Prvo ćemo predstaviti kontekst pregovora između
Kolumbijske vlade i gerile FARC (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia;
Kolumbijske Revolucionarne Oružane Snage).
[Plakat ispred jedne crkve u Kolombiji gdje je FARC počinila masovno ubojstvo 119 osoba 2002. Podsjeća: Ne zaboravimo nikad!]
Začetak gerile FARC povlači se do ranih šesdesetih
godina prošlog stoljeća. Poistovjećuje se sa općim ljevičarskim gibanjem na
cijelom Zapadu, koji je obuhvaćao «seksualnu revoluciji», pacifizam u zapadnim
evropskim nacijama gdje je vlast bila jako čvrsta, istovremeno sa ekstremno
ljevičarskim skupinama poput Ete u Španjoskoj, Crvenih Brigada u Italiji, i sl.
Svi ti pokreti bili su odjek i promidžba Sovjetskog Saveza koji je tražio
slabljenje Zapadnog Imperija, njegovo udaljenje od kršćanske tradicije koja je ismijavana,
u cilju prodora prvo njima podesnih ideja u zapadni svijet, uz susljednji
proboj u institucije.
To su godine deskonolizacje afričkog kontinenta,
sve podržavano od tajne sovjetske službe, u cilju smanjenja utjecaja njihovih
neprijatelja. Rat se prvo ostvaruje i priprema idejom, promjenom stereotipa
koje građani pothranjuju u svoju podsvijest pod utjecajem novih i atraktivnih
teorija. One mogu, i svakako bile su, biti lažne i neistinite, ali to ne znači
da ne mogu biti dobro obrađene. I laž je jedno umijeće, makar bilo loše. Umijeće u prevari, umijeće zla.
Nakon što su nove ideje i svjetonazori zasjeli u
svijesti, onda je lako gurnuti dobar dio društva u «akciju». U to se možemo uvjeriti iz dan u dan. Sadam Hussein ne
može se napasti tek tako. Prvo se treba pokazati da je to kriminalac na nivou Hitlera, Staljina i sličnih. Da bi
se promjenilo mišljenje velike većine građana, treba predočiti odgovarajuću
informaciju na mas medijima. Sa novim informacijama ispred očiju, ljudi misle
shodno tome. Nitko neće izaći na ulice da prtestira protiv nečeg evidentog.
Zbog toga su i mas mediji i nazvani «četvrtom moći», jer su doista moć nakon
zakonodavne, sudske i izvršujuće. Mediji će dakle plasirati laž prema Sadamu
(to ne znači da odobravamo sva njegova djela), Gadafiju ili Assadu. Posljedice
su pred nama. Pravi pravcati zločin. Hvala Bogu, nisu uspjeli održati Braću
Muslimane u Egiptu u ime «demokracije». A upravo i to su htjeli.
No, vratimo se ponovno u šesdesete godine,. Do te mjere je KGB bio uspješan, s mnogo
manje sredstava u odnosu na današnji kapacitet i instrumente manipulacije, da
je znao stvoriti «moralnu» podršku općoj ljevičarskoj reivindikaciji u cijeloj
Južnoj Americi promidžbom takzv. «teologije oslobođenja», u biti marksizma
obučenog u katoličko ruho.
***
Ion Mihai Pacepa, sovjetski general i šef Čaučeskujeve obavještajne službe šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća - slika napravljena na jahti Raula Castra, Cuba, 1974. Oficir najvišeg ranga koji je uspio dezertirati u USA krajem sedamdesetih godina i bio od velike pomoći amerikancima zadnjih godina hladnog rata. U razgovoru sa CNA (Catholic News Agency, 01/05/2015) dao jako interesante podatke o lansiranju "Teologije Oslobođenja" kao djela sovjetske inteligencije pod vodstvom generala Aleksandra Saharovskog. Pojašnjuje: "Teologija Oslobođenja je planirana početkom šezdesetih godina u krilu potpuno tajnog projekta "Programa dezinformacije", odobrenog od Predsjednika KGB Aleksandra Šelepina, i člana Politbiroa Alekseja Krićenka, koji je koordinirao internacionalnu politiku Komunističke Partije."
Preko Kršćanske Konferencije za Mir, uspjeli su prodrjeti do izvjesnih ljevo nastrojenih južnoameričkih biskupa, unutar Južnoameričke Biskupske Konferencije u Medeljinu. "Cilj Konferencije bio je smanjiti siromaštvo. Nepriznata smjerncia bila je priznati novi religiozni pokret potičući siromašne na pobunu protiv 'institucionaliziranog nasilja siromaštva'".
***
To je bio jedan od njihovih najgenijalnijih
poteza. Pridobili su mlade svećenike na najdovitljivije moguće načine, mnoge od
njih u periodu pripremanja za misije u Južnoj Americi, dakle uglavnom
španjolske i portugalske nacionalnosti. Predočili su im «postignuća» marksizma
kao raj na zemlji i, ukoliko u nekim stvarima se napravio koji propust, to je
bilo zbog toga što toliki nisu shvatili pravu ljepotu i bit marksizma, kojemu
se treba uči u «dušu» za osloboditi svijet. Tu je dušu upravo mogla dati
kršćanska ideja oslobađanja siromašnih, prevedena na čisto materijalističku
percepciju.
Rezultat je bio ništa manje da su mladi poletni
svećenici i bogoslovi, u žaru donošenja sreće za čovječanstvo, ništa manje i
ništa više podržavali gerilske skupine, pa neke kao i ELN (Ejercito de
Liberacion Nacional; Vojska Nacionalnog Oslobođenja) izravno formirali upravo
svećenici. (Vidjeti npr. El País, 30/03/2016)
[Svećenik Camilo Torres (1929-1966), jedan od dvojice svećenika osnivača ELN. Dolje, pripadnici ELN danas.]
Rezultat je bio i jest sljedeći: nikome oni nisu
pomogli, već samo odmogli. U Kolumbiji i tolikim drugim južnoameričkim državama
došlo je do oružanih sukoba bez ikakvog rješenja, naprotiv. Cijela nacije su
postale podjeljene, uz velika područja kontrolirana od gerilaca. Da bi ovi isti
mogli postići potrebna financijska sredstva za borbu, već jednom kad je pao
Sovjetski Savez, posegnuli su dvjema izdašnim izvorima: otmicama i
narkotrgovini.
Na tisuće ljudi, žena i djece je bilo oteto, i ne
samo između bogatog sloja društva. Mnoge obitelji su bile prinuđene prodati
kuću, zemlju ili druga dobra za ponovno zadobiti svoga muže, kći, ženu, majku,
brata... I ti isti «oslobotielji» trgovali su drogom trujući svoju i tuđu
mladež u cilju postizanja sredstava za daljne okršaje ilo tko zna što drugo.
To sve na materijalnom i ekonomskom planu. Bogate
prirodnim izvorima svake vrste, čitava područja Južne Amerike bačena su u
zaostalost i strah. Razvoj je zakočen, korupcija nezamislivo veća čak i od
naših balkanskiih ili istočno evropskih razmjera. Možda je samo u Africi i
djelovima Azije veća. To im je sve «njihova borba dala».
Ali najveći korak unatrag napravljen je na
duhovnom planu. Bijedno i suludo napuštajući propovijedanje Evanđelja i
bistrine vjere koja čovjeka i društvo čini plemenitijim i pospješnijim,
solidarnijim i hitrijim za tuđu potrebu, predavajući se u marksističku obmanu
teologije oslobođenja, ne mali dio južnoameričkog klera propovijedao je ono što
ne hrani. Rezultat je bio milijunsko napuštanje
Katoličke Crkve i prelazak na protestantizam. U nekim zemljama broj katolika
spustio se čak do 50% sa negdašnjih skoro 100% katoličkog pučanstva.
Ti svećenici nisu govorili o vjeri. Nepoučen narod
u masi odlutao je protestantima zbog par šupljih argumenata. I zbog osjećaja –
svakako dosta površnog i plod nepouke – da se tamo Bogu mole, kada već u
katoličkim crkvama toga nisu mogli naći.
To je dakle kontekst praktično svih južnoameričkih
zemalja. Teologija oslobođenja je ušla kao rak rana u tkivo tolikih nacija i
urodila je otrovom. Iz takvog humusa izniknula je sveopća ljevica tog
kontinenta, koja je vremenom zauzela institucije i vlade. Prikazujemo kratku
radiografiju ovog stanja.
[Dilma Roussef, nedavno svrgnuta predsjednica Brazila. Rođena (1947) u Belo Horizonte, Brazil, u mladosti bila član gerile "Komande Nacionalnog Oslobođenja". Vrši svoju političku "metamorfozu" 1991. kada se pridružuje "Radničkoj Partiji".]
[Luis Ignácio Lula da Silva, Pernambuco (1945), Brazil. Sindikalista i (filo)komunista, osnivač Radničke Partije i izabran za Predsjednika Brazila 2002. Dolje, predaje predsjedničku vrpcu Dilmi Rousseff 2011; pozdravlja likujući učesnike na Prvoj Nacionalnoj Konferenciji gays i lezbijki 2008.]
[Aktualni Predsjednik Uruguaya, José Mujica ili s krsnim imenom José Antonio Mones Morelli. Uhvaćen 1971 nakon mučnog ubojstva policajca, u vrijeme kad je bio član terorističke organizacije "MLN-Tupomaros" (Movimiento de Liberación Nacional-Tupamaros). Prošlost koju mu danas kriju. Doista, narodne poslovice mnogo puta sakrivaju veliku mudrost: "Vuk dlaku mjenja, ali ćud nikada". Dolje, u društvu sa Chavezom.]
[Dolje: Cristina Kirchner, Gran la Plata, Argentina 1053. U mladosti učlanjena u FAEP (Frente de Agrupaciones Eva Perón; Udruženi Front Eve Perón, studentska udruga vezana za FAR - Oružane Revolucionarne Snage), poznata kao komunistička bogatašica (list Forbes je proglasio u 2009. jedanaestom među najmoćnijim ženama na svijetu). Na prvoj slici u karakterističnom provokatorskom stilu slavi pobjedu na regionalnim izborima s mužem Nestorom. Niže, s vođom "Majki Svibnja", Hebe de Bonafini, majkom nestalog mladog revolucionara. Hebe je u jednom u svojim protesta ušla u katedralu u Buenos Airesu i izvršila nuždu iza oltara.]
Sjećate se Franjinog susreta sa Evom Moralesom ljeta 2015?
Bogohulni "križ" u obliku srpa i ćekića koji Morales uručuje Franji je kopija skulpture načinjene od španjoslkog isusovca, "misionara" u Boliviji, Luisa Espinal Camps.
