Koja je sramota u pitanju kad se govori o “Rijeci Sramote“?

Petnaestog ožujka L'Osservatore Romano žalio je zbog smrti troje utopljenih pri prelasku Suve Reke, na granici između Makedonije i Grčke:

Navode se žrtve tokom prelaska rijeke: „Nekoliko desetaka izbjeglica pregazili su preko rijeke, ali troje ih se udavilo: jedna trudnica od 27 godina, njena sestra od 17 i jedan njihov rođak.“

Ali ono što se ne navodi –ističe to i Gloria.tv- jest sljedeće: skupina njemačkih dobrovoljaca poticala je na prijelaz rijeke, uručavajući prethodno uputne listiće na arapskom i farskom jeziku:

Otkuda ova skupina njemačkih dobrovoljaca na baš ovom mjestu? Odakle im informacija, sredstva, prijevoz, kontakti? Plaća li to Šoroš i dalje?

Dakle, upravo udruge poput ovih su te koje doprinose ovakvim nesrećama. No, to je izgleda cijena „koju treba platiti“. Ako ih je uopće i briga za to. To su izgleda neophodne žrtve gledi neopozivog i planiranog cilja. Lateralne žrtve.

Ali to nije kraj ovoj propovijesti – ne navedenoj također i od L'Osservatore Romano. Ima još nešto jako ružno: sedamdeset reportera snimalo je prijelaz:

I pred sedamdeset ljudi da se utope troje? Dovoljan podatak za razmišljati i analizirati, ali praktično nigdje se ne navodi. U biti, važnija je vijest o tim ljudima, nego ti sami ljudi. Doista, jedna od bitnih značajki inmigracijske krize.

Ovo uvelike podsjeća na gnusne karikature Charli Hebda. Ti cinični satiristi koji nikad nisu bili u stanju navesti i najmanju agresiju prema kršćanima – od Francuske pa nadalje -, a još manje je osuditi, iskoristili su priliku utapljanja sirijskog djeteta Aylan Kurdi još da se rugaju i Bogu i kršćanima, kao da je njihova nećut i nesolidarnost, bezobzirno optužujući  ih – najveće žrtve današnjice – za sve to i za žeđ za kontrolom tuđih država; kao da su oni i njihov – pravi i jedini - Bog kojeg bezobrazno psuju, krivi za sve što se događa:

Franjo je taj koji određuje politiku L'Osservatore Romano, nitko drugi. Ako ne pozitivno u svakoj sitnici, onda da negativno jer ne bi dopustio da išta se objavi bez njegovog odobrenja. Uostalom, opažajući sve što je Franjo do sada radio i što radi, očito je da je vatikanski dnevnik glas njegovog nazora na svijet.

Trebamo se upitati i par stvari. Prije početka sukoba u Siriji, ova sekularna arapska država imala je povećanje turizma za neviđenih 711 %. Nije imala druga prema Svjetskoj Banci, te nije bila članica ni Svjetskog Monetarnog Fonda. Imala je nafte za izvoz, i može se reći da nitko gladan nije bio u Siriji, državi koja je napredovala iz dana u dan.

Kršćani su mahom podrđavali Assadov režim, jer znali su da tu nije bilo alternative: ili Assad, ili Džihad. A u tom slučaju, oni će biti prvi na udaru.

(Crkva Naše Gospe Fatimske u Damasku, neposredno pred rat. Trebalo ih je osloboditi?)

Ali tada netko puhnu u „Arapsko Proljeće“, strava užasa kao i svaka revolucija, poznamo ih dobro, od Sirije do Ukrajine i diljem bijelog svijeta:

(Kerry prilikom protesta u Ukrajini. Dolje, Mc Cain, 15 prosinca 2013 podupirući "opoziciju".)

U međuvremenu, u Liban je stiglo više od 1,2 milijuna izbjeglica. Kaže se: „pa tu su odmah do Sirije, logično je“. Ali i Izrael je „odmah do Sirije“, ali nema tamo izbjeglice ni jedne, i ako ijedna, tu je uz vizu do tog i tog datuma.

A o ovome nitko ne govori, vijesti muče o ovome. Nitko se ne usuđuje ukazati na Izraela u cijeloj ovoj krizi. Antisemtizam? Molim, molim, molim, ispravimo na samom početku: i arapi su semiti, prema tome pojam „antisemitizam“ trebao bi se odnositi i na njih. No, vidimo da ima isključivu primjenu na mržnju prema Izraelu, izraelcima, ili židovima. Još jedan primjer programiranog oblikovanja mišljenja i manipulacije.

