"Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio hvalu." Ps. 8,3; Matej 21,17

Impresionanta svježina vjere jedne male iračke kršćanske izbjeglice, Prijevod slijedi iza videa, ali preporučujem slušati originalni glas:

Tokom naše posjete ovom logoru, imali smo jedno iznenađenje u poznavši ovu djevojčicu koja nam je rekla da slijedi našu emisiju „Laysh Hayk“.

Zove se Myriam. Kako si Myriam?

Dobro, i ti?

Vrlo dobro

Doista vidiš našu emisiju?

Da.

Sviđa ti se SAT-7 Kids?

Da.

Odakle si? Također si iz Qaraqoush?

Jesam, iz Qaraqousha sam.

Imaš deset godina, je li tako?

Da.

Koliko ima da si u ovom logoru?

Ima četiri mjeseca?

Što je najviše što ti nedostaje iz Qaraqousha, i što nemaš ovdje?

Imali smo jednu kuću gdje bi se sastajali da se igramo i ovdje je nema, ali hvala Bogu, Bog se brine o nama.

Što hoćeš reći kad kažeš da se Bog brine o nama?

Da nas Bog voli i da nije dopustio da nas ISIS ubije.

Ti znaš koliko te voli Bog, nije li tako?

Da, Bog nas voli sve, ne samo mene, Bog voli sve.

Vjeruješ li da Bog također ljubi i one koji su ti naudili, ili ne?

On ih voli, ali ne voli Sotonu.

Što osjećap prema onima koji su te natjerali ostaviti tvoju kuću i nanijeli ti toliko zla?

Ne želim im ništa učiniti, samo molim Boga da im oprosti.

I ti im možeš oprostiti?

Da.

Ali je vrlo teško oprostiti onomu koji nam je učinio da trpimo, Myriam, ili je lako?

Ja ih ne želim ubiti, zašto ih ubiti?

Samo sam tužna jer su nas istjerali iz naših kuća, zašto su to učinili?

Volila si svoju školu u Qaraqoush, istina?

Jesam, bila sam najbolja u razredu.

Jesi li imala prijatelja u školi?

Jesam.

Jesu li ovdje s tobom? Ili nema nijednog?

Ima ih, ali ne znam gdje su.

Možda neki od njih gleda SAT-7 na televiziji upravo sada, što bi im voljela reći?

Imala sam jednu prijateljicu prije nego što sam došla ovdje. Zove se Sandra, bile smo skupa cijeli dan, bile smo skupa svaki dan u školi, i makar ne živjele blizu, volile smo se puno. Kad bi jedna od nas nešto nažao učinila drugoj, opraštali bi međusobno. Nekad bi igrajući načinile štetu jedna drugoj, ali uvije bi opraštale. Volile smo se puno, bilo bi mi drago samo da je mogu vidjeti.

Ne znaš gdje je, je li tako?

Ne, ne znam gdje je.

Ako bi nas Sandra gledala, siguran sam da bi mislila na tebe, i siguran sam da te puno voli, Myriam.

Voli me puno, i ja je mnogo volim. Nadam se ponovo je vidjeti jednog dana.

Doista, bilo bi mi drago biti s tobom dana kad je nađeš.

Nadam se.

Čemu se nadaš?

Nadam se vratiti kući i da također ona se vrati kući, tako bi se opet mogle vidjeti.

Nadam se da se mogneš vratiti u jednu kuću još ljepšu od one koju si ostavila.

Ako Bog da. Ne ono što mi želimo, nego ono što Bog hoće, jer On zna.

Nisi li tužna ponekad? Ne izgleda li ti nekad da te je Isus ostavio?

Ne, nekad plaćem jer smo ostavili našu kuću i Qaraqoush, ali nisam ljuta na Boga jer smo ostavili Qaraqoush, zahvaljujem mu jer se brine o nama. Makar ovdje trpjeli, On nam da ono  što nam je potrebno.

Ti si mi pokazala mnoge stvari.

Hvala, ti si mi također pokazao mnoge stvari.

Što sam ti pokazao?

Pokazao si mi... Ne, ne pokazao, hoću reći da si podijelio sa mnom ono što ja osjećam. Ja se osjećam, htjela bih da osobe znaju kako se osjećam, kako se osjećaju djeca ovdje.

Znaš da te Isus nikad ne ostavlja?

On me nikad ne zaboravlja. Ako zbilja vjeruješ, On te nikad ne ostavlja.

Sjećaš li se neke pjesme, koju ti je drago pjevati kad si sama? Da bi govorila Isusu? Ili se ne sjećaš nijedne?

Znam neke pjesme.

Da li bi ih pjevala mi? Da li bi nam pjevala neku nama, tvoju omiljenu pjesmu? Makar jednu kratku pjesmu, što veliš?

Ima jedna:

Koja radost onog dana kad povjerovah u Krista, moja radost bi probilna od svanuća i moj glas pjevaše zahvalan.Moja ljubav prema slavnom Gospodinu rasti će iz dana u dan. Jedan novi život, sretni dan kad ću se susresti sa svojim Ljubljenim. Iz ljubavi je došao, o koja divna ljubav! Napravio mi je pravdu u ime svetog zavjeta, moja ljubav prema mom slavnom Spasitelju, rasti će iz dana u dan. Novi život, novi dan, kad ću se ponovno susresti sa svojim ljubljenim.

Kometirajući Irski referendum

U naslovnici Irskog Ustava donešenog prvog srpnja 1937-me, stoji:

„U ime Presvetog Trojstva, od kojeg proističe svaki auktoritet i kojem teže kao zadnjem cilju sva djela, koliko Država koliko ljudi.

MI, narod Irske,

Iz poniznog priznanja svih naših obaveza prema Našem Gospodinu Isusu Kristu, koji održi naše očeve kroz stoljeća kušnji:

U sjećanju zahvalnom na dičnu i neprekidnu borbu očeva naših za povraćanjem legitimne neovisnosti naše Nacije;

I nastojeći poduprijeti opće dobro, dužnim vršenjem kreposti Razboritosti, Pravde i Ljubavi, na taj način da se garantira dostojanstvo i sloboda svakog pojedinog, te se postigne autentični društveni poredak, obnovi jedinstvo naše zemlje i ustanovi sloga sa drugim nacijama,

OVIM SVEČANIM ČINOM PRIHVAĆAMO, PROMIČEMO I UDJELJUJEMO NAM OVAJ USTAV.

