Što činiti ako si katolik u Kini? Možda ćeš brzo i ovdje morati postaviti slično pitanje

Kardinal Zen je odgovorio na kritiku Grega Burke, inicijative Kardinala Parolina, i na koncu samog Franje, makar se ne usuđuje (barem još uvijek) reći da je kralj gol, u vezi predaje kineskih katolika "Patriotskoj Crkvi", tj. onoj šizmatičnih biskupa poslušnih KP Kine. Svakako, radi se o tome da će po svemu sudeći i na osnovu svega javno i prejavno rečenog, Franjo "dokončati izopćenje" tih biskupa. I ne samo to, već će staviti proganjane biskupe, one koji su proveli na godine u zatvoru u svako drugo zlostavljanje, u službu i na uslugu šizmatičnim. Sandro Magister na svojoj stranici "Settimo Cielo" (L'Espresso) donosi zadnje kardinalovo pismo o ovoj ključnoj temi.

Kardinal je skrhan ovim potezom Vatikana. Prenosi katastrofalnu situaciju kod kineskih katolika nakon ovih vatikanskih odluka, iznoseći činjenicu o onom što se već događa u Šangaju: svećenici (oni proganjani, ne "patriotski") počinju otvoreno davati savjete vjernicima: "Ne dolazite više na naše mise, jer inače oni koji budu uporni biti će pritvoreni". (Koja je teološka, bolje reći vjerska greška ovih svećenika? Oni gledaju na onog koji sjedi na Petrovoj Stolici kao da bi bio Bog, kao da uvijek mora naučavati istinu. A što ako se radi o čovjeku bez vjere? A što ako ste pred antipapom? Ako takvog budete slušali, biti ćete kao "slijepci koji se daju voditi od slijepca, i svi padaju u jamu". U tome je bitnost ove teme kojoj se toliko posvećujem.)

To je prava predaja; poraz, prihvaćeni poraz. Prvo Franjno izdajstvo kineskih katolika, njihovo predanje u komunističke ruke. Dalje, što je najgore, prihvaćanje takvog izdajstva od izgleda ne malog broja ne patriotskih svećenika.

[Američki biskup Fulton Sheen je jednom prilikom dao razlog svoje odluke svakodnevnom posjećivanju i klanjanju Presvetog Sakramenta kroz sat vremena. Razlog je bio mučeništvo koje mu je jedan kineski svećinik polovicom XX stoljeća ispripovijedio, izvršeno od jedne kineske malodobne katolikinje - tek djevojčice. Komunisti su naime ušli u jednu katoličku crkvu i prevrnuli ciborij sa 32 hostije i razbacali ih po podu. Djevojčica je to bila vidjela, i svake noći dolazila tajno jezikom - naučena da se ne može pričestiti na ruku - prihvatiti hostiju i pričestiti se, izbjegavši tako svetogrđe. Dan za danom, sve do kraja, kad je uzela zadnju hostiju. Tada je slučajno napravila buku i stražar, primjetivši da je ušla u crkvu, brutalno je usmrti kundakom. To je svjedočanstvo kineskih katolika.]

Trebamo biti svjesni jedne stvari: s komunistima katolici ne mogu surađivati. Bit komunizma jest ateizam, i katolici po cijenu života ne mogu dati podršku takvom sustavu i idejama. U zemlji Kardinala Stepinca u to ne bi trebalo biti sumnje.

Papa Pio XI u Enciklici Divini Redemptoris, 19/03/1937, potvrđuje i naučava:

"Uvidite to dobro, Predraga Braćo, da vjernici ne mogu dopustiti biti prevareni! Komunizam je zao u svojoj biti, i nitko tko želi spasiti Kršćansku Civilizaciju može surađivati sa njima na bilo koji način. Oni koji dopuste sebi samima biti zavedeni i dati podršku trijumfu komunizma u njihovim zemljama, biti će prve žrtve te zablude. I tamo gdje je prije bila kršćanska civilizacija i gdje na koncu prodre komunizam, toliko više će biti porazno štetni utjecaj mržnje potpirene bezboštvom"

Također, prvi srpnja 1949 Sveti Oficij je bio zatražen za odgovoriti i pojasniti sljedeća pitanja:

1. Da li je dopušteno vjernicima pristupiti Komunističkim Partijama ili podržati ih?

2. Da li je dopušteno objavljivati, širiti ili čitati knjige, novine, magazine, ili letke koji brane Komunističku Partiju ili pisati u njima.

3. Da li se vjernicima koji su svjesno i slobodno počinili djela navedena u 1. i 2. mogu udijeliti sakramenti?

4. Da li vjernici koji ispovijedaju materijalističku i antikršćansku doktrinu komunizma, i posebno oni koji propagiraju ili brane ovu doktrinu, ulaze ipso facto u izopćenje posebno rezervirano Svetoj Stolici kao otpadnici Katoličke vjere?

Odgovor je bio:

Na 1., negativno: jer je Komunizam materijalistički i antikršćanski nauk; i komunističke vođe, makar riječju ispovijedali da se oni ne protive religiji, pokazuju djelom i naukom same sebe kao neprijatelje Božje, istinite religije i Kristove Crkve.

Na 2., negativno: zabranjeno im je ipso iure (Čl. 1399 Codex Iuris Canonici).

Na 3., negativno, u skladu sa općim principom s obzirom na odbijanje udijele Sakramenata onima koji nisu pravilno raspoloženi (ne ispunjavaju uvjete).


Na 4., afirmativno.

[Prvi Kineski Biskup Šangaja, Ignatius Kung Pin Mei, 1950. Nakon dolaska komunista na vlast, proveo više od trideset godina u zatvoru, potpuno izoliran. Kada su ga komunisti doveli na stadion pedesetih godina da javno prizna svoju grešku, viknuo je taj heroj visok metar i žilet, pred svima kao grom: Živio Krist Kralj! Živio Papa! Narod odgovori: Živio Krist Kralj! Živio Papa! Osuđen na doživotnu robiju, pred kraj života pušten. Samo je služio Tradicionalnu Misu.]

Vratimo se sad na naše pitanje u naslovu. Može li katolik pristupiti ovim "sakramentima" koji se daju u "Patriotskoj Kineskoj Crkvi"? Odgovor je očito negativan. Ne možeš! To nije Crkva! To je izdaja, to je otpad dragi moj. Ne možeš reći: "Mi tu ništa ne možemo učiniti". Ono što možeš učiniti jest ne biti s njima.

