom. Riječ je Georgeu Sorošu za kojeg kaže da upravlja ljevičarima, financijerima i aktivistima globalnog kaosa u kojem se nalazimo! Dodao je da su zapadni način razmišljanja i mreža aktivista možda najbolje predstavljeni u liku Georgea Soroša, prenosi novinska kuća Bloomberg.

‘Ako se ne izborimo za Europu, onda će se ostvariti snovi nekih financijera, transnacionalnih aktivista i funkcionera koje niko nije birao’, rekao je, suptilno upozoravajući Europljane da svijetom vladaju ljudi ni od kog izabrani koji drže sve konce u svojim rukama, poput Georga Soroša kojeg je Orban prvi  javno prozvao za rat protiv Europe u korist Novog svjetskog poretka. Sukladno tome, Orban je još rekao da ono što se danas događa,  nema demokratsku osnovu, a EU se od organizirane institucije kreće ka anarhiji. “Ljudi u Europi počinju se buditi te i shvaćaju da je imigracija kulturološko pitanje i da je  u pitanju opstanak našeg identiteta, koji se po planovima Soroša i dr. nedemokratskih pojedinaca na vrhu hranidbenog lanca mora satrati”, zaključio je Orban.

KOMENTARI:

1) George Soros je mađarski židov. Tridesetih godina je od nacista protjeran iz Budimpešte.

2) BloombergBusiness navodi da se radi o najvećem filantropu Istočne Evrope.

3) Štićenik familije Rothschild, od 1969 počinje njegov meteorski uspon u svijetu financa:

4) Izrazito antinjemac. U svojoj knjizi  "Underwriting Democracy",

navodi: "staviti u opasnost ravnotežu snaga u Evropi... Nije teško vidjeti na koji način bi se mogle pojaviti ponovo uvjeti iz međuratnog perioda. Ujedinjena Njemačka će se prerasti u još jaču financijsku moć i razviti e Istočnu Evropu radi svog vlastitog vitalnog interesa... zastrašujući magični eliksir."

5) Soros je jako vezan i za cijelo područje bivše Jugoslavije, i jedan od najodgovornijih međunarodnih agenata za cijeli razvoje situacije. Početkom 1990, u suradnji sa IMF, preko poznate financijske terapije postavio je fitilj koji će voditi do eksplozije (uvijek je netko drugi kriv - a prvi su to susjedi - za nikakvu ekonomsku situaciju). Bio je veliki prijatelj Lawrencea Eagleburger, američkog diplomata i savjetnika za odnose između SAD i Jugoslavije.

Ambasador u Beogradu i u ono vrijeme zaštitnik Slobodana Miloševića. Eagleburger bio je osim toga predsjednik firme "Kissinger Associates", u čijem Vrhovnom Vijeću se nalazio i Lord Carrington, kojeg ne trebamo predstaviti.

6) Njegova fundacija je prisutna u cijelom svijetu, i posebno u Evropi. Promiče jednospolne brakove, davanje azila izbjeglicama u ovoj krizi, i sl. Prisutna je svakako i na cijelom području bivše Jugoslavije, kao što naznačujemo niže:

7) I za Orbana navodimo da je dvadesetog veljače izjavio da je energetski plan Evrope prijetnja Mađarskoj. Bog neka nam sačuva našeg dragog Viktora:

„Da, znam tko je Franjo. To je osoba koja je uzrokovala mnogo problema Družbi Isusovoj.“

„To je osoba koja je uzrokovala mnogo problema u Družbi i vrlo je kontroverzan u svojoj vlastitoj zemlji“. Dobro je istreniran i vrlo je vješt, ali okružen je kultom ličnosti koji pravi podjele. Ima aureolu duhovnosti koju koristi za dobiti moć. Bila bi katastrofa za Crkvu imati nekog poput njega na Svetoj Stolici. U Argentini ostavio je Družbu opustošenu, sa suprostavljenim svećenicima, uništenim i ekonomsko razorenim institucijama. Proveli smo dva desetljeća rješavajući kaos koji nam je ostavio“. (Komentar Isusovačkog Superiora jedne druge Južnoameričke zemlje)

Paul Vallely

Pope Francis: Untying the Knots
2013

Dan za danom potvrđuje se ta glavobolja (ali, pitanje je: koji je njoj pravi uzrok? To je ono prvo što bi se trebalo vidjeti). Mada nekima to baš i paše. Argentinski list La Capital, likuje objavljenom susretu argentinske glumice Eugenia Tobal s Franjom u samom službenom listu Svete Stolice, L'Ossrvatore Romano. Ima li itko tamo da mu ukaže da baš sve ne ide? Eto, barem reda radi. Ali kad pravi hršum gdje god pristigne, čemu se čuditi ovom? No, čudim se žalosnom pristupu L'Osservatora. Hvalite ga s ovim, ili šta? Reagirajte već jednom.

