nedjelja, 21. lipnja 2015.

Odavanje počasti preminulom socijalističkom političaru, javnom homoseksualcu Pedro Zerolo, najzasluženijem za promicanje "homoseksualnog braka" u Španjolskoj... u madridskoj crkvi Sv. Antuna!


Madridski Nadbiskup, Carlos Osoro, zna dobro koji vjetar puše iz Rima:




Franjo pozdravlja jednu anglikansku "svećenicu"


S "draga sestro", Franjo pozdravlja švedsku luteransku "biskupicu" Antje Jackelén

Prima u privatnu audijenciju transeksualca rođenog žensko, zajedno sa partnericom. Put na trošak Svete Stolice


Ženama i transeksualcima pere noge na sam Veliki Četvrtak, na spomen Kristu koji to učini Apostolima, pri ustanovi sakramenta svećenstva i euharistije; dakle ovaj simbol ima samo sakranlu nakanu. Nadilazi svaku naravnu ljubav; taj čin smjera na milost koju Bog daje preko zaređenih osoba. Ono što je narav nije na istoj razini kao nadnaravni dar koji dolazi od Boga. Spuštajući nadnaravno na narvnu razinu, Franjo ide direktno protiv biti liturgije. Samim tim što je navodno Papa, iznad je Kanonskog Prava i ne može biti suđen. Ovim činom potiče i svećenike i biskupe činiti isto tako. Jedan papa ne može davati pouku koje idu protiv duha liturgije koji je isti i nepromjenjiv kroz dvije tisuće godina, i bit će takav do kraja svijeta. Krist nije prao noge ženama, a transeksualcima sram je i reći. Krist je prao noge apostolima ciljajući na dar i službu koja dolazi od Oca i Sina i Duha Svetoga, od Boga. Nije to ni čin ni simbol ljudkse solidarnosti. Koja se ovdje, preko svake mjere i zamisli, predstavlja preko najcrnje izopačenosti i razvratnosti. Kristov Vikar to nikad neće učiniti! A ovdje se otišlo još dalje: na istoj misi dala se pričest dotičnoj osobi:


Sve je ovo javno, da ne može biti javnije. I da čovjek ne uputi na ovo, i da ne smije reći da je ovo atentat na vjeru! Umjesto tako da reagiraju pastiri, praktično svi, uz vrlo male iznimke, ili šute, ili oponašaju:


Biskup Toleda (Ohio), Daniel Thomas, lažno od medija prikazan nasljedovatelj Kristova čina pranja nogu apostolima na Veliki Četvrtak, pere noge (03/04/2015) dvjema ženama u Quin of the Most Holy Rosary Cathedral. Ovaj čin je teški prijestup kanonskog prava koji je izričiti u zahtijevu da se noge peru muškarcima. Ali biskup Thomas ne naslijeđuje Krista, već Franju.

Posebnim pozdravom počašćuje svećenika Michele de Paolis, koji opravdava homoseksualntos. Prema riječima de Paolisa, "U današnjici, stav Crkve smatrajući homoseksualnost grijehom, jest strog, nehuman i stvara mnogo trpljenja kod homoseksualaca. Hvala Bogu da je doktrina Učiteljstva evolucionirala".

Itd., itd., itd. Eto, taj vjetar puše iz Rima, i Osoro  nije glup, sve to vidi i sve to zna. Zna dobro da biskup Bonny i kardinal Danneels,


nisu kažnjeni ni za što, ni za to što Bonny traži crkveno priznanje "istopolnim brakovima" i druge bombe, ni Danneels ni za svoje stavove, ni čak što je imao problema sa civilnim zakonom Belgije radi navodnog prikrivanja jednog neurednog svećenika. Naprotiv, sve izgleda da cvjeta:


Ali pravovjernom belgijskom nadbiskupu Leonardu, toliko pravovjernom da oni kojima smeta zdravi nauk ne mogu ga trpjeti pod bijelim suncem. Pri svom učestvovanju u debati pri Slobodnom Sveučilišti Brisela, u travnju prošle godine, bio je mizerno napadnut od Femen aktivista:


Nakon napada, uzeo je bačeni Gospin lik, prethodno napunjen vodom da bi ga poprskali, te ga pobožno poljubio radi zadovoljštine i zbog krotkosti Božjeg čovjeka:


"Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju". Mt 5:5

E ovom nadbiskupu je prihvaćena automatski ostavka tek što navrši ovih dana sedamdeset i pet godina (ovaj crkveni propis donešen je od Pavla VI, ukidajući prethodni prema kojem su biskupi imali doživotnu jurisdikciju). 

Sve to zna Osoro. Interesantno je da dok je bio Nadbiskup Valencije, za vrijeme Benedikta XVI, djelovao je dosta dobro. Nije bilo nekih ispada vezanih s njegovom osobom ili načinom djelovanja. Ali sad, on izgleda ima sluha za Franjinu orijentaciju. On dakle djeluje kao jedna vrst političara koji ne gleda na princip, već se priklanja trenutačnoj tendenciji. Njemu je princip biti s Franjom, ne stršiti od Franje. I ako će Franjo u vodu ili u vatru, on će za njim. Čovjek se pita: da li Osoro hoće biti kardinal? "Nije red" da Madri neimadne presjedavajućeg biskupa koji ne bi bio kardinal. Eh, treba zato ispuniti obrazac već prema tomu kako se sviđa onomu koji navodno ima vlast proglasiti kardinalom ovog ili onog. Pa i kad ne bi bilo u pitanju kardinalsko zvanje i počast, jedan pastir treba neprikosnoveno da brani Kristovu baštinu i nauk.

I šta sad vidi Osoro što se giba, što se tolerira, što se podnosi i što prolazi? Podsjetimo se.

Kardinal Bagnasco služi misu još prije dvije godine za dušu preminulog svećenika, Don Gallo, poznatog po svojim stavovima prema homoseksualnosti, bolje reći pro sodomita, koji je kritizirao Crkvu zbog svog nauka prema ovog u nebo vapijućem grijehu:


Kojih je štola bilo na misi?


Don Gallo, je bio omiljeni gost ljevičarskih mas medija Italije, na sprovodu je bila samovoljno intonirana poznata pjesma italijanskih partizana, "bella ciao, bella ciao, ciao, ciao..." od njegovih ljevičarskih simpatizera. Uglavnom, tomu ih je on sam i najviše i podržao. Ovaj video je na samu Bezgrešnu 2012, sam Don Gallo je bio služio misu:



A ko je još služio misu? Don Giotto, koga već poznamo sa par slika koje sam stavio na blog, i koje nisu manipulirane, već napravljene usred bijela dana i naočigled sviju. Slijede katastrofalni prikazi ove mise zadušnice, u kojoj je Gospodin užasno uvrijeđen bogohulnim postupcima. Tijelo Kristovo su bili dali notornim transeksualcima. Sve na RAI:









Sve se to danas dešava u Crkvi, bolje reći, ovo su dozvoljeni atentati na Crkvu. Dozvoljeni odozgor i tolerirani, jer znaju oni zabraniti što im je volja. Don Jose Pinto, brazilski svećenik, ovako je plesao dugo vremena, da ne kažem godinama, i nije bilo nikakvih problema, sve dok jednom ne dade poljubac javno jednom poznatom brazilskom pjevaču, pa je to bilo kao previše. Eto, kao čaša se prelila, ali ta čaša je izgleda bila bidon:





Mislim da je dosta primjera, sigurno i previše. Ali onaj koji hoće gledati na stranu, nek zna da nojeva politika ne vodi ničemu. Treba da vidi stvarnost i da ne priča bajke. Ovo je jedna realna tendencija koja je doista toliko značajno prisutna da su u stanju sve ove stvari da se dogode.

