Moralna superiornost desnice

Slike na zidu jednog kafića u Sarajevu:

Kafić je zatrpan Che Guevarinim slikama, bolje reći pozama:

[Topi se k'o led na suncu kad je s Titom, i u isto vrijeme ne gubi kameru s oka.]

[S Castrom i kćerkom Aleidom, istom koja će u Zagrebu nedavno biti pozvana od na Subverzivni Film Festival da potiče na borbu protiv neoliberalizma. I ja se borim protiv neoliberalizma, ali prođite me se, molim vas. Castro i Guevara stavljaju se za primjer vrlina... pred svima, da bi bili čašćeni i nasljedovani.]

Che je ljevičarska ikona. Prototip čovjeka „svog sopstvenog gospodara“. Komunizam je dobro za čovječanstvo. Oni to kažu, i tako mora biti. Tko se suprostavlja tome, mora biti likvidiran.

[Osobno je - sam je to priznao - ubio najbliže suradnike kad nisu htjeli sljediti njegove zaluđene korake. Strijeljati i osuditi na smrt bilo mu je k'o popiti čašu vode. "Strijeljali smo, strijeljamo i strijeljati ćemo sve one koji se ne slažu sa našom velikom revolucijom." (Che Guevarino istupanje u UN 1964) "Stroj za ubijanje" opravdao je takav naziv dok je bio odgovorni za strijeljanje "kontrarevolucionara" u pritvoru La Cabaña (na La Habana, 1959). Bilo je oko 800 zatvorenika, a mjesta za 300. Nakon toga bio je ministar industrije. Istina, oduzeo je zemlje bogatima, ali koje nije predao seljacima, već partijskim birokratima koji su upropastili proizvodnju i donijeli glad. Uspostavio prve koncentracione logore na Kubi. Sve to ne priječi da u Beogradu ne imadne također kafić u svoju čast, i njemu sličnim.]

Komunizam je zadnje ostvarenje ideje Povijesti. Stoga, svaka je žrtva usmjerena njegovom ostvarenju je dobrodošla. Pogotovo kada se radi o životu drugih preko kojih ideja se uspinje i ostvaruje.

Suština komunizma je bezbožnost, ne socijalna pravda čijim se anđelima zaštitnicima predstavljaju, i kojim varaju naivne. „Bitno je biti pravedan, dijeliti dobra među narodom“ i sl., što je sve apsurd. Jer nema skupa gdje nema elemenata. Ne može biti čovječnosti, gdje je čovjeku izvrgnuta narav. Ako Bog postoji – a postoji – onda praviti neku „pravdu“ među ljudima, ne obazirući se da „ljudi“ nemaju smisla ako „čovjek“ nije dobro definiran, to jest smatran je tijelom koje misli a ne zna se kako; tijelo koje zna voljeti a sve isključujući božji uzrok... onda je to neminovni apsurd.

A apsurd je sam po sebi proturječje, i kao takvo primjenjeno na čovjeka vodi nezibježno razaranju istog.

Kako je Bog izbačen, oni moraju staviti samog sebe za primjer.

[Računa se da je negdje oko 70 milijuna kineza bilo zgaženo (do smrti) u Maovoj revoluciji. Taj je rekao: "Ljudi poput mene ne duguju nikom ništa, osim sebi samima."]

Smatraju se utjelovljenjem Ničeovog „super čovjeka“, čovjeka stvorenog na svoju sliku i priliku. Makar se ne radilo o marksističkom filozofu, ljevica ga je zdušno prhvatila jer je dijelio zajedničku osnovu marksizma i njegovoh nihilizma: bezboštvo. Omiljeni je autor na fakultetima filozofije dominiranim «progresističkim» idejama. To jest, na skoro svim sveučilištima.

Bog je skinut s prijestolja, čovjek ustoličen. Zbog toga njihove samodopadne poze na kojima ne gube niti detalj. Oni se predlažu za božanstvo za slijediti. Mora tako biti. Gdje se Bog ne priznaje, idoli se časte.

[Castro s prvom suprugom, i sa sinom Fidelitom. Nije mu vrijedila pažnje, lafčini je to bilo malo. Nakon prve žene Mirte slijedile su druge; ukupni rezultat devetero djece što on priznaje.

Interesantno. ISIL-ove ropkinje nakon oslobođenja govore da su dominante strasti ISIL-ovaca krv i blud. Kod drugih totalitarista, danas islamskih saveznika - ujedinjenih s njima u mržnji prema svemu što podsjeća na kršćanstvo -, te poremećenosti su revolucija i raskalašenost.]

***

«Desnica» pak, potpuno je drugačija. Prije svega trebamo razlučiti, bolje reći podcrtavam da pod «desnicom» ne podrazumjevam buržujsku suprotnost ljevici. Jer takvo poimanje života jest suprotni okrajak iste negativne strvarnosti, materijalističkog pogleda na svijet. Buržuji i ljevičari (komunisti, socijalsti, progresisti) razlikuju se prema tome koga smatraju vlasnikom sredstava proizvdnje. Stav ljevice je da je to ideološki vrh, partija i slično; buržuji, liberali, kondenziraju masonsko poimanje stvarnosti. Za njih polazna točka jest ljudska sloboda. To izgleda pomamno, i u stanju je zavesti mnoge. Ali ono što se događa u stvarnosti jest da može ostvarivati svoju slobodu u njihovom sustavu samo onaj koji ima sredstva.

I jedni i drugi stavljaju u središte tržište, razmjenu dobara, dakle materiju. Razlika je da kod ljevice ekonomija je planirana od partije; kod buržujske «desnice» ekonomija je pod upravom malobrojnih moćnika. Manje od 1% pučanstva raspolaže sa više od 99% sredstava. Ta ljevica i desnica su lice i naličje jedne te iste kovanice... čiji su vlasnici sionistički financijeri. 

[Theodor Herzel, ideolog sionizma: "Masonske lože su ustanovljene diljem svijeta da nam pomognu postići neovisnost. Te svinje, ne-židovski masoni, nikad neće shvatiti krajnji cilj masonerije."]

Takvo poimanje gospodarstva nužno proizvodi nerazrješive sukobe i revolucije.  I tako do ropstva. Bilo pod stegom buržuja, bilo pod stegom partije. Jer ako čovjek radi 18 sati, pretvoren je u stoku, i samo svetac u takvim okolnostima može podići misao k Bogu.

«Tradicionalna desnica» jest ona desnica o kojoj govorim. Desnica poštenih i trpećih radnika i zemljoposjednika nepodjarmljenih crvom zavisti. Nisu podjarmljeni jer stavljaju Boga na prvo mjesto, i dosljedno tome gospodarstvo zasnivaju stavljajući sredstva u svrhu plana prema kojem čovjek treba lakše postići Kraljevstvo Nebesko. Na prvom mjestu nije tržište, več čovjek kao Božje stvorenje. Lav XIII reći će u prvoj Enciklici o socijalnim pitanjima, Rerum novarum, da je mjerilo plaće radniku «onoliko koliko je potrebno da čovjek poštenih običaja može oskrbiti svoju obitelj». Dakle stavlja čovjeka na prvo mjesto, ne tržište. Čovjeka koji treba Bogu da dadne čast. I to je osnovana misao vodilja tradicionalnog gospodarstva.

