6. kovovoz, 71. obljetnica liberalnog genocida u Hirošimi

Napad je naređen od američkog predsjednika Harry Trumana, nakon sastanka sa svojim saveznicima Churchillom i Staljinom u Konferenciji u Postdamu.

Atomski napadi izvršeni su nad Hiroshimom i Nagasaki 6. i 9. kolovoza respektivno 1945, nakon šestt mjeseci intenzivnog bombardovanja drugih 67 japanskih gradova.

Nuklearna bomba Little Boy bila je bačena na Hirošimu u ponedjeljak 6. kolovoza, nakon koje je uslijedilo bacanje bombe Fat Man u četvrtak 9. kolovoza na Nagasaki.

Procjenjuje se da je krajem 1945. umrlo ili od same eksploziji ili od direktnih posljedica 140.000 osoba u Hirošimi i 80.000 u Nagasaki, od kojih čak polovica je umrla istog dana bombardiranja.

Među žrtvama, od 15 do 20% umrlo je od povreda ili bolesti uzrokovane radijacijom. U oba grada najveći broj žrtava bili su civili. I Hirosima i Nagasaki bili su sporedni gradovi iz ratne perspektive, na osnovu čega nije postojalo "tehničko" opravdanje za napad.

Ipak, to su bili dva grada sa najvećom katoličkom tradicijom u cijelom Japanu, od XVI stoljeća.

<Urakami Tenshudo (Katolička Crkva u Nagasakiju). Siječanj 1946. Urakami je bila u epicentru bombardiranja na Nagasaki, i njena katedrala također razorena bila je jedna od najvećih crkvi u Aziji.>

Naime, nakon što su prvi isusovci došli u Japan u XVI stoljeću, evangelizacija je počela napredovati nevjerojatnom brzinom. To je bio razlog da su misionari bili ne otjerani, već razapeti po carskoj naredbi. Ostali su samo obični vjernici, koji su ipak krstili svoju djecu i odgojili ih u katoličkom nauku, sve bez svećenika. Jer, krštenje je sakramenat koji se u slučaju nužde i samo tada, može udijeliti i od strane laika, navodeći riječi: "Krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga", s nakanom Crkve. Nakana je čin volje, nije kao vjera koji je čin intelekta (ljudsko prihvačanje objavljene istine), te taj sakramenat uz ispravnu nakanu može udijeliti čak i nevjernik.

Nastavljamo. U tom bombardiranju nestalo je praktično u jednom danu dvije trećine male, ali vrlo žive i aktivne japanske katoličke zajednice.

Harry Truman, član demokratske partije, potpisuje Proglas Ujedinjenih Naroda, koji u svojoj konfiguraciji i razvoju jest prvi stupanj Svjetske Vlade.

Ali, zašto jedna osoba koja krši Hašku Konvenciju, koja izričito zabranjuje bombardiranje gradova sa civilima, makar i bilo vojnih objekata u tom perimetru, i vrši takav genocid, nije demonizirana kao Hitler?

Izgleda da se i u ovom slučaju ispunjava poslovica Makiavela:

"Oni koji trijumfiraju nikad neće biti postiđeni zbog načina na koji su trijumfirali."

Ali možda ova slika može poslužiti za jedno bolje objašnjenje:

<Masonic portrait of Harry S. Truman bz Greta Kempton. January 20, 1949 u Harry S. Truman Library and Museum>

Truman počinje masonsku inicijaciju u 1909. u Loži Belton Br. 450, u Missouri. U svibnju 1959, bivši predsjednik Truman bio je odlikovan za 50 godina pripadnosti masoneriji, jedini američki predsjednik koji je uspio postići toliki "staž" u masoneriji.

Dodatak:

Slike Hirošime nakon bombardiranja, kliknite ovdje.

Rusi su tek ove godine dali snimak Hirošime i Nagasakija koji je čuvao Sovjetski Savez. Sergej Nariškin je u lipnju ove godine predao video Prvom Ministru Japana, Shinzo Abe.

Video će biti prikazivan u Muzeju Atomske Bombe u Nagasakiju do 2. listopada 2016.

Zašto je smetala crkva Sv. Rite u Parizu?

