Bog je rekao: "et ne nos inducuas in tentationem"; "... i ne uvedi nas u napast..."

[U studenom je izdana u Italiji polemična knjiga "Il Papa Dittatore" (Papa Diktator), čiji se autor krije iza pseudonima Marcantonio Colonna. Knjiga ide putem bestsellera i vrlo brzo se počela prevoditi na druge jezike. Na jedva 130 stranica govori - po svemu sudeći na osnovu dobro informiranih i bliskih izvora (da li je autor bio jedan od svjedoka?) - o "Tajnoj pripovijesti o najvećem i beskrupuloznom tiraninu među papama modernog vremena". Bergoglio je prikazan za ono što jest iza zatvorenih vrata: neprimjernog govora, osoran i drzak prema bliskim podređenima; nasuprot nasmješenom i "poniznom Papi" kakvim ga mediji prikazuju i kakav se on sam prikazuje pred njima.]

Eto, Jorge se odvažio i na to: mijenjati će tekst Očenaša. Doista, ono što predlaže već je napravljeno u Francuskoj a i u Španjolskoj prije više od trideset godina. Kao i tolike druge stvari, a sad kad je već eksperiment nametnut tu i tamo, onda mu stave "zvanični" pečat.

To je poznata sociološka metoda "Overtonovog prozora", tj., prvo se pojedinačno proturi jedna ideja koja bi općenito mogla biti neprihvatljiva, ali već plasirana tu i tamo gubi dojam "ekstremnosti" te s vremenom postaje općom praksom.

Takvim nekatoličkim, ne vjerskim metodama služili su se od Koncila na ovamo. Prvo neki biskup proturi jednu ideju ili praksu koja bi općenito bila neprihvatljiva (Bože moj, što radi ovaj u Njemačkoj, ili onaj u Nizozemskoj!, itd.) - ali "Papa" u Rimu to ne zabranjuje. Kako to može biti?, pitali smo se tada. A onda neka trpeća dobričina, s vjerojatnom dobrom nakanom - ko je onda mogao misliti da je Stolica uzurpirana! - kaže ti: "ama Papa bi to zabranio, ali se boji šizme", i sl. Rezultat: danas se usred predrage i zadrte Hercegovine, koja je mnogim hrvatima pojam čvrste vjere, pričešćuje na ruku "k'o s poslom" - i oprostite na izrazu. Ali tako se nekako i ponašaju. Drsko, i uzdignutog lica k'o Juda kad je išao poljubiti Gospodina. Danas je tako postalo opće prihvaćeno da se proslijedi na način radikalno drugačiji od onog koji je vrijedio do pred Drugi Vatikanski Sabor, bolje reći liturgijske "reforme" nakon istog. Onda je pričest bila obavezno i liturgijski propisana primiti samo na koljena i u usta, plus sve druge liturgijske temeljne razlike koje su postojale u Tradicionalnom ritualu. Vjekovna i vjekovna Tradicija, nastala logičnom primjenom vjerskog razmišljanja - primaš Boga, Tjelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom! - bačena je u stranu i zbrisana potezom pera. Užas! I poslije se pitamo otkud toliko nesreća i ratova na svijetu, i ove najezde zla i zlih ideologija! Kako neće biti kad se Bog vrijeđa u tolikim crkvama? Pogledajte svetu povijest Starog Zavjeta koja nam je napisana za opomenu. Što se događa sa Božjim narodom? Svaki put kad bi napustio Božji put, bio bi kažnjen, i to teškim kaznama. Samo nakon obraćenja Bog bi se smilovao.

Stoga i pišem toliko o ovim stvarima, jer je ovo najbitnije što postoji. Od ovog ovisi sve. Jer ako se Bog vrijeđa, nema blagoslova.

Posvetimo se sada temi naslova članka. Prvo trebamo jasno staviti do znanja: Isus Krist, Bog i Čovjek, doista je rekao "i ne uvedi nas u napast". Jer ako Bog to doista nije - i to baš tako! - rekao, onda ništa u Evanđelju nije istina. Ništa ne bi bilo onako kako se reklo, "kako su nam rekli", već nekako "drugačije". I mi to sad trebamo da otkrijemo! To će nam sad Franjo otkriti, i mi ćemo to bolje znati nego svi sveci i svetice prije nas, svi Crkveni Oci i Učitelji!

Evanđelje se je provo propovijedalo usmeno, a onda i ne tako puno kasnije od početka propovijedanja, počolo se ostavljati na pismeno USMENA PREDAJA I PROPOVIJEDANJE APOSTOLA. Jer u Crkvi uvijek je prvo Tradicija, a onda Pismo. Jer Pismo je plod Tradicije. Sveto Pismo je pismena potvrda onog što su Apostoli učili. I baš zbog toga, Apostoli su mogli provjeriti je li to što je kasnije napisano, još za njihovog života (dvojica od njih bili su Apostoli i Evanđelisti), baš tako kako je i bilo.

