subota, 2. rujna 2017.

Da li je Kardinal Burke dobro odmjerio korake? Uroditi će dobrom njegova inicijativa? Opaske

Izgleda da se Kardinal Burke ne miri sa sudbinom. Služiće nečemu rasplet događaja? Ne fali još puno do godine dana od kada je Kardinal Burke navijestio predstavljanje dubia (sumnji; nejasnoća; pitanja). I malo više od godine od kad je rekao da će uputiti formalnu korekciju Franji ukoliko ne primi odgovor.

Sažeti ćemo ono bitno u ovom procesu.

Počinjemo govoriti da se nešto takvo nikad nije desilo u povijesti Crkve.

Ne, prijatelju, nikad! Nikad, ponavljam, se je uputila formalna korekcija jednom Papi, nekom prihvaćenom kao Papa od onih koji ga ispravljaju, s obzirom na neki čin njegovog Magisterija.

Ovdje se, doista, vara Burke s obzirom na "čine korekcija" napravljenih u prošlosti. Ponavljam opet: nikad se nije ispravio neki Papa zbog neke pouke svog Magisterija! Jer bi to bio apsurd. U katoličkoj vjeri to je nemoguće! Odgovara s toga da pažljivo promotrimo nekoliko značajnih slučajeva iz prošlosti i koji su bili instrumentalizirani preko svake mjere u postkoncilskoj krizi. Razlog je slijedeći: saziva se koncil od Ivana XXIII, dokončava se u vrijeme Pavla VI, na koji se stalno poziva od njihovih nasljeditelja. Koncil ima potpis Pavla VI, zapovijedajući njegovo provođenje u djelo.

Ali koncil sadrži tvrdnje koje raskidaju sa vjekovitim učenjem Crkve. Tako to barem vidi (otvoreno) manji broj biskupa čije je najpoznatiji predstavnik ons. Lefebvre. Ova grupa počinje sa sve življim prosvjedima, što im donosi crkvene kazne i sankcije (kažnjava se malo ili nimalo "naprednjake", dok tradicionaliste ili "staromodne" čim pisnu). Također postoji i druga grupa vjernika, brojniji negoli ona okupljena oko Lefebvre, da tako kažemo, i koje bismo mogli nazvati "konzervativcima" kako ih se općenito zove. Konzervativci se naklinju interpretaciji koncila u smislu "kontinuiteta". To jest, tvrdnje Drugog Vatikanskog Sabora treba ih shvatiti u skladu i ne u proturječnosti sa stalnim naukom Crkve. Mogli bismo reći također da je najizraženiji predstavnik ove struje Benedikt XVI.

Stvar se komplicira još više "radikalizacijom" pozicija vezanih sa struju Lefebvrea, prouzročujući prve grupe sedevakantista. Makar ova grupa bila vrlo malena i njeni argumenti ili se ne uzimaju u obzir, ili se ušutkavaju bilo od "konzervativaca" bilo od "tradicionalista". Također je istina da između sedevakantista ima svega, i sa velikim stupnjem neujedinjenosti. Ipak, ima ih sa visokom stupnjem elaboracije svojih argumenata, svi bazirani na Crkvenom nauku od prije sabora. Ima također i "sedeprivacionista", sa doktrinalnim korpusom dosta dobro izgrađenim, koji tvrde da su postkoncilske pape to samo "materijalno", uglavnom zbog spasavanja koncepta potrebiti vidljivosti Crkve. Definitivno, oni smatraju da koncilske pape u biti to nisu, jer naučavaju heretične doktrine, ali ako bi se koji od njih obratio, onda bi automatski postao pravim papom.

Teološka pozicija sedevakantista, sedeprivacionista i konzervativaca s obzirom na papinstvo u biti je vrlo slično Nitko od njih ne smatra da Papa može naučavati kakvu herezu, pa niti promicati kakvu nekatoličku doktrinu preko svog redovitog učiteljstva. Razlika se pokazuje u praktičnoj primjeni: pred izvjesnim poukama koje ili protivrječuju ili barem izgleda da protivrječuju nepromjenjivi nauk, prvi kažu da je to zbog toga što osoba na papinskoj stolici u suštini nije Papa, dok drugi (konzervativci) kažu da ono što je rečeno se "treba shvatiti" bez proturječja sa vjekovnim naukom.

Ipak, u praksi postoji totalni rascijep između ove dvije pozicije. Sedevakantisti i privacionisti absolutno odbacuju Novus Ordo Missae (nova misa čiiji je ritual donešen nakon koncila i koji sadrži mnoge protestantske i anglikanske elemente a da je vrlo malo katolika pa čak i svećenika koji su uopće upućeni u to; drugim riječima to je misa na koju ide ogromna većina katolika danas), pa čak i tradicionalnu misu (ona koja se slavila do 1969 kad je bio nametnut Novus Ordo Missae; misa čiji su glavni elementi bili poznati u vrijeme Sv. Agustina - IV stoljeće - i čiji Kanon se gubi u Apostolskom vremenu. Misa koja se malo pogrešno zove "Trentska" jer je konačno bila kodificirana na Trentskom Saboru od Pija V, ali njen oblik i sadržaj je u bitnom od početka; Apostolski, Tradicionalan u pravom smislu riječi.) ali slavljenu od svećenika zaređenih novim ritualom (kojeg je također donio Pavao VI). Svakako da ne prihvaćaju koncilsku doktrinu ni vatikanske dokumente potpisane od Ivana XXIII pa nadalje. Jednako ne dopuštaju ići na misu u kojoj bi se spominjalo bilo Franju, bilo Benedikta XVI.

Ali, pravom smislu riječi, s obzirom na papinstvo njihova pozicija moglo bi se reći da je ista kao i kod konzervativaca: ne dopuštaju da Papa može naučavati pogrešan nauk.

Međutim, stvar se komplicirala - opet ako to možemo dopustiti -, s pozicijama iz Lefebvreove orbite. Ovdje također spadaju barem mentaliteti svećeničkih bratovština koje su u svom korijenu bile sa Lefebvreom, ali poslije su formalizirali svoj odnos sa Rimom. Npr., Bratovština Svetog Petra, i druge udruge uključene u Ecclesia Dei.

Ono bitno kod njih jest da neki Papa može naučavati ovako kako naučava Franjo na primjer, i idalje biti Papa. Jednako u slučaju koncilskih papa. Ovdje je ključ svega: da bi se mogla održati takvo stajalište, potrebno je tražiti i pretražiti prošlost ne bi li se mogao naći kakav slučaj u povijesti Crkve "Pape heretika", ili papa koji bi naučavali nešto drugačije od crkvenog nauka, i idalje ostali pape. Drugim riječima, ovo hoće reći: mirni budite momci, ovo što se događa sa Franjom, pa to je se već događalo u prošlosti. I pokazuju jedan te drugi slučaj (usput, vrlo malo njih jer ih je i tako teško naći). Jedan živi primjer ove pozicije jest italijanski katolički povijesničar, Roberto di Mattei.

Ja smatram da ovo stanovište čini ogromnu štetu papinstvu kao instituciji. Zašto, jer ne "odgovara", jer ne "leži", jer nije "zgodno", ili: "e pa nemoj tako, nije red", "e jesi i ti neki", "daj brate, popusti malo, nije o glavu", uglavnom: jer treba "zataškati" te stvari radi očuvanja "jedinstva"? Ne, već jednostavno jer ne odgovara povijesnoj istini ni činjenicama, ni katoličkom nauku. Točno i skromno tako. Pa ko voli, nek izvoli. A ipak, unatoč svemu, vidimo da i Kardinal Burke je jedan eksponent zaraze ovim načinom mišljenja. Citiramo Burkeovu tvrdnju:


"Pape moraju proglasiti i biti poslušni jedninoj istini Katoličke Vjere. U slučaju kad to nisu bili, bili su smjenjeni, kao u slučaju Pape Honorija."

Ovo je prosto nevjerojatno za čuti od jednog kardinala, osim toga što je totalno neistinito. Papa Honorio nije bio smjenjen! Cijela tematika vezana za Papu Honorija vezana je za jedno jedino pismo koje je poslao Carigradskom Patrijarhu Sergusu.U istom, nije se precizno s obzirom na neprotivnost ljudske i Božje volje Isusa Krista. Ali ne može se reći da je naučavao bilo koju grešku. Prvo, on je bio poslao obično pismo jednom biskupu bez nakane utvrđivanja Magisterija. Rekli bismo danas: neslužbeno pismo.Ovo je središnja točka u cijeloj problematici vezanoj za Honorija. Drugo, pretpostavljajući - i to bi bilo mnogo za pretpostaviti - da je Honorio mislio pogrešno i u zabludi s obzirom na ovu temu, možda bi mogao biti "skriveni heretik", što ga neomogućava biti papom (jer ne naučava). Ali strogo govoreći ne možemo čak ni postaviti ovu pretpostavku.



Tamo gdje se vara Honorio jest u nametanju šutnje u naknadnoj raspravi koja se razvila povodom hereze monotelizma (Jedne volje u Isusu Kristu. To na neki način poništava Kristovo pravo čovještvo. Tko bi nas onda spasio, ako ne Bog koji je uzeto pravo tijelo i narav čovječju? U Isusu postoje dvije volje, čovječja i Božja, ali čovječja je potpuno predana Božjoj. Postoje dvije volje, ali bez opreke.). Zato, dakle, što se nije jasno i energično izrazio u smislu osude monotelizma, to je razlog zašto ga naredna tri koncila osuđuju. Njegova greške jest zbog propusta u činu upravljanja Crkvom; u propustu davanja pravog nauka, ne u tome što bi naučavao nešto pogrešno. Svakako i potpuno: loše urađeno, ali ga nitko ne smjenjuje, niti ga je skinuo sa spiska svih papa. Niti je izgovorio ili naučavao herezu. I sve to zbog jednog jedinog pitanja! A koliko ih ima već Franjo? Smješno je dakle upoređivati Franju sa Honorijem. Štoviše, toliko Sv. Bellarmino koliko Sv. Alfonso Marija de Ligorio, obadvojica crkveni naučitelji, studirali su Honorijev slučaj ne označujući ga antipapom. Dovoljno je vidjeti argumentaciju Sv. Ligorija navedenu u njegovoj knjizi "Povijest hereza i njihovo pobijanje":

 "Ne samo heretici, već i neki katolički pisci, sudili su, povodom ovih izričaja Pape Honorija, da je pao u monotelističku herezu; ali su potpuno u zabludi. Jer kad kaže da ima samo jedna volja u Isusu Kristu, misli na Krista samo kao čovjeka, i u tom smislu, kao katolik, niječe na odgovarajući način da postoje dvije oprečne volje u Isusu Kristu, kao što se kod nas tijelo odupire duhu. I ako promatramo iste riječi njegovog pisma, vidjećemo da je takav njihov smisao. "Ispovijedamo samo jednu volju u Isusu Kristu, jer Božanstvo nije preuzelo naš grijeh, već našu narav, tako kako je bila stvorena prije nego što je bila iskvarena grijehom." Ovo je što Papa Ivan IV piše Caru Konstantinu II u svojoj apologetici Honorija: "Neki", piše, "prihvatili su dvije opriječne volje u Isusu Kristu, i Honorio im je odgovorio govoreći da je Krist kao savršen Bog i savršen čovjek, došao izliječiti ljude u svojoj naravi, da je bio začet i rođen bez grijeha, i prema tome, nikad nije imao dvije protivne volje, niti se u njemu volja tijela ikad borila protiv volje Duha, kako to biva kod nas, zbog grijeha naslijeđenog od Adama." Prema tome, zaključuje da oni koji su zamišljali da je Honorio naučavao da je u Kristu postojala samo jedna Božanska i ljudska volja, u zabludi su. Sv. Maksim, u svom dijalogu sa Pirom, i Sv. Anastazije Bibliotekar autori su slične odbrane Honorija. Graveson, u skladu s tim, opaža vrlo dobro kao i Sv. Ćiril u svojoj raspravi sa Nestorom, rekao je u katoličkom smislu, da je narav Utjelovljene Riječi bila jedna, i eutikijci iskoristiše tu nepreciznost kao njima na ruku (opaska: jer kad je npr. Ćirilo spominjao "narav" neprecizno se izražavao o "osobi"); jednako tako, govoreći Honorio da je Krist imao samo jednu volju (to jest, da nije imao kao mi dvije opriječne volje, jednu oštećenu, ljudsku volju i drugu ispravnu, volju Duha), bilo je kako su monoteliti iskoristili taj izričaj za odbranu svojih grešaka.

Uopće ne niječemo da se Honorio prevario nametajući šutnju onima koji su imali diskusiju o jednoj ili dvije volje u Kristu, jer kad je stvar u diskusiji pogrešan, nametajući šutnju samo se pospješuje greška. Gdje god ima koja greška treba biti izložena i pobijena, i tu je gdje je Honorio pogriješio. Ali je van svake sumnje da Honorio nikad nije pao u herezu monotelita, unatoč što to tako tvrde heretični pisci, posebno William Cave, koji kaže da je uzalud truditi se i braniti ga na njegovom položaju (Papu Honorija). Izučeni Noa Aleksandar jasno dokazuje da (optužba za herezu) ne može se predstaviti, i u odgovor na argumente predstavljen od naših protivnika, tj, da je Trinaesti Akt Šestog Sabora izjavio da je (Honorio) bio anatemiziran (post mortem), odgovara da je Sabor (kao i Papa Lav II) osudio Honorija, ne jer je formalno prigrlio herezu, već zbog usluge koju je načinio hereticima. (Optimo Concilii Interprete kako ga zove N. Aleksandar) piše Konstantinu Pogonatusu u svojoj poslanici, moleći potvrdu Sinode. U ovom pismu, Papa Lav nabraja osuđene heretike, oce hereze, Teodora iz Parana, Kira iz Aleksandrije, Sergija, Pira, Pavla i Petra, nasljednike Carigradske stolice; on je također anatemizirao Honorija, ne jer bi prigrlio grešku, već jer je dopustio da traje bez smetnje.
...Također piše španjolskim biskupima, i kaže im da su Teodor, Kir i ostali osuđeni, zajedno sa Honorijem, koji nije običavao, već prema svom apostolskom autoritetu, ugasiti na početku požar  heretične doktrine, zbog svoje neodgovornosti. Iz ovih i ostalih izvora, Noa Aleksandar dokazuje da Honorije nije bio osuđen od Šestog Sabora kao heretik, već kao podržavatelj heretika, i zbog svoje nebrige za kazniti ih. Te da je bio ispravno osuđen, jer podržavatelji heretika i autori istih su jednako krivi. Nadodaje da je opće mišljenje na Sorboni bilo da je Honorio u svojim pismima, mogao napisati neke neispravne stavove, ali da su ta mišljenja bila napisana kao od pojedinačnog teologa, ne mrljajući ni na koji način čistoću vjere Apostolske Stolice; i (s obzirom na) njegova pisma Sergusu, koje smo prije naveli, dokazuju kako su njegova mišljanja bila drugačija od monotelita."

Prema tome, slučaj Honorija bio je ponovno stavljan na stol od galikanaca XIX stoljeća radi opravdanja njihove pozicije, priznajući oni sami da je bilo bez koristi. Drugi poznati slučaj je sa Papom Liberiom. Pogledati ćemo samo ono suštonski ovog jako važnog slučaja, jer zadnjih desetljeća, upravo se iz Lefebvreovskih krugova najčešće ističe ovaj predmet kao jednog "pape koji je upao u herezu."