Na hrvatskom jeziku situacija je opisana na blogu “TradicionalnaLatinska Sveta Misa”. Jedna dobro pouzdana i informirana osoba, mimo onog što se može naći uglavnom na stranim stranicama, posebno na francuskoj “L’Observatoirede la Christianophobie”, koje sve treba precizno pročitati i razlučiti, imajući u vidu cijeli kontekst i pravi tok događaja posljednjih mjeseci, poslao mi je slijedeći dopis s obzirom na projekat rušenja crkve Sv. Rite i doslovno rastjerivanje vjernika koji su pri tom bili na svetoj misi (dobro je vidjeti i svjedočenje i prisutnog svećenika Instituta Dobrog Pastira, Guillaume de Tanoüarn):

“Bili su u toj crkvi jer nisu imali drugu lokaciju gdje bi mogli slaviti misu prema misalu Ivana XXIII (1963). Vlasnik ju je prodavao za tri milijona eura (Naime, crkva je pripadala “galikanskim katolicima”, s izvjesnim prisustvom u Francuskoj. Oni slijede trentski obred mise, ali nisu u zajedništvu s Rimom,  još od XIX stoljeća, posebno nakon Prvog Vatikanskog Sabora. Crkvu nisu mogli održavati te su je prodali nekom poslovnom čovjeku od studenog prošle godine, koji je stavio spomenutu cijenu na crkvu.) Nisu ih mogli isplatiti i bila je kupljena od jednog trgovca nekretninama u cilju pravljenja zgrade za parking.

Tu su se počeli okupljati kojih trideset do četrdeset vjernika (tradicionalnih katolika). Makar su to tražili od Pariške biskupije, ova im nije slala nijednog svećenika, niti jednu župnu crkvu. Naišli su na suradnju Oca Guillaume de Tanoüarn, iz Instituta Dobrog Pastira, koji pripada crkvenoj organizaciji Ecclesia Dei, u zajedništvu sa Rimom. Biskupija im nije davala čak ni napuštene crkve, sve da ne bi u istima bila slavljena “dopuštena” trentska misa.

Kad su došli specijalci, pitali su biskupiju da li mogu proslijediti. Biskupija im se nije usprotivila, i dopustila im je proslijediti bez kontemplacija. Policija nije htjela pričekati niti pola sata dok ne završki misa. Bilo im je shodno zgrabiti i odvojiti svećenika od oltara, noseći ga na rukama, baciti ga na tlo, onesposobiti ga kao da bi se o zločincu radilo, staviti mu lisice i pretpostavljam da je morao provesti noć u pritvoru dok ne dočeka razgovor sa dežurnim sucem.

Da je Pariška biskupija htjela, mogao se sačuvati tradicionalni kult u Svetoj Riti. Ali biskupija je htjela očuvati ovaj novac za prihvaćanje muslimana, dopuštajući da crkva bude srušena i zgrada za parking napravljena.

Više vole zatvoriti crkve nego ih dati za slavljenje “dopuštene” mise koja, do 1970, bila je jedina valjana. I prema Summorum Pontificum od Benedikta XVI, nikad nije bila zabranjena. Da, tako je. Nikad nije bila zabranjena. Jest, tako je. Ali ni dopuštena.”

Ovo je izgleda razlog rušenja koje će se dozvoliti, i posljedničnog istjerivanja vjernika. Sadržano: da je biskupija htjela, mogla je ponuditi crkve, pa možda i novac da se očuvaju kršćanski hramovi u Francuskoj. Jer je bitna naša povijest, nije li tako?

Ali u ovoj misi grijeh se zove svojim imenom, i govori se o paklu, i spominju se “nevjernici”, to jest oni koji ne vjeruju u Krista (ali ih se ne ubija, niti tjera u ropstvo, niti im se podmeću bombe, već ih se ljubi u istini) i ne prihvaćaju njegovu Crkvu. Ovo više “ne štima”, ovo više ne ispunjava prvenstveni cilj i zadatak: ekumenizam. Ovo je razlog zašto biskupija nije ni prstom mrdnula da bi sačuvala ovu crkvu. Od rušenja koje u Francuskoj idu jezivom brzinom pod navodnom izlikom da ih je jeftinije srušiti, nego opraviti. (A kad budu srušene, što bude s njima?). Rušenja koja zločesto haraju protiv kulturne baštine i naslijeđa Francuske, posebno prema katoličkim crkvama. 2.800 crkvava trebaju biti srušene, od kojih 1.868 su neogotične.

