Značajna Božićna noć Nadb. Zuppi, nasljednika Kard. Caffarre u Bolonji

Ovo je brzi pogled o zauzimanju stavova pred sukob koji se sprema. Pozicije su sve jasnije pred pitanjem pojašnjavanja stavova Amoris Laetitia, pitanja sadržana i uručena Franji u već nam ponzatoj Dubia. Kardinal Carlo Caffarra je jedan od četvorice kardinala koji su potpisali i uručili Dubia. Kako smo već prije naznačili, radi se o jednom od najpravovjernijih članova kardinalskog zbora. Poznate su njegove jasne pozicije u korist života i tradicionalne obitelji.

Prošle godine je bio zamjenjen (u ne tako velikoj dobi od 77 godina, samo dvije godine nakon navršenja obveznog - 75 god. - podnošenja molbe za smjenu; norma uvedena od Pavla VI, do tada je služba biskupa na jednoj biskupiji bila doživotna, osim molbe za umirovljenje zbog bolesti ili očite nemogućnosti za izvršenje službe) na čelu Bolonjske Nadbiskupije (vrlo sekularizirane regije i velikom prisutnošću ljevijce) Nadbiskupom Matteom Zuppi.

Dakle, Mons. Zuppi izgleda podešava svoju poziciju (zbog nečega je pomoćni biskup Rima) prema Franjinom stilu i poukama. Božićne noći je slavio dvije mise:

jednu u Katedrali, i drugu na kolodvoru za sve "siromašne i beskućnike", istićući da smo "ove noći imali dvije katedrale".

Ali jedan vrlo, vrlo značajan momenat je bio ovaj:

To jest, velika uvreda Djetetu Isusu položenom na zastavu lobby gay. Pred Isusovoim likom bila je i mala brodica simbolizirajući plovidbu izbjeglica. Drugim riječima, Djete Isus je izloženo predodžbom muslimanske invazije Evrope i napadom na temelj društva, tradicionalnu obitelj. Da suzbijem podsmjeh onih koji misle da "pretjerujem" s više nego očiglednom invazijom, naznačujem ovdje poveznicu na video i stranicu koja precizno označava organizirani prijevoz "izbjeglica" direktno sa Libijske obale u Italiji.

Radi se o sračunatom i planiranom projektu zamjene domaćeg pučanstva prvenstveno narodom sa Sjevera Afrike (stvarajući tako jedno "multikulturalno" društvo). I zašto da se umaramo s tolikim čamcima? Treba ih donijeti na sistematski način, dok ćemo think tank organizacijama staviti u zadaću da pripreme mentalitet građanima za ovu potrebu. 

Prema tome, u ovom smo kontekstu: jedan od četvorice kardinala smjenjen je još prošle godine (bili su poznati istupi i praktično protesti Kardinala Caffarre s obzirom na način djelovanja Sinode koja se trebala odraziti u AL, nimalo čist ni proziran) i na njegovo mjesto doveden Mons. Zuppi, koji jasno naznačuje koja će biti njegova linija djelovanja. "Opušteni" i ne "provocirajući" ton prema lobby gay (tko sam ja da sudim?), i gledati na drugu stranu pred pravim razlozima izbjegličke krize. Ne optužiti jedva prividnu mafiju trgovine ljudima niti oprijeti se invaziji, tretirajući tako ozbiljne fenomene navodnim "milosrđem" i "prihvaćanjem". Dvije karakteristike prisutne u Franjinom djelovanju.

Dakle, Mons. Zuppi označuje koja je i koja će biti njegova pozicija s ozbirom na mogući rasplet događaja u vezi Dubia u 2017.

I zadnje opažanje: Nadbiskup Zuppi se "ističe po tome štoje jedan od rijetkih biskupa koji su slavili trentsku Misu nakon Summorum Pontificum Benedicta XVI". To jest, radi se o poziciji jednog "konzervativnog" nadbiskupa - može se vidjeti na ovoj poveznici kako ga hvale u "tradicionalnom" blogu Rorate Caeli. (Zar je dovoljno reći tradicionalnu Misu prema Summorum Pontificum? Nauk nije bitan? Ili je tako kako se ušutkavaju "tradicionalisti"?).

Ako se ovako ponašaju "konzervativci", zamisli podršku koju će imati četiri kardinala.

Kardinal Brandmüller: "Svatko tko otvora mogućnost bludnicima za primiti pričest heretik je i promiče šizmu".

Ovo je sve ozbiljnije i ozbiljnije, i očigledno samo što se nije odigrao rasplet. Četiri kardinala imaju jasnu svijest za bdjenje nad Crkvom. Ne idu sa nijansama kako vole modernisti. Makar i bilo bitnih tema s područja vjere koje se još trebaju diskutirati, izgleda da je pitanje vjere i morala s obzirom na davanje pričesti onima koji su u stanju teškog grijeha - slučaj ponovno oženjenih pogrešno tretiran u Amoris Laetitia - razbio je sve odbrambene linije.

Za sada, izjava Kardinala Burke da "Ukoliko neki Papa počini formalnu herezu, po samom tom činu, prestaje biti Papa", bila je jedna od najžešćih. Ali već u petak 23. prosinca imamo drugu izjavu, ovaj puta od Kardinala Brandmullera, u kojoj ide još rekli bismo još i dalje. Life Site News prenosi vijest objavljenu u Der Spiegel: "Svatko tko otvori mogućnost dati pričest bludnicima jest heretik i promiče šizmu". 

Štoviše, obratite pažnju na jezik koji koristi Brandmuller: "Svatko tko misli da su kompatibilni trajni blud i primanje Svete Pričesti jest heretik i promiče šizmu."

I podsjeća na redak Evanđelja Sv. Luke (16, 18) - inače, tako malo se danas čuje o tome na propovijedima: "Svaki onaj koji otpusti svoju ženu te se oženi drugom, čini preljub; tko se oženi onom koju je njezin muž otpustio, čini preljub". Jezik i stil tako rijedak za čuti od tolikih današnjih teologa.

Podsjeća Kardinal ono elementarno: "Mi smo, prema riječima Apostola Sv. Pavla, službenici Božjih Sakramenata, i ne njihovi vlasnici". 