Liberio je proglašen Papom 352. Odmah se morao suočiti sa arijevskom herezom, odbijajući svom čvrstinom potpisati svoj pristanak na istu (ništa manje do negiranje Božanstva Isusa Krista, kojeg priznaju samo kao čovjeka koji ne bi bio utjelovljenje Druge Božanske Osobe). To nitko ne diskutira, kao i činjenicu da je upravo zbog toga protjeran iz Rima od cara Konstantina 355., ostajući primoran u izgnanstvu dvije godine. U međuvremenu, Konstantin stavlja na Svetu Stolicu rimskog đakona, po imenu Feliks. To jest kao antipapu. Čin koji nije prihvaćen od rimljana, koji nisu čak htjeli ući u bilo koju crkvu u kojoj bi bio Feliks, prema navođenju povijesničara Crkve iz V stoljeća i biskupa Teoderota u njegovom djelu "Povijest Latinske Crkve". Sve se ovo ne dovodi u pitanje. Prema izloženom, Konstantin je bio u nezgodnoj situaciji i nastojao je vratiti Liberija. Ovdje je gdje neki počinju špekulirati govoreći da je Konstantin dopustio Liberiju povratak, ali pod uvjetom da potpiše semiarijevsku formulu i osudi "neposlušnog Atanazija" (sveti biskup koji je bio jedan od najodlučnijih boraca protiv arijevske hereze). Ali takvo gledište nije podijeljenjo od ni od kojeg pisca ili crkvenog povijesničara onog doba, niti od bilo kojeg docnijeg pape ili autoriteta poput Sv, Jeronima, Sv. Ambrozija, Sv. Hilarija, Svetih Papa Atanazija i Siricija (koji je vodio Crkvu u Liberiju vrlo bliskom periodu, od 384 do 398), itd. I sad reci mi: tko zna više o Napoleonu, Pape Pio VI ili Pio VII, njegovi istovremenici, ili ti koji o tome nešto znaš jer si čitao u knjigama? I kojim knjigama, pod kojim kriterijem su napisane te knjige, koji su izvori kojima su se služili autori i prema tome utjecali na njih? Da li su ti autori imali neke druge interese koji su mogli uvjetovati neovisnost prikaza? Nešto od toga ćemo moći naslutiti iz onoga što ćemo ubrzo obrazložit i dati na uvid.

Na koncu, sami Sv. Atanazije ne odnosi se niti u jednom trenutku na nikakav dekret izopćenja izdan od Liberija. Postoje ipak, dva pisma koja se navodno pripisuju Liberiju, u kojima se spominje izopćenje Atanazija. Pisma tvore naknadnu povijest, vezanu za istočne biskupe, koji su u vrijeme Liberija i Atanazija mahom bili zahvaćeni arijanizmom. Sveti Bellarmin upozoriti će o lakoći s kojom su se "falsificirala pisma među grcima". Prvo pismo je nazvano Studens paci i drugo Pro defico timore. Obadva pisma upućena su biskupima Istočnog Rimskog Carstva i u njima se navodi da Atanazije nije u zajedništvu sa Liberijem (dok u međuvremenu istočni biskupi jesu), i u drugom se tvrdi da je on sam, Liberio, potpisao formulu semarijevske vjere napisana na Sirmium.

O autentičnosti pisama dovoljno je citirati stručnost Kanoniga Bernarda Jungmanna koji u svojim Dissertationes Selectae in Historiam Ecclesistiam, Vol. II, str. 69-70, piše u vezi prvog pisa:

"Svi kritičari od vremena Barroniusa drže da pismo nije bilo napisano od Liberija, čak i oni koji prihvaćaju druga kao autentična... Očigledno je da je pismo bilo napisano od jednog falsifikatora."

Gledi drugog pisma (dio argumentacije uzet je od John Daly, "Michael Davies - An Evaluation", gl. 10), potcrtava da je njihova povijesnost bila branjena od povijesničara poznatih po nasrtajima na Svetu Stolicu. Citiara čuvene von Hefele i Dom Hohn Chapman koji su iscrpili svaku mogućnost prema kojoj Liberio bi mogao biti autor. Ukazuje da ostaje "de facto vrlo jasno bilo kojem poštenom istraživaču da i ovo drugo pismo također mora biti djelo jednog lošeg falsifikatora. Na primjer, očigledna je prozirna proturječnost koja se sastoji u tome da (pretpostaljeno) Liberio otvoreno i stidno priznaje da je prihvatio arijanizam i osudio Atanazija, i to ostajući još uvijek u izgnanstvu - prelazeći preko činjenice da se cijelo pitanje izgnanstva sastojalo upravo u tome što Liberio nije htio potpisati pristanak na herezu. Jer svi autori, čak i oni koji su optuživali Liberija za prihvaćanje hereze, brane činjenicu prema kojoj je upravo na osnovu toga i odmah zbog toga bilo kako je Liberije oslobođen i pušten iz izbjeglištva.

Sve je to praćeno, kako smo rekli, povijesnom potvrdom potvrđenom iz višeraznih izvora da nitko od svetaca i Liberiju suvremenih autora nije optužio Liberija za herezu, naprotiv! Ovaj slučaj naime doveden je do polemike upravo od protestantskih pisaca, ili katolika koji su se opirali proglašenju dogme papinske nepogriješivosti Prvog Vatikanskog Sabora, ili galikanaca. To jest, tvrditi da je Liberio pao u herezu odgovaralo je potrebi deriviranoj iz vlastite teološke pozicije. Zadnjih desetljeća ova pozicija prvenstveno je branjena iz orbite FSSPX.

Konačno, kad je Sveti Petar u Antiohiji djelovao prijetvorno prema kršćanima židovskog porijekla, nije davao nikakav Magisterij. Njegova nakana nije bila pokazivati nikom; bio je rastrešen, i da tako kažemo opustio se; svakako da nije pravilno postupio i kao mnogo imao bi laki grijeh - prema Sv. Augustinu - zbog svog ponašanja.

Ali kako je bio Papa, i njegov postupak mogao je zbuniti druge kako se i dogodilo sa Barnabom na prmjer, Sv. Pavao morao je nastupiti.

Dragi moji, ovo kako smo upravo razgodili, nema ničeg zajedničkog sa nekom apostolskom pobudnicom. I ako misliš tako, potraži neku grešku u poslanicama Sv. Petra (koje su u svom korijenu apostolska pisma; normalno nije isti slučaj sa nekom apostolskom pobudnicom pa čak i najsvetijeg i najučenijeg pape nakon apostolske ere, jer pisma Sv. Petra pripadaju Objavi; ipak, apostolska pobudnica jest jedan formalni čin jednog pape. Tako se shvaća i prima. U tome i jest važnost ovog pitanja.).

Onda, ovo s Burkeom nije dakle isto.

Ali s obzirom na ono što nas interesira, izgleda da će na koncu ipak definitivno prikazati korekciju.

Prema čemu lopta opet pada na Franjino polje.

Sada ćemo sagledati Franjinu poziciju.



Ako hoće govoriti ima samo dvije opcije: reći da AL proturječuje prijašnji Magisterij, ili ne. U bilo kojem od tih slučajeva, gubi. Jer ako kaže da proturječuje, otvoreno bi priznao da je van stalnog i nepromjenjivog Magisterija. To je kao dati sam sebi autogol, i to neće učiniti. S druge strane, kad bi rekao da nauk AL ne proturječuje stalni Magisterij, koji je i dalje važeći, završila bi opravdanja za novatorske primjene biskupa te argentinskih, te malteških, sicilijanskih, itd. Barem ne bi se mogli pozvati na AL. Ali Franjo otvoreno i bezočno dopušta ove izjave i postupke određenih biskupa. Odatle isto tako ne može reći da ne proturječuje, jer bi opet igra bila završena.

To je razlog njegove šutnje. To je zašto ne želi dati jasno niti jednu od dva odgovora. Susljedno tome odabira šutnju, kao jedini mogući izlaz koji mu ostaje. To vuče sa sobom pojavu čak i patetičnih situacija. Jer, gonjen u bijeg, ne usuđuje se ni vidjeti lice Kardinala Burke (došao je dotle da je suspendirao uobičajeni prekonzistorij kardinala; što bi narod rekao: "daleko od očiju, daleko od srca"), da mu ne bi tkogod otvoreno uputio kakvo nezgodno pitanje. To jest, njegova pozicija nije tako jaka, i on to zna. Prisiljen je boriti se odstupajući unazad. Ovo je jedna okolnost kojoj se ne uobičava posvetiti previše pažnje, ali Franjina pozicija je vrlo, vrlo slaba. Plaši se sukoba sa Burkeom, i da ne bi ovaj, ovako ili onako, predstavio svoju čuvenu formalnu korekciju.

Onda, to je zbog čega mora da nastavi da bježi. Potrebne su mu podrške i saveznici. Zanimljivo je i iznenađujuće da ih je našao upravo u FSSPX, kojoj obećava režim osobne prelature u zamjenu da mu poljube ruku. Kako za FSSPX skoro bilo tko može biti Papa, ne ostaje tu pun toga da se kaže: "Je li može, onako rođački? E pa može, nego šta, evo ruke." Preko ove doktrinalne pukotine zadobio je Franjo podršku nekad nakadašnjih paradigmatičnih "integrista".

Iz modernističkog sektora, s druge strane, tu je Fernandez koji je nedavno dao dvije brutalne izjave u korist Franje, u smislu da nije problem da ako sada Franjo mijenja disciplinu sakramenata, itd.

Svi "neslužbeno" znaju da je Fernandez Franjin glas. To jest, onaj kamen koji baca Franjo, a onda sakrije ruku. I igra se sa tim. I nezadrživo napreduje. Dok Burke idalje šuti, Franjo gazi otvarajući nove frontove.



Do te mjere je tako, da su se iz konzervativnih sektora počeli dizati glasovi puni panike. Na primjer, filozofa Josef Seiferta, koji je ukazao na suštinsko pitanje vezano za AL: ako se ne održi princip neproturječnosti u samo jednoj zapovijedi, srušiti će se cijela zgrada moralnog nauka Crkve. (Ovaj princip je vrlo jednostavan: ako postoji jedan princip koji vrijedi za sve elemente nekog skupa, i ako poslije kažem da postoji barem jedan element koji to ne ispunjava, onda je princip ustvari nevažeći. Ako preskočim ogradu na samo jednom mjestu, preskočio sam cijelu ogradu. Sv. Jakov će reći u svojoj poslanici (cf): "Tko ne ispunjava samo jednu zapovijed, ne ispunjava cijeli Zakon"). Bolje reći, jer ovo u biti ne može se dogoditi jer je Crkva neuništiva, ono što će se srušiti biti će moralna doktrina Drugog Vatikanskog Sabora i njegovih branitelja. Jer ovo nije samo Franjino pitanje, i on to dobro zna i iskorištava. To je što je Fernandez potcrtao u drugom intervjuu: koncilski nauk o vjerskoj slobodi, itd., jest ni više ni manje nego presedan. To jest, "ne gledajte Franju, gledajte njegove koncilske prethodnike, tu je stvar."

I na taj način Franjo stavlja prst u ranu, i pritišće Burkea. Dok Burke proslijeđuje sa svojom šutnjom čekajući tko zna što, Franjo ne miruje. Čak i otvara novi front, liturgijske reforme.Da budemo jasni, treba reći da Rimski Pontifeks ima pravo za napraviti promjene u liturgiji, ali ne bilo kakve promjene. Ne može napraviti promjene koje bi ostavile misu nevažećom. Poznavajući Franjinu naklonost prema "ekumenizmu", i imajući u vidu već nekoliko momenata koji su se dogodili vezani za predmet (dokument kurije "Od konflikta do jedinstva", komentari Kardinala Coccopalmeiro u vezi valjanosti anglikanskog "svećenstva" ili "ministra", Franjine riječi gledi prisustva katolika na anglikanskoj "misi" i obratno, i sl.), jasno je da se priprema nešto veliko. Vidjeti ćemo dokle će htjeti doći. Osobno vjerujem da će provesti neki ritual koji bi bio minimalno dvoznačan, i koji će ponovo dovesti do polemika, sumnji i "konfuzija". Jer sjetimo se što smo rekli: ako može prekršiti jednu zapovijed, može ih sve.



[Misa "lutki" za djecu, Buenos Aires, 15/10/2011. U jednom svijetu sa tako teškim problemima kako smo toga danas svjedoci, ono što nam je najmanje potrebno, štoviše trebalo bi biti odbačeno, jest jeftina vizija, banalna i površna vizija stvarnosti. Ako nešto treba svijetu onda je to snaga vjere i liturgija njoj u skladu, drugim riječima, vjera i misa od uvijek.]

Por todo ello, koliko god više bude čekao Burke na (njegovu osobnu!) reakciju, biće gore. Franjo će više napredovati u pravcu svog bijega.

To da: napredovati će po krhkom mostu od stakla koji će puknuti u bilo kojem trenutku. Njegova pozicja ima konzistenciju jednaku nuli. Tek ako se nađe makar jedan spreman na borbu, Franjo je gotov. Ovaj "samo jedan" je dovoljan da ga dovede u evidenciju ako se jednog dana konačno odluči za formalnu akciju. Govori Sv. Bellarmino u De Romano Pontifice:

"Peti stav je prema tomu istinit. Papa koji je očito heretičan automatski (per se) prestaje biti Papom i glavom, kao što prestaje bit kršćaninom i članom Crkve. Otud, može biti suđen i kažnjen od Crkve. Ovo je nauka svih Crkvenih Otaca koji su tumačili da očigledni heretik istovremeno gubi svaku svoju jurisdikciju."

Imamo ovdje, prema tome, dvije stvari: jedna, da manifestni heretik nije Papa, i druga, da taj heretik može biti suđen od Crkve.

Ali da li jedan laik može suditi u Crkvi? To nikad nije bilo, niti može biti. Bog može proizvesti nekog proroka ili sveca među laicima, kao na primjer Sv. Ivanu Orleansku za voditi određene akcije u korist Crkve, ali takve osobe nikad nisu suci u Crkvi. Bog im može dati riječitost ili akciju, ali ne autoritet, jer takav pripada posvećenima za tu službu. Zbog toga i "O dosta toga..." može samo razmišljati, moliti se i najviše poticati odgovorne, ali nema nikakav autoritet u Crkvi. Može, i shvaćam da i treba, ne slijediti Franju jer naučava ono što nije ni dobro ni katoličko, ali ga ne može smijeniti, makar ga smatrao antipapom. Sv. Bellarmino kaže da "može biti suđen i kažnjen od Crkve", i ovdje razumijem da treba biti da netko od kardinala ili barem biskupa (mislim da proslijeđuje više da budu kardinali) podignu formalno glas i skinu ga sa mjesta koje mu ne pripada. Ovdje dolazi do izražaja Tesis Cassisiacum (pozicija sedeprivacionista), prema kojoj kardinali nekog materijalnog ali ne formalnog pape (to jest, neki koji je to samo "materijalno" na osnovu što je izabran od kardinalskog zbora, ali u biti, to jest "formalno", nije Papa), zadržavaju karakteristiku vidljivosti Crkve. Drugim riječima, ovi kardinali mogu izvršiti korektivnu funkciju. S time imali bi jednu mogućnost za početi potpunu Restauraciju doktrine i liturgije Crkve.

***
Ova teza formulirana je osamdesetih godina prošlog stoljeća, među teolozima koji zajedno sa Lefebvreom započeli otpor prema koncilskim promjenama. Zbunjeni nevjerojatnim promjenama u Crkvi, promjenama koje su dolazile direktno iz Rima, počeli su tražiti odgovore na tu situaciju. Još za vrijeme Pavla VI, došli su do zaključka da on u biti nije Papa, i zbog toga Lefebvre ih je otpustio sa svoje bogoslovije i nije imao više veze sa njima. Ovi su se ustalili u USA, zaređujući se jedan od njih za biskupa preko ređenja vijetnamskog biskupa Thuca. Nakon toga imaju sedevakantsku (bolje reći da su sedeprivacionisti) bogosloviju u USA gdje formiraju nove svećenike. Jedan od njihovih najznačajnijih teologa jest O. Cekada, učenik dominikanca Guérarda des Lauriers, koji je prvi formirao Tesis Cassiciacum (razlika "materijalnog" i "formalnog" pape). Vode web stranicu Novus Ordo Watch, puna dosta dobrog teološkog predkoncilskog sadržaja, pozicija sa kojih komentiraju iz svoje perspektive današnje aktualnosti u Crkvi.


Njihov stav među sedevakanstkom strujom nije jedinstveno prihvaćen, i usput budi rečeno da među sedevakantistima ima ogromnih razlika u mišljenju Logična posljedica s druge strane odsustva autoriteta u Crkvi. S jedne strane kod modernista ima svega i svačega, kao što to obilno možemo provjeriti do kojeg rasula je došlo prvenstveno u nekim mjestima na Zapadu, ali i na Istoku i Središnjoj Evropi (uključujući Sloveniju, Hrvatsku i BiH; ne mora se puno trčati ni za naći ih Poljskoj, nažalost) ima dosta takvih plodova. Kod lefebrevoca običaj je da se rugaju ili napadaju koncilske pape kao onima koji - blago rečeno - ne naučavaju katolički nauk, dok s druge strane ih smatraju papama. Kod sedevakantista se događa ono što bismo mogli nazvati kao "svaki učitelj ima svoju školu", uz ne malu napast da proglase nekog od njih papom, jer prema njima, samo su oni u biti čista Katolička Crkva, pa prema tome mogu izabrati Papu.