(Tekst Ustava može se vidjetina ovom linku.)

Ove nedjelje, 22-og petog, 62% glasova na referendumu dadoše svoj glas sodomskim pretenzijama.

Gdje, bolan, osta Irska, i naslovnica njenog Ustava, te vjera njihova, i pastiri njihovi, gdje tradicije velne nestade?

Podsjetiti ću malo mlađi naraštaj, idemo na jedan dobar katekizam koji je to baš onako fino objašnjavao, iz Velikog Katekizma Svetog Pija X  (od prije kojih sto i deset godina):

Točka 967: Koji su grijesi za koje se kaže da viču u nebo? Grijesi za koje se kaže da vapiju u nebo su četiri: 1. Hotimično ubojstvo; 2. Nečisti grijesi protiv naravi; 3.  Zloraba siromaha; 4. Uskraćivanje ili nepravedno zadržavanje radnikove nadnice.

Točka 968: Zašto se kaže da ovi grijesi vapiju u nebo? Kaže se da ovi grijesi vapiju u nebo jer to kaže Duh Sveti, i jer je njihova zloća toliko velika i očita da iznuđava najstrožiju kaznu Božju.

Barem točka 967 je uglavnom prisutna i u današnjem Katekizmu (ne znači to da prijašnji više ne vrijedi):

“Katehetska tradicija podsjeća da postoje također "u nebo vapijući grijesi". U nebo vapiju: krv Abelova; sodomski grijeh; jauk potlačenog naroda u Egiptu; jauk stranca, udovice i sirote; nepravda prema zaposlenom radniku.” (1867)

Da skratim: i koja je reakcija bila nekih biskupa Irske, možemo li tu tražiti neku vez usa ovim rezultatom?

Dablinski nadbispkup, Diarmiuid Martin, izjavio je prije izbora:

„Etika jednakostine precizira uniformnost. Može postojati jedna etika jednakosti, to jest, etika koja priznaje i poštiva razlike. Jedno pluralno društvo može biti kreativno za naći načine tretiranja osoba koje ispoljavaju orijentaciju prema istom spolu, da tako mognu izvršiti svoja prava i vidjeti priznate i poštovane svoje ljubavne odnose, uvijek očuvajući jedinstven karakter relacije čovjek-žena. Ali razumjem da zbog tvrdoće kojom je Irska Crkva tretirala ove osobe, danas je vrlo teško da priznaju moju iskrenost.“

Molim? Što ste rekli? Ne trebaju mi objašnjenja.

„Moja pozicija je Pape Franje, koji, u debatama u vezi  homoseksualnog braka u Argentini, je bio rekao da je on protiv legalizacije braka između osoba iste spoli, ali da se ne treba suditi nikoga“.

I nakon referenduma, izjava bijaše:

„Crkvi je potrebna jedan ljek realnosti“.

Koji to vjetrovi pušu, pto se sprema?

Kuda ide Franjo, nije da nam nije baš i nepoznato:

Tko je Mons. Battista Ricca, Franjin financijski predstavnik IOR-a (Vatikanske Banke)?

Par crtica: Bivši nuncij u Urugvaju, još 2001-ve imao žalosnih incidenata u Montevideu. Nebouzdan u svojim porivima, navratio jednom zgodom u ne lijepi lokal Bulevar Artigas, u kojem se dosta toga nečasnoga radi,... te čak bio i gadno isprebijan. Iste godine u osmom mjesecu dizalo nuncijature se pokvarilo, te su morali doći vatrogasni  osloboditi ga... i jednog momka sa njim, identificarog od  policije.

E zbog toga, zato govorim, e zbog tog Battiste reče Franjo onu slavnu rečenicu: „Ako je jedna osoba gay, i traži Gospodina i ima dobro volju, tko sam ja da je sudim?“ Treba se čuditi onda reakcijama? Kao da su neki jedva dočekali.

No, ima i važnijeg posla. Le Figaro izvještava da su se u ponedjeljak sastali kojih pedesetak „naprednih“ biskupa Evrope pripremajući „otvaranje“ prema pitanju homoseksualnosti i ostalog na predstojećoj Sinodi u listopadu: Lundi, des épiscopats européens débattront de l'accueil des divorcés remariés et des homosexuels dans l'Église.

Jedini list prisutan na sastanku je La Repubblica, jako anteklerikalni list, jedini list koji sam Franjo priznaje da čita, kako izvještava jučer GloriaTV.

Komentar a Franjinoj himni: "Da svi budu jedno", izvedba Odino Faccia

Na sam Veliki Tjedan ove godine bio je predstavljen Franjin himan "Da svi budu jedno". Izvedba je pripala argentismom pjevaču Odino Faccia. Prilažem u prvom redu izvedbu, sa originalnim tekstom i njegovim prijevodom koji možete vidjeti ispod videa.

Originalni tekst:

Para que todos sean Uno

Este mensaje es de luz y esperanza
Luz que atraviesa la oscuridad
Nunca dejes que determine tu vida el pasado
Mira siempre adelante

El futuro está en tu mente,
En tus manos y en tu corazón

Coro:
Para que todos sean uno
Ya no existen los muros
Solo el valor del encuentro
Que es el puente hacia la Paz

Para que todos sean uno
La unidad es el camino

Una alianza siempre abierta
Al amor y a la verdad

Cuando te encuentres ante el dolor
Tienes que hacer lo que el corazón pide
Porque los gestos más auténticos
Son los que solos vienen

El futuro está en tu mente
En tus manos y en tu corazón

Coro:
Para que todos sean uno
Ya no existen los muros
Solo el valor del encuentro
Que es el puente hacia la Paz

No renuncies a la identidad
Para vivir en armonía

Para que todos sean uno
La unidad es el camino

Una alianza siempre abierta
Al amor y a la verdad

Coro:
Para que todos sean uno
Ya no existen los muros
Solo el valor del encuentro
Que es el puente se hacia la Paz

