Propovijed za blagdan Gospinog Božanskog Majčinstva, 11. listopada 2020

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 Dragi moji u Gospodinu Našem,

 Danas slavimo blagdan Gospinog Majčinstva. Uspostavio ga je relativno nedavno Papa Pio XI 1931. godine, u spomen na 1500. godišnjicu Svetog Efeškog koncila. Ovaj je Sabor osudio herezu Nestoriusa  koja je negirala realnost dviju naravi (u jednoj Osobi) – božanske i ljudske -  u Kristu. Stoga je rekao da se Gospa ne smije zvati "Theotokos - ona koja rađa Boga, Majka Božja", već samo "Christotokos - ona koja rađa Krista, Majku Kristovu".

 Koncil je, zadržavši netaknuto učenje o dvije različite naravi u hipostasnom sjedinjenju, u jednoj osobi Riječi Božje, proglasio da se Gospa može i mora zvati „Majka Božja“. Katolički narod Efeza - u kojem je (prema izvjesnim tradicijama: opaska prevoditelja) Gospa živjela mnogo godina nakon Uzašašća svoga božanskog Sina - s oduševljenjem je prihvatio ovo učenje i proglašenje, kao inače katolici u sva vremena.

 Unatoč tome, protestanti su oživjeli nestorijansku herezu, kao i mnoge druge hereze. Oni su također osjećali i osjećaju (jer ne mogu razmišljati ispravno) da bi Gospa mogla biti majka Isusa iz Nazareta - ali poriču da je Majka Božja. Svakako - odgovara katolik - Gospa nije iznjedrila božansku prirodu ili osobu koja je vječna; ali budući da je rodila Krista koji je istinski Bog i pravi čovjek, ona mora biti i Majka Božja (utjelovljenog Boga).

 To nas vraća na temeljnu točku da se katolička dogma i svi istinski principi - također oni skolastičke filozofije, trajne, nepromjenjive filozofije koju je Crkva proglasila svojom, da se čvrsto drži i isključivo podučava u njezinim nastavnim institucijama, ponajprije sjemeništima - moraju neprestano podsjećati, obrazlagati i podcrtavati. Kažem to jer čak i među „tradicionalistima“ to nije svima očito: čak i veći dio njih radije se odlučuje krućiti „pastoralno“ naokolo, umjesto da svoje postupke temelji na zdravim načelima.

 Živimo u vremenu jedinstvenom po tome što smo kao katolici lišeni svakodnevnog autoriteta poučavanja i upravljanja. Stoga je socijalni život - čak i život Crkve - ozbiljno narušen jer, na primjer, nema nikoga tko bi vodio ili rješavao argumente. Mnogo je dublja i posljedična šteta nedostatak zdravog, autoritativnog učenja. Sjetimo se, na primjer, čestih papinskih enciklika tijekom cijelog stoljeća prije propasti! Ili česta pastoralna pisma nadležnih lokalnih ordinarija (biskupa)... Svi su ti pokazatelji nestali preko noći kroz šest desetljeća. Pa kakvo je čudo što je zbrka u umu kod većine pretjerana, pa i neprestano raste!

 „Spasi me, Gospodine, jer sada nema pravednika: istine propadaju među djecom ljudskom. Uzalud su govorili svaki svome susjedu: lažljivim usnama i dvostrukim srcem. " Tako molimo u Psalmu 11 (rr. 2-3)! Istina propada u ljudskim umovima ... ljudi koji govore i ponašaju se lažljivo ... uobičajene posljedice istočnoga grijeha koje danas nisu uravnotežene i izliječene poučavanjem, posvećivanjem i upraviteljskim djelovanjem Crkve. Zbrka jezika kojom je Bog kaznio ljudsku oholost kad su željeli sagraditi babilonsku kulu skroz je beznačajna u usporedbi s zbrkom ljudskog uma koja danas vlada i koju možemo vidjeti svuda oko sebe.

 Ako mislimo da smo imuni ili pomalo čarobno sačuvani od ovog tužnog stanja, to je samo siguran znak koliko smo zaraženi! Nikad nije bilo toliko mentalne anomalije: ludilo do izvjesnog stupnja; bolest duše (pravo značenje psihopatije). Iako ovi uvjeti zasigurno mogu imati materijalne uzroke - oštećenja metalnim česticama (cjepivima, onečišćenjem zraka ili vode), hormonalnim izlaganjem ponajprije kontracepcijskim lijekovima i ostalim tvarima koje proizlaze iz plastike i njezinih ostataka da nabrojimo samo neke - bitni uzrok je namjerno i sistemsko zanemarivanje prirodnog i božanskog zakona.

Ali - postoji li rješenje?

 Ne, ako nema duboke i bezuvjetne ljubavi prema istini. Nitko - čak ni netko poput Bergoglia - ne može sve krivo shvatiti ili biti suštinski ili u potpunosti zao. Ali istina ili dobrota do neke mjere ne mogu nikoga spasiti. Psalam 13 moli: „Bezumnik reče u srcu svom: nema Boga. Oni su pokvareni. Njihova su djela odurna. Nema nijednoga koji čini dobro. Gospodin gleda s neba čovječje sinove da vidi ima li itko razuman da traži Boga. Ali svi su zalutali, svi su se jednako pokvarili. Nema nikoga koji čini dobro, nema ni jednoga. Hoće li ikada naučiti svi ti zločinci koji grizu moj narod kao što se jede kruh i ne zazivaju Gospoda? Oni će jednom zadrhtati od tjeskobe, jer Gospodin stoji na strani pravednika" (stihovi 1-5) Pogledajte danas, kao praktičan primjer: Na usta i nos stavljaju tkaninu ili komad plastike kako bi zaustavili virus koji je - ako postoji - premalen da bi ga takve naprave zaustavili; a o kojem su upravo sve što je rečeno samo laži i poluistine. "Drhtali su od straha, tamo gdje straha nije ni bilo" zvuči prilično poznato ovih dana, zar ne?

 Dakle, nema rješenja i nema spasa za one koji slijede standarde onih koji su otvoreno korumpirani, u svom govoru, svojim postupcima, svojim ciljevima ...

 Ali da, postoji rješenje: istinska vjera u jedinog istinskog Boga, što podrazumjeva ga se bojite i služite mu jednostavnim srcem. Isti Psalam zaključuje: „U zavjeri protiv siromaha propasti će te, jer Gospodin je njegov branitelj. Neka dođe Izraelu spasenje sa Siona! Kad Gospod okrene sudbinu svog naroda, klicat će Jakov, veselit će se Izrael. "(6-7)

 Borimo se stoga hrabro protiv zlog ponosa, ove ružne rane koju je otvorio istočni grijeh. Svatko od nas koji se dnevno ne nasmije jedanput ili dvaput i to grohotom kad se vidimo zataknuti zbog vlastite gluposti ili neznanja, krajnje je neprikladan za bitku koja traje. Nije dovoljno odmahivati ​​glavom zbog krajnje gluposti „modernog“ svijeta - već također moramo iščupati njegove korijene i posljedice u sebi. Za to nema boljeg načina od iskorištavanja mnogih svakodnevnih prilika da se ponizimo. "Blago onima koji se mogu smijati sami sebi - jer još nisu završili sa smijehom", kako je to rekao jedan stari svećenik. - Gdje god se nađemo u neskladu s katoličkim načelima, nema smijeha, već teške i neumoljive borbe sve dok neprijatelj ne podlegne; sve dok ne shvatimo ove principe i ne uskladimo svoje postupke s njima.

 Drugim riječima, rješenje je u oponašanju kreposti koje prakticira Gospa, prava Majka Božja. "Ecce ancilla Domini - Evo službenice Gospodnje." Dobro joj je poznata privilegija milosti koju je primila - ali u potpunosti je vraća Gospodinu, njenom autoru, čija je jednostavna i ponizna službenica i sluškinja i koja želi biti: „Quia respexit humilitatem ancillae suae ... jer pogleda na poniznost službenice svoje “(Magnificat, Lk 1,48).

"Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada..."

 U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski

Monsinjor Viganò: „Nadnaravna dimenzija (u Fratelli tutti) potpuno je odsutna. Falsificiranje svetog Franje je neugodno. Zbunjuje sukladnost jedinstvenoj globalističkoj misli"

 Pri površnom čitanju teksta enciklike Fratelli tutti, dobija se dojam da ju je napisao neki mason, a ne Kristov namjesnik. Sve je u njemu nadahnuto nejasnim deizmom i filantropizmom u kojem nema ničega katoličkog: Nonne et ethnici hoc faciunt? Ne čine li isto i pogani? (Mt 5, 47).

