Na sliku i priliku Proklete Avlije. Postoji li rješenje za našu majku žalosnu?

Franjina pastirska palica pri pohodu u Sarajevo podsjeti me na samu pohođenu:

I BiH je k'o i ova palica, flasterom spojena. Vještački, bolno i nespretno. Pa i sramotno. Za Prokletu Avliju vrijedi i ovakav štap: slika prokletstva, i još pritom – naherena i nakaradna.

Već kad dotakoh ovu temu, malo ću je i obrazložiti. Pastirski štap kojeg nosi Franjo, prividno nam je jako dobro poznat. Nosio ga je vrlo često Ivan Pavao II, ali je bio naručen od Pavla VI već od 1963-će. Zvanično je bio predstavljen na Bezgriješnu, osmog prosinca 1965-te, prilikom klauzure Drugog Vatikanskog Koncila. Rad je italijanskog „umjetnika“ Lello Scorzelli (1921-1997). 

Kažem „umjetnika“ jer je dovoljno pokazati samo par Scorzelleovih radova (Brescia, Katedrala; druga slika kao da predstavlja đavla koji ruje iza leđa Pavla VI) za uvidjeti zloćudnost njegove imaginacije.

No, ovaj pastirski štap ima ogromnu sličnost sa crtežima drugog mračnog „umjetnika“ s početka dvadesetog stoljeća, belgijanca Alberta Servaes (1883-1966), koji je 1919-te naslikao ugljenom crteže motiva križnog puta, od kojeg je posebno istaknuta dvanaesta postaja:

Ovi su radovi, kad je bilo sluha i brige za vjeru, bili osuđeni odmah 1921-ve od strane Svetog Oficija, uz odobrenje Benedikta XV (na ovom linku posvećenom vjeri i sakralnoj umjetnosti možese vidjeti latinski tekst osude). Razlog je da ovi radovi ne pobuđuju na pobožnost, već zgražanje nad iskrivljenim i huljenim likom Presvetog Gospodina Našega Isusa Krista. Nije to prekrasni,makar i u muci, ali veličanstveni patnik Isus Krist koji pobjeđuje đavla svojom mukom na križu. Tu je prikazan sotonin sarkazam kojim se ruga i nastoji poniziti onog od kojeg je ostao poražen i strmoglavljen u pakao za svu vječnost. To je prikaz Krista poniženog i pobješenog, a ne pobjedonosnog Raspetog.

Drugi Servaesovi rad s istog križnog puta:

I taj je ekspresionistički pesimizam kopiran u pastirskoj palici nošenog od Pavla VI pa nadalje.

Ali vraćamo se na Franjin pohod. Nino Raspudić osvrnu se na dolazak govoreći da je vjerski izvrstan, politički promašaj.

Ne, vjerski je promašaj, a kad je to promašeno, politika nema šta tu da nadoda.

A evo zašto: pročitajmo „međureligijsku“ molitvu izgovorene zajedno sa Franjom:

“Svemogući vječni Bože, Oče milosrdni i dobri; Stvoritelju neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga; Bože Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Kralju i Gospodine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; jedini suče svega svijeta, koji nagrađuješ vječnom slavom svoje vjerne! Mi, potomci Abrahamovi po vjeri u Tebe, jednoga Boga, židovi, kršćani i muslimani ponizno stojimo pred Tobom i s pouzdanjem Te molimo za ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, za muškarce i žene, vjernike različitih vjera, naroda i kultura da uzmognu živjeti u miru i skladu. Molimo Te, Oče, da se to zbude u svim krajevima svijeta! U svakome od nas ojačaj vjeru i nadu, uzajamno poštovanje i iskrenu ljubav prema svoj našoj braći i sestrama. Učini da se odvažno trudimo graditi socijalnu pravdu, da budemo ljudi dobre volje, puni uzajamnoga razumijevanja i oprosta, strpljivi radnici dijaloga i mira. Neka sve naše misli, riječi i djela budu u skladu s Tvojom svetom voljom. Neka sve bude na Tvoju čast i slavu i za naše spasenje. Tebi neka je vječna slava i hvala, Bože naš! Amen.”

Mnogim katolicima ovo danas izgleda “normalno”, i to je upravo kob! Čujte me dobro: mi i muslimani nemamo istog Oca! Naše posinjenje je u Isusu Kristu po milosti, koja se jedino dobija po vjeri u Sina Božjega! Kristov Vikar ne može izgovorati molitvu koja izostavlja Isusa Krista, i koja po njemu se ne upućuje Ocu, u jedinstvu Duha Svetoga!

