"Nego vaša riječ neka bude: Da, da − ne, ne. Što je više od toga, oda zla je." (Mt 5, 37)
[Žao mi je, ali u demokraciji poštuju se izbori]
[Ali ovdje izbori ne vrijede ako nema vjere]
Surećemo se sa jednom vijesti koja nas je načelno,
budući su stvari takve kakve jesu, posebno radovala: «Četiri kardinala objavljuju svoju
peticiju Papi za razjašnjavanje pitanja vezanih za Amoris Laetitia».
Među dobrim i trpećim katolicima, vijest je izazvala euforičnu reakciju, kao na
primjer slijedeću:
«Dozvolite
mi reći sa svim slovima:
OVA ČETIRI
HRABRA KARDINALA POTVĐUJU ME U VJERI CRKVE.»
Bloger, makar se ne mogao smatrati «dobrim»
katolikom, također se radovao... pročitao je vijest žurno i zaustavio se samo
na naslovu, i niti na tome. Jer se može reći da je ovo najformalniji protest
koji se učinio tokom baratanja – ne
mogu reći «upravljanja» - Crkvom koji vrši Franjo. I, imajući u vidu nove
heterodoksne figure izabrane za Kardinalski Kolegij (vidjeti prijašnji članak «Svi Franjini ljudi»), ostaje sve manje
vremena da netko pristojan iz ove selektivne grupe istupi u obrani vjere. Barem
da počne davati prve korake u potpunoj i potrebnoj restauraciji cjelovitog
nauka Crkve od uvijek.
Ali... blogger je nastavio čitati i misliti i
analizirati bitne postavke ovog pisma i ovog pothvata. Na koncu je došao do
zaključka ne tako optimističnog. Izložiću sve što je moguće sažetije.
Kao prvo, nije ništa neobično da se jednom
Pontifeksu izlože izvjesne nejasnoće. Doista, kada se u konkretnim slučajevima
pojave teškoće u primjeni općih i univerzalnih načela, mogu se pojaviti pitanja
koja treba riješiti. To nije nikakav problem! Dobar katolik će ih nastojati
riješiti u duhu vjere, i ako to nije u stanju, tražiće naputak od onog tko ima
autoritet i službu razlučivanja. U takvim slučajevima postaviti jedan dubium (literalno sumnja, ili u duhu
našeg jezika bolje odgovara: pitanje)
jest zaslužno i poučno, toliko za samo osobu koja postavlja pitanje, koliko za
one koji će razmišljati o odgovarajućem kontekstu i posebno odgovoru.
Do Drugog Vatikanskog Sabora, kroz stoljeća i
stoljeća, možemo reći od Jeruzalemskog Koncila o kojem donose precizne podatke
Djela Apostolska, ova pitanja su se postavljala direktno samom Papi, ili već u
vrijeme Svetog Oficija (Inkvizicije – ocrnjenog organizma od strane liberala i
ljevičara; ne znači da je svaki i pojedinačni čin Inkvizijie bio savršen i
besprijekoran, ali vjerski sudovi Papinske Inkvizicije bili su
neprikosnoveni)... na čijem je čelu bio Papa sve do «reforme» našeg vremena! Na
način da ono što bi određivao Sveti Oficij bilo bi definitivno sa potpisom
Pape. A koga drugog ako ne? Najspremniji teolozi mogu razlučivati među sobom,
ali presuđuje onaj koji je od Boga dobio autoritet za suditi i odlučivati što
je prema kršćanskoj vjeri i moralu, ili nije.
Sažetak magisterijalnih dokumenata Denzinger jest živo svjedočanstvo svega
ovoga. Nalazimo na primjer slijedeće pitanje postavljeno 1901:
«Nadbiskup
Ultrechta (Nizozemska) izlaže:
Neki
liječnici, u bolnicama i drugim mjestima,običavaju krstiti djecu u slučaju
potrebe, posebno kada su još uvijek u majčinoj utrobi, s vodom doziranom izvjesnom
količinom živinog klorura. Ovakva disolucija
se sastoji od približno jednog dijela živinog klorura na tisuću dijelova vode, i zbog toga
ovakva disolucija je otrovna za piti. Razlog zbog kojeg se koristi ovakva
mješavina jest radi izbjegavanja infekcije majčine utrobe.
