9 lipnja 2020
Sveti Efrem
Pročitao sam s velikim zanimanjem esej Njegove Ekselencije Athanasiusa
Schneider objavljen na LifeSiteNews
1. lipnja, naknadno prevedenog na talijanski od Chiesa e post concilio, pod nazivom Nema božanske pozitivne volje ili naravno pravo na raznolikost religija.
Pouk Njegove Ekselencije sažima, s jasnoćom onih koji govore sukladno Kristu,
osporavanja protiv pretpostavljenog legitimiteta vršenja vjerske slobode koju
je teorizirao Drugi vatikanski sabor, proturječijući svjedočanstvo Svetog pisma
i glas tradicije, kao i katolički magisterij koji je vjerni čuvar obojeg.
Zasluga eseja njegove Ekselencije leži prije svega u njegovom shvaćanju
uzročne veze između načela izrečenih, ili implicitno sadržanih u II Vatikanskom
i njihovim logičnim posljedicama u doktrinarnim, moralnim, liturgijskim i
disciplinskim odstupanjima koja su se pojavila i postupno razvila do današnjih
dana. Monstrum generiran u
modernističkim krugovima mogao je isprva biti stavljen na stranu, ali on se
razvio i ojačao, tako da se danas pokazuje za ono što je to doista u svojoj
subverzivnoj i buntovnoj prirodi. Stvorenje koje je zamišljeno u to vrijeme je uvijek
isto, i bilo bi naivno misliti da se njegova perverzna narav može promijeniti.
Pokušaji ispravljanja koncilskih ekscesa – pozivajući se na hermeneutiku
kontinuiteta – pokazali su se neuspješnim: Naturam
expellas furca, tamen usque recurret [Promijeni
prirodu alatkom; ona će se vratiti na
staro] (Horacio, Epist. I,10,24). Abu Dhabi Deklaracija - i, kao što biskup
Schneider s pravom primjećuje, njene prve simptome u Asiškom Panteonu - "zamišljena je u duhu Drugog vatikanskog koncila", kao što Bergoglio
ponosno potvrđuje.
Taj “koncilski duh" je dozvola
legitimnosti koju inovatori ne dozvoljavaju svojim kritičarima, ne shvaćajući
da upravo priznavanje te ostavštine potvrđuje ne samo pogrešnost sadašnjih
deklaracija, već i heretičku matricu koja ih navodno opravdava. Promatrajući
pažljivije, nikada se u povijesti Crkve dao slučaj nekog sabora koji bi se
predstavio kao takav povijesni događaj koji bi bio drugačiji od bilo kojeg
drugog sabora: nikada se nije govorilo o “duhu
Nicejskog Sabora” ili “duhu Sabora
Ferrara-Firence”, još manje o “duhu
tridentinskog sabora”, kao što nikad nismo imali “postkoncilsku” epohu nakon IV Lateranskog ili I Vatikanskog.
Razlog je
očigledan: ta su vijeća bila, neizostavno, izraz u jedinstvu glasa Svete Majke
Crkve, i upravo zbog toga glas Gospodina Našega Isusa Krista. Značajno je i to
da se oni koji održavaju novost Vatikana II također pridržavaju heretičkog nauka
koji stavlja Boga Starog Zavjeta u suprotnosti s Bogom Novog zavjeta, kao da bi
mogla postojati proturječnost između Božanskih Osoba Presvetog Trojstva. Očito
je da ova proturječnost koja je gotovo gnostične ili kabalističke naravi služi
legitimnosti novog subjekta koji je dragovoljno drugačiji i protivan
Katoličkoj Crkvi. Doktrinarne pogreške gotovo uvijek odaju neku vrstu
trinitarne hereze, i tako se povratkom na proglašenje trinitarinih
(trojstvenih) dogmi kako ih se može poraziti: ut in confessione veræ
sempiternæque deitatis, et in Personis proprietas, et in essentia unitas, et in
majestate adoretur æqualitas: Ispovijedajući istinsko i vječno Božanstvo,
klanjamo se što je svojestveno svakoj Osobi, njihovom jedinstvo u biti, i njihovoj
jednakosti u veličanstvu.
