Kako Putin slavi Božić, i kako je za Božić u Bijeloj Kući

Ne interesira nas koherencija u zlu. To jest, ne interesiraju nas, ne služe nam izjave ovog tipa: "Ovaj čovjek ne vjeruje, i zato ne slavi Božić, koherentan je".

Što će nam takva koherencija? Jest, dosljednost je, ali na tomu i ostaje. Gore je, svakako, činiti kao gradonačelnica Madrida: zahtijevati da budu na tradicionalnoj procesiji za Bogojavljenje... tri kraljice! (umjesto tri kralja, ili i uz njih pa još tri kraljice. Ne mogu ni trenutak dopustiti da njihova ideologija žendra ostane bez upliva. Ni Božić ostavljaju na miru.). Ali, makar i ne bilo ovakvih uvreda na Boga i vjeru, ne želimo dosljednost u lošem.

Vrlo je bitno da se na najvišem nivou Države časti Božić. Ukoliko su vjernici, Bog će im to dvostruko uzratiti. Ali i kad ne bi bili, ukoliko ovim gestom na neki način klecaju svoje koljeno pred Kraljem kraljeva, taj čin neće ostati bez eha kojeg Bog blagosivlje.

Ovako je Putin slavio prošli Božić:

Mnogo, mnogo znači da se Predsjednik prekrsti:

jer Krist treba biti javno priznat kao Kralj. Sve što ide u ovom pravcu, Bog ne zaboravlja.

A što imamo ovih dobrih, dobrih dana pred Bijelom Kućom? Ogromni židovski menorah predsjeda pročelje zgrade. Znamo tko vlada:

Ipak, židovski ratni veterani su tražili, i dano im što su tražili, da bijeli križ koji je predsjedao brdo Mt. Soledad, San Diego, u sjećanje na žrtve Korejskog rata,

bude skinuta (ne samo za dan, ili za priliku - već zauvijek).

Jest, Dijete Isus je progonjeno ponovo, stoti i stoti put nasrću bijesno na njega.

Ali ne mogu pobijediti, prvo jer je Bog; drugo, ukoliko ti i ja, sada, ovdje i uvijek, u našoj duši i u našoj ulici, učinimo da nam ne začepe usta te navijestimo glasno, jasno i bez stida tko nam je Kralj.

I usput, da nam ga ne odvedu i iz naših država: Evropa, budemo li vjerovali tako će biti, mora se povratiti Kristu.

Sretan Božić! Do skora.

Teorijska osnova islamske netolerancije

Pogledajmo je na djelu, i čujmo to iz njihovih usta od popularnog saudijskog Šeika Muhammad Salih al-Munajjid (prijevod ispod videa):

Tokom svog nagovora, al-Munajjid je rekao da se "neki (muslimanski) licemjeri" čude kako to da "mi (muslimani) ne dopuštamo njima (zapadnim narodima) graditi crkve, čak i kad oni nama dopuštaju graditi džamije (u njihovim zemljama)". Šeik odgovara da svaki musliman koji tako misli jest "neznalica" i želi izjednačiti ono što je pravo i ono što je pogrešno, Islam i kufr (ne-Islam), jednoboštvo i širk (mnogoboštvo), dajući objema stranama jednaku vrijednost, te žele porediti jedno s drugim, te on pita: "Zašto im mi ne napravimo crkve kao što oni nama prave džamije? Tako bismo mi mogli njima vratiti to za uslugu." Hoćete li se klanjati (pita šeik) nekom drugom osim Alahu? Hoćete li izbrisati razliku između pravog i pogrešnog? Jesu li Zaratustrini vatreni hramovi, Židovske sinagoge, Kršćanske crkve, redovnički samostani te budistički i hinduistički hramovi, jednaki vama Alohovom domu i džamijama? Zar vi to možete porediti? I vi to dvoje izjednačujete? Oh!, nevjerniče, jer je onom kome izjednačuje Islam i kufr (ne-Islam), Alah rekao: "Tko god bude htio drugu religiju osim Islama, ne bio nikad prihvaćen, a na onom svijetu će biti među gubitnicima" (Kuran 3:85). I Poslanik Muhamed je rekao: "Po Onom u čijoj je ruci život Muhamedov (po Alahu), onaj koji od Židova ili Kršćana čuje o meni, ali ne bude htio prihvatiti vjeru u kojoj sam poslan, te umre u tom stanju (nevjere), boraviti će u paklu".