Postavljamo
dakle pitanja:
1 1. Krštenje obavljeno
ovakvom vodom, je li sigurno ili sumnjivo vrijedno?
2 2. Da li je dopušteno
udijeliti krštenje ovakvom vodom u cilju izbjegivanja svake opasnosti bolesti?
3 3. Da li je dopušteno
koristiti također ovakvu vodu, kad se bez ikakve opasnosti za bolest može
koristiti čista voda?
Odgovorilo
se (S ODOBRENJEM PAPE LAVA XIII):
1 1. Na prvo pitanje
odgovoriće se u drugoj točci.
2 2. Odgovor na drugo pitanje.
Dopušteno je, kada postoji istinita opasnost bolesti.
3 3. Odgovor na treće pitanje.
Negativno.»
Ostaje potpuno očigledno i objelodanjeno da stil
bilo pitanja bilo odgovora je u cjelovitosti jasan i koncizan: rekli bi da su
pitanja i odgovori čisti i prozirni. Ne prikriva se ništa, ne postoje druge
nakane, samo su tu pitanja napravljena u duhu poniznosti jednog vjernog pastira
vrhovnom autoritetu i pastiru. I rekao bih još nešto: toliko pitanje koliko
odgovor odišu vrlo preciznom i sažetom logikom: tako su precizna i definirana
kao da bi bila pitanja za provjeriti u nekom laboratoriju tokom formalnog i
eksperimentalnog opažanja. Rekao bih još i više, jer laboratorij ovisi o
preciznosti aparata, dok je ovdje teorijsko deduktivno izlaganje zaključeno na
osvnovu pojmova vjere i teološke razrade. Dakle, još je veća zasluga za
formalni odgovor na ovakvim područjima jer na polju morala ili vjere izložiti
sažeti predmet nije tako jednostavno kao ispitati reakciju nekog minerala na
ispitnom stolu.
Na način da ne može ostati niti jedna jedina
sumnja Nadbiskupa Ultrechta nakon primanja ovakvog odgovora. Jer radi toga su
pitanja odnosnom autoritetu, i radi toga se daju odgovori. Jednako, u svoje
vrijeme dok se evangelizirala današnja Njemačka i kad su se monasi susretali s
običajem onih poludivljih naroda za pravljenjem kobasica-krvarica (u dobrom
djelu načinjenih od krvi zaklanih životinja), plašili su se da se ne povrijedi
prvotna zapovijed Apostola na Jeruzalemskom Koncilu u vezi krvi udavljenih
životinja. Sveti Bernard je putovao tjednima do Rima da razjasni to pitanje da
ne bi slučajno povrijedili tu apostolsku odluku. Odgovoreno mu je da to nije
slučaj. Itd., mogli bismo navesti primjere i primjere.
Što je onda novo u ovim pitanjima koja donose
četiri kardinala? Novina je u trim stvarima, o jednoj smo upravo čuli: Franjo im nije odgovorio.
Doista, ovo bi bilo po prvi put u Povijesti Crkve
(bolje reči, do Drugog Vatikanskog Sabora; na samom Saboru su se desile neke
nevjerojatne zgode «izgubljenih» pitanja; bilo je i kasnije nekih drugih
nezgodnih situacija, no, nešto ovakvo «službeno» nije se dogodilo), to jest, da
se podnese jedno formalno pitanje u vezi jedne teme o vjeri i moralu, i da im
netko tko sjedi na Petrovoj Stolici ne odgovori (ne znam da li se nešto slično
dogodilo za vrijeme skoro četrdeset antipapa koji su postojali u crkvenoj
povijesti; događalo se tada da su prednošeni zahtijevi napuštanja Svete
Stolice). Ovo, bez ikakve sumnje, bila bi jedna velika originalnost unutar prve novosti koju komentiramo.