Biskup
Schneider navodi nekoliko kanona ekumenskih vijeća koji, prema njegovom
mišljenju, predlažu doktrine koje je danas teško prihvatiti, kao što je,
primjerice, obveza razlikovanja Židova po odjeći ili zabrana kršćanima služiti
muslimanskim ili židovskim gospodarima. Među tim primjerima postoji i zahtjev traditio instrumentorum – a, proglašeg na Firentinskom Saboru, koje je
kasnije bio isrpavljen Apostolskom Konstitucijom Pija XII Sacramentum Ordinis. Biskup Atanasius komentira: "Može se s pravom nadati i vjerovati da će
budući papa ili ekumenski sabor ispraviti pogrešnu izjavu Vatikana
II”. Čini mi
se da je to argument koji, iako je napravljen s najboljim namjerama, potkopava
katoličko zdanje iz temelja. Jer ako dopustimo da može postojati Magisterij
koji bi, zbog promijenjene osjetljivosti, bio podložan abrogaciji, izmjeni ili
različitom tumačenju s vremenom, neizbježno smo pod osudom [antimoderističkog]
dekreta Lamentabili [pape Sv. Pija
X.], a mi na kraju nudimo opravdanje onima koji, nedavno, upravo na temelju te
pogrešne pretpostavke, izjavljuju da smrtna kazna "nije u skladu s Evanđeljem", te je tako izmijenjen Katekizam Katoličke Crkve. I, po istom
principu, na određeni način mogli bismo dopustiti da su riječi Blaženog Pija IX
u Quanta Cura na neki način
ispravljene od strane Vatikana II, baš kao što se njegova ekselencija nada da
bi se moglo dogoditi sa Dignitatis
Humanae. Među primjerima koje predstavlja, nijedan od njih nije sam po sebi
pogrešan ili heretičan: činjenica da je Firencski Sabor proglasilo da je traditio instrumentorum nužan za
valjanost sakramenta reda nije ni na koji način kompromitirala svećenstvo u
Crkvi, dopuštajući nevaže ređenje. Niti mi se čini da se može tvrditi da je taj
aspekt, koliko god važan, doveo do doktrinarnih pogrešaka vjernika, nešto što
se umjesto toga dogodilo samo s najnovijim Saborom. I kada bi se tijekom
povijesti proširila razna krivovjerje, Crkva je uvijek odmah intervenirala kako
bi ih osudila, kao što se dogodilo u vrijeme Sinode u Pistoia 1786, koja je na
neki način anticipirala II Vatikanski, posebno dokidajući pričest van mise,
uvodeći narodni jezik u liturgiju, i dokidajući molitve u misnom kanonu rečene submissa voce (tihim glasom); ali još
više kada je teoretizirao o temelju biskupske kolegijalnosti, smanjujući
prvenstvo pape na puku ministarsku funkciju. Ponovno čitanje djela te
Sinode ostavlja nas zaprepaštenima
doslovnom formulacijom istih pogrešaka koje ćemo naći kasnije, u povećanom
obliku, na Saboru kojim će predsjedati
Ivan XXIII i Pavao VI. S druge strane, baš kao što Istina dolazi od
Boga, tako se pogreška hrani i širi po Protivniku, koji mrzi Crkvu Kristovu i
njezino srce: svetu misu i presvetu euharistiju.
Dolazi
trenutak u našem životu kada smo, po Božjoj Providnosti, suočeni s odlučujućim
izborom za budućnost Crkve i za naše vječno spasenje. Govorim o izboru između
priznavanja pogreške u koju smo praktički svi pali, gotovo uvijek bez zlih
namjera, i želje za nastaviti gledati na drugu stranu ili se opravdati.
