Ponosno se ističe se da
je vijest donešena na godišnjicu “Gospinog ukazanja u Međugorju”, u “duhu mira
i ljubavi”. I još par citata iz vijesti:
“Prvi put nakon rata jedan svećenik u Središnjoj Bosni
Bajram je dočekao s vjernicima islamske vjeroispovijesti u Šarenoj džamiji u
Travniku.
Centralni
program Ramazanskog bajrama u muftiluku Travnik održan je u
Sulejmanijidžamiji, poznatijoj kao Šarena.
Bajram
– namaz klanjalo je mnoštvo vjernika, a među njima je bio i – fra. Julijan
Madžar.”
“Uopće
nije postojala opcija da ne odem. Moja misija je širiti poruku mira i
suživota. Dočekati Bajram sa svojim
sugrađanima je najmanje što mogu učiniti”, za Dnevnik.ba govori fra
Julijan.
“Kad
sam došao – vjernici su bili iznenađeni. No, ne čudi. 20 godina ih nitko
nije posjetio, nitko nije djelio njihovu radost. No, nakon početnog šoka – jako
lijepo su me primili. Sretan sam da kroz život djelimo radost blagdana. Bitno je da smo tu jedni za druge. Uvijek”,
zaključuje fra Julijan.
Prekrasno, da plačeš od
ganuća. Mada ono koji čitaju ove stranice znaju o kojem se ganuću radi.
Čudimo se kako se novinar i fratar ne upitaju zašto prijašnja čestitanja
Bajrama nisu doprinijeli miru u BiH. Jer, kaže se, “prvi put nakon rata”. To
jest, prije rata to je bilo nazaobilazno.
Imali smo dakle priliku
za provjeriti plodove “međureligijskog dijaloga”, čestitanja Bajrama i ostalih
gluposti upravo pred rat. Slavilo se to na veliko, samo što se umjesto
svjetlećih, proslavnih raketa koristilo one prave i bučnije, nimalo “nebeske”
već zemljane i paklene kao i što je njihov međureligijski dijalog i čestitanja nevjerovanja
u Krista koji slikovito pokazuje kojim plodovima se može dičiti. Gdje vam je
dakle mir koji ste potpomagali i izgrađivali vašim čestitanjem?
Cinizam povijesti koja
nam se ruga u lice jest što se ovaj sram dogodio baš u Šarenoj džamiji, tako dobro
spomenutoj od našeg Andrića u Travničkoj
hronici. Cinizam postaje skoro drsko zajedljiv, tjerajući na granicu
balkanskog grohota kad se uzme u obzir da jedan od znakovitih likova Andrićeve hronike jest upravo jedan mladi fratar
po imenu fra Julijan, eto baš imenjak današnjeg i nestretnog fra Julijana
Madžara.
Pogledati ćemo detaljno
iscrpni opis kojeg ostavi na papiru Andrićev genije za sva vremena, jer ako
hoćeš uronuti u Bosnu ne možeš mimoići njenog privilegiranog poznavaoca. No,
ovdje se ne upoznaje samo Bosna. Još je puno, puno toga ocrtano na ovoj
biografiji vjera, kultura i mentaliteta ovog tako malog ali značajnog prostora. Jer upravo je ova regija bila izložena, bolje reći primorana kroz stoljeća
na „suživot“ četiri glavne vjere i svjetonazore (u ono vrijeme bio je i
priličan broj židova u Bosni).
Jako je značajan, dalekosežan i slikovit razgovor vođen u austrijskom
konzulato između mladog sekretara francuskog konzulata, Defosea, i jednako
mladog fra Julijana. Crna slova su moj naglasak značajnih misli. Eventualno
popraćam Andrićev tekst svojim komentarima:
„Fratri, ukoliko su
i oni nešto govorili, žalili su se na Turke, na globe i progone, na tok
istorije, na svoju sudbinu, i pomalo na ceo svet, sa onom čudnom i tipičnom
nasladom sa kojom svaki Bosanac voli da govori o teškim i beznadnim stvarima.
U takvom društvu, u kome je svak
gledao da kaže samo ono što bi želeo da se zna i širi dalje a nastojao da čuje
samo ono što je njemu potrebno i što drugi kriju, naravno da razgovor nije
mogao da se razvije i uzme prirodan i srdačan tok.
Kao dobar i taktičan domačin fon
Miterer (opaska: austrijski konzul) nije dopuštao da govor pređe na predmete koji bi mogli izazvati
raspru. Samo su se fra Julijan i Defose odvojili i kao stari poznanici
raspravljali malo življe.
Bosanski fratar i mladić iz
Francuske imali su očigledno još od onog prvog susreta na Kupresu osećanja
simpatije i poštovanja jedan prema drugom. Docniji susreti u Gučoj Gori samo su
ih još više zbližili. Obojica mladi, vedri i zdravi ljudi, oni su silazili u razgovore pa i u prijateljsku prepirku sa
zadovoljstvom, bez zadnjih misli i lične sujete.
Izdvojivši
se malo i posmatrajući kroz zamagljeni prozor gola drveta posuta sitnim snegom,
oni su razgovarali o Bosni i Bosancima. Defose je tražio podatke i objašnjenja
o katoličkom življu i radu fratara. A zatim je i sam kazivao svoje dosadašnje
utiske i iskustva, iskreno i mirno.
Fratar je odmah video da 'mladi
konzul' nije gubio vreme u Travniku, nego da je sakupio mnogo podataka o zemlji
i narodu, pa i o katoličkom življu i radu fratara.
Obojica su se slagali da je život u
Bosni neobično težak i narod svih vera bedan i zaostao u svakom pogledu. Tražeći razloge i objašnjenja tome stanju,
fratar je sve svodio na tursku vladavinu i tvrdio da nikakvog boljitka ne može
da bude dok se ove zemlje ne oslobode turske sile i dok tursku vlast ne zameni
hrišćanska. Defose nije hteo da se zadovolji tim tumačenjem, nego je tražio
razloge i u hrišćanima samima. Turska
vladavina stvorila je, tvrdio je on, kod svojih hrišćanskih podanika izvesne
karakteristične osobine, kao pritvorstvo, upornost, nepoverenje, lenost misli i
strah od svake novine i svakog rada i pokreta. Te osobine, nastale u stolećima
nejednake borbe i stalne odbrane, prešle su u prirodu ovdašnjeg čoveka i
postale trajne crte njegovog karaktera. Nastale od nužde i pod pritiskom,
one su danas, i biće i ubuduće, velika prepreka napretku, rđavo nasleđe teške
prošlosti i krupne mane koje bi trebalo iskoreniti.
Defose nije krio da je iznenađen uporstvom
kojim se u Bosni ne samoTurci nego i ljudi svih ostalih vera brane od svakog
uticaja, pa i najboljeg, opiru svakoj novini, svakom napretku, pa i onom koji
je moguć i pod sadašnjim prilikama i zavisi samo od njih. Dokazivao je svu
štetnost te kineske ukočenosti, takvog zaziđavanja od života.
-Kako
je mogućno-pitao je Defose-da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar
onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju kad je narod u njoj
podvojen kao nigdje u Evropi? Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i
oskudnom komadiću zemlje. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali
svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem
svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde,
samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i
njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov
napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti
načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz
protivnog pravca.
Fratar ga je slušaosa osmejkom
čoveka koji smatra da zna stvari i nema potrebe da svoja znanja proverava ili
proširuje. Očigledno rešen da mu
protivreči po svaku cenu, on je dokazivao da njegov narod, s obzirom na prilike
u kojima se nalazi, može da živi i postoji samo ovakav kakav je, ako ne želi da
se odrodi i propadne.
[Franjevac služi svetu misu pred hrvatskim katoličkim pukom, središnja Bosna, oko 1900. Obratimo pažnju kako svećenik gleda licem prema oltaru na kojem prinosi Žrtvu Boga Sina, što je upravo Sv. Misa. Isus Krist je i Žrtva i Svećenik koji prikazuje Žrtvu. Svećenik koji služi misu to čini u osobi Isusa Krista. Tako se slavila Sv. Misa od apostolskog doba do malo iza Drugog Vatikanskog Sabora. Svećenik ne okreće leđa vjernicima, kako to danas pogrdno neki tumače i rugaju se pri tom iskonskoj vjeri Crkve, već gledajući Boga u lice prikazuje Žrtvu i za narod. Sav ritual odiše time da je Bog na prvom mjestu. Okrećući se prema narodu, oltar dobiva tumačenje kao da bi bio "stol" za blagovanje, ali oltar je upravo mjesto na kom se žrtvuje. Po uzoru na sliku Starog Zavjeta, i u Novom stalni oltari su morali biti od kamena. Upravo su protestanti ti koji inzistiraju da oltar bude napravljen od drveta, jer je stol od drveta i na stolu se jede. Henrik VIII nakon pobune protiv Rima rušio je kamene oltare katoličkih crkava u Engleskoj i od njih pravio stepenice za ulaz u anglikanske crkve. Tako bi anglikanci gazili prijašnji oltar kad bi išli na svoje svetogrdne mise. S vremenom, promijenili su i ritual svećeničkog reda, izostavljajući spomen i nakanu prinošenja misne žrtve. Time je anglikanska misa postala ne valjana, osim što je svetogrdna.]
Defose mu je odgovarao da jedan
narod, ako počne da usvaja zdraviji i razumniji način života, ne mora zato da
se odrekne svoje vere i svojih svetinja. Po njegovom mišljenju upravo fratri bi
mogli i morali da rade u tom pravcu.
-Eh, dragi gospodine - govorio je
fra Julijan sa onom koketerijom koja je svojstvena ljudima koji brane
konzervativne teze - eh, lako je vama govoriti o potrebi materijalnog napretka,
i o zdravim uticajima, i kineskoj ukočenosti, ali da smo mi bili manje kruti i otvarali vrata raznim „zdravim
uticajima“, danas bi se moji parohijani Pero i Anto zvali Mujo i Huso.
-Dozvolite, ne treba odmah ići u
krajnost, u tvrdoglavost.
-Šta ćete? Mi smo Bošnjaci ljudi
tvrde glave. Takve nas svak zna i po tome smo čuveni – govorio je fra Julijan
sa onom istom samodopadnošću.
-Ali, izvinite, što se vi brinete
kakvi ste u očima drugih ljudi i šta o vama misli i zna? Kao da je to važno!
Važno je koliko čovek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje
sredine i svoga potomstva.
-Mi čuvamo svoj stav i nitko se ne može pohvaliti da nas je naterao da
ga promenimo.
-Ali oče Julijane, nije važan stav,
nego život; stav je u službi života; a gde vam je ovde život?
Fra Julijan upravo zausti da, po
običaju, kaže neki citat, kad ih domaćin prekinu u razgovoru. Fra Ivo se bio
digao. Crven od dobrog ručka, on je biskupski pružao svima redom svoju tešku,
debelu ruku, kao omanji jastuk, i teško dišući i šišteći uveravao da je zima i
mećava, da je do Doca daleko i da im valja kretati, ako žele za vida da stignu.
Mladić
i fratar se rastaše sa žaljenjem.“ (str. 281)
Očigledno je da je razlika između Andrićevog fra
Julijana, i današnjeg fra Julijana Madžara, kao između neba i zemlje. Fra
Julijan iz 1809 znao je da je jedini način njegove opstojnosti, i njegovog
(kršćanskog) puka usred Osmanlijskog Carstva upravo isključivost njegove vjere: ili je katolik, ili nije. I zbog toga,
ili će njegov župljanin biti Pero, ili Huso. Nema sredine. Jer ako ima Istine,
i ako je Istina Isus Krist, kao i Put i Život, onda ili sam s Isusom, Sinom
Božjim, ili nisam. Ili ću ostati Ante, ili ću postati Mujo. Ne postoji
mogućnost za „nešto treće“. Taj izbor, makar eventualno i dopustili da ne
dovodi do „Muje i Huse“, nužno vodi gubljenju i nestanku Pere i Ante.
Uostalom, fra Julijan nije govorio uprazno, dobro je znao
što se događa na ovim prostorima. Još uvijek u XIX stoljeću, kojih dvadesetak
godina kasnije, poturčiti se jedan od najznamenitijih poturica, srbin Mihajlo
(Mićo ) Latas, docnije poznat kao Omer Paša Latas, nakon dvadeset godina
meteorskog uspona u vojnoj karijeri Turskog Imperija.
[Bosanski muslimani ne mogu ga ni pogledati. Napr., na jednom blogu piše o njemu: "Ovo je zlikovac Latas. Ko bude pravio hronologiju zločina nad Bošnjacima, može najvažniji period tih zločina nazvat: Od Omer paše Latasa do Radovana Karađića. Jer nakon prvog i nakon drugog zločinca, ništa više nije bilo isto u bošnjačkoj istoriji. Oni su napravili radikalne promjene, ali najgore po Bošnjake". Tako oni misle, ali Omer Paša je vjerno izvršavao zadaću zadanu mu od Sultana prema bosanskim poturicama agama i begovima koji su bez mjere i sućuti pritiskali kršćansku "raju". Ruka mu nije drhtala; moguće je da mu je i njegovo srpsko porijeklo i činjenica vlastitog poturčivanja gonjeno ne nekom radošću ili zaljubljenjem u Islam, već pogurano prisilnim bježanjem iz Like, ulilo gađenje prema novim "drugovima": Oko tisuću najuglednijih aga i begova je pozatvarao, a oko 400 poslao okovane u Carigrad. Bio je sposoban vojskovođa i gušio je bune koje su se dizale po dekadentnom Turskom carstvu, od Bosne do Mezopotamije i Sirije. Pri gušenju bune na Kreti, računajući sa malim sredstvima, odlučuje povuči se sa mjesta vrhovnog turskog vojskovođe. Učestvovao i u glasovitom Krimskom ratu. Njegova flota je poražena od ruske na posljednjoj pomorskoj na jedra kod Sinope.]
Otac Sofronije mu je bio „strastveni kockar i ženskaroš“,
austrijski niži činovnik u Lici. Najverojatnije kocka ga je dovela do traćenja
dobre količine državnog novca, sramotu koju je na sebe prenio njegov sin
Mihajlo i zbog čega ja morao pobjeći u Bosnu u svojoj 21. godini. Može se
nagađati da je to razočaranje, ili sigurno poniženje te bijeg pred austrijskom
vlasti doprinuo njegovom poturčenju. Čin koji s druge strane govori o njegovoj
nedosljednosti i spremnosti na sve da se dočepa „položaja i boljeg života“. Naknadno
ćemo se vratiti na Omera i na njegovu ulogu u Bosni i odnos prema kršćanima i
fratrima.