Slijedeća
novost jest
u tome da ovi kardinali, ne primivši nikakav odgovor... odlučiše reći to cijeloj Crkvi! Vjerujem da se ni ovo nije nikad
prije dogodilo u Crkvi. Štoviše, čak i u slučaju antipapa. Između ostalog što,
pretpostavljam, barem ih je interesiralo
izgledati kao Pape. Ali ovo ne ide kod Franje. Jer on, koji sam sebe zove «biskupom Rima» a ne Papom, sada nastupa
kao Papa... ali u ovom slučaju neće biti tako, već više kao jedan žalosni
despota.
Sada, kad bi ovo ostalo samo na ovome i gotovo...
bilo bi jako značajno, bilo bi kao jako upozorenje – ili zovi ga kako ti je
volja – Franji. Jer pitanja su takva da ne dopuštaju izbjegavanja: traži se
odgovoriti ili da, ili ne. Doista, pitanja su skoro uvrijedljiva bilo kojem
katoliku, jer se pita da li je grijeh i dalje grijeh, ili nije. Na primjer,
Treće:
«Nakon Amoris Laetitia br. 301, je li još uvijek
moguće tvrditi da se neka osoba koja obično živi u protivnosti s određenom
Božjom zapovijedi, kao na primjer onoj koja zabranjuje blud (prema Mt 18, 3-9),
nalazi u objektivnoj situaciji teškog grijeha...?
Ovo je tako nasilno da podsjeća na tolike
evanđeoske susrete Isusa sa farizejima i drugima koji su pripremali zavjere
protiv njega. Bolje reći, podsjeća na pronicljive odgovore Sina Božjeg na
zajedljiva pitanja. Isus ih je ostavljao bez alternative za odgovoriti. Da su
farizeji htjeli odgovoriti... morali bi dati Isusu za pravo. I kako je upravo
to bilo ono što nisu htjeli, nisu
odgovarali.
Ovdje, ipak, uloge su promjenjene. To je Franjo
koji ima ulogu farizeja, i kardinali su ti koji čine elementarna pitanja i pritom
precizna i oštra s obzirom na bitne vjerske postavke; njihova su pitanja koja
podsjećaju na Isusova. Sjetiti ćemo se nekih zgoda:
Luka 14, 5-6:
"Onda im reče: "Jednome od vas padne njegov sin ili vol u jamu. Ne izvadi li ga
odmah, i u subotu? Na to mu ne mogoše ništa odgovoriti."
Matej 16, 1-4:
"Farizeji i saduceji pristupiše k njemu, da a kušaju. Zatražiše od njega, da im pokaže
znak s neba. A on im reče: "Uveče govorite: "Bit će lijepo vrijeme; jer je nebo crveno. Ujutro: "Danas će biti kišovito vrijeme; jer je nebo crveno i mutno. Lice nebesko
znate protumačiti, a znake vremena ne razumijete? Rod zao i preljubotvoran traži znak. Ali neće mu se dati drugi znak osim znaka
Jone." Stim ih ostavi i otide."
Marko 15, 2-5:
"Pilat ga upita: "Jesi li ti kralj židovski?" On mu odgovori: "Ti kažeš." I iznesoše glavari svećenički mnoge tužbe protiv njega. Pilat ga upita dalje: "Zar ništa ne odgovaraš? Čuj ipak, što sve iznose protiv tebe!" Ali Isus ne reče više ništa, tako da se je čudio Pilat."
Luka 20, 31-44:
"Tada ih on zapita: "Kako se može tvrditi, da je Krist sin Davidov? David ipak sam govori u knjigi psalama: Reče Gospodin Gospodinu mojemu: 'Sjedi
ob desnu moju, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.' David dakle njega naziva Gospodinom, kako onda može biti sin njegov?""
Luka 20, 2-8:
"I zapitaše ga: "Reci nam: "Kojom vlasti to činiš, ili tko ti je dao vlast za to?" On im odgovori: "I ja ću vas nešto upitati. Kažite mi: Krštenje Ivanovo bijaše li je od neba ili od ljudi?" Oni su razmišljali među se: "Reknemo li 'od neba', odgovorit će nam: 'Zašto mu
onda ne vjerovaste?' Reknemo li: 'Od ljudi', sav će nas narod kamenovati; jer je uvjeren, da je Ivan
prorok." Tako odgovoriše, da ne znaju, odakle je. Isus im reče: "Onda ni ja vama neću reći, kojom vlašću ovo činim.""