Šeik Muhammad Salih al-Munajjid

Ne može se reći da ovdje nema logike. Doista, ukoliko bi Islam bio prava religija, Šeik bi imao izvjesnog prava. Jer, zašto dopustiti da cirkulira nešto što je loše za društvo? A loše je ako je protivno Islamu, pravoj religiji.

Oni tako misle, i ta logika je u bitnom ispravna. No, postoji i provođenje u djelo te logike, i tu se također vidi koliko je Islam ne od Boga, već od Božjeg protivnika, tj. Đavla.

U prvom redu, Islam nije prava religija, što je vrlo lako dokazati bez ikakvog pozivanja na objavljenu istinu kršćanima, već primjenom samog razuma. Promotriti ćemo stoga samo par točki:

1)      Svakom je jasno da su i čovjek i žena, i žena i čovjek, ljudska bića obdarena istim dostojanstvom. Kako onda može jedan čovjek imati do četiri žene? Može, ukoliko je žena stoka, a ne ljudsko biće. Dalje, ukoliko bi Bog (Bože mi oprosti), bio mržnja i nasilje, Islam bi bio od “Boga”. Ali mi u prirodi i čovjeku vidimo sklad i ljubav; u svojoj savjesti svak može osjetiti da se dobro osjeća kad čini dobro, i loše kad tako ne čini. Bog ne može biti mržnja ni razaranje, laž i varanje. Jer su, dakle, čovjek i žena, žena i čovjek, jednaka u dostojanstvu ljudska bića, utoliko je Islam “nauk” mimo svakog reda, mimo svake ljubavi i dobrote. Islam je u suštini jedna vrst poganske, tjelesne “religije”.

2)      Do te je mjere Islam tjelesan (u lošem smislu), da je njegov “raj” obećanje svakog tjelesnog iživljavanja. Njihove “mučenike” i mudžahadine čekaju u “nebu” sedamdeset urija, djevica… za “užitak”! Njihovi “hrabri” vojnici dobivaju nagradu u “raju” u vidu… seksualnog iživljavanja! I nakon svakog općenja sa bilo kojom djevicom, ova ponovo postaje djevica, tako da i “sutra” (zbilja golem pojam za njihovu “vječnost”) može doprinijeti i i služiti užitku vele nam krasnog i zaslužnog mudžahadina. To je religija? To je bljuvotina. Bljutovitina koja objašnjava zašto islamski teroristi vrlo često koriste pornografske filmove… da bi se pripremili za raj koji ih čeka!

3)      Socijalno gledano: Što je donio Islam svijetu? Mač i pokolj; pljačku i silovanja; strah, trepet i užas. “Majko, turci!”, to su djeca na jugu Italije i na Balkanu naučili od njih. To im je ostalo u sjećanju, to je prenešeno na iduća pokoljenja, ne zaboravilo se ikada! “Ilija, Ilija, Ilija…”, vikala bi majka iz Bosne trčeći za karavanom kojim su odvodili njeno čedo u sepetu na mazgi prema Stambolu. Da bi djetetu ostalo barem ime mu rođeno u sjećanju prije nego li postane okrutni janjičar… Nitko nije zadovoljan od svih onih koji žive u njihovim zemljama. Nigdje nisu zadovoljni. Žive kao bijeda 99% njih do Pakistana, preko Turske i ostalih do Arabije. I ako u posljednjoj ima manje od 99%, žive kao robovi pod prismotrom. Dolaze u druge zemlje i tamo uvijek im je netko kriv, netko ih goni, netko im nešto loše radi. Nigdje nisu zadovoljni jer nemaju ni dobrote, ni zadovoljstva, ni mira u sebi... jer to nije religija od Boga već od Sotone.