Svakako, nastalo je mnogo i apokrifa. Ne malo od njih pobožnih spisa, ali koje su Apostoli odbacili kao neistinu, makar sadržavali izvesne navode koje su odgovarale činjenicama. Ali sadržavali su poneku grešku, i bili su odbačeni. Npr., u nekim se navodilo kako su anđeli pravili stol dok bi se Sv. Josip molio Bogu, pored nekih drugih ispravnih stvari. Ništa od toga nije bilo priznato, jer ono što griješi u jednoj stvari, griješi u cjelini.

Evanđelja su stoga bila povijesno i autoritativno provjerena više nego bilo koji drugi povijesni dokument. Plus što je nadahnuta riječ Božja.

I u Evanđelju jedno od centralnih mjesta zauzima "Gospodnja molitva" Oče naš. Kako su to dakle Evanđelisti i Crkveni Oci i prevodioci tretirali? Bolje nego li zenicu svog oka! To je čistije od najčistije suze na svijetu.

I o tome su Crkveni Oci, koji su čuvali Predaju koja im je dolazila od Apostola (prvi Crkveni Oci sežu do učenika Sv. Ivana Apostola i Evnađeliste), razmišljali i tumačili vjerno čuvajući suštinu koja im je prenesena. Ne samo "suštinu", već i detalje.

Njihov jezik kulturne komunikacije bio je latinski i grčki. Kad su htjeli reći "stol", "kruh", "mnogi", "svi", "ući", "izaći", "tijelo", "duh", "napast", i sve ostalo, koristili su upravo te riječi koje su samo mogle biti jednoznačno shvaćene. Nije bilo tako popularne "dvoznačnosti" ili cinizma danas tako popularnih.

Crkva je kroz stoljeća vjerno održavala taj način razmišljanja i tumačenja. Svjedok toga je i "Rimski Katekizam" koji je sastavljen nakon Tridentinskog Sabora po nalogu Sv. Pape Pija V. U istom, cijelo četvrto poglavlje posvećeno je Gospodnjoj molitvi. A "šestoj prošnji", tj. "i ne uvedi nas u napast" posvećeno je kojih 11 stranica formata A4. Iz istog poglavlja značajan dio koji daje pravo značenje riječi "uvesti u napast":

"1. Što znači "napast"? Napastovati znači probati nekoga s ciljem da se dozna od njega neka istina, pitajući ga za to neku drugu; zbog toga prvi cilj svakog napasnika jest saznanje. Bog ne napastuje nikoga s ovim ciljem, jer on je sveznajući, sve je otkriveno i vidljivo njegovim očima (Hebrejima 4.13). Međutim može se desiti nekada da se preko onog što netko istražuje od druge osobe, traži neki dalji cilj, bilo zao, bilo dobar.

a) Traži se dobar cilj kada se iskušava krepost nekoga, na način da pokazana i poznata (ta krepost ili vrlina), bude čašćena i stavljena za primjer za oponašanje drugima; nešto što samo odgovara Bogu (Ponovljeni Zakon 13.3), koji pritišće svoje križevima i siromaštvom, za iskušavanje njihove strpljivosti i da bi mogli poslužiti drugima kao modelima kršćanskog života. Na ovaj način iskušavao je Bog Abrahama (Postanak 22.1) i Tobiju (Tobija 12.13).

b) Traži se zao cilj kada se uvodi ljude u grijehe ili njihovu propast; što je đavolska rabota, i zbog toga je zvan "napasnik" u Svetom Pismu (Matej 4.3). Za tu svrhu mu služe, osim unutrašnje pobude, naše sklonosti i strasti, kao i vanjske natuknice svih mogućih vrsta pogodnih i opriječnih događaja, te iskvareni ljudi (među kojima su protestantski heretici, sjedeći na katedrama smrdljivih nauka).

2. Što znači "biti uveden u napast". Kaže se da smo uvedeni u napast kad padnemo pod njom, što se može dogoditi na tri načina:

a) Kada popustimo pod, ili prihvatimo ono zlo na koje nas je netko naveo kušajući nas. Na ovaj način Bog ne uvodi nikog u napast, jer Bog nije nikome razlog njegovog grijeha (Poslanica Sv. Jakova 1.13).

b) Kada onaj koji bi mogao izbjeći da padnemo u napast, to ne radi. Makar, ipak, ne bio on koji napastuje. Na ovaj način dopušta Bog da budu napastvovane pobožne i pravedne duše, ali da ne napusti one koji se oslanjaju na njegovu milost. Ipak, treba imati u vidu da je običaju Svetom Pismu izraziti ovo božansko dopuštenje terminima koji izgledaju ukazati na pozitivni Božji čin, kao "otvrdnuti srce" (Izlazak 4.21; 8.3), "zaslijepiti srce" (Izaija 6.10), "predati niskim požudama" (Rimljanima 1.26-28); zbog čega takvi tekstovi trebaju biti shvaćeni, ne kao da bi Bog u njima učinio ono što se kaže, već samo da je to dopustio.

c) Kada zlorabimo na našu propast iste blagodeti primljene od Boga, rasipajući očevo naslijeđe poput rasipnog sina, živeći bahato i dajući oduška našim zlim strastima (Luka 15.12-14). Primjer toga je, prema proroku Ezekijelu, sam grad Jeruzalem, koji se nagrađen svim mogućim dobrima i uvećan božjim darovima, zanimao samo za poročno i slijepo uživanje u preobilnosti ovozemaljskih dobara, napuštajući nadu i svaku misao o nebeskim bogatstvima (Ezekijel 16.)."