Ono što je zajedničko ovim izmjenama pitanja – iz
perspektive koja nas interesira – jest da ostaje objelodanjeno da farizeji ne žele odgovoriti; nisu htjeli biti jasni.
Jer kad bi to bili, morali bi priznati da je Isus u pravu. Nešto što nisu
htjeli napraviti ni u kom slučaju. S druge strane, ukoliko je potrebno
odgovoriti – ni riječ preko toga, kao što je slučaj s Pilatom – Gospodin
odgovara. I ako više ne želi govoriti to je zbog Pilatove evidentne
tvrdoglavosti; jasno je ispoljavao riječju i gestama, da nije imao nakanu, da
nije htio prihvatiti ono što je upravo mogao čuti iz Isusovih usta. Kao bilo
koji skeptik odgovoriti će gledajući na drugu stranu: «I što je istina?».
Ono s čim igra Franjo, to je dvoznačnost. Ostavlja
tekst koji perfektno može biti interpretiran po želji modernista. Sam Kasper
reći će u odnosu na interpretaciju AL: «Može se dati pričest ponovno vjenčanima (dok im vrijedi prvi brak), i gotovo.»Drugi prelati, kao američki biskup Chaput (koji makar značajno ime među
američkim biskupima nije imenovan kardinalom) promicati će interpretaciju AL sukladnu nauku Crkve (jer on to tako hoće, ne jer
tekst ne bi dopustio drugu sasvim jasnu interpretaciju).
Zbog toga Franjo niti je odgovorio, niti će
odgovoriti. Jer bi se razbila njegova igra. Ako kaže ne (to jest, ne može se
interpretirati na drugačiji način od crkvenog nauka oduvijek), morao bi
ispraviti Amoris Laetitia (nešto što je napisano s punom nakanom); ako kaže da,
priznao bi da je prešao preko crvene linije (ove o kojoj govore četiri
kardinala; ostaju druge, to je posve jasno). Nešto što, sudeći na osnovu svega
što čini i na osnovu svoje šutnje od dva mjeseca, nije spreman napraviti.
"Oni su razmišljali među se: "Reknemo li 'od neba', odgovorit će nam: 'Zašto mu onda ne vjerovaste?' Reknemo li: 'Od ljudi', sav će nas narod kamenovati; jer je uvjeren, da je Ivan prorok." Tako odgovoriše, da ne znaju, odakle je."
Još preciznije: Franjo neće odgovoriti ni ništa objasniti, jer je već bio dosta jasan u
svo ovo vrijeme. Podsjetimo se na par činjenica.
zar ćemo reći da laže? – prenoseći ono što mu je,
po njegovom javnom svjedočanstvu, priopćio Franjo: «ne treba istrčavati sa izjavama na Sinodi, jer bi u tom slučaju
nastala pobuna. Treba samo postaviti pretpostavke, i ja ću naknadno iznijeti
zaključke.»,
Podsjetiti ćemo da su ovi biskupi imali ovakve
heterodoksne savjete:
«Točka 6. U drugim složenijim
okolnostima, i kada se nije bilo u stanjo dobiti poništenje braka, spomenuta
opcija može biti neprikladna. Ipak, jednako je moguć put razlučivanja. Ako se
dođe de poimanja da, u nekom konkretnom slučaju, postoje ograničenja koja
umanjuju odgovornost i krivičnost (301-302), posebno kada jedna osoba smatra da
bi mogla pasti u naknadnu grešku šteteći djecu novog združenja, Amoris Laetitia
otvara mogućnost pristupa sakramentima Pokore i Euharistije (bilješke 336 i
351). Ovi isti (opaska: misli se na sakramente) pripremaju
osobu nastavljati rasti i sazrijevati snagom milosti.» (Drugim riječima: moguće
je u nekim slučajevima rastavljenima i ponovno – civilno – vjenčanima dati
pričest. To obara univerzalno načelo da katolik ponovno vjenčan, s prvim
važećim brakom i u bračnom općenju s drugom osobom, ne može pristupiti
euharistiji. To bi značilo da se može pričestiti u smrtom grijehu. Nijedan
konkretan slučaj može izostaviti univerzalnu normu, vrlo jednostavno za
shvatiti i primnjenivano od prvih dana Crkve.)