Istina je ova: taj Izrael osnovan je i podržavan od onih koji vjeruju da obećanje Mojsiju još uvijek vrijedi, jer njima Krist nije Mesija. A obećana zemlja je ova:

«Od pustinje i tamo od Libanona do velike rijeke Eufrata, sva zemlja Hetita, do velikog mora na zapadu, bit će vaše područje.» Jošua, 1,4.

Dakle među su Izraelu pustinja na jugu, Liban na sjeveru, Sredozemno More na zapadu i Eufrat na istoku.

Eufrat presjeca Siriju. Golanski Visovi su već oduzeti Siriji. Treba Siriju isprazniti da bi taj teritorij mogao biti potpuno kontroliran od Izraela. Izraelski ministar odbrane jasno je rekao: volim više ISIS u Siriji, negoli Iran (i prema tomu i Assad).

(Izraelski Ministar Odbrane Moshe Ya'alon, otvoreno govori 19 siječnja 2016: "Ukoliko moram izabrati između Irana ili ISIS, izabirem ISIS". Izvor: The Times of Israel. Dolje: Ministar piše prvo slovo Toraha namjenjene sigurnosnim trupama. Recitira talmudsku molitvu. Izvor: Chabad)

I sjetimo se poruke jednog izraelskog oficira nedavno: Izrael treba zauzeti Siriju i držati je pod kontrolom. Jednostavno tako.

<Bivši oficir Bezalel Somotrich nastupajući na izraelskom Channel  2, u ulozi poslanika ekstremne partije Židovska Zemlja, tvrdeći da su granice Izraela one koje navodi Tora. Skraćujići: mnogo dalje od aktualnih. I kako ih misle postići?>

Koja je uloga sirijskih (i ne samo njihovih) izbjeglica u svemu tome? U prvom redu raseljavanje, kako smo to već naznačili. S druge strane mestizacija Evrope. Evropski narodi uvijek su se odlikovali redom, strukturiranim radom i tehnološkom napretkom. Nije ih lako dominirati, ukoliko se potpuno ne razori njihov identitet. Oni narodi čiji identitet bi mogao staviti u pitanje Novi Svjetski Poredak i njegovu globalizaciju, trebaju biti uništeni, to jest lišeni svoje osobnosti. To se želi postići mješanjem pučanstva, posebno arapskih i općenito istočnih i afričkih skupina sa autoktonim evropskim žiteljima. Ostajući bez svoje vlastitosti, biti će obične marionete u rukama nekoliko moćnika.

Moćnika koji su vrlo spojeni, ukoliko nisu iz njihovih redova, sa sionističkim strujanjima. To je i razlog što se Izraelu sve oprašta, i unatoč bilo čemu što napravi, bilo što im se bude prigovorilo, oni će uvijek voditi samo onu politiku koja im bude odgovarala. Od njih nitko neće tražiti primanje izbjeglica, niti će im primjeniti bilo kakve sankcije uradili što uradili. Uostalom, veliki broj kritičnih osvrta na njihovu politiku uopće ne dolazi na prikaz vijesti. Kao da se tamo ništa problematično i ne događa.

To što je Isus Krist, Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svih ljudi, nema drugog imena u kojem bi se netko mogao spasiti, umro na križu, to je židovima, u riječima Sv. Pavla, «sablazan». Zašto? Jer oni očekuju – oni Židovi koji nisu vjerovali u Krista i njihovi nasljedovatelji koji se toga drže – ratobornog Mesiju, Mesiju Pobjednika na ovom svijetu, koji podvrgava pod sobom silom ukoliko je potrebno sve narode. Mesija ne može umrijeti na križu, po njima. I zbog toga su sablažnjeni.

Zbog toga, nakon Kristove smrti Židovi postaju «revolucionari», oni koji hoće blagostanje na ovom svijetu. Blagostanje podređeno Odabranom Narodu, to jest, Židovima. Svi drugi narodi tome trebaju da služe. Svi su podvrgnuti i trebaju biti podvrgnuti njihovom žezlu. Sva politika treba biti njima na korist.

Da bi to postigli, služe se financijskim sredstvima koji su pod njihovom kontrolom. Bog je obećao Izraelu:

„Od svojeg zemljaka ne smiješ uzimati kamatu, ni za novac, ni za hranu, ni za igdje išta što se posuđuje na kamate. Od stranca smiješ tražiti kamate. A od svojega zemljaka ne smiješ uzimati kamate da te Gospodin, Bog tvoj, blagoslovi u svim tvojim djelima u zemlji u koju ideš, da je primiš u posjed“. Ponovljeni  Zakon 23, 21-22.

I još:

„Gospodin će te učiniti glavom, ne repom. Ti ćeš samo  biti gore a nikada dolje,...“ Ponovljeni Zakon 28, 13.