Makroskopska i jasno neugodno je povijesno krivotvorenje susreta svetog Franje sa sultanom: prema piscu Enciklike, Poverello "nije vodio dijalektički rat nametanjem doktrina"; u stvarnosti riječi svetog Franje o kojima kroničari izvješćuju zvuče vrlo različito: «Ako mi želite u svoje ime i u ime svog naroda obećati da ćete prijeći u Kristovu religiju, ako iz vatre izađem neozlijeđen, ući ću sam u vatru. Ako se opečem, to će biti zbog mojih grijeha; ako mi, s druge strane, božanska snaga učini da izađem živ i zdrav, priznati ćete Krista, Božju snagu i Božju mudrost kao istinskog Boga i Gospodina, Spasitelja svih».

Nadnaravna dimenzija je potpuno odsutna, baš kao što je odsutno i obraćanje na nužnost pripadanja Mističnom tijelu Kristovom koje je Sveta Crkva kako bi se postiglo vječno spasenje. Suprotno tome, postoji vrlo ozbiljno iskrivljenje koncepta "bratstva": za katolika je moguće samo u Kristu ako netko ima Boga kao Oca kroz krštenje (Iv 1,12), dok bi se za Bergoglia to ostvarilo pukom činjenicom pripadnosti 'čovječanstvu'.

Katolički koncept "slobode vjeroispovijesti" zamjenjuje se konceptom "vjerske slobode" kojeg je teoretizirao Drugi vatikanski koncil, trgujući božanskim pravom Crkve na slobodu bogoslužja, propovijedanja i autoriteta priznavanjem prava na pogrešku šireći je ne samo općenito, već čak i u kršćanskim narodima. Prava na istinu ne mogu se ometati davanjem prava na pogrešku. Crkva ima izvorno pravo na slobodu, dok je lažne religije nemaju.

Ravnanje enciklike prema fenomenu Covid zbunjuje, potvrđujući ropstvo jednoj misli i globalističikoj eliti; jednako ne iznenađuje opsesivno inzistiranje na univerzalnom jedinstvu i bratstvu, zajedno s osudom legitimnog prava države da zaštiti svoj identitet ne samo na kulturnoj razini, već i prije svega, vjerskoj.

Ova enciklika čini Bergogliov ideološki manifest - njegovu Professio fidei masonicae - i njegovu kandidaturu za predsjednika Univerzalne religije, sluškinje Novog Svjetskog Poretka. Ovo potvrđivanje podređenosti glavnoj misli možda vrijedi pljesak Božjih neprijatelja, ali potvrđuje neumoljivo napuštanje evangelizacijskog poslanja Crkve. S druge strane, to smo već čuli: "Prozelitizam je pompozna glupost".

Bergoglio je krivotvoritelj stvarnosti. Laže s lakoćom kojoj nema premca. S druge strane, glavni stručnjak za falsificiranje istine je upravo ova kineska diktatura koja tvrdi da je naš Gospodin kamenovao grešnicu. (Komunistički režim distribuirao je u školama knjigu s nekim epizodama preuzetim iz različitih religija, uključujući onu preljubnice, koju Isus kamenuje. Potpuno falsificiranje teksta.) Očigledno biskost komunističkog režima i Bergoglijeve crkve se ne ograničava Sporazumom, već i uključuje isti modus.

+ Carlo Maria Viganò

https://www.aldomariavalli.it/2020/10/04/ecco-fratelli-tutti-manifesto-sociale-di-francesco-con-un-commento-di-monsignor-vigano/

Propovijed za Gospin blagdan, Magna Mater Hungarorum, 4. listopada 2020; Prva sveta pričest

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Dragi moji u Gospodinu Našem,

8. listopada slavimo blagdan Gospe, zaštitnice i velike milosniice Mađara.

Prvi kralj Ugarske, sveti Stjepan, predao je sudbinu kraljevstva na brigu Gospi - zasigurno najbolje što je mogao učiniti. Gospa, koja nikada nije gluha na molbe svoje djece, dala je nebrojene dokaze svoje majčinske brige prema mađarskoj zemlji i naciji - iako mnogo puta u obliku velikih nevolja i nedaća. Jer ne samo da se sukcesija katoličkih vladara očuvala tijekom vijekova; Mađarska je također bila glavno uporište prave religije i bastion protiv barbarstva i lažnih religija u cijeloj Europi. Tijekom mnogih stoljeća Mađarska je platila veliku cijenu za očuvanje vjere.

Molim vas, dopustite mi da kažem nekoliko riječi o samoj Gospi. O njoj se nikad ne može govoriti dovoljno, rekao je veliki doktor crkve Sveti Bernard iz Clairvauxa: "De Maria numquam satis."

Gospa je sveopćenitost i raj.

Ona je univerzum, kategorija za sebe. Postoji izreka: "Jedna duša je biskupija." Duša, osobito duša u stanju milosti, toliko je složen organizam da se može usporediti s cijelom biskupijom, tj. Crkvom u minijaturnom obliku. Što ćemo onda reći o Gospi? Ona je Majka Božja; ona je univerzalna posrednica milosti; ona je majka naših duša; ona je Kraljica svemira, svih stvorenih stvari, čak i Anđela. Stoljeće između svečanog proglašenja njezinog Bezgrješnog začeća 1854. i njezinog Uznesenja na nebo, tijelom i dušom, 1950. godine, svjedočilo je neviđenom procvatu mariologije, grane teologije koja se tiče Gospe. Modernisti nisu bili zadovoljni tim razvojem događaja, kao što to na primjer jasno priznao dominikanac Yves Congar, jer je u potpunosti opstruirao njihove napore ekumenizma. U Vatikanu2 nisu samo uspjeli izbaciti pripremljenu shemu o Gospi; uspjeli su i da je imenuju samo uljudnim riječima, daleko od toga da joj udostoje potrebnu čast. Dok bi Sabor koje bi nastavio prekinuti Vatikanski sabor 1869/70 trebalo proglasiti dogmu o Gospinom sveopćem posredovanju milosti i o njoj kao o suotkupiteljicia, Drugi vatikanski joj je rekao da se vrati u redove običnih vjernika ! Nije ni najmanja krivica koja pripada sinodi ovih brigadista.

Gospina duša je uvijek bila prepuna Božje milosti, još od trenutka njezina Bezgrješnog Začeća. Arkanđeo Gabriel pozdravlja je nazivajući je "punom milosti" umjesto njenim imenom. Vrline i darovi Svetoga Duha u duši su u stupnju srazmjernom božanskoj milosti (više milosti, više darova). Stoga nam je teško zamisliti u kojoj je mjeri Gospa bila kreposna i puna Duha Svetoga. Zbog toga odlomak iz Knjige Mudrosti koja se čita na ovaj blagdan tako lijepo kaže: "U meni je sva milost puta i istine, u meni je sva nada u život i krepost." (usp. također Iv 14,6: "Ja sam put, istina i život.") i: "Oni koji me jedu, ostati će još gladni, a koji me piju, žeđati će." Jer što više netko razmišlja i razmišlja o Gospi, to više postaje svjestan koliko je ogroman svemir njezine duše. Slično je velikom grčkom filozofu koji je nakon životnog razmišljanja o dubinama mudrosti jednostavno rekao: „Znam da ne znam ništa. - Scio me nihil scire. " Gospa je uistinu svemir koji nikada nećemo završiti istraživati.

Ona je također raj. Uvijek je njezina duša bila ispunjena Božjom prisutnošću, na vrlo osobit i jedinstven način. Anticipirajući milost koju je steklo Otkupljenje izvršeno od njenog Sina, ispunila se najdivnijom milošću, Kristovom. Iako je u gotovo svakom aspektu možemo vidjeti paralelno s Evom - ona je druga Eva - ovdje leži važna razlika. Jer Eva je stvorena i obdarena Božjom milošću; Marija je ispunjena milošću Otkupljenja u svom Bezgrješnom Začeću.

Gospa je također netaknuti raj. Duša Eve bila je raj prije nego što je pala i bila je smještena u zemaljskom raju. Gospa je jedinstveni dragulj milosti i ljepote koji blista toliko više koliko je svijet u kojem živi duboko pokvaren grijehom. I za razliku od Eve, koja je postigla zlu zaslugu preko nepokornonsti Bogu, Gospa je neprestano stjecala dobre zasluge i tijekom svog života rasla u Božjoj milosti, svojom poniznom poslušnošću Božjoj volji.