Znao je dakle Andrićev fra Julijan o čemu govori, nešto
što se totalno poklapalo sa stvarnošću i mišljenja fratara i realnosti
poturčenja. Zbog mnogo razloga Andrić mora biti bezmjerno mrzak i nepodnošljiv
današnjim potomcima poturica. Jer istina peče i proklinje kad se u njoh ne
hodi.
Za našu pripovijest bitan je sada sljedeći element,
savršeno prikazan posljednjim, oproštajnim razgovorom između Defosa i fra
Julijana. Dok se prvi razgovor odnosi više na vjeru i isključiv stav prema
njoj, ovaj se dotiče u znatnoj mjeri na njenu primjenu u političkom životu i
stavu prema modernim pitanjima. Postupamo analogno prvom prikazu.
„p. 347. Mladi
Defose boravi svoje posljednje dane u Travniku. On čeka samo da naiđe prvi
kurir iz Carigrada ili Splita za Pariz pa da sa njim putuje zajedno.
Premešten
je u Ministarstvo, ali je već obavešten da će još ove godine biti upućen na
Ambasadu u Carigrad. Građa za njegovu knjigu o Bosni potpuno je spremna.
Zadovoljan je što je upoznao ovu zemlju i srećan što može da je napusti. On se
borio sa njenom tišinom, sa mnogobrojnim odricanjima, i nepobeđen i vedar sad
odlazi.
Pre
odlaska, o Maloj Gospojini, posetio je zajedno sa gospođom Davil manastir u
Gučoj Gori. Zbog posve ohladnelih odnosa između Konzulata i fratara Davil nije
hteoda pođe s njima. A ti odnosi su bili zaista više nego hladni. Sukob između
carske francuske vlade i Vatikana bio je u to vreme na vrhuncu. Papa je bio
zatočen, Napoleon ekskomuniciran. Fratri nisu već mesecima dolazili u Konzulat.
Pa ipak, blagodareći gospođi Davil, gučegorski fratri su ih primili lepo. Defose je morao da se divi u sebi načinu na
koji su fratri umeli da odvoje ono što duguju lično ovim gostima od onoga na šti
ih obavezuju njihov poziv i ozbiljno svaćana dužnost. U njihovom držanju
bilo je i onoliko uzdržljivosti i uvređene ozbiljnosti koliko traži njihovo
dostojanstvo, i onoliko srdačnosti koliko zahtevaju zakoni drevnog gostoljublja
i osnovne čovečnosti koja mora da vlada iznad svih trenutnih sukoba i prolaznih
stanja. Od svega pomalo i u pravoj meri, i sve zajedno povezano u jednu
savršenu, zaobljenu celinu i izraženo neusiljenim držanjem i slobodnim,
prirodnim pokretima i izrazima lica. Toliko skladnosti i urođenog osećanja mere
na bi nikad očekivao od ovih grubih, otežalih i plahovitih ljudi sa opuštenim
brkovima i smešno podšišanim okruglim glavama.
Tu je
još jednom video pobožnost katoličkog seljačkog sveta, upoznao izbliže život
redovnika svetog Franciska, „bosanskog formata“, razgovarao i prepirao se još
jednom sa „gospodinom svojim protivnikom“, fra-Julijanom.
Bio je
topao i lep praznični dan, u najbolje doba godine, kad je voće već zrelo a
lišće još zeleno. Glomazna, belo okrečena manastirska crkva brzo se punila
seljačkim svetom u čistim stajaćim haljinama, kod kojih je preovlađivala bela
boja. Pred početak „velike mise“ ušla je i gospođa Davil u crkvu. Defose
jeostao u šljiviku sa fra-Julijanom, koji je bio slobodan. Tu su šetali u
razgovoru.
Raspravljali su, kao i uvek kad bi se videli, o odnosima
između Crkve i Napoleona, pa o Bosni, o pozivu u ulozi fratara, o sudbini ovoga
naroda svih vera.
Na crkvi
su bili otvoreni svi prozori i s vremena na vreme je dopirao zvuk
ministrantskog zvonca ili krupan starački glas gvardijana koji je pevao misu.
Ova dva
mlađa čoveka nalazila su uživanja u diskusiji kao zdrava deca u igri. A njihova
diskusija, vođena na rđavom italijanskom jeziku, puna naivnosti, smelih tvrdnja
i jalovog uporstva, kretala se stalno u istom krugu i uvek vraćala na polaznu
tačku.
-Ne
možete vi nas da shvatite – odgovarao je fratar na sve mladićeve primedbe.
-Ja
mislim da sam za ovo vreme dobro upoznao prilike u vašoj zemlji i da sam,
protivno od mnogih drugih stranaca, imao razumevanja i za vrednosti koje ova
zemlja krije, kao i za nedostatke i zaostalosti koje stranac tako brzo vidi i
tako lako osuđuje. Ali dozvolite da vam kažem da mi je često nerazumljiv stav
koji zauzimate vi, fratri.
-Pa ja
vam kažem da ne možete da shvatite.
-Ali
shvatam ja, fra-Julijane, samo ono što vidim i shvatam da ne mogu da odobrim.
Ovoj bi zemlji trebalo škola, puteva, lekara, dodira sa svetom, rada i pokreta.
Ja znam da vi, dok traje turska vlast i dok se ne uspostavi veza između Bosne i
Evrope, ništa od toga ne možete postići ni ostvariti. Ali vi biste, kao jedini
školovani ljudi u ovoj zemlji, morali da pripremate svoj narod na to i da ga
upućujete u tom pravcu. Umesto toga vi se zalažete za feudalnu, konzervativnu
politiku reakcioniranih evropskih sila i hoćete da se vežete zaonaj dio Evrope
koje je osuđen na propast. A to je nerazumljivo, jer vaš narod nije opterećen
tradicijama ni staleškim predrasudama i njegovo mesto bilo bi po svemu na
strani slobodnih i prosvećenih država i snaga Evrope...
-Šta će nam prosveta bez vere u Boga? –
upadao je fratar. – Ta prosveta će i u Evropi trajati kratko i, dok traje,
donositi samo nemir i nesreću.
- Varate
se, dragi fra-Julijane, varate se iz osnova. Malo više toga nemira ne bi
škodilo ni vama ovde. Vi vidite da je narod u Bosni podeljen na tri ili čak na
četiri vere, podeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni
neprelaznim zidom od Evrope, to jest od sveta i života. Pazite da na vama,
fratrima, ne ostane istorijski greh da to niste shvatili i da ste svoj narod
vodili u pogrešnom pravcu i da ga niste na vreme pripremili za ono što ga
neminovno čeka. Među hršćanima Turske Carevine se često, i sve češće, čuju
glasovi o slobodi i oslobođenju. I zaista, jednog dana će i u ove krajeve
morati doći sloboda. Ali davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego
je mnogo važnije postati dostojan slobode. Bez savremenog vaspitanja i
slobodoumnijih shvatanja, neće vam ništa pomoći što ćete se osloboditi
osmanlijske vlasti. U toku stoleća vaš se narod o mnogome toliko izjednačio sa
svojim tlačiteljima da mu neće mnogo vredeti ako ga Turci jednog dana i napuste
a ostave mu, pored njegovih rajinskih mana, i svoje poroke: lenost,
netrpeljivost, duh nasilja i kult grube sile. To, u stvari, i ne bi bilo
oslobođenje, jer ne biste bili dostojni slobode ni umeli da je uživate i, isto
kao Turci, ne biste znali drugo do da robujete ili da druge porobljavate.
Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dana uči u evropski sklop, ali se može
desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima
kojih nigde više nema i koji će joj, kao aveti, sprečavati normalan razvitak i
stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen kako što je danas turski.
A ovaj narod to ne zaslužuje. Vi vidite da nijedan narod, nijedna zemlja u
Evropi ne zasnivaju svoj napredak na verskoj osnovi...
- U tome i jeste nesreća.
-
Nesreća je živeti ovako.
- Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se
veri otaca. A mi je, pored svih svojih grešaka i mana, nismo izneverili iz za nas
se može reći: Multum peccavit, se fidem
non negavit (Mnogo je griješio,
ali vjeru nije porekao), upadao je fra Julijan, zadovoljavajući svoju
strast za citiranjem.
Mladička
raspra se vraćala na polaznu tačku. Obojica su bili uvereni u ono što tvrde, nijedan
se nije jasno izražavao ni dobro slušao ono što drugi kaže.
Defose
je zastao pored jedne prestarele šljive, nakrivljene i obrasle zelenkastim
gustim lišajem.
- Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi narodi koji
se nalaze pod turskom vlašću, i koje se nazivaju raznim imenima i ispovedaju
razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad turska imperija padne i napusti
ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka, jednu širu, bolju,
razumniju i čovečniju formulu...
- Mi
katolici tu formulu odavno imamo. Ta formula je Credo (Vjerovanje) rimske katoličke Crkve. Nama bolje ne treba.
- Ali vi znate da svi vaši sunarodnici u
Bosni i na Balkanu ne pripadaju toj crkvi i da joj nikad neće pripadati. Vi
vidite da se niko u Evropi ne udružuje više na toj osnovi. Prema tome, treba
tražiti drugi zajednički imenitelj.
Iz crkve
se razleže pevanje sakupljenog naroda i prekide ih. Najpre kolebljivo i
neujednačeno pa sve složenije i jače pevali su pomešani žene i muškarci,
seljački jednoglasno i otegnuto:
Zdraaavo tilo Iiisusovo!...
Pevanje
je bivalo sve snažnije. Niska masivna crkva bez zvonika, sa crnim drvenim krovom, sva malko nagnuta od apside
ka pročelju, grmela je i odjekivala kao brod u pokretu, razvijenih jedara na
vetru i pun nevidljivih pevača.
***
[Obratimo
pažnju na ovu značajku: crkva „bez zvonika“. Andrić ostavlja razgolićen taj
podatak i pred očima čitatelja, ali iza njega postoji za Islam suštinski razlog
i objašnjenje, kojeg čitatelj mora biti
svjestan makar se i ne istaknuo. Upravo i u tome leži lukavost pisca koji
otkriva iskonsku islamsku tradiciju a da mora govoriti o njoj niti je
objašnjavati.
Ali
to treba učiniti onaj koji čita, onaj koji ponire u ono vrijeme, ogledalo
sadašnjeg. Po Omarovoj odredbi iz ranog
VII stoljeća u zemljama pod islamskom vlašću nije moglo biti zvona na crkvi.
[Raqqa, Sirija, prije i poslije ISIL-ovog osvajanja. Vjerno izvršavaju propis Omara bin al-Khattab, drugog kalife (634 - 644). Križ i zvono su pokriveni islamskim zastavama na kojima piše: "Nema Boga osim Alaha i Muhamed je njegov Prorok". Neki od Omarovih uvjeta kršćanima su:
"Ako nevjernici žive među muslimanima, u skladu s uvjetima
koje postavlja Prorok - nema ništa loše s tim, pod uvjetom da plati Jizju
islamskoj riznici. Ostali uvjeti su… da ne obnavljaju crkvu ili samostan, ne
obnavljaju one koji su bili uništeni, da hrane tri dana svakog muslimana koji
prolazi njihovim domovima… da se ustanu kada musliman želi sjesti, da ne
imitiraju muslimane u haljini i govoru, niti jašu konje, ne imaju mačeve niti se oružaju s bilo kojom vrstom
oružja; da ne prodaju vino, ne pokazuju križ, ne zvone crkvena zvona, ne podižu
svoje glasove tijekom molitve, da podignu kosu ispred sebe tako da ih lako
prepoznaju, ne potiču nikoga protiv muslimana, i da ne udare muslimana… Ako prekršite te uvjete, nemaju zaštitu."
Tom propisu i poniženju Crkve i kršćanskog
svijeta je svjedok i ckrva-manastir u Gučoj Gori. Kao što je i potvrda turcima
i poturicama da su oni tu koji ovdje vladaju. „Samo ti idi u crkvu, ali vi ste
rajo pod našim nogama“; tako misle muslimani kad ovi javno poniženi idu na
Misu.
Koliko
je to za njih bitno, iznijeto je u drugom velikom Andrićevom romanu, „Na Drini
čuprija“, kad se opisivao slom Otomanskog carstva u Srbiji sredinom XIX st.
„Dolazi jedan zabiti musliman sa svojom obitelji u Višegrad, bježeči od
novosrpske vlasti i da ne bude u zemlji 'gdje zvono kuca'“.
"Nije mu bilo prvih pet godina kad su Turci morali da napuste gradove por Srbiji. Osmanlije su otišle u Tursku, ali njegov otac, Suljaga Mutapdžić, još mlad čovjek, ali već ugledan i jedan od prvih užičkih Turaka, rešio je da pređe u Bosnu, odakle su i bili starinom. Natrpao je decu u krošnje i sa ono novaca što se u tim prilikama moglo izvući iz zemlje i kuća napustio zauvek Užice. Sa onih nekoliko stotina užičkih muhadžira prešao je u Bosnu, gde je bila još turska vlast, i nastanio se se porodicom u ovoj kasabi, gde je odranije živela jedna grana Mutapdžiča-Užičana. Ovde je proveo desetak godina i upravo je bio počeo da osigurava svoje mesto u čaršiji, kad je došla austrijska okupacija. Oštar i nepomirljiv čovek, on je smatrao da nije vredelo bežati od jedne hrišćanske vlasti da bu se živelo pod drugom. Godinu dana posle odlaska Austrijanaca, on je opet sa celom porodicom napustio Bosnu, zajedno sa još nekoliko porodica koje nisu htele da vek provode u zemlji 'gde zvono kuca', i preselio se u Novu Varoš, u Sandžaku."
Tolika je
njihova ogavnost na sve što je kršćansko.
Prije nekoliko godina pričali su mi jedan vic kako sada muslimani kad piju kavu u Mostaru ne dižu više glave unazad... da ne bi slučajno vidjeli križ na Humu i franjevački zvonik koji dominiraju gradom.
[Križ dominira gradom. U prvom planu zgrada gimnazije napravljene od Cara Franje Jospia. "1898. godine je izgrađeno prvo krilo današnje zgrade gimnazije, i to ono krilo do šetališta, a kasnije, 1902. godine dograđeno je i drugo krilo, te je tako zgrada dobila današnji izgled. Raspisan je i konkurs za izbor direktora i jednog nastavnika i to na tri jezika - njemačkom, mađarskom i „zemaljskom ili bosanskom“ (kako su tada nazivali jezik kojim se govorilo u BiH). Tada su konkursi redovno objavljivani u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu. Za prvog direktora izabran je profesor Martin Beđanić, a za prvog nastavnika Antun Pichler, koji te 1898. godine doseljava u Mostar iz Zagreba i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u istoj toj gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, istoriju, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. U prvi razred je te 1898.godine upisano 65 učenika i to „8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i 1 Jevrejin“. Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago NovaSloboda.ba"]
(Postulanti dviju franjevačkih provincija)
Imajući u vidu Omarove uvjete kršćanima iz VII stoljeća i Andrićevo povijesno svjedočanstvo (zašto ga muslimani tako mrze?), znamo da nije riječ o vicu.
