«Od dosta toga...» je čisti «Franjin efekt». Urednik
je bio tipični katolik od svoje najranije dobi, koji nakon Franjinog izlaska na
balkon Baziike Svetog Petra, pomisli kao strujom ošinut: ovdje nešto ne ide kako treba. Nije stavio
mjeru svojim pitanjima, niti reče samom sebi: slegni brale ramenima, ta to što
vidiš, to ti je. Izabrali kardinali papu, i šta imaš tu više ti da zboriš? Ali,
unatoč naprezanju, ne mogaše tako sebi prozboriti. Ne reče, dakle, samom sebi:
«nemoguće je da ne bude papa». Isto nije funkcioniralo ono: «nema ništa što bi
bilo navodno ex cathedra a da ne bi
bilo u redu. Pouke Jorge Maria bile su bez dvojbe i nisu ostavljale mjesta
sumnji. U isto vrijeme, Od dosta toga... je
započeo što dublje moguću analizu cijele postkoncilske krize... kako se može
vidjeti na ovoj stranici.
Jer zbilja, Franjo je dao ton, oblik najljućoj
oporbi katoličkom poimanju. Kao da bismo vidjeli nekog naprednjačkog župnika u Njemačkoj sedamdesetih godina prošlog
stoljeća, koji se jednu deceniju prije morao trpiti i podnositi smjer Crkve
(predkoncilski) kojeg dušom nije prihvaćao, a sad konačno se «oslobodio»;
liberacionistički redovnik (opaska: sljedbenik teologije oslobođenja zastupane u prvom redu od bivšeg brazilskog
franjevca Boffa i drugih lidera tog pokreta), izdajica duhovnoj srži
redovničkih zavjeta; posvjetovnjeno svećenstvo, klerikalizirani laikat koji s
punom dušom ulazi u ovozemaljske nade naprednjačkih
partija Syrize, Podemos,... snujući tužno o boljem svijetu u kojem vjera se
izbjegava... sve ono što je nekoć postiglo bjedno zavarati tolike, sada s
teretom nepodnošljive prevaziđenosti,
sve to sada izlazi na površinu u liku Franje...
Neopisivo loš ukus, nepristojan,
neodgojen, prost,
površan – sve to mimo glavne činjenice da ne tumači katoličku vjeru, sve to
sada sjedi – uz grohot - na Petrovoj stolici ponižavajući Kristovu Zaručnicu i
samim formama.
Otvaram prozor, hvatam svježi zrak i gledam dalje
od horizonta; vidim vječna vremena vjere, i odatle, svježinom istine koja nikad
ne vene, utažujem svoju žeđ. Ljudi i žene vjernici svih vremena, vidješe dob u
kojoj se nalazimo, koju imamo privilegiju za živjeti. Stotine i stotine puta
trebali bi biti svetiji i jači u ovom pokvarenom vremenu u kojem se mora održati
živ stijenj vjere, nade i ljubavi. Gospodin treba naći vjere pri svom ponovnom
dolasku, i trebamo ponuditi naš napor, ne pitajući za cijenu. On je obećao –
njegova riječ ne može se ne ispuniti – da njegova pomoć neće nedostajati čak i
u ovim časovima.
Sveti pastiri, čije su duše – po kontaktu sa
Vječnim – vjerni i efikasni provoditelji mudrosti, vidješe naše vrijeme, i
upozoriše nas. Jedan od njih, vrlo bliz našem vremenu, Nadbiskup Fulton Sheen
napisao nam je jednu poslanicu (knjiga:
Komunizam i svijest Zapada, 1948), označujući osnovne karakteristike lažnog
proroka i Antikrista. Pridužujem njegovim riječima prikladno (uredniku)
izabranim, s eventualnim komentarima.
Pravim zadnji osvrt: tvrdim li slučajno da je
Franjo Antikrist? Mah!, kako kaže jedan kolega, «ne daje mu koža za toliko», ali da da je jedan od onih lažnih proroka koji vrše svoju pripremnu
ulogu, u to ni najmanje ne sumnjam.