I to bi trebalo biti tako, „ukoliko vrše Gospodnje zakone“. Jer Mesija je trebao izaći iz Izraela i tako bi Izrael služio cijelom svijetu. To je bio razlog opstanka Izraela, da bi spasenje moglo doći svim ljudima. Ali oni nisu htjeli prihvatiti obećanog Mesiju, i pretvorili su samog sebe u Mesiju

Rabin Baruh Levy, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, predstavlja nauk Izraela kao Naroda-Mesije, to jest, Izrael kao narod jest Mesija (odatle i naziv „Holokaust“ s velikim slovom, jer to je žrtva cijelog Naroda – Mesije. Nitko drugi ne smije koristiti tu riječ, samo Izrael. Zato makar i Armenci imali neslućeni broj žrtava u Prvom Svjetskom Ratu, o tome se ne treba govoriti niti to isticati. I nikad porediti sa „Holokaustom“ – „Žrtvom“.). I cijeli svijet prema tome treba služiti njemu. Financijskom moći, preko strukturiranog lihvartva, dovode sve nacije redom u ovisnost preko neisplativog duga. Na taj način podjarmljuju sve narode, praveći upravo obrnuto od onoga što je Bog htio za Obaćeni Narod (koji to više nisu Židovi, već to je Novi Izrael, to jest, Crkva). A ona ne postoji da bi podjarmljivala narode, već da bi im donijela spasenje.

Dakle, ravnine se potpuno mijenjaju. Umjesto dovođenja Slobode i Spasenja, dovodi se Ropstvo. Umjesto duhovne slobode, tjelesni progon i tjeskoba beznađa.

Ipak, u suštini radi se o vječnoj borbi između Dobra i Zla, između prihvaćanja Krista i njegovog odbijanja. Sve se to stvarno i proročki odigralo u Centru Povijesti, na Kalvariji. Što tada rekoše farizeji, svećenici, saduceiji, članovi sanedrija? „Ako si zbilja Mesija, siđi s križa!“ Ne vjeruju, dakle, u Božjeg poslanika, žele svoje kraljestvo na ovom svijetu. Ne žele služiti, već dominirati.

Zaboravljaju da se može dominirati samo na ovom svijetu, nakon Suda koji čeka svakog od nas odmah iza smrti, provodi se Božja pravda. Do tada Bog čeka na obraćenje, i daje nam vremena za to, i strpljivo nas čeka. Ali jednom mora nastupiti sud, i tada će se otrati svaka suza prolivena zbog nepravde, kazniti svaki grijeh i hula na Boga. Tko bude dostojan, koga Bog takvog nađe, uzeti će Bog sa sobom. Drugi ili na vječnu osudu, ili na privremeno ispaštanje i čišćenje već kako komu.

Zbog toga sve izgleda kao da zli pobjeđuju, i da imaju uspjeha beskrupulozni, odvratni stvorovi koji nemaju ni načela ni principa, ni dobrog osjećaja osim svoga Ja. Ali doće mak na konac, i svatko će naplatiti prema svojim djelima. Zbog toga Bog čeka, i ne može se umoriti čekajući. Zli misle da pobjeđuju, dok samo štetu čine, štetu za koju će zdušno isplatiti do zadnje pare.

I zbog toga čovjek ne treba željeti osvetu (država treba pravdu da primjeni, jer zakona i reda mora biti; to je naravno načelo), jer „osveta je Božja“, ne boj se.

U međuvremenu, dakle, neprijatelji Božji more pojedince i narode, kao što su u onaj Veliki Petak morili Krista. Jer u Kristu je sva povijest zapisana.

Tako je i Crkva napadnuta, i dovedena do prividne smrti. Ono što se desilo s Kristovim Tijelom, dogodiće se i sa njegovom Crkvom, njegovim Mističnim Tijelom. I već se događa. U vremenu smo Pasije Crkve.

Preko jezika đavla, to jest, hereza i krivog nauka, oslabljena je vjera i ohladnjela ljubav kod tolikih kroz zadnjih nekoliko desetljeća. Modernizam se uvukao među tolike kršćane preko velikog nasrtaja u Drugom Vatikanskom Saboru. Točka po točka nauk je drugi, makar jedva primjetno i koristeći dvoznačan govor,  u odnosu kakav je bio kroz cijelu Crkvenu Povijest.

I Ivan Pavao II i Benedikt XVI govorili su da su Židovi i dalje Izabrani Narod, što otvoreno proturječuje iskonski nauk Crkve, od Evanđelja preko Sv. Pavla pa do Drugog Vatikanskog Sabora.

I onda dolazi „vladavina“ koja to nije jer je „vladavina“ čovjeka u bijelo obučena, ZovimeJorge kako on sam to kaže. Bog ne može to htjeti da njegova Crkva institucionalno ne traži obraćenje Židova. Predan potpuno Sinagogi,

Srami se križa, krije ga pred rabinima „da ih ne bi uvrijedio“!?