Ponovo, neprijatelji križa nalaze jadnike za saveznike. Opet jedan bosanski današnji fratar, fra Ivo Marković, tvrdi: "Kada dođem u Mostar i pogledam u taj toranj i križ nad Mostarom, zastidim se kao kršćanin i vjernik", i muslimani ga citiraju.
Smeta križ i Vlatku Kraljeviću (bivšem ambasadoru BiH). Biskup Perić mu odgovara:
"– Vidite li da to smeta nekima u gradu?
Čudim Vam se da tako govorite. Vi katolik! Možda nekima smeta u gradu što ima 40 munara, pa nitko ne postavlja pitanje ni da se munare visinski skrate ni da se brojčano smanje. Evo ovdje džamije na Balinovcu: kažu da se ne vidi da itko u nju ulazi, niti da iz nje izlazi, a svaki dan izvija se po nekoliko puta glas iz kutije da sve ječi ovim dijelom grada... Što biste to Vi s križem?
– Skratiti ga za trećinu.
Čuj, za trećinu? Mislite da nikomu ne bi smetao ako bi se skratio za trećinu?
– Sigurno ne bi.
Skratiti ga za trećinu od postolja ili s vrha? Onima kojima smeta, smeta im i onaj mali križić koji je ondje podignut 1994. godine...
Humski je križ naša religiozna antena koja povezuje nebo sa zemljom, a ljudsko s božanskim. Križ je antena naših osjećaja, misli, riječi i djela. On je, s jedne strane, naš prijamnik koji nam prenosi vijesti i milosti od Boga, a, s druge strane, naš odašiljač koji naše molbe i zazive prenosi svemogućemu Bogu – Presvetomu Trojstvu.
Jubilarni križ ne kanimo skraćivati. A još manje uklanjati. Mi ćemo mu se duboko klanjati! U duhu i istini. Mogu ga samo nasilnici ovoga svijeta rušiti. U ime protuslovna pojma ‘pozitivne diskriminacije’."]
***
Obojica zastadoše trenutak u govoru. Defose je hteo da
zna tekst ove pesme koju narod peva sa toliko pobožnog zanosa. Fratar mu je
prevodio reč po reč. Smisao pesme ga je podsećao na drevnu crkvenu pesmu:
Ave verum corpus natum
De Maria virgine...
(Zdravo tijelo istinito rođeno
Od Marije djevice...)
Dok je
fratar tražio reč i za drugu strofu, mladić je rasejano pratio njegov napor, a
u stvari je slušao samo tešku, jednostavnu, tužnu i sirovu melopeju koja mu je
dolazila čas kao složno blejanje beskrajnog stada ovaca, čas kao hujanje vetra u
crnim šumama. I jednako se pitao je li
mogućno da taj pastirski lelek kojim odjekuje pognuta crkva izražava istu misao
i istu veru koju i pevanje ugojenih i mudrih kanonika ili bledih seminarista po
francuskim katedralama. «Urjammer!» (Drevni,
iskonski jad) pomislio je u sebi sećajući se Davilovog i fon Mitererovog
mišljenja o Musinoj pesmi i što čovek okreće glavu od neodoljivo tužnog
predela.
[Ovdje
se vara Defose. Istina je da je Francuska crkva, bolje reći Crkva u Francuskoj,
bila doslovno presječena Buržoaskom Revolucijom i naknadnim progonom. Jakobinci
nisu dozvoljavali bilo koji autoritet mimo njihovog, svjetovnog. Zato su
pružali mogućnost kleru za legalni opstanak, ali pod uvjetom da priznaju da
iznad svjetovne vlasti nemaju druge moći ni autoriteta kojem se podložiti. To
je očito značilo otpad od vjere svakom svećeniku koji bi potpisao tu odredbu.
Tako su nastali tkzv. „ustavni“ svećenici, skoro polovica od ukupnog broja
klerika. Vjerni svećenici su međutim bili proganjani, to jest utamničeni i smrtno
kažnjavani. Na tisuće svećenika u
Francuskoj bilo je ubijeno od vlasti. Cijela regija Vandee bila je sravnjena sa
zemljom, kojih 300.000 žrtava katolika bilo je tu.
[Zastava katoličkih proturevolucionarnih francuskih boraca u La Vendèe. Izražen lik Srca Isusova i znak krune. "Bog i Kralj" bio im je geslo protiv Jakobinaca. Rat je vođen od 1793 do 96. Smatra se pretečom "konačnog rješenja". Cijela regija je bila sravnjena sa zemljom. Dolje, znak Srca Isusova koje su vojnici nosili na odjeći sa istim geslom Bog i Kralj.]
Dakle,
Defose se tu jako varao, jer se htio varati. U Francuskoj je postala, u
podzemlju, ista ona Crkva kao i u Bosni. Crkva isključiva, koja nije htjela
saviti šiju pred zlim. Svećenici (i biskupi) koji bi uspjeli izbjeći smrti ili
tamnici – a to je često bilo jednako smrti zbog surovih okolnosti robijanja,
ili smrti na molo 2dužem štapu“ – prikrivali bi se u kućama vjernika i u
bespućima. Tu bi se potajno slavile svete mise i poučavao puk u vjeri. Tako je
i Sv. Ivan Arški kao djete primio pričest u svojoj obiteljskoj kući zbog
progona. Tajno je bio organiziran i pouk bogoslova i ređenje novih svećenika u
tim iznimno teškom okolnostima.
Primjer
te „isključivosti“, to jest jednostavno vjernosti, bila je i Marija Antonieta –
od revolucionara ogovarana i lažno optužene za mnoga nedjela -, koja pri samom
času svog pogubljenja nije htjela primiti ispovijed i pričest iz ruku jednog
svećenika konstitucionaliste. Jer makar njegova misa i pričest bili valjani –
nije gubio svećenički red svojim grijehom -, nije dopušteno katoliku primiti sakramenat
od otpadnutog svećenika. Marija Antonieta mogla je imati propuste i greške u svojoj ulozi kraljice - nešto što Revolucija nije "popravila", naprotiv - ali je optužena na smrt dala lekciju dostojanstva i dosljednog vjerskog stava.
Defose,
takva „isključiva“ Crkva postojala je u tvojoj domovini, i krvlju mučenika se
ovjenčala. Ti u Bosni jednostavno si naišao na tu istu Crkvu, makar pod drugim
vanjskim običajima i okolnostima.]
Tu Defose i fratar nastaviše razgovor, izmenjujući udarce
od kojih je svaki od njih ostajao na svom mestu.
- Otkako
sam došao u Bosnu, ja se pitam kako da vi, fratri, koji ste videli sveta i
učili škole, koji ste u suštini dobri ljudi, istinski altruisti, ne vidite šire
i slobodnije, ne shvatite zahteve vremena i ne osetite potrebu da čovek priđe
čoveku, kao takav, da zajednički potraže dostojniji i zdraviji način života...
- Sa
jakobinskim klubovima!
- Ali
oče Julijane, jakobinskih klubova već odavno nema ni u Francuskoj.
- Nema
ih, jer su prešli u ministarstva i u škole.
- Al vi
ste ovde bez škola, bez ičega, i kad jednog dana civilizacija stigne do vas vi
nećete više moći da je primite i ostaćete rasparčani, zbunjeni, bezoblična
masa, bez pravca i cilja, bez organske veze sa čovečanstvom i sa svojim
sunarodnjacima, pa i sa najbližim sugrađanima.
- Ali sa verom u Boga, gospodine.
- Sa
verom, sa verom! Pa niste vi jedini koji verujete u Boga. Veruju milioni ljudi.
Svaki na svoj način. I to ne daje nikom pravo da se izdvaja i zatvara u neku
nezdravu gordost, okrećući leđa ostalom čovečanstvu, često i svom najbližem.
Iz crkve
poče da izlazi narod, iako je seljačka pesma još trajala i ječala kao
zaljuljano zvono čiji se zamasi smanjuju. Pojavi se i gospođa Davil i prekide
diskusiju bez kraja.
Ručali
su u manastiru a zatim krenuli natrag u Travnik. Fra Julijan i Defose su se
zadirkivali još i za ručkom. A zatim su
se rastali, zauvek, oprostivši se kao najbolji prijatelji.“
Ovo je doista bilo izmjenivanje udaraca nakon kojih bi
obojica ostajali na svom mjestu. Ali ovaj dio razgovora je fundamentalan za
shvatiti razliku između dva radikalno različita poimanja svijeta. Defose možda
toga nije ni svjestan; ono što je bitno jest da je on doslovce upio filozofiju
i svjetonazor totalno laicističkog pogleda na svijet. Možda Defose to ne zna,
ali njegove riječi i stavovi odraz su masonske konstitucije iz 1738., prema W. J. Hughan:
[«Mason
je obavezan po svom Članstvu izvršavati Moralni Zakon, kao pravi Noahida; i ako pravilno shvati Umijeće, nikad neće biti Glupi Ateist,
niti Nevjerni Slobodnjak, niti će djelovati protiv Savijesti. U stara vremena Kršćanski Mason je bio zadužen
izvršavati Kršćanske običaje svake
Zemlje kojom bi putovali ili gdje bi radili: Ali kako e Masonerija osnovana u
svim Nacijama, čak i različitih Religija, oni su danas obavezni prihvaćanjem
onog s čime se slaže Religija bilo kojeg čovjeka (dopuštajući svakom Bratu
imati njegove osobne stavove), to jest, biti Dobri i Ispravni Ljudi, Ljudi
Časti i Poštenja, preko svih Imena, Vjera ili Uvjerenja kojima bi se mogli
razlikovati: jer svi se oni slažu u 3 velika Noina Principa, dovoljna da održe
Temelje Lože. Tako Masonerija postaje
Centrom njihovog Ujedinjenja i srećnog življenja izmirenih Osoba koje bi inače
morale ostati na vječnoj Udaljenosti.» Ustav Slobodnih Masona, po W. J. Hughan, Načela, A. D. 1738]
Prema
ovom nacrtu, dakle, moguće je imati mir i napredak bez Boga i jedine vjere. I to je stalno trubio Defose u uši fra Julijanu. Upravo ovo isto, istu
ovu filozofiju koju je mladi sekretar upiio ispod kože preko obrazovnih institucija revolucionarsne
Francuske. Međutim, generacija fra
Julijana bila je čvrsta kao kremen; ispunjena iznutra čistom vjerom, bila
je otporna na strani utjecaj kao komad granita usred rijeke čije srce nije
mokro, ostajući kakvim je i bilo kad su ga tu ubacili.
Ali samo jednu generaciju nakon fra Julijana počinju se
otvarati pukotine među fratrima Bosne Srebrene. Fratar, svećenik i narodni
prosvjetitelj Ivan Franjo Jukić (1818-57) kao da zaboravlja svoje redovništvo i
posvećuje se zdušno inkulturacijom i podizanjem kulturnog nivoa i nacionalne
svijesti svog naroda. Fra Jukić tako zauzima slične pozicije prosvjetljitelja
tipa Dositeja Obradovića (1739 – 1811; njegov slučaj je dosta paradigmatičan.
Napušta kaluđerstvo i putuje po Evropi u njenom najburnijem razdoblju. Upija
ideje francuske ilustracije i racionalizma, dakle, potpuno Defoseov čovjek),
Jerneja Kopernika (1780 – 1844), Vuka Karadžića (1787 - 1864), Ljudevita Gaja –
s kim je imao direktnu prepisku i suradnju - i Petra II Petrovića Njegoša (1813
– 51), s tim da se možda Njegoš ponajviše od svih njih bavio i duhovnim
pitanjima. Možda zbog njegovog položaja kao Vladike, ali je činjenica da je o
fra Jukiću upozorio bečki dvor austrijski konzul Atanacković. Isti je 1844
pisao Meternihu u Beč žalosne riječi i upozorenje da je Jukić „revolucionar i ravnodušan prema religiji, antiaustrijski raspoložen“ (uzeto od
Ferde Šišića: Bosna i Hercegovina za vezirovanja Omer Paše Latasa, Subotica,
1938. Navedeno od Naska Frndića u „Refleski hrvatskog narodnog preporoda u
Bosni“).
No, onda je fratarsko tkivo bilo čvrsto i fra Jukić brzo
bio upozoren, te crkvene vlasti se ogradiše od njega. Docnije nije čak mogao ni
djelovati kao fratar u Bosni.
Kap koja je prelila čašu – činjenica vrlo bitna za naše
razglabanje – bio je njegov naivan i neoprezan odnos prema Omer Paši Latasu. Uz
bitnu napomenu da je ova „naivnost“ bila plod odstupanja od onog stava kojeg je Andrićev fra Julijan (i doista
fratri su takvi bili u onom prelomnom vremenu) imao prema Defoseovim
prijedlozima. „Šta će nam prosvjeta bez vjere u Boga“, tu misao nije smio
odbaciti fra Ivan Franjo Jukić. A on je s jedne strane djelovao kao neka vrsta
tehničkog suradnika sa Ljudevitom Gajem, a s druge je politički ulagivao Omer
Paši. Imali su, navodno, veliko povjerenje jedan u drugoga i fra Ivan je imao
dopuštenje uvijek pristupiti kod Paše.
Koji je bio razlog takvog ponašanja? Napoleon je bio
vojnik i sluga Francuske Revolucije koju je trebalo izvesti u cijelu Evopu i
zasoliti je novom solju racionalizma i pozitivizma. Veliki neprijatelj bio je
Stari Poredak još uvijek predočen Austrijskim i Ruskim imperijima. Stoga je na
Balkanu proturao u isto vrijeme novi nazor na svijet kao i novo političko
uređenje koje će oslabiti velikog protivnika Revolucije. Zbog toga osniva
Ilirske provincije nakon poraza Austrije. U isto vrijeme podržava nacionalne
pokrete, stvaranje novih državnih jedinica zasnovane na sekularnoj viziji.
To je ona inicijativa prema kojoj će fra Julijan zauzeti
svoj nesalomljivi stav:
„- Otkako sam došao
u Bosnu, ja se pitam kako da vi, fratri, koji ste videli sveta i učili škole,
koji ste u suštini dobri ljudi, istinski altruisti, ne vidite šire i
slobodnije, ne shvatite zahteve vremena i ne osetite potrebu da čovek priđe
čoveku, kao takav, da zajednički potraže dostojniji i zdraviji način života...