Vidiš dakle, Franjo i Franjini, kako su pravi teolozi tumačili "Oče naš" vjerno Predaji. I njihovo tumačenje bi potvrđeno za sva vremena autoritetom pravog Pape - a ne k'o ti -, i uz to svetog Pija V. Jesi li vidio kako su ovo pametno sročili, a? Zato nisam htio ni dodati ni oduzeti ni slovce. Čemu? A i bila bi uvreda Bogu. Ta podigao je Bog u svoje vrijeme pametne i svete ljude da to u dlaku objasne i istaknu.

Pravom vjerniku samo to treba prihvatiti i u život sprovoditi.

A ti razaraš sve, što ti god padne pod ruku. Bog i ovo sve dopušta, čekujući da te iz same Crkve otjeraju s mjesta koje ti ne pripada. Ovo je kušnja svima nama, i molimo Boga da što prije završi.

Ali zašto ovo Franjo čini? Mogli bi sročiti razlike uglavnom na ovaj način:

1. Molitva izašla iz Božjih usta predstavljena je kao "krivo prevedena". Ako je to krivo prevedeno, onda to znači da je Crkva bila u zabludi dvadeset stoljeća. I ako je tu bila u zabludi, onda je u zabludi svugdje. Upravo to hoće "Franjo reformator": opravdati svaku moguću promjenu.

2. Ova gesta znači da su Crkveni Oci, Pape i sveci, bili tako glupi da nisu mogli shvatiti da "Bog ne uvodi u napast".

3. Onda dolazi Franjo-heroj! On će nas osloboditi zablude i pokazati pravo kršćanstvo.

4. I najvažnije: mijenjaju se riječi izašle iz samih Božjih usta. To se je osilio reći Franjo. U suštini prikriven je napad na samog Boga. Franjo prikazuje da je "Božje ono što on tumači", makar bilo i različito onom što se kroz stoljeća naučavalo.

Dolazimo tako do nove religije: religije Drugog Vatikanskog Sabora, gdje je izvanredno učiteljstvo jedna stvar, a autentično druga; gdje Bog daje zapovijedi, a Franjo dozvolu da ih se ne vrši. Dolazimo do izrugivanja Katoličke vjere!

Ali protiv istog izrugivanja, sjeti se rugonjo:

"A bilo je i lažnih proroka u izabranom narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast. Mnogi će poći za njihovom razuzdanosti. Zbog njih će se kuditi put istine. U svojoj će vas lakomosti kupovati izmišljotinama. Njihova je osuda već odavno pripravna njihova propast ne drijema." (2 Petrova 2.1-3)

"Obećavaju im slobodu, a sami robuju propasti, jer pobijeđeni robuje pobjedniku". (2 Petrova 2.19)

"...na koncu vremena pojavit će se izrugivači," (2 Petrova 3.3)

To od strane Sv. Petra, dok je još bio na zemlji. A sa strane Sv. Petra kad je sa neba, s nebeskom Crkvom potvrdio anatemu i prijetnju navedenu na koncu Tridentinstkog Sabora (Kanonska Pisma, 1546):

"(Kanonske Knjige su) Novoga zavjeta: četiri evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu; Djela apostolska koju je napisao Luka evanđelist; četrnaest poslanica apostol Pavao (jednu) Rimljanima, dvije Korinćanima (jednu) Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, dvije Solunjanima, dvije Timoteju (jednu) Titu, Filemonu, Hebrejima; dvije apostola Petra, tri apostola Ivana, jednu od apostola Jakova, jednu apostola Jude i Apokalipse Ivana apostola. 

Ali ako netko ne prihvati, kao svete i kanonske, sve spomenute knjige sa svim svojim dijelovima, kako su ih navikle čitati u Katoličkoj crkvi i kako su sadržane u starom latinskom izdanju vulgate; i svjesno i namjerno prezirati prethodno spomenute tradicije; neka bude anatema."

Katolička glazba, i ona koja to nije. Razlozi

 "Tota pulchra es Maria" (Prekrasna si, Marijo), je drevni kršćanski himan, iz četvrtog stoljeća. Stavljamo ga na čast Bezgriješne čiju svetkovinu danas slavimo:

S gregorijanskim notama:

Latinski tekst je:

Tota pulchra es, Maria,
et macula originalis non est in te.
Tu gloria Jerusalem, tu laetitia Israel, tu honorificentia populi nostri.
¡Oh! María, virgo prudentissima, mater clementissima,
Ora pro nobis, intercede pro nobis ad Dominum Jesu Christum.

Prijevod:

Prekrasna si, Marijo,

i mrlje grijeha nema na tebi.