Vrlo jednostavno, zar ne? Drugim riječima, nismo ludi mi koji isto mislimo. Ipak, previše ih je koji su se dopustili odvući izvjesnim "teološkim" pretpostavkama i dolaze dotle da misle da "ono je što kaže Crkva, i ako sada Crkva kaže ovo ili ono, gotovo je". Doista je tako, ali ono što ne može biti jest da se jučer kaže jedno, a sutra drugo u nepromjenjivim stvarima. Osima ako možda zapovijedi, dogme i drugo... mogu se mijenjati ili "prilagoditi" današnjem čovjeku, što je upravo modernistička struja mišljenja koja poput vode što neprimjetno raznosi brijegove s vremenom dođe dotle da je promjenila mentalitet kod tolikih vjernika.

Zanimljivo je da čak i Franjo primjećuje ono što se primiče, u svoj svojoj težini. Opet Der Spiegel donosi pred samo par dana glasove prema kojim Franjo je priopćio "vrlo uskom krugu" da "nije isključeno da uđe u povijest kao jedan koji je podijelio Crkvu".

Dakle, savršeno je svijestan, kako nije moglo biti drugačije, onog što se odvija pred našim očima. Svakako da sve zna. Također bismo se mogli i pitati: da li traži šizmu? Neki su to naslutili ima već vremena. Izgleda da se potvrđuje ova pretpostavka.

Moje nasjrdačnije čestitke ovim kardinalima.

Ali.. i ti? Što ćeš ti uraditi kad nastupi šizma? (Ne plaši se: Franjo je će biti u njoj - ako ne dopuštaj da je to već sada -, zbog svog napuštanja vjere.)

Budi jak. Moli se više nego nikad za Crkvu u ovom vremenu u kojem su toliki sveci htjeli živjeti kad bi samo mogli. Moli se,umrtvljuj se radi Crkve. Biti ćemo s Kristom i njegovom Crkvom. Bog će nas osloboditi.

Post Scriptum: I što je što ja mislim o ovome? Dijelim pobožno mišljenje (to jest, ne radi se o vjerskoj istini, ali ova tvrdnja je respektabilna jer potiče od crkvenog naučitelja) Sv. Bellarmina prema kojem jedan Papa doista ne može pasti u herezu; vjerujem da bi ga Bog sačuvao u vjeri prema Isusovoj zapovijedi Petru: "ali ja sam se molio za tebe, ta tvoja vjera ne popusti. I ti, kad se već jednom obratiš, utvrdi u vjeri svoju braću" (Lk 22, 32).  Ako se Bog moli za Petra... to je zato što neće pasti. Ali ovo je, kako već rekog, pobožno mišljenje.

Ono što ipak mislim da se događa ovdje, jest da Franjo nikad nije bio Papa, jer se odijelio od vjere još prije svog dolaska na Petrovu Katedru. U ovom smislu vidim potpuno logičnu i suhladnu Objavi - kako ne može biti drugačije - Bulu Cum ex apostolatus officio Pavla IV, prema kojoj netko tko je otpao od vjere prije njegova dolaska na Petrovu Stolicu, u biti ne može biti Papa. To jest, nije Papa jer to nikad nije ni bio... i zbog toga govori ono što govori skoro svaki dan.

Podjestimo na važni paragraf Bule:

"6. Poništenje svih proglašenja ili uzdignuća otpadnutih od Vjere.

Napominjemo da ako u nekom vremenu dogodi se da neki Biskup, pa čak i u službi Nadbiskupa, ili Patrijarhe, ili Primata; ili neki Kardinal, pa čak i Legat, i uz to izabrani Rimski Pontifeks koji bi prije svog uzdignuća ili proglašenja otpao od Katoličke Vjere, ili bi pao u herezu, ili u šizmu ili bi te stvari podržao ili počinio; u takvom slučaju uzdignuće ili promocija, čak kad bi se dalo i uz suglasnost svih Kardinala, jest nula, nevažeća i bez ikakvog efekta; i ni na koji način se može smatrati da je takvo uzdignuće zadobilo važnost prihvaćanjem službe ili posvećenjem, ili naknadnog prihvaćanja mjesta službe, ili po samom ustoličenju ili poštivanju Rimskog Pontifeksa, ili po poslušnosti koju bi mu svi dali, makar koloko vremene prošlo od spomenutih čina. Takva promocija neće biti valjana u bilo kojem svom dijelu, i neće biti moguće smatrati da jos se dalo ili daje neka sposobnost administracije u vremenitim ili duhovnim stvarima na koje su navodno promaknuti, u takvim okolnostima na funkciju Kardinala, ili Rimskog Pontifeksa, već da se nasuprot svi i bilo koji od njegovih izjava, djela, čina i odredbi i naknadni efekti bez ikakve snage, i ne daju nikakvu vrijednost, i nikakvo pravo nikome.

7. Vjernici ne trebaju slušati već izbjegavati zastranjene u Vjeri..."

Znamo da je Bergoglio promicao svaku vrstu zastranjenja prema Katoličkoj Vjeri. Može li neki katolik moliti sa židovima u katoličkoj katedrali kako je to činio Bergoglio u Buenos Airesu? Previše smo se navikli na ovakve stvari, ali jedan katolik ne može aktivno prisustvovati nekom kultu s ne katolicima - možeš biti prijatelj nekom tko nije katolik, svakako i milijun puta!, ali ne možeš učestvovati u istom štovanju. To je vrlo jednostavno. Jer onda obadvoje imaju isti kult. A koji je taj? Neki će reći: "svatko neka moli prema svom običaju". Ne. Ne moram citirati crkvene dokumente s obzirom na to (svakako predkoncilske, na primjer Mortalium Animos od Pija XI, 1928), dovoljna je logika. Ne možeš dati naslutiti da se radi o istoj religiji. Jer koja bi to bila? To je apsurd.

Ne mošeš kleknuti, - i to radeći se o jednom kardinalu! -, da te neki protestant blagoslovi ili da se moli za tebe. Ako neki protestant moli za tebe, ne možeš mu to spriječiti, ali ti ne možeš još i poticati ga na to, moliti ga da "zazove Duha Svetoga na tebe", ili bilo što. Zar nemaš milost kao ministar Božji, Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve? Koja se zabuna stvara s ovim?