- Sa
jakobinskim klubovima!
- Ali oče Julijane, jakobinskih
klubova već odavno nema ni u Francuskoj.
- Nema
ih, jer su prešli u ministarstva i u škole.
- Al vi ste ovde bez škola, bez
ičega, i kad jednog dana civilizacija stigne do vas vi nećete više moći da je
primite i ostaćete rasparčani, zbunjeni, bezoblična masa, bez pravca i cilja,
bez organske veze sa čovečanstvom i sa svojim sunarodnjacima, pa i sa najbližim
sugrađanima.
- Ali sa verom u Boga, gospodine.“
Kao da bi mu rekao: „što će mi Hrvatska država ako je bez
Boga“. Fra Julijan dakle ne nasjeda na prijedloge francuskog konzulata.
Ali fra Ivan Franjo Jukić guta tu tabletu.
Fra Jukićev stav prema Latasu odražavao je zabludu i na
političkom polju, osim što je kao fratar napravio katastrofalnu grešku iz
vjerske perspektive. Njegov politički stav bacao je korijenje u ilirski
prosvjetiteljski pokret i reivindikaciju. Samostalnost hrvatskog naroda,
ravnopravnost sa drugim evropskim narodima i
savezništvo sa muslimanskim življem u Bosni. Ovakav pogled protegnuti će se
do na ustašku viziju „muslimana, našeg
cijeća“, apsurdna i pogana misao gdje bi je god našao. Naime, sve upućuje
da je fra Ivan Franjo Jukić tražio neku vrstu spone između Bana Jelačića i Omer
Paše Latasa.
“Ti su se mjeseci cinili Jukiću najsretnijima u životu, jer mu je uz drugu knjigu »Bosanskog prijatelja« izašao u Zagrebu o Gajevu trošku »Zemljipis i poviestnica Bosne.« To je povuklo Jukića da u rujnu te
1851. godine otputuje u Zagreb i kratko se zadrži, možda i zbog diplomatskog posla po Latasovu nalogu.
Nairne, njih dvojica su se bili toliko zbližili, da se
Latas u jednoj prilici bio Jukiću najintimnije povjerio. Evo kako je to Ivan Franjo
opisao: »Jedne večeri nakon večere ponapivši se dobro, bili smo sami, reče mi: 'Franjo, šta se tebi čini, bi li ja mogao
biti bosanski kralj?' Odgovorim mu u
svom zanosu: 'Eccellenca, zašto ne. Za vas su dušom i tijelom i glavom i malom
i crnogorski i srpski knezovi, Jelačic će vas sigurno podupirati, a najvjerovatnije
je, da će s varna i u savez stupiti, buduć Madarska satrvena, Austrija
oslabila, a vi imate uza se odanu vam i vjernu vojsku. Bosanske ste Turke potrli, hrišćcani bi i katolici svi
lis tom uz vas pristali ... ' Na što mi
Orner odgovori: 'Boga mi, Jukiću, ti
dobro govoriš. Ja sam o tom mislio, i još ću se misliti, ali ti tog nikom ne
kazuj 0 živu glavu . .. , «” (Sabrana djela Ivana Franje Jukica, knj. I,
navedeno u spomenutom članku N. Frndića).
Evo greške fra Jukića: pozdaje se u jednog otpadnika,
poturice i oportuniste. Što je bila zadana riječ Omer Paše? Samo ono što bi njemu koristilo. Stavio se bio u službu
Sultana i zdušno je zgazio bosanke age k’o gnjidu jer su u prvom redu smetali
carstvu. Nije sigurno imao ni velike simpatije prema tim zlikovcima koji su
mučili kršćansku raju preko svake mjere, i to na neviđen način za samu Tursku.
Nije zgoreg spomenuti da genocid armenaca krajem prvog svjestkog rata i
neposredno nakon istog ne izvršava Sultan, već sekularni Ataturk. Makar trulo,
tursko carstvo je bilo carstvo koje je nastojalo očuvati neki red unutar svojih
granica. Između ostalog i zbog straha od strane intervencije, kakvom je bila
austrijska okupacija Bosne i Hercegovine tridesetak godina kasnije, 1878.
Austrougarski car onda je opravdao njihovo de facto prisvajanje BiH neredom
prouzročenim bosanskim begovima i agama spram kršćanskim pukom i stalnim
bunama.
Ali Omer Paša je bio zapovjiednik turske vojske prije
svega drugog, i čim se pročulo o njegovom besjedovanju sa fra Jukićem
jednostavno ga optuži za navodne sumnjive djelatnosti – makar se fra
Jukićeve “sumnjive djelatnosti” odvijale
pred njegovim očima -, baci u tamnicu i pošalje u Istambul. Fra Jukić je jedva
izvukao živu glavu i spasila ga je intervencija austrijske diplomacije. Ali
više nije mogao zvanično u Bosnu. Umro je u Beču nakon operacije teške bolesti,
žaleći za svojom domovinom za vid koje nije izabrao pravi put za pomoć.
Sažmimo glavne greške fra Ivana Franje Jukića (prve dvije; treća se odnosi na kontekst Balkana na
međunarodnom scenariju uoči Krimskog rata):
1)
Radivši se o svećeniku, posve se
predaje prosvjetljiteljovskoj aktivnosti. Ali gdje mu je ostala vjera pri tome?
Počavati puk na kulturnom planu nije loše samo po sebi, ali posebno jednom
fratru i svećeniku jest ukoliko zapusti evangelizaciju; još bolje: ukoliko ne
stavi Boga na vrh sve te kulturne aktivnosti Drugim riječima, ako ona ne vodi
Bogu. Doista, Jukić izdaje “pisanke”, “bukvare”, i slično, ali ne katekizme
niti vjerske brošure. Dok će njegov prethodnik poput fra Julijana reći: “što će
nam prosvjeta, bez Boga”. Vjerojatno fra Jukić ne primjećuje da se stavio u
službu najobičnijeg prosvjetiteljstva.
2)
Fra Jukića hvata zanos od projekata
jednog otpadnika i poturice, od jednog čovjeka koji poniženog svojim porijeklom,
prihvaća Islam radi probitka. Kako jedan svećenik može vjerovati jednom
poturici, spremnom na sve samo da očuva svoj položaj? Stariji fra Grgo Martić
ga je upozoravao, kao i drugi, ali fra Jukić nije hajao. To govori mnogo o
njegovim naporima. Rekli smo već da je ova inicijativa korijen ustaške
fantazije o “muslimanima kao hrvatskom cvijeću”. Hrvati su trebali vidjeti, a
posebno kler upozoriti ih na to. Hrvati nisu imale sukobe kroz stoljeća ni sa
srbima, ni sa crnogorcima ni sa slovencima (za koje se možda može reći da kao
narod nisu ni postojali. Veću državnost ima Sicilija nego Slovenija milijun
puta. Ili Toscana. Ili Bavarska. Slovenija je čisti proizvod Napoleonovih
ilirskih provincija i njihovog dijalekta. I otok Hvar ima svoj dijalekat.)
Jukić je u stanju da se zanese jednim otpadnikom jer je sam sklonio vjeru sa
svog obzorja.
Podsjetimo se razgovora Defosea i fra Julijana:
«Defose:
Nesreća je živeti ovako.
Fra Julijan: Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se
veri otaca.»
Fra Jukić izgleda da je više u skladu sa Defoseom nego sa
fra Julijanom. Iduća točka to još više naglašava.
3)
Bitan je slijedeći isječak
razgovora francuskog prosvjetljitelja i fra Julijana koji osvjetljuje što
želimo reći:
“- Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi
narodi koji se nalaze pod turskom vlašću, i koje se nazivaju raznim imenima i
ispovedaju razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad turska imperija padne i
napusti ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka, jednu širu,
bolju, razumniju i čovečniju formulu...
- Mi katolici tu formulu odavno
imamo. Ta formula je Credo rimske katoličke Crkve. Nama bolje ne treba.
- Ali vi znate da
svi vaši sunarodnici u Bosni i na Balkanu ne pripadaju toj crkvi i da joj nikad
neće pripadati. Vi vidite da se niko u Evropi ne udružuje više na toj osnovi.
Prema tome, treba tražiti drugi zajednički imenitelj.”
Tko se je na Balkanu najviše uključio u ovaj projekat? Ilija Garašanin, srpski dražavnik i ministar unutrašnjih poslova u istom periodo. Njegove Načertanije (1844), politički program u interesu srpske države – koji se održao tajnim sve do 1906! -, i koji je podrazumjevao stvaranje velike balkanske države pod uniformirajućim utjecajem Srbije i raštrkanih srba po cijelom Balkanu.
Ali nije bila Rusija, već Francuska pokrovitelj ove ideje. Jer Francuska, koliko i Velika Britanija, nisu htjeli konzervativni ruski utjecaj na Balkanu. Do tada je Rusija preuzimala na sebe odgovornost direktne zaštite pravoslavnih unutar Otomanskog Carstva; Francuska XVIII stoljeća (prije revolucije), bila je zaštitnik katolika. Ni napoleonska ni postnapoleonska Francuska nije više pokazivala interesa prema zaštiti katolika pod sultanovom vlašću. Ali nisu htjeli da konzervativna Rusija u usponu, jedina država koja je dotukla Napoleona do koljena, preuzme inicijativu u Evropi. Potrebno je bilo dakle odvojiti srbe od ruskog utjecaja i staviti ih pod prosvjetljiteljski domen, u nove vjetrove koji su puhali Evropom. Svakako liberalni vjetrovi promicani od masonerije svugdje djelujući na ključnim mjestima, bilo preko svog članstva, bilo pod njihovim direktnim utjecajem.
Cilj je bio rušenje Starog Poretka: Bog, Kralj, Domovina. Misao vodilja Starog Poretka bila je nepromjenjiva realnost, čvrste coordínate svake točke u sustavu. Za to je potreban nepromjenjivi
centar, a to je Bog i njegov vječni Zakon. Filozofija realnosti zasnivala
se na objektivnom sudu razuma, dok su život i običaji bili obasjani Dekalogom i
Evanđeljem. Sigurno je da je u Starom Poretku
bilo loših istupa i djelovanja, ali takvi su bili djelo pojedinaca i ne
sustavni.
Politički nazor zasnivao se na aristotelovoj ideji
čovjeka kao društvene životinje – razumni zaključak zasnovan na naravnom zakonu
koji prihvaća skolastika i Sv. Toma – bića koji ima obaveze prema ostalima. Politička aktivnost Novog Poretka zasniva
se na Russeauvoj zamisli čovjeka kao individualnog bića, koji skupa u savez sa
ostalima preko socijalnog pakta;
drugim riječima: ono što vrijedi danas,
sutra možda neće, nego kako se već budemo dogovorili. To će biti osnova
novog demokratskog poretka: društveni pakt zasnovan na centralnosti čovjekog trenutačnog mišljenja i “slobode”. Bog,
dakle, nema više prvu ulogu. Kralj ili Car, uglavnom monarhija, simboli su uređenja koje stavlja Boga na prvo mjesto.
Simboli starog poretka kršćanske tradicije koju je trebalo srušiti.
Cilj je bio, prema tome, srušiti sve kršćanske
monarhije Evrope. Red za redom padale su monarhije – osim Velike Britanije,
simbol pobune protiv Crkve – bilo političkim pritiscima i revolucijama, bilo
brutalnim ubojstvima. Zanimljivo je usporediti ubojstvo Prijestolonasljednika
Fernanda rukom Gavrila Principa (ubojica prikazivan kao heroj u udžbenicima
predratne Jugoslavije) sa ubojstvom portugalskog Kralja Carlosa I 1908. Netrpeljivost
i želja za dokinućem monarhije izražavana je danomice od slobodnozidarskih republikanaca, a ubojstvo je izvršio
mladi Alfredo Costa.
Uvijek su tu neke misleće glave iza zastora, koje
nađu obično mladog fanatika spremnog provesti u djelo njihovu zamisao,
okrutnošću bez granica. Dirljivo je promotriti hrabri istup kraljice Amelije.
Rukom u kojoj je držala buket tek poklonjenog cvijeća nastojala je skloniti
revolver Alfreda Coste, ali bez uspjeha. Vidjevši muža smrtno pogođenog,
uspravila se i tijelom zaštitila tijelo mlađeg sina, ali oružje ubojice se
zaštopalo. Kočija je krenula dalje a iz mnoštva je stigao hitac koji je smrtno
ranio starijeg sina. Mlađi sin je preuzeo prijestolje, nastojao dati ustupke
opoziciji ali nakon dvije godine bio je svrgnut i prognan u Veliku Britaniju.
1898 biti će ubijena u Ženevi Carica Elizabeta, supruga
austrougarskog Cara Franje Josipa. Izvršilac će biti italijanski anarhist Lucheni.
[Andrić posvećuje XVI poglavlje romana 'Na Drini Ćuprija' ovom događaju osvjetljavajući pri tom njegov odraz u Bosni i psihologiju njenih ljudi:
"Tako su tekle i posljednje godine XIX veka, godine bez uzbuđenja i krupnih događaja, kao što teče mirna i razlivena reka pred neizvesnim ušćem. Po njima sudeći izgledalo je kao da nestaje tragičnih akcenata u životu evropskih naroda, pa i u kasabi pored mosta. A ukoliko bi se ponekad i javili negde u svetu, oni ili nisu dopirali do nas ili su nama ovde bili daleki i nerazumljivi.
Tako je jednog letnjeg dana, posle toliko vremena, iskrsnuo opet na kapiji beo, služben oglas. Bio je kratak, ovog puta opervažen jakom crnom prugom, i javljao je da je Njeno Veličanstvo carica Jelisaveta poginula u Ženevi, kao žrtva odvratnog atentata, od ruke italijanskog anarhiste Lukenija. Oglas je dalje sadržavao i duboku žalost svih naroda velike Austro-Ugarske Monarhije i pozivao ih da se u podaničkoj vernosti još čvršće okupe oko prestola i da tako budu najbolja uteha vladaocu koga je sudbina tako teško pogodila.
Plakat je bio prilepljen ispod bele ploče sa natpisom, kao nekad proglas generala Filipovića o okupaciji zemlje, i svet ga je čitao s uzbuđenjem, jer je bila reč o carici, ženi, ali bez pravog razumevanja i dubljeg učešća.
Nekoliko večeri nije bilo pesme ni glasnog veselja na kapiji, jer je sama vlast tako naredila.]