Ali krivica nije samo od biskupije, koja ne tolerira “pred koncilsku misu”. Glavna krivica je ovog klana koji zapovijeda u skoro čitavoj Evropi, surov prema samoj kršćanskoj ideji. Kršćanstvo, pretpostavlja se, sada je samo još jedna religija. I svakako, neka bude “za intimnost”. To jest, za skriveno i nabrzo izmrmljati i potiho tri Zdravo Marije, i najviše otiči na misu kao kriomice. I da ti ne padne na pamet reklamirati bilo što u društvu što može imati kršćanskog “daha i mirisa”. To su džihadovci za satrijeti:

U međuvremenu, ne briga ih kolike parkinge i zgrade za socijalnu skrb bi mogli napraviti na ovakvim mjestima:

Džamija Basharat, Córdoba, Španjolska

Šah Jahan, Woking, Engleska

Šehitlik,Berlin

Sultan Ahmet, Delft, Nizozemska

"Islamski centar" u Beču

Noor u Frankfurtu

Od ove srce posebno boli: džamija u Rimu

U Madridu

U Parizu

U Malmu

U Lisabonu

U Duisburgu, Njemačka. Mašala

Džamija Mevlana u Rotterdamu

Projekt mega džamije u Londonu. Valjda će propasti

Mahmud, Cirih

Centralna (to jest, ne jedina) džamija u Londonu

Iz druge perpektive

Kadija, Berlin

Velika džamija u Briselu

E sad opet centralna, ali u Glasgowu

Freinman u Minhenu

U Stokholmu

U Dablinu

I centralna u Birmignenu

Sve ove “zgrade” dižu se drsko i bezobzirno i traju i traju u natoč informacijama poput ovih:

“Džamija u Madridu prikupljala reklute za džihad u Siriji iIraku”, i sl.

Onda, na čemu smo?

Stvar je dosta jasna na čemu smo.

«Čisti Islam» i Minhenski Masakr

Raymond Ibrahim, Front Page Magazine (24/07/16 – uz nadodane uvodne riječi)

„Sve doki nisu zaokrenuli u glavnu ulicu išlo je dobro i konzul (opaska: Napoleonov izaslanik u Bosni – Travniku - po prvi puta, 1807.) je zaista morao biti zadovoljan. Ali čim su došli do prvih turskih kuća, nastade neko sumnjivo dozivanje, lupa avlijskih vrata i mušebaka na prozorima. Već kod prve kapije jedna djevojčica otvori samo malo jedan kanat i izgovarajući nerazumljive reči stade sitno da zapljuckuje na ulicu, kao da vrača. Tako su se redom otvarale kapije i podizali mušepci i za trenutak pomaljala djeca, puna mržnje i fanatičnog zanosa. Zabuljene žene su pljuvale i vračale, a dečaci izgovarali psovke, praćene bestidnim pokretima i nedvosmislenim pretnjama, pljeskajući se po stražnjici ili pokazujući rukom kako se reže grkljan.“...

„U njemu je naslućivao kakav mora biti život čoveka sa Zapada koji svoj život prenese na Istok i zauvek veže svoju sudbinu sa njim.“...

„Samo orijentalci mogu ovoliko mrzeti i prezirati i ovako pokazivati mržnju i prezir.“

Ivo Andrić, Travnička hronika

Njemački osamnaestogodišnjak, iranksog porijekla, zvani Ali Sonboly izvršio je pokolj prošlog petka. Prema izvješćima, usmjeren na djecu, ubivši ukupno devet osoba.

Ovaj incident jest jedno podsjećanje da se stalna terorizacija Zapada ne ograničava samo na Islamsku Državu (ISIS), na «radikalne» interpretacije Islama vahabijaca ili salafista, ili na teroriste koji su se ubacili na Zapad preko migrantske struje.

Ali Sonboly nije nijedan od takvih slučajeva. Rođen je i odgojen u Njemačkoj, i prema njegovom imenu i iranskom porijeklu, najverojatnije je da ima šitsku podlogu.