Taj isti rabin, Yitzhak Yosef,glavni rabin Izraela, nakon upute generala Gadi Eisenkota svojim vojnicima o izbjegavanju pretjeranog korištenja oružja: «Kada se nađemo pred nekom djevojčicom od 13 godina koja drži nožice ili nož na izvjesnom odstojanju od vojnika, ne želim vidjeti vojnike prazniti spremnicu hitaca u takvim prilikama.», je prije neki dan rekao da postoji religiozna dužnost pucati na sve palestince ukoliko se "zna" da je terorist. Čak savjetuje vojenike da ne slušaju svoje zapovjednike, već da odmah otvore vatru. Ono što je posebno zanimljivo ovdje jest da se rabin oslanja na zapovijed danu u Starom Zavjetu za iskorenje amalečana. Drugim riječima, oni i dalje primjenjuju sve propise Starog Zavjeta koje su samo imale smisla u onom kontekstu opstanka Izraela pred idolopoklonstvenim narodima koji su ga mogli voditi u potpuno uništenje.

Ali, Mesija, Isus Krist, ne postoji za njih. I što je još bitno, radili oni što radili, nikad im nitko neće tražiti bilo kakvu odgovornost za njihova djela. Doista, kao da cijeli svijet treba biti njima u službi.

(Menorah u SAD i rastavljanje Crkve i Države, ali ne Sinagoge i Države.)

Pred takvima Franjo se klanja, i neće li židovska sekretarica Izraelskog Predsjednika pozdraviti bilo kojeg čovjeka koji nosi križ, Franjo će pokriti rukom te se njoj pokloniti.

Takvom jednom čovjeku Isus Krist je dao ključeve Kraljevstva Nebeskog da vodi njegovu Crkvu? Ne, ne vjerujem. Kao i zbog mnogih drugih teoloških razloga koje ne navodim ovdje, već samo se odnosim na cijeli ovaj proces planirane migracije.

Stav je dakle koji zastupam: ne radi se o spontanom gibanju masa progonjenih izbjeglica, već o planiranom tjeranju i poticanju masa ljudi u sklopu osvajanja i mjenjanja lica Evrope, novoj fazi Novog Svjetskog Poretka, te geostrateškog cilja Izraela.

I još Franjo otvoreno zbori da se radi o očitom islamskom osvajanju Evrope, i da će Evropa opstati «ukoliko održi svoje korijene». Kad ne bi postojala definicija riječi «cinizam», mogli bismo reći: «e pa to je to».

U ovom projektu vladanja svijetom, sionistički projekt određuje za svijet opće naravne zakone koje će ga držati pod židovskom glavom i vodstvom, i tako bi svijetu dali smisao. Židovi imaju posebno poslanje svjetskih čelnika, dok ostali narodi imaju oslobođenje u vršenju naravnih propisa koji se mogu sažeti u tkzv. Noahizam, sustav načela koji vrijedi za pripadnike bilo koje religije, sažet u priznanju Stvorietelja i pozitivnih osjećaja jednih prema drugima.

To je upravo i Franjin projekt u svemu ovome: odatle njegove prazne riječi i šuplji savjeti: smiješi se, budi solidaran, brinimo se za bližnjega, okoliš... ali Boga jedva da spomene, a Isusa Krista tek, ako i to, samo kršćanima, uvijek u sklopu općeg zajedništva.

Rabin Skorka to i kaže: Franjo ima jednu misiju da ostvari. Tu mu misiju daje židovskvo liderstvo, a ne Bog. Njegova je zadaća oduzeti osjećaj i poimanje nadnaravnog među katolicima, i voditi ih, tolike slijepe koji se od slijepa daju voditi, općem, globalnom jedinstvu čovječanstva... ne Crkve! Crkva se na neki način razvodnjava i postaje udio općeg projekta ujedinjena ljudske rase... ali ne pod znakom Isusa Krista.

(Argentinski rabin Skorka: "Franjo zna da ima jednu vrlo specijalnu misiju za ispuniti")

Normalno, neće, jer ne može, uspjeti u tome; ali će štetu napraviti ogromnu.

Franjo ne nastupa kao katolik. Ali zato Orban djeluje kao čovjek čija je Danica kršćanska misao i stav. Pred nekoliko dana, praktično niti jedan zapadni list je preveo Orbanov govor Mađarima povodom dana Nacionalne Nezavisnosti. Našao sam ga na blogu Vrata Evrope (Gates of Vienna), i vrijedi pogledati upozorenje Orbana i njegove savjete za suprostaviti se ovakvim mraćnim projektima.