[U kasabi je bio samo jedan čovek koga je ova vest teško pogađala. To je Pjetro Sola, jedini Italijan u varoši, preduzimač i zidar, kamenorezac i slikar; ukratko svaštar i veštak naše kasabe. Majstor Pero, kako ga je zvala cela kasaba, došao je još uz okupaciju, nastanio se ovde, oženivši se nekom Stanom, sirotom devojkom ne baš najboljeg glasa. Bila je riđa, snažna, dvaput veća od njega, i važila je kao žena oštra jezika i teške ruke, sa kojom je bolje ne upuštati se u svađu. A majstor Pero bio je sitan, pognut, dobroćudan čovek, plavih, krotkih očiju i oborenih brkova. Lepo je radio i dobro zarađivao. S vremenom je postao pravi kasablija, samo jezik i izgovor nije mogao nikad da savlada, kao ni Lotika. Zbog njegovih zlatnih ruku i dobre ćudi svi su ga u kasabi voleli, a njegova atletski snažna žena vodila ga je kroz život strogo i materinski, kao dete.
Kad je, vraćajući se s posla, siv od kamene prašine i umrljan bojama, majstor Pero pročitao oglas na kapiji, on je nabio šešir na oči i grčevito stisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god je sreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi, dokazivao mu je da on, iako je Italijan, nema ničeg zajedničkog sa ovim Lukenijem i njegovim odvratnim zločinom. Ljudi su ga slušali, umirivali ga i uveravali da mu veruju, da nisu, uostalom, nikad ni pomislili nešto tako o njemu, ali on je i dalje svakom objašnjavao da ga je stid što je živ i da on pile u životu nije zaklao, a kamoli da čovjeka ubije, i to ženu jednu, i tako visoku ličnost. Najposle, ta njegova bojazan pretvorila se u pravu maniju. Kasablije su počele da se podsmevaju majstor-Perini brizi i revnosti, i njegovim izlišnim uveravanjima da nema veze sa ubicama i anarhistima. A kasablijski dečaci su odmah pronašli svirepu igru. Skriveni iza ograde, vikali su za majstor-Perom: "Lukeni!" Siormah čovek se branio od tih povika kao od nevidljivih osica, nabijao šešir na oči i bežao kući da se izjada i isplače u širokom krilu svoje žene.
- Stid me, stid me - jecao je sitni čovek, - u oči nikom ne mogu da pogledam.
- 'Ajde, budalašu, čega te stid? Što je Talijan ubio caricu? Nek se stidi talijanski kralj! A ko si ti i šta si da se ti stidiš?
- Eto, stidim se što sam živ, - žalio se majstor Pero ženi koja ga je drmusala i nastojala da mu ulije snagu i odlučnost i da ga nauči kako će da prođe kroz čaršiju slobodno uzdignute glave i ne obarajućio pogled ni pred kim.
Za to vreme na kapiju su sedeli stariji ljudi i nepomična lica i oborena pogleda slušali novinske vesti sa pojedinostima o ubistvu austrijske carice. Te vesti su bile samo povod za opšte razgovore o sudbinama krunisanih glava i velikih ljudi. Jednom krugu uglednih, ljubopitivih i neukih Turaka čaršilija objašnjava višegradski muderis Husein efendija šta su i ko su ti anarhisti.
Muderis je isto onako svečan i krut, čist i negovan kakav je bio nekad, pre dvadeset godina, kad je na ovoj kapiji dočekivao prve Švabe, zajedno sa Mula-Ibrahimom i pop-Nikolom, koji odavno već počivaju svaki na svom groblju. Brada mu je već seda, ali isto onako pažljivo podrezana i zaobljena; celo lice mirno i glatko, jer ljudi krute pameti i tvrda srca sporo stare. Visoko mišljenje koje je uvek imao o samom sebi još je poraslo za ovih dvadeset godina. Uzgred budi rečeno, onaj sanduk knjiga, na kome počiva dobrim delom muderisov glas učena čoveka, još je neiscrpen i nepročitan, a njegova hronika naše kasabe porasla je u ovih dvadeset godina svega još za četiri dalje stranice, jer muderis što biva stariji to sve više ceni sebe i svoju hroniku, a sve manje događaje oko sebe.
On sada govori tihim glasom i sporo, kao da čita neki nejasan rukopis, a dostojanstveno, svečano i strogo, uzimajući sudbinu kaurske carice samo kao povod i ne mešajući je niukoliko sa pravim smislom svoga tumačenja. Po njegovom tumačenju (a i ono nije njegovo, jer ga je on našao u dobrim, starim knjigama koje je nasledio od svog nekadašnjeg učitelja, čuvenog Arap-hodže), toga štose sada naziva anarhistima bilo je oduvek i biće dok je sveta i veka. Tako je ljudski život udešen - i sam Bog jedini tako je hteo - da uz svaki dram dobra idu dva drama zla, da na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni veličine bez zavisti, kao što nem ani najmanjeg predmeta bez senke. To naročito važi za izuzetno velike, pobožne i slavne ljude. Uz svakog od njih raste, uporedo sa njihovom slavom, i njihovo krvnik i vreba priliku, pa nekad je uhvati pre a nekad posle.
- Eto, onaj naš zemljak Mehmedpaša, koji je odavno rajski stanovnik, - kaže muderis i pokazuje na kamenu ploču iznad plakata, - koji je tri sultana služio i bio mudriji od Asafa, koji je i ovaj kamen na kome sjedimo svojom snagom i svojom pobožnošću podigao, i on je od tog noža poginuo. Pored sve svoje sile i mudrosti, od te dekike nije mogao pobjeći. Oni kojima je veliki vezir smetao u njihovim planovima, a to je bila velika i jaka stranka, našli su načina da naoružaju i podgovore jednog sumanutog derviša da ga ubije, i to baš kad je išao džumu da klanja. Sa izlizanom dervipkom hrkom na leđima i brojanicama u rukama, derviš je preprečio put vezirovoj pratnji i pritvorno i ponizno zatražio sadaku, a kad je vezir htio da se maši za džep i da mu udijeli, on ga je probo. I tako je Mehmed-paša poginuokao šehit.
Ljudi slušaju i odbijajući dimove gledaju čas kamenu ploču sa tarihom, čas beli plakat optočen crnom linijom. Slušaju pažljivo, iako svai ne razume baš potpuno i svaku reč iz muderisovog tumačenja. Ali, gledajući za dimom svojih cigara, u daljini, mimo tariha i plakata, naslućuju tamo negde u svetu neki drugi i drugačiji život, život velikih uspona dubokih padova, u kome se veličina meša sa tragikom, i koji na neki način drži ravnotežu ovom njihovom mirnom i jednoličnom živovanju na kapiji.
Pa su i ti dani prošli...]
[Austrougarski prijestolonasljednik Rudolf, sin Cara Franje Josipa i Carice Elizabete, nađen mrtav sa zaručnicom baronicom Marijom Vetserom 1889. Predstavila se njegova smrt kao zajednički dogovoreno samoubojstvo dvoje zaljubljenih i nesretnih, ali autopsija nije išla tome u prilog. Istina, nađeni su sa hicem u tijelu, ali i tjelo Baronice i tijelo Rudulfa imalo je više rana i isjeklina, što pobija takvu pretpostavku. Sumnja se na komplot francuskih republikanaca, a možda i u suradnji sa austrijskom tajnom službom, jer Rudolf nije htio na koncu napustiti ne naprednjačku politiku svog oca.
Smrt sina jedinca prijestolonasljednika i drage mu žene (popularna Sisi, prikazana u poznatim romantičnim filmovima), ogorčile su srce Cara Franje Josipa. Nakon ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914., ojađeno stanje njegovog duha gurnulo ga je u nesmotrenu objavu rata Srbiji, upravo što je željela Francuska i Engleska.
No, ne možemo zaobići ovdje reakciju svetog Pape Pija X, koji umire baš u kolovozu iste godine. Tako sveti i mudar čovjek nije mogao ne vidjeti opasnost koja je prijetila kršćanskom svijetu. Upozoravao je Cara Franju Josipa da ne započinje rat, izgleda da je razmatrao možda i mogućnost eksomunikacije.
Katolik Franjo Josip bi možda reagirao na molitve i pisma Pija X. Odatle se objašnjava žurba za ubojstvo Pape Pija X. Prema magazinu "La Critique du Liberalisme", Papa je imao tek običnu prehladu, ali nakon toga je brzo umro zbog pogoršanja stanja. Magazin tvrdi da se radilo o ubojstvu organiziranom od njemačke masonerije (sva masonerija je spojena), jer iz tih izvora se tražio rat. Papu je opsluživao jedan mladi njemački isusovac koji je bio i bolničar. Nakon smrti Pija X vratio se u Njemačku i napustio red. U ratu je bio zapovijednik podmornice i imao briljatnu karijeru. U svojim memorijama Kardinal Merry del Val ističe: "Nitko nikad neće znati što se dogodilo one noći".]
Konačno, zadnji udarac monarhijskom uređenju dati
će boljševici eksterminacijom cijele careve obitelji Romanov.
[Lenjin u carevom Rolls-Roycu]
Trebalo je srušiti dakle preostale kršćanske
monarhije na čelu sa Austrougarskom i Rusijom. To je već bio Napoleonov
zadatak, ali će biti ostvareno tek prvim svjetskim ratom, prvoj fazi drugog
svjestkog rata kojim će se definitivno pripremiti zadnja faza uvođenja Novog
Svjetskog Poretka.
To je bila, posljedično tome, prava uloga ilirskih provincija i Garašaninovog
plana. Netko je koristio za svoje svrhe sve narode balkana, i prividne borbe za
nezavisnost su samo poglavnja njihovog nacrta.
Gledi Starog Poretka, gledi Boga nastupao je
Andrićev fra Julijan. A za vid ilustracije, a da to nije ni znao, nastupao je
naivni – zaboravljajući na Boga kao Kralja - fra Ivan Franjo Jukić, preko svog
autorskog pseudonima „Slavoljuba Bošnjaka“.
No, pogledati ćemo sada kako će krimski rat (studeni 1853 – veljača
1856) prebaciti kao nekim čudom središte sukoba između Starog i Novog poretka
na Balkan. Značajno je uvidjeti kako je upravo sukob i kontakt različitih
religija – i to u samoj Svetoj Zemlji - taj koji će biti polazni element novih
odmjeravanja snaga i zauzimanja pozicija. Sve to uvijek prelazi preko novog
rata, tako i ovaj put. Zamisao liberalnih snaga bila je postupno, ali totalno
prevazilaženje monarhijski i tradicionalno uređenih država, u kojima je
kršćanska ideja imala bitnu ulogu. Rušenje tog poretka je njihov krajnji cilj
kojeg vidimo u dobroj mjeri ostvarenog u ovoj današnjici koja nam je pred
očima. Još više nego pad monarhija promatramo narušeno društvo nekad kršćanskih
osnova, koje danas stenje pod moralnom dekadencijom. Neophodnom moralnom dekadencijom prouzročenom u cilju upravljanja
masom. To će eksplicitno reći Antonio Gramsci, osnivač KP Italije oko 1930,
smatran najvećim zapadnim komunističkim ideologom. Oko 1930 objavio je novu
stratešku koncepciju s ciljem uspostavljanja trajnog komunističkog režima. Za
to je neophodno poremetiti „superstrukture“ društva, shvaćene kao sustav
uvjerenja, tradicija i društvenih običaja koja su trenutno na snazi; ovoj
promjeni dao je ime kulturna revolucija.
Oko 1850 događa se rasprava između katoličkih i
pravoslavnih redovnika s obzirom na pravo administracije Bazilike Rođenja i
Svetog Groba u Svetoj Zemlji (ondašnjoj Palestini koja je tada pripadala
Turskom carstvu). 1853. Sultan se odlučio za francusku nadležnost, na što je
ruski car Nikolaj I prosvjedovao, poslavši svog emisara princa Mešnikova.
Turska je do tada bila dužna po prijašnjim sporazumima osigurati egzistenciju
kršćanskom življu u svom carstvu, ali Mešnikov je sada htio proširiti taj
ugovor na mogućnost direktne intervencije Rusije ako bi njena vlada smatrala da
su kršćani (pravoslavni) u opasnosti.
Nagovoren engleskim poslanikom lordom Starfordom,
Sultan Mehid I ne prihvaća takav prijedlog. U stalnom je interesu i Francuske i
Velike Britanije bilo slomiti utjecaj – masoneriji i samu egzistenciju još od
Buržoaske revolucije - ruskog imperija. Nikolaj I odgovara slanjem vojske u
Moldaviju i Vlašku, drugim rječima, istjerivanjem turaka iz tih krajeva.
Mirovni pregovori ondašnjih velikih sila ne daju
nikakav rezultat i Sultan se odluči za rat. Napada ruske trupe kod Dunava. Tu
se pokazuje ključna uloga kontrole mora. Tko vlada morem, omogućava samom sebi
dostavu potrebne vojske i materijala. Car ne može poslati trupe preko kopna,
potrebno mu je pobijediti tursku flotu i zagospodariti Crnim Morem. Petar
Veliki je bio izveo Rusiju na Baltik i ruska flota brzo je dobila prevlast u
toj zoni. Katarina II je bila dovela Rusiju do Crnog Mora i također brzo
uspostavila prevlast na istom. Sada je bio cilj Mediteran i moći doći do
Balkana. Sve je to pretpostavljalo ogromno jačanje Ruskog carstva, što Francuska
i Velika Britanija nisu htjeli dopustiti pod bilo koju cijenu. Svakako, za to
je bilo potrebno podržati Tursku i biti joj saveznik.
Ruska flota je bila jača i raznovrsnija od turske
(usput, spomenimo da je na čelu turske flote bio «naš» Omer Paša Latas), dokaz
ruskog napretka na vojnom polju i kao imperija u konstantnom razvoju.
[Poštanska markica izdana u Rusiji 2003- na čast Sinopske bitke. Rusi znaju cijeniti svoje. Lik je viceadmirala Nahimova koji je zapovijedao ruskom flotom.]
[Ruska flota se sastojala od šest linijskih
brodova, tri po 12o topova i tri od 84; dvije fragate sa 54 topa i jedna sa 44;
tri parobroda sa tri topa svaki, ukupno 732 topova.
Turska flota je računala samo na fragate (samo
jedna je imala 60 topova, ostali brodovi su imali slabije naoružanje)i
korbete.]
Bitka je trajala samo sat vremena, uz ogroman broj
poginulih (3000) i zarobljenih turskih vojnika, nakon totalnog poraza. Turci su
imali linijske brodove, ali ih nisu poslali u borbu nagovoreni od engleza.
Moguće je da je razlog bio doprinijeti što većem porazu turaka i dobiti tako
(za Veliku Britaniju i Francusku) opravdanje za njihov ulazak u rat praveći od
Rusije causus belli (razlog za rat).