Osoro sve ovo vidi, čovjek je sustava i on će se prilagoditi svakoj nadošloj situaciji. Nalik je, kažem, političaru koji je uvijek na vrhu. Kakav je problem promjeniti košulju snalažljivom čovjeku? Još od prije nego što je bio izabran na konklavi, Bergoglio je jasno davao do znanja tko je i kako misli. Neka od njegovih prijateljstava su jako značajna. Na primjer, od Clelije Luro Podesta, žene bivšeg biskupa Jeronimo Podesta, koji je "ostavio sve zbog ljubavi" (to jest, Clelije). Dotična je veliki Franjin pobornik te je nagovještavala praktično "proljeće" u Crkvi nakon njegova izbora:




Neki kažu da se biografskom knjigom «Isusovac», iz koje smo već komentirali jedan dio, jasno prikazao kao novi kandidat za papu. Njegova omiljena slika Isusa raspetog sa hebrejskim oznakama:



Prisustvovanje na židovskoj ceremoniji hanukaha:



Jako je značajan njegov odnos sa židovima, s kojima je toliko obziran da je u stanju i prikriti križ kad razgovara sa njima:



To je odmah skužio, ako već tako nije i mislio, Njujorški Kardinal Dolan, ovdje prikazan na jednoj konferenciji u židovskoj sinagogi. Križ se sakriva:



Sve su ovo samo neki od tolikih detalja – detalji, ali jako značajni - za imati u obzir. Drugim riječima i kratko i jasno i nepogrešivo: smjer vjetra je jasno pokazan.

I što sad preostaje? Onom koji hoće u zajedništvu sa Franjinom misli – koja očito nije Kristova, niti nauk Crkve – krenuti naprijed i brazditi punim jedrima... samo ih treba okrenuti prema vjetru,... i sve sređeno.

Ali varaju se. Razmišljaju ovako: «s papom sam, to jest sa Crkvom, te i s Bogom», jer tko nema Crkvu za majku, ne može imati Boga za Oca, stara je istina izložena i istumačena od crkvenih otaca. I još: Ubi Petrus, ibi Ecclesia, gdje je Petar, tu je Crkva. Ovo je razmišljanje korektno... ali kad imaš papu. Crkveni naučitielj, Sv. Roberto Bellarmino je jasan u svom izlaganju De romano pontifice (O rimskom prvosvećeniku): «notorni heretik ne može biti papa, jer se heretik odvaja ipso facto od Crkve, Tijela Kristovog; a tko ne pripada Tijelu, ne može mu biti ni glavom». No, o ovim pojmovima se može pisati i razlagati puno više, što će biti i predmet ovog bloga idućih mjeseci; koncept je previše opsežan. Samo treba imati na umu: ne očekuj da će reći nešto totalno protiv objavljenog u Vjerovanju ili sl. Nikad neće reći da su Bog četiri osobe, na primjer. Ali će djelovati u skladu s ne katoličkom misli, ili vrlo često preko dvoznačnih tvrdnji, dok je vjera jasna, duboka, ali vrlo jednostavna i svijetla. Jedan vjernik ne može slijediti Franju sumnjajući u ispravnost nauka. Također, u buli Ex cum apostollatus officio, Pio IV ističe da jedan heretik ne može biti imenovan papom. Toliko se je u svoje vrijeme držalo ovih odredbi, da je Papa Julio II, nasljednik Aleksandra VI, morao se prvo odreći svojih koncilijarističkih heretičnih stavova s kojima je bio ranije šurovao, prije nego što je mogao prihvatiti biti papom.

Sve ove stvari nekad su se tumačile... danas su zapostavljene, nitko ih ne objašnjava, ili vrlo malo. Onaj tko o njima govori stavljen je pod upitnik, blago rečeno, ili praktično smatran najvećim mogućim neprijateljem Crkve. Što jednostavno nije istina, jer u Crkvi istina mora biti iznad svega; i nauk Crkve zbilja nepromjenjiv. Vrijedi i život i čast izgubiti za održati neprikosnovenim stav Crkve. U suštini, Božju Objavu koja je nepromjenjiva.

