Dekan Rimske Rote, Pio Vito Pinto, prijeti četvorici kardinala gubljenjem kardenalskog zvanja zbog pisma Franji

Kako objavljuje (29/11/16) ekskluzivno španjolski list Religión Confidencial, na konferenciji na Madridskom Crkvenom Sveučilištu San Dámaso, Dekan Rimske Rote Pio Vito Pinto izjavio je bi "Četiri Kardinala koja su uputila pismo Papi mogli izgubiti svoje kardinalsko zvanje".

Monsenjor je između ostaloga rekao:

"Ova četiri kardinala, jednako kao i druge osobe unutar Crkve koji dovode u sumnju reformu Pape Franju i Apostolsku Pobudnicu Amoris Laetitia, stavljaju pod upitnik dvije sinode biskupa o braku i obitelji, ne jednu već dvije! Jednu redovitu i drugu izvanrednu. Ne može se sumnjati u djelo Duha Svetoga".

Drugim riječima, Pinto je upravo rekao da Bog sluša Franju. Da je Franjo vođa Duhu Svetomu.

Reći to, to je hula na Boga. Ukoliko kršteni muškarac na Svetoj Stolici, izabran za Papu (može biti čak i obični laik; naknadno, prije preuzimanja papinske službe trebao bi biti zaređen sa svećenika, to jest za biskupa. To je bio slučaj na primjer kod Julia II, nasljednika Aleksandra VI krajem XV stoljeća. Bio je Kardinal, ali u ono vrijeme se moglo biti kardinal bez primanja svećeničkog reda), naučava po nauku Crkve, onda svakako tvrdimo da on govori, kao Papa, u skladu s Duhom Svetim; da je doista Kristov Vikar i mi ga slijedimo kao da bi nam Krist govorio.

Ali Krist, Put, Istina i Život, ne može se proturječiti. Jer Istina je jedna. Nije danas ovakva, sutra onakva. Ukoliko se prihvati proturječnost, gubi se u potpunosti cijeli nauk. A to je nemoguće jer Crkva je u biti nepromjenjiva, kao i njen nauk.

Ako netko tko sjedi na Stolici Blaženog Petra govori uporno druge riječi od Kristovih, ne može biti njegov Vikar.

Koji me poznaju skandalizirali su se mojim pisanjem kad sam otvorio blog. Ali s vremenom više se toliko ne snebivaju, i malo po malo uviđaju da se sve odvija upravo sukladno činjenici da Franjo ne posjeduje Ključeve Kraljevstva Nebeskog. Upravo jer nije Papa, upravo zbog toga se ovako i ponaša; ovako i tumači. Nauk koji nije Kristov.

To će se potvrđivati iz dana sve više i više.

Pinto nastavlja:

"Koju Crkvu brane ovi kardinali? Papa je vjeran Kristovom nauku. Ovo što su napravili je ogroman skandal i koji čak može dovesti Svetog Oca u poziciju da im oduzme kardinalsku čast kako se već dogodilo u nekom drugom momentu u Crkvenoj povijesti", izjavio je Pio Vito Confidencijalu.

Dekan naknadno malo ublažuje: "To ne znači da će im Papa oduzeti taj status, ali mogao bi to učiniti."

"Tokom konferencije Pio Vito je dao do znanja prisutnima da Papa nije direktno odgovorio četvorici kardinala, ali 'indirektno im je rekao da oni samo vide bijelo ili crno, kad u Crkvi postoje nijanse boja'." 

Dakle, taj "ponizni" Franjo, taj Franjo koji govori desno i lijevo o "kulturi susreta", taj Franjo kojemu osmijeh ide od uha do uha kad je sa ajatolasima, luteranima i ostalima,

taj navodni "Papa" koji sam sebe takvim ne zove već "skromnim" "Biskupom Rima", koji kleči pred muslmanima dok im pere noge dok nije u stanju kleknuti pred Presvetim, koji govori i govori bez katoličke srži ni misli, koji dan za danom vrijeđa Papinsko dostojanstvo; takav jedan isti čovjek koristi čvrsto i nemilo autoritet koji uzurpira i koristi ga za kažnjavanje onih koji su se tek usudili postaviti mu pitanje.

Glumci i glumice i svakovrsne "zvijezde" ovog svijeta proći će kroz njegov ured i imati će vremena za zorne slike napraviti sa njim, ali on ne odgovara među najboljim kardinalima koje ima oko sebe (ako se može tako reći, izgleda da ih hoće daleko, baš daleko).

A tko su ova četvorica kardinala oko kojih je tolika huka i buka nastala? Par crtica:

Kardinal Walter Brandmüller, 87 godina, i dalje je jedan od vodećih kritičkih glasova na prijedloge koji su proizlašli iz Vatikanske sinode o obitelji. O toj sinodi kritičari su govorili o riziku da promjene katolički nauk o sakramentima i moralu.

On je svjetski poznati znanstvenik o crkvenoj povijesti, objavio je brojne knjige o Križarskim Ratovima, Španjolskoj Inkviziciji, i o Reformi. Doktor je teologije i bivši je Predsjednik Pontificijske Komisije za Povijesne Znanosti.

Brandmüller je bio jedan od pet kardinala koji su pridonijeli knjizi izdanoj 2014., pod nazivom Ostajući u Kristovoj Istini, u kojoj su kritizirali prijedlog Kardinala Kaspera za dopustiti pričest rastavljenima i ponovno vjenčanima.

Dao je intervju u 2014. godini u kojoj je naveo da pastoralni rad ne može niti u jednom slučaju biti protivan nauku. Izjavio je i to vrijeme da valjani brak između krštenih muškarca i žene "je nepoderiv" ": Samo ih smrt može razdvojiti. "

U 2015. intervjuu, Brandmüller je kritizirao ono što je nazvao "perverznom požudom za samouništenje", koji je vidio u liberalnom dnevnom redu među njemačkim biskupima, navodeći da samouništenje dolazi po "potkopavanjem rađanja života izvedenom na različite načine i na dovođenjem u pitanje prirodnog spolnog identitet muškarca i žene". Kardinal je otvoreno izjavio da "oni koji se zalažu za promjenu katoličkog nauka o braku jesu 'heretici', čak i ako su biskupi".

Ranije ove godine, samo nekoliko dana prije Franjinog objavljivanja pobudnice, Brandmüller je kritizirao kao "nemoguć" Sinodski prijedlo da se građanski razvedeni i ponovno vjenčani katolici mogu postati "više integrirani" u Crkvi. Oženjeni katolici koji ulazi u novu građansku uniju su "svrešeni preljubnici" i da sve dok te osobe ne žele stati na kraj grešnom stanju, oni "ne mogu primiti niti odrješenje u ispovijedi niti Euharistiju." Bilo koji način osim putem obraćenja i promjene života "vodi u propast", zbog "suštinske neistinitosti" tog stava.