Također smo
počinili pogrešku, među ostalim, smatrajući naše sugovornike ljudima koji su,
unatoč razlici svojih ideja i vjere, još uvijek bili motivirani dobrim
namjerama i koji bi bili voljni ispraviti svoje pogreške ako bi se mogli
otvoriti našoj vjeri. Zajedno s brojnim saborskim ocima, razmišljali smo o
ekumenizmu kao procesu, pozivu koji je upućen disidentima za vratiti se u jednu
Crkvu Kristovu, idolopoklonicima i poganima jedinom pravom Bogu i židovskom
narodu obećanom Mesiji. No, od trenutka kada je teoriziran u saborskim
povjerenstvima, ekumenizam je konfiguriran na način koji je bio u izravnom
protivljenju doktrini koju je ranije bio izričito dan od Magisterija.
Mislili smo
da su određeni ekscesi samo
pretjerivanja onih koji su dopustili da budu zavedeni entuzijazmom prema novinama;
iskreno smo vjerovali gledajući Ivana Pavla II okružena šamanima-iscjeliteljima, budističkim redovnicima, imamima,
rabinima, protestantskim pastirima i drugim hereticima,
da se radi o dokazu sposobnosti Crkve za pozvati ljude zajedno kako bi molili
Boga za mir, dok je autoritativni primjer ove akcije pokrenuo devijantno
nasljeđivanje panteona koji su bili
više ili manje službeni, čak i do te mjere da su biskupi nosili nečistog idola
Pachamamu na ramenima, svetogrđe skriveno pod izgovorom da bude prikaz svetog
majčinstva.
Ali ako je
slika paklenog božanstva uspjela ući u Baziliku Svetog Petra, ovo je dio cresecenda koji je druga strana
predvidjela od početka. Brojni praktični katolici, a možda i većina katoličkog
svećenstva, danas su uvjereni da katolička vjera više nije potrebna za vječno
spasenje; oni vjeruju da je Jedan i Trojstven Bog objavljen našim očevima isti
kao i Muhamedov bog. Prije dvadesetak godina čuli smo to ponovljeno sad
propovjedaonica episkopalnih katedra, ali nedavno smo čuli da je potvrđena čak
i s najvišeg prijestolja.
Dobro znamo
da su, pozivajući se na izreku iz Svetog Pisma Littera enim occidit, spiritus autem vivificat [Pismo donosi smrt,
ali duh daje život (2 Kor 3,6)], naprednjaci i modernisti lukavo znali kako prikriti
dvosmislene izraze u koncilnim tekstovima, koji su u to vrijeme izgledali
bezopasnim za većinu, ali da su danas otkriveni u svojoj subverziji. To je
metoda koja se koristila u uportreni izraza subsistit in: govoreći poluistinu ne toliko da ne bi uvrijedili
sugovornika (pod pretpostavkom da je dozvoljeno ušutiti istinu o Bogu iz
poštovanja prema njegovom stvorenju), ali s namjerom da bude u mogućnosti koristiti
polugrešku koja bi bila odmah
raspršena ako bi cijela istina bila proglašena. Tako "Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia Catholica" (opaska:
Kristova Crkva se nalazi u Katoličkoj Crkvi) ne navodi identitet obadva termina, nego život
jednog u drugom i, dosljedno izraci, također vrijedi za druge crkve: ovdje se
nalazi otvaranje za međukonfesionalne proslave, ekumenske molitve, i neizbježan
kraj bilo kakve potrebe za Crkvom u redu spasenja, jedinstva, i njene
misionarske naravi.