Ali je bio musliman. Zaurlao je prastari ratnički islamski krik: «AllahEkbar» pri svom napadu, i nešto što je manje privuklo pažnju, u jednom danu ukojem se dešavaju mnogi programirani napadi protiv ne muslimana: u petak.

<Žaleći se jednom prilikom kako muslimani naprosto izađu van sebe protiv «nevjernika» prilikom propovijedi održanih petkom u Egiptu, jedan kršćanin kopt rekao mi je jednom prilikom: «Dopustite mi da vam kažem da... (kršćani) znamo da je svakog petka dan smrti, da nakon petka, u subotu, ići ćemo u mrtvaru nekome!»>

I ova je velika lekcija Minhenskog Masakra: Čisti Islam – posuđujući ime od čuvene knjige C. S: Lewisa («Čisto Kršćanstvo») u vezi mnogih zajedničkih elemenata dijeljenih među mnogim kršćanskim denominacijama – je odgovoran za aktualnu terorizaciju Zapada.

Ako sumnjate, pogledajte jedan nedavni studij.

Potvrđeno je da su muslimani svih sekta, rasa i socio političkih okolnosti, - ne samo ISIS – odgovorni za progon kršćana u 41 od 50 najgorih zemalja za biti kršćanin u istima: Šitski Iran je na devetom najgorem mjestu, Saudijska Arabija na četrnaestom, dok su «umjerene» zemlje kao Malazija i Indonezija smještene na 30 i  43 mjesto respektivno.

Zajednički djelitelj svih ovih nacija je Islam, i da se tu nema više što nadodati.

Čak i odvratni tretman koji vrši ISIS prema kršćanima i drugim ne muslimanima samo je krajni odraz onoga što muslimani uopće čine ne muslimanima u svijetu. Pogledati «Progon kršćana od muslimana», izvješća koje prikupljam mjesec po mjesec kroz pet godina – i konkretno za ovaj mjesec -, i moći ćete provjeriti neprestanu diskriminaciju, progon i pokolj prema kršćanima izvršenim od «svagdašnjih» muslimana, od najviših položaja na vlasti do bijesnog svijeta. Svako mjesečno izvješće (ukupno ih ima 58) sadrži na desetke takvih zločina, da kad bi bili izvršeni od kršćana prema muslimanima bili bi non stop u medijima, s totalnim pokrićem od 24 sata svih sedam dana u tjednu.

Dok mediji izmišljaju bilo koju laž za razuvjeriti od islamske naravi Minhenskog napada – uobičajena strategija, posebno ona koja koristi «odgovor nanapade» (Krstaški pohodi, i sl.).

- činjenica je: u svim tenzijama među narodima u Evropi, progonjeni kršćani su često identični u rasi prema svojim progoniteljima, istog etničkog porijekla, nacionalnog identiteta, kulture i jezika. Nije razlog politička nesuglasica, ili svađa oko zemlje. Jednako se ne dešava da su ove krščanske zajednice, bez ikakve politčke moći i potisnute u pozadinu, nositelji političke moći – to jest, nema nikakvog motiva za «ugroženost» muslimana.

Onda, zašto su kršćani omrzli i proganjani? Jednostavno jer su kršćani, to jest, vjernici ne-muslimani – i to je istiniti razlog zašto su zapadnjaci napadnuti od muslimana, trenutno (barem od ovog članka) u Minhenu.

Ružna ili ne, ova istina, da je čisti Islam – ne «ISIS», «salafizam», «vahabizam», ili «šitski islam» - to što promiče mržnju i nasilje prema nemuslimanima. («Otmica žena i rušenje crkava jest realni Islam», po riječimaVelikoh Iranskog Ajatolaha).

ova istina dakle nikad neće moći biti pravilno obrađena dok oni na pozicijama vlasti u prvom redu to ne priznaju I, sa značajnim izuzetkom DonaldaTrumpa, vrlo su daleko od toga. 

Roberto de Mattei promašuje ponovno. Deklaracija Haec Sancta (Koncila u Konstanci) nije bila potpisana od pape. I zbog toga nema paralelizma prema Drugom Vatikanskom Koncilu

Argument Roberta de Mattei (poznatog povijesničara bliskom crkvnenimtradicionalnim krugovima kritičnim prema Drugom Vatikanskom Saboru i posebno «papi» Franji) jest slijedeći: 1415-te na Koncilu u Konstanci potpisuje se Deklaracija Haec Sancta, u biti heretična jer brani tkzv. Saborski nauk, prema kojem Papa je u krajnjem slučajupodvrgnut Koncilu.