Orban: «Danas je u Evropi zabranjeno reći istinu.» «Evropa, naš zajednički dom, nije slobodna.»

«Zabranjeno je reći da oni koji dolaze nisu izbjeglice, već da Evropi prijeti opasnost od migracije», istaknuo je Orban u svom govoru koji se može smatrati povijesnim.

«Zabranjeno je reći da desetine i desetine milijuna se pripremaju za poći u pravcu naših zemalja»

«Zabranjeno je reći da migracija donosi zločin i teror našim nacijama».

«Zabranjeno je ukazati da mase koje dolaze iz drugih civilizacija stavljaju u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i naše kršćanske tradicije».

«Zabranjeno je upozoriti da su oni koji su došli u prijašnjim valovima već stvorili svoje vlastite svjetove za same sebe, odvojene od ostalih, sa svojim zakonima i idealima, koji razaraju tisućljećnu strukturu Evrope».

«Zabranjeno je reći da se ne radi o jednom lancu slučajnih i neželjenih posljedica, već o jedoj operaciji orkestriranoj i pripremljenoj već od prije; da se radi o masi svijeta upućenog protiv nas.»

«Zabranjeno je reći da se u Briselu pripremaju planovi za prevesti strane toliko koliko bude moguće brže i instalirati ih među nama».

«Zabranjeno je prihvatiti da je cilj instalacije ovih ljudi preinaka kulturnog i religioznog okoliša Evrope i poremećaj njenih etničkih temelja, eliminirajući posljednju barikadu protiv globalizacije: Države-nacije.»

«Zabranjeno je reći da sada Brisel tajno guta sve više i više prostora nacionalnog suvereniteta, i da u Briselu mnogi studiraju planove Ujedinjenih Država Evrope; nešto za što im nitko nije dao dopuštenje.»

«Danas se je zapisalo u knjizi sudbine da će svjetske bezlične mračne moći eliminirati sve što je jedinstveno, autonomno, vjekovito i nacionalno. Mješati će kulture, vjerovanja i pučanstvo sve dotle dok se naša mnogolika i ponosna Evropa ne potčini i dok ne izgubi svoju vitalnost. I ukoliko se predamo fatalno ovom rezultatu, naša sudbina biti će obilježena i završiti ćemo probavljeni u ogromnim crijevima Sjedinjenih Država Evrope».

Orban govori kao heroj i upozoritelj, prorok kojeg dao Bog poslušali.

ZovimeJorge govori kao pokisao, bijedni, necjenjeni jer nevrijedni, beskičmeni agent kripto židovstva.

Dao Bog da ga se što prije vidi za ono što jest.

Ne mješam se u politiiku... mješam se... već kako kad!

Pri povratku iz Meksika, upitan u vezi rasprave u Italijanskom Parlamentu u vezi jednospolnih "brakova" (i usvajanju djece od istih), Franjo je odgovorio da se "ne mješa u politiku", nadodajući odmah iza toga da "katolički poslanik mora glasovati prema svojoj dobro formiranoj savjesti".

Doista, bilo bi dobro tim poslanicima, a i svim građanima općenito, podsjetiti se koja je to, i kakva je, i što bi trebala reći ta "dobro formirana savjest". Novinari su zbilja shvatili koja je ključna poruka Franjina, za istaći je na prvoj stranici: Franjo se ne mješa u politiku.

Ipak, nakon što je bio upitan u vezi planova biznismena i predjedničkog kandidata Donalda Trumpa, za konstrukciju zida na granici između Meksika i SAD, odgovara:

"Jedna osoba koja samo misli na podizanje zidova, nalazili se oni bilo gdje, i ne na gradnju mostova, nije kršćanska". "To nije u Evanđelju".

<Kandidat mnogo puta se obraća svojim sljedbenicima s jednom Biblijom u ruci, onu istu koju mu je poklonila majka dok je još bio djete. U prvim izjavama na Franjine riječi, rekao je da je "sramotno da jedan vjerski lider dovodi u pitanje vjeru jedne osobe", i odmah nakon toga - u politici se treba znati gibati - iskoristio je priliku -napominjući da je on sam ponosan što je kršćanin- za ukazati na Obamu, tvrdeći da kao predsjednik "neće dozvoliti da kršćanstvo bude napadnuto i oslabljeno". Trump je nakon svega pobijedio ove subote u Južnoj Karolini, i u Beaufort, jedinoj regiji s katoličkim većinom..>

Trump, koji zna nešto o politici, i još više njegovi savjetnici, nakon prvih ljućih reakcija na osnovu Franjine izjave, izjavio je u pomirljivijem i elegantijem tonu - treba nastaviti koristiti priliku -, da: "Cijenim mnogo papu. Ima veliku osobitost i vjerujem da čini dobar posao, ima veliku energiju", da bi na koncu prešao preko incidenta: "U biti, ne volim boriti se protiv pape. Ne vjerujem da je ovo neka bitka", nadodao je kandidat.