Sažeto, Franjo
i dalje šuti i već je govorio s potpunom jasnoćom.
U ovoj će točki četiri kardinala dati zadnji
korak: zaključiti da Franjo naučava nauk protivan crkvenom, i kako Papa ne
može biti heretik u isto vrijeme, proglasiti da nije Kristov Vikar?
Priznajem da mi je prvo razmišljanje kardinala
koji su potpisali pismo, kad se objavila vijest, prouzročilo razočarenje:
«Sveti Otac je odlučio ne odgovoriti. Interpretiramo
ovu njegovu suverenu odluku kao poziv za
nastaviti razmišljanje i diskusiju s mirom i u poštovanju.»
Ali kako da će nastaviti razmišljati? Onda, čemu
pismo? Ovo je izgledao besmisao. Pokazuje da priznaješ da te Franjo «poziva»
nastavljati razmišljati. I zašto onda prave gužvu i objavljuju pismo? Ako hoće
nastaviti «razmišljati», bolje ne objaviti pismo.
(Došao sam
do ove točke u prvom članku. Sada slijedi nastavak imajući u vidu nove vijesti
koje se događaju neubičajenom brzinom.)
Ali odmah idućeg dana dolazi iduća vijest: ako
Franjo ne odgovori, «proslijediti će sa
formalnim činom ispravljanja jedne teške greške».
Nazovimo ovo «predzadnjim» korakom ako tako
hoćemo, ali je neposredno pred konačnim
potezom. Doista, ne može se
nasljedovati – iskazati mu poslušnost – čovjeku koji sjedi na Stolici Sv. Petra i naučava pogrešan nauk.
Doista, neizmerno sam radostan da u Crkvi započne
totalna restauracija. Ne vjerujem da će Franjo popustiti. Previše je njegovih
sljedbenika naprednjaka i onih koji
zabadaju glavu u pijesak (Bitno.net i sl.; vani je bezbroj «katoličkih» medija
koji će podržati Franju uradio što uradio). Nek Franjo pođe putem propasti, oni
će za njim. Ne daj Bože, ali zastrašuje slijepost i u suštini fanatizam
tolikih. No, osjećaju i znaju da su većina,
i vjerujem zbilja da je tako; toliki drugi su kukavice i u istom su vagonu. Ali
istina ne pripada većini. Mnogo manje je tako u Crkvi. Istina je jedna i
nezamjenjiva. Samo se sa Istinom može biti. To jest, sa Isusom Kristom i
njegovom Crkvom.
Franjo ne propovijeda Katoličkog Boga, Jednog i
Trojstvenog. Pogledati u oznaku «Franjo» na ovom blogu, između ostalog. De
facto, slaviti će Lutera u samom Vatikanu; već od prije neće se oprijeti da
luterani prime pričest u samoj Bazilici Sv. Petra. Prije nekoliko dana otišao
je u zatvor i tamo slavio misu, i neki musliman – u zatvoru zbog pokušaja
silovanja – bio mu je «ministrant» na oltaru; nešto je pravo pravcato
svetogrđe. Kako može, dan za danom, činiti nešto takvo Kristov Vikar? To je
apsurd. Radi se o cijelom jednom pravcu ovog «pontifikata», konstantnom i
trajnom u vremenu. Nema nikakvog ispravljanja; nasuprot, sve ide na više i
više. Sada je samo onda kad je slučaj eksplodirao. Nismo očekivali ovakav
rasplet, ali mi potvrđuje da je tolikima u Crkvi na prvom mjestu Gospodin; da
je Crkva njegova i da će ovće slušati njegov glas i neće ići s Najamnikom.
Svaki čovjek ima svoje vrijeme za shvatiti, neki shvate prije, neki kasnije,
ali ako ima dobre volje stvari dolaze na svoje. Franjo, tvoja igra je završena.