«I (Sabor) izjavljuje, na prvom mjestu, da legalno sazvan u Duhu Svetom, formirajući sveopći sabor predstavljajući Katoličku Crkvu, prima vlast direktno od Krista. Svi, bilo kojeg zvanja ili dostojanstva, pa čak i papinskog, obavezni su slušati ga u onim stvarima koje pripadaju vjeri i nadilaženju šizme i obnove Crkve, bilo u glavi koliko u njenim članovima.

Izjavljuje, štoviše, da bilo tko, bilo kojeg položaja, zvanja ili dostojanstva, pa čak i papinskog, tko tvrdoglavo odbaci ne slušati zapovijedi, odluke, odredbe ili zapovijedi ovog svetog sabora ili bilo kojeg drugog sabora legalno  sazvanog, s obzirom na ono što se  reklo ili bude reklo u budućnosti, ukoliko se ne urazumi: neka se podvrgne određenoj pokori i neka ga se kazni odgovarajućom kaznom; i neka se pristupi drugim sredstvima (ukoliko bude potreba) koje pravo dozvoljava.»

 Sabor u Konstanci, 6. travnja 1415.

Prvo opažanje koje ovdje smo prinuđeni izvršiti jest slijedeće: ova deklaracija nije se mogla još uvijek smatrati formalno heretičnom, jer «Saborski nauk» nije bio prethodno definiran kao hereza. Ali ovo opažanje nije toliko bitno.

Ono što je bitno ovdje jest da se u ono vrijeme – jedno od najžalosnijih vremena Crkve u kojem su istovremeno čak tri osobe tvrdile svaka neovisno od druge, da su Papa (samo je to bio jedan, Grgur XII), i od kojih Ivan XXIII – ne pobrkati sa Angelo Roncalli, koji je također uzeo ime Ivan XXIII 1958. - je bio vrlo brzo odbačen i označen kao antipapa od svih, ni Gregorio XII, ni Benedikt XIII (što je vrlo interesantno: bio je podržan od Sv. Vicenta Ferrera, sveca iz Valencije - u kanonskom procesu njegovog proglašenja svetim ima priznatih čakviše od 850 čudesa – koji je s druge strane aktivno bio doprinjeo prevazilaženja Šizme Zapada), nisu dalisvoj potpis tom dekretu:

„U srpnju te iste godine, u prisutnosti kardinala poslanih od Grgura XII, ponovno se otvorio Koncil (u Konstanci), i prihvaćena je Grgurova ostavka, a da nije potpisao Dekret Haec Sancta. Njegov stav, prema kojem nije dopustio da autoritet Sabora bude iznad Papinog, na koncu će biti potvrđena od narednih sabora (i papa).“

Grgur XII (potcrtavajući opet ono što je najbitnije u ovom predmetu), preko svojih delegata je potpisao druge deklaracije, kao na primjer osudu heretika Jana Husa (koji je između ostalog negirao valjanost sakramenata u slučaju moralno nedostojnih posvećenih ministra – doista apsurd i hereza, jer za valjanost sakramenata je potrebna ispravna volja, ne moralno čist život. Bog je onaj koji po svojoj moći djeluje u sakramentu; ministar to samo treba htjeti, združavajući svoju nakanu Crkvenoj. To je slikovito kao da neki portir otvara vrata riznice jednog velikana, da bi iz nje dao neki dragulj određenoj osobi. Vratar može i mrziti velikana, i nečedno živjeti, ali ako je samo voljan učiniti ono što naređuje velikan... to jest otvoriti vrata i uručiti dragulj... dovoljno je. A već će on biti suđen za nevaljal život.), itd. Sve te deklaracije su bile vjerski ispravne i pravovaljane. Ali ona „Saborskog  nauka“... ne! I zato Papa, koji je Kristov Vikar, nije je ni potpisao. Jer je Papa Kristov Vikar, a ne Sabor.