U njegovoj knjizi poezije:
Rezultat svega ovog procesa:
katastrofalan. Više nego na materijalnom planu, na socijalnom, kulturnom i
duhovnom. Broj razvoda, vanbračno rođene djece, djece koja ne znaju tko im je
otac... prevelik. Kriminal, ubojstva, otmice... za ne izreći. Eto, to je
žalostan rezultat napuštanja vjere i dobre predike.
[El Salvadorske Kriminalne bande (Maras). Socijalna dekadencija je neopisiva. Ako se u nekom društvo ne govori ili poučaje o vjeri, grcanje u blatu svih mogućih degradacija je u stalnom porastu. Srednjoameričke zemlje imaju žalostan rekord broja ubojstava i kriminala na 100.000 stanovnika. Italijanska mafija je dječija igra u poređenju s ovim podnebljem. Pogledati podatke Svjetske Banke za period 1995 i 2013 - ne uzimaju se u obzir zemlje u ratu. Usporedite: broj ubojstava u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, BiH (kao na primjer Italije, Španjolske ili Francuske je 1 na 100.000 stanovnika. Dok El Salvador je imao tragično prvo mjesto u svijetu 1995. sa jezivih 139 ubojstava; Honduras 2013, 84. USA 4, Rusija 9. Prošle godine je Venezuela došla na prvo mjesto sa skoro 100 ubojstava/100.000. Kolombija 70 (1995), 32 (2013).]
Istina, postoje, čudna je to stvar, na ovom
kontinentu prave jezgre i otoci dobrog nauka i vjerske prakse koja daje izuetno
dobre plodove. Postoje odrđene zajednice tradiconalnih katolika, ili katolika
«na stari način» makar ne pripadali definiranim tradiconalnim krugovima. Iz
takvih skupina proizlazi dosta svećenićkih i redovničkoh zvanja koja su
pristojna. U suštini, sve to potvrđuje ono gore rečeno.
Sve u svemu, to je kontekst ovog bespuća. Slično
opisanome je i kontektst u Kolumbiji. Ne tako crne vjerske situacije kao El
Salvador ili Honduras, pa i Argentina, ali u djelu kontroliraom od države. Na
gerilskom prostoru to je goli komunizam koji se hrani novcem narkotrgovine i
otmica, te primitivnim gospodarstvom. Naselja koja su pod kontrolom gerilaca su
u suštini zatočenici, htjeli to biti ili ne.
No, ne mogavši gerila uspostaviti svoju kontrolu
svugdje tamo gdje je htjela, nastaje sukob i napadi. Već više od pedeset
godina. Dosta kolumbijaca je umorno od svega toga, što je lako shvatljivo, dok
mnogi padaju pod napast dijalogiranja sa gerilom. Misle da će ustupcima njima zadobiti
konačno mir i blagostanje u svojoj naciji.
Tako da glasovati za «DA» daje dojam vrlo modernog
i naprednog poimanja, vrlo «fora». Vrlo «prevazići nerazumjevanja i razlike
prošlosti», i svi drugi slikoviti i pacifistični razlozi, u biti hippy svetonazori
koji se mogu predstaviti. Besmisleni i prazni kao i niihov sami sadržaj.
Tako je bio nagovješten i prodan ovaj ugovor u
svim glavnim medijima, da su stvorili utisak da su oni sektori koji se odupiru
«DA» na referendumu sazvanom za drugi studenog, smatrani krajnjom desnicom – svi su ekstremi loši, čuje se podasvud –
nesposobnom za živjeti sadašnji momenat i prihvatiti odgovornost koju Povijest
nameće današnjem svijetu.
Ipak, kazalo se što se htjelo, treba se napregnuti
za obrazložiti upravo odgovornu i pravednu analizu za evaluirati da li doista
postoje ozbiljni razlozi za «NE». To je upravo ono što ćemo nastojati napraviti
u kratkim crtama, ne zbog toga nedostatnim argumentacije i težine.
Radi se o ugovoru koji je s jedne strane «vanjski»
suverenitetu kolumbijske nacije. Napravljen učestvovanjem stranih agenata, i
preskačući ustavne postavke o mogućim procesima na ovom polju.
[Dogovor o referendumu potpisan na Kubi. Lijevo, Predsjednik Kolombije, Juan Manuel Santos. Desno, gerilac Rodrigo Londoño. Nadgleda Fidelov brat, Raúl Castro.]
To privlači dosta pažnju, i svakako da ne može
proizvesti trajni pozitivni efekt, niti konstruktivan niti pravedan. Izgleda da
postoje neki vanjski agenti koji prisiljavaju ići u određenom pravcu.
2.
Što radi ideologija
žendra u svemu ovome?
Ovo je vrlo vrlo čudno. Opet uzimam podatke od El
Espectador – koji vrši analizu navodeći doslovne točke potpisanog ugovora od
strane vlade i FARC – od 24/07/16 (Perspektiva ideologije žendra: što se
ugovorilo sa FARC?), koji su doista impresionantni:
- ... U jednom priopćenju, Ured Visokog Komiteta za Mir (opaska blogera:
uvijek ti stave tamo neki «Visoki Komitet» a da ti pojma nemaš tko i kada
ti ga je stavio, i što on misli, i što razlučuje; a onda odjednom imaš ga
napisanog ispred tebe) potcrtava da predmet žendra je jedno pitanje
jednakosti u cilju da se ljudi,
žene, homoseksualci, heteroseksualci i osobe bilo kojeg identiteta beneficiraju
i da se ne naprave posebno cijenjene skupine pučanstva. Što se je doista
tu potpisalo?
- U drugoj točci ugovora (Političko Učešće: prema demokratskom otvaranju
u cilju izgradnje mira), mjere imaju za cilj olakšati pravo ženama za
učestvovati na razinama koje će obraditi pitanje garancije za oporbu,
pristup vlastima na bilo kojem nivou i jačanje organizacija i pokreta bilo
žena, mladih ili članova LGBTI.
Doista impresionantno. Opet ova ista ideologija koja veže Obamu s Moralesom, Castra sa Santos,
prelazeći preko Rajoy, Hollande, Porošenka i Terese May! Svi za jedan, jedan za
sve prema ovom žendru!
Ne možemo a da si ne napravimo jedno značajno
pitanje: ma koji je taj šef koji je iznad svih ovih vladalaca i nosi naprijed
ovu novu socijalnu inžinjeriju po svim svjetskim meridijanima i širinama? Jer
mora postojati neka inteligencija iza svega ovoga, kako postoji iza zakona koje
opažamo i opisujemo u prirodi. Jer ne postoji red bez onog koji ga određuje i
raspolaže. Ne postoji pravilo bez misli koja je iza njega.
Ovdje očigledno postoji jedna volja iza svega
ovoga i koja raspolaže velikim sredstvima za realizirati ono što joj se prohtjedne.
I ideologija žendra je nešto vrlo bitno da se ostavi bez promidžbe.
3.
i najbitnije: FARC
su marksisti-lenjinisti, sami se takvima definiraju, i njihova djela i
riječi to potvrđuju od njihovog postanka do danas.
Kako se može biti neki sporazum, neke nade za
suradnju s jednom ideologijom koja uvijek promiče klasnu borbu, to jest
dijalektiku mržnje, a da oni koji stoje iza toga ne odbace je zauvijek,
odrečući se nje u potpunosti? Ne mogu bande ni diverzanti vladati državom.
Komunisti ne gledaju osobe, već cilj. Ono što
«moralno» opravdava njihovu borbu, jest zacrtani cilj:
«Masakr u Boyaya (Choco), 2. svibnja 2002: Gerilci
i paramilitarne snage (opaska blogera: mnoga sela i mjesta su bili priseljeni
formirati vlastite oružane snage – paramilitarne formacije - mimo Kolumbijskih
Oružanih Snaga koje ne mogu učinkovito pokriti cijeli teritorij) su se sukobili
kod Boyaye, selu na obali rijeke Atrato, nastanjenom od siromašnih seljaka.
Tokom sukoba, mještani su se sklonili u župu. Gerilce FARC-a nije smetalo što
su civili pod njihovim streljivom. Odgovaralo im je zauzeti položaj crkve koju
su digli u zrak bacajući cilindre – bombe manufakturno pravljene od njih samih
– na crkvu. Sto i devetnaest osoba svih dobi izgubili su život tom prilikom.» I
sve tako.
Istina je da postoje u Kolumbiji i paramilitarne
skupine odbrane; grupe napravljene od samih građana u cilju borbe protiv
gerilaca tamo gdje vojska nije mogla dospjeti. No, te skupine obično su
formirane od imućnih građana koje s vremenom izbjegnu kontroli. I te skupine su
počinile zločine za koje su morali odgovarati vlastima. Međutim, razlika je u
samom početku: te skupine su efekt osnivanja gerilskih formacija, i no obrnuto.
SAŽETAK:
Država treba nametnuti svoj autoritet u Kolombiji.
Mora zaštiti slabe, kazniti kriminalce. Može potpisati primirje ili obustavu borbe
kada to razboritost traži (kada su snage neprijatelja toliko jake da legitimne
vlasti nisu u stanje nametnuti red i zakon), ali nikada sporazum sa zlom. To niti je dobro samo u sebi, niti
može uroditi bilo kakvim pozitivnim rezultatom.
Marksisti-lenjinisti ući će u institucije te će ih
korumpirati. Nemojet imati najmanju sumnju u tom pogledu. Kolumbijska država bi
se pravila na slabim stupovima nepravde, klimati će se i napokon srušiti, i
njena propast biti će gora, beskrajno gora, nego bolest koju nastoji prevazići.
Ukoliko popusti ovom uvjetovanju, Kolumbija će se uputiti prema kopiji
Venecuele (druga država na svijetu po broju ubijenih u neratno vrijeme:
nevjerojatna cifra od 100 ubojstava na 10.000 stanovnika u 2015. Na vlasti su
još uvijek Chavezovi komunisti koje su doveli do rasula državnog ustrojstva).
Na koncu, komunisti će koristiti laž za uspavati
savjesti. Predstavljaju se kao branitelji siromašnih, kada u biti su njihovi
krajnji ugnjetivači. Dovoljno je pogledati još neku postojeću komunističku
zemlju, ukoliko nije dovoljno teorijsko razlučivanje, za uvidjeti istinitost
izloženog.
Isto kao što i čuvena LGBTI nije braniteljica
homoseksualaca, već njihovog bacanja u ropstvo mana. LGBTI ne voli
homoseksualce – kuku onomu koji se usudi tražiti terapiju s nadom da ostavi
homoseksualnost! U Španjoslkoj su to čak stavili i u zakone. Do te mjere dolazi
bezumlje da je na primjer psihijatar Elena Lorenzo optužena i mora se branti na
sudu jer nudi terapije onim homoseksualcima koji bi htjeli – oni sami! – to
prestati. LGBTI voli samo svoj homoseksualizam.
[Predsjednica Madridske regije, Cristina Cifuentes (iz srednje desničarske stranke), plaho i radosno pozdravlja članove LGBTI nakon proglašenja zakono o promociji njihovih "prava". Taj zakon nameće promociju ideologije žendra u školama, dopušta djeci starijoj od 12 godina promjenu spolnosti čak i bez konsultacije s roditeljima, i sl.]
Ali – treba naznačiti jednu vrlo bitnu stvar –
suprotnost komunizmu, to jest liberalizam, jednako nije valjano rješenje. Ako
Kolumbija želi mir i državu koja će biti u stanju imati zdravi kontinuitet i
ispuniti svoje zadaće, mora se odlučno zauzeti za autentičnu socijalnu pravdu
prema kojoj će cjelokupno društvo – posebno oni u težim životnim situacijima, i
ne mislimo samo na ekonomske razloge -, moći naći zaslužnu podršku.
Sve u svemo, Kolumbija treba biti u
stvarnosti pravednija nego što je to komunistička fantazija sposobna
oslikati.
Dragi kolombijci: glasajte i recite «NE» ovom
lažnom sporazumu za mir.
PRIMJENA NA BALKAN
Ono što smo htjeli reći ovim člankom jest da postoje ideje koje su potpuno zle. Sa
takvim idejama ne može se ništa učiniti. Takve ideje, s druge strane i da bi
mogle zavesti, nikada ne idu izravno, već lijepim riječima i zavodničkim
laskanjima prikupljaju naivne zastupnike. Prodaju raj, a donose pakao. Donesu
olakšanja i ugodne položaje svojim slugama i djelatnicima, ali lance svima
drugima.
Takve ideje na balkanskim prostorima su, i ovim
redom: islam i komunizam (i njegova derivacija socijalno demokratski pokreti i
partije). [Ali ne gubeći iz vida da je utjecaj masonerije takav da svojim
nitima do velike mjere kontrolira i utječe na jedno i drugo.] Već o kojoj se
državi radilo ova dva elementa mogu varirati s obzirom na svoj intenzitet u
pojedinoj regiji, ali hijerarhija njihovih vrijednosti (od gorem prema manje
lošem) je takva i treba je imati u vidu, ma o kojoj se naciji ili regiji
radilo. Trebamo ipak reći nešto i o nacionalizmu-fašizmu koji je vrlo blizak
našim načinima razmišljanja makar to ne htjeli priznati.
Prvo ćemo podsjetiti na tradicionalni kršćanski
nauk o državnom ustrojstvu, ne u smislu predstavljanja ili podupiranja određene
političke partije koja se bavi skoro iluzijom dolaska na vlast na nekim
izborima, već u cilju osvjetljavanja načela pod kojim izvjesna država može
imati budućnost i pravi napredak. Jer, rečeno je:
«Ako Gospodin ne gradi kuće, uzalud se muči graditelji.
Ako Gospodin ne čuva grada, uzalud čuvar bdi.» (Ps. 127, 1)
Tradicionalni dakle kršćanski nauk o državnom
ustrojstu, može se sažeti u ovom trinomu:
Deus – Patria – Rex
Bog – Domovina* - Kralj
*(Hrvatski
prijevod riječi «patria» jest «domovina». Ali, istini za volju, budući latinski
original potječe od riječi «pater», «otac», doslovni prijevod – i vjerujem da
je jednostavno bolji, jest srpski izraz:
«otadžbina», jer ovaj dolazi, kao i «patria» od «otac». U širem smislu može se
shvatiti riječ «dom» kao «porijeklo», ili «rod» od kojeg potičeš, to jest,
uključuje se krvno porijeklo od «otaca» koji su upravo karakterizirali u
patrijarhalnije vrijeme pojam «dom». Dakle prebivalište okupljeno oko «oca». Ne
tek samo mjesto na kojem netko živi. Takva interpretacija je upravo zapadnih
zemalja koji su pravili pojam «domovine» na osnovu tek mjesta prebiranja. Tako
se i bezbožni «filozof» Niče rugao klasičnoj i kršćanskoj «patria», govoreći:
«otadžbina je ona zemlja u kojoj sam otac». Ne, «domovina» u hrvatskom poimanju
upravo označava «porijeklo», ne priprosto mjesto stanovanja.)
Treba potcrtati da «Kralj» može biti i «Predsjednik»,
te državno uređenje ne monarhija, već republika. Ono što je bitno jest da je zakonodavstvo prožeto kršćanskim duhom, i
da ono postoji radi društva, naroda, države, kojoj kralj (može to biti i sabor)
služi, a ne da se on služi narodom u
svoje svrhe.
U doba Kršćanstva, u srednjem vijeku tako olajanom
i ispljuvanom od liberala, komunista i socijal demokrata, to ustrojstvo su
imale kršćanske monarhije koje su dale tolike i značajne svece i svetice. Bili
su to kraljevi i njihove majke i supruge i kćeri koji su branili Evropu od
najezde Islama, i pravili velike napretke u zemljama kojim su vladali. Bilo je
to ustrojstvo reda i zakona i brige o nemoćnima. Nije se dozvoljavalo
propagiranje štetnih nauka, stvarao se zdravi pojam nacije i prosti puk im je
odavao veliku privrženost.
No, i katolička republika ima za primjer konkretnu
realizaciju u povijesti: prikazujem vrlo kratko uglavnom našem podneblju nepoznatog
južnoameričkom državnika, Predsjednika Ekvadora u drugoj polovici XIX stoljeća,
Gabriela García Moreno (1821-1875).
Branitelj suverenosti svoje domovine, prezreo je
stil vojnog diktatorstva tako čest u Južnoj Americi. Sposoban advokat,
državnih, pisac i političar, za svoje vladavine podržao je značajna kulturna i
obrazovna djela. Postavio legalnu, ekonomsku, administrativnu, tehničku i
kulturnu osnovu ekvatorske države, davši osim toga pravac stvaranju nacionalne
svijesti svojih sugrađana. Postavio je temelje međunarodne osobitosti svoje
nacije. Smatra se modernizatorom i tvorcem ekvatorske države. Unaprijedio
školstvo i potaknuo javne radove modernih cesta za ono vrijeme te ključne
pruge. Na političkom polju uveo sveopće glasovanje, te konkordat sa Svetom
Stolicom, u čemu se radikalno razlikovao od ostalih južnoameričkih država, koje
su postigle neovisnost od Španjolske upravo pod podsticajem masonskih ideja
progurivanih posebno iz Velike Lože Velike Britanije. Naime, Sjeverna Amerika
je htjela dominaciju na oba susjedna kontinenta, zašto je trebalo smanjiti
utjecaj Španjolske, a posebno Katoličke Crkve. Tu ulogu su imale upravo
masonske lože.
No, iznad svega, Gabriel Garcia Moreno je bio
veliki i dosljedni katolik. Ne samo s obzirom na pobožnost – svaki dan se
ustajao u pet ujutro i prisustvovao na misi u šest -, već prema svojim djelima
i spisima. O tome svjedoči ondašnji Ustav Ecuadora, napisan od njega samog.
Počinje ovako:
«U ima
Boga, jednog i trojstvenog, stvoritelja, održavatelja i zakonodavca
svemira,nacionalna Ecuadorska konvencija proglašava slijedeći ustav:...»
Nije to bilo samo mrtvo slovo. Garcia Moreno je
disao svom katoličkom dušom pri svakom svom činu. Kada je 1864 Papa Pio IX
objavio Syllabus, dokument o modernim
zabludama koje su se širile po negdašnjim kršćanskim nacijama – dokument
kritiziran i od tolikih katolika -, Garcia Moreno izlazi naprijed tvrdeći
glasno i proniciljivo:
«Ne žele
shvatiti da ako Syllabus ostane kao mrtvo slovo, završeno je sa nacijama; i ako
nam Papa stavlja pred oči istinske socijalne principe, to je zato jer su
svijetu potrebne da se ne bi izgubio.»
I sve tako redom, odlučno i čvrstom rukom. Ali
gdje je sebi pridonio smrtoj osudi, bilo je u otvorenom sukobu s masonima,
kojima nije dozvoljavao osnivanje loža, pa čak ih i zabranio kao sektu opasnu i
štetnu po društvo.
Počinio je tako dva smrtna grijeha za masone: i zbog toga čak od stranih loža došla je
naredba za njegovo ubojstvo, koje je izvršeno prvom pogodnom prilikom. Malo
prije smrti, imao je prepisku u kojoj je naznačio:
«Pisali su
iz Njemačke jednom Ocu Pasionisti da su ondašnje lože naredile Američkim da
učine što je potrebno za oboriti Ecuadorsku Vladu. Moglo bi biti da i Veliki
Meštar Bismark ima udio u tome; ali Bog nas štiti, i uzdajući su u Njega nikoga
se ne bojim, unatoč tome što smo ništa i ništa vrijedimo, i što su naše snage
jednake nuli, kao onog kolosa glinenih nogu.»
Nakon mise, ujutro 6. kolovoza 1875, bio je
sasječen mačetama i pogođen s šest hitaca na stepenicama Vladine Palače. Pet
plaćenika izvršilo je magnicidio, jednog su vojnici ubili dok su ostala
četvorica uspjeli pobjeći. Još živućeg, odnijeli su Predsjednika u obližnju
katedralu gdje je primioposljednje pomazanje i predao dušu na oltaru Gospe
Žalosne.
Napravili smo malu digresiju na ovaku sjajnu
političku ličnost da bi ukazali da kršćanska vlada nije samo moguća u Srednjem
Vijeku, niti vezana za feudalno društvo; u svakom vremenu to je moguće, ili
barem dio toga. I dan danas, budi se jedno svjetlo na političkom nebu Evrope:
mađarski ustav koji se posiva na Boga i kršćansku religiju kao biljeg njene
povijesti. Mi na balkanskim prostorima od Slovenije do Grčke smo na nižem
nivou, ali to je put kojim je ići.
Svjesni smo svi da je to danas daleko od nas; kao
i da ovisi to utjecaju Crkve na društvo, to jest prožetošću naroda Evanđeljem.
To sve znači ono: «Deus», to jest, društvo čije zakonodavstvo i struktura prožeti
su dekalogom i duhom Evanđelja. Ali, postoje i druga karika onog spomenutog
lanca koja se treba razmotriti, i koja same od sebe ima veliku važnost: «Patria»,
«Domovina», «Otadžbina».
Ovaj pojam je potrebno vrlo dobro razlučiti, jer
njegovo nerazumjevanje, ili krivo poimanje je dovelo do katastrofalnih
posljedica evo ima već barem više od jednog stoljeća.
Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća dolazi
do jedne nove reakcije u posebno južnim evropskim zemljama: fašizam.
Najizrazitiji je bio u Italiji, onda u Hrvatskoj i na koncu u Španjolskoj. U
Srbiji fašizam kao takav nije bio definiran, ali nije mu bila ni potreba:
autokefalna struktura pravoslavlja i njegovog vezivanja za naciju je jednako
jedna vrst nedefiniranog fašizma.
Bitno je ovdje napomenuti da se nije radilo o
nekom napraljenom čudovištu od zlih ljudi koji su se dosađivali; fašizam je bio
prvenstveno reakcija na liberalne
vlasti koje su jezivo osiromašavale običan puk, dovodeći ga ispod granice
poniženja: do bijede i čemera. Liberalizam
je bio taj koji je uzrokovao i komunizam i fašizam. Do te mjere da je
Mussolini bio u svom začetku blisko vezan s Lenjinom, ali je rano napustio
komunistički internacionalizam i prisvojio nacionalni socijalizam. Pred tolikom
bijedom i buržujskim prezirom običnog puka, fašisti su lako osigurali podršku
osiromašenog puka. Na primjer, veteranima prvog svjetskog rata Mussolini je dao
posebne povlastice i praktično osiguranu egzistenciju čime je zadobio bezbroj
kandidata za vjerne crnokušuljaše. On
se sjetio materijalno osiromšenih – bio je to povik njemu u hvalu -, javni
radovi, autoceste, red i zakon, čak su i suzbli mafiju na Siciliji: to je
jediji Mussolini uspio. Makar i zbog toga jer je on bio još veći «Kum».
Dovesti ču u sjećanje par strofa Cesarićeve pjesme
Vagonaši iz istog perioda:
Mi stanjujemo
u vagonu
Što nije
nikada na putu.
U jednom kutu
nam je krevet,
A kuhinja u
drugom kutu.
...
A naša ulica
je duga,
Duga,
I čudno ima
ime:
Napuštena
pruga.
...
U nedjelju,
kad stane rad,
Eh, onda
bijeda pije, pije;
Zapjeva neko
hrapavim glasom,
A neko ženu
bije.
Alkohol
ubija... znamo, o znamo,
Znamo da
alkohol škodi,
No rakije,
rakije, rakije amo,
Jer utjehe
nema u vodi.
...
Sada je
ljeto... veliko, zlatno.
Odoše
bogataši iz grada
Da traže
odmora po svijetu,
Al mi smo tu,
mi roblje rada.
...
Nedjelja.
Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da
alkohol škodi,
No rakije,
rakije, rakije amo,
Jer utjehe
nema u vodi.
Očito je da ovakvo stanje duha, osjećaji beznađa i
napuštenosti predisponiraju za komunizam i fašizam, kao što se i dogodilo.
Međutim... obratimo sada pažnju na fundamentalnu grešku
fašizma (Komunizam je zlo samo po sebi i po tomu je gore od fašizma koji ima
nered i zabludu u jednom od svojih prvih načela; no, ovi ispod sebe imaju
zdravih elemenata s kojima se pretapaju. Osim toga, fašizam je posljedica i
komunizma i liberalizma, i također po toj teorijskoj osnovi manje kriv kao
idejni sustav.). I tu će nam za pomoći osvijetliti je koristiti tradicionalni
trinom Deus – Patria – Rex. Kod fašizma «Patria» je na prvom mjestu. I još gore nego «Patria»: Rasa i Država. Nećemo reći da narod i država nemaju
svoje mjesto i svoju ulogu; nipošto nije tako. Ljubav prema svome rodu, narodu, derivacija je četvrte Božje
zapovijedi, jer «roditelj» se odnosi
i na svu onu okolinu i zajednicu koja ti je dala život, koja te je formirala.
Dužan si ljubiti svoje. A budući je Bog stvorio čovjeka kao socijalno biće («nije dobro da čovjek bude sam»), i Bog
je Bog reda a ne nereda, volja je Božja da ljudska zajednica ima strukturu u
kojoj se zna tko vlada, a tko je podložan. Drugim riječima: Bog hoće da postoji ustrojstvo u ljudskoj
zajednci, što zovemo Polis ili
državom. Do te mjere to je točno, da su Apostoli zahtijevali od prvih kršćana
poštivati vlasti u svemu što se ne bi protivilo Bogu. I sam Isus odgovara
Pilatu: «dana ti je vlast odozgo...».
Ali ono što
hoćemo reći jest da «Patria» ide iza Boga! Ukoliko «Patria» dođe na prvo mjesto, nastaje nered koji se nužno mora
ispraviti. I ukoliko se ne ispravi, jednako nema budućnosti.
Obratimo pažnju sada na Hrvatsku u periodu između
dva svjetska rata. Ivica Mlivončić u knjizi Al
Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini, gotovo s ponosom ističe (!?) da je
Hrvatski državni sabor 27. travnja 1916. godine izglasao zakon kojim se Islam
priznaje u Hrvatskoj «ravnopravno s postojećim
vjeroispovijestima» na svome teritoriju.
To je skandalozno i nevjerojatna povijesna greška,
makar se i ne radilo tolko o grešci koliko
o prodoru liberalne i masonske misli – indiferentnost prema svim religijama
koje tretiraju podjednako - u Hrvatskoj. Takav stav je i posljedica od druga dva
elementa. Prvi je uvjetovan germanskim stavom prema Islamu tokom i neposredno
prije prvog svjetskog rata. Naime, Kaiser Wilhelm tražio je saveznike protiv
Velike Britanije, Francuske i Rusije. Gdje će ih naći? Među muslimanskim
vojnicima afričkih i azijskih kolonija Velike Britanije i Francuske, kao i među
ruskim mobiliziranim muslimanima. Normalno, put do njih je išao preko saveza sa
Mehmedom V, ondašnjim turskim sultanom.
Kaiser je u njima vidio novog saveznika koji bi
trebao učiniti da prevagnu snage u korist Njemačke. No, zato je bilo potrebno
potaći muslimane na dčihad protiv
nevjernika koji su zaratili na Njemačku.
Kaiseru ta ideja nije došla sama od sebe. Bio je
poslao na Bliski Istok njemu poznatog i povjerljivog aristokrata i
orijentaliste, Max von Oppenheima, koji je u ulozi njemačkog špijuna proveo
čitavih dvadeset godina među turcima i arapima.
U devetnaestom stoljeću turski imperij je prolazio
kroz konstantu dekadenciju i gubljenje teritorija. Volja za ratovanjem se
gubila pred stvarnošču poraza, jednim za drugim i to od vlaha, što je bolilo više nego poraz sam. Turski sultani, sami,
nisu mogli potaći nikog ni na juriš, ni na bitku ni na osvajanje. O pojmu džihada bilo je bolje i ne pričati –
podsjetio bi na neizbježivu sramotu. Turska, primajući poraz za porazom od
Sjeverne Afrike do Rusa na Crnom Moru i od vlaha na Balkanu, nije imala moralnu
snagu za potaći bilo koga ne neki «sveti
rat». To nije pojam za gubitnike.
Ali, von Oppenheim je dobro poznavao Islam,
njegove zakone i podkoožnu muslimansku
misao. Znao je da tu postoji tinjajuća žeravica u koju samo treba puhnuti.
Turska nije imala pluća... ali Kaiser jest. Ukoliko bi neka velika sila mogla
dati razlog za rat... Turska će to prihvatiti i staviće svoj mentalni sklop i
fanatične snage u službu novog saveznika. Nije preostalo ništa drugo doli da
Mehmed V proglasi s istambulske glavne džamije rat protiv nevjernika Velike
Britanije, Francuske i Rusije, i njihov
savez s Njemačkom.
Za cijelu izloženu strategiju, zanimljiv je i
slijedeći, malo poznati povijesni podatak: Berlinski logol Polumjeseca, «Halbmondlager» na njemačkom. (Za više informacija pogledati članak Florence Waters, The Telegraph, 10/08/2014)
Logor je napravljen po zamisli von Oppenheima, i
bio je namjenjen muslimanskim zarobljenicima iz savezničkih zemalja. U istom im
je bila sagrađena džamija, i zatvorenici su imali jako dobar tretman. Cilj je
bio uliti im ideju džihada i postići da se upravo zbog toga bore na strani
Njemačke protiv Saveznika. Već jednom poslani na front, trebali su biti jedna
vrsta poslanika džihada među svojim sunardonjacima.
Slične, dakle, ideje našle su mjesto i u
Austrougarskom carstvu, konkretno u Austriji gdje je Islam zvanično priznat kao
religija 1912. Htjelo se zadobiti sa svime time tursku naklonost u borbi protiv
germanskih protivnika.
Ista politika, prema tome, odrazila se i na Hrvatsku,
u ono vrijeme provincijom Austrougarske. Dakle, ozvaničenje Islama u Hrvatskoj
nije bio neki znak «velikog modernizma», «širokogrudnosti», i sl., već
strateški potez germanske osovine. Uzgred budi rečeno, takav potez doprinio je,
kao i sva velika nesreća prvog svjetskog rata - po mom mišljenju najviše
prouzročen anglosaksonskom potrebom smatrati se šefovima svijeta -, snažnom
poticanju i probuđivanju pojma džihada u islamskom svijetu koji je probuktio u
drugoj polovici XX stoljeća.
Doista, da bi napravili protutežu turskom
savezništvu s Njemačkom, Velika Britanija je napravila ustupke saudijcima
dajući im praktično naciju. Kao von Oppenheim kod turaka, ovdje je ključnu
ulogu imao engleski oficir Thomas Edward Lawrence, poznat po imenu Lawrence od Arabije. Veličao ga je u istoimenom filmu Peter O'Toole.
[Thomas Edward Lawrence, u godini ulaska u Damask (1918) i pobjede nad turcima]
Velikom spretnošću i efikasnošću, iznio je slulžbu
vojne inteligencije na vrhunski nivo. Zadobio je arape za potrebu Velike
Britanije... ali ceh je bio stvaranje Saudijske države, koja će od pustinjskih
jahača prerasti u malo decenija u glavne izvoznike nafte... i džamija i džihada
po svom svijetu.
To je taj prvi element koji je izvana utjecao na buduću hrvatsku
politiku. Nije se prema tome radilo o nikakvoj «avangardi modernog pristupa
Islamu», kako će manje više Mlivončić pohvaliti hrvatsko «plemenitost» i
«naprednost» spram muslimanima. Jednostavno to je bio odjek germanskih
geostrateškoh smjernica. Takva politika prerasla je s vremenom i stopila se s
Pavelićevim «muslimani su naše cvijeće»,
jer su muslimani bili smarani hrvatima
muslimanske vjeroispovijesti. Dakle, to je taj drugi katastrofalni elemenat
i greška u modernoj (malo više od stoljeća) hrvatskoj politici. Nacija je stavljena ispred vjere! Tako
je razbijen tradicionalni kršćanski trinom: Deus
– Patria – Rex. Nacija će u kršćanskom svjetonazoru – posebno u našim
evropskim okvirima - imati samo smisao i budućnost u kršćanskoj podlozi
stvarnosti. Ukoliko se nacija stavi na prvo mjeso, neizostavno će prouzročiti
nered koji će kao posljedicu donijeti konflikt za konfliktom.
Dvadesetih i tridesetih godina XX stoljeća dolazi
do konfiguracije nove političke realnosti u Evropi: fašizma. Najveća vrijednost
ove političke ideje, potpuno nove u povijesti, biti će: Država. Država je
stavljena iznad svega. Takva je doslovce misao španjolskog falangiste (pokreta
sličnog fašizmu, posebno u prvoj etapi svoje povijesti; imao je značajnu ulogu
u doba španjoslkog građanskog rata i za vrijeme vlade kojoj je na čelu bio
general Francisco Franco) Jose Antonio Primo de Rivera.
Makar bio čovjek velike kulture (sin španjoslkog
predsjednika) i sve mu komotnosti bile na raspolganju, posvetio se u biti
radničkom i najsiromašnijem sloju ondašnjeg španjolskog društva, prouzrokavši
veliki žar među svojim sljedbenicima. Žustri govornik i kalotička duša do srži,
plemeniti mladić ljubio je svoju naciju kojoj se potpuno predao. Njegovi
uspjesi i spremnost za žrtvu ne pitajući za cijenu ukazali su ga vrlo brzo
komunistima za metu: bio je zarobljen već na samom početku rata, bezrazložno
osuđen na smrt i pogubljen.
Jose Antonio Primo de Rivera je uvidio pošast
komunizma i surovost njegovog uzroka: liberalizma. Znao je da te dvije
ideologije vode svaku naciju u propast, da stavljaju financijski sustav ili
gluhu partiju iznad svega ostaloga – obje suštinski bezbožne -, prouzročujući
stisku u društvu i hladnoći i otuđenost u srcima. Bilo koje društvo sazdano na
tim osnovama ispo facto gasi svoju
budućnost.
Međutim, u cilju prevazilaženja tih otrovnih
sustava, poseže za novim izumom: neshvatljivo proglašuje Državu kao najvišu
vrijednost.
Ono što je u praksi ublažilo njegovu grešku bila
je njegova vizija podloge na kojoj se uzdizala španjolska država: na
viševjekovnoj tradiciji njenih naroda i njihovom katoličkom korijenu, još iz
apostolskih doba. Španjolski falangizam, da ne kažemo fašizam, tako je bio
zasnovan na velikom poštovanju prema Crkvi, i suradnji s istom.
Nije takav slučaj bio s italijanskim fašizmom,
koji je dolazio do ponižavanja Crkve, pravog progona pokreta Katoličke Akcije, polazeći od takvog
stava prema kojem bi Crkva morala biti u službi fašizma, imajući samo slobodu
kretanja unutar okvira određenih od facio.
Takva netrpeljivost i želja za podvrgavanjem Crkve doveo je do reakcije
Pape Pia XI i enciklike «Non abbiamo bisogno» (Nismo imali potrebu), u kojoj se izričito osuđuje fašistička
prepotentnost i njihovo nametanje Crkvi.
U slučaju Hrvatske, ustaški pokret bio je,
načelno, u dobrom surađivanju s Crkvom. Ali... to je bilo više teorijsko
slaganje, dok u praksi, posebno u razdoblju ratnog zaoštrenja, nije bilo tako.
Olako se zaboravlja koji su blokovi bili
suprostavljeni u drugom svjetskom ratu. Današnje povijesne knjige, knjige
pobjednika prema Churchilovim riječima, opisuju savezničke snage kao neku
udrugu vitezova koji su ginuli u borbi za preuzvišene ciljeve. No, naši preci i
žitelji evropski onog vremena nisu svi tako poimali stvarnost. Prošlo se kroz
gadne krize nakon prvog svjetskog rata, i sam rat i naknadne ekonomske krize
prouzrokovane financijskim igrama na čijem čelu ne malo puta je bila židovska
elita. To je predisponiralo mase i mase građana za vrlo negativni stav prema
židovskom utjecaju na bitna politička pitanja u praktično cijelom svijetu.
Slučajno – slučajno nije ništa; «slučajnost» je samo pojam za naše neznanje,
reći će matematičar Poincaré - ili na neki drugi način, na čelu glavnih
svjetskih financijskih institucija, te na vrhu masonskih loža... vrlo je lako
bilo vidjeti nekog židova. Upravo zbog makinacija takvih institucija svjetska
ekonomija se gušila i nacije grcale u dogovima. Katolički svijet je bio vrlo
netrpeljiv prema takvom sustavu, i nije bio jedini.
S druge strane bili su Trocki i Lenjin i Staljin, in crescendo. Vijesti koje su dolazile
iz Sovjestskog Saveza bile su stravične... Koja je alternativa postojala? Ili
lože ili partizani, to je bila slika zaraćenih strana spram Njemačke koja se
izdizala kao jedna vrsta oporbe takvom svjetskom poretku. Nije se imalo volje
za sagledati mračnu realnost nacizma i ludilu kojem je vodio. Lože i komunisti
neprijatelji Crkve i Svijeta, to je bilo poimanje koje se taložilo u svijesti i
zamućenom pogledu ogorčenih seljaka i građana koji su gledali kako im djeca,
susjedi i rodbina pod morom krize – koja se možda više stvarala na psihološkom
nego materijalnom pritisku – prelaze daleko more put Amerike i Argentine.
Koordinate koji su naši preci imali pred očima, nisu bili idilični prikazi
partizanskog navodnog idealizma prikazivanog šesdesetih i sedamdesetih godina,
već razmišljanja pod praznim stomakom i plakatima poput ovih čiji je sadržaj imao potporu na određenim
realnostima:
Pročitajte tekst na cijelom plakatu, makar ćemo
prvo komentirati navodno sveopće prisustvo i kontrolu židova nad boljševicima.
To se danas ne smije ni reći; doista, E. Michael Jones iznosi u članku «Obraćenje revolucionarnog židova»,
objavljenom u listopadu 2006. u časopisu Culture
Wars, slijedeću jako interesantu informaciju o kontroli općeg mijenja od
strane židovskog lobbija:
«16.
listopada 2004. predsjednik Bush proglasio je zakonom aktu revizije globalnog
antisemitizma (Global Anti-Semitism Review Act) na osnovu kojeg je formiran
posebni odjel unutar Državnog Ureda USA za observaciju globalnog antisemitizma,
podnoseći godišnje izvješća pred Kongres... U «Izvješću o globalnom antisemetizmu»
Državni Ured navodi slijedeći spisak stavova kao antisemitskih:
1.
Bilo koja tvrdnja tipa 'židovska
zajednica kontrolira vladu, sredstva javnog priopćenja, međunarodna poslovanja
i financijski sustav' je antisemitska.
2.
'Izraženo antiizraelstvo'
je antisemitizam.
3.
'Jaka kritika' prema
izraelskim liderima, prošlim ili budućim, je antisemitizam. Prema Državnom
Uredu, antisemitizam se pojavljuje kada je nacrtana svastika na karikaturi
kritizirajući bilo kojeg sionističkog lidera. Tako na primjer, karikatura koja
uključuje svastiku radi osude brutalne invazije Ariela Sharon, koristeći rakete
'hell-fire' protiv civila, žena i djece, jest antisemitizam. Jednako tako, kada
se koristi riječ 'sio-naci' za opisati masovno Sharonovo bombardiranje Libana 1982
(ubijajući 17.500 nedužnih izbjeglica), također je antisemitizam.
4.
Kritizirati židovsku religiju ili njihove vođe
ili njihovu literaturu (posebno Talmud i Kabalu) je antisemitizam.
5.
Kritikar američku vladu i
kongres USA zbog prevelikog utjecaja židovsko-sionističke zajednice
(uključujući AIPAC, American Israel Public Affairs Committee) je antisemitizam.
6.
Kritike
židovsko-sionističke zajednice zbog promocije globalizma (novog svjetskog
poretka) je antisemitizam.
7.
Okrivljivati židovske
vođe i njihove sljedbenke za poticanje rimljana na razapinjanje Krista je
antisemitizam.
8.
Smanjiti broj židovskih
žrtava u Holokaustu ispod 6 milijuna je antisemitizam.
9.
Reći da je Izrael rasna
država je antisemitizam.
10. Tvrditi da postoji 'sionistička konspiracija' je antisemitizam.
11. Tvrditi da su židovi i
njihovi lideri stvorili boljševičku revoluciju u Rusiji je antisemitizam.
12. Formulirati 'uvredljive izraze prema židovima' je
antisemitizam.
Žalosni Voltaire je rekao jednu dobru: «gledaj koga ne smiješ kritizirati, i znati
ćeš tko vlada». I sad stanimo malo: zašto ne smijemo misliti o ovome? Kome je u interesu da se ne govori o ovim
stvarima? Svakako ne treba lagati, niti lažno optuživati, ne daj Bože. Ali
provjeriti i suočiti povijesne činjenice s dokazanim dokumentima i činjenicama,
mislim da je to upravo dužnost.
Putin je nedavno izjavio (13/06/3013, pri posjeti Židovskom Muzeju i Centru Tolerancije u Moskvi), i to pred židovskim
rabinima: «zašto su Rusiju optuživali za
antisemitizam, kad je među boljševičkim vođama bilo više od 85 % židova?»
To Putin može reći, i zato ga mrze toliko. Ali i zbog gore navedenog to nećemo
vidjeti u uobičajenim masmedijima.
No, to ne znači da se u ono vrijeme ove stvari
nisu vidjele. Mnogi su ih vidjeli, i pobunili se. Zbog toga su nacisti i mogli
prevariti tolike mase, jer su svoju laž zasnivali na ponekim istinama. Očito je
su slijedeće rečenice na propagadnom plakatu čisto buncanje i laž:
«A što hoće velika Njemačka i njezini saveznici?
Hoće mladu,
jaku i nezavisnu Evropu u kojoj će vladati red i rad! U kojoj će svaki narod
biti samostalan i nezavisan! U kojoj će seljaku biti osigurana njegova zemlja,
radniku pristojan rad, a gradjaninu vlasništvo i lični polet za rad!
Tko zato jamči?
Jamče
velika njemačka vojska i njezine savezničke vojske, koje se bore za sve te
ciljeve svojih naroda. Ta borba i da te žrtve nisu niti će biti uzaludne!
Europska krv biti će jamac za bolji, ljepši i pravedniji poredak u Novoj
Europi!
Dok se
vojske Engleske i Amerike bore za interese židovskih kapitalista, a vojska
Sovjeta za interese židovskih komunističkih vodja tjerana silom, dotle se mlade
europske vojske bore za svete ciljeve svojih naroda za...
Slobodu i kruh»
Ali to oni
koji su čitali ovu propagandu nisu znali! Možda čak ni oni koji su je
pisali. Doista, samo je dosta mali broj osoba bio upućen u osnovne i teške zablude
nacizma. Pio XI je 1937 napisao encikliku Mit
brennender sorge (S velikom zebnjom), koja je bila prva papinska enciklika, zajedno sa Non
abbiamo bisogno, koja je bila napisana cjelovito na njemačkom (odnosno
italijanskom) upravo u cilju upozoravanja katolika na poganske stavove nacizma.
U Njemačkoj ta enciklika bila je tajno unešena, i njena propovijed
zabranjena. Ni ustaške, ni italijanske, ni španjolske vlasti nisu odjednom bile
tako katoličke kad je trebalo
upoznati javnost, ne samo vjernike, s učenjem i nepristranim gledanjem Svete
Stolice na ovu ključnu tematiku.
Ali... prvi dio prikazane propagande bio je
istinit, i mnogi su to znali. Zbog toga mnogi su samima sebi pokrivali oči kad
je trebalo vidjeti nacističku stranputicu. Mnogi su polagali nade u tu novu Europu koja bi preko ovog njemačkog projekta i u suradnji s njim trebala vidjeti novo obzorje.
Ne treba kriti te činjenice. I među hrvatskom
hijerarhijom ne malo biskupa imalo je velike simpatije i nade prema ustašama. Možda
najistaknutiji predstavnik takvog stanovišta bio je Nadbiskup Vrhbosanki, Dr.
Ivan Evanđelist Šarić. Poput tolikih, ogorčen je bio na židovsko-masonsku konspiraciju kako se je onda slobodno zvalo među
kršćanskim svijetom, potkovono takvo razmišljanje debelim činjenicama. S druge
strane, imao je stravu pred posljedicama komunizma... Upravo ti elementi bili
su ključni u njegovom oduševljenju ustaškim pokretom. Do te mjere je dolazio
taj entuzijazam da je napisao i baladu Paveliću, Kada sunce sja. Od iste je ova strofa:
«Ja ne znam
zašto mi duša
Sretno i
radosno sja,
kao slavuja
da sluša,
Ja ne znam
zašto me volja
Odvraća od
svakog zla,
Jaka mi i
puno bolja,
kad sunce
sja.»
Ivan Šarić, Sarajevski novi list, 13/05/1941.
(Citirano npr. kod Izudina Čauševića, Ustaška
vlast i teror na Kozari 1941 – 1942. Djelo prepuno neistina, ali Šarićeva
pjesma je povijesna.)
Da li je Nadbiskup Ivan Šarić bio zločinac?
Nipošto, ne vjerujem ne zbog sentimentalnih razloga, već na osnovu činjenica i realnog kontekstualnog
povijesnog gledanja, ali je njegova pozicija rezultat onog gibanja misli
karakterističnih za one prelomne decenije. Ukratko: znalo se gdje je zlo – masonstvo, komunizam – i gledalo se
dosta kroz prste teorijskom fašizmu. Mnogi su se nadali da će od istog doći
presudno dobro za Evropu, ali takve nade imale su za podlogu potpuno nepodesnu
stvarnost.
Danas to znamo, posebno pred krahom fašizma i
nacizma. Ali onda se to nije znalo... i mislilo se da možda... da će s vremenom
doći sebi i poslušati. I ako ništa... skoro
svi katolici su vidjeli to kao opciju s namjanje defekta u odnosu na ona dva
glavna zla. To je upravo bio i razlog suradnje Kardinala Stepinca s
ustaškom vlasti – ne da mislio kao i oni, već jer nije postojalo ništa drugo
prihvatljivije. Nastojao je privesti ih pameti i utjecati kršćanski na ondašnju
vlast. Jednostavno to je bio razlog njegove suradnje s Pavelićem.
Stepinac nije bio čovjek koji bi se krio ili išao
«naokolo», praveći se da ne zna ili da nije upućen. Njegov stav nije imao ništa
od političkog, već: «Vaš govor neka bude
da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla». Stepinac je bio čovjek koji se bezuvjetno
predao Kristu, čovjek Crkve, do srži. I kao takav, bio je vjerni odraz volje Pape Pia XII. Na suđenju pred
komunistima, na pitanje: «Zašto ste surađivali
s vladom Ante Pavelića?», odgovorio je vrlo jednostavno: «Jer je to Papa tražio od mene».
Kako, zar da Papa traži nešto takvo? Da,
prijatelju. Suštinski iz istih razloga koje smo već naveli: ne jer bi bio «fašista» ili «Hitlerov prijatelj», već jer nije podržavao masonski projekt
Zapada, ni komunističko divljanje. Htio je da Crkva, gdje god se nalazila,
potiče svoju djecu i cijeli svijet na dolazak pameti i odvraćanje od vrtloga
zla kojem su se predali. To se može učiniti vrlo jednostavno: ne htijući činiti
zlo niti nasilje nevinima i civilima, tražiti primirje i kraj rata. Preći preko
mržnje sporazumom i mirovnim ugovorima. Samo je potrebna dobra volja za to.
Crkva ne može učiniti više osim poziva za ne biti zvijer, već djelovati kao
čovjek i vjernik ako je zbilja tako.
Ali zar onda nije Papa Pio XII bio antisemita? Zar
njegov savjet Kardinalu Stepincu ne upućuje na to?
[Eugenio Zolli (1881-1956), Veliki Rabin Rima, kršten od Pija XII.]
Čudan je taj antisemita
koji je prijatelj Rimskog Rabina Eugenio Zolli do te mjere da ovaj isti zatraži krštenje
i biti katolik. Doista, dosta čudan je taj antisemita.
Rabin je vidio što je Papa govorio, koji je njegov nauk, i što je učinio za
spas rimskih židova, ono što je bilo u njegovoj ruci. I preko riječi i djela
Kristovog Vikara, obratio se na kršćanstvo. Zanimljivo, zar ne?
...
Prilazimo samom kraju ove analize, duge kao
zamotano klupko, mučne kao što Balkan zna to biti. Dirneš u jednu stvar, izađe
ih milijun. Nemoguće mi je pisati kraće o ovim temama, a da se ne upustim u
površnost. No, dodirniti ću još samo jednu točku, prije donošenja zaključka.
Je li ovo bajka o čemu pišem? Da li je ovo
grozničava volja nacionalnog fanatika za prikazati stvarnost i povijest prema
svojoj bolesnoj misli,... jer mnogo nešto ovo odudara od toliko toga napisanog
i tiskanog, u udžbenicima za djecu i omladinu, za javne nastupe politčara, TV
programa i izvjesnih povjesničara. Što bolje nego suočiti ove riječi s
opipljivim dokazima i činjenicama, donesenih od onih samih koji nastupaju u ime
«zvanične istine». Obratimo s toga pažnju na jednu prelomnu povijesnu činjenicu
dvadesetog stoljeća, koja je od glavnih medija – u najširem smislu –
predstavljena kao nedodirljiva činjenica na osnovu koje se moralo sazidati bilo
koje povijesno zastupanje i politički vidik da bi imao pravo opstanka: broj
stradalih židova u drugom svjestkom ratu.
To je pitanje, kako smo vidjeli, «zaštićeno» od
samog Državnog Ureda USA, točkom br. 8, akte revizije globalnog antisemitizma
iz 2004:
«Smanjiti
broj židovskih žrtava u Holokaustu ispod 6 milijuna je antisemitizam».
U redu, ja neću ništa reći. Upitajmo stoga
odgovorne za logor Auschwitz. Koliko je bilo židovskih žrtava u tom logoru u II
svjestkom ratu?
Dati ćemo plastični odgovor, nepobitnom činjenicom samih odgovornih za povijesne podatke tog logora,
koji nijedan navedeni podatak neće staviti bez odobrenja židovskih prikazatelja
povijesti.
Ivan Pavao II posjećuje Auschwitz 1979:
U molećem stavu nalazi se ispred ploča na kojima piše na devetnaest jezika:
"Četiri milijuna ljudi je trpjelo i umrlo ovdje...". Ploče su bile položene od 1967 do 1990.
Ali kad je Benedikt XVI posjetio isto mjesto 2006,
[Obratiti pažnju na umjetničke efekte tražene na fotografiji: žica i dugine boje.]
mogao je gledati nove ploče:
Sad se već govori o milijun i po ljudi! Ali... koja je ovo povijesna ozbiljnost? Ovakvo korištenje broja ubijenih je korištenje spomena mrtvih, i nikakvo odavanje im počasti (krivica je onih koji stavljaju te ploče i žele postići s tim njima tražene ciljeve).
Sada se radilo o dvadeset ploča i bile su stavljene na isto mjesto 1995, unatoč tome što Muzej Memorijala Holokausta (USA) već službeno tvrdi da je broj žrtava bio manji od 1.085.000 osoba.
Što primjećujemo? Riječ je o nestalih više od tri milijuna žrtava! Da li je ovo
ispravljeno u udžbenicima? Da li je netko tražio oproštenje radi ovakvog
korištenja ljudskih žrtava i nesreće? Onda... o kojoj povijesti govorimo? Koje
povijesne podatke trebamo uzeti u obzir?
A ovakva igra olako se ponavlja. Znamo za nedavni
ispad Bartolomeja I i njegovom istupu u Jasenovcu o navodnih «stotine tisuća
žrtava pravoslavne braće». Ne može se
zaboraviti ni jedna jedina žrtva bilo koje nacije, ali upravo zbog veličine bilo koje žrtve, ne mogu se iznositi
neistiniti podaci! Vidjeli smo da od strane samih židovskih povijesničara
broj žrtava Auschwitza je smanjen za
više od tri milijuna, to jest, za više od
80 %. U židovskim krugovima pedesetih godina XX stoljeća govorilo se o
«desecima tisuća ubijenih židova» u koncentracionim logorima, i ljudi su se
užasavali, i s pravom. Ali onda odjednom se prešlo na cifru od 6 milijuna.