Ti slavo Jeruzalema, ti radosti Izraela, ti 

čast roda našega.

Oh! Marijo, djevice prerazborita, majko milosna,

Moli za nas, zastupaj nas pred

Gospodinom Isusom Kristom.

Ovdje se dotičemo nekoliko pitanja. Zašto latinski? Jer je jezik rimskih mučenika gdje je Sv. Petar, prvi Papa i sam mučenik, ustanovio svoju katedru. Svi katolici na svijetu izražavamo jedinstvo vjere jednako vjerujući, jednako misleći. 

Jer jednako mislimo, jednako i govorimo, jer jezik izražava misao. Isti jezik, ista misao, isti osjećaji, ista vjera.

Jezik vjere i kulture. Leibniz još 1686 piše osnove diferencijalnog i integralnog računa "De geometria recondita et analysi indivisibilium atque infinitrum"; Netwon godinu kasnije svoja otkrića u mehanici i diferencijalnom računu "Philosophiæ naturalis principia mathematica".

Crkveni Oci su pisali svoja djela na latinskom i grčkom, biblijskim jezicima koja su poznavali u detalj (sada kaže Franjo da Oče Naš nije dobro preveden! - o tome kasnije) kao da bi im bio rođeni jezik, a na neki način i jest bio toliko su se služili sa njim.

To je također dovelo do toga da je Crkva bila ogromna sila makar bez oružja, od koje su moćnici strijepili. Još nakon drugog svjetskog rata, Crkva koja je u istoj tragediji izgubila mnogo svoje djece, ponovno se obnavlja i diže jaka i prkosna.

Trebalo se je obračunati sa Katoličkom Crkvom. Ni ratovi ne mogu sa njom. Staljin prezrivo pita: "A koliko divizija ima Papa?", ali Crkva ostaje, prkosi i jaka je. 

Ne može se je pobijediti izvana. Treba napraviti prevrat iznutra. Tu dolazi uloga Drugog Vatikanskog Sabora.

Što je bila ona glazba, što su bile one riječi, što je bio onaj nebeski dojam? Ono što ide usporedo s vjerom, s katoličkom vjerom i ritualom.

Ona muzika ne razumije se bez svog rituala, bez svoje mise. Ono je bila božanska glazba, za Božji obred. 

Jer Misa je Žrtva.

Svećenik, in Persona Christi Capitis (u Osobi Krista Glave Crkve), prinosi Ocu Žrtvu Boga Sina u Duhu Svetom. Isus Krist je dakle i Svećenik i Žrtva.

Misa stoga traži ozbiljan i dubok čin, duhovno ganuće posebno svećenika, a i svakog pojedinog vjernika. Misa je centar povijesti, jer je to Krist, jer je to njegova Žrtva na Kalvariji.

Katolička glazba je stoga morala ići u skladu sa tako nadnaravnim, trascedentim činom. Lex orandi, lex credendi - zakon molitve, zakon je vjere. Ritual mora odgovarati vjeri, vjera ritualu.

Zato je 1969 nastupio neviđeni napad na Katoličku Misu od kojeg su anđeli na nebu ostali zapanjeni od užasa. Misa Novus Ordo koja se tada uvela i nametnula, se protestantizirala. To jest, "protestantizirali su je". Izražava više "Gozbu" nego "Žrtvu". Govori se o "blagovanju", o "bratskoj gozbi". Budući čovjek i zajednica ("Crkva" kako kažu) dolazi na prvo mjesto, i svećenik se okreće zajednici, "narodu". Budući da je misa "gozba", glavno je pričestiti se. I budući je isključivo gozba, logično je pričestiti se "na ruku".

Potrebno je i "podučiti" vjernike o tome. Thomas Cranmer, Nadbiskup Canterberija u doba Henrika VIII i anglikanskog otpada, sam prihvaćajući prekid sa Rimom davao mu je "teološku" potporu. 

Učio je: "budući je misa gozba, neka oltar bude od drveta, jer na drvetu se objeduje, a na kamenu žrtvuje". Znao je on dobro što radi. Jednako je odobravao da se kamenje koje se koristilo za oltare katoličkih crkava upotrijebi za stepenice anglikanskih crkava. Tako će vjernici gaziti po njima pri ulasku u crkvu. Gaziti će na katoličku vjeru, dakle, prihvaćajući svoj izum.

I budući je zajednica na prvom mjestu zajednica, što god više "štimunga" budemo napravili, to bolje. Zbog toga i urnebes karizmatske obnove i sličnih "duhovnjaka" u "poskoncilskoj Crkvi".

Katolička glazba upućuje na vjeru i osnažuje razum. Zato je tako dostojanstvena. Poskoncilska muzika je disko muzika, jer godi osjećaju. Pogledajmo jedan od karizmatskih skupova i njihove pjesme i pjesmice:

O kojoj je muzici riječ?

To je muzika Boba Dylana. To je svirka ugođaja i sterilne mašte.

To nije katolička glazba, prijatelju. Bježi od toga. Budi vjernik kako Bog zapovijeda.