4)      Njihovo širenje je preko mača i nasilja. Nitko ih nigdje nije pozvao; sami dolaze ne pitajući, i kuda prođu tu trava ne raste. Kršćanstvo se proširilo krvlju mučenika; Islam krvlju zaklanih. To je Islam: religija pokolja i krvi, mača i zimana, religija prokletstva jer gdje god stupi, kvari dušu ljudima. Podli su, ne možeš im vjerovati, uvijek trebaš čuvati leđa. Koriste laž da postignu svoje gadne ciljeve. Zemlje na kojima su proveli stoljeća cvile pod njima, i nazaduju. Nema napretka nigdje, osim u današnje vrijeme tehnike naftom kupljene. Ne stvaraju, već kupuju. U svojim zemljama govore o pristojnosti i čednosti, dok njihovim vođama nije stid tražiti plave prostitutke za njihove hareme.

5)      Poslanik, “Prorok” Muhamed. Perverzno biće, uzeo djevojčicu Aišu od šest godina za ženu, s kojom nije općio do njene devete godine, i to mu je kao fol uračunato u “krepost”. Razvratna životinja. Upravo zato širom muslimanskog svijeta, gdje su god “radikalniji”, to jest, bliži izvornom Islamu, oponašaju Alahovog Poslanika:

(Haijjah, Jemen. U zelenom, Tahani, 8 godina, sa mužem Mejedom od 27. U pozadini Ghada, 8 godina, sa svojim mužem)

Njegov životopis je povijest suludog napadanja na sve i sva što nije htjelo postati               muslimansko. Podal, strpio bi se dok bi bio u manjini; čim bi njegova sekta ojačala, eto               ga ko vukodlak za vrat, i ne pušta. Da li je povijest vidjela krvoločnijeg plemenskog       vođe, pitanje je. I to je začetnik njihove “religije”.

            Vezano za današnju izbjegličku krizu, sjetimo se da na početku sam Muhamed bio            izbjeglica iz Meke u Medinu. A zašto su ga istjerali iz Meke? Jer im je htio nametnuti      Šariju. Medinjani su ga prihvatili, ali za samo šest godina im je uspio nametnuti svoj      režim (Kako? Nametanjem, progonstvom, istjerivanjem i klanjem.). Treba imati u vidu     da je bio došao u Medinu sa svega sto sljedbenika! Nakon toga koristio je Medina za                     početnu točku osvajanja cijele Arabije. Nakon jedva sto godina od njegove smrti, muslimani su uspjeli postići zauzeti polovicu ondašnjeg civiliziranog svijeta. Ostaci            Rimskog Carstva na Sjevernoj Africi su nestali por njihovim mačem i progonom.       Sjetimo se da je tu bila i kolijevka i biskupija Svetog Augustina, tek dvjesto godina prije    Muhameda.

To je Islam, u par točaka, samo preko opažanja razumom, bez pardona, svakako. Tako kako stupam zemljom i zrak dišem, tako i na Islam gledam. Istom pameću i razmišljanjem, i to je što vidim. Uostalom, kao i svi drugi. Pod uvjetom da smo iskreni, realni, i bez pardona.

Nadodajmo svemu ovome, i par podataka koje nas vjera uči... ukoliko i to hoćemo vidjeti kršćanskim okom i nazorom.

Sv. Pavao piše galaćanima: “Kad bi i anđeo sišao s neba i navijestio vam neko drugo evanđelje različito od onog kojeg sam vam navijestio, bio proklet.” A upravo se to dešava sa Muhamedom i njegovim Kuranom. Navodno, ukazuje se Muhamedu Arkanđeo Gabrijel i govori mu da će mu objaviti zadnju Božju objavu. Dakle, Arkanđeo Gabrijel se bio zabunio kad je Djevici Mariji bio navjestio da će roditi Spasitelja, Boga-Čovjeka Isusa Krista, pa sad taj isti Arkanđeo kao navodno treba ispraviti svoju zabunu. Te ostavlja navještaj Boga koji postaje čovjekom i umire na križu, nevin ne propovijedajući ništa drugo do ljubav i žrtvu, velikodušnost i dobrotu, znanje da Bog toliko ljubi čovjeka da daje svoga Sina za njegovo spasenje. Nudeći čovjeku Milost koja se samo po daru od Boga može primiti. Osavlja dakle sve to Arkanđeo, te preporučuje Muhamedu krvoloku Alahove propise. Isus nije više “Put, Istina i Život”, već sad se treba dati voditi Muhamedovim savjetima, dati upravljati Šarijom umjesto Isusove zapovijedi “ljubite jedni druge kao što sam vas ja ljubio”.