Neki se mogu
sjetiti da su prva ekumenska okupljanja održana sa istočnim šizmaticima, i vrlo obazrivo s drugim protestantskim
sektama. Osim Njemačke, Nizozemske i Švicarske, u početku zemlje katoličke tradicije
nisu pozdravile mješovite proslave s protestantskim pastirima i katoličkim
svećenicima zajedno. Sjećam se da je u to vrijeme bilo govora o uklanjanju
pretposljednje doxologije iz Veni Creator
kako ne bi uvrijedili pravoslavci, koji ne prihvaćaju Filioque. Danas čujemo šure
Kurana recitirane sa propovjedaonica naših crkava, vidimo drvenog idola obožavanog
od strane redovnika i redovnica, ne čujemo biskupe opominjati ono što nam se do
jučer činilo izričaj najradiklanijeg ekstremizma. Ono što svijet želi, na poticanje
masonerije i njenih paklenih pipaka, je stvoriti univerzalnu religiju koja je humanitarna i ekumenska, u kojoj je
zabranjen ljubomorni Bog kojem se
klanjamo. A ako je to ono što svijet želi, svaki korak u istom smjeru od strane
Crkve je nesretan izbor koji će se okrenuti protiv onih koji vjeruju da se mogu
rugati Bogu. Nade Babilonske kule ne mogu se oživjeti globalističkim planom
koji ima svoj cilj dokidanje Katoličke crkve, njenom zamjenom konfederacijom
idolopoklonika i heretika ujedinjenih ekologizmom i sveopćim bratstvom. Ne može
biti bratstva osim u Kristu, i samo u Kristu: qui non est mecum, contra me est (tko nije sa mnom, protiv mene je).
Uznemirujuće je da je malo ljudi svjesno ove trke prema ponoru i da malo
tko shvaća odgovornost najviših razina Crkve u podržavanju tih antikršćanskih
ideologija, kao da crkvene vođe žele jamčiti svoje mjesto i ulogu u vagonu istomišljenika. I iznenađujuće je da
toliki ustraju u neželji za istražiti temeljne uzroke sadašnje krize,
ograničavajući se na žaljenje sadašnjih ekscesa kao da nisu bili logična i
neizbježna posljedica plana orkestriranog prije nekoliko desetljeća. Ako se Pachamama može obožavati u
crkvi, dugujemo to Dignitatis Humanae.
Ako imamo liturgiju koja je protestantizirana, a ponekad čak i poganizirana,
dugujemo je revolucionarnom djelovanju msgr. Annibale Bugnini i postkoncilskim
reformama. Ako je Abu Dhabi Deklaracija potpisana, dugujemo to Nostra Aetate. Ako smo došli do točke
delegiranja odluka biskupskim konferencijama – čak i u teškim slučajevima
kršenjem Konkordata, kao što se dogodilo u Italiji – dugujemo to kolegijalnosti, te njegovoj ažuriranoj
verziji, sinodalnosti. Zahvaljujući
sinodalnosti, našli smo se s Amoris
Laetitia morajući tražiti način način za spriječiti ono što je svima očito: da će se preko ovog dokumenta,
pripremljenog od strane impresivnog organizacijskog stroja, nastojati
legitimirati pričest za razvedene i (nesakramentalnu) kohabitaciju, baš kao što
će Querida Amazonia biti iskorištena
za legitimizaciju ženskih svećenika (kao u nedavnom slučaju "episkopalne vikarke" u Freiburgu) i
ukidanje svetog celibata. Prelati koji su poslali Dubia Franji, po mom mišljenju, pokazali su istu nevinu pobožnost:
misleći da će Bergoglio, kada se suoči s razumno argumentaranim ispravljanjem
pogreške, shvatiti i ispraviti heterodoksne točke, i pitati za oprost.
Sabor je bio
korišten za legitimaciju naodvratnijih doktrinalnih zastranjenja, najsmjelijih
liturgijskih inovacija i najneskrupuloznijih zloupotreba, dok je u međuvremu
Autoritet šutio. Ovo je Sabor bio toliko uzvišen da je predstavljen kao jedina
legitimna referenca za katolike, svećenstvo i biskupe, zamračenjem i nastupajući
s osjećajem prezira prema nauku kojeg je Crkva uvijek autoritativno naučavala,
i zabranjujući vječnu liturgiju koja je kroz tisućljeća hranila vjeru
neprekinutog niza vjernika, mučenika i svetaca. Između ostalog, ovaj Sabor se
pokazao jedinim koji je prouzročio toliko interpretativnih problema i toliko proturječnosti
u odnosu na prethodni magisterij, nešto što nije bio slučaj niti sa jednim
saborom – od Jeruzalemskog vijeća do Vatikana I – koje se savršeno ne bi
uskladio s cijelim Magisterijem ili koji bi trebao toliko tumačenja.
Priznajem sa
svom ozbiljnošću i bez kontroverze: Bio sam jedan od mnogih koji su, unatoč
mnogim zbunjenostima i strahovima koji su se danas pokazali apsolutno
legitimnima, pouzdao u autoritet hijerarhije bezuvjetnom poslušnošću. U biti,
mislim da mnogi ljudi, uključujući mene, u početku nisu ni razmotrili mogućnost
da bi mogao postojati sukob između poslušnosti redu hijerarhije i vjernosti
samoj Crkvi. Ono što je učinilo očiglednim ovo neprirodno, rekao bih čak izopačeno, odvajanje između hijerarhije
i Crkve, između poslušnosti i vjernosti, svakako je bio ovaj najnoviji
pontifikat.
U Sobi
Žalosti uz Sikstinsku kapelu, dok je msgr. Guido Marini pripremio bijeli rocchetto,
mozzetta, i štolu za prvi nastup "novoizabranog" Pape, Bergoglio je
uzviknuo: " Sono finite le carnevalate! [Karnevali su
gotovi!]", prezirno odbijajući oznake koje su sve pape do tada ponizno
prihvatili kao razlikovnu odjeću Kristova Vikara. Ali te riječi su sadržavale
istinu, čak i ako su izgovorene nehotice: 13. Ožujka 2013, maska je pala s
konspiratora koji su bili konačno slobodni od neugodne prisutnosti Benedikta
XVI i drsko oholi postignućem promocijom kardinala koji je podržavao njihove
ideale, njihov put revolucije u Crkvi, čineći nauk promjenjivim, moral
adaptirajućim, liturgiju prostituiranu, i disciplinu dokinutu. I sa svime ovima
bilo je u misli, od samih protagonista konspiracije, logična posljedica i
očigledne primjene II Vatikanskog, koje su prema njima bile oslabljene
kritikama koje je izrazio Benedikt XVI. Najveća uvreda tog pontifikata bila je
liberalno omogućavanje proslave štovane tridentinske liturgije, čiji je
legitimitet konačno priznat, opovrgavajući pedeset godina njegove nezakonite
zabrane. Nije slučajno da su Bergogliojevi pristaše isti ljudi koji su vidjeli
Sabor kao prvi događaj nove crkve,
prije koje je postojala stara
religija sa starom liturgijom.
Nije
slučajno: ono što ti ljudi potvrđuju nekažnjeno, skandalizirajući umjerene, je
ono što katolici također vjeruju: da je, unatoč svim naporima hermeneutike kontinuiteta koja je jadno
potonula pri prvom sukobu sa stvarnošću sadašnje krize, jest neporecivo da je
od Vatikana II pa nadalje izgrađena paralelna
crkva, nametnuta i dijametralno oprečna istinskoj Crkvi Kristovoj. Ova
paralelna crkva postupno je zamračila božansku instituciju koju je osnovao Naš
Gospodin kako bi je zamijenila lažnim entitetom, što odgovara željenoj univerzalnoj religiji koju je Masonerija
prva teoretizirala. Izrazi poput novog
humanizma, univerzalnog bratstva,
dostojanstva čovjeka, su oštrice
filantropskog humanizma koji poriče pravog Boga, horizontalne solidarnosti
nejasnog spiritualističkog nadahnuća i ekumenskog irenizma koji Crkva
nedvosmisleno osuđuje. "Nam et
loquela tua manifestum te facit [Čak te i govor tvoj odaje]" (Mt 26,
73): to vrlo često, čak i opsesivno pribjegavanje istom rječniku neprijatelja
izdaje pridržavanje ideologiji koja ga nadahnjuje; s druge strane sustavno
odricanje od jasnog, nedvosmislenog i kristalnog jezika Crkve potvrđuje želju
da se odvoji ne samo od katoličkog načina nastupanja, već i od same suštine
katoličanstva.
Ono što smo
godinama mogli čuti, nejasno i bez jasnih konotacija, s najvišeg prijestolja,
sada nalazimo razrađeno u pravom i pravilnom manifestu u pristašama sadašnjeg Pontifikata: demokratizaciji
Crkve, ne više kroz kolegijalnost
koju je izmislio Vatikan II, već sinodalnim
putem koji je otvorila Sinoda Obitelji; rušenje ministarskog svećeništva
slabljenjem crkvenog celibata preko iznimki i uvođenje ženskih figura s
kvazi-svećeničkim dužnostima; tihi prijelaz od ekumenizma usmjeren prema odvojenoj braći u oblik panekumenizma
koji smanjuje Istinu Jednog Trjstvenog Boga na razinu idolopoklonstva i
najpaklenijih praznovjerja; prihvaćanje međuvjerskog dijaloga koji pretpostavlja vjerski relativizam i isključuje
misionarski proglas; demitologizacija
papinstva, promicana od Bergoglia kao temu njegovog pontifikata; progresivna
legitimizacija svega što je politički
korektno: rodna teorija, sodomija, homoseksualni brak, maltuzijanske
doktrine, ekologizam, migracionizam... Ako ne prepoznamo da se korijeni tih
odstupanja nalaze u načelima postavljenim na Saboru, bit će nemoguće pronaći
lijek: ako je naša dijagnoza i dalje ista, protiv svih dokaza, isključujući
početnu patologiju, ne možemo propisati odgovarajuću terapiju.
Ova
operacija intelektualnog poštenja zahtijeva veliku poniznost, prije svega u
prepoznavanju da smo desetljećima bili uvedeni u pogrešku, u dobroj vjeri, od
ljudi koji, uspostavljeni na vlasti, nisu znali kako čuvati Kristovo stado:
neki zbog mirnog življenja, neki zbog previše obveza, neke iz udobnosti , a na
kraju i neki u neispravnoj vjeri ili čak zlonamjernoj namjeri. Ovi posljednji
koji su izdali Crkvu moraju biti prepoznati, uzeti u stranu, pozvani na
promjenu i, ako se ne pokaju, moraju biti protjerani iz svetog doma. Tako
djeluje pravi Pastir, koji ima dobrobit ovaca u srcu i koji daje svoj život za
njih; Imali smo i još uvijek imamo previše plaćenika, za koje je odobrenje Kristovih
neprijatelja važnija od vjernosti njihovom Supružniku.
Baš kao što
sam iskreno i spokojno poslušao upitne zapovijedi prije 60 godina, vjerujući da
su oni predstavljale ljubljeni glas Crkve, tako danas s jednakim spokojem i
iskrenošću priznajem da sam bio prevaren. Biti koherentan danas uporno ostajući u zabludi bi predstavljalo bijedan
izbor i učinilo me suučesnikom u ovoj prijevari. Zahtijevajući jasnoću tvrđenja
od početka ne bi bilo pošteno: svi znamo da je Sabor bio više ili manje revolucija, ali nismo mogli zamisliti da
će se pokazati tako razornim, čak i za napore onih koji su ga trebali
spriječiti. I ako smo do vremena Benedikta XVI još uvijek mogli zamišljati da
je coup d’état (državni
udar) Vatikana II (koji je kardinal Suenens nazvao "1789 Crkve") bio
usporen, u posljednjih nekoliko godina čak i najneviniji među nama su shvatili
da je šutnja zbog straha od izazivanja raskola, nastojanje da se isprave
papinski dokumenti u katoličkom smislu kako bi se ispravila njihova željena
dvosmislenost, žalbe i Dubia koje su
dane Franji koje su ostale jasno neodgovorene; sve je to potvrda situacije
najozbiljnijeg otpada kojem su izložene najviše razine hijerarhije, dok se
kršćanski narod i svećenstvo osjećaju beznadno napušteno, gledani od biskupa
skoro sa netrpeljivošću.
