U susret Islamu: Franjo vs Sv. Franjo

Pravim kratki osvrt na novi članak Raymonda Ibrahima pod navedenim naslovom. U prilikama poput ove ne mogu se uzdržati a da ne napravim osvrt na njegova precizna opažanja posebno kada se radi o temama koja su direktno povezana i sa balkanskom i sa evropskom politikom, te posebno sa kršćanstvom. I na koncu, s povijesnom osobom takvog kalibra kakav je Sv. Franjo, istaknuta i jedna od najutjecajnijih osoba evropske i svjetske povijesti. Sveca koji je obilježio trinaesto stoljeće, inače Srednji Vijek i naknadnu povijest Crkve. Iz franjevačkih redova docnije niknuti će sveci koji će poput zvijezda na nebu osvljetljavati put budućih pokoljenja. Sv. Ante, Bonaventura, pa do naših Mandića i Tavelića.

Bitno je dakle osvijetliti lik Sv. Franje, totalno iskrivljenog današnjim poimanjem hipilandije, glupog i odvratnog pacifizma koji odudara toliko od realnosti, koliko od zdrave pameti. Ne, Sv. Franjo nije bio takav. Upoznajmo i istaknimo u pravim značajkama lik giganta Katoličke Crkve u ovim neprikosnovenim povijesnim podacima, suštinski različitim od karikatura koje od njega prave. Prikažimo u isto vrijeme, volio bih govoriti o tolikim drugim stvarima ali ovo se ne može preskočiti, koliko odudara misao tkzv. „Pape Franje“ od njegovog slavnog imenjaka. Slijedi Raymondov članak:

Kada je kardinal Jorge Mario Bergoglio postao Papa 2013-te, izabrao je ime Franjo, htijući time naznačiti da bi njegov pontifikat trebao biti označen milosrđem i suosjećajem prema siromašnim i potrebnim – jer takva je reputacija njegovog imenjaka, Svetog Franje Asiškog: "čovjek siromaštva, čovjek mira, čovjek koji voli i štiti stvorenja", objasnio je Bergoglio, danas papa Franjo, kao i zašto je izabrao to ime.

Sveti Franjo (1182-1226) doista je poznat radi svih ovih vrlina. Ali je bio i poznat po nečemu što mu njegov moderni dan imenjak propušta potcrtati: apologetsko suočavanje Islamu.

Prema knjizi „Sveti Franjo Asiški i obraćenje muslimana“, od Frank M. Rega:

"Potpuno svjestan opasnosti, Franjo je odlučio poći u misiju među nevjernike muslimanskih zemalja. Primarni izvori su suglasni da je bio spreman da žrtvuje svoj život i umrijeti za Krista, tako da ne može biti sumnje da je nakana njegovog putovanja bila propovijedati Evanđelje, čak i uz rizik mučeništva (str. 43)."

Uz spašavanje duša, on je nastojao spašavati i živote; i zbog toga pomoći donijeti mir u nemirnom svijetu u kojem je živio, gdje su kršćani, odgovarajući na već stoljetne islamske invazije i osvajanja kršćanskih zemalja, otišao u rat s islamom, to jest, u Križarske pohode:

"Obraćanje muslimana svojim propovijedanjem je krajnji cilj Franjinog napora i okončanje rata i susljedni mir bi bili posljedica njihovog napuštanja Islama. Po riječima povijesničara Christoph Maiera: "Franjo, kao i križari, htio je osloboditi sveta mjesta u Palestini od muslimanske vladavine. Ono što je drugačije je njegova strategija .... On je htio da njihov potpun prelazak na kršćansku vjeru"(str. 63)."

Godine 1212, za vrijeme Petog kružarskog pohoda, Franjo s jednim bratom redovnikom otputovao je na Bliski istok i tražio javni susret sa Sultanom al-Kamilom - unatoč al-Kamilov odredbi da "svatko tko mu bude donio glavu nekog kršćanina biti će nagrađen sa bizantskim dukatom"(str. 57). Suvremenici Svetog Franje su ga također upozorili da su muslimani "opaki ljudi koji žeđaju za kršćanskom krvlju i da su počinili najdrskije zločine" (str. 34). Odlučni fratri su nastavili svoje putovanje, spremni na sve:

"Rani dokumenti su jednoglasni u ukazivanju na činjenice da su dva fratra bili podvrgnuti surovom tretmanu pri prelasku muslimanskog teritorija. Božju ljudi bili su silovito zarobljeni od strane stražara, zlostavljani i svezani u lance. Celano izvještava da je Franjo "bio zarobljen od sultanovih vojnika, vrijeđan i tučen", ali nije pokazivao nikakav strah, čak i pod prijetnjom mučenja i smrti (str. 58)."

Izvedeni na koncu pred sultanom al-Kamilom, fratri su tražili "pokazati sultanovim najmudrijim savjetnicima istinu kršćanstva, pred kojim Muhamedova zakon [Šarija] ne vrijedi ničem, jer "ako umreš držeći svoj zakon, biti ćeš izgubljen; Bog neće primiti tvoju dušu. Iz tog razloga smo došli k tebi.'"

Intrigiran smjelim fratrima, "Sultan je pozvao imame, svoje vjerske savjetnike. Međutim, oni su odbili sporiti se s kršćanima i umjesto toga inzistirali da budu ubijeni (odrubljivanjem glave), u skladu s islamskim zakonom (str. 60)."

Sultan je odbio taj poziv: "Idem suprotno onom što mi traže moji vjerski savjetnici  i neću vam odsijeći glavu... jer ste izložili svoje živote kako bi spasili moju dušu."

Tijekom njihove rasprave i odnoseći se na "stoljeća muslimanskog osvajanja i okupacije zemalja, naroda i nacija koja je nekoć bila kršćanska", Kamil je gledao uvesti u zamku redovnike njihovom vlastitom logikom: ako je Isus učio da kršćani "okrenu drugi obraz" i "vrati zlo dobrim ", upitao je, zašto "križari ... vrše invaziju na muslimanske zemlje?"

Ali Franjo se nije nastojao „izvući“: također je citirao nikog drugog doli Krista: "Ako te tvoje desno oko dovodi u napast, izvadi ga i baci od sebe. Jer bolje ti je da propadne jedan dio tvog tijela nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao."

Franjo je zatim objasnio: "To je upravo razlog zašto kršćani napadaju zemlju u kojoj vi živite, jer vi psujete ime Kristovo i priječite svakome kome možete dati mu štovanje" – spominjući se islamskih pravila koja, zajedno sa otežavanjem kršćanskog bogoslužja, čine kršćanima život tako težak i ponižavajući da su nebrojeni milijuni kroz stoljeća bili prinuđeni na obraćenje na Islam da bi olakšali sebi patnje.

Postoji više zanimljivih aspekta susreta Svetog Franje sa sultanom Kamilom, uključujući i one koji smatraju paralelnim u suvremenom svijetu, kao što su šerijatske stroge kazne za psovanje Islama i kršćanske evangelizacije (često se vidi kao jedno te isto) i pozive na smrtno kažnjavanje Islamskih otpadnika. Mogu se vidjeti u ovom kratkom članku.

Za sada razmotrimo neke naglašene razlike između Svetog Franje i njegovog modernog imenjaka.

Dok je svetac optužio Islam za progon kršćana, i nastojao im donijeti olakšicu  - do te točke da izlaže svoj život - Franjo odbija da se suoči s Islamom. Kad je pozornost cijelog svijeta na njemu, on obično propušta osuditi ili čak upoznati javnost sa neprestanim progonom kršćana, uključujući i milijune katolika.

Prošle godine održao je gotovo sat vremena govor pred UN-a. Samo jednom je Franjo uputio na progonjene kršćane – i spojio je njihove patnje istoj jedinoj rečenici s navodno jednakim patnjama „pripadnika većinske religije“, to jeste, muslimana sunita. Istina je međutim i svakako, suniti nisu bili zaklani, niti im glave odrubljivane, vođeni u ropstvo, silovani zbog njihove vjere; nisu njihove džamije dinamitirane i spaljene, nisu zatvarani ili ubijani zbog otpada od vjere, psovki, ili evangeliziranja. To je zato što su teroristi – bilo se radilo o al-Qaedi, Boko Haramu, ili ISIL-u: suniti

I prije toga Franjo je ovjavio svoju prvu encikliku - važan dokument namjenjen za pouku svim katolicima na svijetu – a da nije spomenuo progonjene kršćane.

Nedavno, nakon što je jedan novinar upitao Franju o klanju 85-godišnjeg svećenika u Francuskoj, te kako je očito bio "ubijajen u ime Islama", Papa se nije složio i nastavio ponuditi mnoštvo glupih i apsurdnih naglabanja u obrani Islama.

Dok Sv. Franjo nije propovijedao ni pasivnost pred agresijom:

Istaknuti povijesničar za pitanje Sv. Franje i Peti križarski rat, profesor James Powell, napisao je: "Franjo Asiški otišao je u Damiette ( u Egipat, gdje je živio Sultan Kamil) u misiju mira. To se ne može dvojiti. Ne smijemo, međutim, pokušati ga napraviti pacifistom ili ga označiti kao kritičara križarskog rata." Jedan drugi od vodećih stručnjaka za križarske ratove, Christoph Maier, bio je još eksplicitniji: "Franjo je tako prihvatio križarski rat, kao legitimne i od Boga naređen, i bilo je sasvim jasno da se ne protivi upotrebi sile kada dođe do borbe između kršćana i muslimana." Jednom prilikom je naznačio svojoj braći o "... Predvodnicima i hrabrim vitezovima koji su bili srčani u borbi  protiv nevjernika sve do smrti ...", čijim djelima tako hrabrih ljudi se divio, jer su to „... sveti mučenici umrli u borbi za Vjeru Kristovu"(p.70).

To je razlog zašto oni koji znaju pravu biografiju Sv. Franje žale njegovu modernu transformaciju u neku vrstu srednjevjekovnog "hipijca", ili, u Franjinim rječima: "Čovjek mira, čovjek koji voli i štiti stvorenja." Godine 1926. Papa Pio XI napisao je (opaska blogera: Enciklika Mortalium animos):

"Ono što zli čine i po čemu su toliko daleko od istinskog uvažavanja Čovjeka iz Asiza (Sv. Franje), su oni koji, kako bi poduprijeli svoje fantastične i pogrešnih ideje o njemu, drže ovakve nevjerojatne stavove ... da je to bio preteča i prorok tih lažnih sloboda koja su se počela manifestirati u modernim vremenima i koji uzrokuju tolike smetnje kako u u Crkvi kako i u civilnom društvu!"

U kontekstu suprotstavljanja islamu, Rega žali da za "za revizioniste  'pravi' Franjo nije bio smjeli evangelizator, već stidljiv čovjek, čiji je nakana bila da fratri žive pasivno među Saracenima (Muslimanima) i budu im "podložni"(p.95).

Konačna bitnan momenat: dok se Sv. Franjo ne ruga Muhamedu - makar s time ne izmiče savjetu imama da mu se odsiječe glava - on nedvosmisleno prikazuje poruku muslimanskog proroka kao lažnu. Za razliku od diplomatskog Pape Franje, koji nikada se ne pokazuje kao onaj koji bi propovijedao Krista muslimanima, nego ih štoviše i potvrđivao u njihovoj vjeri, iskreni svetac u suštini je imao pravu brigu o dušama muslimana, do točke da izlaže svoj vlastiti život To je bila značajka svih Papa, "Kristovih Vikara". No, očito to nije slučaj za Franju.

Ukratko, tu je izražena crta između sućuta Sv. Franje i kukavičluka Pape Franje - ili još gore, suučesništva. Kada je riječ o suočavanju s Islamom i odbrani vjere i progonjenih kršćana, Papa Franjo žalosno ne predočova hrabrog fratra čije je ime prisvojio.

Komentirajući jedan "ekstremno desničarski" incident u Parizu

Pogledajte slijedeći video (pozornost na interval 1:10-20). Nekoliko vjernika, uglavnom mlade osobe, mole krunicu na koljenima u Parizu nasuprot crkvi Sv. Rite. Protestiraju zbog budućeg rušenja ckrve i gradnju zgrade za parking. Prilazi jedna osoba crne puti, zaustavi se iza skupine što moli, i po svjedočenju osobe koja je učestvovala u incidentu, provokativno pušta glasnu muziku na mobitelu. Ovo je što se dogodilo pri ovoj zgodi:

Bez deljnjeg, incident se može smatrati okrutnošću od strane momka koji žustro i nemilo udara šakom u vilicu mladog crnca koji pada kao pokošeni klas.

Agresor je čovjek koji zna udariti, i najverojatnije naviknut na tuču. Bez razmišljanja, shvaćajući pretpostavljenu provokaciju (koja se na video ne može čuti), ustaje se hitro

i odlučno od svojih bedara povlači jak i odlučan udarac u najslabiju točku tijela, vilicu, koja naglim trzajem ima kao efekat inerciju moždane mase i trenutačno gubljenje prenosnih živčanih funkcija.

Pogođeni još pri padu gubi svijest:

jer nije u stanju ni staviti ruke ispred sebe, udarajući tako glavom o asfalt kao de je bačen teški predmet na cestu.

Bez daljnjeg, momak je mogao poginuti pri ovom padu. Udrac je bio doista okrutan, i reakcija - ukoliko se radilo o provokaciji - nesrazmjerna.

Ali razmislimo sad o nečemu drugom.

Incident se dogodio samo nekoliko sati nakon pogreba zaklanog svećenika Jacques Hamela. Nakon 85 ubijenih - kamionom potranih - osoba u Nici. Nakon toliko terorističkih napada u Francuskoj, i - i to treba reći - diljem svijeta. Kršćani žive u tolikim zemljama kao stoka: poniženi, pogaženi, gledajući u zemlju da im ne bi rekli da su oholi i drski - i zato ih kaznili. Nemajući crkvava, i one što imaju, pod bombama i bodežom. Bez zvona - jer takvi su Omarovi uvjeti još iz osmog stoljeća.

Oni koji žive u Zapadnoj Evropi ističu kako je nakon napada u Nici  ne malo muslimana izašlo sutradan na ulice u svečanim haljinama. Kršćani su tjerani iz svojih kuća, ako neki prijeđu kao drugi čamcem u izbjeglištvo, bacani su u more od svojih "sudrugova", pripadnika "religije mira". 

Itd., itd., do u beskraj.

Ovi mladići koji su molili krunicu pred crkvom Sv. Rite nazvani su "fundamentalistima" u francuskom tisku. No, ja vidim moderno obučene i pristojne momke i djevojke. Jedna čak ima i suknju malo iznad koljena, druga je u farmericama i sa zvijezdom na majici. U suštini, biti će da su "fundamentalisti" i "ekstremna desnica" u Francuskoj među najnormalnijim građanima. Doista, njihovo društvo niti mi smeta, niti me zabrinjava.

Međutim, negira se druga stvarnost u francuskim i inače evropskim medijima: rasizam protiv bjelaca:

Javno se maltretira rođene francuze od strane inmigranata u predgrađima iz kojih boljestojeći bježe i ostavljaju ih običnom puku, žrtvama multikulturalističke politike vladajuće svjetske elite, kojoj je Francuska poligon i primjer. Kao i Švedska, Danska, Belgija, Nizozemska, Velika Britanija, Njemačka...

Sve je to u misli bilo ovog momka koji tako naglo ustaje i izražava svoj prkos protiv provokacije. Prkos i protest koji nije u stanju - možda i jer ne želi - kontrolirati.

Ali činjenica je da je Francuska na rubu državnog sloma. Pred našim očima odigrava se promjena lica Evrope od nekoliko glava koji svim ovim upravljaju. U odnosu na ove stvari, naši međuetnički sukobi (mislim prvenstveno na odnose između hrvata i srba) su na nižem nivou - makar se ne mogu zanemariti -, međutim situacija u Evropi je daleko gora i kritičnija.

Dok kršćane koji mole krunici na koljenima na ulici nazivaju "fundamentalistima" i dok osuđuju i osuđuju ispad ovog francuza - jedinog u skupini -, u isto vrijeme javno vrijeđaju i zapostavljaju kršćane i sve druge građane koji se na primjer opiru uvođenju zakona o izjednačavanju "gay brakova" s brakovima od kad čovjek postoji. Dok se ljevičarski protesti opraštaju i gleda im se kroz prste, makar pravili užasni nered po gradovima, dotle mirni kršćanski i građanski prosvjedi protiv uvođenja protunaravnih zakona divljački su progonjeni.

Razlika se može vidjeti na gornjem videu. Dok se sila primjenjuje nesrazmjerno prema uglavnom kršćanskim prosvjedima:

i dok je razlika neopisiva između divljaštva jednih, i ponosa i domoljublja drugih:

Divljaci imaju 11, dok "fundamentalisti" 293 privedenih.

Dakle... nije mala povijest iza onog udarca. Puno, puno toga se krije iza gorčine onog francuza.

Raymond Ibrahim: “Papa Frajo, glupan ili proislamski lažljivac?” Ne, Franjo je fanatik

          

Kako je bilo i za očekivati, Raymond Ibrahim, poznati islamista i egipćanski kopt, duboki poznavalac Islama i uopće islamske povijesti i kulture od njenih začetaka do danas i kojeg smo citirali mnogo puta zbog njegove oštroumne analize, prasnuo je protiv Franjinih deklaracija pri letu na svom povratku iz Krakova.

Raymond, kojem je već preko glave Franje i njegove neodržive zapetosti prema Islamu,

izgubio je svaku političku korektnost priznatog stručnjaka za islamsku problematiku, ne mogavši se suzdržati i kalificirajući Franju spomenutom disjunkcijom: ili glupan, ili lažljivac.

U hrvatskom tisku nije lako naći Franjine riječi, te ćemo ih precizno ponoviti jer zaslužuju biti visoko istaknute i podsjetiti često na tu uzvišenu pouku. Sva njegova baljezganja da Povijest imadne priliku ispljuniti svoj prezir na ista; tog izdajnika i pljačkaša svega kršćanskog i svakog spomena na baštinu koju je ostavila Riječ i Evanđelje Kristovo i njegove Crkve u ovom privilegiranom kontinentu koji je bila Evropa, a sada je Eurabija.

Ovo su riječi Muhamedovog suradnika:

«Ne volim govoriti o islamskom nasilju, jer svaki dan kad čitam vijesti, vidim nasilje, ovdje u Italiji, netko tko ubije zaručnicu, drugi tko je ubio punicu. I ovo su kršteni katolici, nasilni katolici.

Ako ja govorim o islamskom nasilju, trebam govoriti i o katoličkom nasilju i ne, nisu svi muslimani nasilni, nisu svi katolici nasilni. To je kao jedna voćna salata, ima svega. Ima nasilnika u ovoj religiji... jedna stvar je istinita: vjerujem da skoro u svim religijama ima mala grupa fundamentalista. Mi ih imamo.

Kada fundamentalizam dolazi do ubojstva, također se može ubiti s jezikom – to kaže Sv. Jakov Apostol – i također s nožem.»

Doista, kako kaže Raymond Ibrahim, samo jedan glupan ili zao čovjek, to jest suradnik Islama u ovom času njihovog osvajanja, može reći slične riječi. Jer treba studirati malo, vrlo malo za znati da su muslimani nasilni, osim sveopćeg utjecaja pale naravi, zbog samog Islama i njegovog učenja, dok su kršćani koji su nasilni, to unatoč kršćanskoj ideji i pouci, jer idu protiv svojih osnovnih principa.

Drugim riječima, islamski fundamentalisti – shvaćen ovaj pojam u pozitivnom i ne pogrdnom smislu, to jest: oni koji zasnivaju svoje živote i djela na onom što je bitno jednom sustavu mišljenja i načinu života – biti će nasilni, jer je osnova, bit Islama upravo takva; dok će kršćanski fundamentalisti biti miroljubivi – nikad pacifisti! – pravedni i karitativni jer to i ne nešto drugo poučava njihova religija.

I ovdje dolazi ključ mog odgovora ogorčenom Raymondu: Franjo nije ni jedno ni drugo, već jedan bezobrazni fanatik. Sada ću objasniti zašto.

Jedan fanatik je onaj koji ispred same stvarnosti stavi svoju viziju svijeta. To je ona osoba koja ne želi ni prihvatiti određeni tok stvari i  događaja ukoliko se ovi protive njegovoj viziji svijeta. Fanatik će reći: «ako stvari ne iziđu tako i kako smo planirali, život nema smisla».

Hitler je bio jedan perfektni lik fanatika. Njegova logika je bila: «ako ne uspijemo u našem pothvatu, život nema smisla».

I zbog toga istog nacisti - oni koji su se ponajviše poistovijetili sa besmislom nacističke vizije -, su izvršavali samoubojstva pa čak i uzajamno, kad su već jednom uvidjeli da njihova ideologija nije mogla opstati u ovom svijetu:

Isto kao i Hitler. Čemu živjeti ako si promašio u svom projektu? U tom slučaju ni njegov život ni stvarnost koja ga okružuje imaju smisla i nekog mjesta u stvarnosti. Svršetak je neizbježan.

Jasno proizlazi iz rečenog da je fanatiku strana poniznost. Samo je njegova projekcija ona koja može imati pristup, jer on posjeduje istinu. Nije sposoban vidjeti stvarnost, i odatle ni hodati u istini: a to je upravo i definicija poniznosti prema Sv. Terezi i inače kršćanskoj tradiciji: koračati u istini. Dakle, nije ponizan; ne može to biti. Jer je đavolski ohol.

To je, na koncu, prava težina i domet i fatalnost fanatizma.

.....................

U redu, ali zašto i odakle proističe Franjin fanatizam? Gdje je i na čemu je definirano njegova zašiljenost?

Njegova ključna ideja polazi od prihvaćanja da su sve religije dobre po sebi. Da jedna religija sama po sebi ne može biti kriva, ne može pokazivati loše stvari.

Ali, odakle dolazi ova pretpostavka? To je tvrdnja koja neposredno proizlazi iz principa vjerske slobode podržanom od Drugog Vatikasnog Sabora. I kako ovaj Sabor ne može faliti – tako oni očajno misle (a da možda tamo se nije netko ušuljao, što misliš, na to nisi ni pomislio?) -, makar se sve realnosti srušile na zid naše glavurde nepodvrgnute tvrdoglavosti tvrde šije, proizlazi da se sama stvarnost treba prilagoditi saborskim smjernicama.

Ovaj pojam vjerske slobode istovremeno ima svoj korijen u modernističkoj teoriji da se svi ljudi spašavaju po samom činu Utjelovljenja Sina Božjega. Makar sada nećemo ući u ovaj predmet, kao i proizlazak ovog mišljenja od logičnih posljedica protestantskih postulata – kao što su naturalizam, racionalizam i u krajnjem slučaju sekularizam -, imamo žalosni svršetak sljeva ovih načela u spomenute saborske dizertacije. U suštini, prešlo se s jedne religije – kakva ova mora i biti – teocentrične (s Bogom u centru), u jednu antropocentričnu (s centrom u čovjeku) religiju.

Nešto dobro odraženo u drugom saborskom stupu: reforma liturgije. Sada je u centru zajednica – to jest čovjek -, usprkos što će se puno reći da je Bog. Biti će Bog u nakani i misli onih najboljih, zarobljenih ako hoćemo reći koncilskom reformom, ali u misli dizajna mise Pavla VI (Novus Ordo Missae), u centru je zajednica. Ako bi Bog bio doista središte, zašto sklanjaju svetohraništa  na sporedna mjesta – nekad je to i puno reći – u crkvama? Svetohranište, Isus Krist na koncu konca, smeta u novom obredu.

«On će imati jednu tajnu, koju neće reći nikome: on neće vjerovati u boga», Antikrist, Fulton Sheen.

 Ali na dnu dna, razlog će biti napuštanje katoličke vjere. Skinut Bog, svrgnut Isus Krist sa svog Socijalnog Kraljevstva, samo ostaje... čovjek, «kult čovjeka» (doslovni termin upotrebljen od Pavla VI).

Zbog toga, čovjek će morati imati svoja prava, posebno pravo na vjersku slobodu, koje smo već ovdje ukazali na jedno od glavnih točaka u kojima se Drugi Vatikanski Sabor udaljio od tradiconalnog nauka Crkve. I zbog toga, čovjek u svom traženju Boga ima garantizirano da nijedna religija ne može biti loša u sebi.

To je suština sve saborske dizertacije u vezi slobodnog prakticiranja jedne određene religije. Zbog toga je perfektno sukladno i dopustivo sa koncilskim stavom, da jedan hodža kujiše kuranske aleje u jednoj katedrali. Biskup koji todopušta je sukladan s koncilskom vizijom, makar ova ne bila izričita.

Kad to ne bi bilo tako, dragi moji, onda bi mu Papa to zabranio. Ali jer je Papa u stvari «Papa», zato mu i ne zabranjuje nite kažnjava biskupa Barija... jer i on misli tako. A kad mi pokažeš kako zapovjednik ratnog broda ide nakanski preko granice svog morskog područka u tuđe vode, i bez dopuštenja ministra odbrane i svog prdsjednika, onda ću vjerovati da sam pogrešno osudio. A kad bi to bilo i kojim čudom moguće u jednoj hijerarhijskoj instituciji kao što je vojska, u Crkvi brate ne može. Osim, kao što rekoh... da je komanda u tuđim rukama.

No vratimo se našoj zgodi. Ovaj nastup hodže u Katedrali Barija je perfektno suglasno jer...

su poznate geste Franjine:

U hodu pri Međunarodnom Danu Izbjeglica:

Itd, itd. I zbog toga župljani crkve Sv. Ante u Ventimiglia ne mogu moliti krunicu naglas da ne bi slučajno smetali izbjeglice – muslimane – smještene tamo:

u drugoj italijanskoj crkvi čitati će se Kuran na samu Ponoćku:

a u nekoj drugoj belgijskoj crkvi slaviti će seRamazan baš u sred crkve:

dati će se «simbolična» pričest muslimanima koji su došli puni sućuti i samopozvani moliti u katoličkim crkvama:

Sve je to sukladnost. Jest slijepo ići naprijed, prema neizlazu, prema stražnjem zidu slijepe ulice.

I zbog toga, jer Franjo ne može negirati Koncil, obvezan je zatvoriti oči i nametnuti njegov nauk stvarnosti.  Usprkos tome što ta stvarnost postaje nevjerojatno sukladna, okrutna i bogohulna.

Talijanski tisak: «Prošlog 12 srpnja, jedan mladi marokanac ušao je u crkvu Svetog Jeremije u Veneciji, bacio se na križ iz XVIII stoljeća i počeo ga tresti sve dok nije pao na pod. Odonda, lokalne katoličke crkve u Veneciji imale su nekoliko profanacija, manjka poštovanja i pravih pravcatih napada protagoniziranih od muslimana, prema italijanskom mediju Il Gazzetino u svom izdanju u ponedjeljak osmog osmog.

<Slomljeni križ u crkvi Sv. Jeremije>

Jedno od svetogrđa, spomenuto od nekoliko nacionalnih medija, imao je za scenarij venecijsku crkvu Svetog Zuliana i bilo je objavljeno od samog župnika Massimiliano D'Antiga.

Četiri muslimanke ušle su u crkvu s licem pod velom. Žene su se približile raspelu i pljuvale se na njeg. Na kraju, pobjegle su mješajući se među turistima koji su bili u hramu.

ŽupnikSvetog Zuliana tužio je svetogrđe pred vlastima i tražio da se pojačaju mjere sigurnosti u blizini crkve, jer se ne radi o jedinom napadu koje je otrpjela ova župa smještena na malo metara popularog Trga Svetog Marka

<Vittorio Feltri, direktor Libera: "Pljuvanje muslimana na raspelo krvari mi srce, meni koji sam ateista".>

Sedmog osmog mjeseca, u nedjelju, dva mladića, nakon što su prisustvovali Svetoj Misi slavljenoj od župnika, približili su se oltaru za primiti pričest kao i ostali vjernici. Kad im je svećenik dao Svetu Pričest, ispljuvali su je i izašli iz crkve.

Vjernici ove venecijanske župe također tvrde da ima muslimana koji dolaze moliti svoje molitve u unutrašnjosti ove katoličke crkve. Isti župnik je posvjedočio italijanskim medijima da ima tome dva tjedna da su u crkvu ušli dva muslimana koja su ispružili svoje ćilime i počeli moliti.

Kada se sakristan približio i rekao im da da to nije mjesto na kojem se mogu moliti Alahu, ograničili su se na odgovor: «Možemo, jer Papa nam daje dozvolu za to.»»

Zbog svega toga, dragi Raymond, Franjo niti je glup, niti jednostavni proislamista, već fanatik. Fanatik, vođa fanatika. S disjunktivom koja se ne napušta: ili Koncil, ili smrt. Ili bolje reći: oboje.

Sve za ne priznati čak i pred sirovosti evidencije: Koncil je umro. Put Restauracije, koja će se dogoditi, prolazi preko njegovog pogreba.

DODACI

1. Fundamentacija islamskog nasilja bazirana na njihovim iskonskim spisima

Postoje mnoge stranice na internetu i mnoge publikacija na više jezika koji to sve objanjavaju u mnoge pojedinosti. Ovdje ćemo istaći samo pojedinačne misli i pojmove – nimalo opširne, radi toga ostaljamo spomenute poveznice i djela između ostalog – svetih islamskih tekstova koji imaju interpretaciju suglasnu provjerenim povijesnim djelima i posvjedočenim kroz cijelu povijest, uključujući i «terorističke» napada u današnjici.

Na engleskom jedna dobra stranica sa brojnim citatima svetih islamskih tekstova, kao i opis uobičajenog muslimanskog načina funkcioniranja, ali baziranog na samim islamskim načelima, jest TheReligion of Peace.

Na talijanskom je vrijedno spomena (prevedeno i na druge jezike) djelo «Pobijediti strah», Magdi Allama, egipatskog obraćenika sa Islama (i prema tome, osuđenog na smrt), itd., itd. Do prije samo nekoliko godina govorilo se o ovome da tako kažemo, krišom i u potaji, da ne bi netko slučajno nešto loše rekao jer toliki je bio pritisak medija i politično korekntog mišljenja, ali danas sve kočnice su puštene (svakako, osim Hollandea, Franje, vijesti u podne, i sl.).

Navodimo samo neke citate i osnovne pojmove:

Kuran: ima više od 100 aleja u kojima se potiče na nasilje prema nevjernicima (kršćanima, židovima, poganima).

Zabranjuje se prijateljstvo s nevjernicima (kad je Islam već jak, do tada ih se može varati): "O vi što vjerujete! Ne uzimajte židove i kršćane za prijatelje. Jedni su prijatelji drugima." Kuran, 5, 65.

Protiv nevjernika: "One koji ne vjeruju u naše aleje, spaliti ćemo ih u vatri, i svaki put kad im se koža spali, promijeniti ćemo im kožu, da iskuse kaznu." Kuran 4, 59

Protiv nevjernika: "Borite se na putu Alaha protiv onih koji vam se opiru." Kuran 2, 186

Protiv nevjernika: "Ubijte ih gdje ih nađete, izbacite ih odakle vas izbaciše." Kuran 2, 187

Protiv nevjernika: "Ubijajte ih dokle god bude idolatrije i dok ne dođe na njeno mjesto vjera Alahova." Kuran 2, 189

Rat pod svaku cijenu: "Zapovijeda vam se borba makar vam bila mrska." Kuran 2, 212

Protiv nevjernika, jer su prijatelji đavla: "Oni koji vjeruju bore se na putu Alaha; koji ne vjeruju bore se na putu Taguta (Đavla): ubijte neprijatelje đavla." (Kuran 4, 78)

Protiv pogana: "I onda, kad već prođu sveti mjeseci, ubijte one koji odaju počast drugom božanstvu zajedno sa Alahom gdje god ih našli, zarobite ih, opkolite ih i pravite im zamke gdje god vidite. Ali ako se pokaju, počnu se moliti i plate porez za čišćenje, ostavite ih na miru: jer doista, Alah je dobrostiv, davatelj milosti." Kuran 9, 5

Protiv židova i kršćana, dok ne izgube život ili se podvrgnu tlačenju: "Ubijte one koji ne vjeruju u Alaha ni u posljednji Dan, i ne zabranjuju što su Alah i njegov Prorok zabranili, i svakog onog koji ne vrši istinitu religiju među onima koji su primili Knjigu (to jest Bibliju, Stari ili Novi Zavjet), dok ne plate porez svojim vlastitim rukama i budu poniženi." Kuran 9, 29

Dovoljno je, ali ima toga na pretek. I navedimo i par islamskih načela:

Prvi princip: Dobro je ono što je dobro cijeloj islamskoj zajednici. to jest, princip konvenijencije ili prikladnosti. Nisu bitna moralna načela; bitno je samo ono što koristi cilju islamske zajednice. Pod ovim principom ulazi i ima mjesto takiya, pritvornost ili jednostavno prikrivanje prave nakane u cilju varanja protivnika. Koristi se posebno dok su muslimani u manjini. Kad ojačaju, onda pokazuju pravo lice.

Drugi princip: posljedica bitki u Badru i Uhudu u kojima je učestvovao Muhamed. Pobjeda dozvoljava plijenjene neprijatelja (Kuran 8, 1; 8, 41; 8, 69). Osveta pripada ne samo Alahu, već i njegovim sljedbenicima ili potčinjenima (što i znači "Islam", biti podvgnut Alahu), itd.

Nadalje obaveza džihada svim muslimanima dok cijeli svijet ne postane dar al Islam (kuća Islama). I posebno načelo valjanosti proturječja u tumačenju aleja: ako koja aleja proturječava neku prijašnju, vrijedi ona zadnja. Na tome se i zasniva varanje nevjernika. Uvijek imaju navodno neku aleju "koja nije opasna", ili slično. Ali ta nije "zadnja".

I zbog toga:

<O. Samir Khalil, egipatski isusovac i islamolog: "ISIL primjenjuje ono što je napistano u Kuranu">

2. O kršćanskom «fundamentalizmu»

Jedan kršćanski «fundamentalista» trebao bi biti najbolji mogući kršćanin, jer se trudi ići prema osnivaču svoje religije, prema samoj Osobi Isusa Krista. Zbog toga ukoliko jos više «ljubio svoje neprijatelje», koliko god više bio «dobar samaritanac», koliko god više bude «okrenuo drugi obraz», što bio «bolji građanin», koliko god bude bolje branio svoju domovinu poput Svete Ivane Arške i koliko god više bude vjerovao u Isusa Krista umrlog na križu za naše spasenje, biti će bolji kršćanin, i prema tome bolji i lojalniji građanin ovoga vijeka. Balzam za svoje okružje. Prema tome, biti kršćanski fundamentalist jest nešto dobro, i totalni je višak, Franjo, primjeniti tu riječ pogrdno na kršćane. Sažimajući, u slučaju kršćanstva, «fundamentalizam» ne može biti ništa drugo doli nešto dobro i autentično.

3. Obilježja kršćanskih i islamskih reformatora

Sve religije imaju svoje obnovitelje, to su oni koji se trude za pokazati originalno naličje svoje religije, ili barem neku od njenih značajki. U Crkvi autentični reformatori su sveci, oni koji svojim naukom i životom čine vidljivom neke od beskrajnih savršenstava svog božanskog Osnivača. Pod njihovim utjecajem i potstrekom, oni koji imitiraju njihove pouke približuju se više i više Kristu, i ono što oni čine više i više potsjeća na ono što Bog želi za svoju posvojenu djecu u Sinu. U povijesti Crkve to je jedna konstanta. Nije to slučaj sa Luterom, koji u biti stvara jednu novu religiju. On u stvari, formira jednu, bolje reći na tisuće i tisuće sekta koje od kršćanskog imaju samo ime.

Muslimani također imaju svoje reformiste, oni su to koji nastoje ispraviti islamski život već prema uzoru svog osnivača, Muhameda, i njegovih riječi. Jer ljudsko tijelo nije u stanju izdržati toliki Islam, i s vremena na vrijeme nešto opuštanja se naziralo u islamskom svijetu. Ali su reformatori znalida bi takav tolerantni stav prema novim i opuštenijim interpretacijama pretpostavio neizbježiivi nestanak originalnog Islama, to jest, Islama. To je ono što objašnjava zašto najverniji sljedbenici Muhamedovi eliminiraju svoju vjersku malo rastrešeniju i ne tako ljutu «subraću», kako bi se očekival. Zbog toga vrijeu među njima svakorazne nepopustljive sekte čiji je cilj ostaviti netaknutim pravac određen od proroka. Odatle ne treba se čuditi broju «terorističkih» napada počinjenih u islamskim državama sve dok cijela zemlja ne bude čvrsto vladana najautentičnijom opcijom.

I, na koncu,

4. Vidljivi predstavnici Crkve, oteti nevidljivom rak ranom koncilskog kompromisa, pretvorili su se u jednu vrst thin thank, grupe socijalnog utjecaja – laboratorija ideja -, koja u praksi podupire globalističke i multikulturalistične politike te muslimansku invaziju Evrope.

Muslimani će pobijediti. Osim ako...

15. svibnja 1856 dogodio se jedan jako zamiljiv i dalekosežan dijalog između budućeg Kardinala Pie i Napoleona III. Navodi ga O. Theotime de Saint-Just, u knjizi “La Royauté Sociale de N. S. Jesus Christ d’après le Card. Pie” (Socijalno Kraljevstvo Našega Gospodina Isusa Krista prema Kardinalu Pie), Beauchesne, Paris, 1925 (drugo izdanje), str. 117-121 i prenosi isti Mons. Lefebvre u svojem djelu «Svrgnuli su ga s prijetolja».

«Ubrzavam se pravedno se izjasniti i zahvaliti se vjerskim odredbama Vašeg Veličanstva i znam priznati, gospodine, uslugu koje ste Vi učinili Rimu i Crkvi, posebno u prvim godinama Vaše vlasti. Moguće je da Restaruracija nije učinila više od Vas? Ali dopustite mi da nadodati da ni Vi ni Restauracija niste učinili za Boga ono što je trebalo učiniti, jer ni Vi ni oni niste obnovili Njegovo Prijestolje, jer nisu se odrekli načela Revolucije protiv čijih, ipak, praktičnih posljedica se borite. Jer socijalno evanđelje na kojem se nadahnjuje Država jest i dalje deklaracija ljudskih prava, koja nije ništa drugo, gospodine, nego formalna negacija Božjeg prava.

Jer Božje je pravo vladati kako Državom kako pojedincima. Nije neku drugu stvar došao Naš Gospodin tražiti na zemlji. On treba kraljevati nadahnjujući zakone, posvećivajući običaje, pojašnjavajući pouku, prosvljetljivati vjećanja, regulirajući djela kako onih koji vladaju, tako i puku. Tamo gdje Isus Krist ne vrši to kraljevstvo, vlada nered i dekadencija.

Međutim sada, trebam Vam reći da On ne kraljuje među nama i da naš Ustav jest daleko od toga da bude Ustav jedne kršćanske i katoličke Države. Naše javno pravo doista  potvrđuje da je katolička religija većine francuza, ali nadodaje da druga štovanja imaju pravo na jednaku zaštitu. Zar ne znači to isto što i reći da Ustav brani podjednako istinu i zabludu? E pa dobro! Gospodine, znate li Vi što Isus Krist odgovara vladama krivima za tekvo proturječje? Isus Krist, Kralj neba i zemlje, odgovara im: «Ja također, vlasti koje nasljeđujete jednu drugu neprestanim uzajamnim rušenjem, Ja također ću vam dati jednaku zaštitu. Dao sam ovu istu zaštitu Caru Vašem stricu, dao sam istu zaštitu Borbonskoj dinastiji, istu zaštitu Luis-Felipu, istu zaštitu Republici, i Vama također, ista zaštita će Vam biti udjeljena.»

 Car prekinu biskupa:

“Ipak, vjerujete li Vi da vrijeme u kojem živimo dopušta takvu omjeru stvari, i da je došao čas za ustanoviti to isključivo vjersko kraljevstvo koje mi tražite? Ne mislite li, Monsinjore, da bi to doprinijelo razbuktivanju svih zlih strasti?

I biskup zaključi:

“Gospodine, kad veliki polito poput Vaše Svetosti zamjeraju mi da nije došao momenat, ne preostaje mi drugo da budem podložan vlasti, jer ja nisam neki veliki polito. Ali sam biskup, i kao biskup kažem Vam: Nije došao čas da Isus Krist kraljuje, i dobro!, onda nije došao čas ni da vlasti traju.”

Nakon sjajnih momenata svog vladovanja, Napoleon III je preminuo u izbjeglištvu u Engleskoj 9. siječnja 1873.

Utakmica ženskog bolejbola na plaži, Rio, 2016, Njemačka – Egipat:

Slike s odigrane utakmice preletjele su svijetom:

Utakmica, bolje reći ove slike, bile su predstavljene kao živi prikaz “sudara civilizacija”, pa i ruganja, otvorenog ili skrivenog, egipćanskim igraćicama osuđenih na jednu vrstu ropstva i poništavajuće opresije (svakako “islamske” – ovaj pridjev skoro nisam mogao pročitati).

U isto vrijeme, i implicitno, njemačke igračice su proklamirane “herojke slobode” i napretka zapadne civilizacije (današnje, svakako).

Ali čekajte jedan momenat, molim Vas. Zar ne vidite da njemice idu kao bestidnice? Kakva je ovo civilizacija? Biće dekadencije. Njemice su išle skoro gole, s nepostojećim stidom. I to je normalno? Kada nekad na televiziji predstavljaju intervenciju policijskih snaga u nekom “noćnom lokalu”, ne mogu se vidjeti gore obučene žene. Jer goreg nema! Jadne žene koje se egzibiraju na rubovima cesta velegradskih periferija, isto nisu gore obučene. Jer su njemice srušile sve prepreke!

***

Nije uvijek Evropa bila ovo na što j espala. Makar i bila upravljana liberalnim partijama, običaji su se čuvali. Svrnite pogled na primjer na slike prve velike tenistkinje, Charlote Cooper (1870 – 1966). Bez vela, ali žena u svom oblačenju i gestama:

Jo ši Mary Pierce polovinom prošlog stoljeća izražavala je potpuno stranu eleganciju današnjim prilikama:

Glavni glumci romantičnog filma “Ponos i predrasude”

Izrazili su privatno svoju fascinaciju prema uglađenim običajima prikazanog vremena prema kojima bi žena dražesnim pokretima ukazivala pozdrav pretendentu, i ovaj bi odgovarao gestama dostojnim jednog čvrstog, ali dostojnog stvorenja.

Danas, naša kultura se preokrenula u prostakluk i paroksalno razarajuća prema ženstvenosti, u prvom redu i jednostavno:

***

Ove slike (s utakmice) su simbol kraja naše aktualne zapadne civilizacije.Također su i jasna evidencija zašto Islam i njegova kultura mrzi do korijena Zapad. Oni znaju da ako se okrenu ovoj “kulturi”, da će nestati. Oni su situirani pred disjunkcijom: “ili Islam, ili smrt”. I primjenjuju to načelo doslovce.

Ne postoji opasniji neprijatelj, od onog spremnog umrijeti za svoju stvar, za jedan ideal. I oni to rade. Borito se protiv njih oružjem, nemoguće je. Oni pobjeđuju. Samo ih se može pobjediti drugim idealom, preciznije, onim koji donosi kršćanska vjera.

Ali oni tu vjeru ne mogu vidjeti na Zapadu. Oni samo vide moralnu dekadenciju pred svojim očima. Ovo rasulo treba biti potučeno, to je jedina alternativa koju nudi Islam. Trenutno, već prema tome što se vidi na ekranima glavnih TV- kanala, oni su jedini koji nude nešto, alternativu neprestanom rušenju jednog društva bez principa.

Zato se i dešava da upravo i prvenstveno među zapadnjacima, oskudnim zdravim korijenima, ispražnjeni već kutlom  tijelu, kultom ničemu, dolazi do prelaska na Islam jer samo tamo nalaze dvije riječi jasno rečene.

Normalno je da je Islam smrt duše, i jest jedna druga i još gora slijepa ulica, popločana kriminalom, zlorabom, uništenjem najelementarnije slobode i puna životinjstva. Ali oni su bič koji udara po leđima Zapada, i već to čini, dok ovaj ne nestane… ili možda prije toga se potaje i prihvati se Krista… također i kao društvo!

Jer liberalni princip na kojem se zasniva današnji zapad (na istoku ih ima koji mu se opiru, makar nije slučaj sa našom Dragom, o prvim komšijama ne trebamo ni govoriti) vodi u smrt i pobjedu nekog drugog i jačeg. Ne može to ni izdržati ni prevazići. Osuda je čvrsta i neopoziva. Samo idući jednom stazom koja se nazire u Mađarskoj i Poljskoj (neki politički principi su još jaču u Mađarskoj), moći će isplivati nekako.

Prije toga, zapadne žene biti će otimane, ponižene, silovane. Ići će u strahu ulicama i neće se usuditi podići pogled. Trpjeti ćeš nerečeno i rigaćeš kaznu koja će te ošinuti.

<Novinarka Lara Lagan prekinula je nametnutu tišinu i izvjestila o masovnom seksualnom napadu u Egiptu tokom “Arapskog Proljeća”.>

Mnogi neće to htjeti primiti, pobuniti će se, i doći će do revolucija i sukoba također i ovdje, u Evropi. Liti će krvi i krvi ulicama jer zapadne vlade, moguće i nakanski, dopustiti će da ova samoubilačka politika i dalje traje. Biti će izgleda da netko traži sukob ovdje, i to može biti, ali isto je biti će.

Ne, neće pobijediti muslimani skroz, ali ćemo prisustvovati obratima nikad viđenim u Evropi. Muslimani su samo bič dopupten od Boga, i neće moći imati totalnu pobjedu; štoviše, izgubiti će na koncu, ali vrlo, vrlo na koncu. Njihov sami svijet će se pobuniti, i možda i mi budemo, u roku od dva desetljeća, ubrojeni praktično  u njihov teritorij, to jest, vladani od njih.

Ali nikad, nikad, nikad Bog nam neće dati pobjedu ako nije pod znakom Kristovim. Evropa će morati ponovno postati Kršćanska, morati će imati režim u kojem će Kristova Religija biti stavljena na nadahnuće zakona i da bi ova civilizacija mogla živjeti u slobodi.

Ipak, ovo čemu prisutvujemo, jednostavno je ostvarenje starih i uvijek novih proročanstava društvima koja okreću leđa Bogu.

<Ibitihaj Muhammad, prva amerikanka sa hijabom.>