Modernisti, Franjo je jedan od njih, uveli su među
tolikim katolicima mentalitet revolucionarnog povika: «Sloboda, Jednakost, Bratstvo». Sloboda čovjeka, koja polazi od
čovjeka. Ne posljedica Istine koja nas čini slobodnima po direktnim Isusovim
riječima, već ona koja se temelji na čovjeku. Uljepšana pojmom «traženja», ali
na koncu konca bazirana na naravnoj
sposobnosti čovjeka. Odatke koncilski izum «vjerske slobode», već svečano osuđene od tolikih Papa u povijesti.
Nakon toga prelaze na demagošku odbranu jednakosti. Zbog toga nailazimo na
tolika strpljenja prema ljevičarskim ideologijama i simpatije prema istima.
Kada je jednakost protivna prema ljudskoj slobodi. Jer ukoliko je netko doista
slobodan, razviti će svoje sposobnosti na način različit od drugih, jer se radi
o jednom drugom biću, nešto što je evidentno. Istina je da smo ontološki svi
jednaki u «biću», jer svi smo ljudi, ali naše specifičnosti su različite po
samoj naravi stvari. Tako fizički, tako i duševno. Ontološka jednakost
zahtijeva na primjer da svaka osoba mora imati dostup na osnovne stvari koje su
neophodne za život, ali odatle svaki pojedini treba razviti svoje specifičnosti
već prema osobnim zaslugama koje treba provesti odgovorno u djelo. Prema tome,
«jednakost» se ne postiže na drugi način osim preko nasilja i opresije. U Crkvi
– bolje reće preko modernističkih šema – ovo će se zvati demokratizacijom njenih struktura. Odatle proizlazi novi koncept
biskupskog kolegija, koji narušava prava Svete Stolice. Upravo je ovo alat koji će koristiti jedan od njihovih za
opravdati nepravovjernost preko glasova tolike njegove braće u episkopatu koji traće ovo i no.
Na koncu dolazi bratsvo, koje će se u Crkvi sakriti pod odjelom pretenzije jedinstva, i koje će se trebati
ostvariti preko ekumenskog procesa.
Crkva, prema njima, morati će provesti sveopće jedinstvo ljudske obitelji,
morati će pomoći u konstrukciji velike ljudske obitelji. Reći će Pavao VI:
«Došlo je vrijeme da se cijelo čovječanstvo
ujedini u stvaranju zajednice koja je u isto vrijeme bratska i svjetska....
Crkva, poštujući stručnost svjetskih moćnika, treba ponuditi svoju asistenciju u cilju promicanja cjelovitog
humanizma, to jest, potpunog razvoja cijelog čovjeka, i svih ljudi... treba
staviti samu sebe u anangardu socijalne akcije. Treba povećati sve svoje napore
za podržati, potaći i učiniti da prokliju ove snage koje rade za stvaranje ovog
integriranog čovjeka. Takav je cilj koji (opaska: nova) Crkva ima nakanu sprovesti u djelo. Svi
katolici (opaska: poskoncilski) imaju
obavezu podržati ovaj razvoj cjelovite osobe zajedno sa svojom braćom, naravnom
i kršćanima, i sa svim ljudima dobre volje». I zbog čega se Montini predao
takvim idejama? «Jer – kako je on sam to rekao u mnogim prilikama – se
uzdamo u čovjeka, jer vjerujemo u taj izvor dobrote koja se nalazi u svakom
pojedinom i u svim srcima.» (Doc.
Cath. Br. 1576 i 7. Uzeto od Coomaraswamy, Razaranje
Kršćanske Tradicije).
Ja sam započeh s ovim razmišljanjima nakon
Franjinog stupanja na Petrovu Katedru. Ali uvidjeh da se nije radilo samo o
Franji. Ukradoše nam nauk od Drugog Vatikanskog Sabora. Ukradoše nam čistoću
Sakramenata. Ukradoše nam Crkvu, ako se može tako reći; svakako se obazirem
samo na ono «vanjsko». Jer ovi nisu od
naših.
Bog nam dao da ovaj upit Franji završi u Totalnoj
Restauraciji Crkve. Crkva je Božja, i jedna banda infiltriranih ne može
baratati s njom vječno.