Treba se svačije poštivat, nema tu se šta reć

Znamo gdje je pravac, kuda ići, kuda doći, zbog i radi čega:

Danas ćemo kratko, najkraće moguće.

Pojam džihada obuhvaća segment čije su dvije krajnje točke, koje mu označuju napetost i pravac i smisao, dar al-islam i dar al-harb.

Dal al-islam je dom islama, to jest, predstavlja one zemlje u kojima islam jest stvarnot iz socijalne i političke perspektive. Muslimani vladaju, ostali - nevjernici ili kafiri, ukoliko uopće postoje, potčinjeni su i svoju egzistenciju plaćaju radom-službom muslimanskoj državi, i posebnim porezima.

Dal al-harb je dom, kuća rata. Tu se tek treba ostvariti islam kao socijalna i politička realnost.

U kući rata, proslijeđuje se fundamentalno na dva načina: bili da su u manjini, bili da postaju izrazita prisutnost.

Dok su u manjini, taktika se sastoji u prikazivanju islamskih sljedbenika kao žrtvi tuđih, u današnjoj situaciji uglavnom zapadnih i evropskih nacija: njihov bešćutni kapitalizam, ratova koji se  pokreću protiv islamskih država, islamofobija njihovih naroda, i sl., čine da, doista!, mnogi će tako reći, Zapad je kriv i treba da snosi svoju krivicu za sve što je učinio jadnom muslimanskom narodu.

Pojam koji se tada barata jest taqiyya, svjesna laž u korist muslimana. To je muslimanima objašnjeno, to je vršio Muhamed i tako je prevario svoje prve protivnike dok ih nije potukao.

Usput budi rečeno, tu muslimansku praksu je potvrdio Reaganu sam pakistanski predsjednik, Zia ul-Haq:

"Muslimani imaju pravo lagati u dobroj stvari".

(Iz: Cold War to a New Era: The United States and the Soviet Union, 1983-1991, p.280.)

Kad već postanu izvjesna prisutnost, onda se pritisak povećava; lijepe riječi postaju suvišne, niti "prijateljstvo" nevjernika nije im potrebno. Štoviše, bit će im pokazivano da su suvišni, i da trebaju da nestanu sa scene. Nakanski neće se odreći svojih neudobnih običaja, te nitko neće više željeti biti u njihovoj blizini. Četvrti postaju njihove:

I kafiri su suvišni.

Put već postaje vrlo blizu svoga kraja: dar al-islam. Ukoliko je potrebno, preći će se na drugu, jasniju, vrst pritiska.

Grafika Španjolskog građanskog rata; i par koneksija

Počinjemo kratkim prikazom progonstva katolika u Meksiku u trećoj deceniji XX stoljeća, posebno u ratu "cristerosa" u periodu 1926-1929. Ovaj pravi pravcati rat protiv - jednostavno tako, katolika i Katoličke Crkve u Meksiku, vrlo je malo poznat. Razlozi su jasni: bez ikakvog opravdanja, vođeni samo i isključivo mržnjom prema Crkvi i svemu što je kršćansko, sekularne - tako bi blago reklo, ali u suštini to su laicističke, protivkršćanske snage koje su buktale još od Buržoaske Revolucije 1789. te prenijele se po svom zapadnom svijetu, htjeli su dokončati s Katoličkom Crkvom. Cijelo devetnaesto stoljeće bio je to progon topom i barutom, ali džaba. Vjerovalo se i vjerovalo, narod uglavnom je očuvavao vjeru, unatoč progonstvu čak i iz Rima Pape Pija VI i Pija VII. Još prije Napoleona govorilo se: "Pio VI i posljednji".

Bile je oduzeta od Garibaldija Papinska Država i svedena tek na Vatikanske zidove, ali džaba. Narod je vjerovao i molio se. Laicizam i ateizam su rasli, ali je vjera ostajala jaka, kler velikim, najvećim djelom solidan i stabilan.

U Meksiku, dakle, Plutarco Elias Calles gubi živce i zabranjuje javni kult. Jedva se negdje mogla slaviti sveta misa, a negdje ni to ne bi bilo dopušteno.