Takvi pogledi na svijet nužno proizvode svete ljude. Staviću za primjer ovog što želim predočiti, dvojicu desničarskih militanata  iz vrlo bliskog vremenskog razdoblja. Jednog hrvata, ustaškog vojnika i borca na staljingradskom frontu gdje ga je i zadesila smrt, i jednog španjolskog falangiste. Obojica pišu dan uoči smrti. Prvi šalje oproštajno pismo svojoj supruzi, drugi zaručnici. Prvi vidi da će započeti bitka u kojoj će poginuti, drugi je osuđen na smrt jer je bio falangista i pružio otpor komunističkom nametanju i zlovlasti.

Pisma govore o puno toga. Ljevica nije u stanju napisati nešto takvo. Ovi reci odaju dubinu, ljudsku čvrstu toplinu; eleganciju, kulturu, uglađenost, pažnu, požrtvovanost. Onaj koji piše voli više osobu kojoj piše nego samog sebe, to je očito. Pred smrću je, a misli na drugog. Prvo pismo je Pere Kojakovića, «iz kotara Dubrovačkog». Iz svega se vidi da je riječ o čistom i čednom seljaku, pravo vitezu. Zapalo mi pod oko ovo pismo dok sam čitao knjigu Fra Andrije Nikića «Stradanja hrvata Hercegovine (1942-1944)». Duboke misli i široko srce prisutni su u dobro sročenim rečenicama. Seljak je, ali se bolje izražava od tolikih današnjih sveučilišnih profesora ili novinara. Njegov život, žrtva i plemenitost su ti koji pišu pismo. Svakako, opipljivo duboka vjera iznad svega. Koji je ovo bio muškarac, koji je ovo bio muž, koji je ovo bio vjernik i borac! Doista, dostojan da se zaljubi u njega ponajbolja od vila, i da bude čašćena tako plemenitim mužem. Slijedi pismo ustaše legionara Pere Kojakovića, na dan smrti sa staljingradskog fronta:

            Ljubljena! Sve ima svoj svršetak. Sve je zemaljsko. Tielo naše ima da nestane, da bi duh vječno uživao. Ne tuži! Vidjećemo se na drugome svijetu. Mnogo si patila, znam. Ali tko je uživao i tko je ljubio svoju propast?... Ne prekaraj me, što sam Te ostavio prije vremena. Hoću da budemo skupa u vječnosti. Zadnja moja misao jesi Ti i domovina. Zadnja želja: sretna domovina i Ti smirena. Tielo svoje ostavljamu dalekoj zemlji, pored brojene braće. Dušu svoju predajem Bogu s molbom da mi oprosti grešniku. Serdce Poglavniku i Hrvatskoj.

            A tebi, ljubljena moja ženo, Tebi ostavljam ono, što najvećma voliš: poštenu uspomenu, da si imala muža, kojega si znala da žrtvuješ za Poglavnika i Hrvatsku... Sve svoje što kao sin posjedujem u svojih roditelja, kao nekretnine i pokretnine ostavljam Tebi za sva vremena. Jedino znaš moj savjet «Otoka». Molim Te, pazi mi na roditelje, jer su oni i do sada bili s tobom presretni. Također i sve dobitke ostavljam Tebi, jedino Te molim za par sv. Misa meni i roditeljima. Ženo, neka je proklet svaki onaj, za uvijek, koji prekrši moju zadnju želju.

            Ne plači! Ne nosi crnu robu, jer moj duh bit će vječno s Tobom i on će Te čuvati. Bila si mi idealna žena. Zaklinjem Te, ostni i nadalje mojim idealom. Neka narod zna, kako se daju žrtve za dobro. Ne primaj od nikoga sažaljenja! Kaži svima, neka se raduju s Tobom, jer je Bog uslišao našu zajedničku molitvu. Ne tuži! Meni će biti težko.

            Roditelji neka malo plaču, jer će im tada biti lakše.

            S Bogom ljubljena! S Bogom Poglavniče!

            Na dan moje smrti! Ustaša-legionar Pero Kojaković (iz kotara Dubrovačkog).

Vjerujte, pročitao sam ovo pismo na desetke puta, i uvijek zadrhtim. Ljubitelj sam poezije, i pomalo romantična osoba – protiv čega se i borim, jer romantika ima negativno zaleđe; u stanju je staviti dojam i ugođaj ispred svijesti dužnosti; dužnost od koje heroj ne smije izostati ili smetnuti; jer svak tko ljubi Krista pozvan je na herojstvo, ništa manje od toga ne može biti od interesa – i ovo pismo čini da sjednem, da se zaustavim, da se divim. Bože, nijedna riječ nije suvišna; ne fali ni jedna kojom bi ostalo nešto nedorečeno što je živjelo u duši ovog čovjeka. Koji sklad, koja snaga, koja veličina, koja plemenitost! Gdje je Kranjčević, Ujević, Cesarić, Andrić ili tolki drugi? Padaju svi pred snagom pjesme-testamenta velikana uoči smrti. Ni bolećivi Antun Branko Šimić  - preminuo u svojoj dvadeset i sedmoj, gledajući smrt i razmišljajući o njoj mjesecima prije skončanja - ne uspinje se do ovih visina. «... smrt nije kraj, kraja zapravo i nema; smrću je samo obasjana staza od gnijezda do zvijezda».

Ali eto, ovdje je tu vitez i kršćanin koji se oprašta od svoje ljubljene. Kad još jednom pročitam ovo pismo, ostaje istaknuto i slijedeće: općenito govoreći muškarci danas su manje muškarci nego onda. Nakansko promicanje feminizma, upravo s ciljem za razoriti obitelj i lik oca i muža, te tako isprevrnuti Božju odredbu za čovjeka kao stvorenje, na neki način su poženstvenili muškarce.

Žene, s druge strane, nadražene kulturnim marksizmom koji je prebacio točku težišta sa sukoba ekonomskih klasa na borbu između spolova, nesretne su jer njihova težnja za tko zna čim ne može biti shvaćena. Tjeraju ih da traže pravdu, a ne uče ih da ljube, što je mogli bismo reći naravni nagon žene, stvorene da pod srcem očekuje rođenje novog bića.

Ali eto, tu ostaje svjedočanstvo onog što je sposoban čovjek kad stavi Boga na prvo mjesto. I kad ponovno bilo koji čovjek ili žena uspostave red u svom životu, mijenjaće im se skoro čudesno mentalitet i zanos. Biti će kao da su pomlađeni i da imaju krila. Nikad neće znati za umor. To če uvijek biti posljedica stavljenja stvari na svoje mjesto i susljednog djelovanja.

Još nešto. Drugi svjestki rat bio je holokaust evropskih naroda. Svakako da su mnogi židovi bili žrtve bijesa koji je harao Evropom. Moguće je da su procentualno židovski žitelji evropskih država bili najveća žrtva, ali smrt je harala svim regijama. Jednako je i njemački narod, zaveden hitlerovim vizionarstvom, bio veliki stradalnik kao nacija. Svakako iza smrvljene Poljske. Ali mase, i mase i mase naših pradjedova ostaviše kosti tko zna gdje, uvučeni u vrtlog zbivanja koja su ih nadilazili.