Svjedoči to židov obraćen na monaštvo ruskog ogranka, Brother Nathanael Kapner. Kao i sami židovski povjesničari, poput Roberta Litoff.
Hrvatski povijesničar Mario Jareb nedavno je podjsetio na utrvđene podatke, ali izgleda da ne postoji volja slušati: "U kompleksu logora, prema podacima Spomen područja Jasenovac, živote je ostavilo 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Židova i 4.255 Hrvata.". Ne zaboravimo
jednu stvar: to je užasno, ali govoriti o «stotinama tisuća», misleći možda da
Dedijerovih skoro 800.000, jest u najmanju ruku neodgovorno, osim što je ta
cifra upravo – fantastična. Da je bila istina i značajan dio toga, srpska
populacija bi nestala u Hrvatskoj Povijesni podaci s obzirom na tako blisko
vremensko razdoblje kao što je bio drugi svjetski rat moraju uzeti u obzir broj
sela, ukupnog srpskog pučanstva prije rata, broj organiziranih prevoženja u
Jasenovac, evidencije logora, itd., itd. U interesu je i Hrvatske i Srbije
ustanoviti pravi i realni povijesni podatak o svim žrtvama rata, svakako
ne samo Jasenovca. Onda? 47.627 ili 800.000? Je li vrijeme za ispravljanje
natpisa u Jasenovcu kao što smo to počeli vidjeli u Auschwitzu? Ukoliko se ne
traži istina, truje se budućnost.
Što reći o srpskom totalitarizmu?
Zasnovan je na pojmu autokefalnosti. Svaka lokalna
crkva pod određenim patrijarhom djeluje kao «Crkva», kao ostvarenje Kristove
Crkve na jednom određenom teritoriju i
narodu. To izričito proturječi kršćanski nauk jer je Kristova Crkva sveopća, to jest katolička po samoj svojoj
definiciji. «Pravoslavni» mogu reći što hoće, ali oni su jedino bili
«Pravoslavni» kad su bili katolici, to jest prije raskola – i kad su na
Lateranskom i Florentinskom Koncilu makar za kratko vrijeme u trinaestom i
petnaestom stoljeću prihvatili cjeloviti katolički nauk. Katolička Crkva jest
zajednica ljudi bilo koje nacije koji prime krštenje i vjeruju ono što je Krist
učio i Apostolima predao. Karakteristika Katoličke Crkve jest upravo sveopćenitost, univerzalnost – pazi, ne
govorimo o globalitetu, koji je skup
anonimnih individualaca bez identiteta, vođenih istom svjetskom vladom -, i
prema tome u svojoj biti suprostavljena njoj stranom sužavanju na teritorije i
narode. Sam takav pristup razbija katolički horizont i bit.
Ali upravo zbog toga, da bi zaštitili svoju
vjersku grešku, patrijarsi i pravoslavni svećenici, posebno njihovi monasi,
širili su među svojim narodima takve pozicije, učeći te nacije nezdravoj
ovisnosti o njihovoj zabludi i tvrdoglavosti. Tako su narodi – ne samo srbi -,
pod okriljem «pravoslavlja» pravili ovisnike od nacija kojim bi navodno duhovno
upravljali. Zbog toga je i logična posljedica da «pravoslavlje» dovodi kod
svojih naroda do osjećaja «svetosti» srpstva, itd., što je prosto i čisto
bogohulstvo. Jer to znači krv i sjeme proglasiti «svetim». To je hula, dragi
moji.
Posljedica takvog gledanja na svijet, predragi,
jest dobrim dijelom ono što smo imali priliku živjeti na našim prostorima barem
u zadnjih stoljeće i po.
ZAKLJUČNA
RAZMIŠLJANJA
Cilj kojem se treba težiti pokazuje nam u isto
vrijeme opasnosti koje se trebaju izbjeći.
Društo, kao i država, da bi opstala mora biti
prožeta dekalogom, kulturom koja njeguje evanđeosku baštinu kao
najdragocijenijim biserom. Nije li tako, propadati će sve dublje i dublje.
Zastranjenje svakoj zdravoj gradnji društva su
ateizam i Islam. Nosioci ateizma u evropskim okvirima su neoliberali i
komunisti. Doista, politika na primjer SDP-a jest odjek Sorosovih dolara:
Ali tome se ne opire i dobar dio narodnih
stranaka, poput HDZ-a, pa i šire. Oni će kao opčarani i dalje govoriti: Zapad,
Zapad; Amerika, Amerika. Kad najveće zlo dolazi upravo odotud. Ta oni i ISIL
kontroliraju, barem ga koriste u svoje svrhe. Promiču homosexualizam i
istospolne «brakove», i sve moguće protunaravne ideje koje je sram i
prepričavati. Čovjeku ostane otvorenih usta kad čuje za svaku moguću bljuvotinu
koju ozakonjuju ili predlažu od Kanade de Švedske. Što još nisu stavili u
zakon, to predlože, pa doći će vrijeme kad će se legalizirati. Takvom brzinom
koja se može objasniti samo nekom nadvladom u sjeni, koja rukovodi svima
drugima. Ne vidimo ih, ali opipavamo njihova djela, i na osnovu toga znamo da
postoji. Ako se neka nacija želi oprijeti takvom projektu, uskrate im kredite i
ponižavaju masu svijeta. Ako i sa tim nije dovoljno, gurnuti će ih u
najokrutnije ratove.
Komunizam je veliko zlo, ali ne može se efektivno
boriti protiv njega dok tvoji penzioneri prebiru smeće u tvojim gradovima, dok
mladost odlazi tražiti posla po svijetu riskirajući se završiti bilo kako. To
je zločin, i vapi za Božjom kaznom. Sjetimo se: jedan od četiri grijeha koji
vape nebu za kaznu jest uskratiti plaću
radniku. Ako ne zbog toga, zbog čega drugog su ove realnosti:
[Proizvod liberalnog društva jest određeni sloj marginacije. Proizvod i što je najgore potreba takvog sustava. Potrebno je imati značajan sloj onih koji će biti prinuđeni raditi za bilo koju cijenu. Kada "američki san" postane morom. Dolje: taj recept želite i nama? Nije istina da "nema novca". Ima ga koliko ima, i treba ga raspodijeliti zahtijevajući jedan minimun, kojemu bijeda ne može biti granica.]
Interesanto je opaziti da je fašizam znao
prevazići mnoge negativne posljedice liberalnog društva. Znao je napraviti
socijalnu državu i zbrinuti se o najpotrebnijim, zadobivši tako podršku od
širokih narodnih masa. U Španjoslskoj na primjer, za duge vlade Francisca
Franka bliskom fašističkim postavkama, cijela nacija mogla je iskusiti
konstanti napredak na svim najbitnijim društvenim nivoima. Zemljoradnja i inače
prvi sektor, rudarstvo i ribolov, bili su zaštićeni. Industrija jednako; nije
se dozvoljavala nepravedna konkurencija proizvoda napravljenih u zemljama pod
cijenom gladi i ropstva, kao što danas liberalni recept upropaštava industrijsko
tkivo i prvi sektor svih zemalja, praveći pravi proleterijat u konstantnom
porastu.
U Španjolskoj, zemlji u kojoj je ideologija bliska
fašizmu imala najviše vremena za pokazati što je sposobna, nijedan učenik
sposoban za intelektualan rad nije ostajao bez potrebne stipendije; jednako se
postupalo sa zanatima, gdje su momci i djevojke postizavali solidnu struku u
malo vremena, omogućavajući im solidni radni projet. U pretežno suhoj zemlji
napravljeno je na stotine vještačkih jezera što je omogućilo cvjetanje
zemljoradnje i stočarstva.
Sve te stvari liberalizam nije podnosio i
optuživali su Franka kao zločinačkog diktatora (bio je diktator, ali ne
zločinac) jer nije dao navodno misliti i slobodno se izražavati. Ono što Franco
nije dopuštao bila je pornografija i druge slične degradacije... Da, postojala
je cenzura u Frankovo vrijeme... ali za loše stvari. Danas postoji cenzura, ali
za reći ono što je dobro. Ne vjerujete? Kritiziraj LGBTI i vidjeti ćeš kako ćeš
proći.
Slično je i Mussolini zadobio podršku tolikih u
Italiji. Pa i nacisti su postigli ogromni ekonomski napredak za vrlo kratko
vrijeme. Sve na osnovu njihovihi
socijalnih politika («naci» su upravo «nacional socijalisti» - veličanje
rase i socijalizam) koje su dovodile u evidenciju tendenciju liberalizma prema
jednoj vrsti robovlasničkog društva. To
je u suštini bio glavni razlog volji liberalizma za izbrisati ih s lica zemlje.
Ne zbog njihovih grijeha i struktrualnih propusta ili težih skretanja, već
zbog njihovih postignuća, posebno u slučaju fašizma. To nikad neće priznati. S
druge strane, komunisti i njihovi simpatizeri (tj. komunisti), imati će puna
usta govoreći o podvizima i dostignućima Sovjetskog Saveza i njizovih satelita.
Što su bili šampioni u broju gulaga?
[20/03/1976, godinu dana nakon Frankove smrti, Solženjicin posjećuje Španjolsku. Govore mu: "razumjemo što je diktatura". Solženjicin im pojašnjava: "Ne, vi ste ovdje imali autoritativni režim, režim u kome se zna tko zapovijeda, ali ostavlja veliku slobodu građanima.
Vi možete izabrati grad u kojem ćete živjeti; u Sovjestkom Savezu to je zabranjeno.
Vi možete slobodno izaći iz vaše zemlje; mi ne.
Vi možete imati štrajk; naši prvi štrajkovi 'rješeni' su strojnicama. Viđe nikome ne pada na pamet sazvati štrajk.
Vi možete sa pet peseta napraviti fotokopija koliko želite; mi samo možemo kopirati za službene potrebe administracije, i uz njihov dopust. Itd.
Sovjetski režim jest totalitaran, a to je ogromna razlika.]
No, glavno zastranjenje fašizma bilo je stavljanje
nacije na prvo mjesto. Dok je nacizam imao podlogu čak i na sotonskim idejama
Hitlera. Interesantna je sljedeća observacija:
Početkom siječnja 1944, Adolf Hitler je izgovorio
jedan govor pred svojim sljedbenicima u kojim je izrekao stvari poput ovih: «svećenici
nisu potrebni, ni za Boga ni za duše, jer su kao profesionalci... koji samo
nastoje izvući najveću dobit iz svoje profesije...; da nakon što završi rati, svakako s pobjedom Njemačke, ustanoviti će
novi i istinski kult, otvoriće se novi i istiniti hramovi kojima će hrliti
vjernici nove religije da vide kako se nudi žrtva u kojoj će se ponuditi kruh i
krv njemačkog naroda.»