I kad još (neki kršćanski “teolozi”) kažu da je Alah isti Bog kao i kršćana! Alah nije Bog, žalostan ne bio. Alah je đavolska srdžba na od Krista spašene i zato ih i progoni od samog početka Islama. Otkad je Muhameda, od tad je i pregona kršćana s njihove strane.

Tako dakle, sve u svemu, Islam je kriva religija i prva Šeikova hipoteza pada - ostaje bez baze njegova tvrdnja. Ali i cijela njegova logika ima suštinsku različitost sa tradicionalnim kršćanskim stavom. Naime, nedavno smo o tome govorili, tradicionalni katolički nauk ne odobrava slobodu za slijediti bilo koju religiju. Argument smo već iznijeli: ontološki gledano, nema čovjek pravo za slijediti laž. Sloboda se može koristiti ispravno samo za dobro. ALI:

Nitko se ne može, niti smije, natjerati na vjeru. Čovjek ili vjeruje slobodno, svojom voljom bez prisile, ili ne vjeruje nikako; i tu se nema šta nadodavati. Nitko se ne smije na silu krstiti! To je isto tradicionalni kršćanski nauk. Posljedično tome, u kršćanskim sredinama se dopuštalo ispovijedanje drugih religija u korist općeg dobra, u pravom smislu tolerancije: nešto što nije ispravno dopuštalo se u slučaju da nastojanje za njegovim nedopuštanjem ne bi izazvalo veće zlo. Dopuštalo se da se ne bi netko tjerao silom na vjeru. Primjeri su mnogobrojni. Početkom petnaestog stoljeća, Sv. Vincent iz Valencije je obilazio mnoge sinagoge u Španjolskoj održavajući rasprave sa židovima dokazujući da je Isus Mesija. 250.000 židova su se bili obratili na njegove propovijedi (to jest: ne svi). Dakle, imali su sinagoge i puštalo ih se posjećivati i koristiti ih. Istina je da su sefardi sto godina kasnije bili prognani iz Španjolske, mnogi dolazeći i do Bosne (Andrić ih dosta spominje), ali razlog njihovog pregona je bila lihvarska aktivnost, ne vjersko pitanje.

Potpuno je različiti stav muslimana s obzirom na njihovu “toleranciju” prema ne-muslimanima. Njihovo razmišljanje je ovakvo: budući da je Islam istina, ne-muslimani se trebaju silom natjerati biti muslimani, ili ih u protivnom treba pogubiti. Takav stav se odnosi na budiste, hinduiste, i sl. Dok za vjernike “Knjige”, to jest Biblije (misli se na židove i kršćane) vrijedi da trebaju plaćati porez u očekivanju njihovog obraćenja. A i to je sve “ukoliko”, drugim riječima: već kako bude odgovaralo. Na osnovu toga, oni muslimani koji tjeraju druge to postati, su dobri momci, čine ispravno. Još više: to je vrhovno dobro. Jer glavno je biti musliman, a za ostalo ćemo lako. Osama Bin Laden je tvrdio da mučiti izvjesne kršćane, praviti (terorističke) napade na njih, i sl., da je to dobro, jer pomaže drugim njihovim istomišljenicima postati muslimanima. U toj službi je i seksualni džihad, to jest, ponižavanje silovanjem kafirskih žena, dajući im do znanja, njima i svima drugima, da se žena mora podvrgunuti muslimanskom zakonu. To je duboki razlog silovanja djevojčica i žena u zapadnim zemljama od strane “izbjeglica”, a ne tek životinjstvo po kojem bilo koja mrcina (uključujući i ne muslimanske) siluje neku ženu.