Abu Dhabi
Deklaracija je ideološki manifest ideje mira i suradnje između religija koje bi
mogle imati neku mogućnost za biti tolerirane ako bi dolazile od pogana koji su
lišeni svjetla vjere i vatre ljubavi. Ali tko god ima milost biti Djete Božje
po snazi Svetog Krštenja trebao bi biti užasnut idejom da je moguće izgraditi
bogohulnu modernu verziju Babilonskog tornja, nastojeći okupiti jednu Kristovu
crkvu, nasljednicu obećanja dana Izabranom narodu, s onima koji niječu Mesiju i
s onima koji smatraju da je sama ideja Trojstvenog Boga bogohulna. Božja ljubav
ne poznaje mjeru i ne tolerira kompromise, inače jednostavno nije Caritas, bez koje nije moguće ostati u njemu:
qui manet in caritate, in Deo manet, et Deus in eo [tko ostane u ljubavi
ostaje u Bogu i Bogu u njemu] (1 Iv 4, 16). Malo je bitno da li je deklaracija
ili magisterijski dokument: dobro znamo da subverzivni ljudi inovacija igraju igre s takvim dosjetkama kako bi širili
zablude. I dobro znamo da svrha tih ekumenskih i međureligijskih inicijativa
nije obratiti one koji su daleko od
jedne Crkve Kristu, već preusmjeriti i iskvariti one koji još uvijek drže
katoličku vjeru, vodeći ih da vjeruju da je poželjno imati veliku univerzalnu
religiju koja okuplja tri velike abrahamske
religije "u jednoj kući":
ovo je trijumf masonskog plana u pripremi za kraljevstvo Antikrista! Bilo da se
to materijalizira kroz dogmatsku bulu, deklaraciju ili intervju sa Scalfarijem
u La Repubblica znači malo, jer
Bergogliovi podržatelji čekaju njegove riječi kao signal na koji oni reagiraju
s nizom inicijativa koje su već pripremljene i organizirane već neko vrijeme. A
ako Bergoglio ne slijedi upute koje je primio, redovi teologa i svećenstva
spremni su jadikovati nad "samoćom Pape Franje" kao
pretpostavku za njegovu ostavku (mislim na primjer na jedan nedavni esej
Massima Faggioli). S druge strane, to ne bi bio prvi put da koriste Papu kada
ide ukorak s njihovim planovima i odbacuju ga ili ga napadaju kad tako ne čini.
Prošle
nedjelje Crkva je slavila Presveto Trojstvo, a u brevijaru nam nudi recitaciju Symbolum
Athanasianum (Atanazijskog
Vjerovanja), koji je sada zabranjen koncilskom liturgijom te smanjen na
samo dvije svetkovine u liturgijskoj reformi 1962. Prve riječi tog sada
nestalog Vjerovanja ostaju upisane zlatnim slovima: "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat Catholicam
fidem; quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in
aeternum peribit - Tko god želi biti spašen, prije svega potrebno je da ispovijeda
katoličku vjeru; jer tko je ne ispovijeda cijelu i nepromjenjivu, bez sumnje će
ići u vječnu propast”.
+ Carlo
Maria Viganò