No, o svemu ovome podrobno idućih mjeseci. Cilj je ovog bloga upozoriti vjernike na bitne promjene koje se žele naturiti, ili se već skoro otvoreno naturaju. Posebno upozoriti na veliki udar koji se sprema na idućoj Sinodi o obitelji. U ovom blogu nema poziva na «viđenja», «snove» i ostale pseudo razloge, već na čvrstu teološku bazu, u potpunoj suglasnosti sa nepromjenjivim crkvenim naukom, koji mora biti isti od vremena Apostola do sada (Mortalium animos,  Pio XI, 1928).

---------------------------------------

I, vraćamo se konačno na svagdašnjicu, na činjenicu koja je motivirala ovaj članak.

Prije toga, moramo kontekstualizirati događaje koji su se zbili ovih dana u Madridu. Početkom šestog mjeseca preminuo je socijalistički političar i izaslanik, Pedro Zerolo. Otvoreno je priznavao svoju sodomsku naklonost, do te mjere da je bio političar koji je najviše doprinuo ozakonjenju «istopolnih brakova», kojeg je između ostalog i sam sklopio:



Poznat je njegov sramni delirij na socijalističkom mitingu od prije nekoliko godina, kad je na tribini vriskao: "Koliku sreću nam je donio Zapatero  nakon izbora, ama neki od nas ne prestanemo imati orgazam jedan za drugim. Orgazam jedan za drugim. Nikad nisam imao jo toliko orgazama. Prvo onih što mi ih daje moj muž i poslije onih što mi ih daje Zapatero, demokratske orgazme".

Valja ga vidit kako vrišti:


Rođen u Venezueli (Caracas, 1960), posvetio je život i djelovanje u španjolskoj politici promidžbi "gay braka", kojeg je sam osobno i sa svojim "mužem" uvelike "svjedočio":


Slavio je naveliko donošenje zakona o "gay braku" na gradama parlamente u društvu transeksualca Carla Antonelli:


Jedan od glavnih učesnika gay parade Madridu, ponovo sa Carla Antonelli, i svakako u društvu istaknutih ljevičarskih političara:


I ne samo to, to nije ni za početak. Promotor prvog "civilnog krštenja":


Uglavnom, to je bio Zerolo, mislim da je dovoljno jasna njegova inicijativa i djelovanje. Ovim je stvarima prvenstveno posvetio svoj život i političku aktivnost. No, što se sad dešava? Jedan svećenik, poznati «naprednjački» svećenik «Padre Angel»,



(s lijeva, s desne strane je Nadbiskup Osoro) predsjednik jedne poznate filantropske organizacije «Mensajeros de la Paz» (Glasnogovornici - možda bolje prevesti sa Nosioci - Mira), svećenik koji se u zadnje vrijeme jasno izrazio za priznanje homoseksualnih brakova od strane Crkve, te ukidanje zabrane abortusa, organizirao je 17-og ovog mjeseca počasni akt – molitvu u svojoj župi Sv. Antuna, upravo samom Pedru Zerolo. Čin je bio dopušten od strane Nadbiskupa Osoro, Čin je bio naviješten na vrijeme:



Te je uglavnom ovako izgledao:







 Također je bio prisutan bivši socijalistički ministar obrazovanja

Iza prekrasnog kipa Srca Isusova, citat iz Franjinog Evangelii Gaudium, "da onaj koji traži Boga ne naiđe na zatvorena vrata crkve"



Anglikanski "pastir" pri "počasti". Iza, "pastirica" iste klase.

Nakon ne malog skandala tolikih vjernika koji nikako ne shvaćaju o čemu se radi, i nakon što je ovaj anglikanski (šta on ima tu da radi u katoličkoj crkvi? Ah, znam, ništa novo) gay-pastir još iskoristio priliku da na samom spomen činu «izađe iz ormara», gay žargon kojim označuju javno priznanje homoseksualnosti, Nadb. Osoro je izrazio svoje negodovanje (u dobra doba!) zbog ovako održanog čina.