*
Napraviti ću kratki prikaz glavnih raznih vrsta sedevakantista.
"Opinionisti": To su oni koji smatraju da je pitanje prazne Sv. Stolice predmet oprijedjeljenja i da nije obavezna kao vjerska dogma. Po njima katolici nisu obvezni tvrditi da je Franjo na pr. (ili Benedikt XVI) Papa ili nije, ono što je bitno to je otpor "koncilskoj Crkvi". Opinionisti polaze od premise da je nemoguće proglasiti formalno i kanonski herezu nekog Pape i njegovih nasljednika u slučaju da ovi nasljeđuju njegova učenja.

"Totalisti": oni koji tvrde da koncilske (II Vat.) Pape nisu prave Pape i da su lišeni bilo kakve moći ili jurisdikcije. Baziraju se na Buli Cum ex Apostolatus Officio Pavla IV (Papa u vrijeme Tridentskog Sabora, XVI st. Pavao IV plašio se da ne bi koji protestant tajno došao na Sv. Stolicu, te proglasio da je izbor (na mjesto pape) bilo kojeg heretika ništavan. Prema njima, oni koji su na Svetoj Stolici nakon Ivana XXIII/(neki od Pavla VI; prvi sazvao II Vat. Koncil, drugi dovršio) nemaju nikakav autoritet ili jurisdikciju. Sveta Stolica je apsolutno vakantna (prazna).

"Home Alone" (samo kući): ova grupa je prisutna uglavnom u USA. Smatraju da trenutno ne postoji bilo koji biskup ili svećenik koji može administrirati sakramente s dopuštenjem, jer je Sv. Stolica prazna nakon Pija XII, koji je zadnji Papa sa jurisdikcijom. Ova pozicija je vrlo ekstremna i vrlo je blizu hereze donotista protiv koje je propovijedao Sv. Augustin. Nasuprot ovima, drugi sedevakantisti koji imaju sakramente tvrde da ih je dopušteno dijeliti u slučaju potrebe, kao u ovim vremenima zatajenja.

"Sirianisti": Smatraju da je ustvari, po nekim informacijama, na konklavi 1958, kao i 1962, bio izabran kao Papa Kardinal Giuseppe Siri i da je on uzeo ime Grgur XVII. Radilo se o tome, prema ovima, da je SSSR izvršio pritisak da Siri odmah dadne ostavku i da se proslijedi sa novim izborom, odakle je proizišao Ivan XXIII. Za njih je Siri bio istinski Papa i vladao do svoje smrti, unatoč tome što je priznao ostale kao pape. Ova pozicija se zasniva na velikoj špekulaciji. Neki čak kažu da je tajno zaredio neke druge biskupe, itd. Uglavnom, proturječne informacije.


[Kardinal Siri]

"Mističari": tvrde da im je neko viđenje bilo Isusa Krista ili Gospe tvrdilo da je Sv. Stolica prazna ili uzurpirana. Vrlo ekstravaganta pozicija, i bez teološke osnove. U Crkvi privatna ukazanja ne mogu imati ulogu Učiteljstva. Možda najekstremniji slučaj je španjolske zajednice u El Palmar de Troya. Izvjesnom električaru, Clemente Dominguez, navodno se ukazao "Isus", mislim i "Gospa" i rekao mu da se zaredi za svećenika, a kasnije i za biskupa preko drugog biskupa (vijetnamac Thuc). Nakon toga bio je "mistično" imenovan kao Papa. 


[Clemente je imao i stigme, kako pokazuje i slika ispod. Priprostom i fanatičnom svijetu ne treba više. "Sam Bog govori preko njega", i vjeruju čovjeku koji više nema kontrolu nad samim sobom. Ljudi ako vide kakvo "čudo" ili "stigmu", prekinu svako racionalno razglabanje, a da ne kažem da zaborave na osnovne postavke vjere. Ovo je jako dobar primjer za ukazati na opasnost praznovjerja i dati se povesti osjećajima i dojmovima van svake pameti i kriterija, pa makar kako "uvjerljivo" izgledalo. Đavao je uvijek pametniji. Jedino ga vjerom možeš pobijediti. A u ovome nema vjere.]



Imao je i "nasljednike", jedan od posljednih - Gines Jesus Hernandez y Martinez ostavio je svoje "papinstvo" i otižao s nekom ženom (u BMW-u od 70.000). Cura mu kaže je izgubio vjeru, ali da je sladak ko šećer.


[Podsjeća li vas ono gore na nekoga "našeg"?]


[Nema tu šta više da se pita. Čovjek je "svet" pa ti pričaj što hoćeš. Dogođeno sa vlč. Zlatko Sudac pokazuje ogromnu štetu koju je hrvatskom narodu nanio "karizmatski" stil. Izgleda da je samo bitan osjećaj i neki "zanos". Vrlo snično fanatičnom pentakostalizmu. A ako netko "ozdravi", onda ne možeš svijetu stati na kraj, nesposoban da izvrši najjednostavniju kritiku.]



"Restauracionisti": Prisutniji su posebno u Francuskoj i Njemačkoj nego drugdje. Moglo bi se reći da su ogranak "mističara", jer usmjeravaju svoju nadu u momentu najveće opasnosti za Crkvu (zadnji progon), u vrijeme otpada. Sam Bog će izabrati nekog Papu dostojnog izabranja, koji će zajedno sa Velikim Monarhom Kršćanstva pobijediti i zadati smrt Antikristu. Obnoviti će se tada Katolička Crkva, pripremajući teren za Kraljevstvo Isusa i Marije. Tako interpetiraju mnoga proročanstva i poruke u privatnim objavama. Uglavnom loše interpretacije koje idu protiv Svetog Pisma. Odgovaraju također nostalgičnom čitanju povijesti.



Glavna greška ove struje jest da odgovara na neki način židovskom mesijanstvu i materijalnom milenarizmu toliko puta osuđenom od Crkve, jer pretpostavljaju zemaljski trijumf duhovnom Trijumfu u Drugom Kristovom Dolasku.

"Milenaristi paruzisti": Vrlo ih je malo, poneki totalirasta, mističar ili "Home Alone" prihvaćaju ovu opciju. Ali iz izvjesne perspektive može imati nekog smisla. Stoje iza toga da je Veliki Otpad kojem smo svjedoci ustvari etapa koja nas vodi do Zadnjeg Suda. Nakon ovoga, Isus Krist će sve obnoviti, i Crkva će primiti svoju krunu pobjede nad zlom. U jednoj riječi, Božja intervencija dati će kraj otpadu i Krist će kraljevati nad svojim vjernicima (kao što i jest Glava i Gospodin Crkve). Pitanje je kao i kod Restauracionista da li se radi o ovozemaljskom kraljevanju Krista nad Crkvom još uvijek na zemlji, ili već u vječnosti. Prema tome, ova pozicija također, makar sada sa izvjesnom neizvjesnošću, se dotiče teme milenarizma.



Ostaje svakako neriješeno pitanje: "i kako trebamo djelovati u međuvremenu?"

"Konklavisti": budući da nema Pape, a mi smo jedini pravi katolici, e pa onda mi ćemo izabrati novog Papu Katoličke Crkve. Taj će voditi otpor protiv "koncilske Crkve". Ali zaboravljaju da je jurisdikcija koju bi imali tradicionalni biskupi, suplementarna i ne redovita, zbog tragično po vjeru stanja stvari. Očajni zbog prazne Sv. Stolice, posežu smješnim i žalosnim situacijama izbora novog pape. 



Već ih je bilo nekoliko.

"Material/Formalisti"/Tesis Cassiciacum ili od Mons. Guerard des Lauries (sedeprivacionisti): Možda se radi o najrazrađenijoj teološkoj tezi među sedevakantistima. Zasniva se na razlikovanju "materije" i "forme". Polaze od stanovišta da koncilska Crkva i njena hijerarhija nisu bili legalno proglašeni kao ne katolici.
Pape Drugog Vatikanskog Sabora nisu istinske Pape, već samo "materijalno", to jest, izabrani kao Pape ali koji ne mogu biti nasljednici Svetog Petra jer su prigrlili modernizam. Kao materijalne Pape posjeduju samo materijalno naslijeđe (da pojednostavimo, zauzimaju ono mjesto na kojem su bili prave Pape), nešto slično orijentalnim šizmaticima Bizantije, koji su sačuvali moć za imenovati biskupe i župnike na svom teritoriju, ali to čine bez dopuštenja. Međutim, ukoliko bi se obratili na Katoličku vjeru, mogli bi vršiti svoj autoritet sa potpunim dopuštenjem. Radi se o kanonskom načelu zvanom "materijalno naslijeđe", to jest naslijeđe jednog položaja moći a da se ta moć ne primi. Slično je bilo sa koptima u prvom tisućljeću.

Analogno, oni koji zastupaju Tesis Cassiciacum postuliraju da hijerarhija "koncilske Crkve" imaju dopušteno izabranje, ali budući da se radi o hereticima, ne mogu se prihvatiti svojih dužnosti ili položaja. U slučaju da se odreknu svojih grešaka i hereza, primili bi pravo naslijeđe, ne samo materijalno već i formalno.
Drugu analogiju koju koriste jest na primjer primanje sakramenta krizme u smrtnom grijehu. Sakramenat je dan, ali nema efekta jer ga priječi osoba koja ga prima.


[Mons. Guerard des Lauriers, branitelj Teze Cassiciacum]


*

Sedeprivacionsti su lišeni ove napasti jer oni smatraju da je koncilska Crkva uzurpirala mjesta koja im ne pripadaju, i duhovna i materijalna. To jest, uzurpirali su hijerarhiju a i građevine (ckrve, katedrale i druge institucije). Ukratko, oni smatraju da to pripada pravoj Katoličkoj Crkvi, ali to se može desiti samo obraćenjem ovih kardinala, ili čak "Pape" kojeg su ovi izabrali (Tesis Cassiciacum). U biti, očekuju obraćenje jednog izabranog za Papu, koji će konačno napraviti red u Crkvi. Do tada oni smatraju da mogu udijeljivati sakramente, uključujući biskupsko ređenje, i posebno služiti misu, jer to im je dopušteno "stanjem potrebe" u Crkvi zbog otpada hijerarhije u vjeri. Jer po njima "Božje pravo" je iznad vlasti jurisdikcije kad su oni koji je vrše očigledno otpali od vjere.

***

Ovdje nas još čeka jedan problem. Burke očekuje da se da jedan jedini izlaz za njegovu korekciju. Kaže: "Pape trebaju naučavati i biti poslušni jedinoj Katoličkoj Vjeri. Ukoliko nisu takvi, trebaju biti smjenjeni,..." ...Ali, i što ako Franjo ne posluša, ako ne prihvati korekciju? Nakon pedeset godina kontrolirajući i poplavljujući bogoslovije modernizmom, s tolikim ljudima koji i dok dišu i ispod kože misle kao Franjo, Franjo će popustiti i poviti šiju pred korekcijom? Ta on ima čitavu vojsku ispod sebe! Pogledajte samo Hercegovinu. Navodno važi za tradicionalnu pokrajinu i oblast u kojoj "ljudi dobro vjeruju", ali kler je strahovito za Franju. Moraš dobro i lukavo sastrugati kakvo pitanje, i biti na samo sa nekim da bi ti priznao i skoro očajan uhvatio se za glavu. Nije daleko od toga ni Hrvatska. Na Zapadu, valjda su navikli na otvorenije razgovore tokom decenija, moći ćeš naići naići na mali dio klera koji će - uvijek u četiri oka i bez mobitela i snimanja - nešto reći. A u ispovijedima, sigurno mora biti svega.

Ovdje je gdje mi izgleda Burke previše optimista i naivan. Mislim da će ostati u manjini. Onda, ili ide dalje i imati će šizmu - ali prema Franji, ne prema Crkvi -, ili će se preplašiti i odustati.

Ali pobuna - ili šizma, kako se htjedne nazvati - protiv Franje, neće biti džaba. Biti će kvalificirana kao pobuna "ultrakonzerativnih" kardinala i Franjini prijatelji, bilo otvoreni i prividni unutar Crkve, koliko oni izvana koji ga toliko vole, oprijedijeliti će se za Franju. To će povući sa sobom da će materijalna dobra Crkve ostati u Franjinim rukama. Ckrvene bolnice, župe, samostani.. tolike i tolike zgrade koje pripadaju Crkvi već stoljećima, kontrolirati će ih Franjo. Buntovnici će ostati bez dobara, i kardinali moguće je i bez plaća. Osim možda, da pobuna protiv Franje bude nešto veća. U bilo kojem slučaju, jedna vrlo teška situacija.

To je dakle također jedna situacija koja se može desiti. Jedina opcija biti će onda Crkva "katakumba". Je li spreman Kardinal Burke na to? Izgleda mi da čak niti razmatra takvu opciju kao moguću, a ipak, događaji se upravo mogu razviti baš u tom pravcu. Dopustiti ću sebi sugerirati Kardinalu Burke, bolje reći moliti ću da to uzme u obzir sa ozbiljnošću i otvorenošću koju predmet zahtijeva, da se podsjeti svih pouka Starog i Novog Zavjeta s obzirom na borbu protiv nedostatka vjere i grešaka. Što im kaže sam Gospodin svojim Apostolima nakon što su se mnogi skandalizirali na njegove riječi, prema kojima će dati svoje Tijelo i Krve za istinsko jelo i piće? Nije počeo da im obrazlaže, već: Hoćete li i vi otići? Istina ne dozvoljava kompromise. Ali samo ako se sa vjerom prihvatimo Gospodnjih riječi, pobijediti ćemo jer pobijeda uvijek može doći samo po njegovoj milosti i pomoći, ne preko naše snage. Kako su pobijedili izraelićani divlje narode koji su ih htjeli istrijebiti? Po vjeri. Kako je David pobijedio Golijata? Po vjeri. Što kaže Gospodin Gedeonu (Knjiga Sudaca) kad je trebao osloboditi Izrael? Pođi sa tri stotine vojnika, jer se tako treba vidjeti da je pobjeda moja. Nema drugog puta, niti druge opcije.

Ostaje evidentno da ako Burke počne voditi ljudske račune, stati će prije nego počne. Ali ovo neizostavno mora biti jedina moguća opcija, pod bilo koju cijenu: ne pristati na laž. Nakon toga, Bog će providjeti. Gospodin je umro na križ bez ičega. I tako pobijedio.















Broj komentara: 55:

  1. "Material/Formalisti (sedeprivacionisti)… Polaze od stanovišta da koncilska Crkva i njena hijerarhija nisu bili legalno proglašeni kao ne katolici.”
    “U slučaju da se odreknu svojih grešaka i hereza, primili bi pravo naslijeđe, ne samo materijalno već i formalno.”
    “Sedeprivacionisti … U biti, očekuju obraćenje jednog izabranog za Papu, koji će konačno napraviti red u Crkvi.”

    Ovako stanoviste sedeprivacionista je zaista sokantno, jer kako netko tko nije, kao heretik (otpadnik i neprijatelj Crkve) – dakle NE katolik, uopce mogao biti kandidat, a kamoli izabran moze tek tako obratiti i postati legalno i legitimno Papa???

    Znamo da je “papa” Ivan XXIII bio mason prije izbora za “papu” – dakle po automatizmu ekskomuniciran iz Crkve, “papa” Pavao VI bio mason i javni bludnik – sodomita, a za “papu” Bergoglia se i ne moze nabrojati sto sve naopako nije bio, ali u njegovom slucaju je najjaca optuzba da je notorni talmudista – dakle najotvoreniji, direktni, neprijatelj Isusa Krista i njegove majke Bogorodice Marije i kako sada takav antikrist moze postati valjani Papa? Na osnovu njegove izjave? Pa tko bi mu normalan povjerovao u obracenje sve i da se sleperima pepela zasipa do kraja zivota, jer ovo zlo koje je posijao za 100 zivota on ne moze da ocisti!!! Ni za milion zivota, to samo Bog moze ocistiti!
    Ocistiti zlo koje je posijao znaci vratiti sve one koje je pogurao na put u pakao na put k Bogu, a u to ni lud covjek ne moze da povjeruje da je moguce, jer svi oni kojima odgovara Bergogliova teologija, po kojoj je pakao prazan, prvi bi ga popljuvali i odbacili, cime bi bilo onemoguceno da popravi stetu koju je napravio i samim tim sve i da je taj put njegove legitimizacije i legalizacije moguc – a nije, jer heretik i ne katolik ne moze biti izabran za Papu – propao bi.