Na koncu, upravo ovakvo Šeikovo razmišljanje razlog je i “pritiska” (uključujući i smrtnu kaznu za “prestupnika”) na muslimane koji se usude obratiti se na kršćanstvo. Takvo što se dešava bilo gdje gdje ima imalo veći broj muslimana (makar i u susjedstvu). Navodimo primjer od samo nekoliko dana u samoj Velikoj Britaniji:

Nissar Hussain je britanac od 49 godina, otac šestoro djece, bivši musliman koji se obratio na kršćanstvo. 2008. odlučio je javno govoriti o razlozima svoje odluke u dokumentarnom programu televizije Channel 4. 

Od tada nije prestao primati prijetnje i fizičke nasrtaje na svoju osobu (uvrede i više od toga; spaljivanje automobila, i sl.). Prošlog studenog prijetnje su prešle na veću razinu. Nekoliko osoba ga je čekalo pred njegovim stanom u odluci ga isprebijati najverojatnije do smrti, kako navodi TheTelegraph. Tek brzo priskakanje u pomoć nekolice susjeda mu je spasilo goli život. U vrlo kratkom vremenu, palicama mu je bila slomljena predlakatna kost, koljeni zglob te zadana moždana kontuzija.

(The assault was caught on Mr Hussain's home CCTV and is being reviewed by West Yorkshire Police, who have confirmed they are treating this as a religious hate crime

Mr Hussain went outside at around 5pm to move his car outside Lawcroft House Police Station.He was attacked by two men, who suddenly stopped their car on the other side of the road)

«Ne kajem se zbog svog govora u dokumentarcu», komentira Hussain Daily Mailu, «ovo je veliki problem za sve obraćene u Velikoj Britaniji, ali ne možemo dopustiti da ovo bude Pakistan». Cijela njegova obitelj je pod stalnim prijetnjama od kad se obratio na kršćanstvo 1996. Morali su mjenjanti i četvrt zbog prijetnji ondašnjih muslimanskih susjeda.

Već smo govorili o ovim stvarima, i više nego realnom razlogu zašto Islam ne treba imati slobodu prakticiranja. Tako je bilo do Drugog Vatkanskog Sabora. I onda nekršćanski elementi koji su još od otprilike prije sto godina nastojali sve snažnije prodrijeti u Crkvu i dokučiti ništa drugo do papinu mitru, postići dakle da njima sklon klerik sjedne na Petrovu stolicu, dok u međuvremenu njihovih elemenata bude na pretek u bogoslovijama i teološkim katedrama, na utjecajnim dijecezama; onda ti elementi razgoliše kršćane diljem bijelog svijeta i izložiše ih pogubnosti nezdravog nauka: posta «dijalog» važniji od istine, i pouzdalo se u čovjeka na uštrb Božje milosti.

«Dijalog» i potvrdu za njim šire masonski krugovi, očekujući da će se sve religije zadovoljiti s time i ući u «šablon». Ali oni proturivaju dijalog iz perspektive relativizma, jer mišljenja su da nema apsolutne istine i treba se upustiti u razmjene mišljenja u cilju stvaranja klime suživota. Ali Islam ne želi ni suživot, niti smatra da je ono što vjeruje relativno, već apsolutno, i da je to što oni uče i vrše, da je upravo to istina.

No, ovakva mišljenja prodrla su u Crkvu, bolje reći trovala su kršćanski mentalitet današnjeg čovjeka i ostavile ga bez odbrane. Evropa, cijeli Zapad posebno, ostao je kao siroče bez nauka propovijedanog sa Svete Stolice. Naprotiv, počela se «propovijedati» «razmjena mišljenja» među religijama, navodno sad ćemo preko razgovora preći preko negdašnjih nesuglasica i ratova. Bačeno je ustranu i 1400 godina povijesti, i nauk na ovom polju. 1400 godina bila je Crkva (i ne samo Katolička Crkva) u krivu i ništa nisu razumjeli, a sad ćemo mi to sve lijepo ispraviti. Ono što se desilo bilo je da su otvorili vrata neprijatelju.

