Protestantizam i satanizam NWO odražen na fresci katedrale Terni-Narni-Amelia (Italija). Freska odobrena od ondašnjeg biskupa i danas Nadbiskupa Vincenzo Paglia, Predsjednika Pontificijske Akademije za Život

Prvo moramo predočiti kontekst. Trećeg ožujka ove godine LifeSiteNews dao je jednu informaciju, koja da nije sto puta provjerena i bez realne potpore snimki, videa i opetovano posvjedočenih informacija još od samog početka zbivanja događaja, čovjek ne bi vjerovao. Doista, naučeni smo već na dosto toga, ali ovaj udes je tako gadan i odvratan, tako bezočan da je mjera besramnosti i drskosti koju vrše potpuno slobodno i bez ikakvih posljedica na svoje položaje izvjesne kljućne osobe na visokim položajima u Crkvi, prvenstveno u Zapadnoj Evropi. A doista, Italija, Njemačka, Austrija,... prednjače u tome.

Dakle, još 2007-me godine (za vrijeme Benedikta – iznenađenje?), ondašnji biskup Terni-Narni-Amelija (na sto km od Rima prema Perugia) dao je u unutrašnjosti katedrale oslikati fresku koja je sotonsko bljuvanje na Isusa Krista, Crkvu, katoličku vjeru i moral. Freska je ova:

Idemo po redu. Freska želi prikazati Isusa Krista koji nosi mreže pune homoseksualaca, bludnika i bludnica, transeksualaca, narkotrgovaca sve do jednog  golih i polugorlih u značajnom erotičnom tonu. Pretpostavlja se da u takvom stanju idu u nebo, i da će tamo nastaviti sa svojim ljubakanjem – i ostalim.

Freska je bila naručena od samog biskupa Paglia kako rekosmo 2007. Deset slikara se prijavilo na natječaj, na kojem je od istog biskupa odlučeno dati autorstvo argentinskom slikaru Ricardo Cinalli, poznatom po slikanju ljudskih tijela. Spomenuti ćemo usput da je Ricardo neprikriveni homoseksualac. Svakako, biskupu to nije bio nikakav problem, kao ni Velečasnom Fabiju Leonardis, od biskupa zadužen za kulturnu baštinu biskupije.

Ovdje su surove činjenice za činjenicom, prvo prema slikarovim komentarima djela prikazani na dojnjem videu (na španjolskom i italijanskom); videu koji je dio programa objavljenog na televiziji, nakon toga preko same analize djela i na koncu prema karijeri koja je slijedila biskupu Paglia – trenutno je Predsjednik Pontificijske Akademije za Život. Prethodno Predsjednik Pontificijskog Vijeća za Obitelj (uzdignut istovremeno na čast nadbiskupa za vrijeme Benedikta) – pod njegovim nadzorom je bio Susret Mladih u Krakovu prošle godine. Odmah nakon toga – na Veliku Gospu 2016., imenovan je za Pontificijsku Akademiju za Život.

Jako su značajne pojedinosti dane od samog slikara (dolje video, na italijanskom i španjolskom):

«Raditi s njim bilo je fantastično, iz ljudske i profesionalne perspektive», istaknuo je Cinalli italijanskoj La Repubblica (ljevičarski i antiklerikalni list) u ožujku prošle godine. «Nikad, kroz četiri mjeseca u kojima smo se viđali skoro tri puta svakog tjedna, Paglia nije me pitao da la vjerujem u spasenje. Nikad nije bio  doveo u neugodnu situaciju.»

 «Tu nije bilo detalja koji bi se izveo slobodno ili slučajno. Sve je bilo analizirano. Sve je bilo diskutirano. Oni (Paglia i Leonardis) nikad mi nisu dopustili raditi na moju ruku.»

Podcrtajmo ovo: nije tu bilo detalja napravljenog bez volje i odobrenja Paglia i Leonardis. Sve, svaka sitnica je tu napravljena uz izričito traženje i volju, i potpunu suglasnost biskupa i velečasnog zaduženog za kulturnu baštinu. A sad pripazi na sljedeće:

Sam biskup prikazan je polugol u jednoj mreži. U sjetilnom – nazovi erotičnom – zagrljaju sa skoro golim bradonjom čija je samo stražnjica napola pokrivena lepršavom i dosta uskom plahtom.

Dok je velečasni s druge strane iste mreže, potpuno gol – vlastito mu bedro prikriva intimne organe -, u erotsko senzualmom izrazu lica, tugaljivog pogleda zapaljenom ognjicom poroka. Na ramenu mišićavog tijela ucrtano strijelom probodeno srce i na njemu riječ: «amore», «ljubav».

S obzirom na Oca Fabia Leonardis, ističe Cinalli da se radi (bolje reći radilo, jer je preminuo kratko vrijeme nakon završetka freske) o vrlo «otvorenom» čovjeku, ali nije htio reći da li je bio homoseksualac ili ne: «Otac Fabio je bio potpuno otvoren čovjek. Ne spada na mene reći da li je bio homoseksualac ili ne – to nije bitno, ali njegova otvorenost je bila apsolutna.»

Erotika i porok, usred katedrale. I to bljuvotinu dao je oslikati biskup Paglia. Kad ovo vidiš, čovjeka počne gušiti i mora sjesti. Suze bi potekle, a od zapanjenosti ne može još ni jedna da teče.

Ali nije samo bljuvotina. Tu je i bogohula. Tu je i psovka i pogrd Imena Božjeg usred katedrale. Jer, rekosmo, svaki je detalj bio razmotren od Paglia y Leonardis. Kao i oni vezani za navodni lik Spasitelja: motiv za lice uzet je od lokalnog frizera, «jer ljudi imaju tendenciju za vidjeti lice Kristovo previše muževno», citirajući slikara Cinalli. To jest: treba vidjeti Isusovo lice ženkasto, umiljeno poput ženskog... ili s prizvukom homoseksualnog izričaja. Da li je i frizer bio sodomskog nagnuća, to ne znamo, ali je deklarativno tražen zbog njemu svojstvene eksteriorizacije. Ali kako su doznali za njega? Biće da se u izvjensim krugovima upravo komentiraju izvjesni vanjski dojmovi, vrsta i ton perja, i slično. Jer nije baš lako naći «nekog frizera s takvim i takvim izričajem».

Pri tom, nadodana je i druga hula Bogu: kroz prozirnu tkaninu na tjelu navodno prikazanog Spasitelja naziru se spoljni organi. Usred crkve uz odobrenje biskupa i velečasnog.

Cinalli je htio prikazati i akt prodiranja spolnim organima – koristim ovaj žargon jer se ne radi u biti o seksualnom odnosu, seksualni odnos u skladu s naravi počiva na smislu svrhunaravnosti čovjeka, dok korištenje spolnih organa u ovoj ili onoj perverznoj aktivnosti je nešto sasvim drugo - među prikazanima u mrežama, ali tu je jedino naišao na crvenu crtu Paglia i Leonardis. «To mi – dakle slikar je imao nakanu - nisu dopustili, jer – komentira Cinalli razloge koje su mu dali Paglia i Leonardis – nije ni potrebno.». A zašto nije ni potrebno? Jer, srećo moja, to se pretpostavlja. To jest, pretpostavlja se da će i dalje – u nebu! – biti slobodni za «ljubav».

Ovdje vidimo dodatnih točaka i sa Islamom; naime, «vjerni muslimani» na nebu imati će na raspolaganju kojih 70 djevica s kojima će moći uživati svaki «dan». I nakon svakog odnosa ponovo će biti «djevice» i tako opet «sutradan» moći biti ponovno razdjevičene na slast i uživanje dobrom muslimanu. Samo ova slika i stavka koju zastupa Islam dovoljna je da se cijela ta religija – previše je zvati je tako – svrsta u bijedni apsurd, besmislenu sektu i zamaglenje razuma.

A evo, nešto slično zastupaju Paglia i Leonardis ovim djelom. Doslovce prenosi Cinalli njihov stav: «Biskup i O. Leonardis... rekli su mi da oni ne smatraju da bi bilo neophodno dći do tog ekstrema za manifestirati slobodu koju čovjek, u biti, ima u ovom svijetu i u sljedećem.» S druge strane logično je da je tako: jer isti je autor Muhamedove priče o nebeskom uživanju muslimana s djevicama, i biskupove i Leonardisove ideje o ovakvoj nekoj «slobodi» u budućem vijeku – taj autor obiju ideja je đavao.

No, makar ne bilo prikaza spolnog prodiranja, Cinnali priznaje u razgovoru s La Repubblica da su osobe u mreži prikazane u erotičnom značenju. «U ovom slučaju, prikazane osobe nemaju - u smislu eksplicitnosti – seksualnu nakanu, ali da erotičnu.» I još nadodaje, da ne bi bilo mjesto sumnji: “Mislim da je erotični aspekt najistaknutiji među osobama u mreži».