    P.K.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Jest, ova pozicija začuđuje. Osobno vjerujem, da ako bi se kojim čudom Bergoglio obratio, trebao bi odmah da podnese ostavku i da pravi pokoru za sve ono što je učinio za života, posebno u ove skoro četiri i po godine.
      S druge strane, "totalisti" su nagnuti traženju solucije u ovoj izvanrednoj situaciji. I mogu pasti u napast "konklavista", izabranja "novog Pape". Velika greška, jer svećenićka ređenja ako se razmatraju iz perspektive nužne potrebe u ovom trenutku, su samo za strogu zamjenu i administraciju sakramenata, nikako postupati kao da bi oni bili redoviti kler.
      Mislim da se mora čekati da Bog riješi ove neprilike, u međuvremenu ne pristajući na lažna učenja. Vidjeti ćemo, vjerujem u idućim mjesecima, kako će se rasplesti inicijativa Kardinala Burke.

      U vezi opraštanja grijeha, mi nikad ne možemo u potpunosti zadovoljiti za grijeh. Samo preko Žrtve Isusa Krista i njegovog oproštenja. Istina je, ako se neka osoba kaje zato što je nekom drugom razbio jedan prozor na kući, ne dobiva oproštenje dok ne isplati štetu. Ukoliko je totalni beskućnik, i tada bar nešto treba da pokuša, razgovarati sa vlasnikom i sl. A što ako netko ubije makar jednog čovjeka? Može li nadoknaditi štetu? Ne, nemoguće je to. A ipak, ako se doista kaje i spreman je vršiti pokoru, Bog oprašta. Ne vjerovati u Božje oproštenje jest grijeh protiv Duha Svetoga, kao i prezauzetnost, misleći da će Bog sve oprostiti radio ti što radio.

      Izbriši
    2. Postovani, u potpunosti se slazemo.

      Jedino zelim da kazem, konsekventno prije recenome, da je nemoguce vjerovati u mogucnost obracenja jednog Begoglia i zato hocu da, po mojem vidjenju, pojasnim sledece: “ … A ipak, ako se doista kaje i spreman je vršiti pokoru, Bog oprašta. Ne vjerovati u Božje oproštenje jest grijeh protiv Duha Svetoga … “.

      Ova vasa konstatacija je apsolutno tocna i pravovjerna, ja samo hocu da kazem da je nemoguce vjerovati u obracenje jednog antikista koji je za pretpostaviti jednom bio primio (tj. prihvatio) vjeru kao dar Duha Svetoga (ako je primio sveti sakrament svecenistva to bi trebao, ali ne mora, biti dokaz primitka tj. prihvacanja vjere kao dara Duha Svetoga) i on je tu vjeru najstrasnije izrugao, pogazio i popljuvao i sa sobom povukao i pogurao k paklu veeeliko stado njegovih idolopoklonika svih “vjera” new age-a, ciji je on glasnogovornik.

      Dakle, u Bozje oprostenje raskajanom grjesniku moramo vjerovati i nadati mu se, ali vjerovati da se jedan anikrist moze obratiti i tako obracen odmah postati papa (jer je bio “legalno” izabran) je zbilja opasna ludost - kao da ju je sam Bergoglio smislio.

      Jos jedna digresija na temu obracenja jednog “pape”: sto je moglo predstavljati obracenje Wojtyle nakon njegovog odpadnickog-grozno-heretickog ljubljenja Kurana (za sto se nikad nije pokajao)? Je li trebalo da javno razbuca Kuran (cime bi bio izazvao strasna krvoprolica nevinih krscana da je to uradio)? Tko bi mu vjerovao da se obratio, a da nije napravio jedan takav zahvat? Da li bi on mogao biti papa, ako je nakon strasne hereze za koju se pokajao i cinom pokajanja izazvao nemjerljivu patnju i bol mnogih vjernika? Zar bi bilo moguce da mu Bog oprosti za zlo koje je izazvao svojim obracenjem sve da se ne znam kako pokajao, jer se opet trebao pokajati zbog pokajanja koje je izazvalo toliko novoga zla?

      P.K.

      Izbriši
    3. O pripadnosti Ivana XXIII masoneriji se špekulira. Ono što znamo jest da su masoni bili zadovoljni njegovim koncilom i njegovim upravljanjem. Dopustio je učestvovanje na koncilo prije osuđenih teologa ili stavljenih pod upitnik, javno izjavio da nema više potrebe za kontrolirati lažna učenja.
      S Pavlom VI masoni su bili još zadovoljniji. O njegovoj homoseksualnosti postoje nekoliko ljudskih svjedočenja i par pisaca koji (i iz Crkve) koji su to osudili u svoje vrijeme. Ono što znamo to je nauk koji je dopusti da cirkulira i osobno ga odobrio, koji smo komentirali dosta puta na ovom mjestu.

      Izbriši
  2. Ako je Sveta stolica toliko godina prazna ne moramo se uopće osvrtati što radi papa Franjo. Također ni kardinal Leo Burke jer je onda i on neregularan kao i svi drugi koji su potvrđeni od neregularnih papa. Neregularni kardinali biraju neregularnog papu koji će sjesti na stolicu koja će biti prazna tj. neregularna.
    R

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Jedno je dopuštenje za vršiti svećeničku službu, a drugo valjanost te službe. Na primjer, šizmatici pa čak i heretici mogu valjano zaređivati ukoliko koriste katolički obred. To je Crkva oduvijek branila, čak i kažnjavala one koji bi zaređivali prethodno valjano zaređene heretike koji bi se obratili.
      Ako se bilo koji istočni (ne katolički) biskup obrati na katoličku vjeru, on u punom smislu obnavlja pravu hijerarhiju. Sve te stvari su moguće. A samo Bog može obratiti srca. Koji je katolički nauk, to je crno na bijelom dobro i u pojedinosti zapisano. Bilo koji katolički biskup može se u bilo kojem momentu vratiti tome.
      Kako ćemo izaći iz ove situacije, to ne znam, ali znam da je Bogu sve moguće. Ako molimo i postimo i svet život vodimo na ovu nakanu, Bog će nam pomoći.
      Ovo se može shvatiti samo u kontekstu posljednjih vremena Velikog Otpada. Također znamo što nije katolički nauk i što ne trebamo slijediti. Ne slijedimo zabludu, a Bog će već providjeti na način samo njemu poznat.

      Izbriši
  3. Postovani R,

    Imate veoma cudan stav glede Crkve Kristove. Kao da vam nije ni stalo za Crkvu.
    Nasa Crkva je okupirana (zaposjednuta) od strane intrudera koji rade i protiv Boga i protiv covjeka. Da li biste bili tako indolentni (da ne kazem bezobzirni) da vam je vasa kuca, vas dom okupirao neprijatelj i iz vaseg doma rusi vas ugled i dobro ime?

    Istina, Bergoglio i komp. nisu Crkva, nego Novus Ordo sekta, ali fizicki su zaposjeli nase crkve i sjediste nase Crkve – Vatikan i sa tih pozicija ocrnjuju i na sve gori glas iznose nasu Crkvu koju oni zele da uniste u korist antikristovske New Age posasti.
    Bez Isusa mi nemamo sanse da obranimo Crkvu, ali nepristajanje na ovu posast koju Novus Ordo sekta kao mahnita sprovodi nas spasava od paklenog grijeha pristajanja uz neprijatelja Bozjega i nasega!

    P.K.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dragi brate u Kristu ,P.K.
      ne morate brinuti za moj stav prema pravoj i jedinoj Kristovoj Rimokatoličkoj Crkvi. Odgovorit ću vam riječima blaženog a uskoro i svetog Alojzija- u ljubavi prema Crkvi ne dam se nadvladati od nikoga. Dobri Bog mi je već dao tu milost da sam ju mogao i morao dokazati , a i opet će mi nadam se dati. Ubrzo ćeš i ti , a i svi slatkorječivi vjernici koji sjede na dvije i više stolica to moći dokazati i svojom krvlju. Ako nisi spreman svoj život dati da bi ga sačuvao , jao tebi.
      Vremena je malo , savjetujem ti da čitaš Sveto Pismo , i u Njem ćeš naći odgovore o posljednjim vremenima . Tamo ćeš naći da Krist treba doći kako je Pisano , u Svojoj slavi sa Svojim Anđelima kao pravedni Sudac , i što se sve treba zbiti , otpad od vjere, i tako će i biti , a ne kako bi neki htjeli i kako si zamišljaju. Također nigdje ne piše da će ga dočekati ni Burke , ni Franjo , ni Zlatko . Neće biti ni zgrada crkve, vatikana , ni stolice , ni raskoši jer će se sva počela raspasti. Počni moliti da ti Dobri Bog dadne vjere pa kad dođe Isus da je može naći . Nemojte Boga praviti lašcem jer je njegova Riječ vječna i ne može se promijeniti pa ma kolko željeli da se ,još, ne ispuni. Sve će se to do svakog zareza zbiti jer se mora zbiti.
      R

      Izbriši
    2. Treba razlikovati osobnu vjeru od milosti sakramenata koje je Bog obećao dati do kraja svijeta, jer Crkva će ostati do kraja.

      Izbriši
  4. Opširan i dobar tekst.
    Mali ispravak.
    Isusova čovječja narav nije bila posrnula kao Adamova, a ja osobno vjerujem da je Isusova ljudska duša bila prvi stvor, te da je Adam stvoren na sliku i priliku Isusovu, ali zbog Adamovog grijeha njegovi potomci su tu sliku izgubili i mogu je ponovno i jedino dobiti krštenjem i vjerom u Krista.
    Oko glavne teme:
    - da, ako se napusti jedna zapovijed, kao recimo šesta i deveta u AL, onda se griješi protiv svih - točno ste to napisali,
    - ali kompletna hijerarhija Crkve je potpisivanjem dokumenata V2, poglavito Nostra Aetate u kojem se kaže da se katolici i muhamedanci mole jednom milosrdnom Bogu, je prekršila prvu Božju zapovijed i to na najgori mogući način, jer su oni te heretičke dokumente potpisali kao biskupi Crkve,
    - dakle gdje je bio Burke dosad, Asizi je kudikamo veći skandal nego AL, ali on je samo slijedio ostale heretike i nije nikad osudio tako strašno krivovjerje,
    - što je napisao jedan čitatelj, heretik nije ni mogao postati papom kad nije bio niti katolik, stoga su izbori svih 'papa' ništavni (za to nije ni nužna bula Cum Ex Apostolatus Oficio, kršćani bi i prije 16.vijeka heretika izbacili iz stolice sv.Petra),
    - ista stvar je s biskupima koji su prihvatili krivojerja,
    - k tome je novoredna crkva promijenila obrede svećeničkog ređenja i biskupskog posvećenja, tako da je vrlo vjerojatno kako Bergoglio nije ni svećenik, a kamoli biskup,
    - otpornici iz SSPX ali i ovi oko Burkea groze se s pomisli da nema pape ili da novog pape možda više ne će ni biti, pa su seu tom strahu pozdravili sa zdravim razumom i prihvatili bi i Antikrista na mjestu pape, jer netko po njima mora biti papom, ili nema Crkve za koju je Isus obećao da je vrata Paklena ne će navladati - vrata Paklena su heretici i po tome se vidi da Bergoglio ne može biti papom niti to može biti crkva kojoj je na čelu).
    - a to je zabluda, jer nigdje niti u sv.Pismu niti u nauci kršćanskih otaca ne stoji kako će Isusa Krista dočekati hijerarhija Crkve na čelu s papom, štoviše svojim retoričkim pitanjem Isus nam je rekao da će Crkva tada biti najmanja,
    - k tome ako nam je prorokovano da će Krist poslati u ta vremena dvojicu svjedoka za koje se vjeruje da su Henok i Ilija, onda se vrlo pouzdano može reći da u tim posljednjim vremenima ne će biti niti pape niti hijerarhije Crkve, jer da postoji hijerarhija onda ne bi trebala dvojica svjedoka, nego bi papa prvi svjedočio za Krista, a protiv Antikrista,
    - vidimo da se upravo novoredna crkva najviše zalaže za globalizam, stvaranje svjetske religije (Asizi), to jest priprema put za Antikrista,

    OdgovoriIzbriši
  5. - osobno ne spadam čak niti u jednu navedenu skupinu sedevakantista jer ne negiram da još postoje svećenici koji daju prave Mise i sakramente (nisam home alone), ali držim da je smrtni grijeh biti na misama FSPX koji daju Mise u zajedništvu s heretikom Bergoglijom,
    - za sada vjerujem da više ne će biti papa niti biskupa,
    - hvala autoru na objašnjenju slučaja pape Honorija koji je po svemu ili bio okultni (skriveni) heretik ili se nije dovoljno borio protiv hereze nego je s hereticima paktirao što ga opet čini skrivenim heretikom,
    - mislim da je Crkva stoga trebala njega skinuti s popisa papa jer su ga ionako osudili niz papa nakon smrti, čak su davali stoljeće papine prisege i svaki put anatemizirajući ga,
    -ovako se je stvorio lažni razlog, kao što piše autor, da otpornici iz FSPX i oko Burka kažu da papa može biti heretik,
    - puno katolika imaju krivi stav da papa može baljezgati krivovjerja gdje god stigne, samo to ne smije učiniti kad kaže 'mi' to jest kad se izričito poziva da je nasljednik sv.Petra u ulozi nezabludivog učitelje i pastira,
    - to je potpuno ludi stav jer onda bi Bergoglio mogao reć da Isus nije uskrsnuo pred novinarima ili to reć s balkona na trgu sv.Petra, a ovi bi ga i dalje držali papom jer nije nastupio 'ex cathedra',
    - temeljna zabluda otpornika je što ne priznaju dogmu kako se svaki kršćanin, odnosno svatko tko se želi spasiti, mora staviti pod autoritet papa (živog i mrtvih jer oni čine papinstvo, ne samo živi papa), odnosno biti mu poslušan, dok oni priznaju Bergoglia kao papu i nisu mu poslušni - jer kažu ne možemo ga slijediti u krivovjerju.

    Božji blagoslov i zagovor BDM.

    OdgovoriIzbriši
  6. "Isusova čovječja narav nije bila posrnula kao Adamova, a ja osobno vjerujem da je Isusova ljudska duša bila prvi stvor, te da je Adam stvoren na sliku i priliku Isusovu,"

    U poslanici Kološanima Sv. Pavao nam govori da je Bog stvorio sve u Kristu i po Kristu. Sve što je stvorenjo, PO NJEMU JE STVORENO. Ali ne kronološki, već u zamisli.
    Atanazijevo vjerovanje nam govori: "Aequalis Patri secundum divinitatem; minor Patre secundum humanitatem."
    "Jednak Ocu po božanstvu; manji od Oca po čovještvu".
    Kristova ljudska narav se stvorena u vremenu po Duhu Svetomu i utjelovio se od Djevice Marije. Ali je Bog od vječnosti imao u misli Kristovo utjelovljenje. Sveti Filip Neri je bio mišljenja da bi se Krist i bez Adamovog grijeha utjelovio, da bi poučavao ljude i vodio ih u Nebo poput Henoka (ne jednako, jer je Henok trpio posljedice Istočnog grijeha), nakon usavršenja svetosti u ovom životu. Nakon grijeha, Sin Božji se utjelovljuje kao Spasitelj i Otkupitelj.
    Krist je, mogli bismo reći, kao nacrt za stvaranje. Ali nacrt je u Božjoj misli.

    Vrijednost obreda svećeničkog reda iz 1969? To je problematično pitanje. Apsolutno vjerujem da će se to jednom morati ispraviti. Ali da je nevaljano to je samo teološka postavka koja ima ne malu argumentaciju. To je glavni razlog pobune tradicionalista. Sam Lefebvre je rekao da ne prelazi preko pitanja sakramenata. Svećenike NOM koji bi htjeli surađivati sa FSSPX nije pripuštao službi bez UVJETNOG ređenja.

    Kad bi neki svećenik svjesno prihvaćao herezu bilo koju, i tako služio misu, misa bi mogla biti valjana ukoliko nakane svećenika su služiti prema obredu Crkve, makar bi počinio teški grijeh.