Ali, s obzirom na poruku koju šalje Franjo, imamo slijedeće: doista se mješa. Makar, također i ovdje, nadodaje na prijašnje rečeno jednu novu ideju... u suprotnom pravcu!:

"Franjo nije htio dati svoje mišljenje da li američki građani trebaju ili ne glasovati za Trumpa u predsjedničkim izborima u studenom: 'Ne želim se mješati. Samo kažem da nije krščanin ukoliko je rekao stvari poput ove'".

Ne, Franjo. Ljudi odmah shvaćaju ono što se kaže. Nitko ovdje nije glup, i kad bi bio, već u ova doba više od jednog počeo bi se buditi iz zimskog sna, ili jednastovno bi se nijekali nastaviti lješkariti. Dvije su ovdje poruke jasne: ne mješati se u "rasprave" u vezi homoseksualnih ujedinjenja ("gay-brakova", plus... pitanje usvajanje od istih!), i mješati se u Trumpov prijedlog u vezi migracije (uostalom, i u Evropi Franjina intervencija s obzirom na izbjeglice, koja je imala potupunu političku projekciju, je potpuno osvjedočena).

Drugim riječima: mješa se tamo gdje se hoće.

U Italiji se to moglo provjeriti na plastičan način, da je skoro škripilo kao šiljak po staklu. Koncem siječnja se organizirao ogromni protest u Rimu: dva milijuna učesnika protiv legalizacije "gay-brakova". Ovo je snimljen sa vatican.va na italijanskom dnevni raspored Svete Stolice tog dana. Niti jedna riječ, niti jedan pozdrav, podrška, pa ni pozdrav prosvjediteljima:

Ali svijet počinje umarati se, i vidjeti: pazi, Franjo! Po prvi put javno mogu se vidjeti parole: "Bergoglio, sjetiti ćemo se ovoga".

I, pažnja na ovaj detalj: "Bergoglio"... ne Franjo.

Trebaju da su vrlo umorni.

Adam, prvi koji pada u feminističku zamku

 «Kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali, jer je on pisao o meni (Iv 5; 46)»

Prije nego što je Bog stvorio Evu od Adamovog rebra, zapovijedio je Adamu da može jesti od svih plodova Edenskog Vrta, izuzev ploda drveta spoznanja dobra i zla:

“I zapovijedi Gospodin Bog čovjeku, govoreći: Od svakog stabla iz vrta možeš jesti, ali od drveta spoznanja dobra i zla ne smiješ jesti, jer onog dana kad od njega pojedeš, zasigurno ćeš umrijeti (Post 2; 16-17).”

Bila je to izričita zapovijed Božja; štoviše, Adam je bio u stanju prvotne Milosti i Pravednosti. Savršeno je mogao razumjeti Boga, i ono što mu je Stvoritelj htio reći.

Moguće da zbog te jasnoće, Sotona izgleda da izabire lakši put, ali jednako učinkovit za njegov cilj: zavesti prvo ženu, i nakon toga čovjeka preko nje. Strategija se našla efikasnom. Sjetimo se kako to bijaše:

“I zmija je bila najlukavija od svih životinja koje je Gospodin bio stvorio. I reče ženi: Zar vam je Bog rekao: ‘Nemojte jesti od nijednog stabla iz vrta’? (Post 3; 1)”

“Zar vam je Bog rekao…?” Đavao dovodi u sumnju Riječ Božju, ta je strategija. Bog nije dostojan da se pouzda u njega, štoviše: Bog je u suštini neprijatelj vašeg ostvarenja i sreće.

<Revolucija će biti feministička, ili neće biti>

Đavao se predstavlja kao prvi racionalista, onaj koji dovodi u sumnju zapovijest Božju, sugerirajući da postoji, te je i pravo tražiti je, sreća i zadovoljstvo mimo Boga. Đavo je onaj koji potiče autonomiju čovjeka spram Boga. Sažimajući, što je to što čini Sotona u ovoj stupnju?: Dovodi u pitanje Riječ Božju.