Jedina opcija kineskim katolicima biti će živjeti svoju vjeru u katakumbama, tj. privatnim stanovima i podrumima gdje će eventualno moći primiti sakramente od ne otpadnutog svećenika, makar mogli to činiti jednom godišnje, pa možda ni tad, ako ne postoji mogućnost. Bog ne obavezuje na nemoguće. A katoliku je nemoguće pristupiti lažnim sakramentima, plus javno izdati vjeru.

Crkva je počela u katakumbama; u katakumbama će izgleda i dočekati ponovni dolazak svoga Spasitelja i Otkupitelja. Bog zna, mi o tome ne možemo znati ništa sigurno, ali ono što znamo sigurno jest da ne možemo zatajiti vjeru.

Ako vjernik ostane bez mise na primjer, ne znači da ne može živjeti svoju vjeru. Tada će morati i mnogo više da se potrudi. Prvo je očuvati vjeru, nadu i ljubav. Jer bez toga, makar se i raspolagalo sakramentima, nema koristi. Dalje, vjernici moraju očuvati duhovni život, molitvu i vjersku formaciju da mogu opstati kao katolici. Morati će se ujedinjavati na neki način. Pomagati se uzajamno, baš kao i prvi kršćani.

Konačno, zašto sam postavio pitanje da možda i ovdje dođe nešto slično? (Ako već nije; mnogi ne mogu to da vide, barem još uvijek, poput Kardinala Zen, ali mislim da će vrlo brzo imati priliku da im sve ovo postane kristalno jasno.) Po svemu sudeći priprema se "nova Novus Ordo misa", s Bergogliovim pečatom. Izgleda da se radi o "ekumenskoj" misi koja bi mogla "poslužiti" i protestantima i katolicima. Govori se da bi takva "misa" mogla propustiti riječi pretvorbe. Franjo je na primjer natuknuo to pitanje, u zgodi kad je komentirao da su u Argentini katolici išli na anglikanske mise i obrnuto. Sve ćemo imati priliku za provjeriti, ali realnost potvđuje da kod Franje ona nadmašuje maštu, pa i noćnu moru.

Ako ovo sa Kinom već nije dovoljno (preskačemo temu "Kardinala" Kasper, Danneels, i sl.).

L'Osservatore Romano hvali gradnju berlinskog "House of One" (Dom Jednog). Podanički naprijed u službi NWO

"House of One" (Dom Jednog) je sinkretistički projekt udruženja tri religije. Radi se o gradnji neke vrste "hrama" koji će koristiti trima monoteističkim religijama: protestantskoj, islamskoj i židovskoj.

Nacrt je jasan:

I tako kako stvari stoje, iz Franjinih institucija nije moglo biti drugačije do pohvaliti inicijativu (izdanje 30 siječnja 2018):

"Tri religije, samo jedna nada", čita se na poveznici stranice. Hvali se Berlin na sva usta kao "evropski simbol multikulturnosti"; hoće reći: hram na pravom mjestu.

Samo im fali reći: "e đe me pređoše ovi protestanti i pretekoše me sa inicijativom!". 

Ne brini se Jorge. Ostaje jasna tvoja podanička uloga.

Priprema li se promjena poskoncilskog katekizma prema LGBT zahtijevima?

Steve Skojec (OnePeterFive) napravio je jedno interesantro istraživanje na web stranici Vatikana o pitanju homoseksualnosti. U prvom redu, polazeći od službene poveznice za Katekizam na engleskom jeziku, tražeći broj 2358 (Šesta zapovijed, kliknuti na "II. The Vocation to Chastity") možemo čitati da je ova (homoseksualna) naklonost "objektivno "nueredna": "This inclination, which is objectively disordered". Interesantno je da je tekst na bijeloj podlozi, i bez vatikanskog grba i zvanične žute podloge. 

Međutim, uz malu preinaku na web adresi (umjesto: "http://www.vatican.va/archive/ENG0015/__P85.HTM" treba samo ostaviti jednu dojnju crticu prije P85, tj.: "http://www.vatican.va/archive/ENG0015/_P85.HTM") dobivamo sljedeće: "They do not choose their homosexual condition;" ("Oni ne biraju svoje homoseksualno stanje;").

Stvar je u ovome: ovaj tekst "oni ne biraju svoje homoseksualno stanje" pripada prvom izdanju Katikizma iz 1994. Poslije je tekst preinačen (1997.) i onda je stavljeno da se radi o "objektivno neurednom nagnuću". Izraz iz 94 (na engleskom, na španjolskom na primjer je isto iz 92.) je koban, skandalozan. Hoće reći da je homoseksualac na neki način osuđen da bude homoseksualac, jer on "ne bira svoje stanje". To je kao reći da se čovjek rađa kao homoseksualac, ili je njegovo nagnuće takvo da tu ne može ništa učiniti.

To je isto što i reći da biti homoseksualac nije grijeh; da to nagnuće nije grešno, jer ga "homoseksualac ne bira". Nema dakle upliva njegove slobodne volje. On je osuđen na neki način biti homoseksualac.

To je u prvom redu čista primjena homoseksualne ideologije. Jer nitko nije "homoseksualac" u svojoj biti; homoseksualnost nije ljudska narav, već ponašanje. Takva nagnuća su uvijek grešna, i ako ih netko trpi, treba se boriti protiv tih napasti. Svakako, uz milost Božju koja je uvijek jača od bilo kojeg grešnog nagnuća.

Drugim riječima, homosesksualni lobby je bio prisutan i na djelu već 1992, kod prvog izdanja Katekizma.

Kod nas je situacija još "svečanija": uopće nisu ni promjenili prvi prijevod. Na web stranici HBK stoji spomenuta točka:

Na drugim jezicima su se malo "pomučili" praveći novi prijevod, kao npr. španjolci:

"No eligen su condición homosexual" sada prelazi u "objetivamente desordenada", kao na engleskom.

Kod nas biće da su rekli: "što sam prevodio, prevodio, ostavi me na miru, imam pametnijeg posla". Ili prevedeno, nisu se ni potrudili da stave novi tekst na samu stranicu Biskupske Konferencije.

Ali ovdje ima nešto više, nešto puno više nego ovo što izgleda kao mala anegdota. Jer počelo se govoriti upravo to: da Franjo priprema izmjenu onih točaka Katekizma koji govore o homoseksualnosti, preinačavajući ih na taj način da novu ediciju mogu pozdraviti članovi pro-LGBT.