    OdgovoriIzbriši
  7. Priča o materijalnim i formalnim hereticima ponekad ne drži vodu.
    Jer postoji temeljni skup dogmi koje se nalaze u Vjerovanju u koje mora vjerovati svaki kršćanin, tu nema opravdanja da je netko samo materijalni heretik jer ne vjeruje npr. u sv.Trojstvo budući za tu dogmu ne zna, a postaje formalni tek kad mu je netko od naučiteljstva Crkve kaže a on i dalje odbija vjerovati.
    Ovo kažem zato što su sedeprivacionisti iskovali čudnu teologiju po kojem je npr. Bergoglio samo materijalni heretik, a ne i formalni, pa kad spozna da je naučavao krivovjerja te kad se pokaje, onda će postati pravi papa.
    Ne, i ne. Kršćanin mora znati da izvan Crkve nema spasenja, jer uostalom zašto je onda u Crkvi. Kršćanin kao što mora bezuvjetno vjerovati u sv.Trojstvo mora isto vjerovati kako su sve druge religije lažne i da vode u Pakao.
    Woytila je bio potpuni heretik kad je organizirao Asizi, ali tako je i sa svim biskupima koji su potpisali dokument da oni i muhamedanci vjeruju u jednoga milosrdnog Boga.
    I sad slijedi pitanje koje većina sedevakacionista odbija i čuti i odgovoriti.
    Kako je moguće da je prvi falši papa bio Roncalli, ako su ga slijedili svi biskupi u krivovjerju?
    Kako je mogao Pio XII - Pacelli izdati dokument po kojem se kaže da postoji drveno željezo, to jest da je moguće kako je moderna znanost u pravu glede evolucije, samo se mora vjerovati kako je Bog nekom majmunčetu udahnuo dušu Adama?
    Ili još prije Benedikt XV, bliski prijatelj vetoiziranog 'pape' Rampolle, 1914. izdaje encikliku u kojoj kaže kako su svi ljudi djeca Božja?
    Tu vam leži odgovor na pitanje kako su 'pravovjerni biskupi preko noći' prešli na krivojerje i potpisali V2 dokumente.
    Oni su već prije bili heretici, neki javni neki okultni.
    Zašto nije nitko od njih izdao barem 'dubio' kad je Benedikt XV u duhu humanizma napisao zabludu kako su svi ljudi djeca Božja (čemu onda Crkva i sakramenti ako su već ionako svi spašeni budući djeca Božja ne mogu završiti u vječnosti bez svog Bpga Oca).
    Odgovorom na ovo pitanje riješavaju se neke dileme sedevakancionista o tome dal prihvatiti liturgijske izmjene koje je doveo Pio XII u Veliki tjedan i koji je prvi angažirao masona Bugninija, Ivan XXIII ga je razriješio, a Pavao VI ponovno angažirao da završi svoje (ne)djelo 1969. s N.O.M.
    Na kraju, ako je Pio V s "Quo Primum" izrijekom anatemizirao pozivajući se na bijes sv.Petra i Pavla bilo koga tko bi nešto dodao ili oduzeo od tridentinske Mise, zašto su neki pape to prokletstvo prizvali na sebe?
    Koliko znam počelo je s 'nevinim' dodavanjem sv.Josipa u molitvu Mise u kojoj se spominju novozavjetni apostoli i sveci, a on spada u starozavjetne.
    U ime pobožnosti prema sv.Josipu išlo se protiv "Quo Primum".

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ti komentari o Benediktu XV ili Piju XII zasnovanisu da dvoznačnosti. S druge strane Pio XII nije tako rekao, već da znanost može istraživati to područje. Neću reći da time nije na neki način dao krila teoriji evolucije, ali on tu pravi izostavku, a ne grešku.
      A u vezi prvog, mi svi doista jesmo djeca Božja, ali kao stvorenja, ne po milosti.
      Što se tiče sedeprivacionista, koriste simil pravog sakramenta, na primjer krizme, koja se daje čovjeku u teškom grijehu. Sakramenat je pravi, ali nema efekta dok se ne vjernik ne pokaje i ispovijedi. Makar u trenutku primanja vrši svetogrđe.
      Kako je s druge strane Crkva uvijek naučavala da heretici mogu valjano slaviti sakramente? Odakle to može doći? Jer je Bog autor. I sad, ako se neki takav obrati, nije ga više potrebno rediti. Ta je analogija.

      Izbriši
    2. Ako su ljudi djeca Božja tato što su Božja stvorenja, onda su djeca Božja i sve biljke i životinje, kao i neživa priroda.
      Dakako da je to apsurd, Adam je bio dijete Božje, ali njegovi potomci nakon istočnog grijeha više nisu.
      Zato se krstimo, da bismo postali djeca Božja.

      Izbriši
  8. Više je važnih netočnih prikaza u ovome članku. Prvo i najbitnije, krivo prikazujete poziciju Bratstva sv. Pija X. Ono uopće ne tvrdi da su Liberije (sic!) i Honorije (sic!) upali u herezu, nego samo da su promicali herezu (bilo to namjerno ili propustima) te da su u tom smislu primjeri papa kojima se treba suprotstaviti jer su svojim postupcima ugrožavali vjeru (isto kao što je to učinio sv. Petar svojim postupkom u Antiohiji - nitko ne tvrdi da je krivo naučavao). Točan prikaz njihove pozicije možete pročitati ovdje: christusrexhrvatska.blogspot.com/2015/03/nezabludivost-pape.html

    U tom smislu nije toliko bitno je li Honorije stvarno zastupao herezu, a za Liberija morate dati konkretne reference gdje se mogu provjeriti Vaše tvrdnje. Opće je prihvaćena činjenica u crkvenoj povijesti da je sv. Atanazije bio izopćen.

    Sedeprivacionizam je naklimavija teološka teorija iz sede-tabora (ako izuzmemo one s ukazanjima, što zapravo nisu ozbiljne teološke teorije). Ne može netko biti u službi materijalno, a da nije formalno. Može biti samo valjano, ali nezakonito - dok ga mjerodavna vlast ne svrgne. Isto kao što se sakrament ne može podijeliti ako ima materije, a nema ispravne forme. Usput rečeno, NOW i skupina u kojoj je p. Cekada nisu sedeprivacionisti, nego tvrdi sedevakantisti koji smatraju nevaljanima sve pape nakon 2V kao i nove obrede. Njihove su pozicije teološki gledano ozbiljnije i mogu biti reprezentativne za sedevakantizam, a padaju na jednostavnom argumentu da oni sebi prisvajaju sud kojim proglašavaju papu formalno heretičnim (nije dovoljno da papa izrekne herezu, nego to treba biti sa sviješću i namjerom da zaniječe članak katoličke vjere) i svrgnutim. Za taj sud koji sa sobom nosi najteže kanonske posljedice sigurno nijedan pojedinac nije mjerodavan (osim više vlasti - a to može biti samo budući papa).

    Citirate Bellarmina kao da je to službeni nauk Crkve, što nipošto nije, nego se radi samo o jednom teološkom mišljenju koje nikoga ne obvezuje jer su ugledni teolozi zastupali i drukčije stavove. Iz današnje perspektive - kada je ovo pitanje sazrijelo u konkretnoj situaciji - mora biti jasno da ako je točno njegovo tumačenje, mora opet postojati instanca koja će utvrditi činjenično stanje da je posrijedi papinska formalna hereza. A to sigurno nisu pojedinačne osobe, nego u najmanjem slučaju tijelo koje predstavlja moralni sud Crkve (skup kardinala ili biskupa koji će biti opće prihvaćen), sigurno viši autoritet (budući papa), a nikako pojedinci. Sve drugo su apsurdi i kontradikcije koje odražavaju protestantski mentalitet.

    Brusićeva teorija da na kraju vremena neće biti hijerarhije je heretična jer je vidljivost Crkve jedna od njezinih bitnih oznaka, a ta vidljivost se odražava upravo u hijerarhiji koja ima jurisdikciju. U protivnom će se iskvariti i uništiti bit Crkve, a to je nemoguće jer je protivno Kristovom obećanju da će Crkva trajati do kraja vremena.

    A papa u svome redovnom naučavanju može izreći stvari koje nisu u skladu s naukom Crkve. Primjere imate u gornje citiranom članku. To je logično jer takvo naučavanje nije zaštićeno karizmom nezabludivosti, a ako je tako, znači da se mogu uvući zablude. Reći da se ne mogu je tvrditi da ono jest nezabludivo, a to nije katolički nauk, nego zabluda koja iskrivljuje dogmu I. vatikanskog sabora.

    Što se pak tiče NO obreda, oni su defektni u smislu da su opasni za vjeru, ali prema tipskom izdanju (na latinskome) jesu valjani jer u protivnome smo u vrzinom kolu sedevakantizma na koji je već dan odgovor. Zato nadbiskup Lefebvre i njegovo Bratstvo nisu uvijek radili uvjetno ređenje, nego samo u određenim situacijama.

    Konačno, od kardinala Burkea ne treba puno očekivati jer se nije pokazao dosljednim u važnim doktrinarnim ili praktičnim pitanjima - brani zakonitost NO i II. vatikanskog pa zastupa kompromis između tradicije i modernističkih postkoncilskih reformi, a to je krivo rješenje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. 1) Što se tiče pozicije Bratovištine SPX, dovoljno je pogledati jedno od njihovih glasila, The Remnant:
      https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/1284-can-the-church-depose-an-heretical-pope

      Česti su isticanje primjera "heretičnih Papa" s njihove strane. Ono što tvrdi Michael Davies jest također njihova karakteristična pozicija. On pravi paralelizam između Sv. Atanazija i Lefebvrea. Roberto di Mattei prije par godina napisao je članak o "herezi" Ivana XXII, što nije točno. Itd. Kad budem imao vremena, komentirati ću tu temu.

      2) Papa Honorio nije bio heretik, već kako tvrdi Sv. Ligorio, također crkveni naučitelj, nije spriječio širenje hereze i zbog toga je bio osuđen na naknadnim koncilima.

      3) Cekada je zaređen od Lefebvrea, i njegov profesor je bio osnivač Tesis Cassiciacum kojeg citiram. On je u bliskom kontaktu sa Biskupom Sonborn, koji zastupa istu poziciju. Oni su doista sedevakantisti, ali dopuštaju mogućnost da Bog obrati nekog od izabranih koji naučavaju ili brane hereze. NOW je iste pozicije, ali oni ne smatraju da to mora biti točno. Oni će podvrći svoje mišljenje kad ako Bog da imadnemo Papu. Nisam istaknuo ovdje da jedan laik može svrći izabranog heretika za papu, to sam baš slično i rekao, već da ne treba slijediti bilo kojeg heretika, a posebno ne onog na tako važnom mjestu.

      4) Bellarmino je jedan od zadnjih velikih teologa koji su pisali o mogućnosti da Papa bude heretik, bolje reći kako proslijediti u slučaju da je heretik na Svetoj Stolici. On je Doktor Crkve, crkveni naučitelj. Njegovo mišljenje je vrlo bitno. Nijedan papa nije ga opovrgnuo. Sv. Ligorio je bio praktično istog mišljenja. Bellarmino je prevazišao prijašnje teologe koji su pisali o tome, bolje reći imao ih je u obzir i komentirao njihove radove. Ono što je pisao totalno je u skladu sa Papom Pavlom IV i Cum ex apostolatus officio, bula o nepriznavanju heretika za papu. Smisao ove bule je uključen u Kanonsko Pravo 1917.

      Izbriši
    2. 5) Mišljenja sam da će valjana crkvena hijerarhija ostati do Kristovog ponovnog dolaska, i smatram da to odgovara dogmi o neuništivosti Crkve i njenom opstanku "u sve dane do svršetka svijeta". Međutim, što se tiče jurisdikcije, trebamo razlikovati božansko pravo od kanonskog. Bog je naredio Apostolima i njihovim nasljednicima propovijedati Evanđelje svim narodima, kao i slaviti misu, otpuštati grijehe, krstiti i ostalo. U normalnim prilikama jurisdikcija je logična posljedica i u skladu s tim božanskim pravom. Međutim, ako na Sv. Stolicu sjedne heretik, zašto njega slušati? Ili, time što nemamo Papu, zašto onda reći: "budući da nemam jurisdikciju, ne administriram sakramente"? Bog hoće da se sakramenti daju vjernicima, i da se slavi sv. misa. Ova situacija može se opravdati samo u ovako specijalnom slučaju kakav promatramo.

      6) "A papa u svome redovnom naučavanju može izreći stvari koje nisu u skladu s naukom Crkve. " Ne. Tu se upravo razilazimo. Učiteljstvo je učiteljstvo, makar ne bilo izvandredno. Taj stav osuđen je od dosta papa, zadnji je bio Pio XII u Humani Generis. Tu treba razlikovati privatno mišljenje nekog Pape, od redovitog magisterija, u kojem Papa ima nakanu dati pouku Crkvi.

      7) Istina je da Lefebvre nije nikad apsolutno rekao da je NOM nevaljan, ali da može biti sumnjiv. Ne znam kako sada u svakom slučaju proslijeđuje FSSPX, ali Lefebvre osobno nije htio primiti svećenika zaređenog novim obredom a da uvjetno ne primi ređenje po starom. Osobno mislim da NOM može biti valjan, ali ovisi dosta o nakani svećenika. Obred, kako znate, ima toliko problema, ali mnogi svećenici vjerujem da imaju katolički stav prema njemu i da je valjan jer ga je naredio Papa (kako oni misle). Ali jednako tvrdim da ovaj obred treba biti dokinut, i neće biti obnove u Crkvi dok se to ne provede. U isto vrijeme, slijedeći lex orandi, lex credendi, morati će se pobiti sve zablude koje su se ovih zadnjih decenija širile.

      8) U vezi Kardinala Burke, nadam se i molim Bogu da se Bog okoristi time, i da to bude početak obnove. Svakako da treba toliko toga izmjeniti, ali se nadam da ovo bude početak. Vidjeti ćemo.
      S druge strane, stav FSSPX je katastrofalan sada. Upravo s ovakvim čovjekom kakav je Bergoglio, koji razara i Crkvu i šteti kršćanima, i politički doprinosi razaranju Evrope mimo svega toga, oni mu otvaraju širom ruke i upravo sada vrše pregovore o svojoj prelaturi.

      Na koncu, sedevakanstka pozicija je vrlo zahtijevna, i mislim da bi se na nju lako moglo primjeniti, barem u izvjesnim slučajevima, poslovica da je "najbolje neprijatelj dobrog". Tražeći neku praktično savršenu situaciju, teško je živjeti vjeru na takav način. Ima ih koji mogu. Poznajem slučaj npr. jedne žene u Kanadi koja je na 2.000 km od prve kapelice gdje slavi misu neki sedevakantni svećenik. Ta žena ide na misu jednom ili dva puta godišnje. Prije je bila protestant, i obratila se na katoličanstvo, i to bez kompromisa prema novatorijama. Poznajem jedan mladi bračni par s nekoliko djece, oboje su sedevakantisti. Jednako idu na misu nekoliko puta godišnje zbog udaljenosti. Opet jedna druga skupina je napravljena baš na takav način da izbjegnu udaljenost. Iz raznih krajeva Španjolske išli su tražiti posao u jednoj oblasti da bi mogli ići nedjeljom na misu. Ali obično je to vrlo teško izdržati. Veliki je problem odgoja mladih. Njima je potreban kontakt njima sličnih, a kod sedevakantista toje vrlo teško.

      Izbriši
    3. @Katolička tradicija:
      "Brusićeva teorija da na kraju vremena neće biti hijerarhije je heretična jer je vidljivost Crkve jedna od njezinih bitnih oznaka, a ta vidljivost se odražava upravo u hijerarhiji koja ima jurisdikciju."
      Crkva je vidljiva ovom svijetu dok god postoje katolici koji sebe drugima na pravi način prikažu katolicima.
      Ako je Bergoglio takav katolik onda je Crkva mrtva i vrata Paklena su je nadvladala.
      Uostalom, ako je nužno da postoji vidljiva hijerarhija Crkve, onda su neprijatelji Crkve ju mogli još u 19.st. likvidirati tako da redom ubiju papu i kardinale na nekoj konklavi ili kad je zasjedao prvi vatikanski koncil u okruženju masonske vojske.
      Vi ne vidite ili ne želite vidjeti kako živimo u posljednjim apokaliptičnim vremenima.
      Takva teologija o vidljivosti Crkve je više nego problematična jer u krajnosti opravdava Antikrista koji bi eventualno zasjeo u Petrovu stolicu, i izrijekom se protivi Otkrivenju koje navodi kako je Žena, to jest Crkva koja rađa (a rađa kršćane) skrivena od Zmaja (Sotone) tako da ju je Bog sakrio u pustinju.
      Žena-Crkva i dalje rađa jer još uvijek se krste ljudi i još uvijek ti novokrštenici mogu od Crkve dobiti njezin nezabludivi nauk.
      Nadalje, i Isus i Danijel kažu kako će na kraju nestati dnevna Žrtva, to jest Misa, te da će na mjestu Svetinje biti grozota pustoši.
      To potpuno obeskrijepljuje vašu teologiju jer Crkve će biti do kraja, ali više ne će biti Mise, a to znači da više ne će biti pravih svećenika, ergo hijerarhije Crkve.