Ovdje prestajem govoriti, inače ova propovijed možda nikad neće završiti ... Svatko od vas trebao bi se potruditi da bolje razumije tko je Gospa, tijekom ovog mjeseca svete krunice i na ovaj blagdan velike gospodarice vaših duša ; i da je uvijek bolje poštujete, kroz vaše molitve i kroz vrline vašeg života.

Dragi prvopričesniče, dragi Emese! Danas ćeš prvi put primiti Našega Gospodina u svetoj euharistiji. Ovo je neprocjenjiva milost, jer je naš Gospodin onaj preko koga smo stvoreni, po kojem su sve stvari stvorene: „Omnia per ipsum facta sunt“. (Iv 1: 3)

To je još veća milost Božje sklonosti u naše doba: Mnoga djeca idu na prvu pričest - ali primaju samo "sveti kruh", a ne i našega Gospodina zbog podmukle "nove mise" koja je napravljena prije 50 godina i koja ne želi posvetiti kruh i vino tako da postanu Tijelo i Krv, Duša i Božanstvo Našega Gospodina.

Stoga danas, na ovaj veliki dan za tvoju dušu, moli ne samo za svoje roditelje koji su te pripremili; moli i za Crkvu koju je Krist osnovao za spasenje duša. Izvan ove istinske Crkve nitko ne može biti spašen.

Zamolimo svetog Franju Asiškoga kojega je naš Gospodin u svoje vrijeme izabrao da spasi Crkvu od propasti ... zamolimo Gospu, veliku Gospodaricu Mađara, da što više duša vrati natrag u istinsko okrilje našega Gospodina, i u Nebo.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

P. Arnold Trauner (paterarnold@hotmail.com), njemački i engleski

Propovijed za 17. Nedjelju nakon Duhova, 27. rujna 2020. - Sakramentalnost II

Vlč. Arnold Trauner je bivši svećenik Bratovštine S. Pija X, koju je uglavnom napustio zbog neslaganja gledi pitanja papinstva, i sada djeluje u sklopu Instituta Mater Boni Concilii (sedevakantizam - sedeprivacionizam). Služi Sv. Mise u Austriji u blizini Beča, Mađarskoj i Engleskoj. Posjetio je i Hrvatsku. Vrši prepisku na njemačkom i engleskom. Za prepisku sa Vlč. (paterarnold@hotmail.com). Šalje tjedne propovijedi od kojih prevodim zadnju. U ovim posebnim vremenima glavno je raditi na posvećenju, ne zapostavljajući druge aktivnosti:

 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen

 

Dragi moji u Gospodinu,

 

U posljednje vrijeme razmišljamo o sakramentalnosti svega stvorenog:

Naš se Gospodin poslužio poniznim stvarima - kruhom, vinom, maslinovim uljem... - i od njih napravio instrumente koji su nam davali njegovu posvećujuću milost u sakramentima.

Crkva oponaša Gospodina postavljanjem i davanjem mnogih sakramentala - Svete vode, medalja, škapulara, raspela i mnogih drugih blagoslova osoba i predmeta. Nebrojene milosti daju nam se kroz ove blagoslove i dobru upotrebu blagoslovljenih predmeta.

 

Napokon, rekli smo, Bog je sve stvorio za našu primjernu upotrebu, odnosno za naše posvećenje. Stoga možemo legitimno govoriti o sakramentalnosti svih stvorenih stvari. Čak su i dosadna osoba ili negativac, kriminalac, objekt naše karitativnosti: "Ljubi svog bližnjeg kao samoga sebe." Današnje nas Evanđelje podsjeća na ovu temeljnu istinu. Radost i tuga; noć i dan; posao i slobodno vrijeme ... od svega stvorenog trebamo nastojati duhovnu dobit i rast. Ako to ne učinimo, to je naša vlastita krivnja i na našu štetu.

 

Naravno da moramo dodati da nas Božja stvorenja mogu posvetiti samo ako poštujemo njihovu od Boga danu prirodu ili suštinu. Ako netko koristi kartanje za predviđanje budućnosti, ili zavarava lakovjerne ljude ili poziva demone na igru i trikove.  Jer karte za igranje nemaju prirodnu sposobnost predviđanja budućnosti! Ali demoni mogu u određenoj mjeri pretpostaviti što se može dogoditi ili dogoditi u budućnosti promatrajući način ponašanja ljudi. Karte za igranje stvorene su za igranje, to je sve.

 

Kolekta ove nedjelje tjera nas za pitati Boga: „Udijeli Tvom narodu, molimo Te, Gospodine, da se kloni nečistoće (contagia - kontaminacija, zaraza) đavla i da čista srca slijedi Tebe, jedinog Boga." Sveti Franjo Asiški, čiji ćemo blagdan uskoro proslaviti (4. listopada), obraćao se svim stvorenjima kao svojoj braći i sestrama, propovijedao je životinjama. Budući da je njegovo srce bilo čisto i da se oslobodio svake neuredne vezanosti i đavolskih sprega, uspio je razabrati što je božansko (božje) u stvorenjima. Oni su za njega postali kao prozirni, svi su mu pokazazivali nešto od svog Stvoritelja.

 

Mi grešnici dovoljno često padamo kao žrtve onoga što je u stvarima bezbožno. Ne brinemo o svrsi koju je Bog dao tim stvorenjima, već ih radije koristimo za naše dobro, nasuprot dobru kojega je Bog namijenio. Umjesto sredstava za posvećenje i duhovni napredak, oni nam postaju prilikama grijeha i duhovne propasti. Sveti Pavao potiče nas da danas uzmemo u obzir upravo ovo: "Braćo, molim vas ... hodajte dostojno poziva u kojem ste pozvani." (Poslanica) Solunjanima piše: „Jer ovo je volja Božja, vaše posvećenje“ (1Sol 4:3). Stoga smo nakon đavla, čiju nečistoću i zarazu moramo izbjegavati, sami sebi najveći neprijatelj. Mislimo da možemo načiniti stvari po svom ugođaju - ali to nije u skladu s onim što Bog želi za naše savršenstvo i spasenje.

 

U Africi je bio moj kruh svagdašnji rad protiv šarlatana i vražjih sakramentala: amajlije, mirisi, zaštita svih vrsta. Moda u osnovi slijedi isti princip - stvari kojima se pridaje neko "nadnaravno" značenje ili važnost; osjećaj pripadnosti mnoštvu, zanosnim poletima na misi. Zašto su ljudi tako lakovjerni u tom pogledu? Jer za razliku od katoličkog svećenika, koji vjernike besplatno hrani sakramentima i sakramentalima, ili ih barem poučava, vračevi i šarlatani svoju trgovinu obavljaju uglavnom radi materijalne dobiti, a ponekad i zbog držanja vlasti nad ljudima. Kao što kažemo: „Was nichts kostet, ist nichts wert. - Ono što ništa ne košta, ne vrijedi ništa. " Zbog toga je simonija, trgovanje duhovnim dobrima, a posebno Sakramenata ili Sakramentala radi novčane dobiti, uvijek bila, i uvijek će biti tako velik problem i iskušenje. Većini je ljudi lakše „platiti“ znatnom količinom novca i misliti da se na taj način mogu ušuljati u Nebo, barem kroz bočna vrata, umjesto da reformiraju svoj život i trude se učiniti najbolje što mogu , dan po dan. Sveti Benedikt poručuje novom redovničkom kandidatu da treba sudjelovati u "convertio / conversatio morum", cjelovitoj i trajnoj preobrazbi svojih manira i života. To nam govori sam naš Gospodin: "Tada reče Isus svojim učenicima: Ako će tko ići za mnom, neka se odrekne sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom" (Mt 16,24). Crkveni Oci inzistiraju na tome da je prvi uvjet, "neka se odrekne samog sebe", najteži za postizanje - da se više ne vrši naša volja, već Božja volja u nama i kroz nas.