Kardinal Raymond Burke, na čelu Malteškog Reda, jest jedan od glavnih zalagatelja pro-životnih naprezanja Crkve. Doktor je Kanonskog Prava na polju Jurisprudencije. Posebno se istaknuo u Kongregaciji za Disciplinu Sakramenata.

2013. skinut je iz Kongregacije za Biskupe po Franjinoj odredbi.

Veliki borac protiv kulture kontracepcije i protiv uvođenja "istospolih brakova". Dosta mlad, 68 godina.

Kardinal Carlo Caffarra, 78 godina. Već više od tri desetlječa određen od Ivana Pavla II za osnovati institut za studij o braku i obitelji. Poštovani lider u obnavljanju obiteljskog života unutar Crkve.

Doktor u Kanonskom Pravu i specijaliziran u moralnoj teologiji.

2008. dao intervju u kojem je govorio o pismu koje je primio od Sestre Lucije (Fatimske vidjelice) u kojem ga je upozoravala da će zadnja bitka Sotone i njegovog kraljevsta protiv Gospodina biti na polju braka i obitelji.

Kardinal Joachim Meisner, doktor teologije (82 godine), nikad nije mjerio riječi kad se trebalo boriti za život i obitelj.

2005., na Danu Mladih u Kelnu, Meisner je uporedio pobačaje sa nacističkim holokaustom. Rekao je da je prvo bio Herod koji je odredio ubojstvo djece; poslije toga također Hitler i Staljin, i danas su milijuni nerođene djece ubijeni u majčinoj utrobi.

To su dakle ta četiri kardinala. Doista, veliki zlikovci, zar ne? Vrijedni svake kazne i Franjine srdžbe. Vrijedni da ih se istjera "napolje", nije li tako?

A tko je Pio Vito Pinto?

Još 1979. našao se na spisku masona infiltriranih u Vatikanu. Spisak je objavio Mino Pecorelli, i zbog toga navjerojatnije bio ubijen. O njegovom ubojstvu nije se istraživalo sve dok 1995 nisu optužili Giulia Andreotti za naređivanje ubojstva novinara Pecorellija zbog objvaljivanja ove liste.

Vito Pinto je na lijevoj kolumni, četvrti odozdo.

Neočekivani «in crescendo» inicijative Kardinala Brandmullera, Burkea, Caffare i Meisnera

"Nego vaša riječ neka bude: Da, da − ne, ne. Što je više od toga, oda zla je." (Mt 5, 37) 

[Žao mi je, ali u demokraciji poštuju se izbori]

[Ali ovdje izbori ne vrijede ako nema vjere]

Priznajem da je meni bio nočekivan. Ovih dana upravo počeh pisati članak o zahtijevu Franji za jasnoću s obzirom na Apostolsku Poslanicu Amoris Laetitia od strane Kardinala Walter Brandmüller, Raymond L. Burke, Carlo Caffarra y Joachim Meisner. Članak skoro da sam bio završio, ali odmah naiđosmo na slijedeću vijest koja bez daljnjeg povećava ton: «Burkeupozorava da ukoliko Papa ne razjasni pometnju predstaviti će 'formalni čin korekcije teške pogreške'». Počinjem dakle sa onim već napisanim:

Surećemo se sa jednom vijesti koja nas je načelno, budući su stvari takve kakve jesu, posebno radovala: «Četiri kardinala objavljuju svoju peticiju Papi za razjašnjavanje pitanja vezanih za Amoris Laetitia». Među dobrim i trpećim katolicima, vijest je izazvala euforičnu reakciju, kao na primjer slijedeću:

«Dozvolite mi reći sa svim slovima:

OVA ČETIRI HRABRA KARDINALA POTVĐUJU ME U VJERI CRKVE.»

Bloger, makar se ne mogao smatrati «dobrim» katolikom, također se radovao... pročitao je vijest žurno i zaustavio se samo na naslovu, i niti na tome. Jer se može reći da je ovo najformalniji protest koji se učinio tokom baratanja – ne mogu reći «upravljanja» - Crkvom koji vrši Franjo. I, imajući u vidu nove heterodoksne figure izabrane za Kardinalski Kolegij (vidjeti prijašnji članak «Svi Franjini ljudi»), ostaje sve manje vremena da netko pristojan iz ove selektivne grupe istupi u obrani vjere. Barem da počne davati prve korake u potpunoj i potrebnoj restauraciji cjelovitog nauka Crkve od uvijek.

Ali... blogger je nastavio čitati i misliti i analizirati bitne postavke ovog pisma i ovog pothvata. Na koncu je došao do zaključka ne tako optimističnog. Izložiću sve što je moguće sažetije.

Kao prvo, nije ništa neobično da se jednom Pontifeksu izlože izvjesne nejasnoće. Doista, kada se u konkretnim slučajevima pojave teškoće u primjeni općih i univerzalnih načela, mogu se pojaviti pitanja koja treba riješiti. To nije nikakav problem! Dobar katolik će ih nastojati riješiti u duhu vjere, i ako to nije u stanju, tražiće naputak od onog tko ima autoritet i službu razlučivanja. U takvim slučajevima postaviti jedan dubium (literalno sumnja, ili u duhu našeg jezika bolje odgovara: pitanje) jest zaslužno i poučno, toliko za samo osobu koja postavlja pitanje, koliko za one koji će razmišljati o odgovarajućem kontekstu i posebno odgovoru.

Do Drugog Vatikanskog Sabora, kroz stoljeća i stoljeća, možemo reći od Jeruzalemskog Koncila o kojem donose precizne podatke Djela Apostolska, ova pitanja su se postavljala direktno samom Papi, ili već u vrijeme Svetog Oficija (Inkvizicije – ocrnjenog organizma od strane liberala i ljevičara; ne znači da je svaki i pojedinačni čin Inkvizijie bio savršen i besprijekoran, ali vjerski sudovi Papinske Inkvizicije bili su neprikosnoveni)... na čijem je čelu bio Papa sve do «reforme» našeg vremena! Na način da ono što bi određivao Sveti Oficij bilo bi definitivno sa potpisom Pape. A koga drugog ako ne? Najspremniji teolozi mogu razlučivati među sobom, ali presuđuje onaj koji je od Boga dobio autoritet za suditi i odlučivati što je prema kršćanskoj vjeri i moralu, ili nije.