Nije ideja članka bila veličanje ustaškog pokreta, već naglasak na plemenitim idealima koji nisu htjeli saviti šiju pred komunističkim terorom. Hrvatski seljak i građanin, bio je primoran birati između dvije vojske. Gdje će ići, s onima koji «nose kapu sa tri roga, i bore se protiv Boga»? Hrvatski katolik nije mogao ići tamo. Biti sa zapadnim silama vođenim od masonskih loža? Ni tamo. Sve države Evrope su stenjale pod lihvarskim kreditima danim iz određenih izvora. Činjenica osuđena od Pija XI u enciklici Quadragesimo Anno (1931). 

[Hrvatski katolik je mogao vidjeti svog Kardinala sa Nuncijem i sa ustašama. Ni jedan ni drugi (nuncij prenosi riječ i poruku Pape) nisu mogli biti ni sa komunistima, ni sa liberalima. Imaju moralnu i vjersku obavezu poticati na pravi put. Ova slika je predstavljena kao navodni dokaz zločinačkog djelovanja crkvene hijerarhije. Zbilja? Trebali su skandirati s partizanskim snagama? Sa Staljinom? Sa sionističkim projektom? Sigurno je da Hrvatska nije trebala biti s Hitlerom, to nikako. Katastrofalna greška zbog koje je platila neizmjernu cijenu.]

Ono za što nije imao dopuštenje i naredbu od Boga to je nanijeti zlo bilo kojem nevinu, naprotiv. Ali nije se mogao boriti za internacionalu. Koja između ostalog tek se diže kad Hitler napada SSSR. Do tada internacionali nije smetalo gaženje Poljske, Češke ili Francuske. Dakle postaju «moralni» po naredbi iz sračunatog interesa zadržavanja što je večeg moguće broja njemačkih divizija na Balkanu. To je bila njihova potreba, i sve je bilo podređeno tom cilju. A kod njih cilj opravdava sredstvo.

Jer oni – tako uče - su moralni zakon povijesti.

Obratiti ćemo sada pažnju na drugi vrlo sličan primjer. Oni čitatelji koji imaju koju godinu više, moći će se sjetiti s kakvim gađenjem se prikazivalo u školi španjolske «fašiste» koji su se borili protiv «narodnog fronta» u španjolskom građanskom ratu. Ali nikad nam nije bilo rečeno da su još pet godina prije početka rata, u samoj noći proglašenja novog ustava 1931., bilo spaljeno 110 samostana i crkava u Španjolskoj.

[Španjolski republikanac puši pred oskrvnjenim lešem jedne redovnice. Iracionalna mržnja prema Crkvi. Aleksander Orlov je bio posebni Staljinov izaslanik u građanskom ratu. Katolik onog doba vidio je u SSSR stvarnu i moguću prijetnju za totalno uništenje Crkve i kršćana na evropskom tlu.]

Da je par godina prije toga bijesnio rat protiv meksičkih «cristeros», o kojem mi nismo imali ni pojma, što je bio rat protiv katolika koji su se digli na oružje (prvo praktično vilama i sjekirama) jer je bio donešen zakon potpune zabrane kršćanske javne egzistencije. Nije se mogla ni reći misa.

Mi o ovom nismo imali ni pojma. To je bilo izbrisano iz naših udžbenika povijesti kao što se danas briše kršćanska povijest Egipta u njihovim školama. A «kopt» znači egipćanin. Tko je tu bio prije dolaska muslimana, i tko je bio i ostao? E pa u egipatskim udžbenicima to ne postoji.

Pet dakle godina prije početka rata u Španjolskoj, bijesni progon protiv kršćana. Tek onda se diže pobuna predvođena generalom Frankom 18. srpnja 1936. Gdje su i koje su mjesto trebali zauzeti kršćani? U narodnom frontu koji je palio crkve, ubijao svećenike, redovnike, redovnice pa i obične  vjernike ako bi i u kući tek našli koju pobožnu sliku?

Sve je to bilo izbrisano iz ondašnjih udžbenika, a i dan danas to se krije. Ali naši pradjedovi sve su to znali.

Međutim velikani su bili nasuprot. Na početku sukoba, pro komunistička vlast (računa se da je kojih 1600 komunista iz predratne Jugoslavije poginulo u španjolskom građanskom ratu) hvatala je svakog tko bi se usudio organizirano im se suprostaviti. Primjer one veličine koja se nalazila nasuprot komunističkom teroru, jest i mladi falangista José Vicente Muñoz, koji se oprašta od svoje zaručnice. Navodim opis zgode i pismo objavljeno u knjizi “Posljednji Jose Antonio” od Francisco Torres Garcia:

“Dok se odvijao sud i Jose Antonio provodi zadnje časove, ne vrlo daleko, u zatvoru Reformatorija, gdje su članovi njegove obitelji, moli se krunica u tajnosti, u grupama, tako i kako navodi u svojim sjećanjima svećenik Baltasar Carrasco. Među njima su …, mladići iz Novelde koji će biti strijeljani sa Jose Antoniom. Poput Jose Antonia pišu svojim obiteljima opraštajući se. Dvojia od njih imaju zaručnicu:

Predraga i nezaboravna Luisa: vjerujem da je danas zadnji od dana mog života. Sutra, u ova doba, najverojatnije ostaviću mjesto živih; ali nasuprot, po milosti Božjoj i ne po mojim zaslugama, imati ću blaženstvo za doći na nebo, koje očekujem i za tebe. Ne kajem se što te volim koliko te volim; još više nego dosad, u ovom istom času i sve više svake minute, dok mi ostaje života… Ako hoćeš moju sreću, trebaš se radovati, jer sam je našao u krilu Božjem… ON sam je htio ovo, za naše dobro, i zbog beskrajne svoje milosti jest što sudi da je ovo najbolji put za sreću naših duša… Dao Bog da nađeš u ovom životu drugog čovjeka koji će te usrećiti više nego što bih to ja mogao učiniti… Što znamo mi, bjedna stvorenja, o neistraživoj veličini Božjoj! Tvoje molitve će mi učiniti više dobra nego tvoje suze, i učini da se mole za mene sve one pobožne duše koje se me sjećaju. Ovo je moje posljednje pismo i preporučujem te za nebo koje prije ili kasnije treba doći za tebe… Tužnog srca zbog muke što te ne vidim više, šalje ti iskrenost svoje ljubavi tvoj VICENTE.

Da ne propustimo aktualnosti iz Bergogliove vasione. Jer su mnogo više od vijesti

Ovaj blog nije zamišljen kao replikacija vijesti, niti kao objava posljednjih vijesti vezanih za ovu ili onu temu. Volimo se posvetiti jednom određenom predmetu i zaronuti u isti što je moguće dublje. Od površnosti nema koristi. 

I zato je potrebno vrijeme. Netko je rekao: "Čitati bez razmišljanja, jest kao jesti i ne probavljati". Međutim, za razmišljanje, potrebni su nam i podaci. 