Drugim riječima, ovdje što vjerujem jest da nije bilo, koristeći skolastičku nomenklaturu, "materije" za imati jednog Papu.

Drugi će komentirati: pazi, sam Sv. Petar zanijekao je Gospodina, i to tri puta! Da, ali prije Uskrsnuća. Podsjećamo na Dogmatsku Konstituciju Pastor Aeternus Prvog Vatikanskog Sabora: "I samo je Isus Šimunu Petru, nakon uskrsnuća, povjerio jurisdikciju Vrhovnog Pastira i upravitelja cijelog stada, govoreći: 'Pasi moje janjce', 'pasi moje ovce'."

 Mislim da, običnim govorom izraženo, da je Petar imao nešto od funkcije Pontifeksa još prije Uskrsnuća Kristovog - bolje reći momenta u kojem mu Isus daje potrebnu milost - jer su ga Apostoli poštivali i slušali, kao kad je Ivan na sam Uskrs makar prvi dotrčao do Groba, pustio da uđe prvo Petar. Ili po činjenici da Gospodin uvijek vodi Petra sa sobom na ključne momente svog poslanja. Ono što je čvrsto jest da je milost Vrhovnog Pastira dana od Boga Petru samo po Uskrsnuću.

Konačno, neka ne vlada panika. Ovo se sve vidjelo da ima doći, i Bog je dopustio tolike godine zabune koja je konačno eksplodirala. Neka sve bude na veću slavu Božju. Jedinstvo nema smisla bez istine. Doista, jedinstvo je posljedica istine, jer istina je samo jedna. Ckrva ostaje, i idalje će biti Jedna.

Slijedeći Franjini koraci

[Bergoglieu očekujući idući potez četvorice kardinala.

Igra slikom i imenom uzeta po aluziji na Kardinala Richelieu (1582-1642), francuskog kardinala i državnika, jednog od glavnih odgovornih za gibanje prema jakom državnom centralitetu. Misao vodilja njegove vanjske politike bila je smanjivanje moći austro-španjolske dinastije Habsburga, onda vladajućom u Španjolskoj i Svetom Rimsko Germanskom Imperiju. U tom cilju, makar bio kardinal Katoličke Crkve, koristeći utjecaj Francuske na Evropskoj geopolitičkoj ploči, nije se ustezao sklopiti savez s protestantima za postići spomenuti cilj. Sve u vremenu turske invazije Evrope, pri kojoj je Habsburgska kuća bila ključni element spriječavanja daljeg prodora turaka.

Bitna napomena autora: za jednog katolika rugati se Papi jest vrlo teški grijeh. Unatoč tome što, Papa kao osoba, svakako može griješiti. Ono što ne može jedan Papa imati jest nauk protivan vjeri i moralu. Osobne grijehe sudi ih Bog; međutim, loš nauk katolici moraju odbaciti. Ako koristim slike poput ovih jest zbog toga što se sukobljavamo s najvećom pošasti koja može zadesiti Katoličku Crkvu u liku uzurpatora njene najviše službe; služba i dostojanstvo koje uzurpatoru ne pripadaju. "Najžalosnije stanje Crkve bilo bi ono kad bi prihvatila lažnog pastira", reći će Sv. Bellarmino, crkveni naučitelj koji je između ostalog precizno razradio teologiju o antipapi i proceduri koju treba voditi Crkva u slučaju da se suprostavi takvom pretpostaljenom slučaju. To pitanje se postavljalo u doba pojave protestantizma, i zabrinutosti Crkve po pitanju mogućnosti da na Svetu Stolicu dođe neki heretik ili protestantski suradnik. Dakle, ta pitanja su bila jako aktualna i Crkva ih je podrobno obradila, te ponukala najbolje teologe pozabaviti se tim pitanjima. Interesantno je kako se danas ovakva pitanja izbjegavaju u skoro svim crkvenim krugovima. Ipak, Franjo je svestrano doprinuo skidanju prašine s takvih značajnih teoloških radova, već objavljenih i temeljno sagledanih u srednjovjekovnoj teologiji. 

Stav je dakle autora da ono što imamo na Stolici Sv. Petra jest takva nedaća koja dan za danom potvrđuje da ne može imati Ključeve Kraljevstva Nebeskog. Iznosi cijeloj Crkvi nauk koji nije katolički, proganja dobre, uzdiže kada ne tolerira neprijatelje zdrave pouke. De facto radi se o liberalnom protestantu, noakidu, suradniku muslimanske invazije Evrope. O čovjeku Novog Svjestkog Poretka. Na koncu, moje najžarče molitve su za to da nas Bog oslobodi ove more i da započne potpuna Obnova vjekovnog nauka i liturgije Crkve.]

Ako četiri kardinala ne reagiraju brzo, Bergoglieu će ih satući, tako i kako sugerira gornji lik. I ovi drugi, još i više:

[Bergoglijev teror. Pinto i Spadaro su poznatiji. O Alberto Melloni može se vidjeti na primjer: "Ekumenizam ponovno napisan od Enzo Bianchii Alberto Melloni."]

Franjo ima iza sebe cijeli aparat koji nedostojno predvodi, ali on ide kao šef. Iskorištava težinu tolikih strukturiranih institucija i primljenih u naslijeđe. Kako navodi Hilary White en The Remnant:

"Suprotna strana računa sa svim materijalnim institucijama Crkve, sa svim financijskim sredstvima, psihološkoj podlozi koju predstavlja materijalna baština crkvava, škola, sveučilišta, bolnica, itd., osim političke moći koja proizlazi iz priznanja i podrške svjetovnih institucija i svih onih koji se i dalje nazivaju katolicima."

Doista, podrška četvorici kardinala još uvijek je, i izgleda da će nastaviti biti tako, proporcionalno i brojčano vrlo mal. Ali oni ne posustaju. I moje uvjerenje je da će pripomoći da se prevaziđe ova situacija. Kardinal Burke upravo je izjavio u intervjuu za Lifesitenews: "neko vrijeme - podrazumjevam da se radi o malo vremena - nakon Bogojavljenja" (slijedi korekcija). I: "format - ispravke, korekcije - biti će vrlo jednostavan; i direktan".