Sažetak magisterijalnih dokumenata Denzinger jest živo svjedočanstvo svega ovoga. Nalazimo na primjer slijedeće pitanje postavljeno 1901:

«Nadbiskup Ultrechta (Nizozemska) izlaže:

Neki liječnici, u bolnicama i drugim mjestima,običavaju krstiti djecu u slučaju potrebe, posebno kada su još uvijek u majčinoj utrobi, s vodom doziranom izvjesnom količinom živinog klorura. Ovakva disolucija  se sastoji od približno jednog dijela živinog  klorura na tisuću dijelova vode, i zbog toga ovakva disolucija je otrovna za piti. Razlog zbog kojeg se koristi ovakva mješavina jest radi izbjegavanja infekcije majčine utrobe.

Postavljamo dakle pitanja:

1    1.  Krštenje obavljeno ovakvom vodom, je li sigurno ili sumnjivo vrijedno?

2   2.  Da li je dopušteno udijeliti krštenje ovakvom vodom u cilju izbjegivanja svake opasnosti bolesti?

3   3.  Da li je dopušteno koristiti također ovakvu vodu, kad se bez ikakve opasnosti za bolest može koristiti čista voda?

Odgovorilo se (S ODOBRENJEM PAPE LAVA XIII):

1   1.   Na prvo pitanje odgovoriće se u drugoj točci.

2  2.   Odgovor na drugo pitanje. Dopušteno je, kada postoji istinita opasnost bolesti.

3  3.   Odgovor na treće pitanje. Negativno.»

Ostaje potpuno očigledno i objelodanjeno da stil bilo pitanja bilo odgovora je u cjelovitosti jasan i koncizan: rekli bi da su pitanja i odgovori čisti i prozirni. Ne prikriva se ništa, ne postoje druge nakane, samo su tu pitanja napravljena u duhu poniznosti jednog vjernog pastira vrhovnom autoritetu i pastiru. I rekao bih još nešto: toliko pitanje koliko odgovor odišu vrlo preciznom i sažetom logikom: tako su precizna i definirana kao da bi bila pitanja za provjeriti u nekom laboratoriju tokom formalnog i eksperimentalnog opažanja. Rekao bih još i više, jer laboratorij ovisi o preciznosti aparata, dok je ovdje teorijsko deduktivno izlaganje zaključeno na osvnovu pojmova vjere i teološke razrade. Dakle, još je veća zasluga za formalni odgovor na ovakvim područjima jer na polju morala ili vjere izložiti sažeti predmet nije tako jednostavno kao ispitati reakciju nekog minerala na ispitnom stolu.

Na način da ne može ostati niti jedna jedina sumnja Nadbiskupa Ultrechta nakon primanja ovakvog odgovora. Jer radi toga su pitanja odnosnom autoritetu, i radi toga se daju odgovori. Jednako, u svoje vrijeme dok se evangelizirala današnja Njemačka i kad su se monasi susretali s običajem onih poludivljih naroda za pravljenjem kobasica-krvarica (u dobrom djelu načinjenih od krvi zaklanih životinja), plašili su se da se ne povrijedi prvotna zapovijed Apostola na Jeruzalemskom Koncilu u vezi krvi udavljenih životinja. Sveti Bernard je putovao tjednima do Rima da razjasni to pitanje da ne bi slučajno povrijedili tu apostolsku odluku. Odgovoreno mu je da to nije slučaj. Itd., mogli bismo navesti primjere i primjere.

Što je onda novo u ovim pitanjima koja donose četiri kardinala? Novina je u trim stvarima, o jednoj smo upravo čuli: Franjo im nije odgovorio.

Doista, ovo bi bilo po prvi put u Povijesti Crkve (bolje reči, do Drugog Vatikanskog Sabora; na samom Saboru su se desile neke nevjerojatne zgode «izgubljenih» pitanja; bilo je i kasnije nekih drugih nezgodnih situacija, no, nešto ovakvo «službeno» nije se dogodilo), to jest, da se podnese jedno formalno pitanje u vezi jedne teme o vjeri i moralu, i da im netko tko sjedi na Petrovoj Stolici ne odgovori (ne znam da li se nešto slično dogodilo za vrijeme skoro četrdeset antipapa koji su postojali u crkvenoj povijesti; događalo se tada da su prednošeni zahtijevi napuštanja Svete Stolice). Ovo, bez ikakve sumnje, bila bi jedna velika originalnost unutar prve novosti koju komentiramo.

Slijedeća novost jest u tome da ovi kardinali, ne primivši nikakav odgovor... odlučiše reći to cijeloj Crkvi! Vjerujem da se ni ovo nije nikad prije dogodilo u Crkvi. Štoviše, čak i u slučaju antipapa. Između ostalog što, pretpostavljam, barem ih je interesiralo izgledati kao Pape. Ali ovo ne ide kod Franje. Jer on, koji sam sebe zove «biskupom Rima» a ne Papom, sada nastupa kao Papa... ali u ovom slučaju neće biti tako, već više kao jedan žalosni despota.

Sada, kad bi ovo ostalo samo na ovome i gotovo... bilo bi jako značajno, bilo bi kao jako upozorenje – ili zovi ga kako ti je volja – Franji. Jer pitanja su takva da ne dopuštaju izbjegavanja: traži se odgovoriti ili da, ili ne. Doista, pitanja su skoro uvrijedljiva bilo kojem katoliku, jer se pita da li je grijeh i dalje grijeh, ili nije. Na primjer, Treće:

«Nakon Amoris Laetitia br. 301, je li još uvijek moguće tvrditi da se neka osoba koja obično živi u protivnosti s određenom Božjom zapovijedi, kao na primjer onoj koja zabranjuje blud (prema Mt 18, 3-9), nalazi u objektivnoj situaciji teškog grijeha...?

Ovo je tako nasilno da podsjeća na tolike evanđeoske susrete Isusa sa farizejima i drugima koji su pripremali zavjere protiv njega. Bolje reći, podsjeća na pronicljive odgovore Sina Božjeg na zajedljiva pitanja. Isus ih je ostavljao bez alternative za odgovoriti. Da su farizeji htjeli odgovoriti... morali bi dati Isusu za pravo. I kako je upravo to bilo ono što nisu htjeli, nisu odgovarali.

Ovdje, ipak, uloge su promjenjene. To je Franjo koji ima ulogu farizeja, i kardinali su ti koji čine elementarna pitanja i pritom precizna i oštra s obzirom na bitne vjerske postavke; njihova su pitanja koja podsjećaju na Isusova. Sjetiti ćemo se nekih zgoda:

Luka 14, 5-6:

"Onda im reče: "Jednome od vas padne njegov sin ili vol u jamu. Ne izvadi li ga odmah, i u subotu? Na to mu ne mogoše ništa odgovoriti."

