srijeda, 16. kolovoza 2017.

Andrićevi fratri, i fratri XXI stoljeća: dvije religije. Može se ekstrapolirati

Podsjećamo prvo na vijest od 25/06/2017, objavljenu prvo u Dnevnik.ba i poslije uz sve pohvale, trubnje i procesije prenešeno u Poskok.info (među tolikim drugim):



PRVI PUT NAKON RATA: Svećenik u Travniku dočekao Bajram u Šarenoj džamiji




Ponosno se ističe se da je vijest donešena na godišnjicu “Gospinog ukazanja u Međugorju”, u “duhu mira i ljubavi”. I još par citata iz vijesti:

Prvi put nakon rata jedan svećenik u Središnjoj Bosni Bajram je dočekao s vjernicima islamske vjeroispovijesti u Šarenoj džamiji u Travniku.
Centralni program Ramazanskog bajrama u muftiluku Travnik održan je u Sulejmanijidžamiji, poznatijoj kao Šarena.
Bajram – namaz klanjalo je mnoštvo vjernika, a među njima je bio i – fra. Julijan Madžar.
“Uopće nije postojala opcija da ne odem. Moja misija je širiti poruku mira i suživota. Dočekati Bajram sa svojim sugrađanima je najmanje što mogu učiniti”, za Dnevnik.ba govori fra Julijan.
“Kad sam došao – vjernici su bili iznenađeni. No, ne čudi. 20 godina ih nitko nije posjetio, nitko nije djelio njihovu radost. No, nakon početnog šoka – jako lijepo su me primili. Sretan sam da kroz život djelimo radost blagdana. Bitno je da smo tu jedni za druge. Uvijek”, zaključuje fra Julijan.
Prekrasno, da plačeš od ganuća. Mada ono koji čitaju ove stranice znaju o kojem se ganuću radi. Čudimo se kako se novinar i fratar ne upitaju zašto prijašnja čestitanja Bajrama nisu doprinijeli miru u BiH. Jer, kaže se, “prvi put nakon rata”. To jest, prije rata to je bilo nazaobilazno.

Imali smo dakle priliku za provjeriti plodove “međureligijskog dijaloga”, čestitanja Bajrama i ostalih gluposti upravo pred rat. Slavilo se to na veliko, samo što se umjesto svjetlećih, proslavnih raketa koristilo one prave i bučnije, nimalo “nebeske” već zemljane i paklene kao i što je njihov međureligijski dijalog i čestitanja nevjerovanja u Krista koji slikovito pokazuje kojim plodovima se može dičiti. Gdje vam je dakle mir koji ste potpomagali i izgrađivali vašim čestitanjem?

Cinizam povijesti koja nam se ruga u lice jest što se ovaj sram dogodio baš u Šarenoj džamiji, tako dobro spomenutoj od našeg Andrića u Travničkoj hronici. Cinizam postaje skoro drsko zajedljiv, tjerajući na granicu balkanskog grohota kad se uzme u obzir da jedan od znakovitih likova Andrićeve hronike jest upravo jedan mladi fratar po imenu fra Julijan, eto baš imenjak današnjeg i nestretnog fra Julijana Madžara.

Pogledati ćemo detaljno iscrpni opis kojeg ostavi na papiru Andrićev genije za sva vremena, jer ako hoćeš uronuti u Bosnu ne možeš mimoići njenog privilegiranog poznavaoca. No, ovdje se ne upoznaje samo Bosna. Još je puno, puno toga ocrtano na ovoj biografiji vjera, kultura i mentaliteta ovog tako malog ali značajnog prostora. Jer upravo je ova regija bila izložena, bolje reći primorana kroz stoljeća na „suživot“ četiri glavne vjere i svjetonazore (u ono vrijeme bio je i priličan broj židova u Bosni).

Jako je značajan, dalekosežan i slikovit razgovor vođen u austrijskom konzulato između mladog sekretara francuskog konzulata, Defosea, i jednako mladog fra Julijana. Crna slova su moj naglasak značajnih misli. Eventualno popraćam Andrićev tekst svojim komentarima:

Fratri, ukoliko su i oni nešto govorili, žalili su se na Turke, na globe i progone, na tok istorije, na svoju sudbinu, i pomalo na ceo svet, sa onom čudnom i tipičnom nasladom sa kojom svaki Bosanac voli da govori o teškim i beznadnim stvarima.
            U takvom društvu, u kome je svak gledao da kaže samo ono što bi želeo da se zna i širi dalje a nastojao da čuje samo ono što je njemu potrebno i što drugi kriju, naravno da razgovor nije mogao da se razvije i uzme prirodan i srdačan tok.
            Kao dobar i taktičan domačin fon Miterer (opaska: austrijski konzul) nije dopuštao da govor pređe na predmete koji bi mogli izazvati raspru. Samo su se fra Julijan i Defose odvojili i kao stari poznanici raspravljali malo življe.
            Bosanski fratar i mladić iz Francuske imali su očigledno još od onog prvog susreta na Kupresu osećanja simpatije i poštovanja jedan prema drugom. Docniji susreti u Gučoj Gori samo su ih još više zbližili. Obojica mladi, vedri i zdravi ljudi, oni su silazili u razgovore pa i u prijateljsku prepirku sa zadovoljstvom, bez zadnjih misli i lične sujete.
Izdvojivši se malo i posmatrajući kroz zamagljeni prozor gola drveta posuta sitnim snegom, oni su razgovarali o Bosni i Bosancima. Defose je tražio podatke i objašnjenja o katoličkom življu i radu fratara. A zatim je i sam kazivao svoje dosadašnje utiske i iskustva, iskreno i mirno.
            Fratar je odmah video da 'mladi konzul' nije gubio vreme u Travniku, nego da je sakupio mnogo podataka o zemlji i narodu, pa i o katoličkom življu i radu fratara.
            Obojica su se slagali da je život u Bosni neobično težak i narod svih vera bedan i zaostao u svakom pogledu. Tražeći razloge i objašnjenja tome stanju, fratar je sve svodio na tursku vladavinu i tvrdio da nikakvog boljitka ne može da bude dok se ove zemlje ne oslobode turske sile i dok tursku vlast ne zameni hrišćanska. Defose nije hteo da se zadovolji tim tumačenjem, nego je tražio razloge i u hrišćanima samima. Turska vladavina stvorila je, tvrdio je on, kod svojih hrišćanskih podanika izvesne karakteristične osobine, kao pritvorstvo, upornost, nepoverenje, lenost misli i strah od svake novine i svakog rada i pokreta. Te osobine, nastale u stolećima nejednake borbe i stalne odbrane, prešle su u prirodu ovdašnjeg čoveka i postale trajne crte njegovog karaktera. Nastale od nužde i pod pritiskom, one su danas, i biće i ubuduće, velika prepreka napretku, rđavo nasleđe teške prošlosti i krupne mane koje bi trebalo iskoreniti.
            Defose nije krio da je iznenađen uporstvom kojim se u Bosni ne samoTurci nego i ljudi svih ostalih vera brane od svakog uticaja, pa i najboljeg, opiru svakoj novini, svakom napretku, pa i onom koji je moguć i pod sadašnjim prilikama i zavisi samo od njih. Dokazivao je svu štetnost te kineske ukočenosti, takvog zaziđavanja od života.
-Kako je mogućno-pitao je Defose-da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju kad je narod u njoj podvojen kao nigdje u Evropi? Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.
            Fratar ga je slušaosa osmejkom čoveka koji smatra da zna stvari i nema potrebe da svoja znanja proverava ili proširuje. Očigledno rešen da mu protivreči po svaku cenu, on je dokazivao da njegov narod, s obzirom na prilike u kojima se nalazi, može da živi i postoji samo ovakav kakav je, ako ne želi da se odrodi i propadne.


[Franjevac služi svetu misu pred hrvatskim katoličkim pukom, središnja Bosna, oko 1900. Obratimo pažnju kako svećenik gleda licem prema oltaru na kojem prinosi Žrtvu Boga Sina, što je upravo Sv. Misa. Isus Krist je i Žrtva i Svećenik koji prikazuje Žrtvu. Svećenik koji služi misu to čini u osobi Isusa Krista. Tako se slavila Sv. Misa od apostolskog doba do malo iza Drugog Vatikanskog Sabora. Svećenik ne okreće leđa vjernicima, kako to danas pogrdno neki tumače i rugaju se pri tom iskonskoj vjeri Crkve, već gledajući Boga u lice prikazuje Žrtvu i za narod. Sav ritual odiše time da je Bog na prvom mjestu. Okrećući se prema narodu, oltar dobiva tumačenje kao da bi bio "stol" za blagovanje, ali oltar je upravo mjesto na kom se žrtvuje. Po uzoru na sliku Starog Zavjeta, i u Novom stalni oltari su morali biti od kamena. Upravo su protestanti ti koji inzistiraju da oltar bude napravljen od drveta, jer je stol od drveta i na stolu se jede. Henrik VIII nakon pobune protiv Rima rušio je kamene oltare katoličkih crkava u Engleskoj i od njih pravio stepenice za ulaz u anglikanske crkve. Tako bi anglikanci gazili prijašnji oltar kad bi išli na svoje svetogrdne mise. S vremenom, promijenili su i ritual svećeničkog reda, izostavljajući spomen i nakanu prinošenja misne žrtve. Time je anglikanska misa postala ne valjana, osim što je svetogrdna.]

            Defose mu je odgovarao da jedan narod, ako počne da usvaja zdraviji i razumniji način života, ne mora zato da se odrekne svoje vere i svojih svetinja. Po njegovom mišljenju upravo fratri bi mogli i morali da rade u tom pravcu.
            -Eh, dragi gospodine - govorio je fra Julijan sa onom koketerijom koja je svojstvena ljudima koji brane konzervativne teze - eh, lako je vama govoriti o potrebi materijalnog napretka, i o zdravim uticajima, i kineskoj ukočenosti, ali da smo mi bili manje kruti i otvarali vrata raznim „zdravim uticajima“, danas bi se moji parohijani Pero i Anto zvali Mujo i Huso.
            -Dozvolite, ne treba odmah ići u krajnost, u tvrdoglavost.
            -Šta ćete? Mi smo Bošnjaci ljudi tvrde glave. Takve nas svak zna i po tome smo čuveni – govorio je fra Julijan sa onom istom samodopadnošću.
            -Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta o vama misli i zna? Kao da je to važno! Važno je koliko čovek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.
            -Mi čuvamo svoj stav i nitko se ne može pohvaliti da nas je naterao da ga promenimo.
            -Ali oče Julijane, nije važan stav, nego život; stav je u službi života; a gde vam je ovde život?
            Fra Julijan upravo zausti da, po običaju, kaže neki citat, kad ih domaćin prekinu u razgovoru. Fra Ivo se bio digao. Crven od dobrog ručka, on je biskupski pružao svima redom svoju tešku, debelu ruku, kao omanji jastuk, i teško dišući i šišteći uveravao da je zima i mećava, da je do Doca daleko i da im valja kretati, ako žele za vida da stignu.
            Mladić i fratar se rastaše sa žaljenjem.“ (str. 281)

Očigledno je da je razlika između Andrićevog fra Julijana, i današnjeg fra Julijana Madžara, kao između neba i zemlje. Fra Julijan iz 1809 znao je da je jedini način njegove opstojnosti, i njegovog (kršćanskog) puka usred Osmanlijskog Carstva upravo isključivost njegove vjere: ili je katolik, ili nije. I zbog toga, ili će njegov župljanin biti Pero, ili Huso. Nema sredine. Jer ako ima Istine, i ako je Istina Isus Krist, kao i Put i Život, onda ili sam s Isusom, Sinom Božjim, ili nisam. Ili ću ostati Ante, ili ću postati Mujo. Ne postoji mogućnost za „nešto treće“. Taj izbor, makar eventualno i dopustili da ne dovodi do „Muje i Huse“, nužno vodi gubljenju i nestanku Pere i Ante.

Uostalom, fra Julijan nije govorio uprazno, dobro je znao što se događa na ovim prostorima. Još uvijek u XIX stoljeću, kojih dvadesetak godina kasnije, poturčiti se jedan od najznamenitijih poturica, srbin Mihajlo (Mićo ) Latas, docnije poznat kao Omer Paša Latas, nakon dvadeset godina meteorskog uspona u vojnoj karijeri Turskog Imperija.


[Bosanski muslimani ne mogu ga ni pogledati. Napr., na jednom blogu piše o njemu: "Ovo je zlikovac Latas. Ko bude pravio hronologiju zločina nad Bošnjacima, može najvažniji period tih zločina nazvat: Od Omer paše Latasa do Radovana Karađića. Jer nakon prvog i nakon drugog zločinca, ništa više nije bilo isto u bošnjačkoj istoriji. Oni su napravili radikalne promjene, ali najgore po Bošnjake". Tako oni misle, ali Omer Paša je vjerno izvršavao zadaću zadanu mu od Sultana prema bosanskim poturicama agama i begovima koji su bez mjere i sućuti pritiskali kršćansku "raju". Ruka mu nije drhtala; moguće je da mu je i njegovo srpsko porijeklo i činjenica vlastitog poturčivanja gonjeno ne nekom radošću ili zaljubljenjem u Islam, već pogurano prisilnim bježanjem iz Like, ulilo gađenje prema novim "drugovima": Oko tisuću najuglednijih aga i begova je pozatvarao, a oko 400 poslao okovane u Carigrad. Bio je sposoban vojskovođa i gušio je bune koje su se dizale po dekadentnom  Turskom carstvu, od Bosne do Mezopotamije i Sirije. Pri gušenju bune na Kreti, računajući sa malim sredstvima, odlučuje povuči se sa mjesta vrhovnog turskog vojskovođe. Učestvovao i u glasovitom Krimskom ratu. Njegova flota je poražena od ruske na posljednjoj pomorskoj na jedra kod Sinope.]


Otac Sofronije mu je bio „strastveni kockar i ženskaroš“, austrijski niži činovnik u Lici. Najverojatnije kocka ga je dovela do traćenja dobre količine državnog novca, sramotu koju je na sebe prenio njegov sin Mihajlo i zbog čega ja morao pobjeći u Bosnu u svojoj 21. godini. Može se nagađati da je to razočaranje, ili sigurno poniženje te bijeg pred austrijskom vlasti doprinuo njegovom poturčenju. Čin koji s druge strane govori o njegovoj nedosljednosti i spremnosti na sve da se dočepa „položaja i boljeg života“. Naknadno ćemo se vratiti na Omera i na njegovu ulogu u Bosni i odnos prema kršćanima i fratrima.