Od toga ne može biti ništa! Kao što uostalom smo mogli vidjeti kroz ovih nekoliko desetljeća. Uzalud!

Nevjerojatno je kako je napušten nauk Crkve na ovom polju. Prije manje od četrdeset godina, na Bogojavljenje 1928-me, Pio XI u Mortalium Animos (Smrtno potreseni) osuđuje ekumenske skupove. Zgražava se i pri pomisli da papa moli skupa sa članovima drugih vjera. Potcrtava da je to ogromna greška. Ne vjerujete mi? Pa evo, citiraću samo pat redova:

“…jasno je da Sveta Stolica ne može uzeti učešća u njihovim sastancima, niti je dopušteno katolicima dati na bilo koji način potporu ovim pothvatima; jer ako bi tako činili, pripomogli bi lažnom Kršćanstvu, potpuno stranom Jedinoj Crkvi Kristovoj. Zar bismo trebali činiti da trpi istina, istitna od Boga objavljena, time da bude predmet kompromisa? Jer se ovdje radi o pitanju branjenja objavljene istine.”

I što imamo danas? Pa evo ti primjera: Bombajski Nadbiskup, Ivan Dias, pali lampu jednom hinduističkom božanstvu:

To je logična posljednica ekumenskih gluposti. I mislite da je mu je bilo nešto radi ovog? Pa jest, ali to da je bio proglašen, još devedesetih godina, i Kardinalom i predsjednikom Kongregacije za Evangelizaciju Naroda.

No, idemo našom avlijom. Razlikujmo između osoba i vjera. Osobe treba ljubiti, ali o nekoj vjeri ili ideologiji trebaš imati nedvojben stav. Ne smješ nikoga lagati, tvoji bljižnji imaju pravo na istinu koju im trebaš priopćiti. A ta istina jest Krist, i Crkva njegova Jedina. Katolička.

I što sa “pravoslavnima”. Ljubi ih, kao osobe, budi strpljiv, čvrst, ne laži, ponosan i dobrostiv. Reci im istinu: ljubim vas kao osobe, ali vi ste šizmatici.

A sad ću vam u dvije linije objasniti zašto ste šizmatici. Bili ste tisuću godina s nama, u istoj Crkvi. Kad ste se svađali među sobom, molili ste papu u Rimu za presudu. I slušali ste. A onda, kad je Rim počeo opadati, on je za vas bio selendra, a Carigrad metropola. Eh pa ko će seljaka slušati!? Ali još na vrijeme reče vam Papa Grgur Veliki, “ne sluša se Rim jer je metropola, već jer je u njemu Petrova Stolica”. I nakon raskola, više zbog politike i metropole nego zbog ičega drugog, dva puta su postajali ponovno katolici, trebate to čuti i da znate: nakon Lateranskog Koncila u trinaestom stoljeću, i nakon Florentiskog, u petnaestom. Čak je i papa bio ustoličen, preko svog delegata, u samom Carigradu, par mjeseci prije pada pod turcima. Ali rulja podjarmljena slijepim monasima poče urlati na ulicama: “bolje turban, nego papina mitra”. I pali ste, i tako vam je i bilo. Pali ste, žao mi je toga ko i vama skoro, pali ste i pod Muhamedov mač i turban.

A da se vidi koliko ste sletjeli s puta, i da ako među vama još mogu ostati sakramenti, po milosti Božjoj, nauk izmiče, jer ste odsječene grane, evo vam fresaka koje stavljate po vašim crkvama, na fresku stavljate čovjeka sa dvije žene, jer to dopuštate, i vodi ih se sve skupa u Kraljevstvo Nebesko. I protivite se Riječi Božjoj. Jer niste Crvka. Zovete se “pravoslavni”, ali niste, jer pravi nauk ste ostavili.

Uostalom, ići ekumenskim putem Pavla VI, već je provjereno ne može dati roda. Na jednom ekumenskom sastanku održanom 16 prosinca 1975-te, na kojem je Pavao VI primio Metropolita Melitona Kalcedonskog, izaslanika Carigradskog Patrijarha Demetrija I, izvršio je čin bez presedana: Pavao VI se saginje i ljubi stopala metropolitu, što je imalo ogromnu odjeku u grčkom tisku:

Postoji čak i jedna objavljena knjiga od Pravoslavne Crkve s naslovnicom na kojoj se vidi skulptura koja podsjeća na ovu neobičajenu gestu. Pitam se, i čemu je sve to vrijedilo? Pa i kad bi vrijedilo, koji je to papa prije učinio, od Sv. Petra pa do našeg doba?