Otkud to dolazi, da ne pričamo previše poslužićemo se samo jednom slikom iz arhiva, Plutarco sa svojom braćom masonima:

Obični, najobičniji seljaci, građani, rančeri, dižu se dobrim dijelom uz povik: "Viva Cristo Rey!", "Živio Krist Kralj!", drugim riječima: Bog nam je na provom mjestu, i prije ćemo umrijeti nego ostaviti vjeru Kristovu.

Doista, mnogi nađoše vrlo brzo kaznu smrti jer se usudiše ne podvrgnuti se takvim bezbožnim nakanama:

Svećenik Don Francisco Vera, strijeljan jer se usudio slaviti misu. Sniman upravo u misnom ruhu, istjeran iz Crkve.

Blaženi Miguel Agustin Pro, strijeljan dok uzvikuje "Viva Cristo Rey!". Fotografija je objavljena od same Meksičke ondašnje vlade, radi zaplašivanja. Na njoj se vidi mladić s rukama u križ, u jednoj ruci mu je krunica, a raspelo u drugoj. Jedini razlog: Odium Fidei, mržnja prema vjeri. Miguel Agustin nije učestvovao u oružanom ustanku; jednostavno nije se htio pokoriti bezbožnom zakonu republike.

Obješeni seljaci cristerosi.

Cristerosi pri svetoj misi na polju.

Plakat cristerosa: Živio Krist Kralj, Oslobotiteljska Vojska

Odmazda u Guadalajari, obješeni cristerosi kraj pruge.

Ipak, ta epopeja je bila takva, i tolika hrabrost i odlučnost cristerosa, da su na koncu uspjeli napraviti ravnotežu na borbenom polju, te je čak, uspjevši u međuvremenu dobiti izvjesna poboljšanja u vjerskom pitanju, morao intervenirati Vatikan s ciljem potpisivanja primirja kojeg su cristerosi potpisali samo na molbu Svete Stolice. Ne mali broj povijesničara dovodi u pitanje ispravnost te odluke, jer su cristeroske vođe bili nakon toga na prevaru uhićene od Meksičke vlade, i pogubljene. Crkva je sa užasom gledala tako okrutan rat protiv kršćana, i izula u obzir cjelokupni rasplet događaja.

Eh, dolazimo sada na 31. godinu prošlog stoljeća. Donešena je laicistički Ustav Španjolske, Zakon Moyano u svibnju 1931. Po tom Zakonu Crkva se lišavala, preko noći i odredbom Zakona, prava na držanju škola i sukladni odgoj djece, te mnogih drugih karitativnih institucija koja su vršila ogromnu socijalnu skrb pučanstvu. Ujedno je Crkva bila lišena mnogih dobara. 

Jednostavno, iz žestoko protuvjerskih organizacija raspirivala se mržnja prema Crkvi, pokazujući ju kao da bi bila krivac eksplotacije radnika i seljaka, koje budi uzgred rečeno, mahom vršiše buržuji i novonastali bogataši.

Natpis na jednoj crkvi, naknadno zapaljenoj: Pravda Naroda, jer ste lopovi

Dolje: današnji natpisi na nekim crkvama u Španjolskoj; gorićete kao 36.

Čovjek nije zvijer, ali ima veliko nagnuće, zbog iskonskog grijega, na zvjersko ponašanje samo ukoliko izgubi racionalnu podlogu velikom hampom, uzburkivanjem javnog mijenja i poticanja na mržnju. Dovoljno je da mu netko pokaže na nekog navodnog krivca za sve što mu je u životu loše i tepško, i u stanju je da podivlja preko noći. To se i u bivšoj Jugoslaviji lako moglo vidjeti.

Dakle, počela je hajka i to iz zvaničnih glasnika i medija. Izvjestan broj ljudi - nimalo mali broj, pod vodstvom i podstrijekom socijalističih i anarhističih strujanja i partija, podivlja. Pale se crkve, samostani. Samo u svibanjskoj noči proglašenja Ustava 31., spaljuju se u Španjolskoj 110 crkvi i samostana:

Stanje se malo, vrlo malo stišava, i velika napetost traje do 1936. Izbori su za novu vladu, i socijalisti gube, uz vrlo malu razliku; dolazi do lažiranja izbora i proglašavaju se pobjednicima.