Eva, naša pramajka, grize udicu, i umjesto da se prihvati Božjeg prijateljstva, ulazi u dijalog sa zlom. S nekim lukavijim od nje. U suštini, snaga žene, i čovjeka, bila je u njihovoj nevinosti, u čekanju i traženju Božje pobjede. Žena je trebala hodati u istini, to jest: biti poniznom. Ali nije bila takvom. Naivna je, ne nevina, i na koncu ostaje kao glupača, osim toga što je bila zla. Traži savjet od đavla (koji nije imao nikakvih rogova da ne bi slučajno nekog preplašio; više je bio, recimo, frajer, fora):

“I žena odgovori zmiji: Od ploda stabala vrta možemo jesti; ali od ploda drveta usred vrta, za njega reče Bog: ‘Ne jedite od njega, niti ga se dotičite, da ne biste umrijeli (Post 3, 2-3)”

Pogrešni potez več je bio počinjen, i pad pripremljen: ušlo se u dijalog sa zlom. Savjet svetih i mudrih uvijek je bio ovaj: “ne moj imati ‘hrabrost za borbu’ u prilici blizu grijehu, već bježi!” Sažeti ćemo i ovaj stupanj. Koja je greška Evina ovdje? Već kad je dovela u pitanje Riječ Božju, Eva je iskrivljuje: kaže da im je Bog bio rekao “niti ga se dotičite…”, što je laž! Bog nije to bio rekao, već da ne jedu od tog stabla, a ne tek da ga se dotaknu.

Ne iznenađue, dakle, da već u ovoj točci Eva nastavlja slušati zmiju:

“I zmija reče ženi: Zasigurno nećete umrijeti. Već Bog zna da onog dana kad od ploda tog drveta budete Heli, otvoriti će se vaše oči i biti ćete kao Bog, poznavajući dobro i zlo (Post 3; 4-5).”

To jest, počimajući dovođenjem u pitanje zapovijed Božju, prešla je na njeno iskrivljenje, da bi na kraju završila praveći treći korak: suditi zapovijed Božju. I kako je sudi i prosuđuje i kritizira? Koja joj misao ili pojam pomažu suditi Riječ Božju? Jer joj se predstavlja kao nešto protivno razumu: Bog je neprijatelj razuma i slobodnog suda. Zar ne vidiš da je bolje okusiti plod, zar ne vidiš da godi, zar ne možeš misliti sama po sebi?:

“Kad žena vidje da je stablo bilo dobro za jesti, i ugodno očima, i da je drvo bilo poželjno za dobiti mudrost, uze od njegova ploda i pojede; i dade jednako svom mužu koji je bio uz nju, te je i on jeo (Post 3; 6).”

I pad je bio dovršen.

Sveti Ivan Zlatousti u Propovijedima o Postanku, 17, izvodi pouku za brakove od ove Riječi Božje. Kao i iz same naravi Bogom dane čovjeka i žene, stvorenih kao takvi od Boga.

“Makar ti svoja supruga pripremila put za vašu povredu moje zapovijedi, nisi bez krivnje. Trebao si smatrati moju zapovijed dostojnijom pozdanja. I, ne samo zadržavajući se na tome da ti sam ne jedeš od ploda stabla, trebao si ukazati na teškoću grijeha svojoj supruzi. Nakon svega, odgovoran si za svoju ženu, koja je bila stvorena za tvoje dobro; ali ti si izokrenuo ispravni red: nisi smo ti onaj koji se treba održati na uskom i pravom putu – ali si bio odvučen od nje, i, dok ostatak tijela treba slijediti svoju glavu, suprotno se doista dogodilo, glava je bila ta koja je slijedila ostatak tijela, čineči stvari naopako.”

Ovdje je gdje sam htio staviti akcenat: na današnju situaciju čovjeka. Čovjek je u Edenskom vrtu slab, ne izvršava svoju ulogu glave obitelji i braka. I zašto? Jer popušta ženi, umjesto da stavi na prvo mjesto i iznad svega zapovijed Božju. Adam ne ljubi Evu; popustio joj je u njenom kapricu da bi osigurao njeno priva. Dopustio je biti odvučen od žene, i padoše obadvoje.

Prenoseći ovo razmišljanje na današnji trend, možemo reći i ustanoviti da feminizam razara u prvom redu ženu, da bi na kraju također razorio i čovjeka, te sukladno tome i obitelj. Ne može to bito do đavolska inicijativa, čiji plodovi dolaze do te muere do destruktivnosti i neugodnosti, da bi nam barem užasan krajnji rezultat ove ideologije trebao učiniti da progledamo.