Prijevod:

Da svi budu jedno

Ovo poruka je svjetla i nade,

Svjetla koje prodire kroz tamu

Nikad ne dopusti da prošlost nadvlada tvoje život

Gledaj uvijek naprijed

Budućnost je u tvojoj misli,

U tvojim rukama i u tvom srcu

Kor:

Da svi budu jedno

Više ne postoje zidovi

Samo vrijednost susreta

Koji je most prema Miru

Da svi budu jedno

Jedinstvo je put

Savez uvijek otvoren

Ljubavi i istini

Kada se nađeš pred bolju

Trebaš napraviti što te srce moli

Jer su autentične geste

One koje same dolaze

Budućnost je u tvojoj misli,

U tvojim rukama i u tvom srcu

Kor:

Da svi budu jedno

Više ne postoje zidovi

Samo vrijednost susreta

Koji je most prema Miru

Ne odriči se identiteta

Da bi živio u harmoniji

Da svi budu jedno

Jedinstvo je put

Savez uvijek otvoren

Ljubavi i istini

Kor:

Da svi budu jedno

Više ne postoje zidovi

Samo vrijednost susreta

Koji je most prema Miru

Komentar:

Disko muzika? Pop, rok? Negdje pop. Izvedba: smješna. Kontekst: neprihvatljiv! Na Veliki Tjedan dati ovo? Ni na Veliki Tjedan, ni nikad, ukoliko je muzika koja bi trebala biti prožeta kršćanskim duhom.

Gdje je Krist? Govori li se o Isusu Kristu igdje? Niti se spominje Krist, ni vjera, ni Bog Otac, ni Sin, ni Duh Sveti. Navodi se molitva Isusova iz Ivanovog Evanđelja: "Da svi budu jedno". Ali u kojem kontekstu? "Jedinstva", "Mira", "vrijednost susreta", "što te srce moli", i slično.

Masoni bi mogli potpisati istu pjesmu, ta oni su davno počeli: Sloboda, Bratsvo, Jednakost! 

A i mi nije da nismo prošli sličnu školu (možda se neki budu prepoznali):

I dođe li nam mir, imadosmo li ljubavi među sobom? Ne, jer Boga nije bilo među nama. Mir je plod Duha Svetoga, kojeg nam Bog darova po Kristovoj, Sina Svoga Žrtvi na križu presvetom. To je mir, ostalo nije mir. Ne može ga biti.

Franjina himna liči mi na moderniju himnu (od Titove verzije) We are the World, kojoj je zadatak promicanje i podupiranje Novog Svjetskog Poretka:

I ovo "podupiranje" je "poboljšano"; nema tu šta reć: ne posustaju. Može se vidjeti na sprovod Michel Jacksona, obratite pažnju na logotipe koji se pokazuju na scenariju oko segunde 37:

Upravo "AS ONE" (kao Jedan):

sa znakovima glavnih religija (polumjesec je oko segunde 35), koji svi potpadaju pod Davidovu Zvijezdu, što je kabalistički, masonski znak Njihovog Svjetkog Poretka kojem će biti podvrgunte sve religije, podvrgnute njihovoj misli, pretenziji i cilju. U kojem će svakako i Katolička Vjera, ili jedina od Boga dana Religija trebati ostaviti svoju misiju ("idite i poučavajte sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga") navodno prilagođavajući se "današnjem mentalitetu" i sličnim izgovorima.

Međutim: Ja sam s vama U SVE DANE do svršetka svijeta. 

I zbog toga, neće uspijeti protivnici Božji... ali i zbog rečenog treba naznačiti da će vjernici morati biti spremni na svaku žrtvu, u očekivanju blažene nade, dolaska Našeg Gospodina Isusa Krista.

Čudna umjetnost logotipa Jubileja Milosrđa

Logotip Jubileja Milosrđa je rad umjetnika Isusovca Marka Ivana Rupnika. Što vidite? Sviđa li vam se?

Meni na prvi pogled već odudara, već mi je izgledao sumnjivo. Reći ćete, «e pa tebi je baš sve sumnjivo, uvijek tražiš dlaku u jajetu», ili nešto slično. No, pogledajmo malo bolje. Samo na prvi pogled možemo uočiti da je Isus u dosta neobičnom, mogao bih reći i nedostojnom položaju: kao da kliza. Na čemu, na kojoj «spravi»? Na dvjema kao daskama pod ne velikim kutom, otprilike kao masonski šestar:

Ruke i rukavi čovjeka kojeg nosi Isus su poput baklje, također poznati masonski detalj. Baklja se nalazi u ruci Kipa Slobode kojeg frankmasoni pokloniše Sjedinjenim Američkim Državama u znak njihovog porijekla i nakane. Prvi predsjednici USA bili su članovi masonskih loža koji su vidjeli neophodno ići u Novi Svijet za početi novi projekt ljudske civilizacije.

Masoni svoj «teritorij» i postignuća obilježavaju njima sklonoj simbolici, koja je uvijek uglavnom prikrivena, ali poznata upućenima. Svima ostalima je znak tko tu doista vlada. Sve značajne ljudske institucije u zadnjih par stoljeća dolaze pod njihovo domen. Baklja je u ruci olimpijskog trkača koji otvara olimpijadu svake četvrte godine, u slavu čovjeka i njegovih dostignuća:

Na vrhu je Centralne Knjižnice u Los Angeles:

Odakle potiče simbol baklje? Masonerija nije tek skupina moćnih ljudi koji se dosađuju pa kažu, «e hajmo sad mi nešto prodrmati na svoju korist». Ima i toga, ali to je samo posljedica uzroka. Masonerija je antiteza kršćanstva. U kršćanstvu Bog je dar koji se daje odozgor, dolazi u susret čovjeku po milosti danoj preko vjere u Isusa Krista; masonerija obnavlja prastaru gnostičku zabludu, kojoj je đavao korijen, uspinjanja čovjeka odozdo, da svojim naporom stigne do spoznaje i svjetla. Dakle potenciranje čovjeka nasuprot Boga. Naravno, to potenciranje vodi čovjeka samo u propast. «Bit ćete kao Bog», govorio je đavao prvim ljudima u zemaljskom raju. Prevara se uvijek služi laskavim riječima koje prikrivaju laž kao da bi bila istina. Do kraja vjekova đavao će nastojati oduzeti čovjeka Bogu, jer je zavidan sudbini čovjeka koji, makar ljudska narav bila inferiornija od anđeoske, ipak može očekivati, po Božjoj odredbi i ukoliko se pokajao od svojih grijega, život u slavi vječnosti. Đavao ne, jer je njegov grijeh načinjen od zloće koja je potpuno uništila njegovu narav kojom ga Bog bio obdario, dok je čovjek bio zaveden.