Ono što me najviše raduje jest odgovor Kardinala na pitanje novinarke da li zazire od "atmosfere straha i prijetnje koja vlada u Vatikanu pod Papom Franjom".

[Opaska: bloger podrazumjeva da Franjo neće odgovoriti na Dubia. Jer kad bi to bio htio, već bi to i učinio. I, što je najvažnije, već je odgovorio kako je naznačeno u prethodnim člancima. Ide svojim putem i nakanom i neće promijeniti niti jedan zarez. Uostalom, u samoj Rimskoj Biskupiji dao je upute 19. 09. 2016 koje obuhvaćaju davanje pričesti ponovno vjenčanim (s važećim prvim brakom). Totalni skandal!: " Amoris Laetitia non esclude la possibilita di accedera alla Penitenza e all'Eucaristia" (točka V dokumenta "La letizia dell'amore": Il cammino delle famiglie a Roma.)]

Kardinal odgovara:

"Ja ne mogu govoriti za druge u vezi moguće atmosfere straha, sve ono što mogu reći jest, s obzirom na mene, koji poznajem svoju dužnost kao biskupa i još više kao kardinala, koja je između ostalih biti jedan od glavnih savjetnika Svetog Oca u službi očuvanja i promidžbe velike tradicije vjere. Taj strah i prijetnja, koji mogu postojati s vremena na vrijeme, jednostavno ne mogu biti uzete u obzir u odnosu na ono što sam dužan učiniti."

Čestitam Vam na ovom posljednjem, Preuzvišeni, ali dopuštam si par opažanja.

Biti ću arogantan, ali ono o ispravci Svetog Pavla Svetom Pedru u Galaćanima, drugo poglavlje, i koje se u mnogim krugovima podsjeća govoreći o Vašoj navodnoj korekciji Franji, nema veze sa ovom temom. Potcrtavam, slijedeći Svetog Tomu Akvinskog koji u isto vrijeme citira Sv. Augustina:

"Zbog toga Sv. Pavao, bijući podložan Sv. Petru, javno ga je opomenuo zbog predstojeće opasnosti skandala za vjeru. I kako navode Upute Sv. Agustina: Sam Petar je dao primjer nasljedovateljima da, u slučaju skretanja s pravog puta, ne prezru vidjeti se opomenuti i od podložnih." (Summa, II-II, q. 33. a.4, O bratskoj opomeni)

Istina je da Sv. Pavao ispravlja Sv. Petra, i štoviše ovaj čin stavljaju toliko Sv. Augustin koliko Sv. Toma Akvinski kao primjer bratske opomene. Istina je, dakle, da Sv. Pavao vrši ovdje čin bratske opomene. I istina je da je Petrov čin ovdje mogao proizvesti skandal ili zbuniti druge vjernike (Pavao će reći da se i Barnaba vidio povučen Petrovim postupkom). Ali ovdje treba razlikovati između čina koji se treba ispraviti i prilika u kojima se odvija određeni čin. Čin sam u sebi nije neophodno loš (jesti odvojeno sa kršćanima židovskog porijekla su učinili i Petar i Pavao mnogo puta), već je loše ono što je taj čin mogao dati za primjer. (Nešto vrlo teško, da za biti kršćanin treba obdržavati Mojsijev zakon, što je Crkva s Petrom već osudila na samom početku na Jeruzalemskom Saboru). Prema tome, ova zgoda ulazi u domen primjene razboritosti.

Da li je pogriješio Sv. Petar? Svakako, i s razlogom je bio opomenut jer "nije hodao po istini Evanđelja", kako će naznačiti sam Sv. Pavao. Ove riječi Sv. Pavla objašnjavaju razlog njegove opomene, "hodati po istini". To jest, ispravno primjeniti određenu akciju. Ići u ispravnom pravcu.

Štoviše, nakana Sv. Petra je bila dobra; nastojao je izbjeći skandal slabih u vjeri (poznavajući vrlo dobro židovsku osjetljivost). Ali je zastranio. Nije dobro odvagao svoj postupak. To jest, nije bio razborit. I jer je imao jasno dobru i ispravnu nakanu, odmah je ispravio svoj postupak čim mu je Sv. Pavao ukazao na njegovu grešku.

Ovdje na suprot, u slučaju Amoris Laetitia, čin je loš sam u sebi: pouka koja se daje cijeloj Crkvi jest pogrešna. Prema tome, predragi, nalazimo se na drugom nivou.

Ovo je bio prvi aspekt koji sam htio komentirati i ostaviti na čisto. Drugi je u vezi same naravi čina korekcije. Drugim riječima, što je doista suština jedne korekcije, i koja joj je posljedica i ishod? Čemu vodi?

Kada jedan profesor ispravlja nekog učenika; kada jedan nadležni u nekoj firmi opominje podložnog radnika, što je što očekuje od opomenutog? Ne što je to što očekuje, već koja je jedini čin koji očekuje da se dogodi? Da li je to da učenik, ili radnik ili bilo tko, počne razgovarati s onim koji ga opominje? Da naprave možda jednu raspravu o temi ili činu koji se ispravlja?

Ništa od toga, onaj koji opominje očekuje jedan jedini odgovor: da opomenuti promjeni svoj pravac, ili... ili što? Profesor zna što mu je činiti u slučaju neposluha; kapetan jednako: učenik, vojnik, itd., trebaju biti kažnjeni. Učenik može biti izbačen iz škole u odrđenom slučaju; vojnik poslan u vojni pritvor; neposlušni radnik i prekršitelj propisa biti će otpušten sa svog posla, i tako dalje već prema prilikama. Ali ovdje, što ćemo učiniti ovdje?