      Izbriši
    4. @Katolička tradicija:
      "Što se pak tiče NO obreda, oni su defektni u smislu da su opasni za vjeru, ali prema tipskom izdanju (na latinskome) jesu valjani jer u protivnome smo u vrzinom kolu sedevakantizma na koji je već dan odgovor."

      Ovaj odgovor kaže ustvari muhamedanci i katolici se klanjaju jednom milosrdnom Bogu, jer u protivnom dolazimo u vrzino kolo sedevakantizma.
      Nema nigdje u Objavi i nauci Crkve da će Crkva imati živućeg papu kad drugi put dođe Isus Krist, ali to je stavljeno kao dogma ove lude teologije koja opravdava sve sadašnje i buduće sotonističke aberacije u novorednoj crkvi.
      I grozota pustoši o kojoj piše Danijel i govori Isus je opravdana inače dolazimo o 'vrzino kolo sedevakantizma'.

      Izbriši
    5. @ja isti:
      "Mišljenja sam da će valjana crkvena hijerarhija ostati do Kristovog ponovnog dolaska, i smatram da to odgovara dogmi o neuništivosti Crkve i njenom opstanku "u sve dane do svršetka svijeta"."

      Grozota pustoši na svetom mjestu koja će biti u posljednjim vremenima vas demantira.
      I proroštvo Danijelovo o prestanku dnevne žrtve - Mise kaže da više ne će biti ne samo hijerarhije Crkve to jest pape s biskupima, nego niti svećenika koji daju Mise.
      Bog je predvidio za kraj vrhunac zla kako bi konačni obračun bio totalan.
      Ali je rekao da će biti s katolicima do svršetka svijeta, i onda kad više ne bude hijerarhije Crkve, kad prestanu Mise i ostali sakramenti za koje je nužan svećenik (osim krštenja i ženidbe).

      Izbriši
    6. @ O dosta toga – Remnant uopće nije glasilo Bratstva (ne bratovštine – to su laički pokreti obično vezani uz određenu pobožnost) sv. Pija X., nego tradicionalni medij koji u pojedinim pitanjima ima različite stavove i ne ovisi o Bratstvu. Primjerice, zastupa u praksi kompromisnu liniju između FSSPX-a i zajednica pod ED komisijom (kao da je podjednako dobro ići na jednu ili drugu misu): https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/1973-new-from-remnant-tv-a-ceasefire-the-fssp-vs-the-sspx ; a s druge strane je opet blago kritično s obzirom na pregovore s Rimom: http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3125-regularization-and-the-total-vindication-of-archbishop-lefebvre . Također Remnant zastupa nešto drukčiju poziciju od Bratstva s obzirom na gubitak službe: momentalni gubitak službe uz deklaraciju Crkve, dok Bratstvo zastupa da ga može svrgnuti samo idući papa. Tako da ni s jedne strane Vaše tvrdnje nisu relevantne za raspravu. A je li koji papa stvarno upao u herezu nije toliko bitno, koliko pitanje da su činili sablazan i poticali aktivno ili propustom herezu (što i sami priznajete da je bio slučaj).

      Nije točno da je Bellarmin (sic!, ne Bellarmino) jedan od zadnjih teologa koji je o tome pisao jer ste i sami naveli članak u kojemu se citiraju mišljenja brojnih teologa nakon njega koji su imali drukčija stajališta. A Crkva se o ovome pitanju nije službeno očitovala te je rasprava otvorena i ne možemo jedno mišljenje predstavljati kao obvezujuće.

      Redovna jurisdikcija proizlazi iz božanskoga prava jer ju je Krist podijelio apostolima kroz vlast da upravljaju Crkvom. Ta vlast je prema sedevakantistima nestala, što je nemoguće jer se radi o bitnom obilježju Crkve. Papu se naravno ne treba slušati ako čini nešto sablažnjivo ili protiv vjere, ali to ne znači da je prestao biti papa – koji nije nezabludiv u svim stvarima, nego samo u onima u kojima mu je zajamčena ta karizma (a to je proglašavanje dogmi ex cathedra ili zajedničko naučavanje sa svim biskupima svijeta nekog nauka kao od Boga objavljenog).

      Izbriši
    7. ""A papa u svome redovnom naučavanju može izreći stvari koje nisu u skladu s naukom Crkve." Ne. Tu se upravo razilazimo. Učiteljstvo je učiteljstvo, makar ne bilo izvandredno. Taj stav osuđen je od dosta papa, zadnji je bio Pio XII u Humani Generis. Tu treba razlikovati privatno mišljenje nekog Pape, od redovitog magisterija, u kojem Papa ima nakanu dati pouku Crkvi." - ovdje ne razlikujete neke temeljne pojmove. Imamo redovno i izvanredno učiteljstvo od kojih i jedno i drugo može biti nezabludivo prema određenim uvjetima, isto kao što ne mora biti (crkveni sabor je izvanredno učiteljstvo pa nisu sve njegove odredbe nezabludive). Redovno učiteljstvo može imati oznaku nezabludivosti (ako papa naučava neki nauk koji se naučavao oduvijek i svugdje i to kao da se radi o istini objavljenoj od Boga), a i ne mora (što je u pravilu slučaj). Onda kada nema tu oznaku, može sadržavati stvari koje su podložne zabludi. To je sasvim jednostavna logika, kao što sam prethodno objasnio. U protivnom moramo reći da svaki papin čin naučavanja ima oznaku nezabludivosti, što je zabluda u najmanju ruku, ako ne i hereza.

      ,,ali Lefebvre osobno nije htio primiti svećenika zaređenog novim obredom a da uvjetno ne primi ređenje po starom" – ovo je također nepotkrijepljeno i netočno jer je baš suprotno bio prigovor svećenika koji su kao sedevakantisti napustili FSSPX (Sanborn, Cekada i dr.) 1983. godine.

      "S druge strane, stav FSSPX je katastrofalan sada. Upravo s ovakvim čovjekom kakav je Bergoglio, koji razara i Crkvu i šteti kršćanima, i politički doprinosi razaranju Evrope mimo svega toga, oni mu otvaraju širom ruke i upravo sada vrše pregovore o svojoj prelaturi." - suštinsko je pitanje je li Franjo papa ili nije, a ako sedevakantistička pozicija nije ispravna, onda smo dužni prihvaćati od pape sve što je ispravno i držati s njime kontakte. Jedino opravdanje za suprotno imamo ako on nije papa, a takav sud na sebe ne može uzimati nijedan pojedinac, kao što sam rekao. A suprotstaviti smo se papi uvijek pozvani i dužni, ako se radi o sablaznima i ugrozi za vjeru.

      Izbriši
    8. @ Emil Brusić – Vaš temeljni argument su pozivanje na svoja vlastita tumačenja sv. Pisma koja nisu ničime potkrijepljena osim vlastitim tumačiteljskim autoritetom. Mislim da ne trebam posebno napominjati čija je to metoda. Kada je Crkva potvrdila bilo koju od Vaših interperetacija? Nikada, a ona nemaju podlogu ni u otačkoj ili teološkoj predaji. Prema tome je jasno da ona nemaju nikakvu mjerodavnost, ponajprije ne za zaključke od takve presudnosti.

      A vidljivost Crkve nije samo u katolicima koji javno ispovijedaju svoju vjeru, nego u apostolskom nasljeđu. To je jedna od 4 oznake Crkve – jedna, sveta, katolička i APOSTOLSKA. Od apostola su biskupi primili vlast upravljanja Crkvom (jurisdikciju) skupa s vlašću naučavanja i posvećivanja. Crkva ne može izgubiti jednu od svoje 4 oznake jer bi se tada njezina bit iskvarila i ne bi vrijedilo Kristovo obećanje da će Crkva trajati do kraja vremena. Zato su takve tvrdnje u svojoj biti neuskladive s katoličkom vjerom i heretične.

      Izbriši
    9. The Remnant nije glasilo FSSPX, ali je jedan od bitnih medija iz njihovog kruga, na to sam mislio. Kao što Roberto di Mattei nije glasnogovornik Bratovštine, ali im je dosta blizak i ćesto ispoljava slične pozicije.

      U samoj Bratovštini ima velikih nesuglasica i nezadovoljstva zbog pregovora. Bilo je čak i dosta smjenjivanja rektora u Francuskoj zbog tog pitanja. Mnogo članova FSSPX su iznutra praktični sedevakantisti, ali zbog pohađanja sakramenata podnose mnoge stvari. Uostalom, iskustvo pokazuje da su pravi rudnik sedevakantista. Upravo zbog toga na njihovim blogovima (njima sklonim) ne dopuštaju ti ni da komentiraš, nešto što ovdje nije slučaj uvijek kad se argumentira s poštovanjem.

      Nakon Bellarmina ("Bellarmino" je na italijanskom) ne znam da sam ikog spominjao, osim Sv. Ligorija, koji je mislio praktično isto. Rekao sam da je Bellarmino naučavao potpuno u skladu sa Papom Pavlom IV koji je zazirao od mogućnosti da neki protestant ne dođe na Sv. Stolicu, ili bilo koji heretik.
      Bellarmino tvrdi isto što i Pavao IV u buli Ex cum... heretik (makar bio na mjestu Pape) gubi svaku jurisdikciju u Crkvi.

      U vezi uvjetnog ređenja prethodno zaređenih svećenika u novom obredu, Rama P. Coomarawamy, vrlo blizak Lefebvreu, navodi u knjizi 'Uništenje kršćanske tradicije' Lefebvreov stav, potkrijepljen njegovim pismom.

      Papi nije zagarantirana moralna ispravnost, jer činiti grijeh ili ne ovisi o slobodnoj volji, koja mora ostati slobodna. Zbog toga u upravljanju Crkvom može imati grešaka, ali ne u učenju. Jer kad naučava s nakanom to učiniti, dakle i preko redovitog magisterija, onda je zagarantirana nepogriješivost.

      I ono što ne množe biti nikako Papa, jest javni heretik. Dakle ne može javno istupiti sa pogrešnim učenjem ili čak utvrđenim mišljenjem. Upravo zbog toga Burke zahtijeva od Franje opovrći rečeno u AL jer s pravom smatra da je neodrživo to reći i biti Papa. Upravo je to rekao u svom intervjuu nedavno.

      Izbriši
    10. 1) Ponajprije bih napomenuo da upotrebljavate jezično gledano pogrešne izraze. U hrvatskom jeziku treba upotrebljavati hrvatske nazive, a ne talijanske ili engleske. Tako nije 'Bellarmino', nego je Bellarmin, nije Liguorio, nego je Liguori, nisu Liberio i Honorio, nego Liberije i Honorije; i konačno nije bratovština, nego bratstvo (objasnio sam već zašto i treba upotrebljavati izraz kojim se služe oni sami, a ne uvoditi neku svoju terminologiju).

      2) Remnant je zaseban tradicionalni medij koji ni o čemu ne ovisi o Bratstvu. Objasnio sam kako ima posebna stajališta u nekim pitanjima u kojima se razlikuje od Bratstva. I kod njih se može komentirati, dok se na stranicama Bratstva ne može jer to po naravi nisu forumi za raspravu budući da Bratstvo ima svoj stav i kao družba djeluje ozbiljno i ima svoj poredak i autoritet (slično nema komentara ni na stranicama sedevakantističkih zajednica).

      3) Iznosite proizvoljne i ničim potkrijepljene tvrdnje, a osim toga i terminološki netočne. Članovi Bratstva su samo njihovi svećenici, časna braća, sestre, plus treći red, a ne svi vjernici koji dolaze u kapelice. Zato izjava da su 'mnogi članovi iznutra praktični sedevakantisti, ali zbog pohađanja sakramenata podnose mnoge stvari' nema smisla. Koliko onih koji pohađaju kapele Bratstva jesu sedevakantisti objektivno ne možete utvrditi, a moja riječ protiv Vaše je da je takvih ipak (vrlo) malo jer čim oni iz tzv. 'otpora' često ne žele pohađati njihove kapele jer tvrde da su se kompromitirali, koliko više to vrijedi za sediće (koji ih proglašavaju hereticima, a neki zastupaju da se na 'una cum' misama ne smije sudjelovati). Isto vrijedi i za izjavu u kojoj su mjeri one 'rudnik sedevakantista', što također nema smisla jer sedića ionako ima jako malo u proporciji tradicionalista pa odakle onda govoriti o kakvom 'rudniku'.

      4) Treba također uzeti u obzir kasniju legislativu u vezi papinskog izbora iz CIC 1917. koji govori o pitanju izbora osobe koja bi eventualno bila u herezi - a govori da bi takav izbor bio valjan. Može se reći načelno da gubi službu, ali onda dolazi presudno pitanje tko to utvrđuje - koje Vi ignorirate - i tu se upravo vidi koliko je sedevakantizam krivo rješenje s obzirom na posljedice. Jer ne mogu pojedinci utvrđivati činjenično stanje koje je od prvorazredne važnosti za Crkvu, nego samo mjerodavni viši autoritet.

      Izbriši
    11. 5) Novi obred ne može biti sporan po formi ređenja (riječima posvećenja), nego po okolnostima s obzirom na druge molitve koje su izostavljene i zato se sporno pitanje odnosi na nakanu djelitelja. Evo ovdje izlaganja vlč. Hessea o tome: https://www.youtube.com/watch?v=2gPX7XEBdUQ . Zato Bratstvo prosuđuje od slučaja do slučaja. Nitko razuman neće dovoditi u pitanje ređenja po novome obredu koja su učinili npr. kardinal Burke ili biskup Schneider (ili drugi biskupi koji imaju jasan nauk o svećeništvu i sakramentu reda).

      6) Zabluda je i hereza reći da je u svemu što papa govori ili piše zajamčena nepogrešivost. To uopće nije katolički nauk, nego čista fantazija. Prvi vatikanski je jasan gdje su dometi papinske nezabludivosti - samo u onome što proglašava ex cathedra (svečanim činom, gdje obvezuje sve vjernike da vjeruju u određenu istinu kao od Boga objavljenu). U ničemu drugome papa nije nezabludiv.

      7) I još koja o sedevakantizmu - ako je suditi po onoj 'po plodovima ćete ih prepoznati', onda je već samo po tome jasno koji duh vodi takve ideje. Plod ovog pristupa su nebrojene grupacije i sekte koje imaju svaka svoju viziju tko je zadnji papa, tko je sve heretik, a tko nije, dotle da se međusobno optužuju i ekskomuniciraju. A da ne govorimo o grotesknim tipovima koji se proglašavaju papama, načinima kako se trguje sakramentima i sl. S druge strane, objektivna je činjenica da, unatoč nesuglasicama kojih je u povijesti Crkve u redovima uvijek bilo, Bratstvo sv. Pija X. odlikuje najveće nutarnje jedinstvo i harmonija u usporedbi sa svim drugim zajednicama i redovima koji služe tradicionalnu misu (sa sedevakantistima je suvišno praviti ikakvu usporedbu). Skoro da je teško naći dvojicu sedića koji bi se u svim doktrinarnim pitanjima slagali... za Brusića nije više ni Pio XII. zadnji papa, nego tko zna tko - uskoro će pod povećalo staviti i sv. Petra. A sve to proizlazi iz suštinski protestantskog mentaliteta osobnog prosuđivanja koje se primjenjuje na stvari koje su pridržane samo Crkvi.

      Izbriši
    12. Odgovoriti na ono što smatram bitnim. U vezi 1), u hrvatskom pravopisu, kao i u tolikim drugim jezicima, izvjesnih nelogičnosti. Npr., kaže se "cionizam" umjesto "sionizam", makra govorili Sion a ne Cion. Očito se radi o germanizaciji. Kažemo "Lurd" makar iskrivljavali originalno ime, koje u drugom slučaju pišemo kako jest, npr. London. Međutim ako se Vama tako sviđa, napraviti ću koji ustupak. A neke stvari, kao "cionizam" neću reći makar me mlatili.

      2) Već sam to pojasnio. Rekao sam da nije zvanični list, ali ako netko pohađa kapelice Bratstva, dobije njihov utjecaj. Nije slučajno to što govore, makar ne bilo strogo mišljenje koje ispoljava Fellay.