Kola su počela ići nizbrdo od Ivana XXIII, kad je počeo promicati «ekumenizam» te jasno istaknuvši otvarajući Koncil da Crkva više neće «progoniti» heretike. Nije Crkva uvijek u povijesti uživala ukazujući na pogrešna učenja heretika, već je branila vjeru kršćana. To je glavni zadatak hijerarhije. «A ti, kad se obratiš, učvrsti vjeru braći», nalaže Gospodin Petru. «Čuvaj poklad vjere», podsjeća Pavao Timoteja, itd. A kako sad to da može biti ne opomenuti heretika i dozvoliti mu još da slobodno propovijeda u Crkvi? To ne može biti. Pavao VI ide još i više tim putem, već smo na to ukazali par puta.

Ali onda dolazi Ivan Pavao drugi i njegov poljubac Kurana 1999.

Bože sačuvaj! I pogledajmo kako sve ovo ide nizbrdo i sve gore i gore. Ivan Pavao II ulazi u džamiju, i to bos. Time ističe da je to «sveto» mjesto:

Onda Benedikt XVI posjećuje Veliku Džamiju u Istambulu, bos, ali ide još i više: moli okrenut Meki.

A onda dolazi Franjo koji premašuje sve na kilometre i kilometre (ali ne zaboravimo da mu je put utran). Kad bi netko navodno u ime Crkve učinio još i 1960., bio bi urnebes. Ali sada prolazi skoro neopaženo. Kažu da ako se stavi jedna žaba u vrelu vodu, odmah iskoči iz nje zbog nagle promjene. No, ako se stavi u mlaku vodu, te ova se postepeno grije, opusti se dok se cijela ne skuha. Tako je i sa sadašnjim katolicima. Mnogi su kao anestezirani stupnjevitim promjenama.

I sad Franjo ulazi u džamiju u Centroafričkoj republici, gdje je oko 80% kršćana i 15% muslimana. Muslimani su nedavno ubili u jednoj četvrti petoro kršćana, te su ih ovi opkolili i ne daju nikome vani osim za najpotrebnije i uz pregled. A Franjo traži da ne bude osvete i da se oprosti, i slično. Zar zločin da ostane nekažnjen? Zar je to pravda? Pustiti neoprošten zločin jest sudjelovati u istom. Ti možeš oprostiti unutar svoje duše; nekad se može oprostiti i cijelim vanskim činom i potezom. Opraštaš dug, uvredu, i ostalo. Ali ako čin ima socijalnu komponentu, on mora biti kažnjen jer bi u protivnom bio povod još većim zločinima, i jer vlast mora brinuti za javni red. «Nema vlast uzalud mača», potcrtava Sv. Pavao, opominjući kršćane da žive kao najprimjerniji građani. Jer vlast mora kazniti zločinca, to joj je jedan od glavnih zadataka.

Ali Franjo trči u džamiju, bos je svakako, stavlja ruku na Kuran, i moli se u pravcu Meke:

On uopće ne djeluje, i vidim da ga ni briga nije, kao poglavar katolika. Nastupa jednostavno kao neki predstavnik «ujedinjenja svjetskih religija» ili nešto slično. Bijedna karikatura Novog Svjetskog Poretka.

Koji me poznaju, zaprešteni su mojim pisanjem s obzirom na Franju. Neki nemaju snage ni da čitaju cijeli članak, kao da ih je strah razmišljati o ovome. Pitaju se da li sam poludio, ali s druge strane vide težinu argumenata, i da sve što se navodi, navodi se na osnovu objavljenog u svjetskom tisku. Ništa nije izmišljeno, i autor razmišlja svojom glavom, slažući komad po komad. Ali kažem ti kolega, neće proći puno vremena, i mnogi, mnogi će ovako razmišljati... jer postoji sila gravitacije. Hoću reći: ovo ide takvom brzinom da ćemo se suočiti sa činjenicama sve većim i većim iz dana u dan.

Svakako, siliti nećemo nikoga na promjenu mišljenja. Nek čitatelj dolazi do zaključaka na osnovu činjenica te izloženih stavova.

Malo koja zgoda predočava ova pitanja, ova ključna pitanja, poput svega onog što se dogidilo sa Magdi Cristiano Allam. Egipćanin, novinar, jedan od najpoznatijih obraćenika na katoličku vjeru sa Islama. Kršten od samog Benedicta XVI na Veliku Subotu u Bazilici Sv. Petra u Rimu, 2008.