Konkretno, Andrea Zambrano u La Nuova Bussola Quotidiana, 23/01/2018 donio je značajnu vijest u članku "Operazione Catechismo: omoeresia all'assalto finale" (Operacija Katekizam: homohereza ide na zadnji juriš): radi se o "top secret", strogo tajnom sastanku nekoliko ključnih kleriga pod vodstvom isusovca Pino Piva (slušan ima već dosta vremena - barem u Italiji - o temi odnosa prema onima koji se deklariraju homoseksualci i katolici, a ne žele "čuvati čistoću" - savjet dan novim izdanjem iz 97), čiji bi cilj bio priprema preinake točaka 2357, 2358 i 2359 Katekizma.

O susretu se malo zna, ali nešto je procurilo na blogu Vlč. Mauro Leonardi, npr.:

"Ako međutim, kako se događa kod većine homoseksualnih parova, postoji uvjerenje da je stanje homoseksualnosti naravno i volja Božja, može li biti da jedini odgovor Crkve bude: Dok se ne prilagodiš Katekizmu (štoviše Katekizam nije Evanđelje), ne možeš primiti sakramente? Je li moguće ispovijediti grijehe koje u savjesti ne smatraš takvima?"

Dragi moj Maure, pročitaj Sv. Pavla kad kaže: "makar me moja savjest ne osuđivala, ima Bog koji me sudi", jer postoji objektivni zakon dan od Boga. A mi se lako od tog Zakona možemo odmaknuti. S druge strane, njegova zabluda jest primjer "morala situacije", tj. nešto što je u nekim slučajevima grijeh, nije u drugima. Međutim, ima stvari koje su grijeh uvijek, koje su apsolutno zlo i nikakva situacija ih ne može opravdati. Ustvari, ovim stavom se čovjek uzdiže iznad Boga.

Stvar je dakle u ovome: čuo sam o ovom sastanku i ovoj taktici, ali nisam htio ništa spominjati jer ne želim pisati o "rekla-kazala". Ali... slučajno otkriće Skojeca potvrđuje da nešto kuvaju, nešto spremaju. Uostalom, to su već pokušali 92, ali su bili prisiljeni napraviti ispravku (negdje čak pet godina kasnije, a negdje kao u Hrvatskoj ni tad). No, sada im je teren puno povoljniji.

Svjedoči o tome i izjava (prije par dana) njemačkog Kardinala Marksa: otvara vrata "blagoslovu" homoseksualnih parova. (Prevedi: Griješiš? E pa ja ću te "blagosloviti" da još više griješiš. - to ti je sažetak prijatelju.)

I kao što također prije par dana saznajemo za neku vrstu "duhovnih vježbi" u Torinskoj Nadbiskupiji homoseksualnim parovima da "budu vjerni u svom odnosu". Otprilike tako. Vježbe homoseksualnim parovima dati će svećenik Gianluca Carrega,

inače profesor Novog Zavjeta na Turinskom fakultetu teologije. (Post Data: vježbe su na koncu zabranjene od nadbiskupa. Makar nedostaje da ih se jasno pozove na obraćenje i ostavljanje homoseksualnosti. Navodi se u priopćenju Nadbiskupa da se ne traži legitimacija takvih združenja, "makar to ne značilo da se napušta skrb homoseksualnih vjernika i njihovih vjerničkih pitanja". Jasno bi bilo reći: ostavite grešan put, pokajte se i činite pokoru.)

Sve se uklapa, sve štima. Steve Skojec čupa sebi kosu za sve ovo, a ja odgovaram: kad su promijenili misu, čak i formu sakramenta reda, kad su uveli novu teologiju na drugom vatikanskom, čemu se još imamo čuditi? Sve se poklapa, sve se potvrđuje, ovo ide naprijed, bolje reći u sunovrat, eksponencijalno.

"Helenizacija i usvajanje tuđih običaja dostignuli su vrhunac, i to zbog neizmjerne opakosti Jasona koji je bio bezbožnik a ne veliki svećenik. Svećenici se nisu više brinuli za službu žrtvenika, malo su cijenili hram i zanemarivali su žrtve. Zato su se žurili na igralište čim se oglasio poziv za bacanje diska, da budu nazočni igri koju Zakon zabranjuje. Nisu obavljali ništa čime bi iskazivali čast domovini, a cijenili su grčka odlikovanja nada sve." (Druga Knjiga o Makabejcima, 4: 13-15)

Smrtna kazna: neophodno sredstvo Države za odbranu života

U središnjoj Italiji (Macerata) ovih dana dogodio se stravični zločin: tijelo 18-godišnje djevojke Pamela Mastropietro nađeno je isječeno u komade u dvjema torbama. Optužen je i uhićen nigerijanski narkotrafikant Innocen Oseghale (29 god.), kome je prošle godine negiran azil, ali je ostao u Italiji.

[Pamela Mastropietro sa svojom majkom. Majka je saznala o ubojstvu svoje kćeri preko medija.]

Međutim, sada tisak ima drugu temu: prošlogodišnji kandidat Sjeverne Lige na općinskim izborima, Luca Traini (28 god.), iz osvete je pucao u centru Macerate na crne migrante. Kojih 6-7 ranjenih. Prije nego štoje uhvaćen, bez oporbe, napravio je fašistički pozdrav i vikao (također "fašistički" pozdrav u Italiji) "Živjela Italija!".

Italija dakle može otpuhnuti: ne ćemo govoriti o komadanju djevojke, već o odvratnom rasizmu. Usput, i svakako, sama djevojka je ocrnjena, dajući tako utisak "da je tražila to što je dobila". Pamela je naime imala ovisnost o drogi, zbog čega se prijavila na centar za dezintoksikaciju 29 siječnja. Žalosna žrtva nemoralnog sustava: ne govori se o Bogu i o grijehu, jedva i u crkvi. "Svi se spašavamo", zašto onda da idem u crkvu? Moda, TV, glumci i glumice, programi i beznađe. Ne može se opravdati svaki postupak današnje mladeži, ali okružje kojem su izloženi je jako negativno i roditelji trebaju uložiti divovske napore za dobro uputiti svoju djecu. Današnji roditelji trebaju da budu sveci da bi koliko toliko upravili djecu kršćanskom stazom.

Pemela je dakle zatražila drogu od spomenutog nigerijanca, i tu se dogodio rasplet. Mediji su nastojali "ublažiti" kriminal tražioca azila: Pamela bi mogla umrijeti od jače doze, i ovaj bi se na taj način htio osloboditi njenog tijela.

Ukratko: Pamela je narkomanka i možda je umrla prije komadanja.

[Optuženi Oseghale. Unatoč tome što je optužen za ubojstvo, plus masakriranje leša, mediji govore o smrti "prevelikom dozom".]

Još kraće: Pamela smeta i ako je treba ocrniti za spasiti multikulturalizam, neka se proslijedi prema potrebi.

Ali još je jadnije da mediji diljem Evrope govore o rasističkom napadu u Italiji.

No, morati će progutati ono što mnogi počinju da uviđaju, nakon toliko prolivene krvi i tolikih zločina: Matteo Salvini, lider Sjeverne Lige rekao im je istinu u oči: "Ljevica ima okrvavljene ruke" (zbog smrti Pamele i ostalih), tražeći kontrolu granica i deportaciju pristiglih.

Ovdje treba ipak da se osvrnemo na pitanje u naslovu članka: pitanje smrtne kazne. Rimski Katekizam Tridentinskog Sabora jasno ističe katolički nauk, zasnovan na Svetom Pismu i Tradiciji od prvih dana:

"1. Prouzrokovanja smrti koja nisu zabranjena ovom zapovijedi (petom Božjom: ne ubij). - Nije zabranjeno:... odrediti smrt, prema zakonu, kriminalcima s ciljem odbrane nevinih (Ps. 100: 8); jer su suci u ljudskoj zajednici legitimni osvetitelji kriminala, da bi, kažnjavajući lukavost i zlobu, bio siguran ljudski život, koji je cilj ove zapovijedi; (kao i:)* oduzeti život neprijatelju u pravednom ratu (Post. 14, 15; Izl. 17: 9-10; I Krl 14, 15; Lk 3, 14), jer tada se ne djeluje po nepravednoj strasti, već jedino zbog želje za općim dobrom; [O petoj Božjoj zapovijedi, točke 3-8]."

Ovo ističem pozivajući vjernike i ljude dobre volje da se ne srame zahtijeva za smrtnu kaznu za teške zločine, kao da bi to bilo "od ekstremne desnice", i sl. Moraš već jednom prevazići nametanje kompleksa od vladajućih ovoga svijeta. Ova doktrina je potpuno kršćanska, kako smo tu upravo istakli. Država ima pravo, i obavezu, da efektivno brani sve ljude na svom teritoriju.

Međutim i nažalost, Ivan Pavao II u Enciklici Evangelium Vitae, točka 56, tvrdi:

"(smrtnu kaznu) trebalo primjenjivati jedino u slučajevima apsolutne potrebe, samo kada nije moguće na drugi način zaštititi društvo. Danas, međutim, uslijed značajnih unapređenja u organizaciji kaznenog sistema, takvi su slučajevi vrlo rijetki, možda i nepostojeći.“

Ovo "možda i nepostojeći" na drugim jezicima je prevedeno sa još većom isključivošću. Engleski:
 "if not practically non-existent", "ako ne praktično ne postojeći". Slično i na talijanskom: "se non addirittura praticamente inesistenti".

Očito je da je ovdje Ivan Pavao II potpuno u krivu. Ne samo što to praksa tako objelodanjava, već prvenstveno što pravi bitni raskorak u odnosu na crkveno vjekovno učenje: smrtna kazna je nešto što pripada civilnom autoritetu za odbranu svojih građana, i to je neovisno o "napretku ljudske zajednice". Kao da bi ljudska zajednica mogla napredovati bez Krista. Pa makar i svi bili kršteni, u nama uvijek će ostati grešno nagnuće protiv kojeg se moramo boriti, prvenstveno računajući na Božju pomoć. Svakako, ako se teški zločini ne događaju - dao Bog - čemu primjenjivati smrtnu kaznu? Ali to je jedno sredstvo na koje država uvijek treba računati, u slučaju potrebe.

Vidimo dakle, da se i u ovom polju postkoncilski nauk značajno udaljuje od tradicionalnog, i priklanja ovosvjetovnom. A znamo od koga je taj nauk promaknut.

Sredstvo (smrtna kazna) dakle, na koje Država ima pravo, i u teškim slučajevima i obvezu njene primjene.

Dalje, današnji kazneni sustav ne može se reći da napreduju; dapače, ide na gore. Na primjer, u mnogim zemljama je dokinut obavezni rad. A molim te, koji je to "fazon" da džaba kruh jedu? Kad svi ostali moraju da rade do ropskih situacija da izguraju naprijed.

I opet, zbog takvog kaznenog sustava, krimalci se ne plaše činiti zlo. Stoga, kaznene institucije su pune k'o šipci. Svakakvog i neljudskog nereda u zatvorima, kao posljedica. Sodomizacija, nasilja, nedostatak mjeste za najosnovniji odmor, itd. Drugim riječima, pritvori postaju sveučilišta kriminala.

Svakako da u politici ništa nije slučajno. Upravo se to i želi: da zlo napreduje i očajanje raste među građanima. Ljudi trebaju živjeti kao preplašeni očekujući milostinju od države kojoj podanički moraju da ljube ruku.

[Švedska feministikinja i političarka, pobornica "otvorenih granica". Otišla u Kongo, gdje su joj odrubili glavu]

Na koncu: ovdje bi bilo moguće izbjeći smrtnu kaznu, i posebno divljački zločin nad djevojkom, i svakako osvetu (ranjavanjem!) talijanskog "ekstremiste": ovaj nigerijanac nije ni trebao biti u Italiji. Kao što i na stotine tisuća treba da budu vraćeni odakle su i došli. Tamo i dalje žive milijuni i milijuni duša koje trebaju u svom okružju da nauče živjeti kao ljudi - kršćani dao Bog.

Pax Domini sit semper vobiscum - Zaziv mira i blagoslov: Tradicionalna vs Novus Ordo misa

Svećenik u Tradicionalnoj Misi blagosivlje vjernike. Obratimo pažnju na redoslijed njegovih čina:

Svećenik prvo ljubi oltar (koji simbolizira Krista), što znači da je prvi on koji zaziva i prima blagoslov od Boga - skrušenim činom žarke ljubavi; onda se okreće prema vjernicima i blagoslivlje ih: "Gospodin s vama". To znači da vjernici primaju blagoslov Božji preko njegovog ministra, svećenika. Svećenik je kao jedan kanal, ustanovljen od Boga, da prenese vjernicima Božji blagoslov: Bog - svećenik - vjernici.

To može samo svećenik, ne stoga - može biti, ali to nije bitno - što je pametniji ili mudriji od vjernika, već zato što je primio milost od Boga sakramentom svetog reda za vršiti njegovu službu. Obični vjernik to ne može. Između svećenika i vjernika razlika je suštinska. Svećenik je ministar Božji, vjernici to nisu.

Kad svećenik daje mir nakon Očenaša (u Tradicionalnoj Misi), uopće se ne okreće prema vjernicima. Zašto? Jer je pred njim sv. hostija i kalež, to jest Tijelo i Krv Kristova. Ne može im okrenuti leđa. Udijeljuje vjernicima mir u ime Kristovo, svetim strahopoštovanjem imajući Boga, Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom pred sobom. Svakako, vjernici ne daju mir jedni drugima. Jer mir ne dolazi od njih, već od Boga. Čovjek treba biti izmiren sa svima, ali to je prije mise, da bi mogao dostojno stajati pred Bogom. 

Međutim, upravo se to događa (makar u principu nije obavezno, ali je zamišljeno da može biti tako, i praktično uvijek se vrši) u misi Novus Ordo. Vjernike se poziva da pruže mir jedni drugima.

Mimo svakog mogućeg nereda koji se može pri tome odigrati - od razmjene broja mobitela, do šetanja crkvom do"prike" ili "prije", itd. -, pa makar se taj čin "davanja mira" udijelio na najpristojniji mogući način samo onima odmah do vas kako neki svećenici ili biskupi preporučuju, u njemu je sadržano radikalno nekatolički, nekršćanski pojam: vjernici su ti koji "daju ili pružaju mir" jedni drugima.

"Svoje korake okreni k vječnim razvalinama!

   Sve je u svetištu opustošio neprijatelj.

Tvoji protivnici urlaše na mjestu tvoga sastanka.

   Kao pobjedne znakove postaviše svoje znakove.

...

   Prebivalište tvoga imena oskvrnuše do temelja. (Ps. 74: 3-4; 7)"

[Oltar u Novus Ordo crkvi. Oltar je u središtu "zajednice". Posebno također istaknuta "stolica prezbitera", "predsjedavajućeg" - svećenika. Svetohranište sve više i više smeta; najviše se nalazi "po strani", pa čak i prikriveno u nekoj sporednoj kapelici. Tako je u praktično svim novoizgrađenim postkoncilskim crkvama. One su ružne i suhe, samo vidiš ljudsku hladnu logiku i neku navodnu "vjersku psihologiju". Samo u starim, predkoncilskim crkvama možeš naći svetohranište u centru, od kojeg su poslije reformama odvojili oltar. 

Dolje, dok su katolici pravili crkve, sama sakralna umjetnost je bila odmor za dušu. Veličalo se Boga u svakom detalju: Bog - prema tome i svetohranište - je u centru, i čovječja duša se odmara dok mu se zaslužno klanja; svaki pogled je potiče na to. Oltar je spojen sa svetohraništem. Pred oltarom su stepenice na koje se uzdiže svećenik kao kad stupa na sveto mjesto na gori; prethodno kajući se za svoje grijehe prije nego što pristupi. Ispred oltara su klecala za obavezno primanje pričesti na koljenima.

Još ispod: katolički oltar podjseća na oltar u Starom Zavjetu, čije su žrtve u stvari bile pralik Kristove jedine Žrtve koja se nekrvno obnavlja na oltaru. Protestantizam, svakako, apsolutno se udaljuje od takvih temeljnih pojmova kršćanske vjere.]

To je apsurd. Vjernici - pa ni svećenici - ne mogu dati mir jedni drugima. Mir je samo dar Božji, samo može doći od Boga.

To je duboki smisao katoličkog blagoslova i davanja mira od svećenika u Tradicionalnoj (Katoličkoj) Misi; mir koji dolazi od Krista, prenesen vjernicima preko svećenika, spram "pružanja mira" među vjernicima u Novus Ordo, što je potpuno antropocentrično naglašeni čin (centar prebačen sa Boga na "zajednicu", u stvari "čovjeka") ovog kulta.

Podsjetimo se upozorenja Kardinala Ottaviani s obzirom na misal Novus Ordo Pavla VI:

"Novus Ordo predstavlja, kao cjelina i u pojedinostima, impresionantno udaljenje od katoličke teologije Sv. Mise kako je formulirana na XXII zasjedanju Tridentinskog Sabora." (Intervencija Kardinala Ottaviani)

Anglikanska misa koja nije misa. Njena sličnost sa postkoncilskom misom

Pogledajmo dobar presjek jedne svečane anglikanske mise:

Što opažamo? Veliku sličnost sa Novus Ordo Missae, tj. misu na koju danas ide ogromna većina katolika; nametnutu misu Pavla VI 1969. Još više nego sličnost: može se reći da je Pavao VI (komisija koja je radila u njegovo ime, uz njegovo odobrenje i nadzor) kopirao u velikoj mjeri anglikanski ritual. Mnogi današnji katolici jedva mogu primjetiti razliku između ove mise i Novus Ordo, tako da je izvjesnom broju njih nikakav problem prisustvovati ovakvim "misama".

Možemo primjetiti još nešto više:

Klasične izraze pobožnosti kod prisutnih. Pri "pretvorbi" oni kleče. Čak kleče i kad primaju "pričest":

Možemo još i reći da u ovakvim misama anglikanci nastupaju mnogo pobožnije nego kod katoličkih karizmatika, gdje je urnebes, cika, vika, nered i razna padanja. I ne samo pobožnije od karizmatika, već i od župnih misa diljem Hrvatske, BiH i inače, po cijelom svijetu.

Ipak, anglikanska misa nije misa. (Zbog toga sam i stavio pod navodnicima "pretvorba" i sl.) Zašto?

Jer, u prvom redu, anglikanski "svećenici" nisu svećenici. Ritual ređenja svećenika kod anglikanaca je nevažeći. To je definitivno odredio Papa Lav XIII Bulom Apostolicae curae 1896. Ovdje poveznica za englesko izdanje, i na stranici vatikana postoji samo na latinskom. 

Prvo ćemo dati kratki povijesni prikaz ovog vrlo važnog pitanja. Tokom šizme engleskog kralja Henrika VIII (1534-47) i tri prve godine njegovog nasljednika, Eduarda VI, ritual ređenja biskupa i svećenika održao se istim kakav je i bio u Katoličkoj Crkvi. Prema tome, ti biskupi i svećenici bili su valjano zaređeni. Međutim, 1550. je bio uveden "Book of Common Prayer" (Knjiga javne molitve) u kojoj je Rimski ritual bio zamjenjen po Eduardskom ređenju, koji je u formi sakramenta, tj. u riječima koje su se koristile prilikom polaganja ruku, propuštao, tj, nije navodio specifikaciju primljenog autoriteta i svećeničke moći (potestas). Prema tome bio je izostavljen suštinski element forme. I ne samo to, već i s obzirom na nakanu, u Prayer Book iz 1550., ne samo da se negirao Sakramenat Reda, već i služenju "mise" koja je zamjenila katoličku misu, se eliminirala svaka ideja žrtve i pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv Isusa Krista. Prema tome, nedostajala je prava nakana kod onih koji bi se prilagođavali ritualu Prayer Book.

Što to znači? To znači da oni anglikanski biskupi koji su bili zaređeni nakon 1550., u biti nisu bili biskupi. Bili su obični "vjernici" koji bi se oblačili u crkvenu odjeću.

Takva su ređenja trajala sve do 1662. Tada su se neki anglikanski lideri počeli pitati o valjanosti njihovog ređenja, pa su čak i napravili preinaku u ritualu. U svakom slučaju, to je došlo previše kasno, kad su već umrli svi valjano zaređeni biskupi prije 1550.

To su, između ostalog, bitni razlozi zašto je Lav XIII definitivno 1896. potvrdio nevaljanost anglikanskih ređenja.

Prema tome, ono što si vidio na videu, to su anglikanski "vjernici" koji jedu obični kruh.

A sad, naravno se proteže pitanje: i što sa Novus Ordo, koji je tako sličan, praktično identičan anglikanskoj "misi", koja je kako vidimo, ne malo puta na oči pristojnija od tolikih Novus Ordo?

Postkoncilska misa se odvojila u svojoj konfiguraciji od Tradicionalne Katoličke Mise (tj., doista katoličke mise). Da li je valjana ili ne?

Opet ukratko: o tome je dosta pisano u "tradicionalnom taboru", i uglavnom su dvije pozicije. Sedevakantisti ili niječu valjanost mise, ili ukoliko dopuste moguću valjanost Novus Ordo u izvjesnim slučajevima, tvrde da narušava katoličku vjeru i nije dobro ići na takve mise (osim što ne idu na mise, makar i tradicionalne, u kojima se moli za postkoncilske pape).

Tradicionalisti poput FSSPX makar u principu ne nijekali apsolutno valjanost Novus Ordo mise, odvraćaju vjernike od prisustvovanja na takvim misama, iz sličnog razloga: ne izražavaju katoličku vjeru.

Michael Davies, poznati engleski apologetičar blizak FSSPX, iznosi na kraju svoje opsežne knjige o ovoj temi sljedeći argument: makar Novus Ordo ne izražavao kako je potrebno katoličku vjeru, budući da je Pavao VI Papa, valjani su njegovi dekreti i prema tome njegova misa.

Mimo ove polemike, važno je istaći slijedeće:

Misa na koju su gurnuti toliki vjernici i svećenici ne izražava katoličku vjeru u cjelini. Puna je protestantskih ozračja, i uopće izgleda obična kopija anglikanske službe.

Ovakav ritual nije mogao učiniti ništa drugo do katastrofalnog debakla katoličke vjere u svijetu. Možemo se osvrnuti na članak od prije dva dana o tom pitanju. Prema tome, neće moći doći do obnove u Crkvi bez dokidanja Novus Ordo. I ne samo to: Pavao VI je promijenio ritual sakramenta svetog reda, dovodeći čak i to u pitanje. Makar ovo izgledalo nevjerojatno (o ovom pitanju drugom zgodom) mnogima, prava obnova Crkve je nemoguća bez pravih sakramenata i prave vjere. U Katoličkoj Crkvi ipak je očuvan u izvjesnim krugovima prethodni, u cjelini katolički, ritual svetog reda. Ne samo kod sedevakantista ili FSSPX, već i kod izvesnih istočnih obreda Katoličke Crkve.

Sakramenat svetog reda morati će se obnoviti, to je moj stav, na taj način.

Hanžekoviću, bolje reci: ni na Vječne pašnjake, ni na Vječni istok, već u Vječni pakao

Prije malo više od godine dana, saznavši da ga čeka bliska smrt, Marijan Hanžeković piše na Facebooku:

Nije loše rečeno. Ali ostaje prevesti to u djela. Ako je tako, zašto u prvom redu ne oponašaš Zakeja koji nakon obraćenja svečano obećava Isusu, što poslije ispunjava:

"A Zakej usta i reče Gospodinu: 'Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.'"

Da je tako učinio, iz vjere u Isusa Krista, sigurno se mogao nadati Božjem odgovoru također i njemu kao što se dogodi i Zakeju:

"Reče mu na to Isus: 'Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!'"(Lk 19: 8-10)

Ali Marijan nije ostavio masoneriju. Dapače. Njegova rodbina - i "braća" - svjedoče za to:

Onda, na "Veliki istok"? Ne, to ne postoji, Marijane. Postoji Lucifer kojem si služio u tom mračnjaštvu. Gotova je moć, gotova je sila ovog svijeta. Čemu ti je sve to poslužilo sada?

Žao mi je, ali ne mogu se pomoliti za tebe. Jer bih time rekao da nije bitno jesi li mason, jesi li zatajio Isusa Krista ili ne. Kao što bi naši stari govorili: "Prolazi k'o kraj turskog groblja", tj., prolazi kraj nekog na kojeg se ni ne osvrće, skoro k'o kraj turskog groblja gdje leže tjelesa duša za koje se ne moli, jer se za života nisu obratile Kristu Bogu. Čemu sad?

Ja ne znam što se dešava posljednjih časova kod ove ili one duše, to samo Bog zna; mi samo možemo djelovati preko poznatih činjenica. A biti mason radikalno je protivljenje Bogu, i to se ne može opravdati niti relativizirati. Toga se treba odreći za života. Djelotvorno i javno odreći.

Razmišljajmo o smrti, sa svim posljedicama. Upravo jučer Franjo je rekao nešto o smrti u kapeli Sv. Marte:

"Pitajmo se: Koje bih nasljeđe ostavio iza sebe kad bi me Bog danas pozvao? Koje bih nasljeđe ostavio kao svjedočanstvo života? To je dobro pitanje koje si trebamo postaviti. I tako, pripraviti se, jer nitko od nas neće ostati iza poput „relikvije“: ne, svi ćemo morati ići tim putom."

Navodi dalje Radio Vatikan:


"Konačno, papa Franjo je rekao kako je „smrt sjećanje“, „iščekivano sjećanje“ o kojem nam je promišljati. Kad umrem, što bih želio da sam učinio u odluci koju moram donijeti danas, u svom sadašnjem načinu življenja? – upitao je Sveti Otac te nastavio – To je iščekivano sjećanje koje prosvjetljuje „trenutak“ onog danas, prosvjetljujući činjenicom smrti odluke koje svakodnevno moram donositi. Spoznaja da smo na putu koji vodi u smrt svima će nam učiniti dobro – zaključio je Papa."

?

Ovaj čovjek ne zna govoriti o zadnjim stvarima koje čekaju svakog čovjeka: smrt te sud, i onda raj, čistilište ili pakao. Uspjeli smo u životu ako se spasimo. 

Živiš li tako da se možeš spasiti? Kako Bog gleda na to što činiš? Radiš li ono što trebaš i ono što možeš? Je li tvoj život u skladu sa objavljenom voljom Božjom, zakonima i Evanđelju? Da li prolaziš zemljom čineći dobro, izbjegujući zlo, ljubeći Boga, vjerujući i nadajući se?

Da, razmišljanje o smrti "podešava" život svakog od nas. Treba uroditi plodom i stalnom promjenom pravca prema dobru išćekujući nagradu od Boga. Živi kao da danas ima da podneseš račun na Božjem Sudu za sva svoja djela, propuste i misli. Stidi se griješiti, a ne priznati grijeh. Djelima pokaži kajanje, i uzdaj se nadnaravno u dobrog Boga.

Ne živi kao Marijan. Gotovi su njegovi novci, njegovi provodi, njegovi utjecaji. Kako se sad vidi kako je sve to bijedno i nevrijedno. Ne zavidi nevaljalom čovjeku na njegovim "dobrima". Zavist je mnoge odvukla na dno. Budi zadovoljan onim što imaš, i samo to uskratiti će ti pola muka na ovom svijetu. Biti će ti lakše i s Bogom se sresti i izmirite, što je jedino bitno.

Značajno opadanje broja katolika u Južnoj Americi od izabranja Franje. Tendencija se nužno nastavlja. Razlog: više vole original (ili ništa) nego lošu kopiju postkoncilskih gibanja

Catholic Herald u izdanju 28 siječnja donosi žalosnu statistiku Katoličke Crkve u Južnoj Americi zadnjih desetljeća, uz poseban osvrt na Franjino vrijeme. Članak se ne može poraznije osloviti: "Da li je Južna Amerika još uvijek katolička?". Idemo direktno na iznesene podatke, nakon dajemo vlastitu analizu:

Prije samo pet desetljeća Južna Amerika (taj naziv su joj dali francuzi, nasuprot "Novom Svijetu" kako su je prvotno i kroz stoljeća zvali španjolski katolici. "Novi Svijet" otkriven za Boga, da bi njihovi žitelji mogli upoznati Krista i spasiti se. Najbolji sinovi Katoličke Crkve su išli cijeli život posvećujući evangelizaciji tih jadnih divljaka. Nakon desetljeća i desetljeća teškog i mukotrpnog rada, ostali su mnogi plodovi, najvažniji od kojih bili su pristup masa u Katoličku Crkvu. Sve to je počelo biti lažno ocrnjivano od evropskih loža posebno početkom XIX stoljeća. Oni su bili iza svih pokreta nezavsnosti, nešto što je ostavilo trag u samim zastavama tih zemalja, punim masonskih trokuta i znakova. Sve je trebalo biti promjenjeno, počevši od imena da se zatre njihova slavna prošlost. Ipak, moralni raspad Novog Svijeta počinje eksponencijalno nakon Drugog Vatikanskog Sabora) imala je još uvijek 92% katolika. Međutim, po sadašnjem trendu očekuje se da kontinent izgubi katoličku većinu do 2030 godine (ne tako daleko: za 12 godina).

[U Čileu je jako optuživana crkvena hijerarhija zbog slučaja seksualnih zlostavljanja svećenika Karadime. Na koncu je bio kanonski osuđen i od samog Vatikana, ali je bio problem u prikrivanju za koje optužuju njegovog nadležnog i Franjinog štićenika biskupa Juana Barrosa. To je bio pravi skandal u Čileu, i ovaj video prikazuje doslovno vrijeđanje biskupa Barrosa pri ulasku u katedralu, zbog tog slučaja (Franjo ga je unatoč svemu postavio za biskupa Osorna). Nekoliko svjedoka ga je optuživalo za prikrivanje seksualnih zlostavljanja svećenika Karadime.]

U Čileu su napravili anketu (Latinobarómetro) o postotku religiozne pripadnosti zadnjih godina. 2013, kad je Franjo bio izabran za Papu, 67% južnoamerikanaca se smatralo katolicima. Danas ih je 59%. 

Još 1995 bilo ih je 80%.

Konkretno u Čileu, 2013. bilo je 56% katolika, i za samo pet godina postotak je spao na 45%, postajući tako Čile druga južnoamerička nacija koja gubi katoličku većinu, nakon vrlo sekulariziranog Urugvaja.

Ali ako se vratimo do 1995, raspon je još gori u spomenutoj zemlji: pada sa 75% na 45% i predstavlja jedan od najvećih padova na kontinentu.

Honduras međutim vodi pad u regiji: pada sa 76% na 37 u rasponu od samo 22 godine. Još gore, nasiljem pokošena nacija Središnje Amerike je postala prva zemlja u kojoj su protestanti postali većina, premašujući katolike: 39% spram 37% pučanstva.