Riječi Nadbiskupa Sheena, lucidne kako je to samo
istina dobro objašnjena u stanju, zvone britkom jasnoćom teškog brončanog zvona
stavljenog izvan granice vremena, iznad naših glava, obasjavajući tajnu:
FS: «Živimo dane Apokalipse – posljednje dane naše
ere... Dvije velike sile Mističnog Tijela Kristovog i Mističnog Tijela
Antikrista počinju pripremati obzorja bitke katastrofalnog sukoba.»
(Nagovor
Nadbiskupa Fultona Sheen iz 1950., citiran u Flyn T & L. Prijestolje
Pravde, Maxkol Comunicaciones, Sterling, VA, 1993, p. 20)
FS: «Lažni Prorok imati će religiju bez križa...
religija bez drugog očekivanog svijeta. Religija
za uištiti religije. Biti će jedna lažna crkva. Kristova Crkva (Katolička
Crkva) biti će jedna. I Lažni Prorok stvoriti će drugu. Lažna crkva biti će
svjetovna, ekumenska i svjetska.
FS: Biti će federacija crkvi. I religije će
formirati jednu vrstu globalne udruge. Svjetski parlamenat crkvi. Ispražnjene
svakog božanskog sadržaja i biti će mistično tijelo Antikrista. Mistično tijelo (Crkva) na zemlji imati će
danas svog Judu Iškariotskog, i on će biti lažni prorok. Sotona će ga
reklutirati između naših biskupa.»
FS: «Antikrist neće biti tako zvan; u suprotnom,
ne bi imao sljedbenike. Neće se obući u crveno, niti rigati sumpor, niti nositi
trobod, niti mahati repom u obliku strijele poput Mefistofelesa u Faustu. Ova
maska je pomogla uvjeriti ljude da đavo ne postoji. Kad ga nitko ne priznaje,
veću moć vrši. Bog se je objavio kao «Ja sam koji jesam», đavao kao «ja sam
koji nisam».
FS: «Ni u jednom dijelu Svetog Pisma ne možemo
naći popularni mit da je Đavao rugonja koji se prvenstveno oblači u «crveno».
Naprotiv, opisuje ga se kao anđela pala s neba, kao «kneza ovog svijeta», čija
misija jest kazati nam da nema drugog svijeta. Njegova logika je vrlo
jednostavna: ako nema neba, nema pakla, i ako nema pakla, onda nema grijeha, i
ako nema grijeha, onda nema nikakvog suca, i ako nema suda onda zlo je dobro i
dobro je zlo. Ali iznad svih ovih opisa,
Naš Gospodin nam kaže da će biti tako sličan njemu da će zavesti čak i izabrane
– i doista, nikakva slika đavla prikazana u knjigama nikad neće moći
zavesti izabrane. Onda, kako će ući u ovu novu eru da bi zadobio pristaše za
svoju religiju?
Mišljenja u predkomunističkoj Rusiji su bila da će
doći prerušen u Velikog Humanitarca; govoriti će o miru, napretku i obilju ne
kao sredstvima za voditi nas Bogu, već kao ciljevima u samim sebima...
Franjo: «Ako obrazovanje jednom djetetu daju
katolici, protestanti, pravoslavni ili židovi, to me ne interesira. Mene
interesira da ga odgoje i da ne bude gladan.U tome se trebamo složiti.»
FS: «... Treća napast u kojoj je Sotona
napastovala Krista da mu se klanja, obećavajući mu da će sva kraljevstva
svijeta biti njegova, promijeniti će se u napast imati religiju bez križa,
liturgiju bez novog svijeta za očekivati, religiju za uništiti religiju, ili
politiku koja će biti religija – koja će zahtijevati da se dadne Cezaru i one
stvari koje su Božje.
<GovorJoe Bidena, 08/04/2013: «Zadatak koji sada imamo jest stvoriti novi svjetski
poredak.»>
FS: U sred sve svoje prividne ljubavi za
čovječanstvo i slatkorječivosti prema slobodi i jednakosti, imati će jednu
tajnu koju neće reći nikome: on neće
vjerovati u Boga.