I da se udari još jedan pečat na sve ovo, sami Papa izabran na Saboru u Konstanci, sa svom jasnoćom ne potpisa Haec Sancta:

„Isti Papa izabran na Saboru u Konstanci, Martin V, odbacio je, pri završetku Koncila, ove kanonske članke, održavajući nedodirljivom vječnu katoličku vjeru u Petrovo prvenstvo i njegovih nasljednika. Bio je to vrlo poseban momenat u Crkvi kad je Papinska Institucija bila pod velikim udarom jer su se čak trojica kandidata sporili za Papinsku stolicu.“

Prema tome, de Matteiva tvrdnja:

„Martin V, izabran za zauzeti Papinsku Stolicu u Konstanci 1417.,  prinao je bulom Inet cunctas 22. Veljače 1418 općenitost Sabora u Konstanci i sve deklaracije koje je Sabor donio, makar bilo pod općenitom i restriktivnom formulom: „in favorem fideo et salutem animarum“ (za služenje vjernima i spas duša).“

jest radikalno netočna i nepotpuna.

I gledajući iz drugog kuta, iz perspektive ne povijesnih dokumenata i njihovog „crnog na bijelom“, več težinom samih zbivanja, ako ni sami Grgur XII pa ni Benedikt XIII, uza sve pritiske kojih je bilo preko svake mjere,  nisu potpisali Haec Sancta, kako će to uraditi Martin V, nasuprot svoj prethodnoj tradiciji od 1400 godina koja seže od samog Sv. Petra i Kristovih riječi? Bio bi prvi Papa koji bi to potpisao – što je nemoguće, jer onda ne bi bio Papa -, a osim toga pritisak Koncila je bio već znatno opao.  I na koncu, kako vidimo i iz povijesnih dokumenata, ta deklaracija nije bila potpisana ni od Martina V. No, vrlo je značajan propust što vrši Roberto čak niti spominjući odbijanje potpisa Deklaracije Haec Sancta od strane Grgura XII.

No, upitajmo se sada  i govorimo jasno, na što cilja Roberto de Mattei? Potpuno je jasno: na Drugi Vatikanski Sabor.

De Mattei hoće reći: tako i kako je bilo u Konstanci, tako i sada se dešava, jedan sabor može donijeti i heretične izjave.

Tako je gospodine, tako je... ali ne s Papom! Jer, i dobro to moraš znati, cijeli sabor se može prevariti... ali bez Pape.

Kazujem ti Katolički nauk.

Ali, dragi moj, ovdje nam se pojavljuje problem (svečani potpis Deklaracije Nostra Aetate, kao primjer):

“Haec omnia et singula quae in hac Declaratione edicta sunt, placuerunt Sacrosancti Concilii Patribus. Et Nos, Apostolica a Christo Nobis tradita potestate, illa, una cum Venerabilibus Patribus, in Spiritu Sancto approbamus, decernimus ac statuimus et quae ita synodaliter statuta sunt ad Dei gloriam promulgari iubemus.

Romae, apud S. Petrum die XXVIII mensis octobris anno MCMLXV.

Ego PAULUS Catholicae Ecclesiae Episcopus

Sequuntur Patrum subsignationes.”

„Sve ovo u cjelini i u pojedinostima što je u ovoj deklaraciji određeno prihvatiše oci presvetoga Sabora. I mi – apostolskom vlašču od Krista nam predanom – sve to, zajedno s časnim ocima, u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da se što je saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno.

U Rimu, kod Sv. Petra, dne 28. Listopada godine 1965.

Ja, PAVAO, biskup katoličke Crkve

(slijede potpisi Otaca)“

Sabor, s Pavlom VI, zapovijeda vjerovati i obdržavati ono što je prethodno – i uvijek – osuđeno od Crkve.

Na primjer:

“Haec Vaticana Synodus declarat personam  humanam ius habere ad libertatem religiosam.” (Ovaj Vatikanski Sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Deklaracija Dignitates Humanae; 1, 2 Drugog Vatikansog Sabora).