Osam dana kasnije, 17. siječnja 1944., italijanska
mistična duša Maria Valtorta prima jedan diktat, po njenom svjedočanstvu od
Isusa Krista, u kojem je sadržana snažna osuda i upozorenje protiv ovog
idolopoklonstva:
«Danas se uveliko propagira jedna velika hereza,
bogohulna preko sve mjere. Sotonin sin, jedan od njegove djece, možda jedan od najvećih, ne najvećih od onih prošlih što
je bio Juda, niti od budućih što ce biti Antikrist, već jedan od onih koji sada žive za kaznu
čovjeka koji se klanjao čovjeku a ne Bogu, ubijajući se intervencijom ljudi dok
Ja, Bog, dao sam Život ljudima preko moje smrti – uočite razliku – Sotonin sin propovijeda jednu novu vjeru
koja je tragična, bogohulna i prokleta
parodija moje Vjere. Tumači se jedno novo evanđelje, osniva se jedna nova
crkva, podiže se jedan novi oltar, novi križ i slavi se nova žrtva, ne Boga,
već čovjeka.»
Mjesec dana prije toga, prima drugi diktat iz
kojeg izvlačim ove misli:
«Kada je Crkva – ciljam pod tim izrazom na skup
njenih visokih dužnosnika – djelovala prema uputama mog Zakona i Evanđelja,
Crkva je upoznala sjajna vremena. Ali... jao kad se uprljala ljudskim
strastima! Tri puta jao kada se klanjala Zvijeli o kojoj govori Ivan, to jest
Političkoj moći, i dopustila se dominirati. Onda, neizbježno, svjetlo je bilo
potamnjeno... ili zbog osobnih defekta Vođa uzdignutih na to prijestolje preko
ljudskih smicalica, ili zbog slabosti istih protiv ljudskih pritisaka.»
[Biskupi ne smiju dignuti ruku na nacistički ili bilo koji pozdrav; crkveni čovjek diže ruku samo za blagoslov, ili ukor.
U Enciklici "Mit Brennender Sorge", 14/03/1937, Papa Pio XI je prvi otvoreno i javno kritizirao nacizam,
*godinu dana nakon toga, Neville Chamberlain "donositi će mir" Engleskoj nakon Minhenskog sporazuma s Hitlerom*
optužujući ga između ostalog za bogohulstvo. Opominje biskupe (br. 16):
"Biskupi Crkve Kristove zaduženi za stvari koje se tiču Boga (Heb; 5, 1), trebaju bdjeti da se ne ustale među vjernicima ove pogubne zablude, koje su slijeđene još pogubnijom praksom...; da pravo Božanstvog veličanstva, ime i riječ Božja ne budu pohuljeni (Tit 2, 5); i da hule protiv Boga u riječima, spisima i slikama, brojne poput morskog pijeska, bude ušutkane,..."]
…
“U prošlim stoljećima od tih grešaka proizišli su antipape i šizme, koje su
podijelile savijesti u dva oprečna polja prouzročujući nebrojiva rasula. U
budućim stoljećima, ove iste greške znati će proizvesti Zabludu, to jest,
Pustoš u kući Božjoj, znak prethodnice svršetka svijeta. (Komentar blogera: ali pazi, kao što su onda neki dizali ruku pozdravljajući naciste - makar ne odobravali zlo što činili, već kao iz "dijaloga" ili sl., tako u drugo vrijeme mogu pozdraviti "demokratske vrijednosti" i popustiti tadašnjem trendu i modi.)
U čemu će se sastojati? Kad će se dogoditi? Nemate potrebu za znati to.
Samo vam kažem da od klera previše nagnutog racionalizmu i previše u službi
politčke moći samo može fatalno doći vrlo mračni period za Crkvu.”
Ova razmišljanja osim što imaju ne malu primjenu na
Katoličku Crkvu, posebno se odnose, na našim prostorima, na srpcku crkvu.
Inače, cijeli otcjep, šizma Bizantije je izravna posljedica samopodvrgnuća
crkvenih ljudi političkoj vlasti. Od tog zla došao je
definitivni progon kršćana na cijelom Bliskom Istoku, posebno u Turskoj. Prodor
turaka u Evropu kroz debela stoljeća postignut je upravo zahvaljujući ovom
raskolu, koji sa svoje strane odigrao se preko gubljanja crkvene nezavisnosti i
njenog predanja političkoj moći. U biti, jedna vrst fašizma jest strukturalno prisutna
na cijelom bizantskom području.
I sad, dragi moji, to je i glavni razlog ratova i
netrpeljivosti zadnjih decenija između srba i hrvata: šizma 1054. Kao što je i
razlog tereta koji tišti BiH i šire: susljedni prodor turaka.
Ta dva najveća zla u povijesti – komunizam je zlo
koje tlači svijet u zadnjih sto godina; Islam 1.400, pokazuju i put
prevazilaženja naših kriza. Na vjerskom polju, koje neizostavno uvjetuje
svjetovno, put kreće iz ove točke: «pravoslavni» doista to trebaju i postati,
to jest: biti katolici, onom nepromjenjivom
vjerom koju je Krist donio na svijet, i Apostoli prenijeli.
I jedni i drugi (srbi i hrvati) dok ne stave Boga
iznad nacije (govorim o domoljubnom dijelu oba naroda, dosta utjecajnim u
respektivnim područjima), slično fašističkim mentalnim sklopom biti će nošeni u
mržnju i nesnošljivost jedni prema drugima.
No, ove stvari, koje tolikima izgledaju nerealne i
sanjarija – što mogu razumjeti imajući u vidu trenutnu situaciju – vjerujem
dogoditi će se tek u doba Obnove, nakon što Antikrist bude srušen. Jer, sve ovo
što vidimo – interpretiram to tako – svjedoči o njegovoj bliskoj pojavi. Papa
Pio X u svojoj inauguralnoj enciklici E
supremi Apostolatus (04/10/1903) otvoreno je izrazio strepnju da je
Antikrist već možda među nama, i to ono doba!
«Tko razmatra sve ove stvari, može, i s pravom, strijepiti da je ova duhovna
perverzija kao jedna uvertira i početak zala koja su rezervirana za kraj
vremena, ili da već nalazi u ovom svijetu «sin propasti» (II Sol. 2, 3) o kojem
govori Apostol.
Tolika je lukavost i tako prekomjerna srdžba s kojom se na sve strane
progoni religija, napadaju se vjerske dogme i prave se nadljudski napori
za zabraniti i još više za uništiti bilo koju vezu čovjeka s Bogom. I sve uz to
dolazi na vidjelo ono što je sami Apostolo definirao kao karakteristiku «Antikrista»;
sam čovjek s neviđenom drskošću uzurpira mjesto Božje, izdižući samog seba
«iznad svega što nosi spomen Božji»; do te mjere da, čak i kda im nije moguće
izbrisati iz duše svako poimanje o Bogu, omalažavaju u potpuponoj mjeri njegovo
veličanstvo, čineći od ovog svijeta kao jedan hram posvećen njemu samom da ga
drugi štuju. «Sjeo je na u hramu Božjem pokazujući se kao da bi bio Bog» (II
Sol. 2, 4).»
Što bi tek trebao reći danas! I što mi trebamo da
kažemo danas!?
U međuvremenu, da bi se barem ublažio utjecaj zla
na našim prostorima, hrvati u Hrvatskoj posebno trebaju shvatiti problem
Islama. U Hrvatskoj se to skoro i ne osjeća problem, dok je u BiH to
egzistencijalno pitanje. U tom pogledu, dok se hrvati u Hrvatskoj mogu baviti
svojom državom, hrvati u BiH nemaju drugu opciju već surađivati sa srbima u
otporu Islamu, najvećem zlu što tare sve žitelje
te napačene države (a to izgleda i nije niti pravno: po Daytonskom sporazumu
BiH je američki protektorat, i kao
takav ne ispunjava prvi uvjet za biti državom).
To je veliki manjak u hrvatskoj politici, u kojem
je toliko puta napravila propust. Zbog svoje sljepoće na tom polju, nisu mogli
shvatiti sukoh hrvata iz BiH s muslimanima. Ne malo njih u Hrvatskoj znali su
onda reći hrvatima iz BiH, pa možda i dan danas, «nije vam trebao sukob s muslimanima». To je znak potpunog
nerazumijevanja vjekovnog balkanskog problema. Njegovog potiskivanja
nacionalnim pojmovima čije kategorije nisu tradicionalne naravi, već
romantičarsko-racionalističke XIX stoljeća. Jedan od svjedoka tomu jest i stav
hrvatske politike prema Kosovu i uopće zbivanju u toj regiji. Od kasnih
osamdesetih godina prošlog stoljeća svestrano su se podržale «kosovske žrtve»,
ne imajući u vidu da se radilo o prodoru islamskog imperija na Balkan, pod
potkroviteljstvom Zapadnih loža. Soros je taj koji je upravlja kosovskim
rudnicima vrijednih metala (D. Stulin, «Club
Bilderberg»). Inače, kada ste zadnji put vidjeli u hrvatskom tisku ili na
televiziji plansko uništavanje crkvi na Kosovu, navodno svjetske baštine?
Ali oni koji koriste Islam, potpuno svjesni onoga
što jest i što predstavlja, jesu oni koji upravljaju Zapadom. Mislim da je to i
najveći neprijatelj, onaj isti koji svojim koncima upravlja i komunistima i
služi se Islamom. Neprijatelj koji traži civilizacijsku promjenu, uništavajući ne
samo kršćanske korijene, već i osnovna naravna načela. Onaj neprijatelj koji je
u tom cilju iza homoseksualnog lobija, istospolnih brakova, promocije pobačaja
i religioznog sinkretizma.
A protiv ovih, vrlo malo zastupnika, ako ih uopće
ima, jedva da diže glas. U tom pogledu cijela balkanska regija karakterizira se
obaranjem glave pred svjetskim moćnicima, i ne slijede otpor pružen od
Mađarske, Slovačke i Poljske.
Može se misliti da ova stanovišta ne odgovaraju
realnosti i današnjem gledanju na stvari na Balkanu. Tehnološka postignuća
odražavaju se praktično istovremeno u praksi, ali takve promjene nemaju bitan
odjek u našim životima. Naš način mišljenja ostaje isti koristili mi mobitel
ili ne.
Filozofski principi, nasuprot, ne odražavaju se
trenutačno, ali ukoliko budu prihvaćeni i šireni u društvu označuju staze u
budućnosti na srednjem i dužem odstojanju. Izložio sam načela koja smaram
neophodnim za budućnost naših regija.