Znaš, vuci ti nekog drugog za nos. Sve je to čista politika, Osoro, tako oni rade i ti to znaš. To je politika-praksa svršenog čina. Ti nešto proturiš, ja kao da to nisam znao, onda prekorim ali primjer je ostao. Tako ja operem ruke, a ti si dobio svoje.


U redu, care, u redu. A sad ću ja malo ozbiljno. Citiraću i komentiraću kratko razmišljanja jednog ozbiljnog teologa dvadesetog vijeka, Biskupa Fultona Sheena, iz njegove knjige Komunizam i Svijest Zapada (1948):



«Antikrist neće biti tako zvan, jer inače ne bi imao sljedbenika. On neće imati crvenu kožu, niti rigati sumpor, niti nositi trobod; neće mahati strijelom poput Faustov Mefistofeles. Njegova je bit laž i prevara, takav mu je i alat. Baš zato uspijeva varati, jer se predstavlja u prividno dobrom obličju. «Nema đavla», to mu je cilj uvjeriti ljude. Koliko ga ljudi manje upoznaju, to ima veću moć. Bog definira samog sebe kao «Ja sam onaj koji jesam», Đavao se prikazuje kao «Onaj koji nisam».

«Nigdje u Svetom Pismu ne možemo naći nešto sličnom popularnom mitu Đavola kao rugonje obučenom kao prvi «crveni». Radije je prikazan kao anđeo oboren s neba, kao «Knez ovog svijeta», čiji zadatak je reći nam da nema drugog svijeta (opaska: i zbog toga se skoro isključivo odnosi samo na ovaj život: bitna je solidarnost, problem nezaposlenosti, mir; uglavnom sve ovozemaljske vrednote. One jesu bitne za kršćanina, ali kao posljedica vjere u Boga koja se ne izbjegava staviti na prvo mjesto). Njegova logika je jednostavna: ukoliko nema Neba, nema ni Pakla; ako nema Pakla, onda nema ni grijeha; ako nema grijega, nema ni suda; i ako nema suda, onda je zlo dobro i dobro zlo. Ali iznad svih ovih opisa, Naš Gospodin nas je upozorio da će zavodnik toliko Njemu samom biti sličan da bi  zaveo i izabrane – doista đavao obično naslikan s rogovima i sl., nikad ne bi bio u stanju zavesti izabrane. Kako će on, dakle, u ovo naše vrijeme naći sljedbenike za svoju novu religiju?
Pred komunistički ruski mislioci smatrali su da će doći pod obličjem Velikog Humanitarca; on će govoriti o miru, napretku i punini ne kao onom što bi nas vodilo Bogu, već cilju u samom sebi.
... u slici trećeg napastovanja Kristova, kada mu đavao govori da mu se pokloni i onda će mu uručiti sva kraljevstva svijeta, prilika je napasti koja će predstavljati novu religiju bez Križa, liturgiju bez osvrta na svijet koji će doći, religije koja će trebati razoriti  Religiju od Boga objavljenu, ili politike koja će biti religija – one koja će tražiti dati Cezaru ono što je Božje.
U sred ove prividne ljubavi prema svijetu i veličajnih govora o slobodi i jednakosti, on će imati jednu veliku tajnu koju neće reći nikom: on neće vjerovati u Boga. Jer će njegova religija biti bratstvo bez Očevog posinjenja, on će zavesti čak i izabrane (Mt 24: 24). On će podići protivcrkvu, koja će biti majmun Crkve Božje, jer on, Đavao, je majmun Božji. Ta će ustanova imati sve oznake Crkve, ali naobratno i ispražnjene od Božjeg sadržaja. To će biti mistično tijelo Antikrista koje će imati u sebi prividnu sličnost tijelu Crkve...“




Franjo, ko te slavi! Neprijatelji Božji ti se dive i laskaju ti! Sjeti se Franjo, sjeti se Jorge Mario: «Jao vama kad vas svi ljudi budu slavili, ta tako su postupali i sa lažnim prorocima.»