[Sablja Omer Paše Latasa koju je predao Nahimovu u znak prihvaćanja poraza i predaje. Sablja se čuva u Muzeju Ruske Flote Crnog Mora u Sebastopolju.]
Francuzi i englezi objavljuju tada rat Rusiji i
šalju velike trupe prema Krimu, u savezu sa turcima. Tu je također i
antipapinska sjeverna Italija. Opsjeda Sebastopolja traje skoro godinu dana (25/09/1854
- 09/09/1855), završavajući porazom Rusije.
Rusija je bijesna na Srbiju jer nije ušla u savez s
njima. Zbog toga će princ Menšikov tražiti smjenu Ilije Garašanina, otvoreno
pro francuskog političara. Nikolaj I razočaran je i stavom Austrije u ovom
ratu, odbijajući podršku koju je trebala dati na osnovu Svetog Saveza kojeg su
sklopili 26 rujna 1815 s ondašnjim carom Aleksandrom I. Naime, ovaj Savez
sklopljen je (vrijedno je opaziti da se Savez sklapa pozivajući se na
zajedničku kršćansku ideju katolika, pravoslavnih i protestanata. To je možda
bio najkontrarevolucionarniji čin moderne Evrope. Monarsi, koji su
predstavljali katoličke, pravoslavne i protestantske narode, obavezali su se «u
ime Presvetog i Nedjeljivog Trojstva» podržavati društvo na kršćanskim načelima
i pružati uzajamnu pomoć i asistenciju) nakon Napoleonovog pada s ciljem borbe
protiv revolucionarnih snaga koje su imale nakanu razaranje starog režima.
Zbilja, u revolucijama 1848. koje su se podigle diljem Evrope podjarivane
nezadovoljstvom onih koji su od Buržoaske revolucije očekivali puno više,
Rusija je svojski podržala svoje konzervativne evropske saveznike, posebno
Austriju.
Austrija a i Prusija sada su ostale neutralne, i
više od toga. Zaboravile su svoj savez sa Rusijom, što će Austrija vrlo brzo
platiti u ratu s Prusijom kad neće više imati rusku podršku. No, ponavljamo,
ono što je najviše razdražilo Nikolaja I bilo je odstupanje Srbije. Nešto ne
malo tu se dogodilo. Opet moramo vratiti klupko unazad.
Odakle Garašaninu ideja o Velikoj Srbiji? Zna se da
je njegovo Načertanije, tajni dokument za javnost do 1906., ali koji su
poznavali srpski knezovi Aleksandar Karađorđević i Mihailo Obrenović (kao i
njegov otac Miloš), bilo nadahnuto češkim političarem i vojnim strategom Františekom
Zahom (1807 – 92).
Značajna je Zahova biografija, koja upućuje na
mnogo toga i veže mnoge konce, sve neophodno da se razumije njegova politička
misao, i dosljedno tome i Ilije Garašanina. František Zah rođen je u okolici
Brna, današnja Češka, onda dio Austrijskog Imperija. Završava gimnaziju u Brnu
i 1824. bečki fakultet prava. I ovo je sada bitno: učestvuje u poljskoj pobuni
protiv Rusije 1830.
Jako je bitno dokučiti srž ove pobune. Opet je
neophodno vratiti se natrag, i vidjeti ćemo kako dolazimo do istog razloga. Čim
bi Napoleon osvojio neke krajeve, proturao je u istim i osnivao masonske lože.
Tako je bilo u Španjolskoj (u koju je ušao preko prevare, nudeći se kao
saveznik u borbi protiv engleza. Međutim, kad je narod vidio da je počeo
upravljati državom, digao se na ustanak. Napoleonove trupe su u Španjolskoj
pretrpile velike gubitke, ali uspio je posijati liberalno sjeme među mnogim
španjolskim intelektualcima. Masonerija je osnovana u Španjolskoj upravo u tom
razdoblju, slično u Portugalu. Sve te lože su bile nevjerojatno snažne klice
antiklerikalizma i podstrekači liberalnih strujanja prema novom poretku Evrope
i svijeta.), tako je bilo u Južnoj Italiji i tako je bilo svugdje. Ako ne
masonerija, onda da njihov utjecaj. Sjetimo se razgovora Defosea sa fra
Julijanom.
I u Poljskoj francuski oficiri ostavljaju prve
lože. Bila im je potrebna ideološka zaleđina koja bi pružala novi način
mišljenja, sklon novom viđenju Evrope. Tajne službe ruskog Aleksandra I to
jasno vide, te Car reagira zabranom masonerije 1821. Poljaci su imali
kraljevstvo unatar Ruskog Imperija, i dosta moderan ustav. Problem nastaje kad
je Car htio da posljske trupe idu na ugušenje revolucija 1830. u Francuskoj i Belgiji. Bitno je prema tome
da se tu krije razlog poljske pobune protiv Rusije, pobune začete pučem
časnika. Dakle, pobuna je usmerena sprječavanju gušenja liberalnih revolucija i
povedena poljskim časnicima, vrlo vjerojatno pod utjecajem «progresivnih»
strujanja Napoleonove ostavštine. Začetnici
pobune iskorištavaju katoličku tradiciju poljaka za pridobiti ih za svoje
ciljeve. Ovo je vrlo značajan element. Nije stoga nikakvo čudo da Papa
Grgur XVI odlučno intervenira Enciklikom Cum
Primum 1832. protiv građanske neposlušnosti poljskog ustanka. Papa nije
gledao na to što se poljaci ogromnom većinom katolici, već na njihove građanske
dužnosti i oprezu za ne staviti se u službu tkzv. «naprdenjačkih» snaga. Papa
se bio stavio na stranu Rusije jer nije htio dopustiti da katolici podrže mutne
planove revolucionara:
«Kada su prve
vijesti o jadima, koja su tako ozbiljno pokosila vaše cvjetajuće kraljevstvo,
došle do naših ušiju, Mi (opaska: tako su se prije Pape izražavale u prvoj
osobi) smo istovremeno shvatili da su
isti bili prouzročeni od nekih fabrikanata zabluda i laži. Pod izgovorom
religije, i dižući se protiv legitimne vlasti kneževa, oni ispuniše plačem
zemlju vaših očeva, kojoj uskratiše dužnu poslušnost vlastima. Prolili smo
obilne suze pred Božjim podnožjem, bolni zbog teškoz zla kojim su djelovi vašeg
stada mučeni. Sukladno tome Mi ponizno molimo da bi Bog htio obnoviti vaše
provincije, uzburkani tako mnogim i ozbiljnim poremećajima, da budu obnovljene
mirom i vlašću legitimnog autoriteta.»
Naš František je bio dakle u ovoj pobuni protiv
Ruskog Imperija. Nakon svršetka iste, svaka od idućih postaja njegove
biografije je nezaobilazna:
a)
ide
u Francusku 1832. studirati vojnu teoriju (tko ga šalje tamo? I to upravo u
revolucionarnu Francusku, gdje su jakobinske ideje – sjetimo se riječi fra
Julijana – ušle u sve ključne institucije;
b)
tada
ulazi u krug poljskog magnata Adama Czartoryskija (tko će tada biti utjecajan i
bogat buržuj? Odakle takvima položaj i utjecaj, tko ih podržava?);
c)
kao
Czartoryskijeve čovjek povjerenja poslan je u Beograd 1843. Vrlo brzo se nalazi
tamo kao kod kuće (možda za to što je ušao u krug istomišljenika, pripadika
istim idejnim krugovima?), i stupi u bliski kontakt sa srpskom elitom (to je
nemoguće osim i elita i on nisu u istim sferama), postavši bliski suradnik
državniku Iliji Garašaninu.
Tada je kada František Zah prenosi Garašaninu ideju
o jedinstvu južnih slavena i njihovom uklapanju u istu državu, van ruskog
utjecaja. Vidimo tu jasni odjek inicijative Napoleonovih Ilirskih provincija, i
njihovom otimanju utjecaju konzervativnih režima Austrije i Rusije. Inicijativa
francuskih slobodnih zidara bila je očito stvoriti politički sekularizirani
entitet van utjecaja Austrije i Rusije, dok ova oba carstva ne budu srušena od
Revolucije. To je bila prava zadaća «jugoslavenske» etape.
[Ilija Garašanin]
Garašanin zamjenjuje jugoslavenstvo nekom vrstom srboslavenstva,
stavljajući Srbiju na čelo takve strukture naroda, ako su oni uopće «nesrbi»,
već jednostavno i naprimjer «katolički srbi» kao što bi to bili hrvati.
U svakom slučaju ključ za shvaćanje naredne
povijesti Balkana jest ovaj: bilo da je riječ o Velikoj Srbiji, ili Jugoslaviji
pod srpskim vodstvom, ili Zahovoj Jugoslaviji;
svi ovi entiteti bili su valovi Francuske Revolucije i rušenja Starog Poretka.
Jednako i potencijalna moderna Hrvatska država XIX stoljeća bila je u tom
sklopu.
Djeca Revolucije tražila su laičke, sekularne
države odcjepljene od tradicionalnog viđenja svijeta. A upravo to je fra
Julijan isticao Defoseu: «nama je potrebno živjeti u kršćansko uređenoj
zemlji». Gdje prva ideja nije nacionalnost, već kršćanstvo. Što će ti nacija
bez vjere? Ukoliko država nije pod znakom križa, nema budućnosti.
Ne znači to da u jednoj konfesionalnoj državi svaki
njeni građanin mora ići nedjeljom na misu. Ne, ne mora nikad. Jer se ne može
vjerovati nego slobodnm voljom, nitko ne smije biti primoran da vjeruje. Ali je
bitno da zakoni zemlje počivaju na Dekalogu i kršćanskoj tradiciji. Svaki
sustav mora imati koordinatnog središta da bi bio trajan. Središte koje će biti
nepromjenjivo. Jer ako nije tako, danas će biti jedno, sutra drugo. Sutra će i
muškarci moći ući u «bračne vode» s drugim muškarcima, žene uništiti plod svog
krila, itd. Ako sve, apsolutno sve, ovisi o glasovanju, zašto ne i to? To je
bit Novog Poretka koji stavlja čovjeka u centar. Čovjek koji postaje božanstvo.
František Zah izgleda da je imao zadaću promaknuti
državu južnih slavena otetu ruskom utjecaju, da bi nakon toga mogla činiti
zajednički front sa Poljskom spram Rusiji. Sve upućuje na to da nije bio cilj
dati nezavisnost (obećanje toga, pa možda i nazovi nezavisnost) Poljskoj ili
Hrvatskoj pa i Srbiji, već antiruski front. Više nego antiruski, već
antitradicionalni poredak.
(Konačni slom Rusije dogoditi će se forsiranim
prvim svjetskim ratom, koji je bio neophodan za definitivno rušenje
tradicionalinih carstava. Glavnu ulogu u ovom procesu imati će sionistička
elita koja će koncem XIX stoljeća ostaviti svjedodžbu svojih namisli i planova
u Protokolima Sionskih Mudraca. Danas
mnogi nastoje omalovažiti ove dokumente koji su zabranjeni dati javnosti na
čitanje i studij – mogu se uglavnom naći na internetu -, ali nacrt u njima
izložen ispunio se u mnogim pojedinostima. Uostalom, više od 80% boljševičkih
oficira bili su židovi.)
Balkanski narodi su bile igračke u svoj ovoj igri.
Balkanski narodi koji s druge strane nikad nisu
ratovali međusobno do nesretnog XX stoljeća, izuzevši slučaj turskog tlačenja
koji je uostalom bio strani islamski element. Balkanski narodi bili su
isključivo tradicionalnog pogleda na svijet. Odvojeni jedni od drugih načinom
mišljenja, neizostavnom posljedicom Dioklecijanove granice Zapadnog i Istočnog
Rimskog Carstva koja je išla po Drini, izlažući jedan kraj bizantskom utjecaju
a drugi latinskom i katoličkom, dijelili su slične tradicionalne vrijednosti
kroz stoljeća. Odvojeni, ali poštivajući se. Bilo je većih sukoba i malih
ratova na tlu Apeninskog poluotoka kroz ista stoljeća između raznih i malenih
kraljevina, nego što je to bio slučaj na Balkanu. Rim je bio umorno dosadan u
svojoj tragičnosti sukoba glavnih obitelji. Ta anarhija je i prinudila
stvaranju Papinske Država, najviše zahvaljući Papi Aleksandru VI Bordžiji,
znamenitom i crnom legendom ogovaranom Papi, koji je unatoč svojim osobnim
greškama priznatim i od njega samog, bio Papa izuzetne diplomatske sposobnosti.
Papinska Država je bila neophodna za izdržati pritisak protiv papinstva.
Na Balkanu, dakle, nije bilo sukoba između katolika
i pravoslavnih do XX stoljeća. Ovi su uslijedili upravo kao posljedica
Revolucije kako to opsežno iznosimo. Ponavljamo, naši narodi nisu znali
drugačije nego po «starinski» se ponašati. Nije nimalo čudo stoga da je bio upravo
Ban Jelačić poslan ugušiti revoluciju u Mađarskoj 1848. Nešto što mu hrvatski
komunisti, vođeni svojim ocem Karlom Marxom, nikad neće oprostiti, krijući tu
povijenu činjenicu. Ti evropski ustanci 1848. potvrđuju s druge strane koliko
su bili pod znakom «procesa napretka», uklopljeni u trajektoriju komunizma.
Naime, Karl Marx je hrvate zbog pristanka uz Jelačića zvao «reakcionarnim
narodom koji treba završiti na smeću povijesti». Tipični komunistički stav: tko
nije sa njima, mora biti zbrisan sa lica zemlje.
S druge strane, ovom zgodom imamo povijesno
svjedočanstvo koliko su se susjedni balkanski narodi osjećali obveznim suradnjom
u zaštiti konzervativnih principa. Vladika crnogorski, Petar II Petrović Njegoš
nudi pomoć Banu Jelačiću sa 2000 crnogorskih vojnika riječima koja bi u XX st.
izgledala nevjerojatnim, toliko je napredak Revolucije otrovao odnose među
narodima na Balkanu:
[Bivši reis Islamske Zajednice Bosne i Hercegovine, Mustafa Cerić o Njegoševom remek dijelu: "Bošnjaci u CG nisu slobodni dok se Gorski vijenac uči u školama"]
[Rešid Mehmed Paša (Veliki Vezir 1829 - 33) nabio je na kolac mnoge crnogorce nakon napada na podgoricu]
[Crnogorski Vladika Petar II Petrović Njegoš. Vladika od 1830 - 51]
«Istina je da
su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po
njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi» (Njegoševo pismo guverneru Dalmacije
1848.).