Znao je dakle Andrićev fra Julijan o čemu govori, nešto što se totalno poklapalo sa stvarnošću i mišljenja fratara i realnosti poturčenja. Zbog mnogo razloga Andrić mora biti bezmjerno mrzak i nepodnošljiv današnjim potomcima poturica. Jer istina peče i proklinje kad se u njoh ne hodi.

Za našu pripovijest bitan je sada sljedeći element, savršeno prikazan posljednjim, oproštajnim razgovorom između Defosa i fra Julijana. Dok se prvi razgovor odnosi više na vjeru i isključiv stav prema njoj, ovaj se dotiče u znatnoj mjeri na njenu primjenu u političkom životu i stavu prema modernim pitanjima. Postupamo analogno prvom prikazu.

 „p. 347. Mladi Defose boravi svoje posljednje dane u Travniku. On čeka samo da naiđe prvi kurir iz Carigrada ili Splita za Pariz pa da sa njim putuje zajedno.
            Premešten je u Ministarstvo, ali je već obavešten da će još ove godine biti upućen na Ambasadu u Carigrad. Građa za njegovu knjigu o Bosni potpuno je spremna. Zadovoljan je što je upoznao ovu zemlju i srećan što može da je napusti. On se borio sa njenom tišinom, sa mnogobrojnim odricanjima, i nepobeđen i vedar sad odlazi.
            Pre odlaska, o Maloj Gospojini, posetio je zajedno sa gospođom Davil manastir u Gučoj Gori. Zbog posve ohladnelih odnosa između Konzulata i fratara Davil nije hteoda pođe s njima. A ti odnosi su bili zaista više nego hladni. Sukob između carske francuske vlade i Vatikana bio je u to vreme na vrhuncu. Papa je bio zatočen, Napoleon ekskomuniciran. Fratri nisu već mesecima dolazili u Konzulat. Pa ipak, blagodareći gospođi Davil, gučegorski fratri su ih primili lepo. Defose je morao da se divi u sebi načinu na koji su fratri umeli da odvoje ono što duguju lično ovim gostima od onoga na šti ih obavezuju njihov poziv i ozbiljno svaćana dužnost. U njihovom držanju bilo je i onoliko uzdržljivosti i uvređene ozbiljnosti koliko traži njihovo dostojanstvo, i onoliko srdačnosti koliko zahtevaju zakoni drevnog gostoljublja i osnovne čovečnosti koja mora da vlada iznad svih trenutnih sukoba i prolaznih stanja. Od svega pomalo i u pravoj meri, i sve zajedno povezano u jednu savršenu, zaobljenu celinu i izraženo neusiljenim držanjem i slobodnim, prirodnim pokretima i izrazima lica. Toliko skladnosti i urođenog osećanja mere na bi nikad očekivao od ovih grubih, otežalih i plahovitih ljudi sa opuštenim brkovima i smešno podšišanim okruglim glavama.
            Tu je još jednom video pobožnost katoličkog seljačkog sveta, upoznao izbliže život redovnika svetog Franciska, „bosanskog formata“, razgovarao i prepirao se još jednom sa „gospodinom svojim protivnikom“, fra-Julijanom.
            Bio je topao i lep praznični dan, u najbolje doba godine, kad je voće već zrelo a lišće još zeleno. Glomazna, belo okrečena manastirska crkva brzo se punila seljačkim svetom u čistim stajaćim haljinama, kod kojih je preovlađivala bela boja. Pred početak „velike mise“ ušla je i gospođa Davil u crkvu. Defose jeostao u šljiviku sa fra-Julijanom, koji je bio slobodan. Tu su šetali u razgovoru.

Raspravljali su, kao i uvek kad bi se videli, o odnosima između Crkve i Napoleona, pa o Bosni, o pozivu u ulozi fratara, o sudbini ovoga naroda svih vera.
            Na crkvi su bili otvoreni svi prozori i s vremena na vreme je dopirao zvuk ministrantskog zvonca ili krupan starački glas gvardijana koji je pevao misu.
            Ova dva mlađa čoveka nalazila su uživanja u diskusiji kao zdrava deca u igri. A njihova diskusija, vođena na rđavom italijanskom jeziku, puna naivnosti, smelih tvrdnja i jalovog uporstva, kretala se stalno u istom krugu i uvek vraćala na polaznu tačku.
            -Ne možete vi nas da shvatite – odgovarao je fratar na sve mladićeve primedbe.
            -Ja mislim da sam za ovo vreme dobro upoznao prilike u vašoj zemlji i da sam, protivno od mnogih drugih stranaca, imao razumevanja i za vrednosti koje ova zemlja krije, kao i za nedostatke i zaostalosti koje stranac tako brzo vidi i tako lako osuđuje. Ali dozvolite da vam kažem da mi je često nerazumljiv stav koji zauzimate vi, fratri.
            -Pa ja vam kažem da ne možete da shvatite.
            -Ali shvatam ja, fra-Julijane, samo ono što vidim i shvatam da ne mogu da odobrim. Ovoj bi zemlji trebalo škola, puteva, lekara, dodira sa svetom, rada i pokreta. Ja znam da vi, dok traje turska vlast i dok se ne uspostavi veza između Bosne i Evrope, ništa od toga ne možete postići ni ostvariti. Ali vi biste, kao jedini školovani ljudi u ovoj zemlji, morali da pripremate svoj narod na to i da ga upućujete u tom pravcu. Umesto toga vi se zalažete za feudalnu, konzervativnu politiku reakcioniranih evropskih sila i hoćete da se vežete zaonaj dio Evrope koje je osuđen na propast. A to je nerazumljivo, jer vaš narod nije opterećen tradicijama ni staleškim predrasudama i njegovo mesto bilo bi po svemu na strani slobodnih i prosvećenih država i snaga Evrope...
            -Šta će nam prosveta bez vere u Boga? – upadao je fratar. – Ta prosveta će i u Evropi trajati kratko i, dok traje, donositi samo nemir i nesreću.
            - Varate se, dragi fra-Julijane, varate se iz osnova. Malo više toga nemira ne bi škodilo ni vama ovde. Vi vidite da je narod u Bosni podeljen na tri ili čak na četiri vere, podeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprelaznim zidom od Evrope, to jest od sveta i života. Pazite da na vama, fratrima, ne ostane istorijski greh da to niste shvatili i da ste svoj narod vodili u pogrešnom pravcu i da ga niste na vreme pripremili za ono što ga neminovno čeka. Među hršćanima Turske Carevine se često, i sve češće, čuju glasovi o slobodi i oslobođenju. I zaista, jednog dana će i u ove krajeve morati doći sloboda. Ali davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode. Bez savremenog vaspitanja i slobodoumnijih shvatanja, neće vam ništa pomoći što ćete se osloboditi osmanlijske vlasti. U toku stoleća vaš se narod o mnogome toliko izjednačio sa svojim tlačiteljima da mu neće mnogo vredeti ako ga Turci jednog dana i napuste a ostave mu, pored njegovih rajinskih mana, i svoje poroke: lenost, netrpeljivost, duh nasilja i kult grube sile. To, u stvari, i ne bi bilo oslobođenje, jer ne biste bili dostojni slobode ni umeli da je uživate i, isto kao Turci, ne biste znali drugo do da robujete ili da druge porobljavate. Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dana uči u evropski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj, kao aveti, sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen kako što je danas turski. A ovaj narod to ne zaslužuje. Vi vidite da nijedan narod, nijedna zemlja u Evropi ne zasnivaju svoj napredak na verskoj osnovi...
- U tome i jeste nesreća.
            - Nesreća je živeti ovako.
            - Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se veri otaca. A mi je, pored svih svojih grešaka i mana, nismo izneverili iz za nas se može reći: Multum peccavit, se fidem non negavit (Mnogo je griješio, ali vjeru nije porekao), upadao je fra Julijan, zadovoljavajući svoju strast za citiranjem.
            Mladička raspra se vraćala na polaznu tačku. Obojica su bili uvereni u ono što tvrde, nijedan se nije jasno izražavao ni dobro slušao ono što drugi kaže.
            Defose je zastao pored jedne prestarele šljive, nakrivljene i obrasle zelenkastim gustim lišajem.

- Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi narodi koji se nalaze pod turskom vlašću, i koje se nazivaju raznim imenima i ispovedaju razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad turska imperija padne i napusti ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka, jednu širu, bolju, razumniju i čovečniju formulu...
            - Mi katolici tu formulu odavno imamo. Ta formula je Credo (Vjerovanje) rimske katoličke Crkve. Nama bolje ne treba.
            - Ali vi znate da svi vaši sunarodnici u Bosni i na Balkanu ne pripadaju toj crkvi i da joj nikad neće pripadati. Vi vidite da se niko u Evropi ne udružuje više na toj osnovi. Prema tome, treba tražiti drugi zajednički imenitelj.
            Iz crkve se razleže pevanje sakupljenog naroda i prekide ih. Najpre kolebljivo i neujednačeno pa sve složenije i jače pevali su pomešani žene i muškarci, seljački jednoglasno i otegnuto:

Zdraaavo tilo Iiisusovo!...

            Pevanje je bivalo sve snažnije. Niska masivna crkva bez zvonika, sa crnim drvenim krovom, sva malko nagnuta od apside ka pročelju, grmela je i odjekivala kao brod u pokretu, razvijenih jedara na vetru i pun nevidljivih pevača.

***

[Obratimo pažnju na ovu značajku: crkva „bez zvonika“. Andrić ostavlja razgolićen taj podatak i pred očima čitatelja, ali iza njega postoji za Islam suštinski razlog i objašnjenje, kojeg čitatelj mora biti svjestan makar se i ne istaknuo. Upravo i u tome leži lukavost pisca koji otkriva iskonsku islamsku tradiciju a da mora govoriti o njoj niti je objašnjavati.

Ali to treba učiniti onaj koji čita, onaj koji ponire u ono vrijeme, ogledalo sadašnjeg. Po Omarovoj odredbi iz ranog VII stoljeća u zemljama pod islamskom vlašću nije moglo biti zvona na crkvi.


[Raqqa, Sirija, prije i poslije ISIL-ovog osvajanja. Vjerno izvršavaju propis Omara bin al-Khattab, drugog kalife (634 - 644). Križ i zvono su pokriveni islamskim zastavama na kojima piše: "Nema Boga osim Alaha i Muhamed je njegov Prorok". Neki od Omarovih uvjeta kršćanima su:
"Ako nevjernici žive među muslimanima, u skladu s uvjetima koje postavlja Prorok - nema ništa loše s tim, pod uvjetom da plati Jizju islamskoj riznici. Ostali uvjeti su… da ne obnavljaju crkvu ili samostan, ne obnavljaju one koji su bili uništeni, da hrane tri dana svakog muslimana koji prolazi njihovim domovima… da se ustanu kada musliman želi sjesti, da ne imitiraju muslimane u haljini i govoru, niti jašu konje, ne imaju mačeve niti se oružaju s bilo kojom vrstom oružja; da ne prodaju vino, ne pokazuju križ, ne zvone crkvena zvona, ne podižu svoje glasove tijekom molitve, da podignu kosu ispred sebe tako da ih lako prepoznaju, ne potiču nikoga protiv muslimana, i da ne udare muslimana…  Ako prekršite te uvjete, nemaju zaštitu."

 Tom propisu i poniženju Crkve i kršćanskog svijeta je svjedok i ckrva-manastir u Gučoj Gori. Kao što je i potvrda turcima i poturicama da su oni tu koji ovdje vladaju. „Samo ti idi u crkvu, ali vi ste rajo pod našim nogama“; tako misle muslimani kad ovi javno poniženi idu na Misu.

Koliko je to za njih bitno, iznijeto je u drugom velikom Andrićevom romanu, „Na Drini čuprija“, kad se opisivao slom Otomanskog carstva u Srbiji sredinom XIX st. „Dolazi jedan zabiti musliman sa svojom obitelji u Višegrad, bježeči od novosrpske vlasti i da ne bude u zemlji 'gdje zvono kuca'“.

"Nije mu bilo prvih pet godina kad su Turci morali da napuste gradove por Srbiji. Osmanlije su otišle u Tursku, ali njegov otac, Suljaga Mutapdžić, još mlad čovjek, ali već ugledan i jedan od prvih užičkih Turaka, rešio je da pređe u Bosnu, odakle su i bili starinom. Natrpao je decu u krošnje i sa ono novaca što se u tim prilikama moglo izvući iz zemlje i kuća napustio zauvek Užice. Sa onih nekoliko stotina užičkih muhadžira prešao je u Bosnu, gde je bila još turska vlast, i nastanio se se porodicom u ovoj kasabi, gde je odranije živela jedna grana Mutapdžiča-Užičana. Ovde je proveo desetak godina i upravo je bio počeo da osigurava svoje mesto u čaršiji, kad je došla austrijska okupacija. Oštar i nepomirljiv čovek, on je smatrao da nije vredelo bežati od jedne hrišćanske vlasti da bu se živelo pod drugom. Godinu dana posle odlaska Austrijanaca, on je opet sa celom porodicom napustio Bosnu, zajedno sa još nekoliko porodica koje nisu htele da vek provode u zemlji 'gde zvono kuca', i preselio se u Novu Varoš, u Sandžaku."


 Tolika je njihova ogavnost na sve što je kršćansko.


Prije nekoliko godina pričali su mi jedan vic kako sada muslimani kad piju kavu u Mostaru ne dižu više glave unazad... da ne bi slučajno vidjeli križ na Humu i franjevački zvonik koji dominiraju gradom.






[Križ dominira gradom. U prvom planu zgrada gimnazije napravljene od Cara Franje Jospia. "1898. godine je izgrađeno prvo krilo današnje zgrade gimnazije, i to ono krilo do šetališta, a kasnije, 1902. godine dograđeno je i drugo krilo, te je tako zgrada dobila današnji izgled. Raspisan je i konkurs za izbor direktora i jednog nastavnika i to na tri jezika - njemačkom, mađarskom i „zemaljskom ili bosanskom“ (kako su tada nazivali jezik kojim se govorilo u BiH). Tada su konkursi redovno objavljivani u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu. Za prvog direktora izabran je profesor Martin Beđanić, a za prvog nastavnika Antun Pichler, koji te 1898. godine doseljava u Mostar iz Zagreba i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u istoj toj gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, istoriju, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. U prvi razred je te 1898.godine upisano 65 učenika i to „8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i 1 Jevrejin“. Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago NovaSloboda.ba"]


(Postulanti dviju franjevačkih provincija)

Imajući u vidu Omarove uvjete kršćanima iz VII stoljeća i Andrićevo povijesno svjedočanstvo (zašto ga muslimani tako mrze?), znamo da nije riječ o vicu.