Ovo je logična interpretacija Franjinih riječi „tko sam ja da sudim“. Logična, jer reći "tko sam ja da sudim", makar ispratio te riječi navođenjem okolnosti da se netko pokaje, dovodi do ovih efekata. Jera ako se ja zbilja pokajem, ne djelujem više kao homoseksualac. Prestajem to biti! Makar slabost nekoga neobjašnjivo vukla neurednim napastima, mora se takvima oprijeti. To je vrlo jednostavno. Uostalom, koja je razlika između svećenika i oženjenog čovjeka iz perspektive ćudoređa? U jednoj ženi, ma koliko bilo navodnih napasti, pravi čovjek mora ostati vjeran zadatoj riječi. Svi se moraju boriti ako je potrebno, a jedan sodomac, budući je njegova navodna tendencija gadno protiv same naravi (te vapije Bogu tražeći kaznu), još i više. Vidiš kako je to jednostavno za objasniti? Reci tako danas, i raspeti će te. Uostalom, zar nije to blažena sudbina valjanog kršćanina?

Tko sam ja da sudim? Pa, evo, podjsetiti ćemo se učenja Crkve o papinom autoritetu i dužnosti i prava suda:

Prvi Vatikanski Koncil: Rimski Prvosvećenik je vrhovni sudac vjernika.

Inocencije I: Papa ima autoritet za osuditi ono što je malo i odobriti ono što je pohvalno.

Efeški Koncil: Petar u svojim nasljednicima živi i sudi do sada i uvijek.

Klement VI: Rimski Prvosvećenik može suditi svakoga i od nikoga može biti suđen. (Opaska: ovo je ovako na osnovu vjere u Kristovo obećanje; kad bi se radilo samo o ljudskoj osobi ili Crkvi kao ljudskoj instituciji, ovakva tvrdnja bila bi nemoguća. Sud Pape zasniva se na tome što je Krist Mistična Glava Crkva, a Papa vidljiva; ali te dvije glave su u suštini jedna, jer Crkva u protivnom bila bi monstrum sa dvije glave - Bonifacio VIII)

Itd. Završavam novijim dokumentom: Katekizam Katoličke Crkve: Dati sentencije pripada "onom kome su predani ključevi".

Drugim riječima: pravi papa će nedvosmisleno označiti dobro kao dobro, i zlo kao zlo. Čin homoseksualnosti je sam u sebi loš, žestoko neuredan, i tko ga vrši zlo radi. A osobu uvijek trebamo potaći da se odvrati od neuredna puta, to je sve. Svak te tako razumije... i kad bi to danas papa rekao... bio bi razapet kao i Krist... ali bi izvršio svoju dužnost i Crkva bi ostala još jača.

Ovdje  treba pojasniti par stvari. Naš Gospodin nam je potvrdio, i njegova riječ ne vara niti može doći na manje: ni vrata pakla neće moći nadvladati Crkvu. Ali Crkva može ostati izvjestan period vremena bez pape. Doista, tako je uvijek nakon smrti jednog pape i proglašenja slijedećeg... nema pape, ali Crkva ostaje. Bilo je perioda i po dvije pune godine bez pape, a bilo je i 36 uljeza, antipapa. Najveće nesreće u Crkvi su se desile upravo za vrijeme prazne Stolice. Istočna Šizma 1054-te tako se dogodila, baš u vrijeme kad se čekalo na novog papu. Velika Zapadna Šizma krajem četrnaestog stoljeća uspjela je dočekati čak tri pape u isto vrijeme; za jednog, zvao se Ivan XXIII znalo se da nije papa, ali imao je pristalica, a druga dvojica svaki posebno imali su kasnije kanonizirane svece kao najveće podupirače.