Đavao dakle zavidi čovjeku do srži, i želi ga neobuzdano sa sobom. Želi ga uvjeriti da je jednak Bogu, da mu je Bog neprijatelj i da je njegovo oslobođenje tek po Luciferu, koji će mu dati svjetlo za vidjeti. To svjetlo treba mason, preko postupnog usavršavanja i spoznavanja tajne nauke, prikrite običnim smrtnicima, dati drugima na upoznavanje, i tako dovesti Luciferu svo čovječanstvo. Zato su oni uvijek ti «prosvjetljitelji», koji po jakobinskom načelu i praksi rade sve «za narod, ali bez naroda». Hajvani su za vođenje.

Pobuna je to na koju đavao potiče protiv Božjeg zakona, nastojeći vođen očajničkom mržnjom baciti čovjeka u blato, predstavljajući ga prethodno božanstvom u samom sebi.

Mojsije prima Ploče sa Deset Zapovijedi na Brdu Sinaj. «Ljudska prava», prema tome, imaju svoj korijen u ispunjenju dužnosti prema Stvoritelju, i posljedično ljubeći sve ljude kao stvorene dobrotom Božjom.

I što je čovjek prema Prosvjetljiteljima?

Novi čovjek rođen iz Francuske Revolucije. Čovjek sa zidarskom mistrijom i pojasom, jest svakao «slobodni mason» ili «frankmason». Naslonjen je na stup sa dvjema pločama «Deklaracije o Ljudskim i Građanskim Pravima» urezanima u njima, čija je nakana zamijeniti Ploče Deset Zapovijedi Božjih. Oslanjajući se na ovu «Deklaraciju», koja je osnova Ateističke Države, Novi Čovjek, gazi i ubija svećenika, bacajući na zemlju papinu Tiaru i Krunu. Poviše, velikim slovima je ispisana trostruka lema masonerije: «Sloboda, Jednakost, Bratskvo».

Simbol ugrabljene Vatre, Baklje svjetla spoznanja, uzet je iz grčke gnostičke mitologije Ptolomeja koji nastoji ugrabiti svjetlo bogovima i dati ga čovjeku:

Masonerija se ne ustručava pokazati dokle je sve došao njihov proboj i položaj. Bahato, nesramežljivo, drsko jasno će Prometej prkositi na fontani Centra Rockefeller,

Na kojoj piše: «Prometej, učitelj svakog umijeća, donositelj tog ognja koji treba biti proban u svakom čovjeku».

Baklja Luciferovog svjetla je neizostavno prisutna u ezoteričkom do u sitnice izrađenom liku Bafometa – s plamenom poviše glave -, idola obožavanog od masona u najvišim stupnjevima:

Mnogi će misliti da je pretjerano smatrati baklju sotonskim simbolom, ali nažalost varaju se. Na osnovu spisa samog Antona Laveya – osnivače Sotonske crkve -, sotonska doktrina sažima se u veličanju i egzaltaciji čovjeka kao da bi bio Bog. Vjerovanje koje ide tome da se sotonista smatra u posjedovanju moći vršenja vlastite volje bez ikakvog straha od nekog Boga, ili od posljedica svojih činova. 1861-ve, okultista Ephis Levi u knjizi «Dogme i Rituali Više Magije» napravio je jednu ilustraciju Bafometa, koju smo upravo prikazali. Crtež prikazuje različite ezoterične principe, među kojima se ističe baklja prosljetljenja.

Za šire društvo, uz kokice u podsvijest mazluma preko Columbia Pictures

Ulazi i poznato postaje jedno svjetlo o kojem se ni ne sanja.

Pogledajmo sad oval u kojem je smješten Isusov lik, u horizotalnoj položaju:

Na što vas podsjeća? Oblik je oka koji sve vidi, Ozirisovog oka prisutog na vrhu gnostičke piramide. Nalazi se i na samoj novčanici od jednog dolara. Sve zajedno:

Idemo sad obratiti pažnju na glavu Isusa i čovjeka kojeg nosi na leđima. Koliko očiju vidimo? Tri, jedno oko pripada i Isusu i nošenom čovjeku. Na službenoj stranici Jubileja, stoji sljedeće tumačenje ove činjenice:

«Krist vidi Adamovim okom, i ovaj to čini Kristovim. Na taj način, svaki čovjek otkriva u Kristu, novog Adama, vlastito ljudstvo i budućnost koje ga očekuje, kontemplirajući u njegovom pogledu ljubav Oca.»

U Kristu otkrivamo vlastito ljudstvo, ili humanost? Što će mi moje ljudstvo? Meni treba Bog, i Isus je Bog. Ja trebam vidjeti Boga u Kristu, kao što i jest, ne sebe ni svoju ljudskost. Pazi: u Kristu nema ljudske osobe, već je jedna jedina Druga Božanska Osoba, tijelom postala, koja u istoj Osobi ima dvije naravi, ljudsku i božansku. Drugim riječima, u Kristu vidim ne sebe, već Otkupitelja koji to ne bi bio, da nije Bog. U Kristu mogu vidjeti ne sebe, već svoje grijehe koje je On otkupio svojom krvlju, i to otkupljenje se primjenjuje na moju i svačiju dušu ukoliko smo spremni okajati i pokajati se za svoje grijehe.

S druge strane, kad su tri oka bili ikada kršćanski motiv? Nikad, pa možda ni tad. Ali tri oka su masonski i kabalistički motiv:

Prisutni su od kad je čovjek na zemlji pravio spomenike idolima, poučen o tome u svom neznanju od samog đavla, prema jasnom podsjećanju Sv. Pavla pokrštenim poganima (1ª Kor, 10; 20,21): «Ne, tvrdim jednostavno da pogani žrtvuju đavolima a ne Bogu. A ja neću da vi budete u zajedništvu sa đavolima. Ne možete piti iz kaleža Gospodnjeg i demonske čaše, jednako ne može se sjediti pri stolu Gospodnjem i đavolsmom.» U suštini, to je njihov uzrok i tumačenje. Inače, u ezoteričnom kontekstu se prikazuje kao put u samospoznanje, višu svijest ili «nadsvijest», svijest o «duhovnom».

U hinduizmu je vrlo uočljiv i poznat, na čelu Šive:

Interesantno je pogledati i ovo sliku Šive, na kojoj je prikazan kako nosi na leđima tijelo mrtve i ljubljene Sati, zbog koje neutješno obilazi plačući cijeli svijet:

Obratite pažnju na položaj nogu, nakoso stavljene glave, i tjelo pridržano dvjema rukama. Cijeli stav je dosta sličan onom prikazanom na logotipu.

ZAKLJUČAK

Da li je Rupnik mason? Neću to reći, jer izvjesna indicija ili sličnost sa masonskim i ezoteričnim pojmovima i motivima nije dokaz da je tvorac nekog djela upravo mason. Međutim, kad bi on to bio, bilo bi moguće da radi upravo ovako. No, mišljenja sam drugog. Čovjek se, mislilac a prema tome i umjetnik, može do te mjere upiti izvjesnom ideologijom a da to i ne primjeti, te onda prenijeti to u djelo. Da li to dakle opravdavam? Bože sačuvaj. Ova umjetnost (ovog logotipa, ne znači sva Rupnikova djela; doista na ostalim, klikanjem na ovaj redak ih možete vidjeti, nisam uočio nešto poput ovog) odaje nekršćanske pojmove koji tu ne bi trebali biti, kojima tu nije mjesto. Mogući su izraz iskrivljenosti pojmova, ostavljanja tradicionalne kršćanske vizije i estetike. Svjedoči o prodoru novih, stranih kršćanskoj misli ideja.

Rupnik nije jedini. Pogledajte oko u Dvorani za Audijencije Pavla VI:

Te stravičnu skulpturu «Isusovog Uskrsnuća» u pročelju same dvorane:

Kad je bila prikazana javnosti sedamdesete, predstavljena je kao «Isus uskrsnuo iza atomskog rata», ili nešto slično. Meni liči na utvaru pri Halloweenskom «prazniku» (pravom đavolskom prazniku neobjašnjivo prohvaćen u anglosaksonskoj kulturi, koja sve više otvara sebi put i u Zapadnoj Evropi), koja lebdi među granama – o koje su obješene ljudske lubanje - osušenog drveta usred zajedljive močvare. Nekad osvjetljeno utvarnom, nemirnim snažno ljubičastim tonom. Oprostite na mojoj realnosti pri komentiranju ovih radova, ali kad bih vidio nešto lijepo, lako i prozračno prepoznatljivog kršćanskog duha, na kraju ću i o tome dati nekoliko primjera, rekao bih to.

Vratimo se ponovo na zajedničko oko Isusa i čovjeka. Krist vidi Adamovim okom? «Perfectus Deus, perfectus homo» (Atanazijsko Vjerovanje), «pravi Bog i pravi čovjek», ali ne dvije osobe, već jedna, Druga Božanska; jedan jedini subjekt, Bog Sin. Taj Bog uzima tijelo, Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama, nije to pobožanstvenjeni čovjek, već utjelovljeni Bog. «...njihova riječ se širi kao rak rana.», upozorava Pavao Timoteja (II Tim 2, 17) protiv utjecaja nevjernih. Neoarijevska «teologija» nijeganja Isusovog božanstva, smatrajući ga samo čovjekom, iznad svakog drugog ali na koncu konca samo čovjekom, ili pak Nestorovo krivovjerstvo koje uči dvije osobe, ljudsku i božansku prisutne u Kristu, mahom se proširilo unutar velikog djela bogoslovija Zapada. Jedan od glavnih eksponenata je i Kardinal Kasper, bliski Franjin suradnik čiju je teologiju sam Franjo nazvao «teologijom na koljenima», nesmetano i u vremenu dok nije bio kardinal (to je postao 21/02/2001) otvoreno širio svoj heretični nauk praktično niječući Isusova čuda nad materijalnim svijetom, govoreći da je to nadodatak napravljen prema vjeri koja «evolucionira» prve kršćanske zajednice, tvrdeći da Evanđelja nisu opis realnosti već poimanja vjere prvih kršćana; navodeći «teorije vizija» kao najraširenije «teorije uskrsnuća», ne naznačujući definitivno vjeru Crkve kakvom se uvijek ispovijedala; za njega je «pitanje djevičanstva Marijina barem teološki otvoreno»; uskrsnuće Lazara je kao fabula, literalna konstrukcija da «izgradi» vjeru, itd. (mišljenja sadržana u njegovim djelima, posebno Isus, Krist i Bog Isusa Krista.

Što ima onda biti čudno da kad je glava otrovana ovakvim krivovjerjem, da ta ista počne bulazniti, i u svo bulažnjenju ispolji prevaru autora tog bulažnjenja? Nikakvo čudo, burazeru, nikakvo čudo. Naprotiv, logično je da je tako. A u nekim stvarima ide se preko svake mjere. Gdje đavao želi najviše prodrijeti? U Crkvu, koju izvana ne može pobijediti, ali iznutra nastoji nanijeti najveću moguću štetu. Ovim svetohraništem u jednoj italijanskoj crkvi, kao da je ovijena zmija spremajući se na napad protiv koga se od iskona bori, Neshvatljivo da se tako nešto može uopće naći u bilo kojoj crkvi:

I zbog toga, kako rekoh, Rupnik nije sam. Plejade su Rupnika. Pogledajte zadnju Božićnu čestitku Svete Stolice:

Što vidite? Crno magare nasred čestitke, i stražnjicu okrenulo prema onom koji gleda čestitku. To ti se đavao ruga u lice. I to još crno magare. Ama zašto ga ne okreneš glavom prema Svetoj Obitelji, i smjestiš tamo u kutu, jer su i bik i magare tu, ali nisu brate moj protagonisti mrcine! Ali izgleda da treba naći neku «foru», te biti «nešto». Ali prijatelju, rugaj se meni, a ne Bogu!