Tada se dešava ono što socijalisti zovu državnim udarom, a narodna stranka ustankom za uspostavu pravnog poretka: General Franco, na službi u Africi, 

diže se i prelazi u Španjolsku. Uspjeh ustanka je djelomičan: tamo gdje je vojna policija u civilnim potrebama stala uz Francove snage, vojna intervencija je uspjela; otprilike na polivici teritorija Španjolske. Počinje Španjolski građanski rat.

Protiv koje ideologije se digao Franco? Ilustriramo to sa nekoliko fotografija:

Prijevod plakata (slika gore): 

Obavijest

Revolucionarni Komitet ovog Grada

ZAPOVIJEDA

Svim građanima da ostave na javnom trgu najbližem svom domu, na mjesto na kojem neće smetati prometu, sve moguće objetke, slike, kartice, i sl., religioznog karaktera koje imaju u svom vlasništvu, izuzevši one koje jer bi bili od vrijednih metala, ili pak običnog metala ili bilo kojeg drugog materijala kojem bi se mogla dati kakva korist, i koji bi se jednako trebali uručiti Odjelu Javnog Reda ovog Komiteta.

Daje se rok od PET DANA za izvršenje ovog naloga, nakon kojeg će se izvršiti istraga u svim domaćinstvima, i u slučaju da se u kojem nađu spomenuti objekti, takva domaćinstva će se proglasiti fašističkim, i njeni ukućani i na osnovu ove oznake biti će izvedeni pred oružje.

To jest: ljudi su bili strijeljani jer bi imali kakvu vjersku sličicu.

Časne sestre strijeljane, jer su časne sestre!

Slika koja sve objašnjava: strijeljanje (!) kipa Srca Isusova.

Republikanski oficiri: da, tu crkvu smo mi razorili!

Porušene i obeščašćene crkve

Za nevjerovati, upravo sotonski! Mladi republikanac promatra izvađen leš jedne časne sestre. Takvo nešto jedva danas rade ovi ih Kalifata

Slična situacija. Koju mržu su sijali mladim naraštajima!

I opet!

I još!

Mi ćemo osloboditi ženu!

Poznate ličnosti sa republikancima, čija propaganda je znala zavesti mnoge; drugi su je takvom i htjeli: Milton, Orwell,...

Svećenik, Blaženik Martin Martinez, momenat prije streljanja.

Izrugivanje vjere i svetogrđe

Nakon ovih prikaza puno je jasnije što se dogodilo nakon toga, i zašto. Jasna je i druga stvar: stav Crkve prema komunizmu, kojeg su već nekoliko papa javno osudili, a sada je usred Evrope i praktično pokazano što su i što hoće, koja im je duboka nakana prikrivena "borbom za socijalnu pravdu". Jasna je jedna stvar: da zlo da bi varalo, mora se koristiti prilikom dobra.

Ovo su razlozi zašto je Crkva u Španjolskoj podržala Franca: nije bilo druge. Alternativa je bila kraj civilizacije. S druge strane, Franco je bio svjestan da ne može podići i postaviti na noge ranjenu državu bez ideološke podloge. Tu podlogu, shvatio je, samo mu je Crkva mogla dati. On, praktični vjernik,

tražio je pomoć Crkve za održavanje države. Jer država počiva samo na izgrađenim pojedincima, potrebni su joj zreli i zdravi ljudi, a ntiko drugi na svijetu nije u stanju poučiti ljude kako treba, osim Crkve. To je Crkva shvatila, i javno podržala Franca. To je bio jedini razlog podrške koju je hijerarhija nedvojbeno dala Francu:

Približavamo se kraju ovog malog prikaza. Sveopća Crkva, Sveta Stolica, shvatili su što se desilo u ovih nekoliko procesa dvadesetog stoljeća (i nismo ni spomenuli Oktobarsku Revoluciju). Nitko se u svijetu nije bio sjetio progonjenik katolika u Meksiku! Nitko! A Crkva je sve to vidjela, i razmišljala.

S jedne strane bio je Zapad: prožet neizmjernim utjecajima masonskih loža. S druge strane Sovjetsksi Savez. Rađa se, tako, fašizam kao jedna vrsta odgovora. Crkva i tu protestira, to se mora znati: velike su i bitne enciklike Pija XI protiv Musolinijevog fašizma i Nacizma: Non abbiamo bisogno, i Mit brennender Sorge (Nismo imali potrebu; Uz veliku zabrinutost; dvije jedine enciklike, do tada, koje su naslovljene ne latinskim, već talijanskim i njemačkim jezikom), ali: postoji razlika. Crkva shvaća da nije isto uzrok i posljedica. Pio XII nastoji pregovarati i sa jednim, i sa drugim. To je razlog što već i prije se potpisuje Konkordat između Svete Stolice i Trećeg Rajha. I to bacaju Crkvi u oči. A ne vide pregovore i sporazume koje je sami britanski premijer Arthur Neville Chamberlain potpisivao, naivno preko svake mjere, s Hitlerom uoči samog rata!

No, nitko kršćanima nije htio pomoći. Crknite, ako treba, baš nas briga!, kao da dobacuju uz đavolsku porugu. I tko danas pomaže razapetim kršćanima u Siriji?

Ne, nije Zapad, već, Bože čuda!, negdašnji agent KGB, naš Vladimir.

No, vratimo se opet malo unazad.

Posebno nacizam, a dosta i fašizam, imaju poganskih elemenata. Nacizam tu potpuno prednjači, može se reći da se radi o poganskoj religiji egzaltacije rasne pripadnosti. Svakako da je ljubav prema narodu derivacija četvrte Božje zapovijedi: Poštuj oca i majku..., pa prema tome i svoj narod, koji ti je na neki način majka u širem smislu, ali jest baš majka, bila kakva bila. Neće li je njena djeca voliti, tko će? No, pretpostaviti da je na svijetu samo tvoja majka, jest apsurd i neprevednost. A da ne govorimo dalje. I plus svega toga, Nacizam je veličao arijevsku "krv", čisto poganski stav.

Međutim, kao i socijalizam i grubi kapitalizam, zna svoju laž predstavljati u lijepoj odjeći. Pogledajmo ustašku propagandu početkom drugog svjetskog stoljeća:

Skoro sve je dobro rečeno, jedino mržnja prema židovstvu se jedva prikriva, ali sve je to pošećereni otrov.

Ali, prijatelju: to mi sada znamo! A onda je trebalo mudrosti, i jakosti, i dalekovidnosti da se vidi zlo koje je iza toga.

Crkva je znala da joj Zapad nije prijatelj; Istok progoni i ubija njenu djecu širom svijeta. Javlja se ovo strujanje u Evropi. Odbaciti ih, ili pokušati dozvati ih u pamet. Crkva je pokušala ovo zadnje.

Kada je Nadbiskup Stepinac na suđenju odgovorio na optužbu da je surađivao sa NDH,

"sve sam činio u dogovoru sa Svetim Ocem; bio sam tu jer me tamo htio Sveti Otac Papa", ne treba to nijekati, niti to skrivati. To je povijesna činjenica koja odgovara istini. A zašto? Pogledaj ponovo sve slike od početka, pa češ vidjeti zašto. Crkva nije htjela ni komunizam, ni divlji kapitalizam koji zarobljuje narode. Htjela je dozvati ljude pameti, da načine kakvo takvo društvo u kojem će biti nekog reda i poštivanja.

A da Papa Pio XII nije mrzio židove, upitajmo onih dvadeset tisuća židova koji su bili spašeni u rimskim samostanima i u samom Vatikanu! Upitajmo Goldu Meir, koja je bila Ministar Vanjskih Poslova Izraela, što je učinio Pio XII. Odala mu je poznatu počast koja je pobila mnoge kritike iz uvijek istih strana.

Upitajmo Velikog Rabija Rima, Eugenio Zolli koji se obratio (rođeno ime mu je bilo Israel Anton Zoller), i kad se krstio 1945!, uzeo ime Eugenio po Eugeniju Pacelli, krsnom imenu Pija XII.

Na koncu, pravim jedan skok u vremenu, sa izvjesnom vezom o svemu što smo razmatrali.

Tko je ovo?

To je Ngo Dihn Diem, katolički predjsednik Vietnama, sa svojom obitelji i nadbiskupom Ngo Dihn Thuc. 

Da, tako je to prijatelju. Mnogo toga ima da se govori, a malo razmišlja, i puno toga se laže.

Biće moj omiljeni Ivo Andrić jedini pisac koji je bio mason, ali eto istjeraše ga, Bogu hvala!, kojeg se rado sjetim. Eto, u njegovoj kratkoj "pripovetci" Most na Žepi, završava ovim riječima:

"Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak To je bilo jednog večera kad se vračao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju."

Eh, pa tako i ja, prijatelju, vidjeh par slika iz Španjolskog rata, pa počeh uvezivati i tabiriti. Nadam se da ti je bilo na korist.