Ovdje ćemo zastati za momenat. Franjo, kako smo
upravo rekli, nije Antikrist, ali
ono u što vjeruje Franjo, to je tajna. Pravo da kažemo, moguće je da to ne zna
ni on. Ali sa svojim načinima i heretičnim izjavama, priprema put Antikristu.
Ideja je ta, i to je bio cilj svih koji su atentirali protiv vjere tokom
povijesti.
Privlači pažnju izraz Nadb. Sheen: «on neće vjerovati u Boga», koja preko
mjere podsjeća na Franjinu izjavu (propovijed u Svetoj Marti, 9. listopada
2014.): «Bog ne postoji!» Ova
rečenica je uvijena u druge koje je disimuliraju, koje joj nastoje dokinuti
težinu i skandal, ali ostaje činjenica da ova osoba ispaljuje besmisle kao iz
puške. Vrijedi truda razmotriti cijeli kontekst za stvoriti odgovarajući sud. U
prvom redu, treba potcrtati da ovu ružno zvučeću psovku (što je i logično s
jedne strane) nisu se čak ni usudili umetnuti u javno objavljene komentare na
stranici vatican.va (na primjer, na španjolskom):
«Ova je,
naznačio je Papa, dinamika molitve, koja «se
vodi s prijateljem, koji je suputnik puta života, vodi se sa Ocem i vodi se sa
Duhom Svetim». Pravi prijatelj je Isus: On je, doista, «tko nas prati i uči moliti. I naša molitva
treba biti takva, trojstvena». Radi se o važnom reljefu za Papu Franju
koji, zaključujući, podsjeća na tipični dijalog koji je imao mnogo puta sa
vjernicima: «Ali, vi vjerujete? Da, da.
U koga? U Boga! Ali, tko je Bog za vas? Bog, Bog». Koncept nešto općenit,
apstraktan, koji biskupu Rima ne odgovara stvarnosti. Jer, tvrdi, «postoji Otac, Sin i Duh Sveti: to su
osobe, ne ideja u zraku». Sažimajući, precizirao je: «ovaj Bog spray ne postoji:postoje osobe!»»
Stavio sam u crno riječi izgovorene od Franje, i prenešene preko vatican.va. Očigledno,
sam urednik se uplašio njegovih
riječi, i nije ih stavio sve. Ali tako
ne ide. Jer se zanju ove riječi, s jedne strane, i ono što je glavno:
pravilno bi bilo da ih porekne jer je onaj za koga se pretpostavlja da treba utvrditi svoju braću u vjeri. Radio
Vatikan, nasuprot, prenosi ih sve:
On tko nas
prati i uči moliti. I naša molitva treba biti takva, trojstvena. Mnog puta sam
pitao: Ali, vi vjerujete? 'Da, da'. U koga? 'U Boga!' Ali, tko je Bog za vas? 'Bog,
Bog!'.Ali Bog ne postoji: nemojte se
skandalizirati! Takav Bog ne postoji! Postoji
Otac, Sin i Duh Sveti: to su osobe, ne ideja u zraku.... Ovaj Bog spray ne
postoji:postoje osobe!
Moći će mi
reći u Franjinu odbranu: «ovo je jedan površan, svagdašnji način izražavanja».
Odgovaram: plašim se da izražava ono što misli, odrazuje nedostatak formirane
misli. Odatle, ne može pokazivati katolički nauk nikome. Podsjetimo nauk koji
Franjo ne bi smio zaboraviti ni kad bi ga netko probudio u dva po ponoći i
natjerao ga govoriti, Atanizijevo vjerovanje (V stoljeće, reci 1-4):
Quicúmque vult
salvus esse, ante ómnia opus est, ut téneat cathólicam fidem. Quam nisi quisque
integram inviolatamque servaverit, absque dúbio in ætérnum períbit. Fides autem
cathólica hcec est: ut unum Deum in Trinitáte, et Trinitátem in unitáte
venerémur. Neque confundéntes persónas, neque substántiam separántes.