Jednostavno: Papu se ne može suditi, jer njegov autoritet dolazi mu ni do koga s ove zemlje, već od Boga samog. Ali ako se konstatira da netko tko sjedi na Stolici Sv. Petra naučava nešto što nije katoličko... to je zato jer nema dani autoritet. Nemoguće je da ga ima, ali je moguće da se u Crkvi dadne slučaj o kojem govorimo. Da. U našem vremenu. U predvorju dolaska Antikrista (ne znam kada će doći, niti to itko može znati osim Boga. Ali znam da treba doći. I da mu se po Velikom Otpadu o kojem govori Sv. Pavao solunjanima - nešto napomenuto i u Katekizmu Katoličke Crkve, 675:

"Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će "otastvo bezakonja" pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijeni otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednog pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu."

- priprema put) ovo perfektno može se dogoditi.

Prema tome, Bergoglieu, makar ti imao moć koju imao, završeno je s tobom, gotov si, jer Crkva je Božja. Čeka te šah mat koji samo što nije pao. I obnova svog sjaja nauka i liturgije od uvijek.

Adieu, Bergoglieu!

Kratki osvrt na Franjine video-poruke

Nemoguće je ići u korak sa svim Franjinim izrekama i činima, toliko je toga svaki dan i nedostiživo je obazrijeti se na sve i dosljedno komentirati. Mislim da bi se mogle napisati dizertacije i dizertacije o njegovim stavovima i gestama. U rujnu mi je zapelo za oko ovo što ćemo danas konačno komentirati.


Nisam odustao od nakane napisati sažeti članak o ovom opažanju jer se osvrće na jednu od najizričitijih Franjinih video-poruka; izražava njegovu misao i akciju na svim nivoima: posebno s gledišta koje ćemo komentirati. Vidjeti ćete lukavo ophođenje ovog čovjeka koji niti je glup, ni lud, niti mu je "slaba pouka". Ima onu koju ima, i koristi je na perfektno proračunat način. Usmjeriti ćemo pažnju na činjenicu koju želim podcrtati.
Video-poruka (sve se mogu vidjeti na ovoj poveznici) naziva se "Za jedno čovječnije društvo" i vrijednost koju ističe jest solidarnost. Ali nije to što želim obraditi. Pogledajte pažljivo zaleđenu sliku s video-poruke:

Što opažate? Na stolu je jedan list s kojeg Franjo navodno čita i to koji par kratkih i jednostavnih rečenica. Već zbog toga, za to mu nije potreban nikakav list za pomoć, posebno ne osobi naviknutoj na javno obraćanje. Ali eto, dopustimo da mu može poslužiti tekst na listu za ne propustiti niti jednu riječ ili malo lošije je izgovoriti, ili jednostavno da si ne dopusti ni najmanju grešku pri čitanju. ALI FRANJO NE ČITA S LISTA. ON ČITA SA EKRANA KOJEG IMA ISPRED (kako je uobičajeno kod televizijskih novinara koji prenose vijesti i sl.). Onda... čemu list? DA GA PRIDRŽI RUKOM. I to radi čega? DA BI SAKRIO KRIŽ.

Ništa je slučajno kod Franje. Ništa improvizirano. Sve ide po savršeno pripremljenom planu.

Pogledajmo sad jedan detalj s video-poruke za svibanj mjesec (imajmo u vidu da je taj mjesec u Katoličkoj Crkvi posvećen Gospi).

Tema vido-poruke je maltretiranje žena. Nešto žalosno i sramotno, jasno je, ali ako će nešto učiniti protiv ove pošasti to će biti Bog, vjera koja djeluje po ljubavi. Što manje očekivati od jednog Pape nego da govori o vjeri, ili da predstavi svijetu Gospu i njenu majčinsku zaštitu, već kad smo u Gospinom mjesecu? Ali ne, to nije tema za Franju. Uzgred budi rečeno, u video-porukama ne govori o Bogu nikad, osim u onom u siječnju mjesecu kada je predstavio lik Djeteta Isusa ali zajedno sa simbolima drugih religija.

Štoviše, događa se upravo suprotno. Pogledajte tekst koji je stavljen na lijevo od žene koja pere pod: NIKADA NEĆU BITI ROB. Upravo obrnuto od onog što kaže Djevica Arhanđelu: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj." Franjo ne govori svijetu o Bogu, barem ne o Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Mjenja Božju poruku porukom ovozemaljskog mesijanstva. Ova svibanjska video-poruka, u sebi, jest subliminalno ruganje predanju Bogu koje je načinila Djevica Marija, remek djelo - savršeno i uzor djelo - predanja Bogu izvršeno od jednog ljudskog bića. U ovom je predanju Marijinom poruka svijetu i svakom čovjeku: slobodno i ljubazno uručenje svom Stvoritelju i Otkupitelju. Ova poruka se snižava i stavlja se nasuprot nje jedna vizija bazirana na mržnji, borbi žena protiv eksplotacije muškaraca; ono što je prije bila dijalektika klasne borbe, sada je to borba "žendra", pojam kojeg se Franjo također dotiče:

[NE NA RODNO NASILJE!]

Ne možemo znati niti reći da li je ono predzadnje, to jest ono o ropkinji - službenici, svjesno ideirano od Franje; ali znam da je ta ideja protivna kršćanskoj misli, i da je kršćanski mentalitet i misao detektira i odbacuje; ni u kojem slučaju može pasti u zamku dati joj povjerenje ili smatrati je dostojnom tretmana. To da, vidim đavolsku rabotu iza ideja video-poruka.

Vratimo se našoj video-poruci devetog mjeseca. Ključni momenat skrivanja križa prisutan je u skoro svim porukama:

i pridržavajući folij ispred sebe se moglo disimulirati. Sada, čitajući u devetom mjesecu s ekrana, izdao se. Nema isprike: to je Franjo. Ali sada, ne radi se o nečem njemu posebnom, o nečem što mu je palo na pamet tek tako. To je cijeli projekt koji poseže od dosta prije i koji odražava koji su oni što ga diktiraju. I da bi prekoračili svaku mjeru, sve je to javno:

Franjo djeluje kao pijun židovskog mesijanizma i njegove vizije svijeta, ocrtane noakidskim smjernicama. Pojasniti ćemo, noakidski (od engleskog "noaquid") zakon je onaj koji je Bog dao Noji nakon Potopa. Plan u pitanju je objavljen od Eliasa Benamozegh u njegovom djelu "Izrael i čovječanstvo" (1884). To djelo je totalno aktualno, i imajući u uvid financijsku moć židovstva, ljudski sposobnog, Jakov Kaplan, veliki Pariški Rabi izjavio je povodom toga 1966: "Prema našem nauku, židovska religija nije jedina koja osigurava spasenje. Mogu se spasiti oni koji makar ne bili židovi, vjeruju u Boga koji je iznad svega i vrše moralne obaveze, ispunjavajući zakone koje je Stvoritelj dao Noji... Zbog toga rabini naučavaju da pravednici svih nacija imaju pravo na vječno spasenje. Mimo noakidskih zakona, pravila Tore i Mojskijevog Zakona samo vrijede za Židove, jer je njihov uzrok Božanski projekt stvaranja jednog naroda određenog za ispunjenje religiozne akcije u svijetu. Nada Izraela nije prema tome, obraćenje ljudskog roda na židovstvo, već na monoteizam. S obzirom na biblijske religije, već prema izjavama naših najvećih teologa, radi se o ispovijedanjima čija je misija pripremiti zajedno s Izraelom mesijansku eru navještenu od proroka. Zbog toga žarko želimo skupa raditi u ostvarenju ovog suštinski biblijskog ideala... Na taj način moći ćemo ubrzati mesijansku eru koja će biti era ljubavi, pravde i mira." (Jakov Kaplan, Razgovor s Ocem Danielou S. J. 1. veljače 1966 u teatru veleposlanika u Parizu, Pariz, 1966).

Shvaćamo li sada zašto je Franjin govor suštinski glup i stran kršćaninu? Jer je njegovo govoriti o smješcima i solidarnosti, prijateljstvu i opraštanju, o miru i ne o ratu... ali sve bez Krista! Može govoriti o Kristu - na svoj način - ali katolicima, ali ne vani, svijetu i u svijetu. Krist je suvišan u noakidskoj viziji, i Franjo je jedan od njenih propagatora.

To je misija koja je uručena Franji.

Kako je ovo moguće? U Kristovom zemaljskom životu imamo sve rečeno i navješteno. I također u pouci Apostola. Radi se o sinagogi sotone koja se uvijek borila slijepa od mržnje protiv Sina Božjega. Ne prihvaćajući ga kao Spasitelja i Otkupitelja, ostajala im je samo mržnja kao zadnji rekurs i životna snaga. "Izašli su od nas, ali nisu od naših", reći će Sveti Ivan. Zbog toga su ga odveli na Križ. I, opijeni paklenom kratkovidnošću, mislili su da vide pobjedu zadavajući smrt Životu. Njihov je pokušaj bio neplodan. Ali odonda nisu prestali. Proganjali su Njega u njegovim učenicima (prema samim Gospodnjim riječima Saulu), i poslije će Sv. Pavao potvrditi (1 Sol. 2, 14-16): "I vi braćo, nasljeđujete crkve Božje u Kristu Isusu koje su u Judeji, jer i vi trpite isti progon od ruke vaših sunarodnjaka, kako i oni trpiše od ruke židova, koji su ubili Gospodina Isusa i proroke, i nas same su protjerali i nisu mili Bogu već su protivni svim ljudima, ne dozvoljavajući govoriti poganima da bi se spasili, napunjajući tako mjeru svojih grijeha."

[Slika iz XVI stoljeća. Skupina židova profanira posvećene hostije.]

Ove zadnje Pavlove riječi iz poslanice Solunjanima su izbačene iz čitanja u posconscilskij liturgiji Novus Ordo Missae.

Nikad nisu uspjeli postići tako jaku mržnju protiv Krista u Crkvi. Ovo se jedino može objasniti u kontekstu zadnjih vremena. Do ovog perioda nastojalo se uništiti Crkvu iz vana; od Nerona, preko Dioklecijana do "Prosvetiteljske" Revolucije i naknadnih bezbožnih vladavina. Napoleon će učiniti što malo tko: protjerati će iz Rima dvoje Papa: Pija VI i Pija VI, ali bez uspjeha. Napoleon će biti poslan na Sv.Jelenu a Pio VII biti će primljen uz klicanje u Rim nakon izbjeglištva. Crkva se uvijek oporavljala i postajala bi još jačom. Zbog toga, odlučiše zadati odlučni udarac preko duge i planski razrađene infiltracije kroz desetljeća. Bila je tu titanska borba protiv nadiranja modernizma; Sv. Pio X je uspio zakočiti njihov prodor i dosta ih suzbiti, ali se oporaviše. Definitivni napad se ostvario tokom Drugog Vatikanskog Sabora (pogledati za više podataka odgovarajuću etiketu na blogu). Tada se stavljaju temelji za doseći konvergentnu točku maksimalne izražajnosti: Bergoglio.

[Čisti koncilski duh. Bergoglio]

Kristovi neprijatelji, jer ne vjeruju u Njega, nikad nisu sposobni vidjeti stvarnost: da je On Bog, i da On pobjeđuje. Crkva je On, i kada oni vjeruju da su pobijedili, izgubiti će jer Isus Krist je Bog, i Crkva je neuništiva.

Kada Bergoglio bude mislio da je najjači, potonuti će i izgubiti. Točka preokreta u kojoj će početi Obnova Crkva vrlo je blizu. Molimo s vjerom da se ubrza dan našeg spasenja.

Kada su fašisti bili dobri ljudi

Neki dan čitam jedan članak od novinarke Višnje Starešine (Slobodna Dalmacija) koji mi je privukao pažnju ne toliko svojim sadržajem i onim što je njeno pero htjelo reći (nešto što mi je i dalje nejasno), već čestim pozivanjem na pojam "fašizma", "antifašizma" i sl. Istini za volju, takvi pojmovi bujaju na cijelom balkanskom području, i svakako još i šire.

Ono što se prenosi, možda čak i podsvijesno jer je toliko utucano u misao našeg svijeta, ovakvim načinom pisanja i mišljenja jest jedna vrlo jednostavna ideja, koju možemo sažeti ovako:

fašizam - zlo; antifašizam - dobrota i svetost i primjernost.