Stoga, budući da se zadnjih svega nekoliko dana odigralo nekoliko značajnih čina vezanih za Bergoglia, smatrao sam shodnim napraviti jedan sažetak istih jer daju izvrstan dojam o koordinatama Bergogliovog gibanja; govore nam o smjeru kojim se upućuje i kojem vodi naivne i nepažljive. 

Iznijeti ćemo dakle ove činjenice (nećemo biti iscrpni; ne možemo, ima toga više nego što čovjek može obuhvatiti, ali zadržati ćemo se na trascedentalim momentima) praveći pri tome kratke osvrte uz dodatni komentar na koncu prikaza.

11/06/2017, na Presveto Trojstvo, u župnoj crkvi Sv. Roka, Reconquista (Santa Fe), Argentina (ovdje opširnije, uz svjedočanstvo prisutnih), lokalni biskup Mons. Angel José Macín, dao je pričest na svečanoj misi održanoj radi "integracije" tridesetak razvedenih i ponovno vjenčanih parova.

Istaknulo se da je misa - u ovom slučaju svetogrdna - održana nakon "priprema" od šest mjeseci. Pripreme su se sastojale u subotnjim sastancima kroz to vrijeme. Nije traženo da ponovno oženjeni žive bez bračnog odnosa. Ističe se u istovremeno da je pričest (javnim bludnicima) dana u duhu Franjine pobudnice Amoris Laetitia.

Što Franjo kaže na to? Biće da aplaudira ušima. Što je sigurno, to je da ovog biskupa nitko iz Vatikana nije upozorio. Dakle, svaki pojedini biskup na svijetu može učiniti isto, samo ako hoće.

A zašto bi ih Franjo ili netko iz neke kongregacije upozorio, kad je na prijedlog nekolicine argentinskih biskupa, dan prije kojih pola godine, da se učini upravo ovo što je sada učinjeno, sam Franjo uputio pismo dotičnim biskupima hvaleći ih za njihov prijedlog, navodeći da je to autentična interpretacija Amoris Laetitia?

To nije bio jedini slučaj gdje su se biskupi otvoreno izrazili za mogućnost dati pričest osobama u ovakvim situacijama. Malteški biskupi su to otvoreno dopustili, i odgovor iz Rima je bio... oduševljena pohvala javno istaknuta u L'OsservatoreRomano.

Opet prije nekoliko dana, biskupi sa Sicilije kreću istom stazom.

Što im je Franjo na to rekao? Odgovorio im je odobravajućom šutnjom.

Jer kad Franjo hoće nešto istaći ili zabraniti, ne drhti mu ruka. Nedavno se zbio jedan incident s jednim novoimenovanim nigerijskim biskupom, kojeg domaći kler nije htio prihvatiti jer je pripadao drugoj etničkoj skupini. Franjo im je zaprijetio izopćenjem ukoliko ga zbilja ne bi htjeli primiti. Dakle, ne tolerira se „rasističko“ ispoljavanje, dok se nepravovjernost ne samo tolerira, već se i hvali. Otvorenim pismom argentinskim biskupima, i pohvali u vatikanskom službenom mediju.

Katoličko-luteranska liturgija koja je prvi put uvela zajedničku „euharijstijsku molitvu“ common prayer, održana u Salamanci, Španjolska. S katoličke strane bio je prisutan nitko drugi do predsjednik španjolske biskupske konferencije Ricardo Blázquez.

Ovdje su bitni slijedeći elementi:

1. Ovakvi susreti prvenstveno se održavaju u katoličkim crkvama.
2. Iznimno teška okolnost: radi se o pokušaju  uspostavljanja neke vrste zajedničke katoličko-protestantske liturgije o kojoj se već govori mjesecima. Ovo je dakle balon za ispitivanje do koje mjere je nešto takvo prihvatljivo običnom katoliku, posebno svećenicima, da prime ovo svetogrđe kao katolički kult.
3. Vrlo bitno: gdje se ovo dogodilo? Upravo na nekad jednom od najboljih katoličkih sveučilišta, odakle se širio pravi nauk kojim su se suzbijala protestantska krivovjerja. Španjolski kraljevi su se stavili potpuno u službu Crkve, koju su branili u Prusiji protiv protestanata, i u Lepantu protiv turaka. Sto godina se krvarilo protiv protestanata, dok je Balkan stenjao pod turcima. Upravo zbog toga jedan katolički imperij kao što je bila Španjolska u ono vrijeme gubi ogromne količine ljudstva u borbi protiv obje najezde. Prilika koju će prljavo iskoristiti Francuska trgujući sa sultanom dok su katolici ginuli od istih. Britanska Kruna koristi upravo to vrijeme da počne zauzimati prevlast na atlantiku... koristeći se gusarima.

I sad, u jednom takvom katoličkom simbolu kao što je Salamanka, održava se ova bogohula. Cinično kao đavolji čin.

Imenovanja za Pontificijsku Akademiju za Život. Militantni abortist njen član. Nadbiskup Paglia, znamo tko je – slikan gol uz njegovo dopuštenje na fresci katedrale u Terni, na kojoj je svetogrdno prikazano „spašavanje“ homoseksualaca -, prkosno opravdava imenovanje.

Možemo zaključiti: određeni biskupi – čak u grupama -, otvoreno proturječuju konstantno crkveno učenje o sakramentima, posebno Euharistiji. Franjo se tome ne protivi, dapače: u više slučajeva čak i čestita. Radi se prema tome o totalnom odobravanju teškog vrijeđanja Boga. Sa same Svete Stolice. Takva pouka ne može stoga doći u ime Boga, već od onoga tko Boga hoće otvoreno uvrijediti, i odobrava naredbe donošene protiv Boga.

„Znate li da onaj tko nedostojno prima Tijelo Kristovo, jede svoju vlastitu osudu“, reći će Sv. Pavao. (Usput, ova rečenica je izbačena iz čitanja u Novus Ordo Missae ciclusu.)

Makar, možda je najgore imenovanje Rabina Avrahama Steinberga kao člana navedene Pontificijske Akademije. 

Avraham Steinberg je autor Enciklopedije Židovske Medicinske Etike, inspirirane na Talmudu. Navodimo dolje par ključnih mišljenja ovog rabina.

Dio I, Abortus:

"Samo su noahidi odgovorni smrtnom kaznom zbog pobačaja, ali židovi nisu." Čisti židovski supremacist. Gdje su sada Bergogliovi govori o "ljudskim pravima", "jednakosti", "prihvaćanju drugih kultura" i milijun drugih stvari?

Dio III, Pedofilia:

Ovo nadmašuje najveću moguću kriminalnu fantaziju tek pomišljenu - a ne rečenu - što neki normalan čovjek može se usuditi natuknuti u najžešćem mogućem sarakazmu. Ukratko: "U židovskom zakonu... ako odrasli muškarac ima odnos sa zabranjenom rodicom (?) koja je mlađa od tri godine (!?, da li smo dobro pročitali: jesmo, ali jedva vjerujemo!), oboje su bez krivnje..." To je odobrenje pedofilije. To naučava židovski rabin pozvan od Franje (na koncu je to on koji daje potpis, ne samo Paglia) na članstvo u Pontificijsku Akademiju za Život. Namjerno pretjerujem u izražavanju zbog literalnog efekta, ali ova tema mi je poznata. 