Matej 16, 1-4:

"Farizeji i saduceji pristupiše k njemu, da a kušaju. Zatražiše od njega, da im pokaže znak s neba. A on im reče: "Uveče govorite: "Bit će lijepo vrijeme; jer je nebo crveno. Ujutro: "Danas će biti kišovito vrijeme; jer je nebo crveno i mutno. Lice nebesko znate protumačiti, a znake vremena ne razumijete? Rod zao i preljubotvoran traži znak. Ali neće mu se dati drugi znak osim znaka Jone." Stim ih ostavi i otide."

Marko 15, 2-5:

"Pilat ga upita: "Jesi li ti kralj židovski?" On mu odgovori: "Ti kažeš." I iznesoše glavari svećenički mnoge tužbe protiv njega. Pilat ga upita dalje: "Zar ništa ne odgovaraš? Čuj ipak, što sve iznose protiv tebe!" Ali Isus ne reče više ništa, tako da se je čudio Pilat."

Luka 20, 31-44:

"Tada ih on zapita: "Kako se može tvrditi, da je Krist sin Davidov? David ipak sam govori u knjigi psalama: Reče Gospodin Gospodinu mojemu: 'Sjedi ob desnu moju, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.' David dakle njega naziva Gospodinom, kako onda može biti sin njegov?""

Luka 20, 2-8:

"I zapitaše ga: "Reci nam: "Kojom vlasti to činiš, ili tko ti je dao vlast za to?" On im odgovori: "I ja ću vas nešto upitati. Kažite mi: Krštenje Ivanovo bijaše li je od neba ili od ljudi?" Oni su razmišljali među se: "Reknemo li 'od neba', odgovorit će nam: 'Zašto mu onda ne vjerovaste?' Reknemo li: 'Od ljudi', sav će nas narod kamenovati; jer je uvjeren, da je Ivan prorok." Tako odgovoriše, da ne znaju, odakle je. Isus im reče: "Onda ni ja vama neću reći, kojom vlašću ovo činim.""

Ono što je zajedničko ovim izmjenama pitanja – iz perspektive koja nas interesira – jest da ostaje objelodanjeno da farizeji ne žele odgovoriti; nisu htjeli biti jasni. Jer kad bi to bili, morali bi priznati da je Isus u pravu. Nešto što nisu htjeli napraviti ni u kom slučaju. S druge strane, ukoliko je potrebno odgovoriti – ni riječ preko toga, kao što je slučaj s Pilatom – Gospodin odgovara. I ako više ne želi govoriti to je zbog Pilatove evidentne tvrdoglavosti; jasno je ispoljavao riječju i gestama, da nije imao nakanu, da nije htio prihvatiti ono što je upravo mogao čuti iz Isusovih usta. Kao bilo koji skeptik odgovoriti će gledajući na drugu stranu: «I što je istina?».

Ono s čim igra Franjo, to je dvoznačnost. Ostavlja tekst koji perfektno može biti interpretiran po želji modernista. Sam Kasper reći će u odnosu na interpretaciju AL: «Može se dati pričest ponovno vjenčanima (dok im vrijedi prvi brak), i gotovo.»Drugi prelati, kao američki biskup Chaput (koji makar značajno ime među američkim biskupima nije imenovan kardinalom) promicati će interpretaciju AL sukladnu nauku Crkve (jer on to tako hoće, ne jer tekst ne bi dopustio drugu sasvim jasnu interpretaciju).

Zbog toga Franjo niti je odgovorio, niti će odgovoriti. Jer bi se razbila njegova igra. Ako kaže ne (to jest, ne može se interpretirati na drugačiji način od crkvenog nauka oduvijek), morao bi ispraviti Amoris Laetitia (nešto što je napisano s punom nakanom); ako kaže da, priznao bi da je prešao preko crvene linije (ove o kojoj govore četiri kardinala; ostaju druge, to je posve jasno). Nešto što, sudeći na osnovu svega što čini i na osnovu svoje šutnje od dva mjeseca, nije spreman napraviti.

"Oni su razmišljali među se: "Reknemo li 'od neba', odgovorit će nam: 'Zašto mu onda ne vjerovaste?' Reknemo li: 'Od ljudi', sav će nas narod kamenovati; jer je uvjeren, da je Ivan prorok." Tako odgovoriše, da ne znaju, odakle je."

Još preciznije: Franjo neće odgovoriti ni ništa objasniti, jer je već bio dosta jasan u svo ovo vrijeme. Podsjetimo se na par činjenica.

Označeno riječima italijanskog biskupa Bruno Forte –

zar ćemo reći da laže? – prenoseći ono što mu je, po njegovom javnom svjedočanstvu, priopćio Franjo: «ne treba istrčavati sa izjavama na Sinodi, jer bi u tom slučaju nastala pobuna. Treba samo postaviti pretpostavke, i ja ću naknadno iznijeti zaključke.»,

I ponovo izlazi Franjo s osobnim pismom argentinskim biskupima regije Buenos Airesa: «Pismo Pape Franje u potpori kriterijima primjene (opaska: kriteriji su napisani od spomenutih biskupa) VIII glave Amoris Laetitia». Franjo dixit: «Kriteriji su vrlo dobri i svrhovito objašnjavaju smisao VIII glave Amoris Laetitia. Ne postoje druge interpretacije.».

Podsjetiti ćemo da su ovi biskupi imali ovakve heterodoksne savjete:

«Točka 6. U drugim složenijim okolnostima, i kada se nije bilo u stanjo dobiti poništenje braka, spomenuta opcija može biti neprikladna. Ipak, jednako je moguć put razlučivanja. Ako se dođe de poimanja da, u nekom konkretnom slučaju, postoje ograničenja koja umanjuju odgovornost i krivičnost (301-302), posebno kada jedna osoba smatra da bi mogla pasti u naknadnu grešku šteteći djecu novog združenja, Amoris Laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima Pokore i Euharistije (bilješke 336 i 351). Ovi isti (opaska: misli se na sakramente) pripremaju osobu nastavljati rasti i sazrijevati snagom milosti.» (Drugim riječima: moguće je u nekim slučajevima rastavljenima i ponovno – civilno – vjenčanima dati pričest. To obara univerzalno načelo da katolik ponovno vjenčan, s prvim važećim brakom i u bračnom općenju s drugom osobom, ne može pristupiti euharistiji. To bi značilo da se može pričestiti u smrtom grijehu. Nijedan konkretan slučaj može izostaviti univerzalnu normu, vrlo jednostavno za shvatiti i primnjenivano od prvih dana Crkve.)

Sažeto, Franjo i dalje šuti i već je govorio s potpunom jasnoćom.

U ovoj će točki četiri kardinala dati zadnji korak: zaključiti da Franjo naučava nauk protivan crkvenom, i kako Papa ne može biti heretik u isto vrijeme, proglasiti da nije Kristov Vikar?

Priznajem da mi je prvo razmišljanje kardinala koji su potpisali pismo, kad se objavila vijest, prouzročilo razočarenje:

«Sveti Otac je odlučio ne odgovoriti. Interpretiramo ovu njegovu  suverenu odluku kao poziv za nastaviti razmišljanje i diskusiju s mirom i u poštovanju.»

Ali kako da će nastaviti razmišljati? Onda, čemu pismo? Ovo je izgledao besmisao. Pokazuje da priznaješ da te Franjo «poziva» nastavljati razmišljati. I zašto onda prave gužvu i objavljuju pismo? Ako hoće nastaviti «razmišljati», bolje ne objaviti pismo.

(Došao sam do ove točke u prvom članku. Sada slijedi nastavak imajući u vidu nove vijesti koje se događaju neubičajenom brzinom.)

Ali odmah idućeg dana dolazi iduća vijest: ako Franjo ne odgovori, «proslijediti će sa formalnim činom ispravljanja jedne teške greške».

Nazovimo ovo «predzadnjim» korakom ako tako hoćemo, ali je neposredno pred konačnim potezom. Doista, ne može se nasljedovati – iskazati mu poslušnost – čovjeku koji sjedi na Stolici Sv. Petra i naučava pogrešan nauk.

Doista, neizmerno sam radostan da u Crkvi započne totalna restauracija. Ne vjerujem da će Franjo popustiti. Previše je njegovih sljedbenika naprednjaka i onih koji zabadaju glavu u pijesak (Bitno.net i sl.; vani je bezbroj «katoličkih» medija koji će podržati Franju uradio što uradio). Nek Franjo pođe putem propasti, oni će za njim. Ne daj Bože, ali zastrašuje slijepost i u suštini fanatizam tolikih. No, osjećaju i znaju da su većina, i vjerujem zbilja da je tako; toliki drugi su kukavice i u istom su vagonu. Ali istina ne pripada većini. Mnogo manje je tako u Crkvi. Istina je jedna i nezamjenjiva. Samo se sa Istinom može biti. To jest, sa Isusom Kristom i njegovom Crkvom.

Franjo ne propovijeda Katoličkog Boga, Jednog i Trojstvenog. Pogledati u oznaku «Franjo» na ovom blogu, između ostalog. De facto, slaviti će Lutera u samom Vatikanu; već od prije neće se oprijeti da luterani prime pričest u samoj Bazilici Sv. Petra. Prije nekoliko dana otišao je u zatvor i tamo slavio misu, i neki musliman – u zatvoru zbog pokušaja silovanja – bio mu je «ministrant» na oltaru; nešto je pravo pravcato svetogrđe. Kako može, dan za danom, činiti nešto takvo Kristov Vikar? To je apsurd. Radi se o cijelom jednom pravcu ovog «pontifikata», konstantnom i trajnom u vremenu. Nema nikakvog ispravljanja; nasuprot, sve ide na više i više. Sada je samo onda kad je slučaj eksplodirao. Nismo očekivali ovakav rasplet, ali mi potvrđuje da je tolikima u Crkvi na prvom mjestu Gospodin; da je Crkva njegova i da će ovće slušati njegov glas i neće ići s Najamnikom. Svaki čovjek ima svoje vrijeme za shvatiti, neki shvate prije, neki kasnije, ali ako ima dobre volje stvari dolaze na svoje. Franjo, tvoja igra je završena.

Modernisti, Franjo je jedan od njih, uveli su među tolikim katolicima mentalitet revolucionarnog povika: «Sloboda, Jednakost, Bratstvo». Sloboda čovjeka, koja polazi od čovjeka. Ne posljedica Istine koja nas čini slobodnima po direktnim Isusovim riječima, već ona koja se temelji na čovjeku. Uljepšana pojmom «traženja», ali na koncu konca bazirana na naravnoj sposobnosti čovjeka. Odatke koncilski izum «vjerske slobode», već svečano osuđene od tolikih Papa u povijesti.

Nakon toga prelaze na demagošku odbranu jednakosti. Zbog toga nailazimo na tolika strpljenja prema ljevičarskim ideologijama i simpatije prema istima. Kada je jednakost protivna prema ljudskoj slobodi. Jer ukoliko je netko doista slobodan, razviti će svoje sposobnosti na način različit od drugih, jer se radi o jednom drugom biću, nešto što je evidentno. Istina je da smo ontološki svi jednaki u «biću», jer svi smo ljudi, ali naše specifičnosti su različite po samoj naravi stvari. Tako fizički, tako i duševno. Ontološka jednakost zahtijeva na primjer da svaka osoba mora imati dostup na osnovne stvari koje su neophodne za život, ali odatle svaki pojedini treba razviti svoje specifičnosti već prema osobnim zaslugama koje treba provesti odgovorno u djelo. Prema tome, «jednakost» se ne postiže na drugi način osim preko nasilja i opresije. U Crkvi – bolje reće preko modernističkih šema – ovo će se zvati demokratizacijom njenih struktura. Odatle proizlazi novi koncept biskupskog kolegija, koji narušava prava Svete Stolice. Upravo je ovo alat koji će koristiti jedan od njihovih za opravdati nepravovjernost preko glasova tolike njegove braće u episkopatu koji traće ovo i no.

Na koncu dolazi bratsvo, koje će se u Crkvi sakriti pod odjelom pretenzije jedinstva, i koje će se trebati ostvariti preko ekumenskog procesa. Crkva, prema njima, morati će provesti sveopće jedinstvo ljudske obitelji, morati će pomoći u konstrukciji velike ljudske obitelji. Reći će Pavao VI:

«Došlo je vrijeme da se cijelo čovječanstvo ujedini u stvaranju zajednice koja je u isto vrijeme bratska i svjetska.... Crkva, poštujući stručnost svjetskih moćnika, treba ponuditi svoju asistenciju u cilju promicanja cjelovitog humanizma, to jest, potpunog razvoja cijelog čovjeka, i svih ljudi... treba staviti samu sebe u anangardu socijalne akcije. Treba povećati sve svoje napore za podržati, potaći i učiniti da prokliju ove snage koje rade za stvaranje ovog integriranog čovjeka. Takav je cilj koji (opaska: nova) Crkva ima nakanu sprovesti u djelo. Svi katolici (opaska: poskoncilski) imaju obavezu podržati ovaj razvoj cjelovite osobe zajedno sa svojom braćom, naravnom i kršćanima, i sa svim ljudima dobre volje». I zbog čega se Montini predao takvim idejama? «Jer – kako je on sam to rekao u mnogim prilikama – se uzdamo u čovjeka, jer vjerujemo u taj izvor dobrote koja se nalazi u svakom pojedinom i u svim srcima.» (Doc. Cath. Br. 1576 i 7. Uzeto od Coomaraswamy, Razaranje Kršćanske Tradicije).