U redu, napisati ću i ja par redova, i to tako da makar me jednog dana pitali to pred lomačom i htjeli me živa ispeći u narednih dvadeset minuta ukoliko bih nešto pogrešnog rekao, ponovio bih ovo sve do zadnjeg slova, bez stida i sramote i bez obaranja pogleda.

Tko je dobar, tko je loš? Što je dobro, što je zlo, može li jedan primjer, molim Vas?

Zavirimo malo ovaj put u ne tako davno grčku prošlost, takozvane vladavine pukovnika (1967 - 1974).

Nisu svakako svi fašisti, i još pri tome sustavno "dobri", ali bilo ih je dosta koji su upravo zbog toga što su bili dovoljno dobri, bili fašisti s ciljem usprostaljanja rasulu i socijalnom neredu. Na neki način kao šerifi američkog divljeg zapada, ili feudalni srednjevjekovni gospodari koji su održavali pravdu na svojim područjima (odatle, u anglosaksonskoj kulturi dolazi i ime sheriff). I, svakako, ništa od navodnog "prava prve bračne noći", liberalni mit stvoren početkom industrijske revolucije radi uvjeravanja sve većeg broja pučanstva "da se natrag u povijest ne može, jer je bilo gore. Ovo što sad imamo, to je ono što mora biti". Pogledati na primjer istraživanje napravljeno od  Alain Boureau, Le droit de cuissage. La fabrication d’un mythe (XIIIe-XXe siécle). Vrlo kratko: u feudalnom društvu potrebno je bilo sačuvati radnu snagu, te su feudalci tražili da njihovi seljaci ostanu na svojim ognjištima; u protivnom tražili su isplatu. I protiv toga Crkva se borila, jer se time narušavalo naravno pravo. Kapitalisti su ocrnjivali feudalni protekcionizam s ciljem opravdavanja stvaranja proleterijata koji će postati, bez zemlje i ognjišta, potpuno ovisan o plaći koja će mu se davati. Ovaj paradoks ističe čak i Engels u "Situaciji radne snage u Engleskoj u 1848", navodeći da je prijašnje stanje seljaka bilo bolje od ponižavajuće situacije totalno ovisnog proleterijata. Također je donosio i kritiku da su "fabrike znale biti i haremi drskih industrijalaca". No, Engels od te analize polazi ne prema seljačkom vlasništu i naravnom pravu, već prema opravdanju budućeg utopijskog komunističkog društva, za koje znamo, mudri ljudi su to i predvidjeli, Crkva upozoravala, kako će to završiti.

Glavna krivica fašizma, iz liberlne perspektive, nisu mogući prekršaji fašista, neizbježivo u bilo kojem režimu zbog ljudske konstitucije, već to što je dijametralno oprečan demokratskom režimu, i ovom slobodnjačkom bez uzde. "Demokrati" tumače da je na svim širinama fašizam glavni grijeh svih grijeha, za podcrtati da se ne može ići "natrag", da je njihov način uprave jedini mogući i da sve što narod treba učiniti jest saviti šiju pred njima. Dok je paradoksalno njihova uprava "u ime naroda, ali bez naroda", prema formuli voditelja buržoaske revolucije.

Zabaviti ćemo se stoga malo s tako prezrenom diktaturom grčkih pukovnika (1967 - 1974). Film "Z" (1969, nagrađena s dva Oskara iduće godine) Koste Gavrasa ruga im se i predstavlja potrebu ukadanja diktature kao jedinu moguću potrebu ljudskih bića.

Ali zašto pukovnici uzimaju vlast one kritične godine u Grčkoj? Ljevičarski pokreti, antene sovjetske propagande i s ciljem širenja blagostanja diktature proleterijata na cijeli svijet, činili su nemogućim bilo koje društveno uređenje potrebno za normalni razvoj života u pravnoj državi. Posežu za anarhijom, to jest traženom destabilizacijom u nakani nametanja svog pogleda na svijet (i bolje reći, ne samo pogleda već i realnosti).

S druge strane, grčka vlada počela je smrtonosni ciklus nediskrimiranog zaduženja kod zapadnih banki, naravno uz osobnu naknadu. To jest, u zamjenu za njihov luksuz, cijela nacija će plaćati dugove napravljena od takve nevlade, dok su živi i kasnije preko njihove djece. 

Zbog toga pukovnici trasiraju svoju intervenciju u dvije smjernice:

1) nedopuptavanje porobljavanja zemlje preko vještačko uzetih dugova, i

2) kočenjem ideološke invazije usmjerene širenjem slobodnjaštva (čitaj "divljanja"), slabljenjem osobnog identiteta i prema tome i nacionalnog; nakana je dakle vlade pukovnika da zemlja izbjegne biti manipulirani plijen stranih interesa.

Jednostavno zbog toga, vlada ili diktatura pukovnika prvo što čini jest poništiti nacionalni dug, argumentirajući da je bio zadužen na nelegalni način i mimo volje i potrebe naroda.

Oni koji su bili krivi za takvo zaduženje i sebi stvorili život pun luksuza, pukovnici su napravili koncentracione logore (ne za uništavanje mase ljudi, niti čak za prisilan rad, već jednostavno okruge za izolaciju kao što se čini sa opasnim ili zaraženim životinjama). Ali ima i više, za vrlo nevjerojatno da može izgledati: sumnjali su da je elita bila pripremljena preko pederatskih mreža. Oni nesretnici koji bi bili podvrgnuti tim tretmanima imali bi naknadno imućan život, ali čineći stožerni dio sustava. U isto vrijeme, narod je bio narkotiziran moralnom degradacijom koja je poticala niske strasti. Dakle, pretenzija te elite u sjeni bila je stvaranje nekulturne i bezlične mase ljudi koju će biti naknadno lako usmjeravati jer će biti krajnje ovisna i uskraćena moralnom stabilnosti.

Za presjeći u korjenu takav utjecaj, analizirali su što je to što je pripremalo potrebni teren: odatle smjernice, ili zakoni, koji su zabranjivali da muškarci nose dugu kosu - jer bi postajali kao ženice -, zabranjivala se američka pop muzika jer je uvodila ušećerenu i lažnu viziju svijeta, posebno onu goreg stupnja, stvorenu utjecajem droga, nešto sve češće u nadolazećem stilu rokenrola i još gorih opcija koje su imale implicitno negativan sadržaj, kad već nekad ne i sotonski. Kažnjavali su strogo bračnu nevjernost i "pubertetske javne nemoralnosti". Donijeli su zakon o kažnjavanju smrtom kaznom za pedofile. (Ovo je zanimljiv momenat, vratiti ćemo se na njega malo kasnije).