P.S. Zaboravih: zašto "Slavo Jeruzalema, radosti Izraela"? Jer je (Katolička) Crkva (sačinjena od vjernika iz svih naroda) Novi Izrael, a ne Židovski narod koji je odbacio Krista.

Šprdnja sa Bergogliom u rimskim crkvama

 Life Site News prenosi informaciju danu od italijanskog vatikaniste Marca Tosatti o listićima koji su se pojavili u subotu 2 prosinca u rimskim crkvama:

Na njima se poziva na molitvu za "Papu Franju", ali u biti je njegova žestoka kritika i sarkazam. Nakane krunice na koju se pozivaju vjernici su:

1. Da se Rim vrati vjeri.

2. Da Gospa bude ispred Lutera.

3. Da vjera bude ispred politike.

4. Da Pannela i Bonino ne budu više stavljani za primjer.

5. Da Papa govori prije sa kardinalima nego sa novinarima.

6. Da Papa ne progoni svećenike i redovničke zajednice koje mu se ne sviđaju.


7. Da Papa ne šuti pred onima koji napadaju obitelj i život.

Kratko ćemo komentirati ove točke.

1. Očito je da se radi o listićima koji proizlaze iz krugova sklonih Bratovštini SPX. Jer Papa ne treba da se obrati, već utvrdi u vjeri katolike. S druge strane, ova točka se odnosi na vrlo česta odstupanja od vjere Bergogliovih javnih i privatnih stavova.

2. Odnosi se na svetogrdnu poštansku markicu koju je izdao Vatikan povodom 500 godina od Luterove "reforme". Na njoj su Luter i Melanchton ispred Isusa na Križu, umjesto Gospe i Sv. Ivana. Đavolska bljutovina:

3. Odnosi se na stalna Bergogliova uplitanja u politiku, posebno u stavovima aplaudiranim od ljevice i "naprednjaka", kao na primjer pitanje migracije, i s.

4. O Panneli i Bonino pogledajte ovdje na ovom blogu.

5. Odnosi se vjerojatno na kardinale koji su podnijeli "Dubia" i koje Bergoglio ignorira više od godinu dana. Dvoje ih je već umrlo.

6. Odnosi se - izemeđu ostalog - vjerojatno na Franjevce Bezgrješne čiji je red razoren, a osnivač O. Manelli negdje u pritvoru. O. Manelli je počeo slaviti tradicionalnu latinsku misu.

7. Na primjer, Bergoglio nije ni riječ rekao povodom susreta obitelji u Italiji prije par godina. Mnogi su to vidjeli. Vidjeti također članak o Paglia kojeg je stavio na čelo Pontificijske Akademije za Život).

[Bergoglio, ovo ne zaboravljamo (sjetiti ćemo se ovog)]

Herzl, Pio X, i Franjo

Osnivač modernog sionizma, Theodor Herzl zatražio je audijenciju kod Sv. Pape Pija X u kojoj ga je molio za priznanje od Crkve Židovskog naroda. Ovo mu je bilo odgovoreno:

"Židovi nisu priznali Našeg Gospodina, prema tome mi ne možemo priznati Židovski narod."

Dakle, odgovor nije bio političke, već teološke, bolje reći vjerske naravi.

[Franjo na grobu Theodora Herzla pri posjeti Izraelu. "Papa Franjo doći će u Izrael iduće nedjelje, gdje ima nakanu učiniti simboličnu gestu izvinjenja zbog povijesne nepravde napravljene od Vatikana prije 11o godina", informirao je krajem šestog mjeseca 2014. izraelski medij Arutz Sheva.]

Poruka "Violiniste na krovu"

 "Violinista na krovu" (poveznica za pjesmu "Tradicija")  je film snimljen prema istoimenom američkom mjuziklu iz 1964. Dobrim dijelom se snimao u ono vrijeme (1971) i u Hrvatskoj. Uz mnoge nominacije i  nagrade osvojio je 3 Oskara (za kinematografiju, zvuk i originalnu muziku). 

Ono o čemu želimo privući pažnju jest o mentalitetu mnogih židova koji je prikazan na filmu, ali prikriven i "uljepšan". Naime, ruski židov Topol želi dobro udati svoje tri kćerke. Međutim, prva se udaje za (židovskog) siromašnog krojača. Što ćemo? Barem je židov. Otac prihvaća.

Druga se udaje za jednog židovskog boljševika. Ide iz ljubavi s njim čak u Sibir, gdje je ovaj prognan. Vrijeme odvijanja radnje je Carska Rusija, početkom XX stoljeća. Prikazuje se carska operacija "Pogroma" uperena protiv židovskog utjecaja na stabilnost režima. Film je osuda "antisemitizma", ali je činjenica da su boljševici na veliko radili protiv Rusije. Pitanje je: tko je bio progonjen? I tko je pao na koncu?

No, vratimo se sadržaju filma. Treća kćer se udaje za ruskog kršćanina, i tu se događa ono bitno: otac ne prihvaća, nikad, da mu se kćer udaje za jednog kršćanina.