 

Svijet, treći neprijatelj našega spasenja, također ima svoje sakramentale. Uvijek je to bilo; a sada je tempo zamjetno ubrzan. Maske, sredstvo za dezinfekciju ruku, asocijalno ponašanje, pravila i zapovijedi... "Elita" ne ostavlja sumnju u činjenicu da se cjelokupni društveni život, svaki aspekt ljudskog života mora promijeniti. Njihov je način iscrpljivanja i odmjeravanja kako bi nas konačno mogli riješiti onako kako smatraju najprikladnijim: bit ćeš dobar rob; umireš; prepušteno vam je vegetiranje za uplašiti druge. Izvrstan program koji ima smisla samo na temelju njihove pogrešne paradigme: da se svijet - priroda, okoliš, majka zemlja / pachamama - mora spasiti od podlog propadanja koje su prouzročili grozni zemljani koji se množe poput zečeva (posebno katolika, kao što Bergoglio voli reći). Već je zloglasni Lenjin bio svjestan da ljudima treba opijum u obliku religije. To ih čini sretnima i zauzetima. Stoga današnji internacionalni komunisti pružaju ljudima vlastitu svjetovnu krivotvorenu religiju. Temelji se na aksiomima, ili sekularnim dogmama, virusa ubojica, klimatskih promjena koje su stvorili ljudi i drugih takvih istina "objavljenih od bogova" pretendirane znanosti. Vrlo dobro su razumjeli da čovjek teži duhovnim stvarima - pa se oni o tome brinu, najbolje što mogu, svojim smiješnim imitacijama. Ali to funkcionira, jer su se ljudi navikli konzumirati sve što im "gospodari svijeta" odluče baciti.

 

Nemojmo se zato zavaravati! Bog se ne ruga, rekao nam je sveti Pavao prije dvije nedjelje. Iako njihova nakana bila unjištavanje Božjeg djela u Stvaranju, a posebno naših ljudskih umova i tijela koji bi trebali biti Hramovi Duha Svetoga - „Ne znate, da ste vi hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ali ako bilo tko digne ruku na Božji hram, Bog će ga uništiti. Jer je hram Božji svet, što i vi jeste." (1Kor 3,16-17) - svoju vjeru, nadu i ljubav moramo još više polagati u Boga. Današnji Introit nas uvjerava: „Pravedan si, Gospodine, i istinit je sud Tvoj: postupaj sa slugom svojim prema milosti svojoj“ (Ps 118: 137; 124). Da, svatko će dobiti plaću za svoja djela: Božja pravda će osvetiti naše zle čine, a Njegova će milost i pravda nagraditi naša dobra djela. Psalam nas naziva blaženima ako smo Božji: "Blago narodu čiji je Bog Gospodin: narod kojeg je izabrao u svoju baštinu." (Ps 32,12) Ali očito nismo pošteđeni kušnji i progona. Pa što da radimo? Moramo se moliti Bogu i zazivati ​​do neba, kao što nas podsjeća stih Aleluje: "Gospodine, usliši moju molitvu i pusti da vapaj moj dođe k Tebi." (Ps 101,2) Antifone za ponudu i pričest također nas prosvjetljuju u vezi s onim što je rečeno u ovoj propovijedi, molim vas da čitate i meditirate!

 

Zazovimo Gospu od Dobrog Savjeta kako bi nam ona pokazala put usred sadašnje tame. Neka nas, pod svojim naslovom Gospe od Milosti, drži vjernima dok smo u bezbožnom zarobljeništvu i oslobodi nas tiranskog despotizma za naše duhovno dobro i blagodat!

 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

 

Atila Sinke Guimarães, u panici, potpuno shvaća Vigana

Ovo je što sažetiji komentar na Viganovo pismo-deklaraciju 9/06 koju smo objavili na blogu. Pismo nadbiskupa Vigana je šokiralo cijeli katolički svijet. Pristaše Novus Ordo, ili "postkoncilska Crkva", jedva su se usudili spomenuti njegovo pismo. Neki koji jesu, osudili su ga za šizmu. Da, sakriven negdje da bi još proživio koju godinu, on pravi šizmu. A ovi što sjede na stolicama nasljednika apostola, sve do Bergoglia prvog na samoj Svetoj Stolici, koji razaraju vjeru i moral, ti ne prave šizmu. Ali istina sebi otvara put. Na divan način to pokazuje nadbiskup Vigano. Pobunjenik, doista, iz same "koncilske Crkve", ali po svemu sudeći potpuno obraćen i okrenut na pravo katoličanstvo, katoličku vjeru od uvijek.

"Tradicionalni tabor", u koje stavljam Bratovštinu Sv. Pija X, kao i druge tradicionaliste koji prihvaćaju Bergoglia kao Papu, kao i druge od Ivana XXIII pa nadalje, također kao gromom ošinuti. I oni kritiziraju, ili zaobilaze Vigana. Jedan od njih, De Mattei, kao i Schneider, kritizirali su ga i prvi dosta oštro. Odmiče se od njega. Biskup Schneider bi ga htio kao pripitomiti, ali Vigano mu je ovim pismom pokazao što je katoličanstvo.

No, onaj koji je najviše shvatio do koje mjere je otišao Vigano, bio je Atila Sinke Guimarães, poznati tradicionalist blizak Bratovštini. On stavlja do znanja, ono što su i drugi možda vidjeli, ali nisu se usudili reći: "Ti, Vigano, samo stavljaš Franju kao Papu pod navodnike, kad navodiš ono što drugi o njemu kažu". I, shvaćajući koji je bit Viganovog pisma, otvoreno ga pita dvije stvari:

1. Da li je tebi Bergoglio Papa?
2. Da li su Pape ostali od Ivana XXIII na ovamo?

Naime, ovo je srž Viganovog stava, nasuprot ovim tradicionalistima (mislim da bi se u ovom slučaju ova riječ mogla staviti i pod navodnike): Drugi Vatikanski Sabor ne može se smatrati stavom Crkve. Od Crkve ne može izaći nešto zlo, neki krivi nauk. A to je očito na ovom Vatikanskom Saboru, pa je prema tome to bio kukolj, djelo neprijatelja Božjeg. Prema tome, cijeli Sabor se treba poništiti jer nije došao od Boga.

I dalje, razbija krivo, vrlo krivo i teško učenje biskupa Schneidera o Florentinskom Saboru, govoreći da se na ovom saboru dalo krivo učenje gledi sakramenta reda. Jer je forma ovog sakramenta bila promjenjena od Pape Pija XII. Totalni apsurd. Jer Crkva ima potpuno pravo mjenjati formu sakramenta, ali samo ako ne dira u suštinu. I doista, sami Papa Pio XII to je i rekao 1950, kada je uveo promjenu. Jasno naglašavajući da ova izmjena ne utiče na prijašnje odredbe, nego se odnosi na buduća ređenja, uglavnom radi ujedinjenja rituala. Bitno je značenje obreda, koje je i prije i po odredbi Pija XII bilo jednoznačno: forma sakramenta predstavlja ono što sakramenat doista i vrši, po milosti Božjoj. Vidljivi znak nevidljive i djelotvorne Božje milosti, jasno naznačene ritualom sakramenta. Onim oblikom koji se upotrebljavao kroz stoljeća, i onim Pija XII.

Vigano stoga jasno naznačava grešku biskupa Schneidera, na koju se napr. Atila Sinke Guimarães niti osvrće, jer je potpuno jasna. Ali Guimarães je točno uočio o čemu se ovdje radi, i nastoji destabilizirati Vigana.

Ne, Vigano ne će odgovoriti. Odgovorio je svojim stavom. I upozorenjem da budući Papa treba poništiti Drugi Vatikanski Sabor. Njegovo povijesno pismo ostaje doista povijesno i za sva vremena. Ali i Vigano je svakako svjestan da bi to bilo pravo čudo, jer doista, kako se poslije i javno upitao, možemo li to očekivati od današnjih kardinala, koji su kandidati za novog papu?

To doista mora biti čudo, ali... Crkva jest i čudo Božje. Crkva je Božja i Bog ništa ne dopušta a da iz toga ne može izvaditi neko dobro. Tako i iz ove situacije, katastrofalne, u Crkvi koju danas opažamo. I uvjeren sam da Bog sve to dopušta da bi na kraju intervenirao, i iz pepela ponovno uspostavio red u Crkvi, pred očima svijeta i đavola, neprijatelja Božjeg i njegove Zaručnice.

Kada će to biti? Ne znamo, ali znamo da će ostati uvijek jedan ostatak, koji će održati svjetlo i bit Crkve do kraja, unatoč svim protivštinama. Mislim da je svjedočanstvo za to uvjerenje, ili bolje reći za tu mogučnost, sam Vigano skoro kao fenomen. Iz pepela "koncilske Ckrve" budi se jedan biskup, i počne govoriti jasno i glasno, kao glas savijesti, da ga svi čuju. Činjenica je da je sam Vigano priznao, da dok je još bio nuncij u Americi, da je svaki dan čitao Gloria.tv, tradicionalni medij. Čovjek se dakle napajao pravim pitanjima i imao je vremena za produbiti u bitnim stvarima i shvatiti prevaru kojoj je bio izložen. I odatle njegovi nastupi. Međutim, sada bi još rekao i nešto više: Vigano govori kao pravi sedevakantista, i vrlo je moguće da prati ne samo Gloria.tv, već i dobre sedevakantne stranice, sa pravom katoličkom teologijom. Jer njegova razmišljanja su vrlo precizna i sinkronizirana sa katoličkom teologijom od uvijek, bez primjese "oduprijeti se i priznati", poput Guimarãesa ili Bratovštine. Svakako, ostej bič "postkoncilaca".

To je ono što vidim, ovaj će ostatak ostati do kraja, i preko ovih iskri ponovno će buknuti svjetlo vjere i vatra istine i u najgorim časovima.

Najznačajnije Viganovo pismo do sada. Da li se radi o skrivenom sedevakantistu? Čisti katolicizam

Za sada samo prevodim, brzo koliko mogu kao što je običaj (ako me netko ispravi u kojem izrazu, zahvaljujem), zadnje Viganovo pismo (09/06/20). Impresivno. Izgleda glas savijesti Crkve. Komentirati ću, točku po točku, idućih dana. Sada ga samo prenosim ovdje, jer do sada ga nisam našao cijelog na hrvatskom, nego samo u dijelovima. Također je malo preveden, u cijelosti, i na druge jezike osim engleskog i italijanskog. Slijedi pismo, pravi esej o pravim razlozima u kojima se nalazi Crkva u više od zadnjih pedeset godina:

9 lipnja 2020

Sveti Efrem

Pročitao sam s velikim zanimanjem esej Njegove Ekselencije Athanasiusa Schneider objavljen na LifeSiteNews 1. lipnja, naknadno prevedenog na talijanski od Chiesa e post concilio, pod nazivom Nema božanske pozitivne volje ili naravno pravo na raznolikost religija. Pouk Njegove Ekselencije sažima, s jasnoćom onih koji govore sukladno Kristu, osporavanja protiv pretpostavljenog legitimiteta vršenja vjerske slobode koju je teorizirao Drugi vatikanski sabor, proturječijući svjedočanstvo Svetog pisma i glas tradicije, kao i katolički magisterij koji je vjerni čuvar obojeg.

Zasluga eseja njegove Ekselencije leži prije svega u njegovom shvaćanju uzročne veze između načela izrečenih, ili implicitno sadržanih u II Vatikanskom i njihovim logičnim posljedicama u doktrinarnim, moralnim, liturgijskim i disciplinskim odstupanjima koja su se pojavila i postupno razvila do današnjih dana. Monstrum generiran u modernističkim krugovima mogao je isprva biti stavljen na stranu, ali on se razvio i ojačao, tako da se danas pokazuje za ono što je to doista u svojoj subverzivnoj i buntovnoj prirodi. Stvorenje koje je zamišljeno u to vrijeme je uvijek isto, i bilo bi naivno misliti da se njegova perverzna narav može promijeniti. Pokušaji ispravljanja koncilskih ekscesa – pozivajući se na hermeneutiku kontinuiteta – pokazali su se neuspješnim: Naturam expellas furca, tamen usque recurret [Promijeni prirodu alatkom; ona će se vratiti na staro] (Horacio, Epist. I,10,24). Abu Dhabi Deklaracija - i, kao što biskup Schneider s pravom primjećuje, njene prve simptome u Asiškom Panteonu - "zamišljena je u duhu Drugog vatikanskog koncila", kao što Bergoglio ponosno potvrđuje.

Taj “koncilski duh" je dozvola legitimnosti koju inovatori ne dozvoljavaju svojim kritičarima, ne shvaćajući da upravo priznavanje te ostavštine potvrđuje ne samo pogrešnost sadašnjih deklaracija, već i heretičku matricu koja ih navodno opravdava. Promatrajući pažljivije, nikada se u povijesti Crkve dao slučaj nekog sabora koji bi se predstavio kao takav povijesni događaj koji bi bio drugačiji od bilo kojeg drugog sabora: nikada se nije govorilo o “duhu Nicejskog Sabora” ili “duhu Sabora Ferrara-Firence”, još manje o “duhu tridentinskog sabora”, kao što nikad nismo imali “postkoncilsku” epohu nakon IV Lateranskog ili I Vatikanskog.

Razlog je očigledan: ta su vijeća bila, neizostavno, izraz u jedinstvu glasa Svete Majke Crkve, i upravo zbog toga glas Gospodina Našega Isusa Krista. Značajno je i to da se oni koji održavaju novost Vatikana II također pridržavaju heretičkog nauka koji stavlja Boga Starog Zavjeta u suprotnosti s Bogom Novog zavjeta, kao da bi mogla postojati proturječnost između Božanskih Osoba Presvetog Trojstva. Očito je da ova proturječnost koja je gotovo gnostične ili kabalističke naravi služi legitimnosti novog subjekta koji je dragovoljno drugačiji i protivan Katoličkoj Crkvi. Doktrinarne pogreške gotovo uvijek odaju neku vrstu trinitarne hereze, i tako se povratkom na proglašenje trinitarinih (trojstvenih) dogmi kako ih se može poraziti: ut in confessione veræ sempiternæque deitatis, et in Personis proprietas, et in essentia unitas, et in majestate adoretur æqualitas: Ispovijedajući istinsko i vječno Božanstvo, klanjamo se što je svojestveno svakoj Osobi, njihovom jedinstvo u biti, i njihovoj jednakosti u veličanstvu.

Biskup Schneider navodi nekoliko kanona ekumenskih vijeća koji, prema njegovom mišljenju, predlažu doktrine koje je danas teško prihvatiti, kao što je, primjerice, obveza razlikovanja Židova po odjeći ili zabrana kršćanima služiti muslimanskim ili židovskim gospodarima. Među tim primjerima postoji i zahtjev traditio instrumentorum – a, proglašeg na Firentinskom Saboru, koje je kasnije bio isrpavljen Apostolskom Konstitucijom Pija XII Sacramentum Ordinis. Biskup Atanasius komentira: "Može se s pravom nadati i vjerovati da će budući papa ili ekumenski sabor ispraviti pogrešnu izjavu Vatikana II”. Čini mi se da je to argument koji, iako je napravljen s najboljim namjerama, potkopava katoličko zdanje iz temelja. Jer ako dopustimo da može postojati Magisterij koji bi, zbog promijenjene osjetljivosti, bio podložan abrogaciji, izmjeni ili različitom tumačenju s vremenom, neizbježno smo pod osudom [antimoderističkog] dekreta Lamentabili [pape Sv. Pija X.], a mi na kraju nudimo opravdanje onima koji, nedavno, upravo na temelju te pogrešne pretpostavke, izjavljuju da smrtna kazna "nije u skladu s Evanđeljem", te je tako izmijenjen Katekizam Katoličke Crkve. I, po istom principu, na određeni način mogli bismo dopustiti da su riječi Blaženog Pija IX u Quanta Cura na neki način ispravljene od strane Vatikana II, baš kao što se njegova ekselencija nada da bi se moglo dogoditi sa Dignitatis Humanae. Među primjerima koje predstavlja, nijedan od njih nije sam po sebi pogrešan ili heretičan: činjenica da je Firencski Sabor proglasilo da je traditio instrumentorum nužan za valjanost sakramenta reda nije ni na koji način kompromitirala svećenstvo u Crkvi, dopuštajući nevaže ređenje. Niti mi se čini da se može tvrditi da je taj aspekt, koliko god važan, doveo do doktrinarnih pogrešaka vjernika, nešto što se umjesto toga dogodilo samo s najnovijim Saborom. I kada bi se tijekom povijesti proširila razna krivovjerje, Crkva je uvijek odmah intervenirala kako bi ih osudila, kao što se dogodilo u vrijeme Sinode u Pistoia 1786, koja je na neki način anticipirala II Vatikanski, posebno dokidajući pričest van mise, uvodeći narodni jezik u liturgiju, i dokidajući molitve u misnom kanonu rečene submissa voce (tihim glasom); ali još više kada je teoretizirao o temelju biskupske kolegijalnosti, smanjujući prvenstvo pape na puku ministarsku funkciju. Ponovno čitanje djela te Sinode  ostavlja nas zaprepaštenima doslovnom formulacijom istih pogrešaka koje ćemo naći kasnije, u povećanom obliku, na Saboru kojim će predsjedati  Ivan XXIII i Pavao VI. S druge strane, baš kao što Istina dolazi od Boga, tako se pogreška hrani i širi po Protivniku, koji mrzi Crkvu Kristovu i njezino srce: svetu misu i presvetu euharistiju.

Dolazi trenutak u našem životu kada smo, po Božjoj Providnosti, suočeni s odlučujućim izborom za budućnost Crkve i za naše vječno spasenje. Govorim o izboru između priznavanja pogreške u koju smo praktički svi pali, gotovo uvijek bez zlih namjera, i želje za nastaviti gledati na drugu stranu ili se opravdati.

Također smo počinili pogrešku, među ostalim, smatrajući naše sugovornike ljudima koji su, unatoč razlici svojih ideja i vjere, još uvijek bili motivirani dobrim namjerama i koji bi bili voljni ispraviti svoje pogreške ako bi se mogli otvoriti našoj vjeri. Zajedno s brojnim saborskim ocima, razmišljali smo o ekumenizmu kao procesu, pozivu koji je upućen disidentima za vratiti se u jednu Crkvu Kristovu, idolopoklonicima i poganima jedinom pravom Bogu i židovskom narodu obećanom Mesiji. No, od trenutka kada je teoriziran u saborskim povjerenstvima, ekumenizam je konfiguriran na način koji je bio u izravnom protivljenju doktrini koju je ranije bio izričito dan od Magisterija.

Mislili smo da su određeni ekscesi samo pretjerivanja onih koji su dopustili da budu zavedeni entuzijazmom prema novinama; iskreno smo vjerovali gledajući Ivana Pavla II okružena šamanima-iscjeliteljima, budističkim redovnicima, imamima, rabinima, protestantskim pastirima i drugim hereticima, da se radi o dokazu sposobnosti Crkve za pozvati ljude zajedno kako bi molili Boga za mir, dok je autoritativni primjer ove akcije pokrenuo devijantno nasljeđivanje panteona koji su bili više ili manje službeni, čak i do te mjere da su biskupi nosili nečistog idola Pachamamu na ramenima, svetogrđe skriveno pod izgovorom da bude prikaz svetog majčinstva.

Ali ako je slika paklenog božanstva uspjela ući u Baziliku Svetog Petra, ovo je dio cresecenda koji je druga strana predvidjela od početka. Brojni praktični katolici, a možda i većina katoličkog svećenstva, danas su uvjereni da katolička vjera više nije potrebna za vječno spasenje; oni vjeruju da je Jedan i Trojstven Bog objavljen našim očevima isti kao i Muhamedov bog. Prije dvadesetak godina čuli smo to ponovljeno sad propovjedaonica episkopalnih katedra, ali nedavno smo čuli da je potvrđena čak i s najvišeg prijestolja.

Dobro znamo da su, pozivajući se na izreku iz Svetog Pisma Littera enim occidit, spiritus autem vivificat [Pismo donosi smrt, ali duh daje život (2 Kor 3,6)], naprednjaci i modernisti lukavo znali kako prikriti dvosmislene izraze u koncilnim tekstovima, koji su u to vrijeme izgledali bezopasnim za većinu, ali da su danas otkriveni u svojoj subverziji. To je metoda koja se koristila u uportreni izraza subsistit in: govoreći poluistinu ne toliko da ne bi uvrijedili sugovornika (pod pretpostavkom da je dozvoljeno ušutiti istinu o Bogu iz poštovanja prema njegovom stvorenju), ali s namjerom da bude u mogućnosti koristiti polugrešku koja bi bila odmah raspršena ako bi cijela istina bila proglašena. Tako "Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia Catholica" (opaska: Kristova Crkva se nalazi u Katoličkoj Crkvi)  ne navodi identitet obadva termina, nego život jednog u drugom i, dosljedno izraci, također vrijedi za druge crkve: ovdje se nalazi otvaranje za međukonfesionalne proslave, ekumenske molitve, i neizbježan kraj bilo kakve potrebe za Crkvom u redu spasenja, jedinstva, i njene misionarske naravi.

Neki se mogu sjetiti da su prva ekumenska okupljanja održana sa istočnim šizmaticima, i vrlo obazrivo s drugim protestantskim sektama. Osim Njemačke, Nizozemske i Švicarske, u početku zemlje katoličke tradicije nisu pozdravile mješovite proslave s protestantskim pastirima i katoličkim svećenicima zajedno. Sjećam se da je u to vrijeme bilo govora o uklanjanju pretposljednje doxologije iz Veni Creator kako ne bi uvrijedili pravoslavci, koji ne prihvaćaju Filioque. Danas čujemo šure Kurana recitirane sa propovjedaonica naših crkava, vidimo drvenog idola obožavanog od strane redovnika i redovnica, ne čujemo biskupe opominjati ono što nam se do jučer činilo izričaj najradiklanijeg ekstremizma. Ono što svijet želi, na poticanje masonerije i njenih paklenih pipaka, je stvoriti univerzalnu religiju koja je humanitarna i ekumenska, u kojoj je zabranjen ljubomorni Bog kojem se klanjamo. A ako je to ono što svijet želi, svaki korak u istom smjeru od strane Crkve je nesretan izbor koji će se okrenuti protiv onih koji vjeruju da se mogu rugati Bogu. Nade Babilonske kule ne mogu se oživjeti globalističkim planom koji ima svoj cilj dokidanje Katoličke crkve, njenom zamjenom konfederacijom idolopoklonika i heretika ujedinjenih ekologizmom i sveopćim bratstvom. Ne može biti bratstva osim u Kristu, i samo u Kristu: qui non est mecum, contra me est (tko nije sa mnom, protiv mene je).

Uznemirujuće je da je malo ljudi svjesno ove trke prema ponoru i da malo tko shvaća odgovornost najviših razina Crkve u podržavanju tih antikršćanskih ideologija, kao da crkvene vođe žele jamčiti svoje mjesto i ulogu u vagonu istomišljenika. I iznenađujuće je da toliki ustraju u neželji za istražiti temeljne uzroke sadašnje krize, ograničavajući se na žaljenje sadašnjih ekscesa kao da nisu bili logična i neizbježna posljedica plana orkestriranog prije nekoliko desetljeća. Ako se Pachamama može obožavati u crkvi, dugujemo to Dignitatis Humanae. Ako imamo liturgiju koja je protestantizirana, a ponekad čak i poganizirana, dugujemo je revolucionarnom djelovanju msgr. Annibale Bugnini i postkoncilskim reformama. Ako je Abu Dhabi Deklaracija potpisana, dugujemo to Nostra Aetate. Ako smo došli do točke delegiranja odluka biskupskim konferencijama – čak i u teškim slučajevima kršenjem Konkordata, kao što se dogodilo u Italiji – dugujemo to kolegijalnosti, te njegovoj ažuriranoj verziji, sinodalnosti. Zahvaljujući sinodalnosti, našli smo se s Amoris Laetitia morajući tražiti način način za spriječiti ono što je svima očito: da će se preko ovog dokumenta, pripremljenog od strane impresivnog organizacijskog stroja, nastojati legitimirati pričest za razvedene i (nesakramentalnu) kohabitaciju, baš kao što će Querida Amazonia biti iskorištena za legitimizaciju ženskih svećenika (kao u nedavnom slučaju "episkopalne vikarke" u Freiburgu) i ukidanje svetog celibata. Prelati koji su poslali Dubia Franji, po mom mišljenju, pokazali su istu nevinu pobožnost: misleći da će Bergoglio, kada se suoči s razumno argumentaranim ispravljanjem pogreške, shvatiti i ispraviti heterodoksne točke, i pitati za oprost.

Sabor je bio korišten za legitimaciju naodvratnijih doktrinalnih zastranjenja, najsmjelijih liturgijskih inovacija i najneskrupuloznijih zloupotreba, dok je u međuvremu Autoritet šutio. Ovo je Sabor bio toliko uzvišen da je predstavljen kao jedina legitimna referenca za katolike, svećenstvo i biskupe, zamračenjem i nastupajući s osjećajem prezira prema nauku kojeg je Crkva uvijek autoritativno naučavala, i zabranjujući vječnu liturgiju koja je kroz tisućljeća hranila vjeru neprekinutog niza vjernika, mučenika i svetaca. Između ostalog, ovaj Sabor se pokazao jedinim koji je prouzročio toliko interpretativnih problema i toliko proturječnosti u odnosu na prethodni magisterij, nešto što nije bio slučaj niti sa jednim saborom – od Jeruzalemskog vijeća do Vatikana I – koje se savršeno ne bi uskladio s cijelim Magisterijem ili koji bi trebao toliko tumačenja.