O sličnim koncepcijama govori i Jelačićevo
zalaganje 1850. za stvaranje Društva za
povjestnicu jugoslavensku. Makar je moguće da je Jelačić bio skloniji
liberalnijim postavkama. Ne može se propustiti njegovo članstvo u Društvu čovjećnosti (Humanitätsverein)
osnovano od židova Jacques Epstein 1846. U nagovoru prilikom osnivanja tog
društva, Epstein ističe da se ne radi “samo o potrebi hrane siromšnima, već
također o podizanju patriotskog duha” (Miroslava Despot “Jacques Epstein, Život i Rad (1822 – 59),” Jevrejski Almanah 1963 –
64). Dakle humanizam bez ikakvog
kršćanskog pogleda, iste Defoseove misli.
Sve u svemu, libaralna strujanja malo po
malo su se uvlačila pod kožu vladajućih i utjecajnih krugova u mnogim nacijama
sredinom XIX st. Na političkom planu tu ulogu je vršio nacionalizam koji je pretvarao naciju u mitološku kategoriju, i na
kulturnom romanticizam koji je
stavljao osjećaj i iracionalnost na mjesto razuma. No,
bitna značajka svih ovih strujanja bilo je stupnjevito odstupanje od koncepcija
kršćanske podloge. Ako bi se nekada na ovu podlogo pozivalo, to je bilo u svrsi
korištenja religije u političke svrhe kao što smo to vidjeli u Poljskoj.
***
Krimski rat je završen. Kao privučen
magnetom, centar trenja svjetskih sila premješta se na Balkan. Pariški Mirovni
Sporazum 30 ožujka 1856 stavlja točku na Krimski rat u kojem je izgubilo živote
0ko 250.000 vojnika i kojih 750.000 civila. Nakon Napoleonovog poraza u Rusiji,
ovo je bio najdalekosežniji rat XIX stoljeća. Posljedice su bile sljedeće:
1)
Kraj zamisli Bečkog Kongresa. Konzervativne evropske sile neće više
djelovati zajednički protiv liberalnih snaga. Krimski rat dakle daje zalet
novoj koncepciji Evrope mimo tradicionalnih načela. Priprema se stvaranje novih
država van ruskog i austrougarskog utjecaja. Upravo ono što se događalo na
Balkanu.
2)
Rascjep prijateljskih odnosa između Rusije s jedne strane, i Austrije i
Prusije s druge. Austrija je zazirala od ruskog utjecaja na dunavskim
provincijama, ali će postati plijen Pruskim ambicijama svega deceniju kasnije.
Rusija joj u tom slučaju neće više biti od koristi.
3)
Nestanak hegemonije među potencijama. Teški poraz Rusije dokida joj status
žandarma Evrope. Industrijski razvoj staviće Veliku Britaniju i Francusku na
prvo mjesto. Krajem stoljeća tu će početi «smetati» ujedinjena Njemačka. Situacija
je gurana prema prvom svjestkom ratu.
4)
Vještački opstanak Turskog carstva, giganta na glinenim nogama. Biti će
zalogaj za «Orijentalno pitanje» koje će postaviti Njemačka. Ali gigant će
održati ljudstvo (muslimane) i radikalno drugačiju ideologiju (islam). Do
čekanja svog trenutka potencijal ovog diva čas će se približavati jednima, čas
drugima, nastojeći od svake strane dobiti koju korist, dok ne dođe njegov čas.
Čas koji dolazi ponovnim prekrojenjem Balkana ratovima zadnje decenije XX
stoljeća, na ovim prostorima. Rezultat valova koji će zapljusnusti ove obale
nakon materijalnog ojačanja islamskih država naftnim dolarima.
5)
«Balkanizacija Balkana». Tri razna utjecaja, Zapadna Evropa, Moskva i
Istambul uzburkaće neriješeno političko pitanje balkanskih nacija. Katolici,
pravoslavni, muslimani svedeni na mali prostor Bosne i Hercegovine biti će lupa
svjetskih utjecaja. Biti će izgovor za početak prvog svjetskog rata, uvertire
drugog. Gavrilo Princip neće biti tek neki «anarhist» poput Luchenija koji je izvršio atentat na
Caricu Elizabetu 1898, ženu Franje Josipa. Ako je i on uopće bio anarhist, ili
nešto više od toga. Sada nije bilo samo potrebno «oslabiti» Austrougarsku, već
dati joj definitivni udarac. Gavrilova Mlada
Bosna bila je produžetak srpskog tajnog društva Crna Ruka, koja je radila na provođenju velikosrpske politike. To jest britanskog i francuskog interesa na
Balkanu, ne ruskog, kako mnogi pogrešno misle. Uostalom, to jasno slijedi
iz cijelog niza iznesenih činjenica nakon izlaganja nastajanja i cilja politike
Františeka Zaha i Ilije Garašanina. Bosna i Hercegovina bila je svjećica u
ratnom motoru spremnom za paljenje. Gavrilo je bio iskra upaljena od Velike
Britanije i Francuske, to jest, od liberalne vizije Evrope i Novog Svjestkog
Poretka zacrtanom u masonskim ložama više od stoljeća ranije.
***
Počeli smo naš povijesni put vraćajući se
na početak XIX stoljeća u Bosni, u Travnik, grad velikog vezira Ibrahim Paše i
francuskog i asutrijskog konzula, služeći se Andrićevom sposobnošću za oslikati
riječima ono vrijeme s takvom preciznošću i s takvom dubinom, da dok pažljivo
čitate one retke i vi ponirete u psihologiju čovjeka u Bosni, raznih raligija i
nacija. Ne može najbolji film prikazati ono vrijeme kako to Andrić oslikava
onako vješto, duboko, pronicljivo i elegantno. Govori po starinski, kako se
govorilo i mislilo onih dana, ali vi vidite one scena u sadašnjosti pred vama.
Gledat one scene ispred sebe, i gledate današnjeg čovjeka u Bosni, pa i u
okolici, i mnogo toga možete da razumijete.
Andrić je toliko vješt da ne donosi
zaključke; ove trebate donijeti vi. U ovom ogledalu svak u Bosni se može
prepoznati.
Vidovit je i razgovor koji će voditi
sprski klerici s francuskim konzulom Davilom u proljeće 1812., godine u kojoj
Napoleon kreće na Rusiju. Davil nastoji kao da zataška stvar i da «opipa» kakvo
je mišljenje jezgre sprskog mentaliteta, i nailazi na trpki i isključivi
odgovor:
«Tog istog proleća došli su u Travnk
mitropolit Kalinik i pomoćnici episkop vladika Joanikije zbog poslova pravoslavne
crkve...
Sasvim drugi čovek bio je vladika
Joanikije, krupan i težak kaluđer, sav zarastao u crnu bradu, stalno sa nekim gnevnim izrazom na licu i
sa nečim odsečnim i vojničkim u celom držanju, kao da ispod crne rize nosi
oklop i tešku opremu. Toga vladiku su Turci mnogo sumnjičili zbog njegovih veza
sa ustankom u Srbiji, ali mu se ništa nije moglo dokazati.
***
[Nikolaj Velimirović (uzeto sa Wikiwand), (4. januar 1881 - 18. mart 1956) je bio episkop Srpske pravoslavne crkve, hrišćanski teolog i nacionalistički ideolog.
Velimirović je školovan na Zapadu i u mladosti je bio velik zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom periodu postaje predvodnik pravoslavnih bogomoljaca i okreće se anti-evropejstvu i konzervativizmu. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često je kritikovan zbog antisemitskih stavova. Njegovi sledbenici se nazivaju nikolajevci.
Moguće je da Andrićev vladika Joanikije dosta podsjećao, likom, nastupom i mišljenjem, na Episkopa Nikolaja Velimirovića. 2003. godine Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala za sveca i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.]
***
Na Davilova pitanja on je odgovarao
kratko ali oštro i otvoreno.
- Vi biste hteli da znate jesam li ja za Ruse, a ja vam kažem da smo mi
za onoga ko nam pomogne da se održimo u životu i s vremenom oslobodimo. Jer
vi bar koji ovde živite znate kako nam je i šta snosimo. Zato ne treba niko da
se čudi...
Mitropolit se okreće vladici i
opominje ga pogledom svojih bezizraznih očiju, jezivo razlivenih iza debelog
stakla, ali vladika nastavlja nepokolebljivo:
- Hrišćanske se države biju između sebe, umesto da se slože i da
zajednički porade da se ovoj nesreći jedanput učini kraj. I to tako traje već
stolećima, a vi biste hteli da znate za koga smo...
I opet se okreće mitropolit, i
videći da pogled ne pomaže, upada brzo, molitvenim tonom:
- Neka Bog poživi i podrži sve
hrišćanske sile, Bogom poslane i Bogom podržavane. Mi stalno Boga molimo...
Ali tu sad vladika prekida
mitropolita brzo i oštro:
- ... Za Rusiju
smo, gospodine, i za oslobođenje pravoslavnih hrišćana od nekrsta. Za to smo, i
ko kaže drukčije, ne veruj mu.» (Travnička
hronika, str. 403)
To je izvorni mentalitet srpskih klerika.
Isti mentalit udisali su srbi kao narod... ali za manje od četrdeset godina
pipci Ilustracije doseći će do jednog Garašanina koji će odvući Srbiju od
ruskog utjecaja i vodiće pro francusku politiku. U isto vrijeme Jelačić će biti
član humanitarnog društva osnovanog od jednog židova i u kojem će se govoriti i
promicati «solidarnost i dobročiniteljstvo»... bez poziva na Krista.
Religija će početi biti iskorištavana za
političke svrhe, više u službi politike nego li svjetlo narodima. U Bosni fra
Ivan Jukić (Slavoljub Bošnjak) pisati bukvare i putopise, zanositi se Omer
Pašom i Jelačićem, a zabaciti fra Julijanov Credo
i sanjati o budućnosti naroda u svojoj
državi. Ali Krist neće biti stup takve države. Ovu situaciju nazvati će mo zaboravom Boga. Fra Jukić je vjerovao u
jedinog Boga, Crkvu Katoličku, ali Bog je ostao u kapelici dok se bavio
Prosvjetiteljstvom pa i politikom. Da tako kažem, vjerovao je u Jedinu Crkvu
Kristovu, ali to vjerovanje nije imao pred očima u društvenom životu. Tako
barem proizlazi iz činjenica.
A što se danas dešava, koji je danas
problem? Ne samo da se ne primjenjuje vjera u životu, već je
sama vjera iskrivljena, izopaćana. Danas Ilustracija
nije samo ušla u politiku, već i u samu (katoličku – također i u dobroj
mjeri kod pravoslavnih, kod protestanata da i ne govorimo, ta njihov slobodni ispit i priprema Ilustraciju.
Gdje Ilustracija nije ušla niti će ući, jest u Islam.) religiju. No, ovom
pitanju posvetiti ćemo posljednji dio ovog razmišljana. Prije ćemo staviti broš
na naše povijesno putovanje.
***
A šta nam bi sa Napoleonom, gdje on osta?
Njegove zadnje godine su izuzetna povijest, ali ovog puta povijest velike Božje
intervencije. Maleni korzikanac koji je u djetinjstvu bio poslan u vojne škole,
poprimio je mentalitet Ilustracije koja ga je prožela do srži (sjetimo se
opaske fra Julijana o nestanku jakobniskih klubova jer su se isti uvukli u sve
institucije). Bio je vrlo inteligentan čovjek i jako dobar geometričar (čak je
dokazao i jednu teoremu iz geomentrije, što pokazuje da je imao izraženu
sposobnost za uočavanje relacija među figurama i tijelima), sve što se brzo
ispoljilo na bornom polju. Nakon prvih uspjeha dolazi meteorski uspon na mjesto
glavnog zapovjednika moćne francuske vojske i stavlja se potpuno u službu
Revolucije. Revolucije koja ga je i koristila, i nakon njegovog pada tražila
nekog drugog.
Nakon poraza u Rusiji i sramnog povratka abdicira kao Car
i ide u izgnanstvo na Elbu (1814). Uspije pobjeći 1815. i ponovno postati
glavni zapovjednk vojske, ali je definitivno poražen na Waterlou 18/05 iste
godine od velike koalicije Velike Britanije, Rusije, Prusije i Austrije.
Protjeran je na otok Sveta Jelena gdje umire šest godina kasnije, 5/05/1821., u
51. godini života.
Sveta Jelena je bila u Britanskom
imperiju u kojem je bio zabranjen katolički kult; zbog toga Bonoparta prisustvuje
bolnoj smrti svog bliskog sluge korzikanca Cipriani bez sakramenata, i to ga
potiče na razmišljanje. Moli da mu
pošalju katoličkog svećenika na otok, nešto što mu postiže upravo Papa Pio VII
kojeg je on u svoje vrijeme držao u zatočeništvu. Razmatra katolički nauk
zadnjih godina života, i gorko se kaje. Razgovara sa korzikanskim dva
korzikanska svećenika koji su mu bili poslani, Antonio Buonavita i Angelo Paulo
Vignali. Svjedočanstva iz prve ruke o njegovim zadnjim godinama izdana su u
Francuskoj 1840. pod naslovom Sentiment
de Napolćeon sur le christianisme (Napoleonova razmišljanja o kršćanstvu).
1912. djelo je imalo dvanaesto izdanje.
Njegov stalni pratilac, general Bertrand
(onaj isti koji je 1799 u veljači mjesecu po noći izveo Papu Pia VI iz Rima u
izbjeglištvo), prebacuje mu zbog njegove «sentimentalnosti» i prihvaćanju
kršćanske misli. Napoleon mu odgovara:
«Vi,
generale Bertrand,govorite o Konfuciju, Zaratustri, Jupiteru i Muhamedu. Ipak,
razlika između njih i Krista jest da sve što se odnosi na Krista pokazuje
njegovu božansku narav, dok sve što se odenosi na ostale pokazuje ljudsku.»
Tako i Napoleon Bonoparta, milošću
Božjom, postade isključiv kao i fra Julijan i predade dušu Bogu u miru.
[Horace Vernat (+1863) Napoleonova smrt]
***
Nakon Drugog Vatikanskog Sabora,
«uključivi» način razmišljanja uvukao u veliki dio visokog klera. Usprkos svemu
tome, bez posebnih manevriranja, smucalica i prljavog traženja interesa, bilo
bi nemoguće da liberalne snage naprave takav preokret na Saboru. Jedna dosta
dobro dokumentirana knjiga o tim zahvatima jest Kad se Rajna ulila u Tiber, koja otvara oči nad tolikim stvarima koje
su se događale onih godina na Saboru. Ali bilo kako bilo imamo crno na bijelom
koncilske dokumente koji su formalno svjedočanstvo o mjenjanja stava spram temeljnih
stvari.