Ja sam započeh s ovim razmišljanjima nakon Franjinog stupanja na Petrovu Katedru. Ali uvidjeh da se nije radilo samo o Franji. Ukradoše nam nauk od Drugog Vatikanskog Sabora. Ukradoše nam čistoću Sakramenata. Ukradoše nam Crkvu, ako se može tako reći; svakako se obazirem samo na ono «vanjsko». Jer ovi nisu od naših.

Bog nam dao da ovaj upit Franji završi u Totalnoj Restauraciji Crkve. Crkva je Božja, i jedna banda infiltriranih ne može baratati s njom vječno.

«Od sukoba k zajedništvu», (pred?)zadnji stupanj u gubljenju nauka o Svetoj Misi «katoličkih» modernista

Leva manus tuas in superbias eorum in finem : quanta malignatus est inimicus in sancto!- Podigni ruke svoje protiv oholosti bezbožnika: koliko zlo počini neprijatelj u svetištu! Ps 73, 3

«Đavao je uvijek nastojao, preko heretika, uskratiti Misu svijetu, čineći ih pretečama Antikrista koj ćei, prije bilo čega drugog, nastojati dokinuti i doista će dokinuti Svetu Oltarsku Žrtvu, kao kaznu za grijehe ljudi, prema Danijelovom proročanstvu,» (Dan 8:12) (Sv. Alfonso Maria de Ligorio)

Ili «poskoncilske Crkve». Jer ovaj termin ne može značiti ništa drugo nego to: da se više ne poistovjećuje sa Katoličkom Crkvom od uvijek, jer ova mora biti Jedna i ista. Prije i poslije, kao i njen Utemeljitelj, Isus Krist “heri et hodie: ipse et in sæcula!, (isti) jučer i danas i uvijeke!

Da ne duljimo idemo direktno na stavku 154 “Izvješća Luteransko-Katoličke Komisije za Jedinstvo”, zvan «Od sukoba k zajedništvu», objavljen prije tri godine na njemačkom i engleskom, na stranici vatikana može se naći italijanski i španjolski prijevod (na luteranskoj stranici na više jezika):

«Luterani i katolici mogu zajednički tvrditi stvarnu prisutnost Isusa Krista u Večeri Gospodnjoj. «U sakramentu Gospodnje Večere, Isus Krist, istiniti Bog i istiniti čovjek, prisutan je potpuno i cjelovito, sa svojim tijelom i svojom krvi, pod prilikama kruha i vina» (Euharistija 16). Ova zajednička deklaracija potvrđuje sve bitne elemente vjere u euharistijsku prisutnost Isusa Krista a da ne usvaja konceptualni termin «transubstancije». Na ovaj način, katolici i luterani shvaćaju da je «proslavljeni Gospodin prisutan u Večeri Gospodnjoj, u tijelu i krvi koje je on ponudio, sa svojim božanstvom i čovještvom, preko riječi obećanja, u darovim kruha i vina, u moći Duha Svetoga, za njegovo primanje preko okupljanja»52.»

[Presbiterij jedne protestantske crkve. Izgleda da ima nešto poput «oltara», ali očigledno se radi o običnom stolu. Nema svetohraništa, ne treba to ni nadodavati. Jer nema svečeničkog reda, onda čemu sve ostalo? Zar će se ponuditi Bogu Žrtva? Polarna hladnoća. Dolje, oltar u jednoj masonskoj loži skoro da bi mogao proći kao neka «crkva» naivnima.]

Prije svega, obratimo pažnju na bilješku 52 označenu u tekstu, odakle je citirana zadnja rečenica. Pripada djelu navedenom na dnu stranice, «Condemnation of the Reformation Era». Interesantno je da dokument ne navodi autore tog djela. Mala pretraga nam to ukazuje: radi se o njemačkom Kardinalu Karlu Lehman (proglašenim kardenalom od Ivana Pavla II istog dana kad i Kasper i Bergoglio, 21 veljače 2001) i već preminulom protestantskom «teologu», WolfhartPannenberg.

U vezi zadnjeg, imamo kratki osvrt na njegov «teološki» put: «Pannenberg es možda bolje poznat po djelu Isus: Bog i čovjek (1968), knjiga koja stvara kristologiju «odozdo», proizvodeći njegove dogmatske tvrdnje preko kritičke analize života i posebno uskrsnuća Isus iz Nazareta», i:

«Imao je bliske kontakte sa fizičarem i piscem Frank J. Tipler, kojiu svojoj knjizi «Fizika besmrtnosti», govori o njemu: «Pannenberg je izolirani slučaj među teolozima XX stoljeća: zasniva teologiju na eskatologiji; za njega, riječ 'Nebo' nije samo metafora, već nešto što će stvarno postojati u budućnosti.»»

[Vjerovali ili ne, radi se o jednoj katoličkoj crkvi. Ali gdje je svetohranište? Gdje je oltar? Čemu služi Misa, za prihvaćanje zajenice ili za nekrvnu obnovu Kristove Žrtve koja se na oltaru nudi Ocu u Duhu Svetomu, i odatle na korist cijeloj Crkvi?]

S obzirom na prvog, to jest, Kardinala Lehmann, ukazuje Roberto de Mattei (već 13/11/2014) u članku «Smjena jednog velikog kardinala» (opaska: cilja se na tada smjenjenog Kardinala Burke), da «Zabrinutosti kardinala bile su doista potvrđene u listopadskoj Sinodi, na kojoj najrizičnije izjavame na polju pravovjernosti su bile čak okupljene u sintezi radova koji su prethodili zaključnoj redakciji. Jedini smisao nalazio se u Papinoj ponudi glave Kardinala Burke na pladnju Kardinalu Kasperu i, preko njega, Kardinalu Karlu Lehmann, bivšem predsjedniku Njemačke Biskupske Konferencije. Doista, poznato je svima, barem u Njemačkoj, da onaj tko još uvijek organizira razmimoilaženje s Rimom je upravo Lehmann, negdašnji učenik Karla Rahnera. Otac Ralph Wiltgen, u svojoj knjizi Ron utječe u Tiber, osvjetlio je ulogu Rahnera na Drugom Vatikanskom Saboru, od trenutka u kojem su biskupske konferencije počele razvijati glavnu ulogu.»