Upravo tada su skočile ljevičarske i "naprednjačke" snage prvenstveno na sveučilištima koja su bila jedna od prvih područja infiltriranih revolucionarima. Mladi žustre pameti ali bez životnog iskustva i sa još manjom mudrošću i razboritošću, postali su laki plijen agresivne poruke Revolucije. Živi primjer takvih gibanja imamo u Mikisu Theodorakis, čuvenom grčkom skladbeniku koji je postignuo svjetski imidž i figuru muzikom za Gavrosov film "Z".

Jedna od njegovih najpoznatijih melodija bila je za "Zorba, grk",

prekrasne muzike sposobne izazvati entuzijazam koji nosi i ushićuje; ali unutar konteksta zahtijevanja slobode bez kočnice i ovozemaljskog uživanja, i povrh svega obučenog u izvjesni naprednjački patriotizam, nešto karakteristično za Grčku za razliku od tolikih drugih nacija gdje ljevičarska aktivnost i ideologija vodi stalnom opadanju nacionalne svijesti, pravi katalizator društvene degradacije.

Usput budi rečeno da se i među manifestacijama Syrize mogle vidjeti bezbrojne grčke zastave, nešto što ni približno nije slično u tradiciji ljevice drugih evropskih zemalja.

E pa u redu, ovaj Mikis, već dobro preko devedesete, "optuživao" je diktaturu pukovnika jer je donijela smrtnu kaznu za pedofile, poredeći ih zbog toga sa nacistima. Onda, mogli bismo se već pitati, nije li već vrijeme da za probuditi se?

Režim pukovnika nije mogao trajati više od sedam godina, ali unatoč tako kratkom vremenu za izvjesti promjene u jednoj državi, uspjeli su ostaviti sređene financije u državi i toliko reda na ulicama da naprednjaci to nisu mogli prihvatiti. USA im je opraštala život jer su im izvjesno vrijeme bili potrebni, zbog izrazito antisovjetske politike režima. Ali takva situacija nije mogla trajati dugo, već samo neizbježno potrebno. Organizirani pritisak s ulica bio je konstantan, i u stalnom porastu. U nastojanju da skrenu pažnju svojih sugrađana s namještenih provociranja, pukovnici izrežiraju političko gibanje pripajanja Cipra Grčkoj (politički pokret poznat kao enosis). Manevar je bio očajnički pokušaj, posebno jer je tadašnja grčka vlada postajala iz dana u dan sve više bez međunarodnih prijatelja. Ta politička orkestacija nije završila dobro. Turska - sumnjiva je brzina reakcije turske vojske, jer sve upućuje da je dobivala informacije izvana - intervenira samo četiri dana nakon svrgavanja Nadbiskupa Makariosa III (od strane ciparske opcije još više pro enosis od njega), 20. srpnja 1974, i samoproglasuju Tursku Republiku Sjevernog Cipra, priznata samo od Turske.

Režim pada četiri dana kasnije. Theodorakis i demokrati konačno zadovoljni. Od onda do danas kraljuje demokratsko kraljevstvo i posljedično propadanje Grčke. Danas je helenska zemlja utopljena u jednu od najvećih evropskih kriza, radeći se o regiji toliko deprimiranoj koliko to mogu biti italijanska Calabrija ili Napuljska regija, dominirana mafijom, pravo Kosovo Evrope. Financijska ovisnost Grčke je brutalna, jedna zemlja koja je de facto izgubila svoju neovisnost.

Grčka između ostalog nije u stanju podići glas protiv tako mirnog prolaska "izbjeglica". To je uvjet sine qua non naložen od Evrope, bolje reći od elita koje njome vladaju. Jer ako ne, nema lemozine neophodne za kupiti nešto kruha.

EPILOG

Kaže se da evropske demokracije duguju svoju tradiciju filozofiji i duhu grčkog naslijeđa. U redu, ima nešto od toga, ali posebno iz jedne perspektive koju mnogi jedva mogu i da naslute. Ali upravo su to znali pukovnici.

Prva velika razlika u odnosu na aktualne demokracije jest u tome da je klasična Grčka imala tek 2% pučanstva s pravom glasovanja.

Ali to nije aspekt koji želimo naglasiti. Pitanje je: kako se izabirala i kako se pripremala ova elita? Dobar broj njih prolazio je kroz jednu vrstu "obrazovnih" ustanova za buduće političare i vladare. Jedan momčić bi ulazio u te krugove u prepubertetskoj dobi, imajući isključivog učitelja kroz sedam godina.

U klasičnoj grčkoj umjetnosti, kao i njihovim pedagoškim i obrazovnim spisima može se opaziti prisustvo u biti pederastnih i pedofilnih elemenata.

O čemu se radilo u stvari? Tek samo o užitku radi užitka, o jednoj običnoj degeneraciji imućnih kojima je pretek vremena i manjak kreposti, ili je bilo uz to još nešto više?

Ono što se tražilo bilo je razorenje učenikove osobnosti, s ciljem vjernog slijeđenja njihovih mentora. Na taj način budući političari i vladaoci raditi će ono što se od njih bude očekivalo da se uradi.

Danas se nešto od toga slijedi. Danas ulogu razorenja osobnosti, ne toliko članova elite, već masa jer danas su mase one koje glasuju i tehnički odlučuju, imaju specifični programi izrežirani za traženi cilj korupcije čitavih generacija.

Ideologija žendra je jedna od alatki u tom procesu.

Na koncu, što bi od našeg Mikisa, od već dobro preplivanih devedesetih? 2003. počeo je pričati malo drugačiju priču, te izleti sa stavom da su "židovi, oskudni poviješću, arogantni i agresivni, korijen zla". Ali Mikis moj, takve ljutnje i srdžbe, čemu one? Zar nisu pukovnici krivi?