[Opaska: Pretpostavlja se da je većina dječaka strogo odgojenih od rabina silovana prije devete godine. Vrlo često rabini su hvaćani u ovakvim činima, ali to se jedva propušta u tisku. Nasuprot, dogode se relativno lako lažne optužbe protiv katoličkih svećenika. Svakako napominjem da su takvi čini još gori od sodomizma, činio ih tko činio, a ako je autor kršćanin, posebno svećenik, grijeh je iznimno velik. Ali ovdje potcrtavam rabinsko licemjerstvo, zloću i utjecaj. S druge strane ne zaboravimo da je Hollywood - odgovoran za moralno trovanje mladih generacija "gojima" širom svijeta - u ogromnom postotku u židovskim rukama. ]


No, potrebno je predočiti ovu đavolsku ideologiju

Na Svetoj Stolici – zaključujem - je čovjek koji nije Vikar Kristov. Jer Kristov Vikar – to je sam Krist garantirao – ne može dopustiti niti odobriti da se Krist vrijeđa, i to preko samog svojeg „autoriteta“.

Plastično to potvrđuje, i shodno tomu se ponaša Bergoglio na ovogodišnjoj svetkovini Tjelova. Promotrimo ovu scenu sa svetkovine:

["Da vas nitko ne prevari ni na koji način, jer treba da najprije dođe otpad, i objavi se čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi i podiže više svega, što se zove Bog, ili što se štuje, tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe, kao da je Bog. Ne pamtite li, da sam vam ovo govorio, još kad sam bio kod vas? I sad znate, što ga zadržava, da, se ne javi u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. I onda će se pojaviti bezakonik, kojega će Gospodin Isus ubiti dahom usta svojih i uništiti sjajem dolaska svojega, kojega je dolazak po djelovanju sotoninu sa svakom silom i znacima i lažnim čudesima, i sa svakom prijevarom nepravde među onima, koji propadaju, jer ljubavi istine ne primiše, da bi se spasili. I zato će im Bog poslati silu zablude, da vjeruju laži," (II Sol 2, 3-11).]

Jorge Mario ništa ne ostavlja slučaju. I on to zna. Zna da ga svi gledaju, da je svaki njegov pokret snimljen, analiziran i komentiran. On prenosi svjesno pripremljene ideje svojim gestama. On dopušta da tu bude klecalo i da se vidi da neće kleknuti. On prkosi poput Jude kad je poljupcem izdao Isusa u Maslinskom vrtu. Isus upita Judu: „Prijatelju, zašto si došao?“ Nijjednog apostola osobno Isus ne zove „prijatelju“, da bi potakao Judu na pokajanje. Tako i ovdje Bergoglio prkosno stoji i prezire Boga uspravno stojeći. Bergoglio će kleknuti pred muslimanima da im opere noge, da ih pozove na osvajanje slabog kontinenta. Zove „samoubojstvo“ Evrope to što njen narod ima mali natalitet a opire se najezdi novih barbara – beskrajno gorih od onih prvih, jer su se germani i sahoni obratili na propovijedanje Krista, dok muslimanima je to zabranjeno od njihovih vođa. „Samoubojstvo“ koje je ustvari ubojstvo, jer netko Evropu želi uništiti i njeno naličje potpuno izmjeniti. Jorge surađuje s njenim uništenjem. Umjesto da upozori Evropu da će ostavljanje kršćanstva nužno prouzročiti Božju kaznu, i po samoj naravi stvari dovesti do kulturne, duhovne i moralne pustoši, on samo mlati i mlati jezikom o „marginiranima, siromašnima, besposlenima“ i sl. On ne govori o Bogu, posebno ne o Isusu Kristu, nevjernicima. Ne govori o Katoličkoj Crkvi, osim da se stidi njene (slavne) prošlosti. Došao je dotle da je nazivao „narcistima“ Pape prošlih stoljeća, dok sam njeguje neviđeni kult ličnosti. Kad govori o Bogu kršćanima, onda je to neispravno barem svaku drugu riječ. Štoviše, dolazi dotle da vrijeđa Presveto Trojstvo (to jest, psuje: prema njemu Tri Božje Osobe „iznutra“ raspravljaju, dok „vani“ pokazuju „dobro lice“), Isusa („šali“ se na račun njegove Presvete Muke) i njegovu Majku (dolazi do sumnje podno križa, itd.). Puna su mu usta govora o „milosrđu“, dok prema onima koji mu imalo proturječe uzvraća im prostačkim prezirom.

Doista, vidim lažnog proroka (ne „Lažnog Proroka“; Bergoglio je jedan od „lažnih“, s malim slovom jer čini masu onih kojih pripremaju teren za ono što će doći) koji utire put Antikristu.

Ne volim „proračanstva“ ni „objave“. Slijedim nauk Crkvenog Naučitelja Sv. Ivana od Križa, prema kojem u „Isusu Bog nam je sve rekao“. I po njegovim uputcima ne osvrćem se čak ni na od Crkve odobrene „privatne objave“ jer sve to, u najboljem slučaju, usporava put rasta u vjeri. Mnogo puta se zna ipak desiti da određena duša dobije pozitivni poticaj od ovog ili onog ukazanja ili proroštva. Međutim, prema Sv. Ivanu od Križa, đavao koristi te doživljaje da navuče duše na ovisnost od izvannrednih i nadnaravnih pojava i može im nanijeti veliku štetu. Stoga, odgovor na pitanja o ovim vremenima koja zapanjeno promatramo, možemo i moramo naći samo u Svetom Pismu.

Interesantno je da su se tome s velikom pronicljavošću posvetili Crkveni Oci, naučitelji i dobri teolozi. Jedan takav sažetak napravio je izuzetni teolog, O. Sylvester Berry početkom dvadesetog stoljeća (točnije, 1921. Ovdje digitalna verzija, ovdje za spremiti kao pdf.).

Podsećamo prvo na 12. poglavlje Otkrivenja: "1 I znak veliki pokaza se na nebu: žena, obučena u sunce, i mjesec pod nogama njezinim, i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda. 2 Bijaše trudna i vikala je od bolovala i mučila se da rodi, 3 I pokaza se drugi zrak na nebu: i gle, veli, crven zmaj, imajući sedam glava i deset rogova; i na glavama njegovim sedam kruna; 4 I rep njegov odvuče trećinu zvijezda nebeskih, i baci ih na zemlju, i zmaj stajaše pred ženom, koja je imala da rodi, da joj proždere dijete, kad rodi. 5 I rodi muško, sina, koji će vladati svim narodima štapom gvozdenim; i dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. 6 A žena uteče u pustinju, gdje je imala mjesto pripravljeno od Boga, da se ondje hrani tisuću i dvjesta i šezdeset dana." (Otk 12, 1-6)

U Svetom Pismu sve je rečeno, ne treba tražiti mimo toga nikakvo dodatno proroštvo. Na osnovu tog podatka vjere, osnaženo i osvjetljeno Tradiciojom Crkve, treba dalje koristiti razum i razumjeti poruku Božju. Upravo tako razmišlja O. Berry: 