Svatko tko
hoće spasiti se, treba prije svega da ispovijeda katoličku vjeru. Jer tko je ne
bude opsluživao cjelovitu i bez mrlje, bez ikakve sumnje izgubiti će se u
vječnosti. I ova je katolička vjera: da
se klanjamo jednom samom Bogu u Presvetom Trojstvu, i Trojstvu u Jedinstvu. Bez
zabune Osoba, ni bit razdvajajući.
I nastavlja vjerovanje do kraja s istom jasnoćom.
O ovo treba porinuti, i odatle ne izaći. Netko tko je na stolici Sv. Petra ne
može govoriti drugim riječima, i ukoliko mu drago koristiti druge, treba reći isto. Franjine riječi
odražavaju način mišljenja koji ne potvrđuje u vjeri. Nasuprot, u stanju je
zamutiti one koji se olabave i puste nositi njegovim predikama.
<Traži Crkvu
za koju će, u vrijeme fanatizma, reći toliki da treba biti razorena u ime Božje poput Krista koji je bio raspet dok
su njegovi neprijatelji mislili da čine
uslugu Bogu. Traži Crkvu odbačenu od svijeta jer brani njenu nepogriješivost,
kako je i Pilat odbacio Krista jer je On zvao samog sebe Istinom.>
Još jedan primjer, i moram prekinuti s navodima da
ne bi bio preopširan: 3. prosinca 2015 daje intervju listu Credere, zvaničnoj publikaciji «Izvanredne
Godine Milosrđa». Intervju je bio objavljen
u zenit.org i u engleskoj verziji
donosi tendeciozno i nula teološko pitanje novinara:
Novinar: Prema Bibliji, mjesto u kojem boravi
Božje milosrđe jest utroba, Božja majčinska nutrina koja ima sućut do te mjere
da oprosti grijeh. Može li Jubilej
Milosrđa biti prilikom za ponovno otkriti Božje «majčinstvo»? Postoji li
također više «ženski» aspekt Crkve za vrednovati?
Franjo: «On
sam to potvrđuje kada kaže u Izaiji da ako bi jedna majka zaboravila svog sina
– također jedna majka može zaboraviti... «ja naprotiv neću te zaboraviti
nikad». Ovdje se vidi Božja majčinska dimenzija. Ne svi razumiju kada se radi o
«majčinstvu Boga», nije to narodni jezik – u dobrom smislu riječi -, izgleda
jezik ne previše dobro izabran; zbog toga volim koristiti (riječ) nježnost,
vlastita jednoj majci, nježnost Božja, nježnost proizlazi iz očinske utrobe. Bog je otac i majka».
Stop, stop, stop! Ne, gospodine. Bog nije majka. Druga je stvar što Bog
ljubi poput jedne majke, i beskonačno bolje od majke. To je pravi smisao Izaijevog retka 49,
15: «Može li majka zaboraviti svoje
novorođenče, da ne imadne sućuti prema sinu svoje utrobe? Makar majke i
zaboravile, ja te neću zaboraviti.» (Nije loše također spomenuti Mt 23, 37:
«Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš
proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh okupiti tvoju
djecu, kao kvočka svoje piliće ispod svojih krila, ali nisi htio!») Ali,
žao mi je, Bog sam, Presveto Trojstvo objavilo je SAMOG SEBE kao Oca, i Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19:
«Idite, dakle, i učinite učenike iz svih
naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i
Duha Svetoga.») Jednako nije
po vjeri reći da je Bog više Otac
nego Majka. Naš Gospodin Isus Krist (hoćemo li možda samom Bogu davati
lekcije?) zaziva Prvu Osobu Presvetog Trojstva kao Oca (Mk 14, 36: Abba, Oče!...; Mt 11, 25: «Slavim te, Oče, Stvoritelju neba i zemlje, jer si ove stvari sakrio od mudrih
i moćnih, i objavio ih malenima», i uči nas činiti isto, Mt 6, 9: «Vi, dakle, molite na ovako: Oče naš,...»), i ne kao Majku!
Nije riječ o nikakvoj površnosti, ili upotrebe
viška riječi. Dotičemo same korijene teologije, racionalinog studija istina
danih od samog Boga. Ukoliko se udaljimo od od Boga objavljenog i poučenog,
nemamo nikavog izlaza; za tren obavezno letimo izvan šina.