[Još jedna kratka opaska prije nego što nastavimo. Ovo bi prije pedeset-šesdeset godina bilo suvišno reći, ali danas je neophodno, jer ne samo da se pravo ne pokazuje, već se još k tomu i krivo uči. Misa, potcrtajmo, nije obnova niti spomen Posljednje Večere, već nekrvno obnavljanje one iste žrtve Isusove na Kalvariji. Ta Žrtva se anticipirala na Posljednoj Večeri čudom Božjim, ustanovljenjem Euharistije, ali misa je ono što će se desiti na Kalvariji. Istina je da je Euharistija u isto vrijeme i Sveta Gozba, i Kristova stvarna, substancijalna prisutnost – u biti baš onako kakav je na nebu, osim prilika koje su i dalje od kruha i vina, ali je bit Sv. Mise Žrtva Božjeg Sina na Kalvariji. To je upravo i ključno razmimoilaženje između katolika i protestanata. Oni su uništili sakramente (osim krštenja, u najboljem slučaju), posebno Misu ako Žrtvu, i prema tome i svećeništvo. Jer ako nema Žrtve, čemu onaj koji je treba Bogu ponuditi? Jednostavno, radi se o dvije različite stvarnosti.]

Dobro, idemo dalje. Je li dakle jasno što je iza ovog dokumenta, barem s obzirom na izvore i konsultirane ideje? I, usprkos tomu, sve izgleda da upućuje da je upravo ovaj dokument koji je nadahnjuje skandaloznu «Konmemoraciju Luterove Reforme».

Čujmo o istoj s usta luteranske «Nadbiskupice» (!!!!!! – pridrži se za stolicu: pro homoseksualnost, pro pobačaj, pro razvod, pro žensko «svećeništvo» - bolje reći prezbiterijat,... ima li išta za što je ne? Ima: protiv ne primanja migranata) Antje Jackelen:

«Nadbiskupica Antje Jackelen komentira u vezi posjete Pape Franje Švedskoj 31 listopada 2016. AJ: 'Biti će zajednički čin štovanja u Lundskoj Katedrali za konmemoraciju 500 godina Reforme iz 1517. Na susret pozivaju Svjetska Luteranska Federacija i Katolička Crkva i Papa Franjo biti će jedan od prisutnih. Sretni smo da su  Švedska Crkva i Stokholmska Biskupija domaćini ovog događaja.'»

Pitanje koje pravimo jest: da li se predviđa zajednička «pretvorba»? Da li ćemo skoro doći do nečeg sličnog ili do samog takvog pokušaja? Dokle će doći ovaj i ovi «zajedničk činovi štovanja», u bilo kojem slučaju i uvijek skandalozni, jer luterani nisu katolici, jednostavno tako? Jer točka 154 gore navedenog dokumenta otvara vrata bilo čemu.

Kristov Vikar će pridonijeti ili dopustiti da se Tijelo Kristovo dadne ne katolicima? To je apsurd. U takvom slučaju činjenica da Franjo ne posjeduje ključeve Kraljevstva Nebeskog trebala bi biti očigledna i najotpornijim za prihvatiti to. Osim da se poslije obuče u kostrijet sjedne na pepeo i zatraži oprost grcajući u svome jadu za sve i svaki pojedini od svojih skretanja... i nakon toga bi se trebalo vidjeti što učiniti. Več prema tomu kako bi se tada izjasnio.

Ali vratimo se točci 154. Ne dajite krila mašti: ovo nije se pojavilo baš sada, ovo nije potpuno novo. Ovo je, uistinu, «najdivljije» do sada, istina; ali nije nešto potpuno novo.

«Novine» i izmišljanja strana katoličkom nauku bila su koncepti «drugih» stvarnih prisutnosti Isusa Krista naznačeni u Saborskim (Drugog Vatikanskog) dokumentima i posebno u Generalnoj Instrukciji Rimskog Misala (od Novus Ordo Missae, 1969.). Preciznije: koncept «stvarne prisutnosti», bolje reći «Stvarne Prisutnosti» u Crkvi od uvijek se je rezervirao za substancijalnu prisutnost, to jest, Isusa Krista sa svojim Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na način da je pojam «stvarnog prisustva» Isusa Krista u njegovoj Riječi, činima milosrđa, itd. (nitko ne tvrdi da Isus nije prisutan na primjer «gdje se dvoje ili troje okupe u njegovo ime», ali stvar je u dvjema različitim «prisutnostima», o čemu naknadno ćemo dati preciznu definiciju) razvodnio inflacijom presvetog pojma Stvarne Prisutnosti u Euharistiji.

[Oltar u jednoj crkvi neokatekumenskog pokreta. Iza je svetohranište... ali iznad njega je Biblija. Radi li se o istoj Gospodnjoj prisutnosti? Prema dizajnu, čovjek bi mogao reći da je tako. U bilo kojem slučaju, to nije mjesto za staviti Bibliju, makar bila dragi nam simbol Božje Riječi.]

Drugim riječima, problem ne dolazi od jučer. Danas je kada eksplodira u lice svima.

Recimo na kraju nekoliko riječi o konceptu «stvarne prisutnosti» kod luterana i katolika. Jednostavno, radi se homografskim riječima, to jest, onima koje se isto pišu, ali imaju drugačije značenje.

Posegnimo stoga na tomistički način razmišljana (Sv. Toma Akvinski i ni riječ više) za precizirati ovaj koncept i razliku između jednog i drugog slučaja.

Tri su načina prema kojima se može reći da je netko prisutan:

«Fizički». To jest, i substancija i prilike jedne osobe su prisutne (Primjer na drugom nivou: svako biće ima substanciju i prilike. «Lak» je substancija, dok je njegova boja «prilika»). Tako je Krist bio prisutan u Hramu kada ga je očistio od prodavača i pozajmljivača. Od svog Uzašašća, Krist je prisutan na ovaj način samo na Nebu.

Substancijalno. Prisutna je nečija substancija, ali ne i prilike. Ovo ne može biti naravnim putem, već samo preko Božje moći. Na ovaj je način Krist prisutan u Euharistiji, koja je stvarno i istinski substancija Njegovog Tijela i Njegove Krvi, tako i kako je na Nebo, ali bez prilika Njegovog Tijela i Krvi. (Prilike koje vidimo su kruga i vina, koje i dalje nastavljaju unatoč tome što substancija kruha i vina više nije tu.)

Virtualno. Ovo se događa kada je djelovanje neke osobe prisutna drugoj. Na ovaj način Presveto Trojstvo je prisutno u dušama pravednih preko djelovanja milosti, ili Duh Sveti je prisutan preko Njegove asistencije Papi i općem saboru okupljenim u zajedništvu s njim. Mimo ovog teološkog razmišljanja, kaže se da je jedna osoba prisutna drugoj preko pisma koja prva piše ili preko videa ili bilo kojeg drugog sredstva.

U redu, zaokružimo ovaj predmet: protestantima općenito «stvarna prisutnost» je jednostavno virtualna. I nema druge! Na osnovu čega govorimo o dvojim stvarima potpuno različitim, odakle se slijedi da nema ništa zajedničko među njima.

Ali kako rekosmo, ovo nije započelo jučer. Novus Ordo Missae (to jest misa koja se nametnuta u Crkvi nakon 1969., osim u malim skupinama – kojih je sve više i više – koji je nisu htjeli prihvatiti i nastavili su s Tradicionalnom Misom; nakon Motu Proprio Summorum Pontificum Benedikta XVI izvjestan broj svećenika van Svećeničke Bratovštine Sv. Pija X i «sedevakantnih» skupina počeo je slaviti Misu od uvijek) govori o dvije «liturgije», o «liturgiji Riječi» i «euharistijskoj liturgiji». To je apsurd. Liturgija je jedna. Prema katoličkom nauku Svete Mise, stvarni objekt Sv. Mise, bitni više nego primarni, jest dati slavu Presvetom Trojstvu i ponuditi Bogu žrtvu zadovoljštine za grijeh. Vjerski nauk vjernika – dobar i solidan, bazirajući se na ključnim točkama – bila je stvar podređena bitnom cilju. Ukoliko je ispunjavajući prvotni cilj Misa katekizirala vjernike, odlično je to i dobrodošlo. Ali Misa je izvršavala svoju prvotnu nakanu – bila je «efektivna» - bio vjerski nauk udijeljen, prihvaćen i primljen u srce, ili ne. Zbog toga se naučavao beskrajna vrijednost privatnih misa, to jest, slavljenih bez prisustva vjernika.

[Tradicionalni katolički oltar. Ono zašto postoji Misa ulazi i na oči i kroz sjetila. Zašto turisti još uvijek kada posjećuju crkve, vole ući u predkoncilske crkve? Ne samo zbog arhitektonske vrijednosti, već što u njima mogu vidjeti nešto potpuno drugačije od onog čime odišu skoro sve moderne crkve; posebno na zapadu, ali i ovdje zna biti sve sličnije.]

U Misi Pavla VI, nasuprot, vjerski pouk je transformiran u cilj u samom sebi. Misa treba služiti sada kao jedna vrsta sata pouka za udijeliti direktno i neposredno vjersku katekezu zajednici koja slavi (?). Potcrtava se «stvarna prisutnos» Gospodina među vjernicima. Govori se o «stvarnoj prisutnosti» Gospodinovoj u Pismu, stavljajući ih tako de facto na isti nivo kao i djelo žrtve. I dolazi dotle da imamo na koncu proturječnost s relativizirajućim mentalitetom tolikih današnjih teologa, formiranih u bogoslovijama gdje se u suštini prezire Pismo svodeći ga na mit, židovske midraše ili skoro bajke u nekim slučajevima. A sada oni navodno će promicati Pismo!? A budeđ li tvrdio da vjeruješ u direktno stvaranje Adama i Eve, vidjeti ćeš što će ti biti...

Dobro... sav ovaj mentalitet i intelektualna strujanja van katoličke misli doveli su u ovu situaciju, dotle čak da se iz samog Vatikana – ne iz Crkve, trebalo bi biti tako ali sada stranci govore – predstavlja jedan dokument totalno heretičan, jer zvati ga «blizak herezi», «rizičan», i sl., ostaje kratko.

Neki mi kažu da ne se ne trebam bakćati oko ovih stvari. Da ima članova klera na istaknutim položajima koji će intervenirati... Bog tako dao. Vidim da se u Zagrebu s velikom zabrinutošću izrazio KardinalBurke. Ali obratite pažnju na ono što kaže: «Nitko ne može doći na pričest ako ne vjeruje da je hostija koju prima – makar imala izgled,  ukus i miris kruha – jest, u biti, Tijelo i Krv Kristova. Samo osoba koja ovo vjeruje može pristupiti Presvetom Sakramentu, može doći na pričest.»

Vrednujem njegov napor, ali ova tvrdnja ima jednu grešku, nije jasna u potpunosti. Iako se odnosi na Kodeks Kanonskog Prava iz 1983, gdje se naznačava u čl. 844 § 4: «Ukoliko postoji opasnost smrti, ili ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije postoji druga teška potreba, katolički ministri imaju ovlaštenje dati ove iste sakramente (opaska: misli se na pričest) također i drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi ne mogu pristupiti ministrima svojih zajednica i zatraže to spontano, pod uvjetom da priznaju katoličku vjeru prema ovim sakramentima i budu dobro raspoloženi.»

Gdje je ovdje problem? Jer se dopušta, makar bio koliko god ti htio specijalan slučaj, dati pričest jednom ne katoliku. I to ne može biti. Vrlo je jednostavno što se treba uraditi: jedan ne katolik treba prvo formalno postati katolikom (blizu smrti, na primjer, treba ispovijediti katoličku vjeru, tj. reći da prihvaća cijeli njen nauk – makar ne poznavao svaki detalj, ali Vjerovanje je vrlo brzo za izreći i prihvatiti, krstiti se jest minut, ili barem izjasniti želju za tim), pa onda se pričestiti. Upravo na to je ciljao Kardinal Sarah, rekavši: «treba ispovijediti katoličku vjeru. Netko tko nije katolik ne može se pričestiti. To je vrlo, vrlo jasno. Nije samo stvar slijediti vlastitu savjest.»

Dakle, ovo je moje zrno pijeska koje prilažem. Šutjeti pred zabunom tolikih, gledati na drugu stranu pred prijetnjom tolikog svetogrđa? Da, moliti i pokoru vršiti i trpjeti i moliti se Gospodinu da nas pomogne, koliko god više, to bolje. Ali ima stvari za koje moramo reći: non possumus – ne možemo, ne možemo preći preko bitnih stvari. Jer ako toliki svećenici dođu dotle da vjeruju u ono što stoji u ovom dokumentu, kako će održati katoličku nakanu pri slavljenju mise? I bez ove, nema Žrtve.

«Ako se Misi dokine riječ Transubstancija... Ova riječ je od glavne važnosti, jer izozstaviti je prelazi se preko Stvarne Prisutnosti, i prema tome ne može biti Žrtve. Ne prestani koristiti ovu riječ! Transubstancija! Djeca je neće shvatiti a ni ti također, ali ne briga: Koristi je! Koristi je! Ne samo da smeta novim hereticima... Onom kome smeta puno jest đavolu.» (Josemaria Escriva, Razgovor s najbližima, 16/06/1971)

«... i polovicom sedmice prestati će se prinositi žrtva...» (Dan 9:27).