Priznajem sa svom ozbiljnošću i bez kontroverze: Bio sam jedan od mnogih koji su, unatoč mnogim zbunjenostima i strahovima koji su se danas pokazali apsolutno legitimnima, pouzdao u autoritet hijerarhije bezuvjetnom poslušnošću. U biti, mislim da mnogi ljudi, uključujući mene, u početku nisu ni razmotrili mogućnost da bi mogao postojati sukob između poslušnosti redu hijerarhije i vjernosti samoj Crkvi. Ono što je učinilo očiglednim ovo neprirodno, rekao bih čak izopačeno, odvajanje između hijerarhije i Crkve, između poslušnosti i vjernosti, svakako je bio ovaj najnoviji pontifikat.

U Sobi Žalosti uz Sikstinsku kapelu, dok je msgr. Guido Marini pripremio bijeli rocchetto, mozzetta, i štolu za prvi nastup "novoizabranog" Pape, Bergoglio je uzviknuo: " Sono finite le carnevalate! [Karnevali su gotovi!]", prezirno odbijajući oznake koje su sve pape do tada ponizno prihvatili kao razlikovnu odjeću Kristova Vikara. Ali te riječi su sadržavale istinu, čak i ako su izgovorene nehotice: 13. Ožujka 2013, maska je pala s konspiratora koji su bili konačno slobodni od neugodne prisutnosti Benedikta XVI i drsko oholi postignućem promocijom kardinala koji je podržavao njihove ideale, njihov put revolucije u Crkvi, čineći nauk promjenjivim, moral adaptirajućim, liturgiju prostituiranu, i disciplinu dokinutu. I sa svime ovima bilo je u misli, od samih protagonista konspiracije, logična posljedica i očigledne primjene II Vatikanskog, koje su prema njima bile oslabljene kritikama koje je izrazio Benedikt XVI. Najveća uvreda tog pontifikata bila je liberalno omogućavanje proslave štovane tridentinske liturgije, čiji je legitimitet konačno priznat, opovrgavajući pedeset godina njegove nezakonite zabrane. Nije slučajno da su Bergogliojevi pristaše isti ljudi koji su vidjeli Sabor kao prvi događaj nove crkve, prije koje je postojala stara religija sa starom liturgijom.

Nije slučajno: ono što ti ljudi potvrđuju nekažnjeno, skandalizirajući umjerene, je ono što katolici također vjeruju: da je, unatoč svim naporima hermeneutike kontinuiteta koja je jadno potonula pri prvom sukobu sa stvarnošću sadašnje krize, jest neporecivo da je od Vatikana II pa nadalje izgrađena paralelna crkva, nametnuta i dijametralno oprečna istinskoj Crkvi Kristovoj. Ova paralelna crkva postupno je zamračila božansku instituciju koju je osnovao Naš Gospodin kako bi je zamijenila lažnim entitetom, što odgovara željenoj univerzalnoj religiji koju je Masonerija prva teoretizirala. Izrazi poput novog humanizma, univerzalnog bratstva, dostojanstva čovjeka, su oštrice filantropskog humanizma koji poriče pravog Boga, horizontalne solidarnosti nejasnog spiritualističkog nadahnuća i ekumenskog irenizma koji Crkva nedvosmisleno osuđuje. "Nam et loquela tua manifestum te facit [Čak te i govor tvoj odaje]" (Mt 26, 73): to vrlo često, čak i opsesivno pribjegavanje istom rječniku neprijatelja izdaje pridržavanje ideologiji koja ga nadahnjuje; s druge strane sustavno odricanje od jasnog, nedvosmislenog i kristalnog jezika Crkve potvrđuje želju da se odvoji ne samo od katoličkog načina nastupanja, već i od same suštine katoličanstva.

Ono što smo godinama mogli čuti, nejasno i bez jasnih konotacija, s najvišeg prijestolja, sada nalazimo razrađeno u pravom i pravilnom manifestu u pristašama sadašnjeg Pontifikata: demokratizaciji Crkve, ne više kroz kolegijalnost koju je izmislio Vatikan II, već sinodalnim putem koji je otvorila Sinoda Obitelji; rušenje ministarskog svećeništva slabljenjem crkvenog celibata preko iznimki i uvođenje ženskih figura s kvazi-svećeničkim dužnostima; tihi prijelaz od ekumenizma usmjeren prema odvojenoj braći u oblik panekumenizma koji smanjuje Istinu Jednog Trjstvenog Boga na razinu idolopoklonstva i najpaklenijih praznovjerja; prihvaćanje međuvjerskog dijaloga koji pretpostavlja vjerski relativizam i isključuje misionarski proglas; demitologizacija papinstva, promicana od Bergoglia kao temu njegovog pontifikata; progresivna legitimizacija svega što je politički korektno: rodna teorija, sodomija, homoseksualni brak, maltuzijanske doktrine, ekologizam, migracionizam... Ako ne prepoznamo da se korijeni tih odstupanja nalaze u načelima postavljenim na Saboru, bit će nemoguće pronaći lijek: ako je naša dijagnoza i dalje ista, protiv svih dokaza, isključujući početnu patologiju, ne možemo propisati odgovarajuću terapiju.

Ova operacija intelektualnog poštenja zahtijeva veliku poniznost, prije svega u prepoznavanju da smo desetljećima bili uvedeni u pogrešku, u dobroj vjeri, od ljudi koji, uspostavljeni na vlasti, nisu znali kako čuvati Kristovo stado: neki zbog mirnog življenja, neki zbog previše obveza, neke iz udobnosti , a na kraju i neki u neispravnoj vjeri ili čak zlonamjernoj namjeri. Ovi posljednji koji su izdali Crkvu moraju biti prepoznati, uzeti u stranu, pozvani na promjenu i, ako se ne pokaju, moraju biti protjerani iz svetog doma. Tako djeluje pravi Pastir, koji ima dobrobit ovaca u srcu i koji daje svoj život za njih; Imali smo i još uvijek imamo previše plaćenika, za koje je odobrenje Kristovih neprijatelja važnija od vjernosti njihovom Supružniku.

Baš kao što sam iskreno i spokojno poslušao upitne zapovijedi prije 60 godina, vjerujući da su oni predstavljale ljubljeni glas Crkve, tako danas s jednakim spokojem i iskrenošću priznajem da sam bio prevaren. Biti koherentan danas uporno ostajući u zabludi bi predstavljalo bijedan izbor i učinilo me suučesnikom u ovoj prijevari. Zahtijevajući jasnoću tvrđenja od početka ne bi bilo pošteno: svi znamo da je Sabor bio više ili manje revolucija, ali nismo mogli zamisliti da će se pokazati tako razornim, čak i za napore onih koji su ga trebali spriječiti. I ako smo do vremena Benedikta XVI još uvijek mogli zamišljati da je coup d’état (državni udar) Vatikana II (koji je kardinal Suenens nazvao "1789 Crkve") bio usporen, u posljednjih nekoliko godina čak i najneviniji među nama su shvatili da je šutnja zbog straha od izazivanja raskola, nastojanje da se isprave papinski dokumenti u katoličkom smislu kako bi se ispravila njihova željena dvosmislenost, žalbe i Dubia koje su dane Franji koje su ostale jasno neodgovorene; sve je to potvrda situacije najozbiljnijeg otpada kojem su izložene najviše razine hijerarhije, dok se kršćanski narod i svećenstvo osjećaju beznadno napušteno, gledani od biskupa skoro sa netrpeljivošću.