I s obzirom na Majku, posebno u ovom Božićnom
vremenu, Bog nam je dao svoju vlastitu
Majku (Iv 19, 26-27), što više možemo željeti? Majka koja je model za
djevice, zaručnice i majke, i o kojoj nikad nije dosta govoriti. Htjeli bismo
više čuti govoriti o Gospi, i to kako Bog zapovijeda, svakog dana ako bi ikako
moglo biti. Bez deljnjeg, jest njoj kojoj bi trebali žudno pohoditi pred svime
ovim što se događa...
Ipak, treba potcrtati i upozoriti tolike
nepažljive i naivne, da ideja Boga koji je također
Majka, nije neka Franjina novina: Ivan Pavao I je lansirao isti pojam pri Pozdravu Gospi 10. rujna 1978. Prenosim
ga u potpunosti, dogodio se upravo nakon čuvenog susreta u Camp David u kojem
se nagovještavao mir između Izraela i palestina:
«Imao sam jako dobar dojam po činjenici da su tri
Predsjednika htjela javno manifestirati svoju nadu u Gospodina preko molitve.
Vjerska braća Predsjednika Sadata običavaju reći: «u jednoj crnoj noći, ima
jedan crni kamen i na kamenu, jedan mali mrav; ali Bog ga vidi, ne zaboravlja
ga». Predsjednik Carter, žarki kršćanin,
čita u Evanđelju: «Kucajte i otvoriće vam se, molite i dati će vam se. Niti
jedna dlaka sa vaše glave pasti će bez volje vašeg Oca koji je na nebesima». I
Premijer Begin podsjeća da je hebrejski narod prošao kroz velike teškoće i
uputio se Gospodinu žaleći se i govoreći: «Ostavio si nas, ostavio si nas».
«Ne», odgovorio je Bog po proroku Izaiji: «Može li jedna majka ostaviti svoje
čedo? Ali ako se to i dogodilo, nikad Bog neće ostavit svoj narod».
Ovdje sakupljeni imamo iste osjećaje; predmet smo
ljubavi bez kraja od strane Boga. Znamo da ima uvijek uprte oči u nas, također
kad nam izgleda da je noć. Bog je Otac,
štoviše, on je majka. Ne želi naše zlo; samo želi učiniti nam dobro, svima.
I djeca, ukoliko su bolesna, imaju više motiva da ih majka ljubi. Jednako i mi,
ukoliko smo bolesni od zloće ili smo van puta, imamo još jedno zvanje za biti
ljubljeni od Gospodina.»
Drugim riječima, Franjina tematika ne dolazi sama,
ni slučajno. Tko je izabrao Albina Luciani (Ivan Pavao I)? Ivan Pavao I nije
mogao reći slično barbarstvo ni naglo ni naglo ni slučajno, i što je
najvažnije: bez podrške. Luciani nije
bio sukobljen modernističkom sektoru. Učestvovao je u komisiji osnovanoj još od
Ivana XXIII za danošenje moralnog kriterija u vezi korištenja antikoncepcijskih
tableta. U travnju 1968 napisao je i predstavio izvješće Pavlu VI u kojem je
izražavao svoju potporu ideji da Crkva dozvoli upotrebu antiovulativne tablete
(David Yallop, In God's Name, str. 32,
191; inače, ova činjenica je dosta poznata i prisutna u hemerotekama
ondašnjih medija. Jedan skori film o Ivanu Pavlu I – film napravljen uz
suradnju Vatikana - također navodi ovu činjenicu).
Ali Ivan Pavao I nije bio «loš». Iskreno je
vjerovao u te nove i trijumfalne
ideje Drugog Vatikanskog Sabora koje su sve preplavljivale i obećavale proljeće u Crkvi, ali su završile onakve
kakve i jesu: u pravom pravcatom debaklu. Modernizam je takav: miješa dobro i
loše za stvoriti zabunu i uhvatiti skoro svakoga na lošoj nozi, bez ravnoteže
te iskoristiti se tom zgodom. Samo nedostaje jedno malo gurkanje, i pobjeđuješ.
Toliko je istina da je Ivan Pavao I bio iskren i naivan, da ga je koštalo
života njegovo nastojanje za uspostaviti red u Vatikanskim financama. Onih dana
1978., Mino Pecorelli, bivši član masonske lože Logia P2, izazvao je skandal
velikih slova preko članka «La Gran
Loggia Vaticana» (Velika Loža Vatikana),
<Korice
lista 'OP' (Osservatore Politico), 12. rujna 1978. Donosio je imena 121 visokih
prelata.>
u kojem je donio imena 121 navodnih masona
uglavnom infiltriranih u kuriji. Lista je bila sastavljena, u prvom redu, od
kardinala, biskupa i drugih prelata koji su imali značajna mjesta u
hijerarhiji. Ništa manje nego ime samog Sekretara Vatikanske Države, Kardinala
Jean Villot, nalazilo se na istoj.
Isto kao i Paula Marcinkus, predsjednika
Vatikanske banke:
kao i Pasquale Macchi, njegovog osobnog sekretara,
uskog suradnika Montinija (budućeg Pavla VI), kad je bio Milanski Nadbiskup:
Ivan Pavao I nije bio umješan u bilo kakvu
konspiraciju, ni ništa slično. Teološki gledano Kardinal Luciani bio je upijen
modernizmom, ali je bio transparentan i dobronamjeran prema ekonomskoj
administraciji Svete Stolice. Moguće je da je htio napraviti čišćenje visokih
položaja koji su bili uprskani skandalom P2, ali ovi su bili vrlo opasni i
moćni. Loža P2 je pokazala svoju moć ne samo sa vrlo mogućim trovanjem Ivana
Pavla I (bio na Sv. Stolici svega 33 dana), već posebno ritualnim ubojstvom
Predsjednika Ambrozijske Banke, Roberta Calvi.
<Calvi je
bio pobjegao iz zemlje (Italije) i bio nađen obješen na mostu 'Blackfriars'
(crni fratri), u Londonu, 18. lipnja. Smrt se pripisuje masoneriji na osnovu
simbolike koju su predočavali izvjesni detalji, imajući u vidu da je Calvi bio
član masonske lož, Propaganda Due, ili P2,
predsjedane od Licio Gelli.Članovi lože su zvali sami sebe imenom 'frati
neri' (crni fratri). Drugim riječima, bio je ubijen kao masonska opomena
drugima. Potiče na to simbolizam pridružen riječi 'Blackfriars'. Nakon više od
dvadeset godina ponovno se vodila sudska istraga koja je ukazivala na mafiju
kao odgovornu za smrt. (Murder squad revisit Roberto Calvi, The Telegraph, October 4, 2003). >
S ovim činom, okrutnim i kriminalnim, masonerija
je pokazivala dvije stvari: da ne oprašta onima koji je iznevjere, i s druge
strane da je imala toliku moć da je bila sposobna, unatoč mjerama sigurnosti
kojima je raspolagala ličnost kategorije Roberta Calvi, prvo da ga otme, i
nakon toga da mu nanese ritualnu smrt.
Mislimo da živimo u vremenima institucionalne transparencije na Zapadu i u Vatikanu,
ali bili smo svjedoci rijetke borbe u cijelom okruženju, i ne samo crkvenom,
Petrove Stolice. Nasilje ovih desetljeća nadmašila je Napoleonovo doba, na
primjer, kad su i Pio VI i Pio VII morali i jedan i drugi bježati (vođeni kao
zatvorenici) iz Vječnog Grada zbog hirova novopečenog Cara. Razlika u odnosu na
one godine sastoji se u činjenici da je onda Crkva bila divljački progonjena izvana,
ali da je ostala nedodirnuta kao pećina. Nije bilo pukotina kao danas u njenoj
unutrašnjosti. Čak je i Napoleonova ambicija učinila da nestane napast
galikanizma (heretični stavovi Crkve u Francuskoj, prema kojima Papa bi bio u
Rimu skoro kao simbol jedinstva, dok bi hijerarhija u posebnim zemljama –
posebno Francuskoj - imala veliku autonomiju; između ostalog). Na koncu bi tako
da je Napoleon bio odveden u izgnanstvo, dok se Pio VII vratio trijumfalno u
Rim. (Ovaj povijesni preokret uvjerio je neprijatelje Crkve da se ne mogu
boriti protiv nje vanjskim snagama i silom, već infiltracijom među njene
redove.) Danas, nasuprot, svjedoci smo čudne smrti Ivana Pavla I, brzog nakon
toga atentata na njegovog nasljednika koji preživljava po čudu dešenom u sam
dan Gospe Fatimske (atentat je bio 13. svibnja, na Fatimsku Gospu. Jedno zrno
izvađeno iz crijeva Ivana Pavla II stavljeno je u krunu Fatimske Gospe u znak
zahvale.), i neobjašnjivo napuštanje Sv. Stolice od strane Benedikta XVI.