Ali temeljne stvari ne mogu imati drugi
stav; stoga, onaj tko ih donosi ne može govoriti u ime Crkve koja mora imati
nepromjenjivi glas svog Zaročnika.Pogledajmo na primjer neke tvrdnje saborske
deklaracije o odnosu prema nekršćanskim religijama (Nostra Aetate). Pocrnjena slova su moj izbor, kao i komentari u
zagradama:
«U naše vrijeme, kad se ljudski rod iz dana u dan sve uže sjedinjuje i kada rastu
međusobne veze između različitih naroda (jest, komunikacije rastu, ali
ljudski rod se trve i kolje više nego ikad. Možemo se zbližiti bez Krista?), i Crkva pažljivo promatra u kakvom odnosu
stoji prema nekršćanskim religijama. Na
osnovi svoje zadaće da promiče jedinstvo i ljubav među ljudima a također i
među narodima («Idite i propovijedajte Evanđelje svim narodima, koji vjeruju spasiti će
se, koji ne vjeruju osuditi će se», to je zadaća Crkve, a ne promicati «jedinstvo i ljubav» koje su
čisto naravne kategorije makar kako lijepo se zvale, ako nisu zasnovane na
vjeri. Ta vidimo plodove tih «jedinstava i ljubavi» među ljudima i narodima.), ona prije svega svraća svoju pozornosst na
ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi do međusobnog zajedništa.
Svi su naime narodi jedna zajednica (Ma
daj molim te!? Jesu, Defoseova su zajednica.); ... «(NA, 1)
«Već od najstarijih pa sve do
današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamječivanje one
tajanstvene moći koja je prisutna tokovima svijeta i događajima čovječjeg
života, a ponekad dapače priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca. To zamjećivanje
i priznavanje prožima njihov život dubokim religioznim smislom. A religije, ako su povezane s napretkom
kulture, nastoje raščlanjenijim pojmovima i profinjenim jezikom odgovoriti
na ista pitanja. Tako u hinduizmu ljudi
istražuju i izražavaju Božji misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim
pokušajima filozofije, a traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije
ili oblicima asketskog života, ili dubokim razmatranjem ili se utječu Bogu u ljubavi i pouzdanju. U budizmu se, već prema njegovim različitim oblicima, priznaje
korjenita nedostatnost ovoga promjenjivoga svijeta te se naučava put kojim će
ljudi pobožno i s pouzdanjem postići bilo stanje savršenog oslobođenja ili će
uspjeti, svojim vlastitim snagama ili višnjom pomoći, doprijeti do vrhunskog
rasvjetljenja. Tako i ostale religije širom svega svijeta nastoje
različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskog srca predlažući putove, tj.
nauke i zapovijedi života i svete obrede.
Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta... (Svetost postoji samo u Kristovoj Crkvi jer samo u njoj Bog daje
nadnaravne darove; ako postoji svetost mimo Crkve, onda Crkva nije potrebna za
spasenje, što proturječi dogmu extra
Ecclesiam nulla sallus – van Crkve nema spasenja. Nekršćani ako se spase,
to je unatoč i usprkos njihovim
krivim religijama, a ne na osnovu njih.)
Ona stoga bodri svoje
sinove da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima
ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i
promiču ta duhovna i moralna dobra kao i te socijalno-kulturne vrednote.
Crkva gleda s poštovanjem i
muslimane, koji se klanjaju jedinome Bogu, živome i subzistentome, milosrdnom i
svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom
dušom nastoje podložiti njegovim skrivenim odlukama, kao što se Abraham, na
koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu (Ovo
je neistina. Abraham – Ibrahim za muslimane, je totalno iskrivljena ličnost u
Kuranu i islamskoj tradiciji. Njegov omiljeni sin bio bi Ismael, otac svih
arapa, a ne Izak odakle dolazi izabrani narod i Proroci i odakle potiče
Spasitelj.). Oni Isusa, istina, ne
priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku
majku Mariju... (Kako Muhamed vrijeđa Djevicu Mariju, može se vidjeti u
članku Raymonda Ibrahima koji smo već komentirali na drugom mjestu.)» (NA, 2)
«Budući
da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i
neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumjevanja
i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i
slobodu za sve ljude...» (Ne može se zaboraviti što je bilo jer to bi
značilo smetnuti sa uma teorijske osnove muslimanske netolerancije i njihovog
uvjerenja o superiornosti nad svima ostalima. Ovakvi stavovi doprinijeli su
muslimanskom osvajanju cijele Evrope i šire. U ime Crkve, umjesto da se upozori
na opasnost, umjesto da se podcrta neizozstavnost propovijedanja Evanđelja
svakom stvoru i savakao muslimanima, podupiralo se građenje džamija i njihovo
masovno primanje, pripremajući ne samoubojstvo Evrope, već njeno ubojstvo.)(NA,
3)
«Jer Crkva vjeruje da je Krist, naš mir,
križem pomirio Židove i pogane i oboje u sebi učinio jednim»... (Ne
kaže to Sveti Pavao. Kaže upravo tako,
ali misleći na one Židove i one pogane koji su se pokrstili i primili Krista.
U takvom slučaju nije važno porijeklo, jer Krist ga briše svojom krvlju.)
«Usprkos tomu,
prema Apostolu, Židovi ostaju sveudilj vrlo dragi Bogu, čiji su nepožaljeni dar
i pozvanje, zbog otaca. Zajedno s prorocima i s istim apostolima očekuju dan,
koje je znan samo Bogu, u koji će svi narodi jednim glasom zazivati Gospodina i
'služiti mu jednodušno' (Sefonija 3, 9).» NA, 4. (Ali u taj dan oni očekuju
nekog drugog za Mesiju. Prema tome, to očekivanje je beskorisno i štetno.)
Iskrivljenih tumačenja mogu se naći u
napr. u Sacrosantum Concilium (o
svetoj liturgiji), Unitatis Redintegratio
(o ekumenizmu), Dignitatis Humanae (o
vjerskoj slobodi). Privlaći pažnju modus operandi deklaracije Sacrostantum Concilium. Kaže se na
primjer da će latinski i dalje biti jezik liturgije, ali u isto vrijeme šriom
se otvaraju vrata za narodne jezike i liturgijske preinake koje će izroditi
nekoliko godina kasnije Novus Ordo Missae
(1969) koji će biti potpuno i čvrsto nametnut, izbacivši u praksi vjekovnu
liturgiju Crkve. Interesantan i vrlo lukav je to način rada, pravi Orwellov
jezik. Kaže se jedna stvar, a onda se prelazi na «osim», «ipak», «bit će nerijetko vrlo korisno...», «stoga», itd. I tako, skoro preko noći,
dobismo potpuno novu liturgiju. Kad bi se Andrićev fra Julijan ustao iz groba i
vidio današnje mise, rekao bi: «Pa šta
vam bi, ko vas je tomu naučio?» I
kad bi dublji ulazio u pojedinosti, prenerazio bi se. Osim toga, mislim da bi on, kao i ti dragi čitatelju, čuo odjek
Defoseovih riječi u tekstu Nostra Aetate.
No, obratimo pažnju malo više o recima
koji govore o budizmu u ovom dokumentu. Usporedimo to sa onim što je doista budizam. U tu svrhu, pozivam se na direktno
svjedočanstvo jednog katoličkog misionara na Tibetu, Oca Federico. Ovaj misionar ima izražen
katolički mentalitet; njegov stav je isključiv
prema drugim religijama i na Tibetu Bog preko njega obraća mnoge duše,
prave pravcate poganine, u Katoličku Crkvu. Ovo je razgovor kojeg je nedavno
vodio s jednim budistom u njegovoj kući:
«U Lachunn smo se
se smjestili u kući našeg 'prijatelja' Tenzig, koji je sin jednog oženjenog
lame (svi tibetanski monasi ne žive u celibatu). Kuća našeg domaćina je pravi
pravcati primjer tibetanskog seoskog tradicionalizma. Njegova obitelj strogo
čuva budističke tradicije mnogih generacija.
Kad
sam ušao u kuću – koja je hotel, kao većina drugih -, prvo što mi je pokazao
bila je 'puya room', to jest, ritualni prostor. Ne možemo reći da se radi o
nekom 'molitvenom prostoru', jer striktno govoreći to nisu. 'Puya room' su
bazično svi isti. Jednako tmurni.
Tenzig
mi je počeo govoriti da im njihovi rituali pomažu zaštiti se od đavola. Sluteći
ja o čemu se radi imali smo slijedeći dijalog, kojeg sam snimio na mobitelu.
Prepisujem najbitnije:
- B
(Budista): Rituali nas zaštićuju od zlih duhova.
- M
(Misionar): Od đavola?
-
B: Upravo tako.
-
M: Kako činite da se zaštitite od đavola?
-
B: Nudimo im darove.
-
M: Dajete im darove da bi ih štovali?
-
B: Da, da ih štujemo.
-
M: Koju vrstu darova im nudite?
-
B: Nudimo im sve što od nas traže.
-
M: Žrtve životinja?
-
B: Da, također. U našoj kući nudimo đavlima (ili đavlu naše kuće) jednog jaka
godišnje. Prvo žrtvujemo jak đavolima a onda bogovima.
(Opazimo metafizički red koji primjenjuju, prvo demonima a onda bogovima).»
Da poptuno shvatimo o čemu se radi, i kako se to u Crkvi
već potpuno sagledalo i objasnilo od vremena Isusa Krista pa preko Crkvenih
naučitelja, dovodimo u sjećanje učenje Sv. Tome Akvinskog:
«[Sav trud đavla] sastoji se u
nastojanju da mu se ljudi klanjaju i da mu se ponude žrtve; ne da bi njemu godila žrtva nekog psa
ili mačke koji mu se nude, već uživa u tome da se njemu nudi štovanje kao Bogu,
zbog čega je samom Kristu rekao (Mt 4,9): 'Sve
ovo ću ti dati ako mi se pokloniš'. Zbog ovog istog razloga đavli su
ulazili u idole i davali odgovore da bi bili štovani kao bogovi. Psalam 95,5:
'Svi bogovi drugih naroda su đavli'. I Apostol kaže u I Cor 10, 20: 'Ono što pogani žrtvuju, žrtvuju đavolima a
ne Bogu!'» (Sv. Toma Akvinski,
Komentar Vjerovanju, čl. 1, br. 20)
***
Dolazimo tako – konačno! – do kraja našeg
putovanja kroz stoljeća, povijest i vjeru. Počesmo sa žalosnim i nevjerničkim
činom fra Julijana Madžara u Travniku, u Šarenoj
džamiji ove godine, pa se onda vratišmo do njegovog katoličkog imenjaka s
početka XIX st. opisanog u Travničkoj hronici. Pređosmo preko zaborava religije
fra Jukića u društvenim pitanjima, pa onda se pozabavišmo s prvo filozofskim, a
onda suljedno (ideje uvijek imaju posljedice) tome i političkim odjekom
Revolucije u Evropi i Balkanu. Pređosmo preko uspona i pada Napoleona,
instrumenta Ilutracije i njenog zamaha, i tako se sada zabavišmo utjecajem
Prosvjetiteljstva na samu Katoličku Crkvu, bolje reći njene službene
predstavnike.
Sad je red da prikažemo i predstavimo do
koje mjere ona đavolska «uključivost» - nije ništa drugo nego to, jer potpuno
iskrivljuje vjeru danu od Boga – je ušla u pore tolikog dijela katoličkog
klera.
General Isusovaca, venecolanac Arturo Sosa,
napravio je kao neku fol «pastoralnu
posjetu» Isusovačkoj «misiji» u Kambodži ovog ljeta. Znate o kakvom se
«pastoralu» radi. To je «dijalog», «suradnja» i ostale manifestacije ljudskog napora i aktivnosti. (Rekli
bismo Bob Dyllanov i John Lennonov stila.) Navodno da se stvori prostor za
evangelizaciju. Tako kažu u najboljem
slučaju. Samo nešto slabo sam sklon vjerovati nečem takvu. Ali ovaj put Sosa je
pokazao nešto mnogo više. Prevazilazi
čak i gestu fra Julijana Madžara za Bajram. On se «moli» u budističkom hramu samo čovjek ne zna ni komu, ni kako:
Došli smo do stupnja dakle gdje General
Isusovačkog reda ide u neki budistički hram i tamo se moli, kao budist među
budistima! Opazite razliku: on ne ide u katoličku crkvu pa da se tamo moli
podvitih nogu i tako sklopljenih ruku (Sv. Pavao kaže da će se na ime Isusova
prignuti svako koljeno, u podzemlju, na zemlji i na nebesima. Jer je Bog, i
samo Bog to zaslužuje. Kleknuti nije samo stvar kulture. Izražava nemogućnost
čovjeka da hoda i da, nemoćan bez Boga, moli milost od njega samoga. Svaki
čovjek na zemlji je sin Adamov. I svaki član Crkve dobro je da pokaže iste geste, bio gdje bio, i tako
naznači istu vjeru. Onda, svak tko
te vidi može reći: «Ah, ti si katolik».), već o navodnom katoliku koji ide u
budistički hram, ne da propovijeda Krista i da im kaže da su njihovi idoli
teška zabluda, već da se «moli» kao najobičniji budist.
Ovdje vidimo da se zdrava i istinska
«isključivost» prave vjere koju su držali Apostoli ili Sveti Francisco Javier
(španjolski isusovac koji je obratio na tisuće i tisuće hinduista u Indiji kao
i budista i šintoista u Japanu početkom XVII stoljeća) i svi ostali katolici
poput našeg fra Julijana kroz vijekove i vjekove do naših dana, jednostavno se
pretvorila u neku vrstu «uključivosti» tako drage Defoseu, jakobinskim
klubovima, Napoleonovom generalu Bertrandu, i definitivno promicane masonskim
utjecajem.
Ne možemo vidjeti nego neku vrstu
«uklapljanja» religija gdje prestaje važnost istine. Gdje se uvodi za vid
«poštovanja» nova svjestska religija, tako u skladu sa Novim Svjetskim
Poretkom.
Naizgled pristojna «uključivost», koja
drsko i đavolski isključuje Krista.
Prema tome ne-katolička religija koju
jedan katolik mora sastrugati sa sebe kao đavolju slinu.
Vratimo se zadnji put na fra Julijana
(onog pravog), kad se rastajao zauvijek sa Defoseom: «A zatim su se rastali, zauvek, oprostivši se kao najbolji prijatelji.» To je krščanska isključivost bez navodnika,
koja zna svakom pružiti ljubav, a ne izdati istinu. Jer zna – Bog ga je tomu
poučio – razlikovati osobu koju mora ljubiti, od laži koju treba odbaciti.