Ali sve to vrijeme ništa je u poređenju s ovim, kad se modernizam (teološki pojam označen od Pija X kao sažetak svih hereza) duboko uvukao u Crkvu (cijeli ovaj opsežni članak svjedoči o tome).

Ne bulaznim, stvar je samo o tome što se bitne stvari zašutkuju, dok zlo napreduje. Naznačujem sada jednu realnu, ali jako bitnu stvar, na znam čak ni da li je prevedena na hrvatski. Ali činjenica je da postoji jedna konspiracija italijanske masonske lože Alta Vendita, još od 1820, navana Permanentna Instrukcija Lože Alta Vendita, koja je Božjom providnosti pala u ruke Papi Grguru XVI. Bila je prvi put tiskana po molbi Pape Pija IX. Po kratkom apostolskom pismu od 25 veljače 1861 Pio IX je potvrdio autentičnost tih dokumenata. I Pio IX i kasnije Leon XIII su htjeli da se ovo djelo upozna. Citiram najbitnije:

Projekt koji počinjemo nije djelo jednog dana, ni jednog mjeseca ni godine dana; može trajati nekoliko godina, možda i jedno stoljeće; ali u našim redovima vojnik umire i borba se nastavlja...“

(Opaska: cilj im je postići papu – ili čak jednog njihovog koji bi došao na mjesto pape - prema njihovim željama.) „Međutim, da bismo osigurali jednog takvog papu sa odgovarajućim nakanama, treba prvo pripremiti generaciju dostojnu kraljevstva o kojem sanjamo.
Ostavite na stranu starost i zrelu dob; posvetite se mladima i, ukoliko je moguće, još i djetinjoj dobi... postiči ćete bez mnogo truda reputaciju reputaciju dobrog katolika i rodoljuba bez dvoličnosti. Ova reputacija učiniti će da se naša doktrina usadi u srcima mladog klera, koliko u samostanima. Nakon nekoliko godina ovaj kler zasigurno če doći na sve pozicije. Bit će on koji će vladati, administrirati, suditi, formirati vjeća, i bit će pozvan izabrati Pontifeksa koji će trebati kraljevati, i ovaj papa, kao i većina njegovih suvremenika, bit će više manje napojen italijanskim humanitarnim principima koje ćemo staviti u cirkulaciju. Ovo je goruščino zrno koje povjeravamo zemlji; ali sunce pravde učiniti će da raste do najveće moći, i jednog dana vidjetićete koju će žetvu dati ovo zrno...
Ako želite ustanoviti kraljevstvo izabranih na prijestolju Babilonske bludnice, neka kler maršira pod vašom zastavom, vjerujući da uvijek ide pod zastavom apostolskih ključeva.“

Sve se slaže, zar ne? Pape su govorile da se ovi dokumenti čitaju, da se dadne pouka i u pozorenje na ovo, tko to radi? Tko je ovdje fanatik?

Idemo malo se još osvrnuti na prošlost. Prije malo više od sto godina, Alta Vendita je bila skoro ostvarila svoj plan. Državni Sekretar Svete Stolice već za vrijeme Leona XIII (kraj devetnaestog stoljeća, početak dvadesetog), Kardinal Rampolla,



Bio je po svoj prilici mason, prema izvjesnim kasnijim informacijama i provjerama koje ovdje za sada moram izostaviti. No, golemo je što je na konklavi 1903-će bio izabran za Papu. Međutim, u to vrijeme još je Austrijski Car Franjo Josip imao pravo veta na izbor pape. Kad mu je bilo javljeno da je izabran Rampolla, nije to dopustio (najverojatnije zbog političkih razloga). Tada je to bilo kanonski moguće na osnovu usluga koje je Sveta Stolica zahvaljivala Austro Ugarskom Carstvu. Nakon toga, bio je izabran Pio X, kasnije proglašen svetim. Pio X je nastojao udaljiti Rampollu što je više mogao, ali je osveta Rampolle bila na dugom štapu. Nasljedio ga je na mjestu Sekretara Svete Stolice njegov suradnik, Kardinal Gasparri; obodvoje su potpomagali njihovog suradnika Biskupa Tedesci. Ovaj je imao svog štićenika, mladog svećenika Angela Roncalli, 




budućeg Ivana XXIII. Dok je bio seminaštarac bio je istraživan radi čitanja neprihvatljive sinkretističke literature Rudofla Steinera (inače, rođen u Donjem Karlevcu. 1861-1925).