Dopire puno toga u Crkvu, nečistog, mutnog. Pazi, prijatelju, razumna smo bića! Ne možeš uzimati zdravo za gotovo što god netko kaže. Kod mnogih pobožnih ljudi dešava se da nek li vide svećenika u svetom ruhu i na misi, sve valja. Što god kaže ili učini, u redu je. Tako u principu, makar ljudi nisu mahniti i imaju oči, ali u duhovnim stvarima vjernici se olako dadnu voditi od svećenika. Tako bi i trebalo biti, i oni kojima je prva odgovornost  da katolički pouče puk, to su svakako svećenici. Kad bi bogoslovi primali sto postotni nauk, bez imalo mrdanja i sve provjereno vjerom i razumom, u jednjoj jedinoj generaciji sve bi bilo obnovljeno i toliki problemi u Crkvi rješeni, da ne kažem svi.

Ali košta toliko. U karizmatskoj obnovi raširila se primjena nekih praksa od kojih barem nekoliko ih je, makar ti bio i neupučen, za staviti pod upitnik. Na primjer, tkzv. «odmor u Duhu». Svećenik položi ruke na vjernike, i ovi uglavnom mahom padaju ko pokošeni. Ti slučajevi su rašireni po svim meridijanima:

Zašto padaju? Bog čini da padnu? Što se događa? Neka energija, Božje djelovanje, što se događa? Ne znamo, to je pravi i najpošteniji odgovor. Svećenik moli, polaže ruke, vjernik pada (ne baš svi) ko pokošen. To vidimo. Razlog? Ne znamo.

Imamo li primjera za nešto slično u Svetom Pismu? Imamo, govorenja novim jezicima, ali koje skoro uvijek netko razumije. Istina je, Sv. Pavo govori o darovima i karizmama, međutim niti jedna nije ni čudna, ni strana, uvijek je u službi vjere i razumno je shvatljiva. Svak razumije što znači moliti se za nekoga polaganjem ruku, i da taj netko ukoliko ozdravi, da je to Božjim davanjem. Proroštva ako su takva, provjerena i sa smislom, isto tako. Govori li Pavao o «odmoru u Duhu»? Ne, braćo, ne govori.

Postupimo onda i razumno, ili da tako kažemo, po znanstvenoj metodi. Postoji li ovo među protestantima? I te kako, i među njima situacija je dosta nakaradna, i kratko se izražavam. Vrše se seanse polaganja ruku i ostalog, i ne malo puta rezultati podsjećaju više na opsjednuća negoli na Božji dar.

No, što je najgore, ovakva praksa, vrlo slična, postoji među hinduistima! Možete to vidjeti na sljedećem videu. Pripadnici ovih sljedbi padaju kao pokošeni unazad kad im guru položi ruke na čelo. Koji je duhovini uzrok ovih padova?

Zbog toga inzistiram da praksa vjere treba biti čista kao suza, i sve što mi je nejasno, što se ne podudara sa vjekovnom tradicijom Crkve, što nije nepobitno podržano Svetim Pismom i zdravim razumom, molim Vas, produžite. Da zaokružim, što više po starinski, to bolje. I da samo pojasnim jednu stvar: ima upravo među karizmatskim svećenicima takvih koji idu u najzabitije zemlje svijeta, Kristu tako oprečne kao Bahrein, Saudijska Arabija ili Jemen, i tamo propovijedaju po cijenu svog života. Nešto protiv? Pa zar ne učini Pavao u svoje vrijeme isto tako i da ja sad imadnem nešto protiv? Ne dao to Bog. Što je u redu, u redu je. Sve provjeravajte, zlo odbacite, dobro prihvaćajte, Duha ne trnite, ponovo nas podsjeća Sv. Pavao, i gluho bilo da to smetnem.

Sve provjeravajte. A ove stvari su dovoljan razlog za to. Puno se nedoličnih praksi olako prihvaća. Kardinal Jorge Mario Bergoglio, klečeći pred protestantskim propovjednikom u Buenos Aieres, primajući taj neki «blagoslov». To nije smetalo ni papinom propovijedniku, Ranieru Cantalamessa, inače poznatom katoličkom karizmatskom svećeiku koji je tu bio nazočan., na istom podiju na dva metra udaljenosti.

Znate šta? Ja ovo ne odobravam. Punina istine jest u Katoličkoj Crkvi, dragi moj prijatelju. Ti ljubi svakog živa, daj život za sve, ali ti trebaš jasno dati do znanja gdje je poklad vjere. Uostalom, kakav to blagoslov nakaniš se primiti? Zar ti Bog ne dade sve što ti treba za posvećenje? Vjeruješ li u to?

I onda, običaji se nastavljaju, ne prestaju preko noći. Na skorom susretu sa pentakostalcima, Franjo moli i prima «blagoslov» po pentakostalnom stilu:

Ja to ne potpisujem, i kažem da tako nije u redu.

Završavam ovo malo putovanje našom vjerskom svagdašnjicom. Rekoh nečeg lijepog za pohvaliti na kraju. Eh pa da, ima jedan slikar negdje skroz na jugu Španjolske, Raul Berzosa mu je ime, a mlad valan, i dičan brate. Pogledaj kakvu fresku naslika na plafonu crkve Bratovštine Muke Isusove u Malagi:

Kome je ovo ružno? Kome ovo nije duhovno? Koga ovo ne potiče na molitvu, na skrušenost, na nadu, na promjenu života, na okrepu ljepotom i Božjom i ljudskom? Voliš ići u ovakvu crkvu, ili u neku – tužno -, crkvu-magacin negdje u Austriji?

... ni bacajte biserja pred svinje,... (Mt. 7,6)

Privlači pozornost ovaj stih Govora na Gori. Izgleda de škriči ova stroga opomena među uzvišenim pozivanjima na ljubav prema neprijateljima i herojske čine nesalomljive odlučnosti za ne popustiti niti trun nemarnosti u naprezanju živjeti sveto svakog trenutka našeg bivanja: ako te tvoja ruka tjera da griješiš, bolje ti je da je odsječeš... ne sudite... pouzdajte se u providnost... I sada, odjednom, govori se o psima, svinjama, smjerajući na one koji ne poštivaju svete stvari, koje pripadaju Bogu, i ne nama. Izgleda de ja upravo to srž stvari, upravo to što pravi radikalnu razliku: ti se možeš predati do skrajnosti, ali u onome što je Božje, nemaš pravo.



Doista, isti je Bog koji je rekao i jedno i drugo, isti autor, čija nakana objašnjava i daje smisao dvima različitim tipovima, da tako kažem, poticanja. Nema nikakve sumnje da se ovaj razdirajući Mt 7,6 imao dosta u vidu kroz dvadeset stoljeća povijesti Crkve... do naših nesretnih decenija, koje nemaju ni smisla ni takta za sveto, oblačeći ga i ponižavajući ga profanom vulgarnosti.

Crkva Kraljice Mira negdje u Njemačkoj. Crkva!? Ili šljem nekog uruk-haja iz Gospodina Prstenova! Bože, koje uvrede!



Smisao ovih riječi jest, da iako i uvijek se ne smije ići protiv ljubavi, isto tako se ne može biti nerazboritim. Ukoliko je ljubav poučiti neuke, podići umorne, dati nova krila onima, koji zbog mnogih razloga imaju ih slomljena, nerazborito je objaviti vječne istine onima koji su ih nedostojni, zaraženi duhom svijeta i možda nekim još gorim. To bi bilo uvrijediti Boga, i odatle nikakvog dobra ne može doći nikome, ni svinjama ni nerazboritima sa stvarima Božjim. Jer vječne istine su kao biserja, na koje svinje, što više vole žirove i smrdljiv napoj, nakon što ih pogaze i što su izrugane jer ne znaju vrednovati ono što vrijedi, ne znajući što drugo počiniti razdražene reagiraju nasilnom navalom na nepametne.



To je što kaže i uči Gospodin.



Ne vidim u onome što čini Franjo, u nekoliko primjera koje ću pokazati, poštovanje i takt prema svetom.



Ne bih trebao govoriti o ovome? Nedostatak je poštovanja s moje strane? Sveto je na prvom mjestu, i Bog je iznad svega. Kad je riječ o svetinjama ne šutim, tražim poštovanje prema svetom, zahtijevam da ih se tretira kako se trebaju tretirati Božje stvari.



Neki hodočasnici predstavljaju Franji jednu relikviju Sv. Tereze (u terezinoj smo godino, 500 su godina od rođenja ove Naučiteljice Crkve), njen štap koji je koristila svetica prelazeći pješke Španjolskom osnivajući samostane u kojima bi poučavala i činila da se živi ljubav prema Bogu, potpomognuti molitvom i pokorom evangelizaciju koju Crkva treba sprovesti kao misiju naslijeđenu od Krista. «Stara je hodala sa ovim?» (La vieja andaba con esto?, seg. 21 videa), pita Franjo. Ne može zvati na ovakav način jednu sveticu.

U razmaku od nekoliko dana mogli smo vidjeti drugi vrlo tužni susret upravo jer bio označen s vrlo malo susreta, slušanja, pažnje, suživljavanja... prihvaćanja i odbrane jednog na svim stranama tako reklamiranog pitanja. Ignacio Arsuaga, poznati španjolski katolički aktivist, u svom nastojanju za ublaženjem trpljenja pakistanskih kršćana, konkretno nastojeći postići oslobođenje Asije Bibi, sa svim što bi to značilo za kršćansku zajednicu, oslobođenje nepravedno i klevetnički optužene za uvrijediti (huliti?) ime Muhameda, te osuđene, ima tome nekoliko godina već, na smrtu kaznu; trudi se Ignacio dakle, u prisutnosti muža i kćeri optužene (zarobljene bolje reći, izmučene, uvrijeđene i tretirane poput crva ljudskog) siromašne kršćanke, biti primljen u audijenciji od Franje ukoliko bi bilo moguće i dobiti vrlo važnu medijsku potporu za stvar. To bi najlogičniji bio Arsuagin cilj; ali, nasuprot tome, susret s Franjom trajao je nekoliko segunda, ne mogavši izbjeći aktivista izražaj razočarenja na svom licu. I što ćemo reći mužu i kćeri Asije?

Ima vremena Franjo za primiti Angelina Jolie:

Ima brate i vremena za primiti, po drugi put, Diaga Maradonu:

Za ove stvari ima Franjo vremena, to je očigledno. Naprotiv, Franjo prolazi mimo dječaka ministranta, jadan šta će, jednog što je ili brižna majka ili kojim čudom pobožan otac, ili dobar župnik ili uredna redovica naučila da kako Bog zapovijeda sklopi ruke dok je pred oltarom i na neki način učestvuje u svetoj službi, te izgleda da Franjo ne može da vidi eto takvog: sklopljenih ruku. Jesu li ti ruke namazane ljepilom?, kaže ministrantu dok ih rastavlja kao da bi vidio dlanove, predstavljajući sve to kao šalu. Šala, u blizini oltara, sada, u ovim trenucima.... ?

Ono što je sveto treba izazvati u krštenoj duši jedan duhovini pobuđaj, potaknut darom pobožnosti i svetim strahom Božjim koji se odnosi u poklonstvenom stanju na sve što je od kulta jer je njegov cilj Bog i postoji radi našeg spasenja. Spasenja koje je koštalo krvi i presvete muke Krista, Spasitelja i Boga našeg. Od Boga od kojeg pije naša duša i ova duhovna hrana pretače se u djela pravog i cjelovitog dobra za sve ljude.