Može dakle Marks, ali ne Krist. To je poruka "Violiniste na krovu". I još na kraju, ipak muž zadnje kćeri odluči ići s njom i pratiti obitelj svog punca u Poljsku u izgnanstvo, zbog solidarnosti pred "antisemitizmom". Kršćanin uvijek treba da se osjeća kriv za sve što se radi prema židovima.

Usput, obratimo pažnju na tradiconalnu pregaču koju nosi Topol. Na što vas podsjeća?

Nije zgodno pobornicima Međugorja hvaliti se zaštitom Kardinala Schönborna

 Da je Kardinal Schonborn veliki podržavatelj međugorskog fenomena, poznato je. Posjetio je samo mjesto ukazanja:

Susretao se sa vidiocima u više navrata:

Neki su čak bili i pozvani u Bečku katedralu da ništa manje nego tamo imaju viđenja i prenose vjernicima "Gospine" poruke:

Zar je katolička vjera stvar nekih medijuma? Same ove zgode su duboka uvreda vjeri. Sad tamo neki bogataš pilji u zrak i on prenosi kao nešto, kao neke poruke ostalima! Da li ste vi svjesni ove katastrofe, ovog skandala, ovog urnebesa! A to mu se (Kadinalu) računalo u pohvalu. Fratri u Međugorju bili su presrećni da su cvjetali:

Konačno velika potvrda i podrška! Doista, mimo ljudske, nikakva druga.

Pazite!, blago sam upozoravao jednom prilikom jednog fratra, Schönborn nije baš neprikosnoven. Samo što se moj sugovornik nije ustao sa stolice: "Znaš li ti da je on bio iza redakcije katekizma!" Nije bilo lako nastaviti razgovor jer su se riječi vraćale nazad kao eho nad dolinom.

Probati ću stoga drugom taktikom, kažu da slika vrijedi više od tisuću riječi. Onda, predočiti ćemo nešto što može nekome lakše otvoriti oči.

Prošlog petka, 1/12/2017, spomenuti kardinal je dopustio (i to rado, prema viđenju) da se u katedrali kojom upravlja održi "liturgijsko slavlje" u čast Svjetskog Dana AIDS. Ne samo dopustio, već i sam učestvovao u istom. Presjedavao.

To je hula na Boga. Za te ljude se nije molilo, niti pozivalo na kajanje (plus što je "molitva" bila "ekumenska", to da ne fali, jer kad bi tako bilo možda im onda skup ne bi valjao). 

I tu još nije kraj. Na molitvi su bili prisutni, kako kaže ova simpatična vijest na slovačkom "zloglasni homoseksualec Gerry Keszler", najpoznatiji austrijski gay aktivista, organizator jedne od najvećih homoseksualnih proslava u Evropi, Life Ball. 

Gerry je stari  Schönbornov prijatelj s kojim je također bio prošle godine na događaju. Obratimo pažnju kako Schönborn vidljivo nosi znak solidarnosti sa homoseksualcima, dok istovremeno i također očigledno prikriva križ.

Ove godine bila je tu i "Conchita", transeksualac koji je prije par godina pobijedio na Euroviziji.

Nažalost, takvo je stanje. Ne radi se o širenju neke privatne sramote ovog ili onog. Schönborn je javna ličnost, i ono što on čini dalekosežno je, i ništa slučajno. Bolje je dakle ne podičiti se takvom "podrškom", i spustiti malo loptu na zemlju.

Na koncu, pitamo se, zašto osobe kao Schönborn podržavaju Međugorje? Potrebno im je da "ima svijeta", da se vidi da ima netko iza njih. Jer čisto liberalnim strujanjem ostadoše sami, osim možda tu i tu praćeni kakvim ljevičarem i "naprdnjacima". Ali to ne izgleda (!) baš "crkveno". Zato su im potrebni naizgledni konzervativci s kojima će napraviti tu i tamo kakvu sliku, a nakon toga oni će nastaviti svojim pravcem.

Tako se desi da konzervativni vjernici - oni koji mole krunicu, svećenici koji nose crkveno odijelo ili redovnici habet, održavaju moralnu pristojnost i slično -  budu stavljeni de facto u službu liberala a da o tome previše ni razmisle. 

Prodaja robova u Libiji: zahvaljujući Obami, Hillary, Francuskoj, Engleskoji i NATU uspostavljana iskonska islamska tradicija

 Ono o čemu mediji šute jest ukazati na potrebno sredstvo ponovnog uspostavljana robovlasničke prakse u Libiji: to su spomenuti Obama, Hillary, te prvenstveno Francuska i Engleska.

Tako postaju potrebno sredstvo stare islamske prakse (inače još uvijek prisutne u drugim islamskim zemljama). Jedan od najčuvenijih muslimanskih robova bio je i sam Miguel de Cervantes. 

Nakon bitke na Lepantu protiv turske flote, krstario je Sredozemljem boreći se protiv arapskih gusara još četiri godine. Pri povratku u Španjolsku pao je u zarobljeništvo 1575, u kojem je ostao do 1580 kad je bio konačno otkupljen. Sačuvali su mu život jer su mogli za njega dobiti dobre novce. Tada je naime bio operativan kršćanski red "Milosnika" kojima je bio cilj otkupljivanje kršćanskih robova.