Nadbiskup Milana, Montini – budući Pavao VI, imao je za sekretara jednog komunističkog štijuna koji se prijavio u bogosloviju s nakanom biti najbolji đak i doći na što više mjesto. Tako je došao do položaja sekretara Montinija, te došao do informacije o katoličkim svećenicima koje je Pio XII slao u komunističku Rusiju da bi dali sakramente skrivenim katolicima. Tajanstveno svi su ti svećenici bili  prokazani, uhvaćeni i streljani ili poslani u koji Gulag gdje su umrli.

Saznavši za ovo, Pio XII je protiv svakog običaja uskratio zvanje kardinala Montiniju, makar bio Milanski Nadbiskup. No, kardinalem ga je proglasio Ivan XXIII, te tako doveo ga u poziciju da bude izabaran na konklavi nakon njegove smrti. Njih dvojica prvenstveno su najviše doprinijeli otvaranju i teku Drugog Vatikanskog Koncila, koncila koji je „trebao otvoriti prozore Crkve da uđe svježi zrak“. Iz svijeta, pitamo se? Po plodovima ćete ih prepoznati: u zadnjih pedeset godina prisustvovanje katolika na sv. Misu smanjilo se u Nizozemskoj od 90% do manje od 5%; Quebec isto tako, Francuska slično, Italija, Španjoslka... zemlje za ne prepoznati. Logično, jer ako je svijet tako dobar, šta imam raditi u Crkvi? No, o ovome također potrobno naknadno.

Pitamo se, dakle, da li se Bergoglio ponudio za misiju koja mu je namjenjena?





Bez daljeg, italijanska Loža Velikog Orijenta je bila jako zadovoljna nakon njegovog izabranja:



Što se mene tiče, njegovo učenje nije Kristovo, to tvrdim, te na osnovu toga ta osoba, u koliko njegova doktrina, ne postoji za mene.

Postoji ukoliko ću upozoravati na zabludu njegovog nauka.



EPILOG: Na osnovu izloženog, donosim svoj stav:

1) Ne vjerujem da je Jorge Mario, zvani Franjo, Kristov Vikar. Ne vjerujem, jer vjera makar bila iznad razuma budući da potiče od samoga Boga koji ne može lagati, mora biti neophodno razumna. Vjera nije iracionalna. Ne možemo vjerovati jer to "papa kaže". Ono što pravi papa govori uvijek mora biti u slaganju sa pokladom vjere. Bilo je slučajeva u povijesti kada je neki papa, konkretan slučaj Ivana XXII, iznio u tri propovijedi tokom dva mjeseca krivi nauk o blaženom gledanju pravednika nakon smrti (on je pogrešno bio tvrdio da se na to mora čekati, i u slučaju potpuno očišćenih, sve do Sudnjeg Dana na kraju vjekova). Bilo mu je ukazano da nije u pravu (makar ta teza do tada nije bila proglašena dogmom, ipak je bila sadržana u tradiciji), te da se mora opozvati od tog učenja. To je i učinio vrlo brzo nakon toga, praktično na smrtnoj postelji. Ovo je najizraženiji slučaj papinog ispravljanja (praktično jedini u povijesti), ali je bitno ovdje što je ispravio svoje krivo učenje, i time pokazao da je pravi papa. Jer papa nikad ne može naučavati pogrešno učenje. Kod Franje bih ih trebalo biti na desetine i desetine.

2) Nemam autoriteta deklarirati ga ne papom ili anti papom. To pripada pastirima. Molim se za njega i za Crkvu da nas što prije izbavi od ove situacije.











1 komentar: