U susret Islamu: Franjo vs Sv. Franjo

Pravim kratki osvrt na novi članak Raymonda Ibrahima pod navedenim naslovom. U prilikama poput ove ne mogu se uzdržati a da ne napravim osvrt na njegova precizna opažanja posebno kada se radi o temama koja su direktno povezana i sa balkanskom i sa evropskom politikom, te posebno sa kršćanstvom. I na koncu, s povijesnom osobom takvog kalibra kakav je Sv. Franjo, istaknuta i jedna od najutjecajnijih osoba evropske i svjetske povijesti. Sveca koji je obilježio trinaesto stoljeće, inače Srednji Vijek i naknadnu povijest Crkve. Iz franjevačkih redova docnije niknuti će sveci koji će poput zvijezda na nebu osvljetljavati put budućih pokoljenja. Sv. Ante, Bonaventura, pa do naših Mandića i Tavelića.

Bitno je dakle osvijetliti lik Sv. Franje, totalno iskrivljenog današnjim poimanjem hipilandije, glupog i odvratnog pacifizma koji odudara toliko od realnosti, koliko od zdrave pameti. Ne, Sv. Franjo nije bio takav. Upoznajmo i istaknimo u pravim značajkama lik giganta Katoličke Crkve u ovim neprikosnovenim povijesnim podacima, suštinski različitim od karikatura koje od njega prave. Prikažimo u isto vrijeme, volio bih govoriti o tolikim drugim stvarima ali ovo se ne može preskočiti, koliko odudara misao tkzv. „Pape Franje“ od njegovog slavnog imenjaka. Slijedi Raymondov članak:

Kada je kardinal Jorge Mario Bergoglio postao Papa 2013-te, izabrao je ime Franjo, htijući time naznačiti da bi njegov pontifikat trebao biti označen milosrđem i suosjećajem prema siromašnim i potrebnim – jer takva je reputacija njegovog imenjaka, Svetog Franje Asiškog: "čovjek siromaštva, čovjek mira, čovjek koji voli i štiti stvorenja", objasnio je Bergoglio, danas papa Franjo, kao i zašto je izabrao to ime.

Sveti Franjo (1182-1226) doista je poznat radi svih ovih vrlina. Ali je bio i poznat po nečemu što mu njegov moderni dan imenjak propušta potcrtati: apologetsko suočavanje Islamu.

Prema knjizi „Sveti Franjo Asiški i obraćenje muslimana“, od Frank M. Rega:

"Potpuno svjestan opasnosti, Franjo je odlučio poći u misiju među nevjernike muslimanskih zemalja. Primarni izvori su suglasni da je bio spreman da žrtvuje svoj život i umrijeti za Krista, tako da ne može biti sumnje da je nakana njegovog putovanja bila propovijedati Evanđelje, čak i uz rizik mučeništva (str. 43)."

Uz spašavanje duša, on je nastojao spašavati i živote; i zbog toga pomoći donijeti mir u nemirnom svijetu u kojem je živio, gdje su kršćani, odgovarajući na već stoljetne islamske invazije i osvajanja kršćanskih zemalja, otišao u rat s islamom, to jest, u Križarske pohode:

"Obraćanje muslimana svojim propovijedanjem je krajnji cilj Franjinog napora i okončanje rata i susljedni mir bi bili posljedica njihovog napuštanja Islama. Po riječima povijesničara Christoph Maiera: "Franjo, kao i križari, htio je osloboditi sveta mjesta u Palestini od muslimanske vladavine. Ono što je drugačije je njegova strategija .... On je htio da njihov potpun prelazak na kršćansku vjeru"(str. 63)."

Godine 1212, za vrijeme Petog kružarskog pohoda, Franjo s jednim bratom redovnikom otputovao je na Bliski istok i tražio javni susret sa Sultanom al-Kamilom - unatoč al-Kamilov odredbi da "svatko tko mu bude donio glavu nekog kršćanina biti će nagrađen sa bizantskim dukatom"(str. 57). Suvremenici Svetog Franje su ga također upozorili da su muslimani "opaki ljudi koji žeđaju za kršćanskom krvlju i da su počinili najdrskije zločine" (str. 34). Odlučni fratri su nastavili svoje putovanje, spremni na sve:

"Rani dokumenti su jednoglasni u ukazivanju na činjenice da su dva fratra bili podvrgnuti surovom tretmanu pri prelasku muslimanskog teritorija. Božju ljudi bili su silovito zarobljeni od strane stražara, zlostavljani i svezani u lance. Celano izvještava da je Franjo "bio zarobljen od sultanovih vojnika, vrijeđan i tučen", ali nije pokazivao nikakav strah, čak i pod prijetnjom mučenja i smrti (str. 58)."

Izvedeni na koncu pred sultanom al-Kamilom, fratri su tražili "pokazati sultanovim najmudrijim savjetnicima istinu kršćanstva, pred kojim Muhamedova zakon [Šarija] ne vrijedi ničem, jer "ako umreš držeći svoj zakon, biti ćeš izgubljen; Bog neće primiti tvoju dušu. Iz tog razloga smo došli k tebi.'"

Intrigiran smjelim fratrima, "Sultan je pozvao imame, svoje vjerske savjetnike. Međutim, oni su odbili sporiti se s kršćanima i umjesto toga inzistirali da budu ubijeni (odrubljivanjem glave), u skladu s islamskim zakonom (str. 60)."

Sultan je odbio taj poziv: "Idem suprotno onom što mi traže moji vjerski savjetnici  i neću vam odsijeći glavu... jer ste izložili svoje živote kako bi spasili moju dušu."

Tijekom njihove rasprave i odnoseći se na "stoljeća muslimanskog osvajanja i okupacije zemalja, naroda i nacija koja je nekoć bila kršćanska", Kamil je gledao uvesti u zamku redovnike njihovom vlastitom logikom: ako je Isus učio da kršćani "okrenu drugi obraz" i "vrati zlo dobrim ", upitao je, zašto "križari ... vrše invaziju na muslimanske zemlje?"

Ali Franjo se nije nastojao „izvući“: također je citirao nikog drugog doli Krista: "Ako te tvoje desno oko dovodi u napast, izvadi ga i baci od sebe. Jer bolje ti je da propadne jedan dio tvog tijela nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao."

Franjo je zatim objasnio: "To je upravo razlog zašto kršćani napadaju zemlju u kojoj vi živite, jer vi psujete ime Kristovo i priječite svakome kome možete dati mu štovanje" – spominjući se islamskih pravila koja, zajedno sa otežavanjem kršćanskog bogoslužja, čine kršćanima život tako težak i ponižavajući da su nebrojeni milijuni kroz stoljeća bili prinuđeni na obraćenje na Islam da bi olakšali sebi patnje.

Postoji više zanimljivih aspekta susreta Svetog Franje sa sultanom Kamilom, uključujući i one koji smatraju paralelnim u suvremenom svijetu, kao što su šerijatske stroge kazne za psovanje Islama i kršćanske evangelizacije (često se vidi kao jedno te isto) i pozive na smrtno kažnjavanje Islamskih otpadnika. Mogu se vidjeti u ovom kratkom članku.

Za sada razmotrimo neke naglašene razlike između Svetog Franje i njegovog modernog imenjaka.

Dok je svetac optužio Islam za progon kršćana, i nastojao im donijeti olakšicu  - do te točke da izlaže svoj život - Franjo odbija da se suoči s Islamom. Kad je pozornost cijelog svijeta na njemu, on obično propušta osuditi ili čak upoznati javnost sa neprestanim progonom kršćana, uključujući i milijune katolika.

Prošle godine održao je gotovo sat vremena govor pred UN-a. Samo jednom je Franjo uputio na progonjene kršćane – i spojio je njihove patnje istoj jedinoj rečenici s navodno jednakim patnjama „pripadnika većinske religije“, to jeste, muslimana sunita. Istina je međutim i svakako, suniti nisu bili zaklani, niti im glave odrubljivane, vođeni u ropstvo, silovani zbog njihove vjere; nisu njihove džamije dinamitirane i spaljene, nisu zatvarani ili ubijani zbog otpada od vjere, psovki, ili evangeliziranja. To je zato što su teroristi – bilo se radilo o al-Qaedi, Boko Haramu, ili ISIL-u: suniti

I prije toga Franjo je ovjavio svoju prvu encikliku - važan dokument namjenjen za pouku svim katolicima na svijetu – a da nije spomenuo progonjene kršćane.

Nedavno, nakon što je jedan novinar upitao Franju o klanju 85-godišnjeg svećenika u Francuskoj, te kako je očito bio "ubijajen u ime Islama", Papa se nije složio i nastavio ponuditi mnoštvo glupih i apsurdnih naglabanja u obrani Islama.

Dok Sv. Franjo nije propovijedao ni pasivnost pred agresijom:

Istaknuti povijesničar za pitanje Sv. Franje i Peti križarski rat, profesor James Powell, napisao je: "Franjo Asiški otišao je u Damiette ( u Egipat, gdje je živio Sultan Kamil) u misiju mira. To se ne može dvojiti. Ne smijemo, međutim, pokušati ga napraviti pacifistom ili ga označiti kao kritičara križarskog rata." Jedan drugi od vodećih stručnjaka za križarske ratove, Christoph Maier, bio je još eksplicitniji: "Franjo je tako prihvatio križarski rat, kao legitimne i od Boga naređen, i bilo je sasvim jasno da se ne protivi upotrebi sile kada dođe do borbe između kršćana i muslimana." Jednom prilikom je naznačio svojoj braći o "... Predvodnicima i hrabrim vitezovima koji su bili srčani u borbi  protiv nevjernika sve do smrti ...", čijim djelima tako hrabrih ljudi se divio, jer su to „... sveti mučenici umrli u borbi za Vjeru Kristovu"(p.70).

To je razlog zašto oni koji znaju pravu biografiju Sv. Franje žale njegovu modernu transformaciju u neku vrstu srednjevjekovnog "hipijca", ili, u Franjinim rječima: "Čovjek mira, čovjek koji voli i štiti stvorenja." Godine 1926. Papa Pio XI napisao je (opaska blogera: Enciklika Mortalium animos):

"Ono što zli čine i po čemu su toliko daleko od istinskog uvažavanja Čovjeka iz Asiza (Sv. Franje), su oni koji, kako bi poduprijeli svoje fantastične i pogrešnih ideje o njemu, drže ovakve nevjerojatne stavove ... da je to bio preteča i prorok tih lažnih sloboda koja su se počela manifestirati u modernim vremenima i koji uzrokuju tolike smetnje kako u u Crkvi kako i u civilnom društvu!"

U kontekstu suprotstavljanja islamu, Rega žali da za "za revizioniste  'pravi' Franjo nije bio smjeli evangelizator, već stidljiv čovjek, čiji je nakana bila da fratri žive pasivno među Saracenima (Muslimanima) i budu im "podložni"(p.95).

Konačna bitnan momenat: dok se Sv. Franjo ne ruga Muhamedu - makar s time ne izmiče savjetu imama da mu se odsiječe glava - on nedvosmisleno prikazuje poruku muslimanskog proroka kao lažnu. Za razliku od diplomatskog Pape Franje, koji nikada se ne pokazuje kao onaj koji bi propovijedao Krista muslimanima, nego ih štoviše i potvrđivao u njihovoj vjeri, iskreni svetac u suštini je imao pravu brigu o dušama muslimana, do točke da izlaže svoj vlastiti život To je bila značajka svih Papa, "Kristovih Vikara". No, očito to nije slučaj za Franju.

Ukratko, tu je izražena crta između sućuta Sv. Franje i kukavičluka Pape Franje - ili još gore, suučesništva. Kada je riječ o suočavanju s Islamom i odbrani vjere i progonjenih kršćana, Papa Franjo žalosno ne predočova hrabrog fratra čije je ime prisvojio.