Kao i uvijek, masonske lože su promicale "crnu legendu" prema kojima su optuživali katoličke zemlje za ropstvo, prvenstveno Španjolsku, dok su oni vršili kupnju i prodaju robova u samoj Sjevernoj Americi dobro ugazivši u XIX stoljeće.

Kao što su optužovali katoličke kraljeve za genocid u Južnoj Americi. Dok je dovoljno pogledati pučanstvo u istoj i vidjeti koliko mulata i mestiza ima među njima, uglavnom već prema kojoj državi skoro većina stanovništva. Jer su se španjolci ili ženili s njima ili brinuli za njihov opstanak i obrazovanje. 1595 Filip II daje zakon prema kojem se nije mogao zarediti niti jedan svećenik u Limi (Peru) ukoliko ne bi govorio "quechua", jezik domorodaca. Samo državni službenici imali su obavezu znati španjolski. 

Dok su s druge strane anglosaksonski puritanci, kalvinisti i općenito protestanti prosto zgazili preko domaćih indijanaca od kojih je jedva trag ostao. Čuveni indijanski "kriminalac" "Bik koji sjedi" bio je kršten od katoličkih misionara. A janki su ih pokrčili k'o korov.

 [Tatanka Iyotanka, "Bik koji sjedi", s križem na prsima. Kršten od francuskog isusovca Pierre Jean De Smet. Tatanka nije htio govoriti engleski iz prkosa, ali je naučio francuski]

Nikakvo čudo stoga što stoka pomaže stoci protiv svega što valja i što je vrijedno. "Vaša borba nije protiv sila ovog svijeta, već načela koji vladaju ljudima" - to jest protiv zlih sila, napominje Sv. Pavao. 

Upravo to možemo da vidimo i osvjedočimo se i u našim danima koje nam je suđeno živjeti. Zbog toga, borba je samo istinom uz Božju pomoć koja neće faliti.

Podsjetimo se tek da znamo još jednu o Muhamedu, da što ih više mogne napustiti njegovu zabludu.

"Za islamsko razdoblje, najraniji književni dokazi koje imamo (o praksi ropstva) su hadizi (izreka proroka). Muhammed se obratio jednom novom obraćenom [na islam] arapinu: "Ban Al Asfar, da li bi htio djevojaka?" Ne samo da su se bizantske ropkinje tražile za kalifat i druge palače (gdje su neke postale majke budućih kalifa), već su također postali uzorom tjelesne ljepote, domaćeg gospodarstva i profinjenih postignuća. Tipična bizantska djevojka koja je zanosila maštu pisca i pjesnika, imala je plavu kosu, plave ili zelene oči, čisto i zdravo lice, lijepe dojke, nježni struk i tijelo koje je poput kamfora ili poplave blistave svjetlosti." (Arab-Byzantine Relations in Early Islamic Times (ed. Michael Bonner, Burlington: Ashgate Publishing, 2004), 240, 248.)

To je i zašto muslimani na zapadu posebno traže plavuše da bi ih ponizili i na njima proglasili svoju "pobjedu".

Ono što Slobodan Praljak nije učinio dobro

 Olako se počelo zvati Slobodana Praljka "mučenikom". Stanite braćo. On je mučen, ali nije mučenik. Podignuti ruku sam na sebe nikada nije dobro! Hrabro je branio svoj narod kad nije htio dopustiti živjeti u muslimanskoj državi, pod stegom "Islamske Deklaracije" Izetbegovića. Tu je on heroj, kao i toliki koji su dali živote za odbranu svog doma, vjere i tradicije. Imamo pravo na život. Imamo pravo da ovdje ostanemo. Hrvati nisu došli iz vana u BiH. Tu su više od milenijuma, i nisu prihvatili kao Cerićevi preci "Tursku kao majku" za lonac čorbe i komad bolje zemlje.

Hrvati su bili prisiljeni živjeti u brdima kroz stoljeća, zatvarajući vrata svojih slamarica dračom po turskom naređenju, jer su tako bili nalik onom što su bili po njima: vukovi.

[Hrvatski katolici u Bosni, krajem XIX stoljeća]

Nehtjeti živjeti u muslimanskoj državi je nešto najnaravnije i logičnije moguće, osim pitanja vjere, koje potrebu diže na trascedentni nivo.

Prema tome, tu je Slobodan Praljak učinio što je trebao: braniti svoj dom. Ali oduzeti život sebi, to nikad nije dobro. U prošlom članku pozvao sam na molitvu za njegovu dušu, jer samo je Bog sudac i nitko ne zna što se odvija između duše i Boga u zadnjim časovima. No, ne može se uzdizati ili hvaliti čim samoubojstva. Nikako, jer ono što je loše nikad ne služi za bilo koji navodni "dobar cilj". Cilj opravdava sredstvo kod komunista, konspiratora, muslimana - koji na primjer mogu lagati za prevariti protivnika, čak i nositi križ na prsima ili jesti svinjetinu, itd. Ali kod kršćana, ne.