Ponovo, neprijatelji križa nalaze jadnike za saveznike. Opet jedan bosanski današnji fratar, fra Ivo Marković, tvrdi: "Kada dođem u Mostar i pogledam u taj toranj i križ nad Mostarom, zastidim se kao kršćanin i vjernik", i muslimani ga citiraju.

Smeta križ i Vlatku Kraljeviću (bivšem ambasadoru BiH). Biskup Perić mu odgovara:


"– Vidite li da to smeta nekima u gradu?
Čudim Vam se da tako govorite. Vi katolik! Možda nekima smeta u gradu što ima 40 munara, pa nitko ne postavlja pitanje ni da se munare visinski skrate ni da se brojčano smanje. Evo ovdje džamije na Balinovcu: kažu da se ne vidi da itko u nju ulazi, niti da iz nje izlazi, a svaki dan izvija se po nekoliko puta glas iz kutije da sve ječi ovim dijelom grada... Što biste to Vi s križem?
– Skratiti ga za trećinu.
Čuj, za trećinu? Mislite da nikomu ne bi smetao ako bi se skratio za trećinu?
– Sigurno ne bi.
Skratiti ga za trećinu od postolja ili s vrha? Onima kojima smeta, smeta im i onaj mali križić koji je ondje podignut 1994. godine...
Humski je križ naša religiozna antena koja povezuje nebo sa zemljom, a ljudsko s božanskim. Križ je antena naših osjećaja, misli, riječi i djela. On je, s jedne strane, naš prijamnik koji nam prenosi vijesti i milosti od Boga, a, s druge strane, naš odašiljač koji naše molbe i zazive prenosi svemogućemu Bogu – Presvetomu Trojstvu.
Jubilarni križ ne kanimo skraćivati. A još manje uklanjati. Mi ćemo mu se duboko klanjati! U duhu i istini. Mogu ga samo nasilnici ovoga svijeta rušiti. U ime protuslovna pojma ‘pozitivne diskriminacije’."]
***

Obojica zastadoše trenutak u govoru. Defose je hteo da zna tekst ove pesme koju narod peva sa toliko pobožnog zanosa. Fratar mu je prevodio reč po reč. Smisao pesme ga je podsećao na drevnu crkvenu pesmu:

Ave verum corpus natum
De Maria virgine...
(Zdravo tijelo istinito rođeno
Od Marije djevice...)

            Dok je fratar tražio reč i za drugu strofu, mladić je rasejano pratio njegov napor, a u stvari je slušao samo tešku, jednostavnu, tužnu i sirovu melopeju koja mu je dolazila čas kao složno blejanje beskrajnog stada ovaca, čas kao hujanje vetra u crnim šumama. I jednako se pitao je li mogućno da taj pastirski lelek kojim odjekuje pognuta crkva izražava istu misao i istu veru koju i pevanje ugojenih i mudrih kanonika ili bledih seminarista po francuskim katedralama. «Urjammer!» (Drevni, iskonski jad) pomislio je u sebi sećajući se Davilovog i fon Mitererovog mišljenja o Musinoj pesmi i što čovek okreće glavu od neodoljivo tužnog predela.

[Ovdje se vara Defose. Istina je da je Francuska crkva, bolje reći Crkva u Francuskoj, bila doslovno presječena Buržoaskom Revolucijom i naknadnim progonom. Jakobinci nisu dozvoljavali bilo koji autoritet mimo njihovog, svjetovnog. Zato su pružali mogućnost kleru za legalni opstanak, ali pod uvjetom da priznaju da iznad svjetovne vlasti nemaju druge moći ni autoriteta kojem se podložiti. To je očito značilo otpad od vjere svakom svećeniku koji bi potpisao tu odredbu. Tako su nastali tkzv. „ustavni“ svećenici, skoro polovica od ukupnog broja klerika. Vjerni svećenici su međutim bili proganjani, to jest utamničeni i smrtno kažnjavani. Na tisuće svećenika u Francuskoj bilo je ubijeno od vlasti. Cijela regija Vandee bila je sravnjena sa zemljom, kojih 300.000 žrtava katolika bilo je tu.


[Zastava katoličkih proturevolucionarnih francuskih boraca u La Vendèe. Izražen lik Srca Isusova i znak krune. "Bog i Kralj" bio im je geslo protiv Jakobinaca. Rat je vođen od 1793 do 96. Smatra se pretečom "konačnog rješenja". Cijela regija je bila sravnjena sa zemljom. Dolje, znak Srca Isusova koje su vojnici nosili na odjeći sa istim geslom Bog i Kralj.]




Dakle, Defose se tu jako varao, jer se htio varati. U Francuskoj je postala, u podzemlju, ista ona Crkva kao i u Bosni. Crkva isključiva, koja nije htjela saviti šiju pred zlim. Svećenici (i biskupi) koji bi uspjeli izbjeći smrti ili tamnici – a to je često bilo jednako smrti zbog surovih okolnosti robijanja, ili smrti na molo 2dužem štapu“ – prikrivali bi se u kućama vjernika i u bespućima. Tu bi se potajno slavile svete mise i poučavao puk u vjeri. Tako je i Sv. Ivan Arški kao djete primio pričest u svojoj obiteljskoj kući zbog progona. Tajno je bio organiziran i pouk bogoslova i ređenje novih svećenika u tim iznimno teškom okolnostima.



Primjer te „isključivosti“, to jest jednostavno vjernosti, bila je i Marija Antonieta – od revolucionara ogovarana i lažno optužene za mnoga nedjela -, koja pri samom času svog pogubljenja nije htjela primiti ispovijed i pričest iz ruku jednog svećenika konstitucionaliste. Jer makar njegova misa i pričest bili valjani – nije gubio svećenički red svojim grijehom -, nije dopušteno katoliku primiti sakramenat od otpadnutog svećenika. Marija Antonieta mogla je imati propuste i greške u svojoj ulozi kraljice - nešto što Revolucija nije "popravila", naprotiv - ali je optužena na smrt dala lekciju dostojanstva i dosljednog vjerskog stava.

Defose, takva „isključiva“ Crkva postojala je u tvojoj domovini, i krvlju mučenika se ovjenčala. Ti u Bosni jednostavno si naišao na tu istu Crkvu, makar pod drugim vanjskim običajima i okolnostima.]

Tu Defose i fratar nastaviše razgovor, izmenjujući udarce od kojih je svaki od njih ostajao na svom mestu.
            - Otkako sam došao u Bosnu, ja se pitam kako da vi, fratri, koji ste videli sveta i učili škole, koji ste u suštini dobri ljudi, istinski altruisti, ne vidite šire i slobodnije, ne shvatite zahteve vremena i ne osetite potrebu da čovek priđe čoveku, kao takav, da zajednički potraže dostojniji i zdraviji način života...
            - Sa jakobinskim klubovima!
            - Ali oče Julijane, jakobinskih klubova već odavno nema ni u Francuskoj.
            - Nema ih, jer su prešli u ministarstva i u škole.
            - Al vi ste ovde bez škola, bez ičega, i kad jednog dana civilizacija stigne do vas vi nećete više moći da je primite i ostaćete rasparčani, zbunjeni, bezoblična masa, bez pravca i cilja, bez organske veze sa čovečanstvom i sa svojim sunarodnjacima, pa i sa najbližim sugrađanima.
            - Ali sa verom u Boga, gospodine.
            - Sa verom, sa verom! Pa niste vi jedini koji verujete u Boga. Veruju milioni ljudi. Svaki na svoj način. I to ne daje nikom pravo da se izdvaja i zatvara u neku nezdravu gordost, okrećući leđa ostalom čovečanstvu, često i svom najbližem.
            Iz crkve poče da izlazi narod, iako je seljačka pesma još trajala i ječala kao zaljuljano zvono čiji se zamasi smanjuju. Pojavi se i gospođa Davil i prekide diskusiju bez kraja.
            Ručali su u manastiru a zatim krenuli natrag u Travnik. Fra Julijan i Defose su se zadirkivali još i za ručkom. A zatim su se rastali, zauvek, oprostivši se kao najbolji prijatelji.

Ovo je doista bilo izmjenivanje udaraca nakon kojih bi obojica ostajali na svom mjestu. Ali ovaj dio razgovora je fundamentalan za shvatiti razliku između dva radikalno različita poimanja svijeta. Defose možda toga nije ni svjestan; ono što je bitno jest da je on doslovce upio filozofiju i svjetonazor totalno laicističkog pogleda na svijet. Možda Defose to ne zna, ali njegove riječi i stavovi odraz su masonske konstitucije iz 1738., prema W. J. Hughan:



[«Mason je obavezan po svom Članstvu izvršavati Moralni Zakon, kao pravi Noahida; i ako pravilno shvati Umijeće, nikad neće biti Glupi Ateist, niti Nevjerni Slobodnjak, niti će djelovati protiv Savijesti. U stara vremena Kršćanski Mason je bio zadužen izvršavati Kršćanske običaje svake Zemlje kojom bi putovali ili gdje bi radili: Ali kako e Masonerija osnovana u svim Nacijama, čak i različitih Religija, oni su danas obavezni prihvaćanjem onog s čime se slaže Religija bilo kojeg čovjeka (dopuštajući svakom Bratu imati njegove osobne stavove), to jest, biti Dobri i Ispravni Ljudi, Ljudi Časti i Poštenja, preko svih Imena, Vjera ili Uvjerenja kojima bi se mogli razlikovati: jer svi se oni slažu u 3 velika Noina Principa, dovoljna da održe Temelje Lože. Tako Masonerija postaje Centrom njihovog Ujedinjenja i srećnog življenja izmirenih Osoba koje bi inače morale ostati na vječnoj Udaljenosti.» Ustav Slobodnih Masona, po W. J. Hughan, Načela, A. D. 1738]

Prema ovom nacrtu, dakle, moguće je imati mir i napredak bez Boga i jedine vjere. I to je stalno trubio Defose u uši fra Julijanu. Upravo ovo isto, istu ovu filozofiju koju je mladi sekretar upiio ispod kože  preko obrazovnih institucija revolucionarsne Francuske. Međutim, generacija fra Julijana bila je čvrsta kao kremen; ispunjena iznutra čistom vjerom, bila je otporna na strani utjecaj kao komad granita usred rijeke čije srce nije mokro, ostajući kakvim je i bilo kad su ga tu ubacili.

Ali samo jednu generaciju nakon fra Julijana počinju se otvarati pukotine među fratrima Bosne Srebrene. Fratar, svećenik i narodni prosvjetitelj Ivan Franjo Jukić (1818-57) kao da zaboravlja svoje redovništvo i posvećuje se zdušno inkulturacijom i podizanjem kulturnog nivoa i nacionalne svijesti svog naroda. Fra Jukić tako zauzima slične pozicije prosvjetljitelja tipa Dositeja Obradovića (1739 – 1811; njegov slučaj je dosta paradigmatičan. Napušta kaluđerstvo i putuje po Evropi u njenom najburnijem razdoblju. Upija ideje francuske ilustracije i racionalizma, dakle, potpuno Defoseov čovjek), Jerneja Kopernika (1780 – 1844), Vuka Karadžića (1787 - 1864), Ljudevita Gaja – s kim je imao direktnu prepisku i suradnju - i Petra II Petrovića Njegoša (1813 – 51), s tim da se možda Njegoš ponajviše od svih njih bavio i duhovnim pitanjima. Možda zbog njegovog položaja kao Vladike, ali je činjenica da je o fra Jukiću upozorio bečki dvor austrijski konzul Atanacković. Isti je 1844 pisao Meternihu u Beč žalosne riječi i upozorenje da je Jukić „revolucionar i ravnodušan prema religiji, antiaustrijski raspoložen“ (uzeto od Ferde Šišića: Bosna i Hercegovina za vezirovanja Omer Paše Latasa, Subotica, 1938. Navedeno od Naska Frndića u „Refleski hrvatskog narodnog preporoda u Bosni“).
No, onda je fratarsko tkivo bilo čvrsto i fra Jukić brzo bio upozoren, te crkvene vlasti se ogradiše od njega. Docnije nije čak mogao ni djelovati kao fratar u Bosni.

Kap koja je prelila čašu – činjenica vrlo bitna za naše razglabanje – bio je njegov naivan i neoprezan odnos prema Omer Paši Latasu. Uz bitnu napomenu da je ova „naivnost“ bila plod odstupanja od onog stava kojeg je Andrićev fra Julijan (i doista fratri su takvi bili u onom prelomnom vremenu) imao prema Defoseovim prijedlozima. „Šta će nam prosvjeta bez vjere u Boga“, tu misao nije smio odbaciti fra Ivan Franjo Jukić. A on je s jedne strane djelovao kao neka vrsta tehničkog suradnika sa Ljudevitom Gajem, a s druge je politički ulagivao Omer Paši. Imali su, navodno, veliko povjerenje jedan u drugoga i fra Ivan je imao dopuštenje uvijek pristupiti kod Paše.

Koji je bio razlog takvog ponašanja? Napoleon je bio vojnik i sluga Francuske Revolucije koju je trebalo izvesti u cijelu Evopu i zasoliti je novom solju racionalizma i pozitivizma. Veliki neprijatelj bio je Stari Poredak još uvijek predočen Austrijskim i Ruskim imperijima. Stoga je na Balkanu proturao u isto vrijeme novi nazor na svijet kao i novo političko uređenje koje će oslabiti velikog protivnika Revolucije. Zbog toga osniva Ilirske provincije nakon poraza Austrije. U isto vrijeme podržava nacionalne pokrete, stvaranje novih državnih jedinica zasnovane na sekularnoj viziji.

To je ona inicijativa prema kojoj će fra Julijan zauzeti svoj nesalomljivi stav:

„- Otkako sam došao u Bosnu, ja se pitam kako da vi, fratri, koji ste videli sveta i učili škole, koji ste u suštini dobri ljudi, istinski altruisti, ne vidite šire i slobodnije, ne shvatite zahteve vremena i ne osetite potrebu da čovek priđe čoveku, kao takav, da zajednički potraže dostojniji i zdraviji način života...
            - Sa jakobinskim klubovima!
            - Ali oče Julijane, jakobinskih klubova već odavno nema ni u Francuskoj.
            - Nema ih, jer su prešli u ministarstva i u škole.
            - Al vi ste ovde bez škola, bez ičega, i kad jednog dana civilizacija stigne do vas vi nećete više moći da je primite i ostaćete rasparčani, zbunjeni, bezoblična masa, bez pravca i cilja, bez organske veze sa čovečanstvom i sa svojim sunarodnjacima, pa i sa najbližim sugrađanima.
            - Ali sa verom u Boga, gospodine.