"1. Crkva, vjerna zaručnica Isusa Krista, predstavljena je kao žena odjevena u slavu božanske milosti ... Svjetlost sunca je odgovarajući simbol za prosvjetljujuću snagu učenja Crkve ... 2. Crkva je uvijek u trudovima dok rađa djecu za vječni život. U tužnim danima ovdje predviđenim, bolovi i jecaji će se umnožiti. U ovim redovima postoji očita aluzija na nekog posebnog sina Crkve čija će sila i utjecaj biti takvi da će Sotona tražiti njegovo uništenje po svaku cijenu. Ta osoba može biti nitko drugi nego papa koji će biti izabran u one dane. Papinstvo će biti napadnuto od svih moći paklenskih. Kao posljedica toga, Crkva će podnijeti velike progone i nevolje u osiguranju nasljednika na Petrovu prijestolju. Riječi sv. Pavla Solunjanima mogu se odnositi na Papinstvo kao prepreku dolasku Antikrista: 'I sad znate, što ga zadržava, da, se ne javi u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. I onda će se pojaviti bezakonik,' 3. Sveti Ivan sada vidi na nebu crveni zmaj sa sedam glava i deset rogova; Svaka glava nosi krunu. Zmaj je sotona crven od krvi mučenika koje će prouzročiti... Zmaj se vidi na nebu koje je ovdje simbol Crkve, kraljevstvo nebeskih na zemlji. To ukazuje da će u Crkvi biti započete prve nevolji tih dana od strane otpadnih biskupa, svećenika i naroda - zvijezde povučene zmajevim repom. Ponovno pogledajmo 12. poglavlje. 4. Rep je oborio treći dio nebeskih zvijezda i bacio ih na zemlju. Zmaj je stajao ispred žene koja je bila spremna za bijeg; da, kad bi bila predana, mogao bi proždrijeti njenog sina. 5. Rodila je sina koji će vladati svim narodima željeznom žezlom. Njezin je sin priveden Bogu i prijestolju njegovu. 6. Žena je pobjegla u pustinju gdje je imala mjesto koje je Bog pripremio gdje će je hraniti tisuću dvjesta i šezdeset dana. Vlč. Berry objašnjava:

"4. Zmajev rep predstavlja lukavo licemjerstvo kojem će se prevariti veliki broj osoba i pastira – treći dio zvijezda. Zmaj je ispred žene spreman proždrijeti novorođeno dijete. Drugim riječima, moći pakla traže na svaki način uništiti Papu izabranog onih dana. 5. Žena rađa sina da upravlja narodima željeznom palicom. Ovo su identične riječi proroštva naviještenog od psalmiste u vezi Našeg Gospodina Isusa Krista. Potvrđuju našu primjenu ove vizije na Papu, Kristovog Vikara na zemlji za upravljati nacije svojim autoritetom i moći. Sada je čas tmina. Tek rođeni sin Ckrve vođen je 'Bogu i njegovom prijestolju'. Tek je okrunjen novoizabrani papa kad je ugrabljen mučeništvom. 'Tajna bezakonja' stupnjevito očitovana kroz stoljeća, ne može biti potpuno ispunjena dok je na snazi moć papinstva, ali sada onaj koji ga zadržava 'uklonjen je s puta'. Tokom odsutnosti papinskog autoriteta 'nečastivi biti će očitovan' preko svoje srdžbe prema Crkvi. Povijesna je činjenica da su najteža razdoblja  za Crkvu bila vremena u kojima je papinska stolica bila prazna ili kad su antipape reklamirali Sv. Stolicu legitimnom papi. Tako će biti i u onim zlim vremenima koji su za doći. 6. Crkva koja je lišena svog vrhovnog pastira treba tražiti sklonište u samoći da bi tamo bila vođena od samog Boga u ta teška vremena.” (Otkrivenje Sv. Ivana, Berry, 1921).

***

["... na svaki način uništiti Papu izabranog onih dana". O kojem je Papi ili "Papi" riječ? Je li zbilja Franjo bitno različit od svojih prethodnika iz koncilskog i postkoncilskog razdoblja? S obzirom na njegove svagdašnje ispade, njegov grubi - prostački - stil, to da; no, da li je razlika u bitnom, ili u prilikama? Da li ustvari Franjo granična točka jednog prelomnog perioda?

Promotrimo to na jednom konkretnom, i na jednom "teorijskom" slučaju.

Herbert von Karajan bio je jedan od najpoznatijih suvremenih klasičnih muzičara. Navodimo par stvari iz njegove biografije:

Još 1933 postaje član nacističke partije. Poslije smo svi "naprednjaci".

1958 ženi se po treći put, ostavljajući za leđima dva razvoda. Malo potpunije navodimo podatke iz njegovog osobnog života iz Wikipedije:

Bio je (von Karajan) namanji sin doktora Ernst von Karajan i Marte Kosmac. U srpnju 1938 ženi se sa operskom arijom Elmy Holgerloef. Razvode se 1942. Iste godine, 22. studenog, ženi se po drugi put ali sada sa Anna Maria "Anita" Gütermann, nasljednicom tekstilske industrije Gütermann. Karajan i Anita razvode se 1958. Opet iste godine ženi se po treći put sa Eliette Mouret, s kojom je imao dvije kćeri, Isabel i Arabel. Eliette je bila s njim do kraja njegova života, u Austriji, 16. srpnja 1989 u 81. godini.

Dakle, tri puta ženjen, i dva puta razveden. Ipak, Ivan Pavao II mu je bio osobno  dao pričest u samoj Bazilici Sv. Petra 1985, na samu Svetkovinu Sv. Petra i Pavla. 

 Tražio sam, ali nisam uspio naći što je bilo s njegovim dvjema prvim ženama, npr. da li su bile već mrtve pri sklapanju trećeg braka, da li je treći brak onda bio sklopljen u Crkvi, i sl. Ali ono što znamo o von Karajanu jest da je bio praktični zen budist.

Vjerovao je dakle u reenkarnaciju duše; i on bi radije u orla, da može lebdjeti nad dragim mu austrijskim Alpama. A ipak sve to nije branilo da mu Ivan Pavao II osobno dadne pričest. Ako može von Karajan, zašto ne na tisuše i tisuće tolikih? Zašto se onda čuditi što u praksi se čini ono što je navodno proturječno po crkvenikm pravilima? Ipak, tu je razlika između Ivana Pavla II i Franje. Prvi je napisao Familiaris Consortio i za tolike nekomotnu encikliku Veritatis Splendor, dva svečana dokumenta koja su teorijski da tako kažemo tražila drugo od onog što je sam Ivan Pavao II učinio spram von Karajana. Franjo je otišao dalje: u Amoris Laetitia je teorijiski otvorio mogućnost onome što je prije bilo zatvoreno i zaključano.

No, pitamo se, gdje su onda bili Burke i Cafarra, i slični njima? Problem je mnogo dublji nego što sada izgleda.

Pogledajmo sada i "teorijski" problem vezan za Ivana Pavla II. Radi se Kodeksu Kanonskog Prava, odobrenog od njega samog 1983. Konkretno, članak 844 § 4: "Ako se radi o smrtnoj opasnosti ili, ako se prema sudu nadležnog biskupa ili Biskupske Konferencije radi o nekoj drugoj teškoj potrebi, katolički ministri mogu dopušteno administrirati ove iste sakramente (radi se i o Euharistiji) također i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi isti ne mogu pristupiti nekom ministru iz vlastite zajednice i kad budu spontano tražili sakramenat, pod uvjetom da ispovijedaju katoličku vjeru prema tim sakramentima i da budu dobro pripravni." 

Koji je ovdje problem? U tome što se ne traži od nekog konkretnog npr. protestanta da prvo pristupi u Katoličku Crkvu, i onda se pričesti. Nije dovoljno izraziti samo "katoličku vjeru" u sakramenat, jer prije svega to i nije "katolička vjera" ukoliko se ne vjeruje u sve što jedan katolik treba vjerovati: Bezgrješnu Djevicu, Otajstvo Crkve, Sakramente, Papino prvenstvo, itd., i to sve priznati formalnim pristupanjem u Ckrvu, makar se to uradilo i na smrtnoj postelji, pa se tek onda pričestiti. Jer primiti Tijelo Kristovo pretpostavlja biti punopravni član Crkve u prvom redu, i poslije ispuniti određene uvjete. Ukratko, ovaj kodeks daje mogućnost i ne katolicima primiti Sv. Pričest. Dovoljno da to dopusti nadležni biskup.

Slično kao što sada određeni biskupi dopuštaju pričest razvedenima i ponovno vjenčanima u opisanim slučajevima. Zašto onda drvlje i kamenje na Franju, a za Ivana Pavla II sve je u redu. U biti, gora je odluka Ivana Pavla II jer se nalazi u jednom od najformalnijih dokumenata Crkve kao što je Kodeks Kanonskog Prava. I jer dopušta dati pričest ne katolicima, dok je kod Franje riječ o katolicima.

Razlika je u tome što se moralna pitanja mnogo lakše uočavaju nego teološka, plus što Franjo djeluje kao šarlatan dok je Ivan Pavao II natupao na neki način kao svetac, mnogi su ga za života takvim smatrali. No, treba ići u srž pitanja i izdići se nad prividnost.]

***

Podsjećamo na Otkrivenje, dijelovi 13. glave: "1 I vidjeh zvijer gdje izlazi iz mora, koja je imala deset rogova i sedam glava, i na rogovima njezinim deset kruna, a na glavama ime na psovke. 2…I dade joj zmaj silu svoju i prijestolje svoje i vlast veliku. 3 I vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt, i njezina rana smrtonosna izliječi se. I sva se zemlja začudila pristajući uz zvijer. I pokloniše se zmaju, što je dao vlast zvijeri; 4 I pokloniše se zvijeri govoreći: "Tko je kao zvijer, i tko se može boriti s njom?" 5 I dana su joj usta, da govori velike riječi, i psovke, i dana joj je vlast, da čini četrdeset i dva mjeseca. 6 I otvori usta svoja, da psuje Boga, da psuje ime njegovo, i šator njegov, i one, koji stanuju u nebu. 7 I bilo joj je dano, da zametne rat sa svetima i da ih pobijedi; i dana joj je vlast nad svakim plemenom i Pukom i jezikom i narodom. 8 I poklonit će joj se svi, koji stanuju na zemlji, kojima ime nije zapisano u knjizi života Janjeta, koje je žrtvovano, od postanja svijeta. 11 I vidjeh drugu zvijer, gdje izlazi iz zemlje, i imala je dva roga kao u janjeta, i govorila je kao zmaj. 12 I vrši svu vlast prve zvijeri pred njim; i učini da se zemlja i koji stanuju u njoj poklone prvoj zvijeri, kojoj se izliječila rana smrtna. 13 I čini čudesa velika, da i oganj silazi s neba na zemlju pred ljudima. 14 I zavodi one, koji stanuju na zemlji, znacima, koji su joj dani, da čini pred zvijeri, govoreći onima, što stanuju na zemlji, da načine sliku zvijeri, koja imade ranu od mača i ostade živa. 15 i bi joj dano, da udahne život slici zvijerinoj, da progovori slika zvijerina, i učini, da se poubijaju, koji se god ne poklone slici zvijerinoj. 16 I učini, da se svima, malim i velikim, i bogatim i siromašnim, i slobodnim i neslobodnim dadne žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim; 17 I da nitko ne može ni kupiti ni prodati, osim tko ima žig: "ime zvijeri ili broj imena njezina."

Otac Berry objašnjava 13. Poglavlje Otkrivenja ovim riječima: “Zvijer koja se podiže sa zemlje je lažni prorok – prorok Antikrista. Naš Božanski Spasitelj ima predstavnika na zemlju u osobi Pape kojem je On dao potpunu moć za naučavati i vladati. Jednako će Antikrist imati svog predstavnika u lažnom proroku koji će raspolagati puninom sotonskih za obmanjivati narode.“... Dva roga označuju dvostruki autoritet – duhovni i vremenski. Kako je označeno po sličnosti sa jaganjcem, prorok će se vjerojatno ustoličiti u Rimu kao neka vrsta antipape u vrijeme vakancije papinskog prijestolja označene ranije. Ali  izabrani neće se dati zavesti; oni će se sjećati riječi Našeg Gospodina: 'Onda, ako vam netko kaže: Ovdje ili ondje je Krist, ne vjerujte im.'“

Slijedeća misao je jako bitna: “Sljeditelji Antikrista biti će obilježeni žigom imitirajući time znakom kojeg je Sveti Ivan vidio na čelima slugu Božjih. To znači da će Antikrist i njegov prorok uvesti ceremonije koje će biti imitacija Sakramenata Crkve. Doista, postojati će potpuna organizacija – crkva Sotone ustanovljana kao oporba Kristovoj Crkvi. Sotona će prisvojiti sebi mjesto Boga Oca; Antikrist će biti čašćen kao Spasitelj i njegov prorok zauzeti će mjesto Pape. Njihove ceremonije biti će falsifikacija Sakramenata i njihova magična djela predstavljena poput čudesa...“ (Otkrivenje Sv. Ivana, O. Sylvester Berry).

***

13. svibanj 2017. Obratimo pažnju na scenarij oltara pred Fatimskim Svetištem. Dominira crna pogrebna boja oltara i svijeća. To nikad nije bila crkvena tradicija. Prije liturgijske poskoncilske reforme svećenici su na misama zadušnicama nosili crne haljine, ali oltar nikad. Upečatljiv je i lik "uskrslog Isusa". Ali to nije Isus. To je Ikar, gnostički lik osobe koja se svojim snagama uspinje "Bogu" ili samospoznaji. Vrlo omiljen masonski lik. Pogledajte mu i grudi. Kao da bi bile ženske. Motiv prisutan kod masonskog lika Bafometa, u isto vrijeme "muško" i "žensko". Svjedočanstvo sotonskog porijekla rodne ideologije.

Osim toga, svaki svijećnjak ima tri cvjetne krune:

ukupno 18 = 3 x 6. Smijete se? Ništa prijatelju nije slučajno. Oltar je naručen po određenoj zamisli. Koji znaju masonsku nomenklaturu interpretiraju ovaj čin kao Kristov pogreb.  Drugim riječima, to je njihovo naviještanje (pretendiranog) Kristovog poraza. To jest, radi se o slavlju dokinuća Vječne Žrtve. Ovo je u direktnoj vezi onoga što se odigralo u Salamanci. Priprema se dakle dokinuće Misne Žrtve. Ono što proizlazi nakon toga, to je imitacija sakramenta o kojoj govori O. Berry.

Ali i ovdje ne zaboravimo da je udar na Katoličku Misu izvršen protestantizacijom novog rituala Novus Ordo Missae, uvedenog 1969. Esencija Mise - obnavljanje Jedine Žrtve na Kalvariji - je zasjenjena potenciranjem aspekta banketa. Sama struktura i bitne misne molitve i rubrike su ranjene. Na neki način konfiguracija mise je postala kao neka gromada stavljena na rub litice; naslon ruke može je poslati u ponor. 

A i to nije Franjino djelo, već Pavla VI. Onog istog koji se molio u jednoj prostoriji unutar sklopa UN pred ovakvom nekakvom vrstom "oltara".

Opažamo da je crn kao onaj stavljen pred Franju u Fatimi.

***

O. Berry nije jedini u modernim vremenima koji je pisao bitnosti figure Pape, i onomu što očekuje papinstvo u posljednja vremena. Jako je dubok i na daleko sagledljiv Kardinal Henry Manning, koji je imao značajni doprinos u vrijeme Prvog Vatikanskog Sabora:

“I začuh glas drugi s neba, koji je govorio: Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete dionici grijeha njezinih, i da ne primite od zala njezinih!” (Otk. 18, 4) Cardinal Henry Manning govori o Papinom izlasku iz Rima: “Autoritativni crkveni pisci govore nam da će se u posljednje vrijeme grad Rim vjerojatno otpasti od Ckrve i Kristovog Vikara; i da će Rim ponovno biti kažnjen, jer će se on udaljiti od grada; i sud Božji pasti će na mjesto gdje je jednom Kristov Vikar vladao svjetskim nacijama. Jer, što čini da Rim bude svet, već prisutnost Vikara Isusa Krista? Dopusti da se Kristova Crkva udalji od Rima, i Rim neće biti ništa više u očima Božjim od starog Jeruzalema. Jeruzalem, Sveti Grad, izabran od Boga, bio je srušen i progutan požarom jer je razapeo Gospodina Slave; i grad Rim, koji je bio sjedište Vikara Isusa Krista kroz 1.800 godina, ako otpadne od vjere, kao nekadašnji Jeruzalem, pretrpjet će sličnu osudu…” (Aktualna kriza Svete Stolice, Kardinal Henry Manning)

“Otpad grada Rima od Kristovog Vikara, i njegovo razorenje od Antikrista, mogu izgledati kao nove, neubičajene misli mnogim katolicima, i zbog toga mislim da je dobro podsjetiti na tekstove najeminentnijih teologa. U prvom redu, Malvenda, koji izričito piše o ovoj temi, dijeleći mišljene sa Ribera, Gaspar Melus, Viegas, Suarez, Bellarmino i Bosius, prema kojima će Rim otpasti od vjere i udaljiti se od Kristovog Vikara i vratiti se starom paganismu. Prema riječima Malvende: 'Sam Rim zadnjih dana svijeta vratiti će se svojoj staroj idolatriji, moći i carskoj veličini. Izbaciti će svog Papu, otpasti će od kršćanske vjere, teško će proganjati Ckrvu, proliti će krvi mučenika više nego ikad, i porvratiti će staro stanje raskošnog bogatstva, ili čak i većeg nego što su imali za vrijeme prvih vladatelja'.” (Manning)

Početak dvadesetog stoljeća sadržavao je akumulaciju antiklerikalnih nakana snažno započetih Buržoaskom Revolucijom 1789. Situacija je bila došla do kritične točke, nešto što jedan sveti papa poput Sv. Pija X nije mogao ne vidjeti. Doista, po njegovoj smrti uslijedila je nesrazmjerna katastrofa Prvog Svjetskog Rata, koji nije bio ništa drugo do početak perioda ratova, čije je prividno zatišje došlo krajem Drugog. Naličje Evrope će se potpuno izmjeniti, i u drugoj polovici dvadesetog stoljeća izgledati će kao da će sam pakao ustanovljavati zakone u svakoj zemlji. Ovo čemu smo danas svjedoci, ovom institucionaliziranom poroku koji se slavi, kojeg vladatelji svijeta naređuju da se slavi i časti kao jedan novi svjetski kult, jest doista sodomsko-gomorska situacija pred njihov zator. Doista, riječi Sv. Pija X u Enciklici E Supremi (1903), imaju dimenziju autoriteta i proroštva:

[Ponosni, na što? Razvrat se proglašava krepost. " I vidjeh zvijer gdje izlazi iz mora, koja je imala deset rogova i sedam glava, i na rogovima njezinim deset kruna, a na glavama ime na psovke." Deset rogova predstavlja deset đavolskih izvrtanja deset Božjih zapovijedi; sedam okrunjenih glava predstavlja sedam glavnih grijeha predstavljeni kao vrline.]

“…I kako se može očekivati nestati će kod većine ljudi svako poštovanje prema Vječnom Bogu, i nikakvo poštovanje Volji Svevišnjeg u javnom i privatnom očitovanju – dok će se koristiti svaki mogući napor i sredstvo za razoriti potpuno sjećanje i poznavanje Boga.

Kad se razmatra sve ovo, ima dobrih razloga za strijepiti da ova velika perverznost nije drugo nego samo uvod, i možda početak onih zala koji su rezervirani za posljednje dane; i da se već možda nalazi u svijetu ‘Sin Propasti’ o kojem govori Apostol (II Sol 2, 3). Takva je, doista, lukavost i jarost korištena na svim stranama u proganjanju religije, u borbi protiv vjerskih dogmi, u ovom bezobraznom pokušaju iskorijenja i uništenja svih odnosa između čovjeka i Božanstva! Nasuprot, kako je i označeno od samog apostola kao znak Antikrista, čovjek se usuđuje s beskonačnom drskošću staviti se na mjesto Boga i, da tako kažemo, učini od Vasione hram u kojem će on sam biti štovan. ‘On sjeda u hram Božji, pokazujući se kao da bi bio Bog’.” 

To je ono čemu je svjedok naša generacija. Relativno lako je izučavati prošlost. Teško je kad se povijest piše preko tvojih leđa, možda čak i tvojom krljvu.

"Ali onaj tko ustraje do kraja, taj će se spasiti." Gospodine, daj nam milost ustrajnosti.

Završna misao: makar članak odražava zatorno djelovanje Franje u Crkvi, misao vodilja ovog osvrta bila je predočiti da ova izvandredna kriza u Crkvi nije samo njegovo djelo, već je ljuta završna točka kriznog perioda formalno započetog Drugim Vatikanskim Saborom.