Duhovnost se također treba vježbati. U svemu je potreban red, a u duhovnom životu još i ponajviše. Opetovanje jedne dobre radnje ili pobožnosti, doprinosi održavanju i vježbanju u ovoj ili onoj kreposti.
Kad netko pozdravlja Gospu svaki dan u 12:00, označuje time da stavlja Boga na prvo mjesto. Makar se radilo o pobožnosti koja traje minut dva, ako je svakodnevna, ona doprinosi jačanju volje, pouzdanja u Boga, nježne i odane ljubavi prema Gospi. To Bog i Gospa ne će zaboraviti. U tome se nalazi pravi izvor beskrajnih milosti koje ne prestaju, i sve više rastu.
Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom. Ti uvijek sa Gospom. Ako uspiješ odgojiti djecu u tome, garantiram ti njihov katolički odgoj. Barem si postigao 90%, usudio bih se reći.
Nekad ćeš biti u neizbježivom poslu; nekad na satu ili čak ispitu; nekad ćeš upravo izvršavati prodaju jer ti je to posao. Ali uviek ćeš moći u sebi pozdraviti Gospu, ili barem uputiti joj kratku molitvu, dovršavajući „Anđeo Gospodnji“ čim budeš mogao.
Stavi to sebi u glavu između obrve i obrve. Nauči svoju djecu u tom prekrasnom običaju. Odatle potiče izvor koji se ne će presušiti.
Svaki dan u dvanaest! Vjera tvoje djece i štićenika će ojačati; ti sam ćeš biti obodren i nastavit ćeš boj za Krista. Pum, pum, pum... svaki dan. Čelik volja, vjera i opredjeljenje.
Ne prestani širiti običaj.
Nema komentara:
Objavi komentar