Drugu stvar što Praljak nije dobro učinio jest njegova navodna odluka za razasuti pepeo njegovog tijela u raznim krajevima Hrvatske.

Kršćanin treba željeti sahraniti svoje tijelo, i tako naložiti. Koji ga nadžive, trebaju mu tijelo sahraniti u zemlju, ne spaliti ga. To je, kao jednu od toliko drugih pogubnih stvari, dopustio Pavao VI u slučaju kad se "ne dovodi u pitanje vjera u uskrsnuće". Sramotan običaj. Previše se ustalio kod kršćana. Ako ti se mota ta misao u glavi, brzo je napusti. Sveta je odredba sahraniti pokojnikovo tijelo i brinuti se o grobu naših predaka. To je živa uspomena za buduća pokoljenja, kao i u ne malom smislu čin vjere.

Žalim ovu odredbu Slobodana Praljka. Pokoj mu duši, ali ne slijedite ga u ovim stopama.

Još nešto. Ovim sudskim presudama vlada Zapada se pokazuje onim što jest:planirano uništenje kršćanskog porijekla i tradicije. Predaju Evropu Islamu. Nekome je potrebno uništiti njen identitet da bi sa njom radio što hoće. Na našim prostorima prije tri decenije započeli su podsticanje sukoba između srba i hrvata. Bolje reći od prve polovine XX stoljeća. Hrvati i srbi nisu povijesni neprijatelji. Do XX stoljeća nije bilo ratova među nama. Nepovjerljivost, gledanje s ramena jedni na druge, to da. Ali, zar toga nema i među istim narodima? Zar toga nema i u obiteljima, bračnim parovima, djecom i roditeljima?

Naš sukob je rak rana Balkana. Ne zagovaram nikakvu "novu Jugoslaviju" ili slično, ali mi moramo surađivati pred smrtim neprijateljem, a to je Islam. (Jer pogledajte što upravo neprijatelj sprema: govori se o podjeli BiH, ali tako da se pripoji s ostalim djelovima gdje postoji izrazit muslimanski živalj: Sandžak, Kosovo, pola Makedonije. Žele stvoriti veliku muslimansku zemlju u srcu Balkana. Hrvatska i Srbija, nekad osovine od Alpa do Grčke, sada su tjerane u kut manjih regionalnih država. Njihova ovisnost može postati još većima ukoliko se ne trznu.)

Hrvatska politika tu je potpuno promašila, sigurno vođena i stranim pritiscima. Uopće ne znaju, ne žele znati što je Islam. Pomažu našim neprijateljima da nam zabodu nož u leđa.

Evo što je Islam, objasniti ću ti. I ja sam na to gledao naivno do 92. Ali onda, kad ono poče, zapitah se: zašto se muslimani ovako ponašaju? I, da ne pitam ovog ili onog, posegnuh za Kuranom kojeg pročitah od korica do korica. Još imam i nakanu svladati osnovne riječi i izraze iz arapskog. Nepobitno, jedan je od najvažnijih jezika današnjice. Shvatio sam sve. Oni se ponašaju tako, jer im to Kuran nalaže. Oni su vjernu Kuranu i glavnim hadizima, Muhamedovim primjerima i životu.

Što se je desilo nedavno na Sinaju, pri za tolike neshvatljivom ubojstvu 305 muslimana sufija? Nije to neshvatljivi ni teroristički napad. To je čisti muslimanski napad. Sufiji - jedna od najmanje ratobornih muslimanskih sekta - su za njih jedna vrsta heretika. Da se upozna mentalitet sufija može se posegnuti za Andrićevom kratkom pričom "Smrt u Sinanovoj tekiji" ili klasičnim "Derviš i smrt" od Selimovića. Ustvari je jedna vrsta gnosticizma pomiješanog sa Islamom, bolje reći partikularnom interpretacijom Islama.

[Ples derviša u Turskoj. Nasilno padanje u zanos. Gnostička tradicija "uzdizanja" duha ljudskim naporom.]

Zbog toga čisti muslimani to ne dozvoljavaju. Tako je od Muhameda pa na ovamo. Od samog početka su se nametali najradikalniji musilmani, to jest oni koji vjerno slijede Muhamedov nauk.

A koji je taj nauk? Sv. Pavao u Poslanici Galačanima upozorava: "Ako bi i anđeo s neba sišao i navijestio vam neko drugo Evanđelje suprotno onom koje sam vam navijestio, bio proklet".

Upravo to se događa sa Islamom. Navodno Arhanđeo Gabrijel, šest stoljeća nakon što je Djevici Mariji navijestio da će roditi Sina Božjega, Spasitelja svijeta, "dolazi ponovno" taj isti arhanđeo da pouči Muhameda o "putu spasenja".

Što je dakle Islam? To je đavolska tvorevina.

A sami više sekularizirani muslimani iz BiH i svugdje, neka se pripreme. Ukoliko ne ostave taj nauk i ne suprostave mu se, i oni će biti konačne žrtve kao i ovih 305.