Dok imamo s druge strane i prethodno (i zauvijek, jer je nauk, a nauk se mjenja već prema vremenu; ako je nauk, ostaje isti, kao i čovjek. Mjenjaju se okolnosti, ali čovjek i nauk i vjera, ne mjenjaju se. Jer je “Krist isti danas, jučer i uvijeke”.):

Grgur XVI, Mirari Vos (1832): “Iz ovog izvora indiferentnosti kao rak rane proizlazi ona apsurdna i pogrešna tvrdnja, ili bolje reći, ludost, koja tvrdi i brani pod svaku cijenu i zas ve, slobodu savijesti. Ovom kužnom zastranjenju otvara sebi put, štiteći se neumjerenom slobodom mišljenja koja, na štetu vjerske i civilne zajednice, širi se svaki dan sve više na sve strane, dolazeći do sramotne izjave nekih prema kojoj iz istog proizlazi velika korist za vjersku stvar. I koja je veća smrt za dušu od one što daje slobodu pogrešci!, kako reće Sv. Augustin.” Itd.

Pio IX, Quanta cura (1864) i Syllabus: “Preko koje zamisli potpuno pogrešne civilne vlasti, ne plaše se podržati onaj grešni stav preko svake mjere štetan Katoličkoj Crkvi i zdravlju duša, nazvanu ludilom od Našeg Prethodnika Grgura XVI slavnog spomena: “da su sloboda savijesti i kulta vlastito pravo svakog čovjeka, pravo koje treba biti proklamirano i osigurano zakonom u svakom dobro postavljenom društvu;””

“XV. Svaki čovjek je slobodan za prihvatiti i ispovijedati religiju koju po svom razumu sudi istinitom.”

*[Moramo ovo u najraćim crtama obrazložiti, jer pogrešni nauk je toliko zahvatio praktično sve, da i dobrim vjernicima ove stvari nisu tako jasne, jer im se to u biti i ne tumači. Doista, žalosno je vidjeti da se same vjerske istine ne tumače, iz straha od upadanja u tkzv.  političko neispravna mišljenja:

Pogrešno mišljenje kao i lažna religija mogu se samo tolerirati, dopustiti, ne kao neko „pravo“, već radi suživota te izbjegavanja sukoba preko kojih bi lijek bio veća šteta od bolesti. Ali ne kao da bi se imalo „pravo“ na pogrešan stav; na prihvatiti neku drugu religiju, osim Kristove, to jest, Katoličke. Jer Krist je osnovao Jednu Crkvu, a ne dvije ili tri. Krist je spasitelj, a ne Muhamed ili Buda. To je vrlo jednostavno.

Dati za pravo vjerovati u nešto drugo osim Krista, jest u biti tvrditi da postoji spasenje mimo Sina Božjega, suprotno samoj njegovoj Objavi.

Dakle, greška se može samo tolerirati, a ne davati joj za pravo. To je Crkveni nauk od uvijek, i onda kad su kršćani bili proganjani, te Cezaru tako i govorili: nemamo druge snage osim reći ti da se obratiš i vjeruješ, makar nas zbog toga i ubio, ali mi ne možemo drugo tumačiti.

(Sv. Ignacio Antiohijski, bačen pred lavove 111.)

A u kršćanskom društvu, ne može se dati ravnopravnost lažnim religijama. Ne može džamija biti jednakopravna crkvama. Ti možeš tolerirati štovanje muslimanima u privatnim kućama, ali ne dati im pravo građanstva kao da bi ispovijedali istinitu religiju, jer laž je štetna za društvo.

(Džamija u Madridu. Centar okupljanja radikalaca i potencijalnih boraca poslanih u Siriju i drugdje. Uostalom, jedna od tolikih, a nije ni najveća, džamija posijanih diljem Evrope.)

(U Švicarskoj. Djete Isus među minaretima, prizor napravljen u jednoj crkvi iz protesta zbog referenduma o zabrani minareta u Švicarskoj.)

(Muslimani prekidaju svoj post u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Briselu.)

(Bit će da su mu nešto nažao učinili, pa se brani? Ili smo krivi što smo živi?)

Ono što se danas dešava u Evropi, potvrda je nesrazmjerne štete koju je prodor masonskog liberalnog nauka nanio Crkvi, ubrizgavajući s eu njene redove. „Proizlašli su od nas, ali nisu naši“, napominje nam Sv. Ivan.]*

I u tolikim drugim dokumentima, sa svoj jasnoćom do Pija XII, svidjelo se to nekomu ili ne.

Roberto, ovo je doista problem.