      3) Nešto komentirano gore u 2). S obzirom na termin "sedići", to je pogrdni termin i ne odražava ljubav koju trebamo imati prema svakome, posebno kršćanima. Osim toga izražava mišljenje mnogih iz FSSPX, dosta prezirni prema spomenutima. S obzirom na "rudnik sedevakantista", to je istina. Pogledajte samo spomenute Cekada i Sanborn. Bili su bogoslovi u Econe, zaređeni od Lefebvrea i poslije izbačeni zbog razlike mišljenja. U zadnjih nekoliko godina tridesetak svećenika, Fernando Altamira i dr., također su napustili Bratstvo zbog pregovora sa Rimom. Mnogi vjernici koji su posjećivali kapelice Bratstva umorili su se od istog i prešli u sedevakantističke. Sigurno da ih je malo u poređenju sa cijelim Bratstvom, koje je uzburkano zbog pregovora sa Franjom.
      Kažete da imam nepotkrijepljene podatke i prije ste rekli da Sanborn nije sedeprivacionist. Ako neke stvari ne navedem, to je zato što ih smatram općepoznatima. Ali evo iz wiki, a uostalom to možete vidjeti i na njihovim stranicama:

      "Donald J. Sanborn (born February 19, 1950) is a sedeprivationist Roman Catholic bishop, Rector of Most Holy Trinity Seminary[1] in Brooksville, Florida, and major proponent of the thesis of Bishop Guérard des Lauriers.
      Biography
      Donald Sanborn was born into a Roman Catholic family in New York.[2] He became interested in the Catholic priesthood and entered the seminary college in the Diocese of Brooklyn, which he attended until graduating in 1971. Becoming increasingly dissatisfied with the effects of the Second Vatican Council, he entered the SSPX seminary in Ecône, Switzerland. He was ordained to the priesthood in 1975[3] and was appointed Rector of St. Joseph’s House of Studies in Armada, Michigan, in 1977. He refused to accept the practice of the SSPX concerning conditional ordinations[4] (among other things); hence, in 1983, he was expelled[5] from the SSPX, along with nine other priests including Anthony Cekada and Daniel Dolan.[6]"

      U vezi nezadovoljstva u Francuskoj gledi pregovora:
      Vatican Provision for SSPX Marriages Sparks Major Controversy in French District
      http://www.remnantnewspaper.com/web/index.php?option=com_k2&view=item&id=3194:vatican-provision-for-sspx-marriages-sparks-major-controversy-in-french-district
      U vezi "nezadovoljstva" sedmorice ne svećenika, već "dekana": "On Sunday, May 7, seven deans (heads of deaneries) of the Society of St. Pius X French district read from the pulpit a statement, addressed to the faithful, in which they express their rejection of the Vatican’s “concession” regarding SSPX marriages, which they demonstrate to be a dangerous and subversive Roman ploy. The deans’ letter also warns against any impending agreement with the Modernist Vatican."

      Izbriši

    13. 4) "ali onda dolazi presudno pitanje tko to utvrđuje". To ne može biti "Papa", jer je takav upravo u pitanju. O tome, istina, nije ništa kanonski napisano s obzirom na proceduru, jer je to potpuno izvanrenda situacija, ali znamo dvije stvari: hereza se ne smije naslijeđivati. Drugo, dokle god traje takva situacija, gore po Crkvu, upravo kako kaže Bellarmino. Sigurno da treba intervenirati, načelno, netko iz klera, što na višoj poziciji to bolje.
      O ovome imamo pouku iz povijesti. Ivan XXII početkom XIV stoljeća izgovorio je krivi nauk gledi blaženog viđenja pravednih, koji je on pogrešno protumačio u tri propovijedi u Lionu. On je govorio da ta vizija treba čekati do sudnjeg dana, protivno tradiciji Crkve. Nije davao Magisterij, čak ni redoviti, i to je sam rekao. Ipak, budući da je pogrešno učio, bio je prisiljen opovrći svoje izjave, što je i učinio primoran od svojih savjetnika na smrtnoj postelji. A nije bila riječ ni o kakvoj poslanici ili crkvenom dokumentu, već o običnoj propovijedi, na osnovu koje je on sam nerazborito govorio da "ako ga čak i koje dijete ili žena opovrgne, on će povuči svoju tvrdnju". Ako nisi siguran, zašto to govoriš?
      I ovim odgovaram i na iduće točke. Jedan Papa može pogriješiti kao privatni teolog, ali ne ako daje neki nauk Crkvi, makar i ne definirajući neku dogmu. Dovoljno je da ima nakanu za poučavati cijelu Crkvu. Jedan od zadnjih dokumenata o ovom pitanju jest Humani Generis Pija XII. Svakako, ako bi vam neki Papa rekao da počinite neki grijeh, npr. krasti za dati Crkvi, obavezni ste ga ne posulušati. Time bi Papa počini teški grijeh, ali i dalje bi bio Papa.

      Da skratim za ostalo. Sedevakantistička pozicija je jako neugodna, i mislim da je to razlog zašto imaju malo članova. Razlike među njima su direktne posljedice nepostojanja Pape kojeg bi se moralo slušati i svi zauzeti istu poziciju. Dao Bog da to bude što prije.
      U vezi Burke, više očekujem od njega nego od Bratstva koje upravo postaje jedna velika potpora Franji. Toliko je značajna inicijativa Burkea, da očito smeta preko svake mjere Franji koji ga izbjegava po svaku cijenu. I u ovom trenutku kada je preminuo drugi od četvorice kardinala koji su podnijeli dubia, dojam je nikakav. Što misliti o jednom Vatikanu u kojem sekretar kardinala Coccopalmeiro učestvuje u sodomskim orgijama puneći se kokainom? Kad navodno iz Crkve dolaze stavovi kojima plješću masoni, kad imate sodomce usred crkvenih institucija, što misliti o svakoj mogućoj spremnosti tih ljudi? A Franjo i dalje šuti.

      Izbriši
    14. Bit ću kratak i ponoviti ono što sam već rekao – po sedevakantistima (barem Sanbornu, Cekadi i sl.) nisu valjani novih obredi ređenja. Po tome se onda ne prenosi biskupsko nasljeđe pa bismo u Crkvi imali svega 10-20 biskupa (koji su ređeni po starome obredu), tako da nemamo uopće redovne jurisdikcije – ona je odumrla. U skladu s time nije više nikako moguće izabrati novoga papu – jer ne postoji tijelo koje bi to moglo učiniti, a i po tome oni nikako ne mogu zastupati sedeprivacionizam, jer kako je Franjo uopće mogao biti valjano izabran ili imenovan (što je uvjet da bi kasnije mogao postati 'formalni papa' ako se odrekne zabluda) ako kardinali nisu valjani biskupi i ako su iz jednakog razloga isključeni iz Crkve? Zato sam rekao da oni ne zastupaju sedepriv. jer je iz njihovih postavki (koje su mi bile poznate, ali nisam nigdje sreo da netko tvrdi da su sedepriv.) to nemoguće i apsurdno. Zato ako je netko sedevakantist, treba biti dosljedan i priznati da je po toj teoriji nestalo redovite jurisdikcije i da se ne može izabrati papu. U tom smislu je Brusić iskreniji, no njegovi su daljnji argumenti potpuno promašeni i krivi (i zapravo već samim tim priznanjem niječe vidljivost Crkve). I to je za mene kraj priče – jer redovna jurisdikcija je bitni element i uvjet vidljivosti Crkve i njezinog apostolskog karaktera i ako bi nje nestalo, iskvarila bi se bit Crkve i izjalovilo Kristovo obećanje, a to je nemoguće i zato se radi o zabludi i nijekanju same biti Crkve.

      Drugo, Vi tvrdite da je papa u svakoj vrsti redovnog naučavanja nepogrešiv. To je izmišljotina i protivno nauku Crkve. Papa Pio XII. u Humani generis govori da stvari koje papa redovno naučava, a nisu zaštićene karizmom nezabludivosti, svejedno trebamo prihvaćati pristankom uma i volje. To je apsolutno točno, no iz same činjenice da nešto nije nezabludivo, nameće se logički da se u nekoj izvanrednoj situaciji može uvući zabluda. Reći da je papa u svemu nezabludiv jest izvjesna papolatrija i nekatolički pojam o papinskom autoritetu. Evo kako o tome pišu ugledni teolozi novijeg doba: http://christusrexhrvatska.blogspot.hr/2014/03/nezabludivost-autoriteta-crkve-i-pravo.html

      Konačno, Bratstvo se sasvim jasno očitovalo u vezi AL i drugih papinskih skandaloznih čina. To što ne trče za papom poput pasa goniča i ne laju na svaku njegovu krivu izjavu, ne znači da ga prešutno podržavaju. Evo ovdje samo nekoliko njihovih jasnih kritika:
      http://christusrexhrvatska.blogspot.hr/2016/04/posinodska-pobudnica-amoris-laetitia.html
      http://christusrexhrvatska.blogspot.hr/2016/05/amoris-laetitia-prevratnicki-nauk.html
      http://christusrexhrvatska.blogspot.hr/2016/04/stavljeno-u-praksu-prije-negoli-se.html

      S druge strane, stavljati ikakva nadanja u Burkea koji podržava NO i II. vatikanski je promašeno. Lako je sada kada imamo Franju vikati da je kriza u Crkvi. Gdje su svi ti prelati bili kada su Ivan Pavao II. (na kojega se Burke stalno poziva i titulira ga svetim) i Pavao VI. činili skandale? Upravo tada je nadbiskup Lefebvre odvažno istupao u obranu katoličke vjere i zato ne treba svake sekunde ponavljati ono što je Bratstvo već činilo u prošlosti u prokazivanju zabluda.

      Izbriši
    15. Niste shvatili tezu Sanborna. Imate na ovoj poveznici:
      https://drive.google.com/open?id=0B4oCAGW4Is4XTnNidEsyU1lIYUU
      njegov članak: EXPLANATION OF THE THESIS OF BISHOP GUÉRARD DES LAURIERS
      Rekao sam Vam o kojoj se analogiji radi, makar je teza opširno izložena. Ja ne tvrdim da mora biti točna, samo sam u članku rekao da poprima smisao na osnovu onoga čega smo svjedoci.
      Ne dijelim mišljenje Sanborna i Cekade o novom obredu sakramenta reda. Jest, ne izražava precizno milost koja dolazi od Boga za prikazati Žrtvu i posvećivati vjernike. Jedan autor iz bratstva tvrdi da je obred implicitno vrijedan. I ja smatram nešto takvo, ali i smatram da se taj obred jednom treba promjeniti i uvjetno izvršiti ređenja. Vjerujem da je valjano... ali jer je Bog dobar. I jer implicitno se podrazumjeva da je dan od Pape. I da Bog ne bi ostavio Crkvu bez sakramenata.
      Cekada i Sanborn vjeruju da je obred barem sumnjiv, i onda primjenjuju moralno načelo turciorizma prema kojem se trebaju tražiti sigurni sakramenti, ne sumnjivi. Jednako kao što je to Crkva uvijek i učila, drže valjanim ređenja kod biskupa istočne ne katoličke tradicije. Zato smatraju da ako se ovi obrate, također ima još više valjanih katoličkih biskupa. Isto tako maroniti, ima ih čak i u Meksiku, nisu trpjeli promjenu obreda koji im je ostao isti. Dakle i oni su valjani biskupi. Inače, ovih sedevakantnih ima oko 50, mislim.
      U vezi druge tvrdnje, sakramenat dolazi od Boga, ne od Pape. Jurisdikcija je podređena Božjem pravu. U slučaju potrebe, postoji i jurisdikcija.

      U vezi trećeg, ponavljam da je Papa nepogrešiv kad naučava Crkvu s nakanom to činiti, makar i preko redovitog magisterija. One istine koje nisu bile dogme prvo su naučavane preko redovitog magisterija, i počinjale su se definirati dogme da bi se pobile izvjesne hereze na svečani način, ne samo da bi se davao nauk preko izvanrednog magisterija. Vi sami kažete da trebamo prihvaćati rdoviti magisterij "umom i voljom". Kako možete neku grešku prihvatiti umom i voljom? Opet, kad je riječ o Papi kao privatnom teologu, tada može pogriješiti, to kažem po ne znam koji put, ali baš zato što je Papa treba se čuvati takvih nerazboritih izjava.

      Izbriši
    16. "Jurisdikcija je podređena Božjem pravu. U slučaju potrebe, postoji i jurisdikcija." - da, ali to nije redovna jurisdikcija, a upravo redovna jurisdikcija je bitni uvjet apostolske oznake i vidljivosti Crkve. Pozivanje na istočne biskupe je u cijelom sedevakantističkom sustavu misli u najmanju ruku klimavo - jer ako oni po svom osobnom sudu odriču cijeloj hijerarhiji zapadne Crkve ikakav autoritet, koje je onda jamstvo da i istočni biskupi nisu kompromitirani Drugim vatikanskim (dosta je Cekadi i Sanborni da pronađu nešto sporno u jednoj propovijedi i isti odmah više nije biskup - malo pojednostavljeno rečeno, ali u biti je tako)?

      "ponavljam da je Papa nepogrešiv kad naučava Crkvu s nakanom to činiti, makar i preko redovitog magisterija." - upravo tako, kada ima nakanu to činiti - naučavati nezabludivo; kada ta nakana nije jasno izražena (da papa želi određeni nauk izlagati kao nezabludiv), onda taj nauk nema oznaku nezabludivosti.

      "Vi sami kažete da trebamo prihvaćati rdoviti magisterij "umom i voljom". Kako možete neku grešku prihvatiti umom i voljom?" - objašnjeno je u gornjem tekstu - u slučaju da se na čvrstim temeljim utvrdi da određeni nauk sadrži stvari koje nisu u skladu s predanim katoličkim naukom, tada postoji pravo suspenzije tog pristanka pa i ispravka. To je sasvim logično. Vi iste kriterije primjenjujete za područje naučavanja pape kao privatnog teologa - priznajete da se može potkrasti pogreška, ali bismo inače papu i u tome trebali slušati (ako se ne dokaže da je nešto pogrešno), zar ne?

      Izbriši
    17. Heritik ne može imati redovitu jurisdikciju.
      Vi uvijek idete na pitanje: "tko je heretik?", i da to može samo neki papa utvrditi. Ali ako netko tko sjedi na Sv. Stolici upravo nastupa kao heretik, onda se to nikad ne može dogoditi. Predajete Crkvu upravljanju protivnom, đavolskom naukom.

      Papa ne može javno niti izraziti mišljenje koje bi išlo protiv nauke Crkve. Na primjer, Ivan XXII je u tri propovijedi govorio protiv tradicionalnog nauka Crkve o blaženom viđenju svetih. Taj nauk još nije bio proglašen dogmom, ali je on, čak i kad nije imao nakanu naučavati Crvku, morao poreći izrečeno.

      Da se ne bi ponovilo nešto takvo, idući papa je proglasio taj nauk dogmom.
      To je jedan primjer u kojem neki papa čak ni privatno, ako je to javno, ne može nastupiti naučavajući nešto pogrešno. A da ne govorimo o službenom dokumentu kakve su apostolske pobudnice.

      Stoga je Bellarmino potpuno u pravu kad kaže da bi najžalosnije stanje u Crkvi bilo kad bi bio prihvaćen antipapa. Ono što se danas događa.

      Ovo u povijesti Crkve nikad se nije dogodilo. Jedino u kontekstu posljednjih vremena se može shvatiti. Vrijeme je u kojem Crkva mistično živi Sv. Muku Kristovu na Kalvariji. Interesantno je da na Kalvariji nije bio Sv. Petar, slika pape (makar tada on još nije bio Papa u potpunosti, već nakon Uskrsnuća kad mu je Isus rekao: "utvrdi svoju braću").

      Izbriši
  9. U vezi Pape Liberija i činjenice da nije pao u herezu i da nije izopćio Atanazija, ukratko sam opisao u članku. Detaljnija analiza je u knjizi Michael Davies-An Evaluation, glava X. Možete je preuzeti na ovom linku:
    https://drive.google.com/open?id=0B4oCAGW4Is4XNDJKVHhnRzlVRWM

    Ali sam i komentirao da nijedan crkveni pisac onog dobo nije osudio Liberija kao heretika, ni slično. Ni Jeronimo, ni Augustin, ni Teodoro, itd. Niti ikoji Papa iz onog doba. Naprotiv, pod utjecajem protestanata u prvom redu, poslije galikanaca, počelo se kritizirati Liberija i optuživati ga za herezu i izopćenje Atanazija. To je bila logična posljedica njihovog ideološkog stava.