Međutim, revoltiran postupcima hijerarhije prema pitanju Islama, odlučuje prije dvije godine napustiti Katoličku Crkvu. Ni najmanje se ne slažem s Magdijevim potezom, ali iznosim ovu činjenicu da bih skrenuo pažnju na razloge koje navodi. Prenosim njegovo pismo, objavljeno u Il Giornale: «Vjerujem u Isusa, kojeg sam ljubio od djetinjstva, čitajući o njemu u Evanđeljima i nalazeći ga živog u mnogim autentičnim svjedocima (kršćanskim klerom, redovnicima  i laicima), preko njihovih djela, ali ja više ne vjerujem u Crkvu. Moje obraćenje na katoličanstvo, preko ruku Benedikta XVI u noći uskrsnog bdjenja, 22 ožujka 2008., smatram danas dokinuto skončanjem njegovog pontifikata.»

Razlozi za ovu odluku, za koju je Allam svjestan da će «raniti mnoge katoličke prijatelje koji će osjetiti gorčinu zbog ovog postupka i na osnovu kojeg će me osuditi, jest 'papolatrija' koja je buknula prema Franji, i koja je učinila da se tako brzo zaboravi Benedikt XVI. Ovo je bila zadnja kap koja je prelila čašu nerazumjenja i sumnji u vezi Crkve.»

“Ono što me je najviše odvojilo od Crkve, jest njen religiozni relativizam i posebno njena legitimacija Islama kao prave religije, Alaha kao pravog Boga, Muhameda kao pravog proroka, Kurana kao sveti tekst, džamija kao mjesta štovanja. To što je Ivan Pavao II došao dotle da poljubi Kuran 14 svibnja 1999, što je Benedikt XVI stavio svoju ruku na Kuran moleći u pravcu Meke unutar Plave Džamije u Istambulu 30. studenog 2006., dok je Franjo počeo svoj pontifikat hvaleći muslimane koji se klanjaju jedinom istinskom i milosrdnom Bogu (citirajući deklaraciju Nostra aetate, VII): sve to sačinjiva autentično samoubliačko ludilo.»

Allam izjavljuje da “sve više uvjeren da će Europa biti podvrgnuta Islamu… ukoliko ne imadne lucidnosti i hrabrosti reći otvoreno da je Islam nesuglasiv sa našom civilizacijom i sa najosnovnijim ljudskim pravima”. Allam ističe jednako biti protivan «globalizaciji, koja vodi bezuvjetnom otvaranju nacionalnih granica u 'ime općeg bratstva'.» Uvjeren je da domaći živalj treba imati priznato pravo i obvezu zaštite vlastite civilizacije i vlastite kulturne baštine». Susljedno tome, izjavljuje biti «suprotan dobrim osjećajima koji vode Crkvu u glavnu zaštitnicu inmigranata, posebno ilegalnih».

Makar i sam bio inmigrant (došao je u Italiju 1972.), Cristiano potcrtava da se prihvaćanje treba vršiti prema određenim pravilima, “i prvo je pravilo da u Italiji trebamo u prvom redu garantizirati dobro italijanima, primjenjujući ispravno Isusov poziv: ‘Ljubi svog bližnjega kao samog sebe’”.

Allam zaključuje da će i dalje “vjerovati u Isusa”, identificirajući se sa kršćanstvom “kao civilizacijom koja više nego ijedna druga približuje čovjeka Bogu koji je htio postati čovjek. Ali pripadnost Katoličkoj Crkvi izgleda mu već «nesuglasno s moralnom obvezom biti u suglasnosti sa samim sobom i sa drugima u ime istine i slobode kojima ne može zatajiti.»

Gdje pogrešno sudi Allam? Suštinski rečeno, njegovi razlozi su u biti sentimentalne prirode, i površni –neispravni - s obzirom na pitanje o papi. Uočava razliku u negdašnjem stavu Crkve prema Islamu, i sadašnjem pravom pravcatom skretanju. Ali pravi teološku grešku identificirajući Franju s papom, samim time što je izabran na konklavi. Već smo to nekoliko puta rekli: to nije dovoljno. Izabrani može biti najveći grešnik na svijetu, ali mora imati katoličku vjeru. Te vjere kod Franje jednostavno nema. Jer naučava stvari suprotne vjeri. Na stotine i stotine je takvih izjava, nastojanja, nakana, izgovorenih riječi, «pouka», imenovanja, i svega ostalog, da je to očito. Debela, debela knjiga bi se mogla napisati o svim njegovim skandaloznim nastupima, tako reći iz dana u dan.