Abu Dhabi Deklaracija je ideološki manifest ideje mira i suradnje između religija koje bi mogle imati neku mogućnost za biti tolerirane ako bi dolazile od pogana koji su lišeni svjetla vjere i vatre ljubavi. Ali tko god ima milost biti Djete Božje po snazi Svetog Krštenja trebao bi biti užasnut idejom da je moguće izgraditi bogohulnu modernu verziju Babilonskog tornja, nastojeći okupiti jednu Kristovu crkvu, nasljednicu obećanja dana Izabranom narodu, s onima koji niječu Mesiju i s onima koji smatraju da je sama ideja Trojstvenog Boga bogohulna. Božja ljubav ne poznaje mjeru i ne tolerira kompromise, inače jednostavno nije  Caritas, bez koje nije moguće ostati u njemu: qui manet in caritate, in Deo manet, et Deus in eo [tko ostane u ljubavi ostaje u Bogu i Bogu u njemu] (1 Iv 4, 16). Malo je bitno da li je deklaracija ili magisterijski dokument: dobro znamo da subverzivni ljudi inovacija igraju igre s takvim dosjetkama kako bi širili zablude. I dobro znamo da svrha tih ekumenskih i međureligijskih inicijativa nije obratiti one koji su daleko od jedne Crkve Kristu, već preusmjeriti i iskvariti one koji još uvijek drže katoličku vjeru, vodeći ih da vjeruju da je poželjno imati veliku univerzalnu religiju koja okuplja tri velike abrahamske religije "u jednoj kući": ovo je trijumf masonskog plana u pripremi za kraljevstvo Antikrista! Bilo da se to materijalizira kroz dogmatsku bulu, deklaraciju ili intervju sa Scalfarijem u La Repubblica znači malo, jer Bergogliovi podržatelji čekaju njegove riječi kao signal na koji oni reagiraju s nizom inicijativa koje su već pripremljene i organizirane već neko vrijeme. A ako Bergoglio ne slijedi upute koje je primio, redovi teologa i svećenstva spremni su jadikovati nad "samoćom Pape Franje" kao pretpostavku za njegovu ostavku (mislim na primjer na jedan nedavni esej Massima Faggioli). S druge strane, to ne bi bio prvi put da koriste Papu kada ide ukorak s njihovim planovima i odbacuju ga ili ga napadaju kad tako ne čini. 

Prošle nedjelje Crkva je slavila Presveto Trojstvo, a u brevijaru nam nudi recitaciju Symbolum Athanasianum (Atanazijskog Vjerovanja), koji je sada zabranjen koncilskom liturgijom te smanjen na samo dvije svetkovine u liturgijskoj reformi 1962. Prve riječi tog sada nestalog Vjerovanja ostaju upisane zlatnim slovima: "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat Catholicam fidem; quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit - Tko god želi biti spašen, prije svega potrebno je da ispovijeda katoličku vjeru; jer tko je ne ispovijeda cijelu i nepromjenjivu, bez sumnje će ići u vječnu propast”. 

+ Carlo Maria Viganò

Ni Viganò, ni časna sestra u svojoj prepisci upotrebljavaju izraz "Papa"

 

 Dnevno.hr, dosta senzacionalni i prema tome (i također) površni portal, donosi vijest o prepisci izvjesne časne sestre u klauzuri (jasno, u potpunom anonimatu, jer znamo što bi joj se dogodilo). Portal prenosi u potpunosti spomenutu prepisku (prevedenu na Facebook stranici Tradicionalni Katolik, ali u naslovu (iz novinarske perspektive ono što je najvažnije, i oni to znaju dobro) donose neistinu: stavljaju u usta Viganu i sestri naslov "Papa" koji navodno daju Bergogliu, ali kao što se može provjeriti, to ne stoji u njihovim pismima. I sestra i Vigano u svom odgovoru koriste samo ime "Bergoglio".

Što je svakako jako bitan elemenat, jedan od najvažnijih u cijelom pismu. Ali Vigano u svom odgovoru pojašnjava stvari mnogo više. Donosim samo najvažnije:

"Nadnaravnim pogledom, potkrijepljeni svetim pismom i raznim Gospinim porukama, možemo shvatiti u ovom trenutku sada s većom jasnoćom stvarnu dimenziju epohalnog sukoba dobra i zla, između sinova svjetlosti i sinova tame."

Vigano se poziva na svjetlo vjere, na čvrstim temeljima posebno Sv. Pisma, ali i "raznim Gospinim porukama", gdje nije jasan. Cilja možda na Salette iz XIX st. u kojima se govori o tome kako će Rim postati sjedište Antikrista?

"Ono što uistinu skandalizira jest vidjeti kako se najviše razine hijerarhije otvoreno stavljaju u službu Princa ovoga svijeta, prihvaćajući zahtjeve Ujedinjenih naroda za globalističkom agendom, masonskim bratstvom, maltuzijanističkom ekologizmom, imigracijom ..."

Savršeno, nema se što nadodati. Kao što slijedi i ispravna afirmacija:

"Ono što se stvara je jedinstvena svjetska religija bez dogmi ili morala, u skladu sa željama masonerije ... očito je da Bergoglio, zajedno s onima koji stoje iza njega i podržavaju ga, želi predsjedati ovom paklenom parodijom Kristove Crkve."

"Siguran sam da ste primijetili, draga sestro, inzistiranje toliko prelata i katoličkih medija na pretpostavljenoj potrebi novog svjetskog poretka: kardinali i biskupi su govorili o tome, kao i La Civiltà Cattolica, Vatikanske vijesti, Avvenire i L'Osservatore Romano, s dozom arogancije jer su u stanju reći stvari koje su nekad bile [u katoličkim krugovima] nečuvene, a sve zahvaljujući zaštiti koju uživaju [od vodstva hijerarhije]."

Drugim riječima, Bergoglio je u stanjo postići što traži zahvaljući ogromnoj podršci visokog klera.

Dalje ispravno tvrdi da su njihova nadanja uzaludna, jer Gospa od Pobjede je sa pravom Crkvom:

"Znamo tko su, što motivira njihove postupke i koji su im ciljevi: iza njih je uvijek Princ ovoga svijeta, protiv koga Gospe od Pobjede vodi naše pretučene vojnike, zajedno s daleko većom i strašnom nebeskom vojskom nad vojskama. Ali budući da smo već odabrali na čijoj smo strani na bojnom polju, ne smijemo se bojati, jer je naš Gospodin već pobijedio, dok nam nudi dragocjenu priliku da u ove apokaliptične dane utkatmo za sebe posebno slavnu krunu."

I sada Vigano pogađa u sridu, navodeći razlog kojeg ovdje branimo već nekoliko godina: stvari nisu počele sa Bergogliom, već s drugim vatikanskim:

"Vjerujem da je glavna točka za učinkovito vođenje duhovne, doktrinarne i moralne bitke protiv neprijatelja Crkve uvjeravanje da je sadašnja kriza metastaza koncilijarnog raka. Ako nismo razumjeli uzročno-posljedičnu vezu između drugovatikanskog sabora i njegove logične i nužne posljedice tijekom posljednjih šezdeset godina, onda neće biti moguće usmjeriti kormilo Crkve u pravcu koji joj je dao njezin Božanski kormilar, smjerom koji je držala dvije tisuće godina."

Ukazuje ispravno na liturgijski terorizam koji su načinili neprijatelji krajem šesdesetih; vezu izdajnika vjere sa također i ovim fenomenom covida. Ali ne mogu sve kontrolirati:

"Desetljećima su nas podučavali tom mrskom frazom da „nema povratka“ s obzirom na liturgiju, vjeru, moralno učenje, pokoru, asketizam. Danas čujemo te iste izraze kako se slavno ponavljaju u civilnoj sferi, kroz koji se pokušava indoktrinirati mase da "ništa neće biti kao prije". Modernizam i c/ovid-19 su dio iste marke, a za svakoga tko ima pogled prema transcendentnom nije teško razumjeti da je najveći strah onih koji žele da vjerujujemo da je utrka prema ponoru i neizbježna i nezaustavljiva, jest da im nećemo vjerovati, te da ćemo ih zanemariti i razotkriti njihovu zavjeru."

Nastavlja sa savjetom koji sam nastojao u svoje vrijeme provesti koliko mogu preko ovog bloga (kao i toliki drugi, uz Božju pomoć) i u ostalim aktivnostima:

"Danas je naša dužnost: otvoriti oči mnogim ljudima, svećenicima i religioznima, koji još nisu sastavili cjelokupnu sliku, koji se ograničavaju na promatranje stvarnosti samo djelomično i disfunkcionalno. Čim im pomognemo da shvate mehanizam, oni će razumjeti sve ostalo."

I slijedi savšen savjet:

"Moguće je vratiti se, draga sestro, moguće je na takav način da se dobro koje je lažno oduzeto od nas obnovi: ali samo u koherentnosti doktrine, bez kompromisa, bez skretanja, bez oportunizma. Gospodin će nam dati udjela u Njegovoj pobjedi, čak i ako smo slabi i bez materijalnih sredstava, samo ako se potpuno prepustimo njemu i Njegovoj Presvetoj Majci."

Stavlja se u molitve svih sestara:

"Stavljam se u vaše molitve i molitve vaših sestara i od srca vas blagoslivljam i cijelu vašu zajednicu."

Molitva za Vigana koju također osobno primam srcu.