Žena je istog dostojanstva kao i čovjek, ali Krist je oprao noge svojim apostolima, pa čak ni svojoj Presvetoj Majci ili Mariji Magdaleni, obraćenoj grešnici. Mogao je to učiniti da je htio, ali nije to učinio. I, budući da je Bog, to učini da nas pouči. U prvom redu, to napravi kad je ustanovljavao sakramenat i Euharistije i Svećeničkog Reda. Odatle da je taj čin usko, rekli bismo bitno vezan za sveto. Nije to neki solidarni čin ili simbol prihvačanja ili bilo koji drugi ljudski pa čak i kršćanski ma koliko dobar i svet bio (krščanska djela, i ne simbole, morati češ činiti uvijek u samom životu, na svom mjestu i kontekstu; liturgija ima potpuno drugačiju namjenu i cilj). Pranje nogu na Veliki Četvrtak dakle je vezano za ono što je sveto, za svetinju, za sakramentalni čin. Ne može mu se mjenjati narav, uskrati mu cilj te namjenu za sveto, za duhovni kult. Ovo treba reći Franji.

U ovoj istoj misli, italijanski novinar, Antonio Socci, s obzirom na Franjinu pobudbu: «Koliko bih htio da vjernici pokleknu pred siromašnima!», odgovara: «BOGU SE KLANJA, DRAGI PAPA BERGOGLIO, NE LJUDIMA».

Neobičajen ukus ima Franjo. Jedno od njegovih omiljenih slikarskih djela jest «Bijelo Raspeće», -kako to i sam prizna u knjizi «El Jesuita» (Isusovac, 2010), napisanoj na osnovu razgovora sa Kardinalom Jorge Mario Bergoglio-, od Marc Chagalla, židovskog vjernika, prema riječima samog Kardinala Bergoglio, naslikano povodom progona židova u noći polomljenih stakala u nacističkoj Njemačkoj:

Slika predstavlja Krista? Raspetog, djelomično pokritim nošnjom židovskog obilježja. Aleteia.org, ništa sumnjiva katolička stranica, i rekli bismo uvijek u «službenoj» liniji, priznaje polemičnu perspektivu ovog djela:



«Jedna moguća interpretacija slike, podjeljena od nekoliko kritičara umjetnosti, jest da Krist tamo predstavljen nije u stvari kršćanski mesija, već lik židovskog čovjeka progonjenog tokom ovog užasnog perioda. Raspeće po tome upućuje na bolove podnešene od Abrahamovog naroda.»



U knjizi Isusovac (El Jesuita), prvo izdanje na španjoslkom 2010-te, komentira se jedna šala, imaginarna anekdota, neću reći lošeg ukusa, nego neprihvatljive za jednog kršanina. Skraćujući, jedno židovsko dijete se poučava ponašati se pristojno u školi ukoliko ne bi htio završiti kao ovaj židov na križu, pokazujući na našeg Gospodina (savjet navodno daje jedan katolički profesor).

Međutim, i to izostavljanje je vrlo značajno, u engleskom izdanju iste knjige kad je već Franjo bio izabran za Papu, ova zgoda se ne spominje:

(U španjolskom izdanju zgoda se prepričava na početku 42-ge stranice: «Llegados a este punto... te va a pasar lo mismo»; kako se može vidjeti, ta cijela zgoda je izostavljena u engleskom izdanju)





Da li bi bilo makar i ljudski prihvatljivo, ili bi jednostavno bilo kriminalno bez suvišnih dodataka, da se jednom židovskom djetetu prijeti, ukoliko ne bi se htjelo dobro ponašati, odvesti ga u gasnu komoru poput ove u kojoj neljudsko i đavolski pogubljeni provedoše svoje posljednje trenutke grebući zidove dok im se još pluća ne ukočiše?

Prije jedva nekoliko dana, Predsjednik Ekvadora, Rafael Correa, prenosi na svom twitteru Franjin komentar prema kojem argentinci su tako umišljeni da su očekivali da bi on uzeo ime... Isus II!... Franjo, molim Vas. Ne uzimaj ime Božje uzalud, nikad, i još manje za prigodu jednog... vica?



Križ.... Franju ne briga da na križu bude Krist? obučen u židovskoj nošnji, nije mu to nešto pričati šale o Raspetom u kontekstu opomene jednom nestašnom (židovskom) djetetu, i ne predstavlja mu problem taj isti križ sakriti u svom pojasu u prisutnosti onih koji, koliko vidimo i dalje ga smatraju skandalom:

Franjo, Vi biste trebali poučavati ove riječi: «Tko god me prizna pred ljudima, toga ću i ja priznati pred svojim Ocem na nebesima. A tko me zataji pred ljudima, toga ću i ja zatajiti pred svojim Ocem na nebesima» (Mt. 10, 32-33).



Franjo, ja se bojim suda Božjeg. I, plašeći se, pišem ovo što pišem. Vjerujem da trebam tako. Sjetite se da ćemo svi biti suđeni. Bog neka nam se smiluje i nek nam dadne činiti njegovu svetu volju.



Franjo, Elton John Vas želi kanonizirati. Ja ne. Poput proročkog Nadbiskupa Fulton Sheena mislim da Crkva ne može biti voljena od svijeta.

«Kad ja ne bih bio katolikom, i tražeći istinsku Crvku u današnjem svijetu, tražio bih Crkvu koja nije u dobrim odnosima sa svijetom; drugim riječima, tražio bih Crkvu koja bi bila mržnjena od svijeta, trebajući biti toliko mržnjena koliko je to bio On kad je boravio u svom tijelu na zemlji. Ako li nađeš Krista u nekoj crkvi danas, biti će to u crkvi s kojom se svijet ne slaže.»
[Mons. Fulton J. Sheen D. D. Predgovor Radio Odgovorima, Knjiga 1, P. Leslie Rumble i P. Charles Carty.]



Ali kažem Vam: ovi «prijatelji» nisu dobri, Franjo. I, u ovom dopisu, molim Vas ovo: poštovanje prema svetim stvarima.