Poslije svega ovoga, dolazi Franjo sa svojim skandaloznim nagovorima, intervjuima,
konferencijama za tisak u avionima od kojih drhti zemlja, gestama koje
izazivaju stid među katolicima pa čak i zapanjenje.
Vjerni i tradicionalniji sektori jedva suzdržavaju
paniku; vjerujem da svećenici i svećenici, i to oni ponajbolji, izmjenjuju
međusobno poglede nevjerice, i u tajnosti komentiraju neki vrh iceberga, dajući
do razumjevanja takvim govorom u šiframa, značajnosto i misterij situacije koju
živimo.
Ivan Pavao II je bio čovjek molitve, provodio je
cijele noći pred Presvetim, kroz korizme gubio je kilograme težine. Bio je
iskren. Benedikt XVI tolikima nam je donio nadu i zanos svojom idejom hermeneutike kontinuiteta, vjerovali smo
čak da ovo ide putem sigurnog
rješenja u roku od nekoliko godina... Ali poslije svega toga sve puče pred
našim očima poput mjehura. Tihi otpad koji je prvenstveno prodirao Crkvom na
Zapadu pokazao je svoje lice: nije bio nestao niti je bio na putu nestanka kako
smo iluzorno vjerovali da će se desiti.
Ne može se ništa učiniti: Petrova Stolica je
vezana za Drugi Vatikanski Koncil, i to je navodno put. Ali ono što gledamo je
kao dokaz po redukciji na apsurd: gledajući proturječje konačnog rezultata,
zaključuje se nekoherencija i lažnost polazne točke. Ukoliko se takav gubitak
suglasnosti nije mogao vidjeti već na početku.
Zaključujemo, sada smo sa Franjom. I Franjo dolazi
dotle da čak izgovara psovke. Da, da, do toga. Neću reći «psuje», jer moram dati prednost u sumnji jer ne mogu suditi nakane,
ali materijalno se radi o psovci izgovorenoju propovijedi pri svetkovini Svete Obitelji: Isus – prema Franji – molio
je za oproštenje svoje roditelje jer se zadržao u Hramu u Jeruzalemu.
«Zbog svoje
'aventure', vjerojatno Isus se morao ispričati svojim roditeljima. Evanđelje to
ne spominje, ali vjerujem da to možemo pretpostaviti. Marijino pitanje,
štoviše, izražava izvjesni ukor, jasno pokazujući brigu i muku, njenu i
Josipovu.»
Jorge Mario, žalostan si mi, Marija, Gospa, znala je da je Isus bio Bog, nepristojni stvore! Toliko je to znala da je bez učešća čovjeka postala trudnom
od Sina Božjega. Jesi li razumio? Tako kako je bila trudna Riječju Božjom, tako
i još i više znala je da je Isus Bog. Ono što se očigledno o tebi ne može reći.
Jer kad bi ti vjerovao da je Isus Bog («imati
će veliku tajnu koju neće reći nikomu: on
neće vjerovati u Boga»), ne bi to rekao, sigurno da ne bi. A Boga,
Jorge Mario, ne ukorava se. To je Gospa dobro znala, što uopće ovo i nadodajem?