Rekosmo, međutim, da je ovo rasulo počelo još od nastupa Ivana XXIII. Kako to može biti?

Crkva je Mistično Kristovo Tijelo. Sveti Oci su u prvim stoljećima još tumačili da će se ono što se desilo sa Kristovim tijelom na ovom svijetu, desiti i sa Crkvom. Kao što je mali Isus bio progonjen vrlo brzo nakon rođenja te morao bježati u Egipat, tako je i tek rođena Crkva trpjela progonstvo u prvim stoljećima njene opstojnosti. Nakon toga dolazi vrijeme stasanja Isusovog, te javnog djelovanja. To je slika konsolidacije Crkve nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, te dugog perioda kršćanskih imperija. Ali onda treba doći vrijeme Muke Isusove. To predstavlja noć u Crkvenoj povijesti, i Isusova smrt predstavlja prividna smrt Crkve, koja bi izgledala kao da je naoko uništena. Ali nije tako, kao što ni Krist nije bio uništen, jer je Bog. Tako će biti i sa Crkvom, i već izgleda da smo u tim časovima. Prividno Crkva će biti kao uništena, oteta, ali živjeti će po Duhu Svetom u svojim članovima koji će održati nepromjenjenu vjeru. «I kad se ti dani ne bi skratili, svi bi se izgubili».

I još: na Kalvariji nije bilo Petra. Bili su presveta Djevia i Sv. Ivan, sa malo dobrih žena, svi skupa slike Crkve okupljene u teškim časovima oko Gospodina, ali Petra nema na Kalvariji. Raskidaju Tjelo Kristovo bičevima, ali tu nema Petra.

Znači li to da će biti neki malo duži period bez pape, kad će vjernici biti kao ovce bez pastira? (Treba imati u vidu da nakon smriti svakog pape uvijek se otvara jedno vrijeme u kojem je Crkva bez Kristovog Vikara; ali to ne znači da Crkva prestaje biti. To je apsurd. Crkva može biti kratko vrijeme u odnosu na cjelokupnu svoju povijest bez pape. Ali to je moguće samo u kontekstu posljednih vremena.) Misilm da hoće, i da smo u tom vremenu, u vremenu Pasije Crkve.

Krist je uskrsnuo, i Crkva će uskrsnuti. Kako, kada, koliko još dugo ćemo provesti u ovoj malgi? Ne znam, ali znam da će to Bog izvesti, samo on to zna. I stvari koje nas još čekaju odvijaće se munjevitom brzinom.

Situacija u vezi Bergoglia je nepodnošljiva.

(Veliki prijatelj Jorge Bergoglia, argentinski Rabi Sergio Bergman, Ministar Ekologije i Održivog Razvoja u novo izabranoj vladi. Uočiti masonski šestar iznad slike Franje na knjižnici, u centru slike. Slika nije slučajno napravljena. Video na ovoj poveznici. Same riječi Sergija: "kako kaže moj istaknuti rabi Francisco...". Dolje, Bergoglio mu je već pisao prolog za knjigu "Građanska Argentina"; učestvovao sa njim u talmudskoj svečanosti Slomljenih Stakala u katedrali; te pali menorah sa istim.)

Nedavno, Ferrarski Nadbiskup Negri u razgovoru s jednim novinarom «uhvaćen» dok izražava... žarku želju da Franjo što prije umre! 

Ne može ga podnijeti, kaže. Razara Crkvu. Nadodavši svemu tome ovu neshvatljivu političku i socijalnu situaciju cijelog Zapada gled izbjegliče krize i Islama i tolikih drugih stvari... preko noći i kad nitko ne bude očekivao dolaziće rasplet (o nikakvoj sili nije riječ; Bog će dati da podignu glas koji to trebaju)... ali sve po redu.