A muslimanima nemam šta reći, već primjeniti savjet Sv. Tome Akvinskog: “oni nemaju vjere, jer njihovo poimanje je irracionalno. Njihova je “vjera” ustupak tijelu, i samo se s njima može pregovarati potičući ih na razmišljanje, ne na njihove “svete” knjige, jer to nisu”. Dakle, preko naravnih stvari, ne bi li se prvo oslobodili fanatizma koji ih što više obuzima, koliko više se posvećuju svojim tradicijama.

I nema tu više ništa da se kaže. A ovo što zbori Franjo, izgleda više agent Novog Svjetskog Poretka, jedne bezlične vjere, jedne “skupine vjera i ideologija”, nego šta drugo.

To ti je tako moj brale, svidjelo se to tebi, ili ne.

A onda, što za raditi u Prokletoj Avliji? Nitko nije više o tom imao pravo, ko Andrić; normalno, sa naravne strane. Ne imajući u obzir vjeru, koju je jedan katolik dužan prenositi drugima i govoriti o njoj. Neće li vjerovati?, ti ne možeš više učiniti, ali učinio si ono što ti je naloženo: “Idite i učite sve narode, i krstite ih u ima Oca i Sina i Duha Svetoga”. Sve što je mimo toga, prokleto je, radio to ko radio. U suštini, vrlo je jednostavno što treba činiti. Sv. Pavao poučava Solunjane (1 Sol. 5, 14-15): “Potičemo vas braćo: poučavajte neuredne, tješite malodušne, pomažite slabima, budite strpljivi sa svima! Gledajte da nitko ne vraća kome zlo za zlo; nego svagda revno nastojte oko dobra među sobom i prema svima!” To što je netko u krivu, ne znači da ti prema njemu ne trebaš ponašati se pravo. Dakle, ne molimo skupa, već ih ljubimo i poučavamo. To je sve što se može učiniti s vjerskog stanovišta.

Ali u očekivanju, Bog će to dati, da “pravoslavni” ponovno budu u Jednoj Katoličkoj Crkvi, očuvavajući sve svoje tradicije koje provjereno potiču od  Boga i ne od ljudi i političara raznih perioda, oni su nam najbliži. A onda slijede “musimani”, koji su to što manje i koji što manje zalaze u džamiju.

Rješenje, ako ga ikad bude a nadam se biti će ga, jer Boga ima, unatoč našoj sljepoći i našem bjesu, mora se samo približavati razgovorom i suradnjom na naravnom planu; nikakve ekumenske molitve. Znamo da to ne radi. Avlija ne može ostati sama. Mora se uklopiti u širu cjelinu, u cjelinu onih koji su ti susjedi i govore više manje tvojim jezikom. Tvoj susjed ti je važniji od američke naredbe i prvenstva. Oni će te samo u zlu kob tjerati. Osušiti će te ko nezalivanu kajsiju.

Hrvati moraju surađivati sa srbima, nek su sto puta šizamtici tradicijom, ali imaju najviše dodirnih točaka sa hrvatima. I moraju praviti branu širenju i planovima prodora vječnog islamskog sna pokoravanja cijele Evrope, i dalje svijeta. Erdogan je izgubio u Turskoj. Nažalost mogao bi ući u koaliciju sa drugim islamistima, ne možda tako sultanskim i otomanskim kao on, dao Bog da prođe bez toga; ali ono na što upućujem jest da su se kurdi, ljevica i vjerske manjine (užasno progonjeni armenci kršćani) odlučili za real politik: nema im druge, slika žestokog progona armenskih kršćana nakon prvog svjetskog rata u Turskoj:

Pio IX je imao stratešku suradnju polovinom devetnaestog stoljeća sa Carkskom Rusijom radi odbrane od najezde i agresivnosti zapadnih vlada potpuno kontroliranih masonskim ložama. Nema druge. Ruga se Erdogan: “ujedinili se armenci, ateisti i homoseksualci”, i baš to ti govori da nema druge. I u Turskoj Avliji armenci izabraše: manje mi je štetna Lenjinova pesnica, već hladnoća polumjeseca.

A takvim nekim “međureligijskim” molitvama, mjesta nema. Uostalom, nitko u to i ne vjeruje.