<Nažalost, sve više muškaraca su... ženama nalik>

Žena treba čovjeka, što ne znači da treba čovjeka-životinju, gruba i bijesna stvora, što je jadna i bijedna karikatura muškosti kojom čovjek treba odisati. Nije istina da žene vole ili trebaju muškarce koji bi im na sve rekle da. To su muškarci-ženice, umekšani, slabi i ljudi bez slasti. U samoj naravi žene leži potreba za osloniti se na stabilnost muške čvrstoće. Filmska produkcija do pedesetih i šesdesetih dogina prošlog stoljeća još uvijek je to imala na umu; tražili su se ljudi tvrdi, koji bi ispod kamenitih obraza prikrivali tugu, melankoniju i rezignaciju subliminarnih gubitelja – ukoliko su to predstavljali; ali u svakom slučaju sposobnost trpljenja i vodstva, sve osobine koje bi izazivali nježnost i zanos i podršku među ženskim perfilima. Zbog čega sve to je imalo mjesta? Glumci poput Bogarta, Heston, Coopera, itd., bili su upravo to što opisasmo, nešto općenito prihvaćeno i traženo. Jednostavno, reći ću da je ondašnje društvo još uvijek bilo koliko toliko normalno.

Nakon svega, pitanje je: kada se pada, gdje završava pad?

Odgovor nam bode oči, nikad bolje rečeno.

Ali u isto vrijeme, čovjek ipak ima istinsko oslobađajući odgovor i alternativu. Dok je god duša u njemu (i u ženi, odnosim se sada na oboje), uvijek je moguća obnova, jer Bog uvijek može intervenirati.

Bog će intervenirati ako se uzdamo u njegovu Riječ, ne prezirući je kako to učini naša zajednička pramajka. U njegovu objavljenu Riječ, od početka do kraja, ne sumnjajući u nju, dopuštajući da nas vodi njena autentična interpretacija koju samo Crkva može dati.

Ta interpretacija ne može biti danas jedno, sutra drugo, koje nema ništa zajedničko sap rijašnjim, osim da se kaže: “isto je”. E pa vidi, ne vidim da je isto, ako nije isto, u redu?

Opraštamo se zbog toga jednom prejasnom i nedvojebenom orijentacijom koju nam daje svima Lav XIII, Papa, u svojoj enciklici Arcanum Divinae Sapientiae (“Dana u Rimu, kod Sv. Petra, 10. veljače 1880, druge godine našeg pontifikata”):

“4. Svima nam je rečeno, draga braćo, koje je istinito porijeklo braka, unatoč tomu što razarači kršćanske vjere nastoje reći da im nije poznat konstantni nauk Crkve o ovom pitanju te se trude preko mjere ima dosta vremenaza izbrisati sjećanje svih stoljeća, nisu postigli, ipak, niti ugušiti niti barem oslabiti snagu i svjetlo istine. U pamti nam je svima i o čemu nitko ne sumnja: nakon što je šestog dana stvaranja načinio Bog čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo u njegovo lice dah života, htjede mu dati družicu, veličanstveno izvedenu iz boka istog dok je usnuo. Time je htio providonosni Bog da onaj par supržnika bude naravni princip svim ljudima, to jest, odakle će se širiti ljudski rod preko neprekinutih prokreacija i sačuvati kroz sva vremena. I ono jedinstvo čovjeka i žene, da bi bolje odgovorilo premudrim odredbama Božjim,odrazilo je od tog samog trenutka dvije glavne osobine, plemenite iznad svega i kao uklesane i utisnute u sebi: jedinstvo i neprekinutost. I ovo isto vidimo izjavljeno i otvoreno potvrđeno u Evanđelju Božanskim autoritetom Isusa Krista, koji potvrdi židovima i apostolima da se brak, po samoj svojoj instituciji, samo može sklopiti među dvije osobe, to jest, između jednog čovjeka i jedne žene; da će od ovo dvoje izaći kao jedno tijelo, i da je bračna veza tako intimno i tako jako vezano voljom Božjom, da od bilo kojeg čovjeka može biti razriješeno ili dokinuto. Vezaće se (čovjek) za svoju suprugu i biti će dvoje jedno tijelo. Na osnovu toga, što je Bog ujedinio, neka čovjek ne raskida.”

Jeste li vidjeli kako Lav XIII govori o Riječi Božjoj? I ne dira je niti mrvicu? I odatle razvija svoj nauk? I kako se lako shvaća? I nije ovo bilo ima ne znamo koliko vremena, sve dok ne započe ova naša epoha neubičajene navale na sve što je naravno i Božje, bjesna i ljuta, koja se bez đavolskog upliva ne može pojmiti.

Ali odgovor je tu: u poslušnosti Božjem nalogu, tako čvrsto i jasno usađen u samoj prirodi. Ljudski pisac Petoknjižja bio je Mojsije, koji provede četrdeset dana pred Bogom na brdu Sinaj.

Katolički nauk ili je cjelovit, ili je zbunjujući, što je gore nego da bi bio protivan onom što želi poučiti, jer bi tako pogrešan stav odmah bio uočen. Podsjetimo se Gospodinovog upozorenja:

“Jer kad bi vjerovali Mojsiju, vjerovali bi u mene, jer je on o meni pisao (Iv 5; 46)”