Iza Čilea, anketa objavljuje šest drugih zemalja kontinenta koji su također izgubili katoličku većinu: Urugvaj, najsekularizirana zemlja Južne Amerike, 38%; Guatemala, 43%, El Salvador, 40%, Honduras, 37%; i Nicaragua, 40%.

Dominikanska Republika, tek je izgubila većinu, sa 48% katolika.

Posebnu pažnju zaslužuje Brazil, zemlja sa najvećim brojem (još uvijek) katolika na svijetu (i također sa najviše pentekostalaca i druga zemlja protestanata), održava katoličku većinu sa tek 54%. Ali po svemu sudeći, ne još za dugo, možda već 2025 izgubi većinu.

Zadnjeg desetljeća glavna destinacija bivših katolika bili su pentekostalci, kako evidencira podatak da ima više pentekostalaca u Brazilu nego u USA, gdje je nastala "dinamična grana" protestantizma prije jedno stoljeće. Nakon 50 godine impresivnog rasta, pentekostalci imaju 70% od svih južnoameričkih protestanata. Njihov utjecaj je također vidljiv u karizmatskom pokretu (kod katolika). Npr., u Brazilu i Guatemali gdje su pentekostalci našli posebno plodno tlo, više od 60% katolika se identificira karizmaticima.

[Karizmatici u Guatemali, Vlč. Jose Hoyos. "Ozdravljanja", diskać i tome slično]

Ali nije samo to problem: pojavljuje se značajan porast ne-religioznih, koje bi bolje bilo zvati ateistima. Službeno tek ne žele izjaviti bilo koju religioznu pripadnost. Anketa iz 2014 ukazivala je na 8% tih "ne", dok u 2017. njihov broj raste spektakularno na 17%.

Uspoređujući, u USA postotak "neopredjeljenih" je 22%, malo veći od 21% katoličke populacije. U Čileu broj ne-religioznih dostiže nevjerojatnih 38%, ali iza Urugvaja, dok Peru ima ponajmanje takvih, 8% (iza katoličkog uporišta koje predstavlja još uvijek Paragvaj - i u kojem je Franjo bio kaznio konzervativnog katoličkog biskupa Livieresa).

 -----------

To je dakle, ova porazna statistika. Sada ćemo napraviti kratku analizu iste.

Kako često iznosimo na ovom blogu, nova postkoncilska misa i mogli bi reći religija, Novus Ordo Missae, je žalosna i protestantizirana tvorevina. "Lex orandi, lex credendi", stari je crkveni adagio (Zakon molitve je zakon vjere; u liturgiji je odražena vjera Crkve). Tako je to bilo prije Sabora, ali - nažalost i u obrnutom smjeru, tako je i danas. Protestantizirana aktualna katolička misa odražava smušenost; ne odražava pravu katoličku vjeru. To narod upija kao organizam po osmozi.

Nadalje, Sabor je uveo druge smjernice o kojima smo također dosta govorili: ukratko, kao da je "dijalog" prvi zakon. Dijalogira se, a ničemu. Dijalog da bi se reklo da smo razgovarali. Evangelizacija je nestala sa obzorja tolikih katolika.

Onda, taj crni ekumenizam. To je lažni ekumenizam gdje se ne propovijeda katolička vjera, već nekako svijest da je "sve isto", "glavno je biti Isusov", i slični recepti. Ekumenizam u kojem istina ne igra nikakvu ulogu.

I opet, uloga "karizmatske obnove". E baš si mi lijepa, obnovo moja! Eto vam obnove, eto njenih rezultata, njenih snova, njenih ozdravljenja, njenog napretka. Ne trebamo ništa drugo nadodati po ovom pitanju.

[Bolonjska Bazilika Sv. Petronija, 17 studenog 2017. Bergoglio je dopustioda se koristi Bazilika kao restoran za "siromašne, zatvorenike i izbjeglice". Ako će crkva služiti za ovo - što je osim toga svetogrđe, jer samo može biti posvećena kultu Božjem - onda što će nam crkva, što će nam vjera? Što ima u nekoj "Bergogliovoj Crkvi" čega nema u nekoj nevladinoj ustanovi za "solidarnost". Ali ljudima je potreban Bog, potrebno mu je Božje oproštenje, potrebni su im pravi sakramenti, prava pouka da ne uginu od duhovne gladi. Ako je Bog na prvom mjesto, doći će i ostalo. Ali Franjo je zadužen za "evanđelje čovjeka".]

Na koncu, Franjino djelovanje ubrzaje raspad. Franjo više izgleda neki komunistički agitator, nego neću reći Papa, već i župnik. Koji bi biskup ako imalo ima vjere, držao jednog ovakvog svećenika u biskupiji? Ne možeš ga držati ni u ispovijedaonici (što će govoriti vjernicima?), ni nigdje. Prava solucija za njega bilo bi da ga se izopći i da ga se hrani dok ne umre. Pa i konzervativni biskupi Novus Ordo ovakvog svećenika ne bi mogli imati ni za vratara (koga će smutiti čim progovori?).

A eto, ovaj agitator sjedi na stolici Sv. Petra.

Posljedice su koje vidimo, a ako ovako nastavi, biti će i puno gore.

Stoga, treba se angažirati i poučavati narod u vjekovnoj i nepromjenjivoj Katoličkoj vjeri.

Post scriptum:

Kardinal Parolin upravo potvrđuje da je Vatikan u dijalogu s Kinom. Prema tome, ono što je upozorio kineski progonjeni Kardinal Zen se ispunjava: Vatikan prodaje kineske katolike.

Što će ovo donijeti? Veće posjećivanje crkvi i veći postotak katolika u Kini? Ne, izdaja će učiniti da će "Crkva u Kini" biti u rukama njihovih "udbaša" i slabića i neprincipijelnih. "Kineska Patriotska Crkva" će ući u zajedništvo s Bergogliom. Rezultat će biti totalni debakl, mimo principijelnog pitanja. Kao što se stropoštalo katoličanstvo u Južnoj Americi, još gore će biti u Kini ali li vjernici, ostavljeni na cjedilu, odmahnu rukom na sve to i kažu: "eto vas tamo", i pođu svojim putem.

Rješenje bi bilo poći putem japanskih katolika koji su kroz tri stotine godina ostali (silom) bez svećenika. Uz vjersku pouku danu preko vjernika i uz sakramenat krštenja izdržali su do ponovnog dolaska redovnog klera u XX stoljeću.

"Vaš govor neka bude da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla." (Mt. 5: 37)