Kao da bi mu rekao: „što će mi Hrvatska država ako je bez Boga“. Fra Julijan dakle ne nasjeda na prijedloge francuskog konzulata.

Ali fra Ivan Franjo Jukić guta tu tabletu.




Fra Jukićev stav prema Latasu odražavao je zabludu i na političkom polju, osim što je kao fratar napravio katastrofalnu grešku iz vjerske perspektive. Njegov politički stav bacao je korijenje u ilirski prosvjetiteljski pokret i reivindikaciju. Samostalnost hrvatskog naroda, ravnopravnost sa drugim evropskim narodima i savezništvo sa muslimanskim življem u Bosni. Ovakav pogled protegnuti će se do na ustašku viziju „muslimana, našeg cijeća“, apsurdna i pogana misao gdje bi je god našao. Naime, sve upućuje da je fra Ivan Franjo Jukić tražio neku vrstu spone između Bana Jelačića i Omer Paše Latasa.



Ti su se mjeseci cinili Jukiću najsretnijima u životu, jer mu je uz drugu knjigu »Bosanskog prijatelja« izašao u Zagrebu o Gajevu trošku »Zemljipis i poviestnica BosneTo je povuklo Jukića da u rujnu te 1851. godine otputuje u Zagreb i kratko se zadrži, možda i zbog diplomatskog posla po Latasovu nalogu.
Nairne, njih dvojica su se bili toliko zbližili, da se Latas u jednoj prilici bio Jukiću najintimnije povjerio. Evo kako je to Ivan Franjo opisao: »Jedne večeri nakon večere ponapivši se dobro, bili smo sami, reče mi: 'Franjo, šta se tebi čini, bi li ja mogao biti bosanski kralj?' Odgovorim mu u svom zanosu: 'Eccellenca, zašto ne. Za vas su dušom i tijelom i glavom i malom i crnogorski i srpski knezovi, Jelačic će vas sigurno podupirati, a najvjerovatnije je, da će s varna i u savez stupiti, buduć Madarska satrvena, Austrija oslabila, a vi imate uza se odanu vam i vjernu vojsku. Bosanske ste Turke potrli, hrišćcani bi i katolici svi lis tom uz vas pristali ... ' Na što mi Orner odgovori: 'Boga mi, Jukiću, ti dobro govoriš. Ja sam o tom mislio, i još ću se misliti, ali ti tog nikom ne kazuj 0 živu glavu . .. , «” (Sabrana djela Ivana Franje Jukica, knj. I, navedeno u spomenutom članku N. Frndića).

Evo greške fra Jukića: pozdaje se u jednog otpadnika, poturice i oportuniste. Što je bila zadana riječ Omer Paše? Samo ono što  bi njemu koristilo. Stavio se bio u službu Sultana i zdušno je zgazio bosanke age k’o gnjidu jer su u prvom redu smetali carstvu. Nije sigurno imao ni velike simpatije prema tim zlikovcima koji su mučili kršćansku raju preko svake mjere, i to na neviđen način za samu Tursku. Nije zgoreg spomenuti da genocid armenaca krajem prvog svjestkog rata i neposredno nakon istog ne izvršava Sultan, već sekularni Ataturk. Makar trulo, tursko carstvo je bilo carstvo koje je nastojalo očuvati neki red unutar svojih granica. Između ostalog i zbog straha od strane intervencije, kakvom je bila austrijska okupacija Bosne i Hercegovine tridesetak godina kasnije, 1878. Austrougarski car onda je opravdao njihovo de facto prisvajanje BiH neredom prouzročenim bosanskim begovima i agama spram kršćanskim pukom i stalnim bunama.

Ali Omer Paša je bio zapovjiednik turske vojske prije svega drugog, i čim se pročulo o njegovom besjedovanju sa fra Jukićem jednostavno ga optuži za navodne sumnjive djelatnosti – makar se fra Jukićeve  “sumnjive djelatnosti” odvijale pred njegovim očima -, baci u tamnicu i pošalje u Istambul. Fra Jukić je jedva izvukao živu glavu i spasila ga je intervencija austrijske diplomacije. Ali više nije mogao zvanično u Bosnu. Umro je u Beču nakon operacije teške bolesti, žaleći za svojom domovinom za vid koje nije izabrao pravi put za pomoć.

Sažmimo glavne greške fra Ivana Franje Jukića (prve dvije; treća se odnosi na kontekst Balkana na međunarodnom scenariju uoči Krimskog rata):

1)      Radivši se o svećeniku, posve se predaje prosvjetljiteljovskoj aktivnosti. Ali gdje mu je ostala vjera pri tome? Počavati puk na kulturnom planu nije loše samo po sebi, ali posebno jednom fratru i svećeniku jest ukoliko zapusti evangelizaciju; još bolje: ukoliko ne stavi Boga na vrh sve te kulturne aktivnosti Drugim riječima, ako ona ne vodi Bogu. Doista, Jukić izdaje “pisanke”, “bukvare”, i slično, ali ne katekizme niti vjerske brošure. Dok će njegov prethodnik poput fra Julijana reći: “što će nam prosvjeta, bez Boga”. Vjerojatno fra Jukić ne primjećuje da se stavio u službu najobičnijeg prosvjetiteljstva.



2)     Fra Jukića hvata zanos od projekata jednog otpadnika i poturice, od jednog čovjeka koji poniženog svojim porijeklom, prihvaća Islam radi probitka. Kako jedan svećenik može vjerovati jednom poturici, spremnom na sve samo da očuva svoj položaj? Stariji fra Grgo Martić ga je upozoravao, kao i drugi, ali fra Jukić nije hajao. To govori mnogo o njegovim naporima. Rekli smo već da je ova inicijativa korijen ustaške fantazije o “muslimanima kao hrvatskom cvijeću”. Hrvati su trebali vidjeti, a posebno kler upozoriti ih na to. Hrvati nisu imale sukobe kroz stoljeća ni sa srbima, ni sa crnogorcima ni sa slovencima (za koje se možda može reći da kao narod nisu ni postojali. Veću državnost ima Sicilija nego Slovenija milijun puta. Ili Toscana. Ili Bavarska. Slovenija je čisti proizvod Napoleonovih ilirskih provincija i njihovog dijalekta. I otok Hvar ima svoj dijalekat.) Jukić je u stanju da se zanese jednim otpadnikom jer je sam sklonio vjeru sa svog obzorja. 




      Podsjetimo se razgovora Defosea i fra Julijana:
            «Defose: Nesreća je živeti ovako.
      Fra Julijan: Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se veri otaca.»

Fra Jukić izgleda da je više u skladu sa Defoseom nego sa fra Julijanom. Iduća točka to još više naglašava.

3)     Bitan je slijedeći isječak razgovora francuskog prosvjetljitelja i fra Julijana koji osvjetljuje što želimo reći:

- Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi narodi koji se nalaze pod turskom vlašću, i koje se nazivaju raznim imenima i ispovedaju razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad turska imperija padne i napusti ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka, jednu širu, bolju, razumniju i čovečniju formulu...
            - Mi katolici tu formulu odavno imamo. Ta formula je Credo rimske katoličke Crkve. Nama bolje ne treba.
            - Ali vi znate da svi vaši sunarodnici u Bosni i na Balkanu ne pripadaju toj crkvi i da joj nikad neće pripadati. Vi vidite da se niko u Evropi ne udružuje više na toj osnovi. Prema tome, treba tražiti drugi zajednički imenitelj.

Tko se je na Balkanu najviše uključio u ovaj projekat? Ilija Garašanin, srpski dražavnik i ministar unutrašnjih poslova u istom periodo. Njegove Načertanije (1844), politički program u interesu srpske državekoji se održao tajnim sve do 1906! -, i koji je podrazumjevao stvaranje velike balkanske države pod uniformirajućim utjecajem Srbije i raštrkanih srba po cijelom Balkanu.



Ali nije bila Rusija, već Francuska pokrovitelj ove ideje. Jer Francuska, koliko i Velika Britanija, nisu htjeli konzervativni ruski utjecaj na Balkanu. Do tada je Rusija preuzimala na sebe odgovornost direktne zaštite pravoslavnih unutar Otomanskog Carstva; Francuska XVIII stoljeća (prije revolucije), bila je zaštitnik katolika. Ni napoleonska ni postnapoleonska Francuska nije više pokazivala interesa prema zaštiti katolika pod sultanovom vlašću. Ali nisu htjeli da konzervativna Rusija u usponu, jedina država koja je dotukla Napoleona do koljena, preuzme inicijativu u Evropi. Potrebno je bilo dakle odvojiti srbe od ruskog utjecaja i staviti ih pod prosvjetljiteljski domen, u nove vjetrove koji su puhali Evropom. Svakako liberalni vjetrovi promicani od masonerije svugdje djelujući na ključnim mjestima, bilo preko svog članstva, bilo pod njihovim direktnim utjecajem.

Cilj je bio rušenje Starog Poretka: Bog, Kralj, Domovina. Misao vodilja Starog Poretka bila je nepromjenjiva realnost, čvrste coordínate svake točke u sustavu. Za to je potreban nepromjenjivi centar, a to je Bog i njegov vječni Zakon. Filozofija realnosti zasnivala se na objektivnom sudu razuma, dok su život i običaji bili obasjani Dekalogom i Evanđeljem. Sigurno je da je u Starom Poretku bilo loših istupa i djelovanja, ali takvi su bili djelo pojedinaca i ne sustavni.

Politički nazor zasnivao se na aristotelovoj ideji čovjeka kao društvene životinje – razumni zaključak zasnovan na naravnom zakonu koji prihvaća skolastika i Sv. Toma – bića koji ima obaveze prema ostalima. Politička aktivnost Novog Poretka zasniva se na Russeauvoj zamisli čovjeka kao individualnog bića, koji skupa u savez sa ostalima preko socijalnog pakta; drugim riječima: ono što vrijedi danas, sutra možda neće, nego kako se već budemo dogovorili. To će biti osnova novog demokratskog poretka: društveni pakt zasnovan na centralnosti čovjekog trenutačnog mišljenja i “slobode”. Bog, dakle, nema više prvu ulogu. Kralj ili Car, uglavnom monarhija, simboli su uređenja koje stavlja Boga na prvo mjesto. Simboli starog poretka kršćanske tradicije koju je trebalo srušiti.

Cilj je bio, prema tome, srušiti sve kršćanske monarhije Evrope. Red za redom padale su monarhije – osim Velike Britanije, simbol pobune protiv Crkve – bilo političkim pritiscima i revolucijama, bilo brutalnim ubojstvima. Zanimljivo je usporediti ubojstvo Prijestolonasljednika Fernanda rukom Gavrila Principa (ubojica prikazivan kao heroj u udžbenicima predratne Jugoslavije) sa ubojstvom portugalskog Kralja Carlosa I 1908. Netrpeljivost i želja za dokinućem monarhije izražavana je danomice od slobodnozidarskih republikanaca, a ubojstvo je izvršio mladi Alfredo Costa.


 [Portugalski republikanci slave ubojstvo Kralja]

Uvijek su tu neke misleće glave iza zastora, koje nađu obično mladog fanatika spremnog provesti u djelo njihovu zamisao, okrutnošću bez granica. Dirljivo je promotriti hrabri istup kraljice Amelije. Rukom u kojoj je držala buket tek poklonjenog cvijeća nastojala je skloniti revolver Alfreda Coste, ali bez uspjeha. Vidjevši muža smrtno pogođenog, uspravila se i tijelom zaštitila tijelo mlađeg sina, ali oružje ubojice se zaštopalo. Kočija je krenula dalje a iz mnoštva je stigao hitac koji je smrtno ranio starijeg sina. Mlađi sin je preuzeo prijestolje, nastojao dati ustupke opoziciji ali nakon dvije godine bio je svrgnut i prognan u Veliku Britaniju.

1898 biti će ubijena u Ženevi Carica Elizabeta, supruga austrougarskog Cara Franje Josipa. Izvršilac će biti italijanski anarhist Lucheni.


[Andrić posvećuje XVI poglavlje romana 'Na Drini Ćuprija' ovom događaju osvjetljavajući pri tom njegov odraz u Bosni i psihologiju njenih ljudi: 
   "Tako su tekle i posljednje godine XIX veka, godine bez uzbuđenja i krupnih događaja, kao što teče mirna i razlivena reka pred neizvesnim ušćem. Po njima sudeći izgledalo je kao da nestaje tragičnih akcenata u životu evropskih naroda, pa i u kasabi pored mosta. A ukoliko bi se ponekad i javili negde u svetu, oni ili  nisu dopirali do nas ili su nama ovde bili daleki i nerazumljivi.
   Tako je jednog letnjeg dana, posle toliko vremena, iskrsnuo opet na kapiji beo, služben oglas. Bio je kratak, ovog puta opervažen jakom crnom prugom, i javljao je da je Njeno Veličanstvo carica Jelisaveta poginula u Ženevi, kao žrtva odvratnog atentata, od ruke italijanskog anarhiste Lukenija.    Oglas je dalje sadržavao i duboku žalost svih naroda velike Austro-Ugarske Monarhije i pozivao ih da se u podaničkoj vernosti još čvršće okupe oko prestola i da tako budu najbolja uteha vladaocu koga je sudbina tako teško pogodila.
   Plakat je bio prilepljen ispod bele ploče sa natpisom, kao nekad proglas generala Filipovića o okupaciji zemlje, i svet ga je čitao s uzbuđenjem, jer je bila reč o carici, ženi, ali bez pravog razumevanja i dubljeg učešća.
   Nekoliko večeri nije bilo pesme ni glasnog veselja na kapiji, jer je sama vlast tako naredila.]


   [U kasabi je bio samo jedan čovek koga je ova vest teško pogađala. To je Pjetro Sola, jedini Italijan u varoši, preduzimač i zidar, kamenorezac i slikar; ukratko svaštar i veštak naše kasabe. Majstor Pero, kako ga je zvala cela kasaba, došao je još uz okupaciju, nastanio se ovde, oženivši se nekom Stanom, sirotom devojkom ne baš najboljeg glasa. Bila je riđa, snažna, dvaput veća od njega, i važila je kao žena oštra jezika i teške ruke, sa kojom je bolje ne upuštati se u svađu. A majstor Pero bio je sitan, pognut, dobroćudan čovek, plavih, krotkih očiju i oborenih brkova. Lepo je radio i dobro zarađivao. S vremenom je postao pravi kasablija, samo jezik i izgovor nije mogao nikad da savlada, kao ni Lotika. Zbog njegovih zlatnih ruku i dobre ćudi svi su ga u kasabi voleli, a njegova atletski snažna žena vodila ga je kroz život strogo i materinski, kao dete.
    Kad je, vraćajući se s posla, siv od kamene prašine i umrljan bojama, majstor Pero pročitao oglas na kapiji, on je nabio šešir na oči i grčevito stisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god je sreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi, dokazivao mu je da on, iako je Italijan, nema ničeg zajedničkog sa ovim Lukenijem i njegovim odvratnim zločinom. Ljudi su ga slušali, umirivali ga i uveravali da mu veruju, da nisu, uostalom, nikad ni pomislili nešto tako o njemu, ali on je i dalje svakom objašnjavao da ga je stid što je živ i da on pile u životu nije zaklao, a kamoli da čovjeka ubije, i to ženu jednu, i tako visoku ličnost. Najposle, ta njegova bojazan pretvorila se u pravu maniju. Kasablije su počele da se podsmevaju majstor-Perini brizi i revnosti, i njegovim izlišnim uveravanjima da nema veze sa ubicama i anarhistima. A kasablijski dečaci su odmah pronašli svirepu igru. Skriveni iza ograde, vikali su za majstor-Perom: "Lukeni!" Siormah čovek se branio od tih povika kao od nevidljivih osica, nabijao šešir na oči i bežao kući da se izjada i isplače u širokom krilu svoje žene.
- Stid me, stid me - jecao je sitni čovek, - u oči nikom ne mogu da pogledam.
- 'Ajde, budalašu, čega te stid? Što je Talijan ubio caricu? Nek se stidi talijanski kralj! A ko si ti i šta si da se ti stidiš?
- Eto, stidim se što sam živ, - žalio se majstor Pero ženi koja ga je drmusala i nastojala da mu ulije snagu i odlučnost i da ga nauči kako će da prođe kroz čaršiju slobodno uzdignute glave i ne obarajućio pogled ni pred kim.
Za to vreme na kapiju su sedeli stariji ljudi i nepomična lica i oborena pogleda slušali novinske vesti sa pojedinostima o ubistvu austrijske carice. Te vesti su bile samo povod za opšte razgovore o sudbinama krunisanih glava i velikih ljudi. Jednom krugu uglednih, ljubopitivih i neukih Turaka čaršilija objašnjava višegradski muderis Husein efendija šta su i ko su ti anarhisti.
Muderis je isto onako svečan i krut, čist i negovan kakav je bio nekad, pre dvadeset godina, kad je na ovoj kapiji dočekivao prve Švabe, zajedno sa Mula-Ibrahimom i pop-Nikolom, koji odavno već počivaju svaki na svom groblju. Brada mu je već seda, ali isto onako pažljivo podrezana i zaobljena; celo lice mirno i glatko, jer ljudi krute pameti i tvrda srca sporo stare. Visoko mišljenje koje je uvek imao o samom sebi još je poraslo za ovih dvadeset godina. Uzgred budi rečeno, onaj sanduk knjiga, na kome počiva dobrim delom muderisov glas učena čoveka, još je neiscrpen i nepročitan, a njegova hronika naše kasabe porasla je u ovih dvadeset godina svega još za četiri dalje stranice, jer muderis što biva stariji to sve više ceni sebe i svoju hroniku, a sve manje događaje oko sebe.
On sada govori tihim glasom i sporo, kao da čita neki nejasan rukopis, a dostojanstveno, svečano i strogo, uzimajući sudbinu kaurske carice samo kao povod i ne mešajući je niukoliko sa pravim smislom svoga tumačenja. Po njegovom tumačenju (a i ono nije njegovo, jer ga je on našao u dobrim, starim knjigama koje je nasledio od svog nekadašnjeg učitelja, čuvenog Arap-hodže), toga štose sada naziva anarhistima bilo je oduvek i biće dok je sveta i veka. Tako je ljudski život udešen - i sam Bog jedini tako je hteo - da uz svaki dram dobra idu dva drama zla, da na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni veličine bez zavisti, kao što nem ani najmanjeg predmeta bez senke. To naročito važi za izuzetno velike, pobožne i slavne ljude. Uz svakog od njih raste, uporedo sa njihovom slavom, i njihovo krvnik i vreba priliku, pa nekad je uhvati pre a nekad posle.
- Eto, onaj naš zemljak Mehmedpaša, koji je odavno rajski stanovnik, - kaže muderis i pokazuje na kamenu ploču iznad plakata, - koji je tri sultana služio i bio mudriji od Asafa, koji je i ovaj kamen na kome sjedimo svojom snagom i svojom pobožnošću podigao, i on je od tog noža poginuo. Pored sve svoje sile i mudrosti, od te dekike nije mogao pobjeći. Oni kojima je veliki vezir smetao u njihovim planovima, a to je bila velika i jaka stranka, našli su načina da naoružaju i podgovore jednog sumanutog derviša da ga ubije, i to baš kad je išao džumu da klanja. Sa izlizanom dervipkom hrkom na leđima i brojanicama u rukama, derviš je preprečio put vezirovoj pratnji i pritvorno i ponizno zatražio sadaku, a kad je vezir htio da se maši za džep i da mu udijeli, on ga je probo. I tako je Mehmed-paša poginuokao šehit.
Ljudi slušaju i odbijajući dimove gledaju čas kamenu ploču sa tarihom, čas beli plakat optočen crnom linijom. Slušaju pažljivo, iako svai ne razume baš potpuno i svaku reč iz muderisovog tumačenja. Ali, gledajući za dimom svojih cigara, u daljini, mimo tariha i plakata, naslućuju tamo negde u svetu neki drugi i drugačiji život, život velikih uspona dubokih padova, u kome se veličina meša sa tragikom, i koji na neki način drži ravnotežu ovom njihovom mirnom i jednoličnom živovanju na kapiji.
Pa su i ti dani prošli...]


[Austrougarski prijestolonasljednik Rudolf, sin Cara Franje Josipa i Carice Elizabete, nađen mrtav sa zaručnicom baronicom Marijom Vetserom 1889. Predstavila se njegova smrt kao zajednički dogovoreno samoubojstvo dvoje zaljubljenih i nesretnih, ali autopsija nije išla tome u prilog. Istina, nađeni su sa hicem u tijelu, ali i tjelo Baronice i tijelo Rudulfa imalo je više rana i isjeklina, što pobija takvu pretpostavku. Sumnja se na komplot francuskih republikanaca, a možda i u suradnji sa austrijskom tajnom službom, jer Rudolf nije htio na koncu napustiti ne naprednjačku politiku svog oca.

Smrt sina jedinca prijestolonasljednika i drage mu žene (popularna Sisi, prikazana u poznatim romantičnim filmovima), ogorčile su srce Cara Franje Josipa. Nakon ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914., ojađeno stanje njegovog duha gurnulo ga je u nesmotrenu objavu rata Srbiji, upravo što je željela Francuska i Engleska.

No, ne možemo zaobići ovdje reakciju svetog Pape Pija X, koji umire baš u kolovozu iste godine. Tako sveti i mudar čovjek nije mogao ne vidjeti opasnost koja je prijetila kršćanskom svijetu. Upozoravao je Cara Franju Josipa da ne započinje rat, izgleda da je razmatrao možda i mogućnost eksomunikacije.

Katolik Franjo Josip bi možda reagirao na molitve i pisma Pija X. Odatle se objašnjava žurba za ubojstvo Pape Pija X. Prema magazinu "La Critique du Liberalisme", Papa je imao tek običnu prehladu, ali nakon toga je brzo umro zbog pogoršanja stanja. Magazin tvrdi da se radilo o ubojstvu organiziranom od njemačke masonerije (sva masonerija je spojena), jer iz tih izvora se tražio rat. Papu je opsluživao jedan mladi njemački isusovac koji je bio i bolničar. Nakon smrti Pija X vratio se u Njemačku i napustio red. U ratu je bio zapovijednik podmornice i imao briljatnu karijeru. U svojim memorijama Kardinal Merry del Val ističe: "Nitko nikad neće znati što se dogodilo one noći".]


***

Konačno, zadnji udarac monarhijskom uređenju dati će boljševici eksterminacijom cijele careve obitelji Romanov.



[Lenjin u carevom Rolls-Roycu]

Trebalo je srušiti dakle preostale kršćanske monarhije na čelu sa Austrougarskom i Rusijom. To je već bio Napoleonov zadatak, ali će biti ostvareno tek prvim svjetskim ratom, prvoj fazi drugog svjestkog rata kojim će se definitivno pripremiti zadnja faza uvođenja Novog Svjetskog Poretka.

To je bila, posljedično tome, prava uloga ilirskih provincija i Garašaninovog plana. Netko je koristio za svoje svrhe sve narode balkana, i prividne borbe za nezavisnost su samo poglavnja njihovog nacrta.

Gledi Starog Poretka, gledi Boga nastupao je Andrićev fra Julijan. A za vid ilustracije, a da to nije ni znao, nastupao je naivni – zaboravljajući na Boga kao Kralja - fra Ivan Franjo Jukić, preko svog autorskog pseudonima „Slavoljuba Bošnjaka“.

No, pogledati ćemo sada kako će krimski rat (studeni 1853 – veljača 1856) prebaciti kao nekim čudom središte sukoba između Starog i Novog poretka na Balkan. Značajno je uvidjeti kako je upravo sukob i kontakt različitih religija – i to u samoj Svetoj Zemlji - taj koji će biti polazni element novih odmjeravanja snaga i zauzimanja pozicija. Sve to uvijek prelazi preko novog rata, tako i ovaj put. Zamisao liberalnih snaga bila je postupno, ali totalno prevazilaženje monarhijski i tradicionalno uređenih država, u kojima je kršćanska ideja imala bitnu ulogu. Rušenje tog poretka je njihov krajnji cilj kojeg vidimo u dobroj mjeri ostvarenog u ovoj današnjici koja nam je pred očima. Još više nego pad monarhija promatramo narušeno društvo nekad kršćanskih osnova, koje danas stenje pod moralnom dekadencijom. Neophodnom moralnom dekadencijom prouzročenom u cilju upravljanja masom. To će eksplicitno reći Antonio Gramsci, osnivač KP Italije oko 1930, smatran najvećim zapadnim komunističkim ideologom. Oko 1930 objavio je novu stratešku koncepciju s ciljem uspostavljanja trajnog komunističkog režima. Za to je neophodno poremetiti „superstrukture“ društva, shvaćene kao sustav uvjerenja, tradicija i društvenih običaja koja su trenutno na snazi; ovoj promjeni dao je ime kulturna revolucija.

Oko 1850 događa se rasprava između katoličkih i pravoslavnih redovnika s obzirom na pravo administracije Bazilike Rođenja i Svetog Groba u Svetoj Zemlji (ondašnjoj Palestini koja je tada pripadala Turskom carstvu). 1853. Sultan se odlučio za francusku nadležnost, na što je ruski car Nikolaj I prosvjedovao, poslavši svog emisara princa Mešnikova. Turska je do tada bila dužna po prijašnjim sporazumima osigurati egzistenciju kršćanskom življu u svom carstvu, ali Mešnikov je sada htio proširiti taj ugovor na mogućnost direktne intervencije Rusije ako bi njena vlada smatrala da su kršćani (pravoslavni) u opasnosti.

Nagovoren engleskim poslanikom lordom Starfordom, Sultan Mehid I ne prihvaća takav prijedlog. U stalnom je interesu i Francuske i Velike Britanije bilo slomiti utjecaj – masoneriji i samu egzistenciju još od Buržoaske revolucije - ruskog imperija. Nikolaj I odgovara slanjem vojske u Moldaviju i Vlašku, drugim rječima, istjerivanjem turaka iz tih krajeva.

Mirovni pregovori ondašnjih velikih sila ne daju nikakav rezultat i Sultan se odluči za rat. Napada ruske trupe kod Dunava. Tu se pokazuje ključna uloga kontrole mora. Tko vlada morem, omogućava samom sebi dostavu potrebne vojske i materijala. Car ne može poslati trupe preko kopna, potrebno mu je pobijediti tursku flotu i zagospodariti Crnim Morem. Petar Veliki je bio izveo Rusiju na Baltik i ruska flota brzo je dobila prevlast u toj zoni. Katarina II je bila dovela Rusiju do Crnog Mora i također brzo uspostavila prevlast na istom. Sada je bio cilj Mediteran i moći doći do Balkana. Sve je to pretpostavljalo ogromno jačanje Ruskog carstva, što Francuska i Velika Britanija nisu htjeli dopustiti pod bilo koju cijenu. Svakako, za to je bilo potrebno podržati Tursku i biti joj saveznik.

Ruska flota je bila jača i raznovrsnija od turske (usput, spomenimo da je na čelu turske flote bio «naš» Omer Paša Latas), dokaz ruskog napretka na vojnom polju i kao imperija u konstantnom razvoju.


[Poštanska markica izdana u Rusiji 2003- na čast Sinopske bitke. Rusi znaju cijeniti svoje. Lik je viceadmirala Nahimova koji je zapovijedao ruskom flotom.]

[Ruska flota se sastojala od šest linijskih brodova, tri po 12o topova i tri od 84; dvije fragate sa 54 topa i jedna sa 44; tri parobroda sa tri topa svaki, ukupno 732 topova.
Turska flota je računala samo na fragate (samo jedna je imala 60 topova, ostali brodovi su imali slabije naoružanje)i korbete.]

Bitka je trajala samo sat vremena, uz ogroman broj poginulih (3000) i zarobljenih turskih vojnika, nakon totalnog poraza. Turci su imali linijske brodove, ali ih nisu poslali u borbu nagovoreni od engleza. Moguće je da je razlog bio doprinijeti što većem porazu turaka i dobiti tako (za Veliku Britaniju i Francusku) opravdanje za njihov ulazak u rat praveći od Rusije causus belli (razlog za rat). 



[Sablja Omer Paše Latasa koju je predao Nahimovu u znak prihvaćanja poraza i predaje. Sablja se čuva u Muzeju Ruske Flote Crnog Mora u Sebastopolju.]

Francuzi i englezi objavljuju tada rat Rusiji i šalju velike trupe prema Krimu, u savezu sa turcima. Tu je također i antipapinska sjeverna Italija. Opsjeda Sebastopolja traje skoro godinu dana (25/09/1854 - 09/09/1855), završavajući porazom Rusije.

Rusija je bijesna na Srbiju jer nije ušla u savez s njima. Zbog toga će princ Menšikov tražiti smjenu Ilije Garašanina, otvoreno pro francuskog političara. Nikolaj I razočaran je i stavom Austrije u ovom ratu, odbijajući podršku koju je trebala dati na osnovu Svetog Saveza kojeg su sklopili 26 rujna 1815 s ondašnjim carom Aleksandrom I. Naime, ovaj Savez sklopljen je (vrijedno je opaziti da se Savez sklapa pozivajući se na zajedničku kršćansku ideju katolika, pravoslavnih i protestanata. To je možda bio najkontrarevolucionarniji čin moderne Evrope. Monarsi, koji su predstavljali katoličke, pravoslavne i protestantske narode, obavezali su se «u ime Presvetog i Nedjeljivog Trojstva» podržavati društvo na kršćanskim načelima i pružati uzajamnu pomoć i asistenciju) nakon Napoleonovog pada s ciljem borbe protiv revolucionarnih snaga koje su imale nakanu razaranje starog režima. Zbilja, u revolucijama 1848. koje su se podigle diljem Evrope podjarivane nezadovoljstvom onih koji su od Buržoaske revolucije očekivali puno više, Rusija je svojski podržala svoje konzervativne evropske saveznike, posebno Austriju.

Austrija a i Prusija sada su ostale neutralne, i više od toga. Zaboravile su svoj savez sa Rusijom, što će Austrija vrlo brzo platiti u ratu s Prusijom kad neće više imati rusku podršku. No, ponavljamo, ono što je najviše razdražilo Nikolaja I bilo je odstupanje Srbije. Nešto ne malo tu se dogodilo. Opet moramo vratiti klupko unazad.

Odakle Garašaninu ideja o Velikoj Srbiji? Zna se da je njegovo Načertanije, tajni dokument za javnost do 1906., ali koji su poznavali srpski knezovi Aleksandar Karađorđević i Mihailo Obrenović (kao i njegov otac Miloš), bilo nadahnuto češkim političarem i vojnim strategom Františekom Zahom (1807 – 92).



Značajna je Zahova biografija, koja upućuje na mnogo toga i veže mnoge konce, sve neophodno da se razumije njegova politička misao, i dosljedno tome i Ilije Garašanina. František Zah rođen je u okolici Brna, današnja Češka, onda dio Austrijskog Imperija. Završava gimnaziju u Brnu i 1824. bečki fakultet prava. I ovo je sada bitno: učestvuje u poljskoj pobuni protiv Rusije 1830.

Jako je bitno dokučiti srž ove pobune. Opet je neophodno vratiti se natrag, i vidjeti ćemo kako dolazimo do istog razloga. Čim bi Napoleon osvojio neke krajeve, proturao je u istim i osnivao masonske lože. Tako je bilo u Španjolskoj (u koju je ušao preko prevare, nudeći se kao saveznik u borbi protiv engleza. Međutim, kad je narod vidio da je počeo upravljati državom, digao se na ustanak. Napoleonove trupe su u Španjolskoj pretrpile velike gubitke, ali uspio je posijati liberalno sjeme među mnogim španjolskim intelektualcima. Masonerija je osnovana u Španjolskoj upravo u tom razdoblju, slično u Portugalu. Sve te lože su bile nevjerojatno snažne klice antiklerikalizma i podstrekači liberalnih strujanja prema novom poretku Evrope i svijeta.), tako je bilo u Južnoj Italiji i tako je bilo svugdje. Ako ne masonerija, onda da njihov utjecaj. Sjetimo se razgovora Defosea sa fra Julijanom.

I u Poljskoj francuski oficiri ostavljaju prve lože. Bila im je potrebna ideološka zaleđina koja bi pružala novi način mišljenja, sklon novom viđenju Evrope. Tajne službe ruskog Aleksandra I to jasno vide, te Car reagira zabranom masonerije 1821. Poljaci su imali kraljevstvo unatar Ruskog Imperija, i dosta moderan ustav. Problem nastaje kad je Car htio da posljske trupe idu na ugušenje revolucija 1830.  u Francuskoj i Belgiji. Bitno je prema tome da se tu krije razlog poljske pobune protiv Rusije, pobune začete pučem časnika. Dakle, pobuna je usmerena sprječavanju gušenja liberalnih revolucija i povedena poljskim časnicima, vrlo vjerojatno pod utjecajem «progresivnih» strujanja Napoleonove ostavštine. Začetnici pobune iskorištavaju katoličku tradiciju poljaka za pridobiti ih za svoje ciljeve. Ovo je vrlo značajan element. Nije stoga nikakvo čudo da Papa Grgur XVI odlučno intervenira Enciklikom Cum Primum 1832. protiv građanske neposlušnosti poljskog ustanka. Papa nije gledao na to što se poljaci ogromnom većinom katolici, već na njihove građanske dužnosti i oprezu za ne staviti se u službu tkzv. «naprdenjačkih» snaga. Papa se bio stavio na stranu Rusije jer nije htio dopustiti da katolici podrže mutne planove revolucionara:

«Kada su prve vijesti o jadima, koja su tako ozbiljno pokosila vaše cvjetajuće kraljevstvo, došle do naših ušiju, Mi (opaska: tako su se prije Pape izražavale u prvoj osobi) smo istovremeno shvatili da su isti bili prouzročeni od nekih fabrikanata zabluda i laži. Pod izgovorom religije, i dižući se protiv legitimne vlasti kneževa, oni ispuniše plačem zemlju vaših očeva, kojoj uskratiše dužnu poslušnost vlastima. Prolili smo obilne suze pred Božjim podnožjem, bolni zbog teškoz zla kojim su djelovi vašeg stada mučeni. Sukladno tome Mi ponizno molimo da bi Bog htio obnoviti vaše provincije, uzburkani tako mnogim i ozbiljnim poremećajima, da budu obnovljene mirom i vlašću legitimnog autoriteta.»

Naš František je bio dakle u ovoj pobuni protiv Ruskog Imperija. Nakon svršetka iste, svaka od idućih postaja njegove biografije je nezaobilazna:
a)     ide u Francusku 1832. studirati vojnu teoriju (tko ga šalje tamo? I to upravo u revolucionarnu Francusku, gdje su jakobinske ideje – sjetimo se riječi fra Julijana – ušle u sve ključne institucije;
b)     tada ulazi u krug poljskog magnata Adama Czartoryskija (tko će tada biti utjecajan i bogat buržuj? Odakle takvima položaj i utjecaj, tko ih podržava?);
c)      kao Czartoryskijeve čovjek povjerenja poslan je u Beograd 1843. Vrlo brzo se nalazi tamo kao kod kuće (možda za to što je ušao u krug istomišljenika, pripadika istim idejnim krugovima?), i stupi u bliski kontakt sa srpskom elitom (to je nemoguće osim i elita i on nisu u istim sferama), postavši bliski suradnik državniku Iliji Garašaninu.

Tada je kada František Zah prenosi Garašaninu ideju o jedinstvu južnih slavena i njihovom uklapanju u istu državu, van ruskog utjecaja. Vidimo tu jasni odjek inicijative Napoleonovih Ilirskih provincija, i njihovom otimanju utjecaju konzervativnih režima Austrije i Rusije. Inicijativa francuskih slobodnih zidara bila je očito stvoriti politički sekularizirani entitet van utjecaja Austrije i Rusije, dok ova oba carstva ne budu srušena od Revolucije. To je bila prava zadaća «jugoslavenske» etape.



[Ilija Garašanin]

Garašanin zamjenjuje jugoslavenstvo nekom vrstom srboslavenstva, stavljajući Srbiju na čelo takve strukture naroda, ako su oni uopće «nesrbi», već jednostavno i naprimjer «katolički srbi» kao što bi to bili hrvati.

U svakom slučaju ključ za shvaćanje naredne povijesti Balkana jest ovaj: bilo da je riječ o Velikoj Srbiji, ili Jugoslaviji pod srpskim vodstvom, ili Zahovoj Jugoslaviji; svi ovi entiteti bili su valovi Francuske Revolucije i rušenja Starog Poretka. Jednako i potencijalna moderna Hrvatska država XIX stoljeća bila je u tom sklopu.

Djeca Revolucije tražila su laičke, sekularne države odcjepljene od tradicionalnog viđenja svijeta. A upravo to je fra Julijan isticao Defoseu: «nama je potrebno živjeti u kršćansko uređenoj zemlji». Gdje prva ideja nije nacionalnost, već kršćanstvo. Što će ti nacija bez vjere? Ukoliko država nije pod znakom križa, nema budućnosti.

Ne znači to da u jednoj konfesionalnoj državi svaki njeni građanin mora ići nedjeljom na misu. Ne, ne mora nikad. Jer se ne može vjerovati nego slobodnm voljom, nitko ne smije biti primoran da vjeruje. Ali je bitno da zakoni zemlje počivaju na Dekalogu i kršćanskoj tradiciji. Svaki sustav mora imati koordinatnog središta da bi bio trajan. Središte koje će biti nepromjenjivo. Jer ako nije tako, danas će biti jedno, sutra drugo. Sutra će i muškarci moći ući u «bračne vode» s drugim muškarcima, žene uništiti plod svog krila, itd. Ako sve, apsolutno sve, ovisi o glasovanju, zašto ne i to? To je bit Novog Poretka koji stavlja čovjeka u centar. Čovjek koji postaje božanstvo.  

František Zah izgleda da je imao zadaću promaknuti državu južnih slavena otetu ruskom utjecaju, da bi nakon toga mogla činiti zajednički front sa Poljskom spram Rusiji. Sve upućuje na to da nije bio cilj dati nezavisnost (obećanje toga, pa možda i nazovi nezavisnost) Poljskoj ili Hrvatskoj pa i Srbiji, već antiruski front. Više nego antiruski, već antitradicionalni poredak.





(Konačni slom Rusije dogoditi će se forsiranim prvim svjetskim ratom, koji je bio neophodan za definitivno rušenje tradicionalinih carstava. Glavnu ulogu u ovom procesu imati će sionistička elita koja će koncem XIX stoljeća ostaviti svjedodžbu svojih namisli i planova u Protokolima Sionskih Mudraca. Danas mnogi nastoje omalovažiti ove dokumente koji su zabranjeni dati javnosti na čitanje i studij – mogu se uglavnom naći na internetu -, ali nacrt u njima izložen ispunio se u mnogim pojedinostima. Uostalom, više od 80% boljševičkih oficira bili su židovi.)

Balkanski narodi su bile igračke u svoj ovoj igri.

Balkanski narodi koji s druge strane nikad nisu ratovali međusobno do nesretnog XX stoljeća, izuzevši slučaj turskog tlačenja koji je uostalom bio strani islamski element. Balkanski narodi bili su isključivo tradicionalnog pogleda na svijet. Odvojeni jedni od drugih načinom mišljenja, neizostavnom posljedicom Dioklecijanove granice Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva koja je išla po Drini, izlažući jedan kraj bizantskom utjecaju a drugi latinskom i katoličkom, dijelili su slične tradicionalne vrijednosti kroz stoljeća. Odvojeni, ali poštivajući se. Bilo je većih sukoba i malih ratova na tlu Apeninskog poluotoka kroz ista stoljeća između raznih i malenih kraljevina, nego što je to bio slučaj na Balkanu. Rim je bio umorno dosadan u svojoj tragičnosti sukoba glavnih obitelji. Ta anarhija je i prinudila stvaranju Papinske Država, najviše zahvaljući Papi Aleksandru VI Bordžiji, znamenitom i crnom legendom ogovaranom Papi, koji je unatoč svojim osobnim greškama priznatim i od njega samog, bio Papa izuzetne diplomatske sposobnosti. Papinska Država je bila neophodna za izdržati pritisak protiv papinstva.

Na Balkanu, dakle, nije bilo sukoba između katolika i pravoslavnih do XX stoljeća. Ovi su uslijedili upravo kao posljedica Revolucije kako to opsežno iznosimo. Ponavljamo, naši narodi nisu znali drugačije nego po «starinski» se ponašati. Nije nimalo čudo stoga da je bio upravo Ban Jelačić poslan ugušiti revoluciju u Mađarskoj 1848. Nešto što mu hrvatski komunisti, vođeni svojim ocem Karlom Marxom, nikad neće oprostiti, krijući tu povijenu činjenicu. Ti evropski ustanci 1848. potvrđuju s druge strane koliko su bili pod znakom «procesa napretka», uklopljeni u trajektoriju komunizma. Naime, Karl Marx je hrvate zbog pristanka uz Jelačića zvao «reakcionarnim narodom koji treba završiti na smeću povijesti». Tipični komunistički stav: tko nije sa njima, mora biti zbrisan sa lica zemlje.

S druge strane, ovom zgodom imamo povijesno svjedočanstvo koliko su se susjedni balkanski narodi osjećali obveznim suradnjom u zaštiti konzervativnih principa. Vladika crnogorski, Petar II Petrović Njegoš nudi pomoć Banu Jelačiću sa 2000 crnogorskih vojnika riječima koja bi u XX st. izgledala nevjerojatnim, toliko je napredak Revolucije otrovao odnose među narodima na Balkanu:



[Bivši reis Islamske Zajednice Bosne i Hercegovine, Mustafa Cerić o Njegoševom remek dijelu: "Bošnjaci u CG nisu slobodni dok se Gorski vijenac uči u školama"]


[Rešid Mehmed Paša (Veliki Vezir 1829 - 33) nabio je na kolac mnoge crnogorce nakon napada na podgoricu]


[Crnogorski Vladika Petar II Petrović Njegoš. Vladika od 1830 - 51]

«Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi» (Njegoševo pismo guverneru Dalmacije 1848.).

O sličnim koncepcijama govori i Jelačićevo zalaganje 1850. za stvaranje Društva za povjestnicu jugoslavensku. Makar je moguće da je Jelačić bio skloniji liberalnijim postavkama. Ne može se propustiti njegovo članstvo u Društvu čovjećnosti (Humanitätsverein) osnovano od židova Jacques Epstein 1846. U nagovoru prilikom osnivanja tog društva, Epstein ističe da se ne radi “samo o potrebi hrane siromšnima, već također o podizanju patriotskog duha” (Miroslava Despot “Jacques Epstein, Život i Rad (1822 – 59),” Jevrejski Almanah 1963 – 64). Dakle humanizam bez ikakvog kršćanskog pogleda, iste Defoseove misli.

Sve u svemu, libaralna strujanja malo po malo su se uvlačila pod kožu vladajućih i utjecajnih krugova u mnogim nacijama sredinom XIX st. Na političkom planu tu ulogu je vršio nacionalizam koji je pretvarao naciju u mitološku kategoriju, i na kulturnom romanticizam koji je stavljao osjećaj i iracionalnost na mjesto razuma. No, bitna značajka svih ovih strujanja bilo je stupnjevito odstupanje od koncepcija kršćanske podloge. Ako bi se nekada na ovu podlogo pozivalo, to je bilo u svrsi korištenja religije u političke svrhe kao što smo to vidjeli u Poljskoj.

***
Krimski rat je završen. Kao privučen magnetom, centar trenja svjetskih sila premješta se na Balkan. Pariški Mirovni Sporazum 30 ožujka 1856 stavlja točku na Krimski rat u kojem je izgubilo živote 0ko 250.000 vojnika i kojih 750.000 civila. Nakon Napoleonovog poraza u Rusiji, ovo je bio najdalekosežniji rat XIX stoljeća. Posljedice su bile sljedeće:

1)      Kraj zamisli Bečkog Kongresa. Konzervativne evropske sile neće više djelovati zajednički protiv liberalnih snaga. Krimski rat dakle daje zalet novoj koncepciji Evrope mimo tradicionalnih načela. Priprema se stvaranje novih država van ruskog i austrougarskog utjecaja. Upravo ono što se događalo na Balkanu.
2)     Rascjep prijateljskih odnosa između Rusije s jedne strane, i Austrije i Prusije s druge. Austrija je zazirala od ruskog utjecaja na dunavskim provincijama, ali će postati plijen Pruskim ambicijama svega deceniju kasnije. Rusija joj u tom slučaju neće više biti od koristi.
3)     Nestanak hegemonije među potencijama. Teški poraz Rusije dokida joj status žandarma Evrope. Industrijski razvoj staviće Veliku Britaniju i Francusku na prvo mjesto. Krajem stoljeća tu će početi «smetati» ujedinjena Njemačka. Situacija je gurana prema prvom svjestkom ratu.
4)     Vještački opstanak Turskog carstva, giganta na glinenim nogama. Biti će zalogaj za «Orijentalno pitanje» koje će postaviti Njemačka. Ali gigant će održati ljudstvo (muslimane) i radikalno drugačiju ideologiju (islam). Do čekanja svog trenutka potencijal ovog diva čas će se približavati jednima, čas drugima, nastojeći od svake strane dobiti koju korist, dok ne dođe njegov čas. Čas koji dolazi ponovnim prekrojenjem Balkana ratovima zadnje decenije XX stoljeća, na ovim prostorima. Rezultat valova koji će zapljusnusti ove obale nakon materijalnog ojačanja islamskih država naftnim dolarima.
5)     «Balkanizacija Balkana». Tri razna utjecaja, Zapadna Evropa, Moskva i Istambul uzburkaće neriješeno političko pitanje balkanskih nacija. Katolici, pravoslavni, muslimani svedeni na mali prostor Bosne i Hercegovine biti će lupa svjetskih utjecaja. Biti će izgovor za početak prvog svjetskog rata, uvertire drugog. Gavrilo Princip neće biti tek neki «anarhist» poput Luchenija koji je izvršio atentat na Caricu Elizabetu 1898, ženu Franje Josipa. Ako je i on uopće bio anarhist, ili nešto više od toga. Sada nije bilo samo potrebno «oslabiti» Austrougarsku, već dati joj definitivni udarac. Gavrilova Mlada Bosna bila je produžetak srpskog tajnog društva Crna Ruka, koja je radila na provođenju velikosrpske politike. To jest britanskog i francuskog interesa na Balkanu, ne ruskog, kako mnogi pogrešno misle. Uostalom, to jasno slijedi iz cijelog niza iznesenih činjenica nakon izlaganja nastajanja i cilja politike Františeka Zaha i Ilije Garašanina. Bosna i Hercegovina bila je svjećica u ratnom motoru spremnom za paljenje. Gavrilo je bio iskra upaljena od Velike Britanije i Francuske, to jest, od liberalne vizije Evrope i Novog Svjestkog Poretka zacrtanom u masonskim ložama više od stoljeća ranije.

***

Počeli smo naš povijesni put vraćajući se na početak XIX stoljeća u Bosni, u Travnik, grad velikog vezira Ibrahim Paše i francuskog i asutrijskog konzula, služeći se Andrićevom sposobnošću za oslikati riječima ono vrijeme s takvom preciznošću i s takvom dubinom, da dok pažljivo čitate one retke i vi ponirete u psihologiju čovjeka u Bosni, raznih raligija i nacija. Ne može najbolji film prikazati ono vrijeme kako to Andrić oslikava onako vješto, duboko, pronicljivo i elegantno. Govori po starinski, kako se govorilo i mislilo onih dana, ali vi vidite one scena u sadašnjosti pred vama. Gledat one scene ispred sebe, i gledate današnjeg čovjeka u Bosni, pa i u okolici, i mnogo toga možete da razumijete.

Andrić je toliko vješt da ne donosi zaključke; ove trebate donijeti vi. U ovom ogledalu svak u Bosni se može prepoznati.

Vidovit je i razgovor koji će voditi sprski klerici s francuskim konzulom Davilom u proljeće 1812., godine u kojoj Napoleon kreće na Rusiju. Davil nastoji kao da zataška stvar i da «opipa» kakvo je mišljenje jezgre sprskog mentaliteta, i nailazi na trpki i isključivi odgovor:

            «Tog istog proleća došli su u Travnk mitropolit Kalinik i pomoćnici episkop vladika Joanikije zbog poslova pravoslavne crkve...
            Sasvim drugi čovek bio je vladika Joanikije, krupan i težak kaluđer, sav zarastao u crnu bradu, stalno sa nekim gnevnim izrazom na licu i sa nečim odsečnim i vojničkim u celom držanju, kao da ispod crne rize nosi oklop i tešku opremu. Toga vladiku su Turci mnogo sumnjičili zbog njegovih veza sa ustankom u Srbiji, ali mu se ništa nije moglo dokazati.


***


[Nikolaj Velimirović (uzeto sa Wikiwand), (4. januar 1881 - 18. mart 1956) je bio episkop Srpske pravoslavne crkve, hrišćanski teolog i nacionalistički ideolog.
Velimirović je školovan na Zapadu i u mladosti je bio velik zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom periodu postaje predvodnik pravoslavnih bogomoljaca i okreće se anti-evropejstvu i konzervativizmu. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često je kritikovan zbog antisemitskih stavova. Njegovi sledbenici se nazivaju nikolajevci.

Moguće je da Andrićev vladika Joanikije dosta podsjećao, likom, nastupom i mišljenjem, na Episkopa Nikolaja Velimirovića. 2003. godine Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala za sveca i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.]

***

            Na Davilova pitanja on je odgovarao kratko ali oštro i otvoreno.
            - Vi biste hteli da znate jesam li ja za Ruse, a ja vam kažem da smo mi za onoga ko nam pomogne da se održimo u životu i s vremenom oslobodimo. Jer vi bar koji ovde živite znate kako nam je i šta snosimo. Zato ne treba niko da se čudi...
            Mitropolit se okreće vladici i opominje ga pogledom svojih bezizraznih očiju, jezivo razlivenih iza debelog stakla, ali vladika nastavlja nepokolebljivo:
            - Hrišćanske se države biju između sebe, umesto da se slože i da zajednički porade da se ovoj nesreći jedanput učini kraj. I to tako traje već stolećima, a vi biste hteli da znate za koga smo...
            I opet se okreće mitropolit, i videći da pogled ne pomaže, upada brzo, molitvenim tonom:
            - Neka Bog poživi i podrži sve hrišćanske sile, Bogom poslane i Bogom podržavane. Mi stalno Boga molimo...
            Ali tu sad vladika prekida mitropolita brzo i oštro:
            - ... Za Rusiju smo, gospodine, i za oslobođenje pravoslavnih hrišćana od nekrsta. Za to smo, i ko kaže drukčije, ne veruj mu.» (Travnička hronika, str. 403)

To je izvorni mentalitet srpskih klerika. Isti mentalit udisali su srbi kao narod... ali za manje od četrdeset godina pipci Ilustracije doseći će do jednog Garašanina koji će odvući Srbiju od ruskog utjecaja i vodiće pro francusku politiku. U isto vrijeme Jelačić će biti član humanitarnog društva osnovanog od jednog židova i u kojem će se govoriti i promicati «solidarnost i dobročiniteljstvo»... bez poziva na Krista.

Religija će početi biti iskorištavana za političke svrhe, više u službi politike nego li svjetlo narodima. U Bosni fra Ivan Jukić (Slavoljub Bošnjak) pisati bukvare i putopise, zanositi se Omer Pašom i Jelačićem, a zabaciti fra Julijanov Credo i sanjati o budućnosti naroda u svojoj državi. Ali Krist neće biti stup takve države. Ovu situaciju nazvati će mo zaboravom Boga. Fra Jukić je vjerovao u jedinog Boga, Crkvu Katoličku, ali Bog je ostao u kapelici dok se bavio Prosvjetiteljstvom pa i politikom. Da tako kažem, vjerovao je u Jedinu Crkvu Kristovu, ali to vjerovanje nije imao pred očima u društvenom životu.  Tako barem proizlazi iz činjenica.

A što se danas dešava, koji je danas problem? Ne samo da se ne primjenjuje vjera u životu, već je sama vjera iskrivljena, izopaćana. Danas Ilustracija nije samo ušla u politiku, već i u samu (katoličku – također i u dobroj mjeri kod pravoslavnih, kod protestanata da i ne govorimo, ta njihov slobodni ispit i priprema Ilustraciju. Gdje Ilustracija nije ušla niti će ući, jest u Islam.) religiju. No, ovom pitanju posvetiti ćemo posljednji dio ovog razmišljana. Prije ćemo staviti broš na naše povijesno putovanje.

***
A šta nam bi sa Napoleonom, gdje on osta? Njegove zadnje godine su izuzetna povijest, ali ovog puta povijest velike Božje intervencije. Maleni korzikanac koji je u djetinjstvu bio poslan u vojne škole, poprimio je mentalitet Ilustracije koja ga je prožela do srži (sjetimo se opaske fra Julijana o nestanku jakobniskih klubova jer su se isti uvukli u sve institucije). Bio je vrlo inteligentan čovjek i jako dobar geometričar (čak je dokazao i jednu teoremu iz geomentrije, što pokazuje da je imao izraženu sposobnost za uočavanje relacija među figurama i tijelima), sve što se brzo ispoljilo na bornom polju. Nakon prvih uspjeha dolazi meteorski uspon na mjesto glavnog zapovjednika moćne francuske vojske i stavlja se potpuno u službu Revolucije. Revolucije koja ga je i koristila, i nakon njegovog pada tražila nekog drugog.

Nakon poraza  u Rusiji i sramnog povratka abdicira kao Car i ide u izgnanstvo na Elbu (1814). Uspije pobjeći 1815. i ponovno postati glavni zapovjednk vojske, ali je definitivno poražen na Waterlou 18/05 iste godine od velike koalicije Velike Britanije, Rusije, Prusije i Austrije. Protjeran je na otok Sveta Jelena gdje umire šest godina kasnije, 5/05/1821., u 51. godini života.

Sveta Jelena je bila u Britanskom imperiju u kojem je bio zabranjen katolički kult; zbog toga Bonoparta prisustvuje bolnoj smrti svog bliskog sluge korzikanca Cipriani bez sakramenata, i to ga potiče na razmišljanje. Moli da mu pošalju katoličkog svećenika na otok, nešto što mu postiže upravo Papa Pio VII kojeg je on u svoje vrijeme držao u zatočeništvu. Razmatra katolički nauk zadnjih godina života, i gorko se kaje. Razgovara sa korzikanskim dva korzikanska svećenika koji su mu bili poslani, Antonio Buonavita i Angelo Paulo Vignali. Svjedočanstva iz prve ruke o njegovim zadnjim godinama izdana su u Francuskoj 1840. pod naslovom Sentiment de Napolćeon sur le christianisme (Napoleonova razmišljanja o kršćanstvu). 1912. djelo je imalo dvanaesto izdanje.

Njegov stalni pratilac, general Bertrand (onaj isti koji je 1799 u veljači mjesecu po noći izveo Papu Pia VI iz Rima u izbjeglištvo), prebacuje mu zbog njegove «sentimentalnosti» i prihvaćanju kršćanske misli. Napoleon mu odgovara:

«Vi, generale Bertrand,govorite o Konfuciju, Zaratustri, Jupiteru i Muhamedu. Ipak, razlika između njih i Krista jest da sve što se odnosi na Krista pokazuje njegovu božansku narav, dok sve što se odenosi na ostale pokazuje ljudsku.»

Tako i Napoleon Bonoparta, milošću Božjom, postade isključiv kao i fra Julijan i predade dušu Bogu u miru.

 [Horace Vernat (+1863) Napoleonova smrt]

***

Nakon Drugog Vatikanskog Sabora, «uključivi» način razmišljanja uvukao u veliki dio visokog klera. Usprkos svemu tome, bez posebnih manevriranja, smucalica i prljavog traženja interesa, bilo bi nemoguće da liberalne snage naprave takav preokret na Saboru. Jedna dosta dobro dokumentirana knjiga o tim zahvatima jest Kad se Rajna ulila u Tiber, koja otvara oči nad tolikim stvarima koje su se događale onih godina na Saboru. Ali bilo kako bilo imamo crno na bijelom koncilske dokumente koji su formalno svjedočanstvo o mjenjanja stava spram temeljnih stvari.

Ali temeljne stvari ne mogu imati drugi stav; stoga, onaj tko ih donosi ne može govoriti u ime Crkve koja mora imati nepromjenjivi glas svog Zaročnika.Pogledajmo na primjer neke tvrdnje saborske deklaracije o odnosu prema nekršćanskim religijama (Nostra Aetate). Pocrnjena slova su moj izbor, kao i komentari u zagradama:

«U naše vrijeme, kad se ljudski rod iz dana u dan sve uže sjedinjuje i kada rastu međusobne veze između različitih naroda (jest, komunikacije rastu, ali ljudski rod se trve i kolje više nego ikad. Možemo se zbližiti bez Krista?), i Crkva pažljivo promatra u kakvom odnosu stoji prema nekršćanskim religijama. Na osnovi svoje zadaće da promiče jedinstvo i ljubav među ljudima a također i među narodima Idite i propovijedajte Evanđelje svim narodima, koji vjeruju spasiti će se, koji ne vjeruju osuditi će se», to je zadaća Crkve, a ne promicati «jedinstvo i ljubav» koje su čisto naravne kategorije makar kako lijepo se zvale, ako nisu zasnovane na vjeri. Ta vidimo plodove tih «jedinstava i ljubavi» među ljudima i narodima.), ona prije svega svraća svoju pozornosst na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi do međusobnog zajedništa.
Svi su naime narodi jedna zajednica (Ma daj molim te!? Jesu, Defoseova su zajednica.); ... «(NA, 1)

«Već od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamječivanje one tajanstvene moći koja je prisutna tokovima svijeta i događajima čovječjeg života, a ponekad dapače priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca. To zamjećivanje i priznavanje prožima njihov život dubokim religioznim smislom. A religije, ako su povezane s napretkom kulture, nastoje raščlanjenijim pojmovima i profinjenim jezikom odgovoriti na ista pitanja. Tako u hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju Božji misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije, a traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije ili oblicima asketskog života, ili dubokim razmatranjem ili se utječu Bogu u ljubavi i pouzdanju. U budizmu se, već prema njegovim različitim oblicima, priznaje korjenita nedostatnost ovoga promjenjivoga svijeta te se naučava put kojim će ljudi pobožno i s pouzdanjem postići bilo stanje savršenog oslobođenja ili će uspjeti, svojim vlastitim snagama ili višnjom pomoći, doprijeti do vrhunskog rasvjetljenja. Tako i ostale religije širom svega svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskog srca predlažući putove, tj. nauke i zapovijedi života i svete obrede.
Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta... (Svetost postoji samo u Kristovoj Crkvi jer samo u njoj Bog daje nadnaravne darove; ako postoji svetost mimo Crkve, onda Crkva nije potrebna za spasenje, što proturječi dogmu extra Ecclesiam nulla sallus – van Crkve nema spasenja. Nekršćani ako se spase, to je unatoč i usprkos njihovim krivim religijama, a ne na osnovu njih.)
Ona stoga bodri svoje sinove da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ta duhovna i moralna dobra kao i te socijalno-kulturne vrednote.
Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinome Bogu, živome i subzistentome, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrivenim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu (Ovo je neistina. Abraham – Ibrahim za muslimane, je totalno iskrivljena ličnost u Kuranu i islamskoj tradiciji. Njegov omiljeni sin bio bi Ismael, otac svih arapa, a ne Izak odakle dolazi izabrani narod i Proroci i odakle potiče Spasitelj.). Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju... (Kako Muhamed vrijeđa Djevicu Mariju, može se vidjeti u članku Raymonda Ibrahima koji smo već komentirali na drugom mjestu.)» (NA, 2)

«Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumjevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude...» (Ne može se zaboraviti što je bilo jer to bi značilo smetnuti sa uma teorijske osnove muslimanske netolerancije i njihovog uvjerenja o superiornosti nad svima ostalima. Ovakvi stavovi doprinijeli su muslimanskom osvajanju cijele Evrope i šire. U ime Crkve, umjesto da se upozori na opasnost, umjesto da se podcrta neizozstavnost propovijedanja Evanđelja svakom stvoru i savakao muslimanima, podupiralo se građenje džamija i njihovo masovno primanje, pripremajući ne samoubojstvo Evrope, već njeno ubojstvo.)(NA, 3)

«Jer Crkva vjeruje da je Krist, naš mir, križem pomirio Židove i pogane i oboje u sebi učinio jednim»... (Ne kaže to Sveti Pavao. Kaže upravo tako, ali misleći na one Židove i one pogane koji su se pokrstili i primili Krista. U takvom slučaju nije važno porijeklo, jer Krist ga briše svojom krvlju.)
«Usprkos tomu, prema Apostolu, Židovi ostaju sveudilj vrlo dragi Bogu, čiji su nepožaljeni dar i pozvanje, zbog otaca. Zajedno s prorocima i s istim apostolima očekuju dan, koje je znan samo Bogu, u koji će svi narodi jednim glasom zazivati Gospodina i 'služiti mu jednodušno' (Sefonija 3, 9).» NA, 4. (Ali u taj dan oni očekuju nekog drugog za Mesiju. Prema tome, to očekivanje je beskorisno i štetno.)


Iskrivljenih tumačenja mogu se naći u napr. u Sacrosantum Concilium (o svetoj liturgiji), Unitatis Redintegratio (o ekumenizmu), Dignitatis Humanae (o vjerskoj slobodi). Privlaći pažnju modus operandi deklaracije Sacrostantum Concilium. Kaže se na primjer da će latinski i dalje biti jezik liturgije, ali u isto vrijeme šriom se otvaraju vrata za narodne jezike i liturgijske preinake koje će izroditi nekoliko godina kasnije Novus Ordo Missae (1969) koji će biti potpuno i čvrsto nametnut, izbacivši u praksi vjekovnu liturgiju Crkve. Interesantan i vrlo lukav je to način rada, pravi Orwellov jezik. Kaže se jedna stvar, a onda se prelazi na «osim», «ipak», «bit će nerijetko vrlo korisno...», «stoga», itd. I tako, skoro preko noći, dobismo potpuno novu liturgiju. Kad bi se Andrićev fra Julijan ustao iz groba i vidio današnje mise, rekao bi: «Pa šta vam bi, ko vas je tomu naučio?» I kad bi dublji ulazio u pojedinosti, prenerazio bi se. Osim toga, mislim da bi on, kao i ti dragi čitatelju, čuo odjek Defoseovih riječi u tekstu Nostra Aetate.

No, obratimo pažnju malo više o recima koji govore o budizmu u ovom dokumentu. Usporedimo to sa onim što je doista budizam. U tu svrhu, pozivam se na direktno svjedočanstvo jednog katoličkog misionara na Tibetu, Oca Federico. Ovaj misionar ima izražen katolički mentalitet; njegov stav je isključiv prema drugim religijama i na Tibetu Bog preko njega obraća mnoge duše, prave pravcate poganine, u Katoličku Crkvu. Ovo je razgovor kojeg je nedavno vodio s jednim budistom u njegovoj kući:  

«U Lachunn smo se se smjestili u kući našeg 'prijatelja' Tenzig, koji je sin jednog oženjenog lame (svi tibetanski monasi ne žive u celibatu). Kuća našeg domaćina je pravi pravcati primjer tibetanskog seoskog tradicionalizma. Njegova obitelj strogo čuva budističke tradicije mnogih generacija.
Kad sam ušao u kuću – koja je hotel, kao većina drugih -, prvo što mi je pokazao bila je 'puya room', to jest, ritualni prostor. Ne možemo reći da se radi o nekom 'molitvenom prostoru', jer striktno govoreći to nisu. 'Puya room' su bazično svi isti. Jednako tmurni.
Tenzig mi je počeo govoriti da im njihovi rituali pomažu zaštiti se od đavola. Sluteći ja o čemu se radi imali smo slijedeći dijalog, kojeg sam snimio na mobitelu. Prepisujem najbitnije:
- B (Budista): Rituali nas zaštićuju od zlih duhova.
- M (Misionar): Od đavola?
- B: Upravo tako.
- M: Kako činite da se zaštitite od đavola?
- B: Nudimo im darove.
- M: Dajete im darove da bi ih štovali?
- B: Da, da ih štujemo.
- M: Koju vrstu darova im nudite?
- B: Nudimo im sve što od nas traže.
- M: Žrtve životinja?
- B: Da, također. U našoj kući nudimo đavlima (ili đavlu naše kuće) jednog jaka godišnje. Prvo žrtvujemo jak đavolima a onda bogovima. (Opazimo metafizički red koji primjenjuju, prvo demonima a onda bogovima).»

Da poptuno shvatimo o čemu se radi, i kako se to u Crkvi već potpuno sagledalo i objasnilo od vremena Isusa Krista pa preko Crkvenih naučitelja, dovodimo u sjećanje učenje Sv. Tome Akvinskog:

«[Sav trud đavla] sastoji se u nastojanju da mu se ljudi klanjaju i da mu se ponude žrtve; ne da bi njemu godila žrtva nekog psa ili mačke koji mu se nude, već uživa u tome da se njemu nudi štovanje kao Bogu, zbog čega je samom Kristu rekao (Mt 4,9): 'Sve ovo ću ti dati ako mi se pokloniš'. Zbog ovog istog razloga đavli su ulazili u idole i davali odgovore da bi bili štovani kao bogovi. Psalam 95,5: 'Svi bogovi drugih naroda su đavli'. I Apostol kaže u I Cor 10, 20: 'Ono što pogani žrtvuju, žrtvuju đavolima a ne Bogu!'» (Sv. Toma Akvinski, Komentar Vjerovanju, čl. 1, br. 20)

***
Dolazimo tako – konačno! – do kraja našeg putovanja kroz stoljeća, povijest i vjeru. Počesmo sa žalosnim i nevjerničkim činom fra Julijana Madžara u Travniku, u Šarenoj džamiji ove godine, pa se onda vratišmo do njegovog katoličkog imenjaka s početka XIX st. opisanog u Travničkoj hronici. Pređosmo preko zaborava religije fra Jukića u društvenim pitanjima, pa onda se pozabavišmo s prvo filozofskim, a onda suljedno (ideje uvijek imaju posljedice) tome i političkim odjekom Revolucije u Evropi i Balkanu. Pređosmo preko uspona i pada Napoleona, instrumenta Ilutracije i njenog zamaha, i tako se sada zabavišmo utjecajem Prosvjetiteljstva na samu Katoličku Crkvu, bolje reći njene službene predstavnike.

Sad je red da prikažemo i predstavimo do koje mjere ona đavolska «uključivost» - nije ništa drugo nego to, jer potpuno iskrivljuje vjeru danu od Boga – je ušla u pore tolikog dijela katoličkog klera.

General Isusovaca, venecolanac Arturo Sosa,



napravio je kao neku fol «pastoralnu posjetu» Isusovačkoj «misiji» u Kambodži ovog ljeta. Znate o kakvom se «pastoralu» radi. To je «dijalog», «suradnja» i ostale manifestacije ljudskog napora i aktivnosti. (Rekli bismo Bob Dyllanov i John Lennonov stila.) Navodno da se stvori prostor za evangelizaciju.  Tako kažu u najboljem slučaju. Samo nešto slabo sam sklon vjerovati nečem takvu. Ali ovaj put Sosa je pokazao nešto mnogo više. Prevazilazi čak i gestu fra Julijana Madžara za Bajram. On se «moli» u budističkom hramu samo čovjek ne zna ni komu, ni kako:



[Sve slike možete vidjeti na Facebook stranici Isusovaca "Jesuit Conference Asia Pacific"]

Došli smo do stupnja dakle gdje General Isusovačkog reda ide u neki budistički hram i tamo se moli, kao budist među budistima! Opazite razliku: on ne ide u katoličku crkvu pa da se tamo moli podvitih nogu i tako sklopljenih ruku (Sv. Pavao kaže da će se na ime Isusova prignuti svako koljeno, u podzemlju, na zemlji i na nebesima. Jer je Bog, i samo Bog to zaslužuje. Kleknuti nije samo stvar kulture. Izražava nemogućnost čovjeka da hoda i da, nemoćan bez Boga, moli milost od njega samoga. Svaki čovjek na zemlji je sin Adamov. I svaki član Crkve dobro je da pokaže iste geste, bio gdje bio, i tako naznači istu vjeru. Onda, svak tko te vidi može reći: «Ah, ti si katolik».), već o navodnom katoliku koji ide u budistički hram, ne da propovijeda Krista i da im kaže da su njihovi idoli teška zabluda, već da se «moli» kao najobičniji budist.

Ovdje vidimo da se zdrava i istinska «isključivost» prave vjere koju su držali Apostoli ili Sveti Francisco Javier (španjolski isusovac koji je obratio na tisuće i tisuće hinduista u Indiji kao i budista i šintoista u Japanu početkom XVII stoljeća) i svi ostali katolici poput našeg fra Julijana kroz vijekove i vjekove do naših dana, jednostavno se pretvorila u neku vrstu «uključivosti» tako drage Defoseu, jakobinskim klubovima, Napoleonovom generalu Bertrandu, i definitivno promicane masonskim utjecajem.

Ne možemo vidjeti nego neku vrstu «uklapljanja» religija gdje prestaje važnost istine. Gdje se uvodi za vid «poštovanja» nova svjestska religija, tako u skladu sa Novim Svjetskim Poretkom.

Naizgled pristojna «uključivost», koja drsko i đavolski isključuje Krista.

Prema tome ne-katolička religija koju jedan katolik mora sastrugati sa sebe kao đavolju slinu.

Vratimo se zadnji put na fra Julijana (onog pravog), kad se rastajao zauvijek sa Defoseom: «A zatim su se rastali, zauvek, oprostivši se kao najbolji prijatelji.» To je krščanska isključivost bez navodnika, koja zna svakom pružiti ljubav, a ne izdati istinu. Jer zna – Bog ga je tomu poučio – razlikovati osobu koju mora ljubiti, od laži koju treba odbaciti. 

4 komentara:

  1. Vrlo zanimljive opservacije.
    Jedno pitanje ako znate odgovor:
    - kad se je posljednji put neki muhamedanac u Bosni krstio?
    (ne mislim da slučaj Kusturice koji je postao istočni shizmatik i to više radi političko-nacionalnih razloga nego iskrene konverzije)
    Čistao sam kako je velikih problema imao biskup Stadler koncem 19.st. kad su se zahvaljujući njegovom misionarenju neki muhamedanci obratili, pa su se morali kod njega skrivati da ne bi bili ubijeni zbog napuštanja muhamedanstva.
    Koliko se sjećam, dobio je upozorenje od Beča da to više ne radi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pratim ta zbivanja; ima ih konkretno u Sarajevu i Mostaru a i u drugim mjestima. Makar se radilo o dosta pojedinačnim slučajevima. No, ipak ih ima.
      U svijetu inače, zavisi kako gdje, ima izvjestan broj obraćenih, makar uvijek se radilo o manjini, dok se posebno u Sarajevu ti slučajevi dosta kriju.
      Muslimani znaju dobro da njihova "religija" ne može održati ni najmanji racionalni ispit. Ukoliko se nalaze u relativno slobodnom okružju, dolazi mnogo lakše do obraćenja. Upravo zbog toga kažnjavaju smrću obraćenje na kršćanstvo.
      Protestanti su tu dosta savjesniji u potrebi evangelizacije. U slučaju izvjesnog dijela katoličkog klera, ima upravo skandaloznih stavova. "Naše je da učinimo muslimane boljim muslimanima", i sl.
      Jedan prikaz koji sam vidio i u drugim izvorima:
      http://www.telegraf.rs/vesti/1822789-muslimani-masovno-prelaze-u-hriscanstvo-islam-izgleda-ipak-nece-vladati-svetom-video

      Izbriši
  2. zanimljiv i dug tekst... a nebi škodilo napisati nešto i o tome kad se Rajna ulila u Tiber

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Uh, hvala, imam još toga za ispraviti.

      Izbriši