Bile je oduzeta od Garibaldija Papinska Država i svedena tek na Vatikanske zidove, ali džaba. Narod je vjerovao i molio se. Laicizam i ateizam su rasli, ali je vjera ostajala jaka, kler velikim, najvećim djelom solidan i stabilan.
U Meksiku, dakle, Plutarco Elias Calles gubi živce i zabranjuje javni kult. Jedva se negdje mogla slaviti sveta misa, a negdje ni to ne bi bilo dopušteno.
Otkud to dolazi, da ne pričamo previše poslužićemo se samo jednom slikom iz arhiva, Plutarco sa svojom braćom masonima:
Obični, najobičniji seljaci, građani, rančeri, dižu se dobrim dijelom uz povik: "Viva Cristo Rey!", "Živio Krist Kralj!", drugim riječima: Bog nam je na provom mjestu, i prije ćemo umrijeti nego ostaviti vjeru Kristovu.
Doista, mnogi nađoše vrlo brzo kaznu smrti jer se usudiše ne podvrgnuti se takvim bezbožnim nakanama:
Svećenik Don Francisco Vera, strijeljan jer se usudio slaviti misu. Sniman upravo u misnom ruhu, istjeran iz Crkve.
Blaženi Miguel Agustin Pro, strijeljan dok uzvikuje "Viva Cristo Rey!". Fotografija je objavljena od same Meksičke ondašnje vlade, radi zaplašivanja. Na njoj se vidi mladić s rukama u križ, u jednoj ruci mu je krunica, a raspelo u drugoj. Jedini razlog: Odium Fidei, mržnja prema vjeri. Miguel Agustin nije učestvovao u oružanom ustanku; jednostavno nije se htio pokoriti bezbožnom zakonu republike.
Obješeni seljaci cristerosi.
Cristerosi pri svetoj misi na polju.
Plakat cristerosa: Živio Krist Kralj, Oslobotiteljska Vojska
Odmazda u Guadalajari, obješeni cristerosi kraj pruge.
Ipak, ta epopeja je bila takva, i tolika hrabrost i odlučnost cristerosa, da su na koncu uspjeli napraviti ravnotežu na borbenom polju, te je čak, uspjevši u međuvremenu dobiti izvjesna poboljšanja u vjerskom pitanju, morao intervenirati Vatikan s ciljem potpisivanja primirja kojeg su cristerosi potpisali samo na molbu Svete Stolice. Ne mali broj povijesničara dovodi u pitanje ispravnost te odluke, jer su cristeroske vođe bili nakon toga na prevaru uhićene od Meksičke vlade, i pogubljene. Crkva je sa užasom gledala tako okrutan rat protiv kršćana, i izula u obzir cjelokupni rasplet događaja.
Eh, dolazimo sada na 31. godinu prošlog stoljeća. Donešena je laicistički Ustav Španjolske, Zakon Moyano u svibnju 1931. Po tom Zakonu Crkva se lišavala, preko noći i odredbom Zakona, prava na držanju škola i sukladni odgoj djece, te mnogih drugih karitativnih institucija koja su vršila ogromnu socijalnu skrb pučanstvu. Ujedno je Crkva bila lišena mnogih dobara.
Jednostavno, iz žestoko protuvjerskih organizacija raspirivala se mržnja prema Crkvi, pokazujući ju kao da bi bila krivac eksplotacije radnika i seljaka, koje budi uzgred rečeno, mahom vršiše buržuji i novonastali bogataši.
Natpis na jednoj crkvi, naknadno zapaljenoj: Pravda Naroda, jer ste lopovi
Dolje: današnji natpisi na nekim crkvama u Španjolskoj; gorićete kao 36.
Čovjek nije zvijer, ali ima veliko nagnuće, zbog iskonskog grijega, na zvjersko ponašanje samo ukoliko izgubi racionalnu podlogu velikom hampom, uzburkivanjem javnog mijenja i poticanja na mržnju. Dovoljno je da mu netko pokaže na nekog navodnog krivca za sve što mu je u životu loše i tepško, i u stanju je da podivlja preko noći. To se i u bivšoj Jugoslaviji lako moglo vidjeti.
Dakle, počela je hajka i to iz zvaničnih glasnika i medija. Izvjestan broj ljudi - nimalo mali broj, pod vodstvom i podstrijekom socijalističih i anarhističih strujanja i partija, podivlja. Pale se crkve, samostani. Samo u svibanjskoj noči proglašenja Ustava 31., spaljuju se u Španjolskoj 110 crkvi i samostana:
Stanje se malo, vrlo malo stišava, i velika napetost traje do 1936. Izbori su za novu vladu, i socijalisti gube, uz vrlo malu razliku; dolazi do lažiranja izbora i proglašavaju se pobjednicima.
Tada se dešava ono što socijalisti zovu državnim udarom, a narodna stranka ustankom za uspostavu pravnog poretka: General Franco, na službi u Africi,
diže se i prelazi u Španjolsku. Uspjeh ustanka je djelomičan: tamo gdje je vojna policija u civilnim potrebama stala uz Francove snage, vojna intervencija je uspjela; otprilike na polivici teritorija Španjolske. Počinje Španjolski građanski rat.
Protiv koje ideologije se digao Franco? Ilustriramo to sa nekoliko fotografija:
Prijevod plakata (slika gore):
Obavijest
Revolucionarni Komitet ovog Grada
ZAPOVIJEDA
Svim građanima da ostave na javnom trgu najbližem svom
domu, na mjesto na kojem neće smetati prometu, sve moguće objetke, slike, kartice,
i sl., religioznog karaktera koje imaju u svom vlasništvu, izuzevši one koje
jer bi bili od vrijednih metala, ili pak običnog metala ili bilo kojeg drugog
materijala kojem bi se mogla dati kakva korist, i koji bi se jednako trebali
uručiti Odjelu Javnog Reda ovog Komiteta.
Daje se rok od PET DANA za izvršenje ovog naloga, nakon
kojeg će se izvršiti istraga u svim domaćinstvima, i u slučaju da se u kojem
nađu spomenuti objekti, takva domaćinstva će se proglasiti fašističkim, i njeni
ukućani i na osnovu ove oznake biti će izvedeni pred oružje.
To jest: ljudi su bili strijeljani jer bi imali kakvu vjersku sličicu.
Časne sestre strijeljane, jer su časne sestre!
Slika koja sve objašnjava: strijeljanje (!) kipa Srca Isusova.
Republikanski oficiri: da, tu crkvu smo mi razorili!
Porušene i obeščašćene crkve
Za nevjerovati, upravo sotonski! Mladi republikanac promatra izvađen leš jedne časne sestre. Takvo nešto jedva danas rade ovi ih Kalifata
Slična situacija. Koju mržu su sijali mladim naraštajima!
I opet!
I još!
Mi ćemo osloboditi ženu!
Poznate ličnosti sa republikancima, čija propaganda je znala zavesti mnoge; drugi su je takvom i htjeli: Milton, Orwell,...
Svećenik, Blaženik Martin Martinez, momenat prije streljanja.
Izrugivanje vjere i svetogrđe
Nakon ovih prikaza puno je jasnije što se dogodilo nakon toga, i zašto. Jasna je i druga stvar: stav Crkve prema komunizmu, kojeg su već nekoliko papa javno osudili, a sada je usred Evrope i praktično pokazano što su i što hoće, koja im je duboka nakana prikrivena "borbom za socijalnu pravdu". Jasna je jedna stvar: da zlo da bi varalo, mora se koristiti prilikom dobra.
Ovo su razlozi zašto je Crkva u Španjolskoj podržala Franca: nije bilo druge. Alternativa je bila kraj civilizacije. S druge strane, Franco je bio svjestan da ne može podići i postaviti na noge ranjenu državu bez ideološke podloge. Tu podlogu, shvatio je, samo mu je Crkva mogla dati. On, praktični vjernik,
tražio je pomoć Crkve za održavanje države. Jer država počiva samo na izgrađenim pojedincima, potrebni su joj zreli i zdravi ljudi, a ntiko drugi na svijetu nije u stanju poučiti ljude kako treba, osim Crkve. To je Crkva shvatila, i javno podržala Franca. To je bio jedini razlog podrške koju je hijerarhija nedvojbeno dala Francu:
Približavamo se kraju ovog malog prikaza. Sveopća Crkva, Sveta Stolica, shvatili su što se desilo u ovih nekoliko procesa dvadesetog stoljeća (i nismo ni spomenuli Oktobarsku Revoluciju). Nitko se u svijetu nije bio sjetio progonjenik katolika u Meksiku! Nitko! A Crkva je sve to vidjela, i razmišljala.
S jedne strane bio je Zapad: prožet neizmjernim utjecajima masonskih loža. S druge strane Sovjetsksi Savez. Rađa se, tako, fašizam kao jedna vrsta odgovora. Crkva i tu protestira, to se mora znati: velike su i bitne enciklike Pija XI protiv Musolinijevog fašizma i Nacizma: Non abbiamo bisogno, i Mit brennender Sorge (Nismo imali potrebu; Uz veliku zabrinutost; dvije jedine enciklike, do tada, koje su naslovljene ne latinskim, već talijanskim i njemačkim jezikom), ali: postoji razlika. Crkva shvaća da nije isto uzrok i posljedica. Pio XII nastoji pregovarati i sa jednim, i sa drugim. To je razlog što već i prije se potpisuje Konkordat između Svete Stolice i Trećeg Rajha. I to bacaju Crkvi u oči. A ne vide pregovore i sporazume koje je sami britanski premijer Arthur Neville Chamberlain potpisivao, naivno preko svake mjere, s Hitlerom uoči samog rata!
No, nitko kršćanima nije htio pomoći. Crknite, ako treba, baš nas briga!, kao da dobacuju uz đavolsku porugu. I tko danas pomaže razapetim kršćanima u Siriji?
Ne, nije Zapad, već, Bože čuda!, negdašnji agent KGB, naš Vladimir.
No, vratimo se opet malo unazad.
Posebno nacizam, a dosta i fašizam, imaju poganskih elemenata. Nacizam tu potpuno prednjači, može se reći da se radi o poganskoj religiji egzaltacije rasne pripadnosti. Svakako da je ljubav prema narodu derivacija četvrte Božje zapovijedi: Poštuj oca i majku..., pa prema tome i svoj narod, koji ti je na neki način majka u širem smislu, ali jest baš majka, bila kakva bila. Neće li je njena djeca voliti, tko će? No, pretpostaviti da je na svijetu samo tvoja majka, jest apsurd i neprevednost. A da ne govorimo dalje. I plus svega toga, Nacizam je veličao arijevsku "krv", čisto poganski stav.
Međutim, kao i socijalizam i grubi kapitalizam, zna svoju laž predstavljati u lijepoj odjeći. Pogledajmo ustašku propagandu početkom drugog svjetskog stoljeća:
Skoro sve je dobro rečeno, jedino mržnja prema židovstvu se jedva prikriva, ali sve je to pošećereni otrov.
Ali, prijatelju: to mi sada znamo! A onda je trebalo mudrosti, i jakosti, i dalekovidnosti da se vidi zlo koje je iza toga.
Crkva je znala da joj Zapad nije prijatelj; Istok progoni i ubija njenu djecu širom svijeta. Javlja se ovo strujanje u Evropi. Odbaciti ih, ili pokušati dozvati ih u pamet. Crkva je pokušala ovo zadnje.
Kada je Nadbiskup Stepinac na suđenju odgovorio na optužbu da je surađivao sa NDH,
"sve sam činio u dogovoru sa Svetim Ocem; bio sam tu jer me tamo htio Sveti Otac Papa", ne treba to nijekati, niti to skrivati. To je povijesna činjenica koja odgovara istini. A zašto? Pogledaj ponovo sve slike od početka, pa češ vidjeti zašto. Crkva nije htjela ni komunizam, ni divlji kapitalizam koji zarobljuje narode. Htjela je dozvati ljude pameti, da načine kakvo takvo društvo u kojem će biti nekog reda i poštivanja.
A da Papa Pio XII nije mrzio židove, upitajmo onih dvadeset tisuća židova koji su bili spašeni u rimskim samostanima i u samom Vatikanu! Upitajmo Goldu Meir, koja je bila Ministar Vanjskih Poslova Izraela, što je učinio Pio XII. Odala mu je poznatu počast koja je pobila mnoge kritike iz uvijek istih strana.
Upitajmo Velikog Rabija Rima, Eugenio Zolli koji se obratio (rođeno ime mu je bilo Israel Anton Zoller), i kad se krstio 1945!, uzeo ime Eugenio po Eugeniju Pacelli, krsnom imenu Pija XII.
Na koncu, pravim jedan skok u vremenu, sa izvjesnom vezom o svemu što smo razmatrali.
Tko je ovo?
To je Ngo Dihn Diem, katolički predjsednik Vietnama, sa svojom obitelji i nadbiskupom Ngo Dihn Thuc.
Da, tako je to prijatelju. Mnogo toga ima da se govori, a malo razmišlja, i puno toga se laže.
Biće moj omiljeni Ivo Andrić jedini pisac koji je bio mason, ali eto istjeraše ga, Bogu hvala!, kojeg se rado sjetim. Eto, u njegovoj kratkoj "pripovetci" Most na Žepi, završava ovim riječima:
"Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak To je bilo jednog večera kad se vračao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju."
Eh, pa tako i ja, prijatelju, vidjeh par slika iz Španjolskog rata, pa počeh uvezivati i tabiriti. Nadam se da ti je bilo na korist.
Nema komentara:
Objavi komentar