Ali će ti dobro doći podsjetiti se na tekst Crkvenog Naučitelja Svetog Alfonso
Marije Ligorija, iz Slava Gospinih,
koji tumači isti tekst o kojem si ti baljezgao:
«Bolna je
bila neutješna Majka vidjevši se udaljenom od Isusa, u isto vrijeme kad joj je
njena poniznost, govori nam Lanspergio, tjerala misliti da nije bila dostojna
imati ga uz svoj bok za čuvati ga i posjedovati tako veliko blago. Da li je
mislila da mu nije služila kako je
zasluživao?Je li počinila kakav neoprez zbog kojeg je bila ostavljena? Tražili su ga,
govori Origen, uplašeni da ih nije ostavio. I istina je da nema veće boli za
jednu dušu koja ljubi Boga nego strah da ga nije uvrijedila. Zbog toga Marija
se u nikojoj boli nije toliko žalila kao u ovoj, ljubazno se jadajući kada ga
je bila pronašla: «Sine, zašto si nam ovo učinio? Tvoj otac i ja, tražili smo te
zabrinuti» (Lk 2, 48). Ovim riječima
Marija nije htjela ukoriti Isusa, kako to zadrti rekoše neki heretici, nego
je htjela ispoljiti mu ljubav koju je imala prema njemu. Nije bio ukor, kaže
Dionizijo Kartužanin, već ljubavna žal.»
Gospa je mogla ne razumjeti, <doista, Sv. Ligorio komentira u rečenici koja
upravo prethodi citiranom tekstu: «Drugi
razlog leži u tome što u drugim bolima Marija je shvaćala razlog i cilj istih,
to jest, otkupljenje svijeta i Božju volju, ali u ovom slučaju nije znala 'zašto' odsutnost njenog
Sina.»> kako nije razumjela odmah u početku Arkanđela Gabrijela kada joj
je ovaj rekao da će biti Majkom Sina Božjega. Nije da nije mogla ne vjerovati
Božjoj svemogućnosti, već... «zar Bog
više ne želi djevičanstvo njemu posvećene Djevice?», mogla se pitati Gospa
takvu stvar, i Sveti Gabrijel joj izloži svrhunaravnost Božje inicijative jer
singularna svetost najuzvišenijeg stvorenja (Isus nije stvorenje jer je
utjelovljeni Bog) nije automatski značila shvatiti
sve bez Božje Objave.
Capici? Zbog toga Djevica nije ukorila Gospodina,
svog Boga i Gospodina, niti joj je njen Sin morao tražiti, Bože smiluj se!,
oprost... osim ukoliko bi njen sin bio jedan običan čovjek, koji malo po malo dolazi do shvaćanja Božjih
stvari, kako se može dokučiti iz pouka neoarijevaca
koji gamižu po Božjem vinogradu po miloj volji... jer im se dopušta.
To ti je tako, Jorge.
FS: «Budući da će njegova religija biti bratstvo
bez očinstva Božjeg, postići će zavesti čak i izabrane. On će stvoriti
anti-crkvu koja će biti majmun Crkve, jer on, đavao, jest majmun Božji.»
<Nije nikakva namještena slika. Svjetska Banka je financirala, na sami dan Bezgrješnog Začeća 2015., slike prirodnih motiva na fasadi Bazilike Sv. Petra.>
FS: «Računati će na sve značajke i osobine Crkve,
ali naopaku i ispražnjeno do njenog Božanskog sadržaja. Biti će to mistično
tijelo Antikrista koje će izvana naličiti Kristovog mističnom tijelu...
...Ali dvadeseto stoljeće će se pridružiti
anti-crkvi jer tvrdi da je nepogriješiva kad njena vidljiva glava govori ex
cathedra iz Moskve o predmetima ekonomije i politike, i kao glavni pastir
svjetskog komunizma.» (Nadbiskup Fulton J. Sheen, Komunizam i Svijest Zapada, [Bobbs – Merril , Indianapolis, 1948] , str. 24-25).
Da li je Fulton Sheen bio prorok? Pravi pastir
koji u Božjoj intimnosti čuje poruku koju su sveti i mudri sposobni čuti za
prenijeti je ovim danima u kojima trebamo uspravno ostati s upaljenim
svjetiljkama...