    OdgovoriIzbriši
  10. Emile, čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, dok drveće i životinje to nisu.
    Slika označuje djete Božje kao stvorenje, a "prilika" sličnost po milosti.

    Nije samo dovoljno krštenje za imati katolike, već i da se primjenjuju svi sakramenti. Jer u protivnom, Crkva bi ostala nepotpuna, a to protivrječi dogmu o neuništivosti Crkve.

    Napoleon je mogao ubiti sve kardinale, kao vjerojatno i Neron i ostali poganski carevi skoro sve biskupe. Ali ništa se od toga nije desilo. Bog je sve to imao u vidu kad jue rekao da će Crkva ostati do kraja. On sam će je zaštititi.

    Dokinuže Sv. Žrtve nikad nije shvaćeno od Crkvenih Otaca u apsolutnom smislu, već u velikoj mjeri. Sv. Ligorio također govori o tome, ali podrazumjeva Crkvu u katakombama. Kao i na početku, tako i sada i sa sakramentima.

    OdgovoriIzbriši
  11. I sad, Cafarra također mrtav... Nevjerojatno! Kako velika smrtnost među četvoricom kardinala koji su potpisali dubia. Već dvoje mrtvih. A Franjo i dalje šuti. Ovo izgleda zvjerski.
    A nadbiskup Granade upravo je izbacio kao profesora filozofije na institutu Edith Stein profesora Josef Seifert, koji je rekao da AL može pretpostavljati uništenje cijelog crkvenog nauka.

    Užasno.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Predragi, nemojmo se isčuđavati nego sve svoje pouzdanje stavimo u Gospodina jer On zna što radi i zašto. Kad bi bilo po našim naumima i ljudskom pameću , koje na blogovima ima previše, ne bi dobro prošli. No neki i dalje misle da su veći znalci od Onoga koji zna sve i pred kim se ništa ne može sakriti , pa takvi i dalje rade na svojim planovima , kako bi što trebalo biti i kako bi se trebalo odvijati. No srećom njihovi planovi nisu i Božiji. Takvi kraj očiju ne vide tj. ne mogu pročitati i shvatiti što se treba zbiti nego kotač uporno ako ne vrte unazad a ono ga zaustavljaju i usporavaju. Kao da govore ne još Bože , daj nam još malo 'Šansu , ali ne za popravak nego griješiti . U svakom slučaju ostanimo mirni i spokojni ako smo u Kristu i s Kristom tko će protiv nas. On drži svoje obećanje i neće nas ostaviti siročad. A sad da vas pitam gdje to piše da će Crkva opstati do kraja i to u ovakvom obliku ili onakva kakvu želite? Nigdje. Piše u Matejevom Evanđelju da će na Petru biti izgrađena i da je Vrata pakla neće nadvladati. Na drugome mjestu Gospodin postavlja pitanje hoće li kada ponovno dođe zateći vjere na zemlji. Ne pita hoće li naći Crkvu kao instituciju sa Papom. Također gore ne kaže da će Petrov nasljednik biti u Crkvi. On pita hoće li naći vjere , a ako možemo reči da su vjernici oni koji imaju vjeru , a Crkva je zajednica vjernika , možemo zaključiti DA SE PITA hoće li naći Crkvu. Drugdje opet veli da će udariti pastira i da će se ovce razbježati. Ako ne udari i ne kuša kako će se vidjeti tko će ostati. Zemaljski sjaj Crkve sa vidljivim namjesnikom kakav mnogi priželjkuju je prošao i više se neće vratiti , ali će biti obnovljen u Božjoj Slavi Novoga Jeruzalema u kojeg ništa nečisto neće ući. Isus već na zdencu kaže samarićanki da ne treba da se klanjamo u Jeruzalemu , slika Rima, nego u duhu i istini . Neki bi još klimatiziranim busevima obilazili povjesne znamenitosti Vatikana i po mogućnosti da im Papa mahne s prozora ili da autogram. Kao da nema važnijeg posla. Glupost je što neki tvrde da je u Otkrivenju 18. poglavlje riječ Babilon Amerika. Totalna glupost kad je i sam blagopokojni Duda poglavlje nazvao Sud nad Rimom a ne Amerikom. Zar nebi sama Crkva reagirala pošto je prevodioc bio fratar. Te fore o Americi koje proturaju naivnima jehovini svjedoci i mormoni o Kaliforniji kao mjestu raja na zemlji ne stoje. U 18. redku pita ,, Koji je grad bio sličan ovome gradu? " Da , koji grad država ? Koji se može usporediti , NewYork ili možda Washington. DAJTE BUDITE PAMETNI I SIROMAŠNI DUHOM. Na kraju poglavlja lijepo veli što i zašto. Vjećno Svjetlo neće u njem sjati , Sakramenta vjenćanja neće biti , trgovci i trgovci vjerom .... Drugi put ako Bog da.
      R

      Izbriši
    2. Crkva će ostati do kraja, jer je Isus rekao "biti ću s vama u sve dane do svršetka svijeta". To je temelje dogme o neuništivosti Crkve. Osim toga, Crkva je mistično Tijelo Kristovo, i kao takvo ne može se odijeliti od svoje Glave.
      Druga je stvar da li uvijek mora biti Papa na Sv. Stolici. Upravo to može značiti riječ "katehon", ono što treba biti uklonjeno prije dolaska Antikrista, po riječima sv. Pavla.

      Izbriši
    3. Naš je Gospodin također rekao da gdje su dvojica ili trojica sabrana radi Njega da je tu i On među njima. Dakle tu Crkvu može do kraja sadržavati samo dvoje vjernika. Mt18,20.
      R

      Izbriši
    4. To je duhovna prisutnost, a ne sakramentalna.

      Izbriši
    5. Svaka Sakrementalna je i duhovna prisutnost. Pa i samo to dvoje sabranih u Isusovi Ime mogu primati Svete Sakramente. KKC nas uči da imamo vojujuču , trpeču i slavnu Crkvu. U svakom slučaju ostati će na kraju samo Proslavljena.
      R

      Izbriši
    6. Ali svaka duhovna nije sakramentalna.

      Izbriši
    7. "Ne pita hoće li naći Crkvu kao instituciju sa Papom. Također gore ne kaže da će Petrov nasljednik biti u Crkvi."

      "Tko dakle kaže, da nije po ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike; ili da rimski prvosvećenik nije nasljednik blaženog Petra u istom prvenstvu, neka bude kažnjen anatemom." (I. vatikanski sabor, Pastor aeternus)

      Petar u Crkvi ima trajne nasljednike - neće papinstvo prestati 1870. (kako tvrde starokatolici), ili u 4. ili 15./16. st. kako govore neki protestanti, ili 1958. ili 1962. kako vele sedevakantisti, nego će trajati dokle traje Crkva. To je objavljeni katolički nauk koji je dužan držati svatko tko se smatra djetetom Crkve.

      Izbriši
    8. Koliko znam, starokatolici tvrde da je tu i dalje Papa, ali da nije nepogriješiv pod uvjetima I Vat. Konc. Protestanti ne mogu to tvrditi jer za njih sakramenti su izmišljotina od samog početka Crvke. Barem ovi postali od Lutera pa nadalje.
      Što se tiče prvog, treba shvatiti navedenu tvrdu u smislu da je volja Božja, dakle da je po "ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prventsvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike" izražena Božja volja da tako bude. Ali ovisi o ljudima da to i prihvate. Kao napr. kod sakramenta ispovijedi. Bog oprašta, ali ako se priznaju grijesi i postoji kajanje. Ako se ne ispune ti uvjeti, onda sakramenat nema efekta. Zašto bi onda pisao Pavao IV onu bulu o nevaljanosti heretika kao Pape? Zašto bi crkveni oci govorili da heretik ne može imati nikakvu funkciju u Crkvi, i zašto to Bellarmino preuzima?

      Po Vama, i inače po Bratstvu, bilo koji kršteni bi mogao biti Papa, vjerovao što vjerovao. I neki protestantski pastor isto bi mogao biti Pape, sve vrijedi. A onda, dopuštate sebi reći: eh, ovo ću te slušati a ovo neću.
      U suštini Vi pravite veliku štetu papinstvu kao instituciji. Zato očekujem od Kardinala Burke više nego od Bratsva, jer Burke ima katolički stav prema Papi, barem u ovoj stvari vezanu za AL. I ja se nadam da to posluži kao početak za preispitivanje tolikih novatorija koje su se ponudile (i naredile) u zadnjih 50 godina.

      Izbriši
    9. Gdje je Burke artikulirao svoj stav da bi se papu Franju moglo proglasiti da nije bio papa, ili da bi izgubio pontifikat ako se ogluši na njihove 'dvojbe' (koje dakle uopće nisu optužbe ili sumnjičenje za herezu, nego samo upiti za pojašnjenjem)? Kako rekoh, smatram prilično naivnim čovjeka koji svugdje Ivana Pavla II. naziva svetim i koji u Drugom vatikanskom i u NO ne vidi intrinzične probleme, predstavljati kao rješenje današnje krize.

      Biskup Fellay je inače rekao da je namjeravao pisati papi u vezi istoga predmeta, ali da su ga 4 kardinala preduhitrili i da nije htio naknadnim postupkom stvoriti dojam da im se postavlja za neku 'konkurenciju'.

      Kriteriji tko može, a tko ne može postati papa su jasno utvrđeni od Pija X. i kasnije Pija XII. u regulativi za konklave i to je ono što trebamo slijediti, a ne tumačiti svojevoljno i samouku prijašnju regulativu i papinska očitovanja o tom predmetu.

      Sedevakantisti uništavaju same temelje Crkve i preoblikuju je u protestantskoj maniri jer samu temeljnu stabilnost Crkve podlažu svojim subjektivnim sudovima - tko jest, a tko nije papa, odnosno nositelj autoriteta u Crkvi. Isto kao što si protestanti biraju koji im se pastor sviđa, a koji ne pa prelaze iz jedne u drugu denominaciju.

      Izbriši
    10. Stavio sam poveznicu u samom članku.

      Izbriši
  12. Nisam siguran da li sam objavio sve komentare. Ako se neki komentar izgubio, molim da ga unesete ponovno, ali ne kao odgovor na neki prijašnji komentar.

    OdgovoriIzbriši
  13. @Katolička Tradicija: imate sada veliki problem, Christopher Ferrar upravo je objavio članak tvrdeći da bi Franjo mogao biti Antipapa:
    http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3394-francis-expands-the-fake-magisterium

    "Thirdly, we ought to consider the real possibility that with this Pope we have entered into uncharted territory in the history of the papacy: The Chair of Peter is occupied by a man who appears to have been validly elected to the papacy, is universally recognized as a successor of Peter, and yet, de facto, is a kind of antipope in terms of his words and deeds. Worse, not even the literal antipopes of the past have uttered the falsehoods and inanities that flow from Bergoglio like a river from its source. "

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I nadbiskup Lefebvre je nekoliko puta postavio problemska pitanja kako čovjek koji radi protiv vjere može biti papa i da je moguće da Ivan Pavao II. nije stvarno papa. Ali nije ulazio u konačne sudove, nego je to prepustio mjerodavnom autoritetu, a to može biti samo budući papa koji će biti odan Tradiciji – on će donijeti mjerodavnu prosudbu cijelog ovog stanja. To je jedino realno i ispravno rješenje. Kao što je Bog u vrijeme renesanse podigao velikog sv. Pija V. - kada su pape činili nevjerojatne skandale i kada se sve vrtjelo u začaranom krugu (loši kardinali birali loše pape, a loši pape imenovali loše kardinale), tako će i u ovoj krizi podići papu koji će vratiti stvari na pravi tok. Crkva je sada teško bolesna, ali po Božjemu zahvatu može ozdraviti; no po sedevakantistima je ona de facto umrla, a Kristovo je obećanje da će Crkva trajati do kraja vremena i ne može nikada biti iskrivljena njezina bit.

      Izbriši
    2. Nisu isto moralni grijesi, ponavljam opet, kao greška u izlaganju doktrine. Pape kao Bordžija nisu bili primjer moralnog nastupa (pažnja: o ovim stvarima su se rasprostranile mnoge crne i neistinite legende), ali kao pape su imale jako dobar nastup. Evangelizaciju Amerike povjerio je najboljima, počeo je stvarati stabilnu Papinsku državu koja je branila instituciju kao takvu. U ono vrijeme despotizma bilo je to neophodno, Zdravo Marijo dugujemo upravo Bordžiji, itd.
      Ne, sedevakantisti razlikuju od neuništivosti Crkve i od tvrdnje da uvijek mora biti Papa. Neuništivost Crkve je dogma, dok je sami Papa Pavao IV ozbilnjo razmatrao mogućost da na Sv. Stulicu stupi neki heretik i onda je svečano izjavio da ta osoba ne može biti Papa. Zašto je to izjavio? Jer mu se dosađivalo? Iz teorijske vjeđbe? Ne, već iz stvarne potrebe.

      Izbriši
    3. @Katolička tradicija:
      Ne, ne će vas spasiti tobožnje čekanje na pravorijek nekog budućeg pape o ovim lažnim papama (a vjerojatno tog budućeg pravog pape ne će ni biti).
      Odgovarati ćete Gospodinu Isusu Kristu koji će vas pitati - vidjeli ste kako je antikrist Woytila poljubio knjigu laži kuran, kako ste nakon toga tog apostatu mogli držati katolikom, a kamoli papom?
      Zar kad netko pred vašim očima hladnokrvo izvrši ubojstvo, onda taj isti za vas nije ubojica dok ga neki sud ne proglasi ubojicom?
      A što ako ga sud zbog korupcije oslobodi optužbe, zar ćete onda sebi izvršiti lobotomiju da zaboravite kako ste bili svjedokom ubojstva, te ćete se prema ubojici nakon toga ponašati kao da nije ubojica?

      Izbriši
    4. Blaži su izrazi koje ste prije koristili:
      "vidimo da se upravo novoredna crkva najviše zalaže za globalizam, stvaranje svjetske religije (Asizi), to jest priprema put za Antikrista,"
      osim možda "najviše", jer najviše pripada određenoj eliti koja priprema taj put. Ali svakako da učestvuje u tom putu i da ga pospješuje ne protiveći mu se i surađujući ali iz najviših pozicija. Međutim, ne može se to reći o svima. Burke i slični nisu u tome - poznajemo i mnogo katolika koji nisu takvi -, makar se još dosta toga može i treba ispraviti.

      Ono što je uradio Ivan Pavao II ljubeći Kuran je za svaku osudu, u službi je bio tim činima spomenutim procesima, ali ja osobno ne volim dati taj pridjev. Čin je za osudu i treba se jasno upozoriti da se ne može ići tim putem. Apostoli ga nisu koristili ni za Judu, makar su rekli da "je otišao na mjesto koje mu pripada", i prenijeli da "bi bilo bolje da se nije ni rodio", "sin propasti".

      Izbriši
    5. @ Brusić - ali ni ja Vi nemamo ovlasti tog istog strpati u zatvor, nego to može samo država. Šešelj ostaje zločinac iako ga je sud oslobodio, a mi ga ne možemo zasluženo kazniti jer nemamo tu vlast (i dok god se nešto ne promijeni, on ostaje slobodni čovjek). Ipak koliko mi je poznato, ljubljenje Kur'ana je svakako veliki skandal, ali se njime ne postaje ni antipapa ni antikrist.

      Izbriši
    6. Ono što je loše, loše je, makar ga korumpirani sud oslobodio.
      Država nema obećanje nepogriješivosti.
      Ako neki katolik ljubi Kuran, pravi izdaju svoje vjere, makar davao neke druge razloge. Jer ne postoje. Netko na Sv. Stolici ne može tu isticati neko "neznanje" ili navodno "poštovanje". Jer u Kuranu osim što se potiče na progon kršćana (i židova, a još više pogana), niječe se da je Isus Sin Božji.
      To je užasan čin, makar gledan i sa "materijalne" strane, dao navodni razlog da se ne podrazumjeva "otvoreno nijekanje Isusa Krist".
      Za taj čin bi javno morao priznati svoju grešku (prijestup, grijeh), i u pepelu i kostrijeti vršiti pokoru. I napustiti mjesto koje zauzima, jer je skandal prekomjeran.
      No, Vama je sve svejedno, sve "može".

      Izbriši
  14. https://www.youtube.com/watch?v=xMtMbe6odh4&t=61s
    I made this movie about the conclave of 1958

    OdgovoriIzbriši