Napomenuti ćemo završavajući komentare ovog (ne)(zlo)djela da je stav Crkve o homoseksualnosti totalno jasan i kategoričan: radi se o jednom od četri tradicionalna grijeha (pored pobačaja, uskraćivanje plaće radniku i eksplotaciji siromaha) koji viču sa zemlje Bogu za osvetu. To jest: Bog kažnjava nacije i pojedince koji promiču ova zlodjela. Takav je nauk Crkve do pred naše vrijeme (posebno predkoncilski period); «Katekizam Katoličke Crkve» iz 1992 makar podjsetio na četiri tradicionalna grijeha koji vape Bogu za osvetu, ublažuje  osvrt na homoseksualnost. Istina, ne krije se da je teški grijeh i navodi se da je homoseksualni čin «suštinski neuredan» i da «ne može biti opravdan pod bilo kojim okolnostima», ali se ne potcrtava njegova posebna težina i posljedični zaziv Božje kazne. To je «negativna» teologija za današnje standarde i ako treba prikriti istinu za ne biti manje popularan ili prihvaćen od svjestkih kriterija, neka bude tako.

Sveti Toma Akvinski je pojasnio svojom genijalnom preciznošću izuzetnu teškoću ovog grijeha: ne radi se tek o «bludu», koji je doista teški grijeh, ali nije protunaravan. Dok je homoseksualnost perverznost seksualne relacije – to u biti i nije, već perverzno korištenje spolnih organa – koja ide protiv naravi i Božje zamisli prema čovjeku. To je duboki razlog posebnog stupnja ovog grijeha: jer ide protiv Božjeg nacrta za ljudsku narav. Drugim riječima, ovim grijehom nanosi se posebna uvreda Bogu, osim čovjeku.

Dodatne iznimne posljedice ovog djela

Da je u određenim povijesnim trenucima bilo izuzetnih nereda u Crkvi i među klerom, to nećemo kriti. Ali postoji jedna ogromna razlika koju ćemo brzo pojasniti. Prvo, podsjetiti ćemo na jedan nevjerojatno težak period u Crkvi s obzirom na raširenje sodomizma među klerom: kraj XI stoljeća. No, Bog je tada dao podignuti Svetog Kardinala Pietro Damian koji se s potpunom odlučnošću i ogromnom energijom suočio s tim problemom, tražeći njegovo definitivno istrebljenje. Sv. Damian je autor poznate knjige Liber Gomorrhianus (Knjiga Gomore) u kojoj označuje a) posebnu težinu tog grijeha, b) zahvaćanjem istim djela klera i c) borbu i istrijebljenje ove užasno sramotne situacije. Navodimo par misli Sv. Damiana:

«Ovaj porok ne može se uopće porediti s bilo kojim drugim, jer sve nadmašuje preko svake mjere. Ovaj porok je smrt tijela, gubljenje duše; zarazuje tijelo, gasi svjetlo razuma, izgoni Duha Svetoga iz hrama srca, čini da uđe đavao podstrekač razvratnosti; potiče na greške, ozlijeđuje sposobnost intelekta za istinu, varajući je; priprema zamke onom koji hoda, zatvara okno rupe  onom koji padne u nju; otvara Pakao, zatvara vrata Raja, transformira građanina nebeskog Jeruzalema u stanovnika paklene Babilonije: siječe člana Crkve i baca ga požudnim plamenovima upaljene Gehene.»

Ali i:

«Ali ako se ti doista poniziš, klicao bih iz sveg srca u Gospodinu zbog tvog duhovnog preporođenja. Kad bi jedno istinsko i tjeskobno kajanje udarilo u dubinu tvoje duše, ja bih mogao s pravom radovati se beskrajnom radošću...»

Zamjera Sv. Damian starješinama olako gledanje spram kažnjavanju ovih grijeha. Ne dozvoljava ređenje onih koji prakticiraju sodomiju i zahtijeva da se izbace iz svećenićkog staleža ili redovnika već zaređene homoseksualce. Također osuđuje blud kleriga s djevojkama, časnim sestrama, bludnicama i sa životinjama. Posebno je strog i prezriv prema biskupima uvučenim u sodomiju sa svojim podređenim, prema svećenicima homoseksualcima koji koriste ispovijed za odriješiti jedne druge, te prema klericima koji bi održavali grešne odnose s adolescentima.

Vidimo dakle, da otkad je Crkve i čovjeka, grijeh se uvuče. Gdje je onda razlika između vremena Sv. Damiana i današnjeg, između onih biskupa koje on prezire i grdi, i Paglia koji daje da ga slikaju nagog na katedralnom zidu?

U tome što se u ono vrijeme grijeh krio, a u ovom i u ovakvim slučajevima koje danas razmatramo, grijeh se ističe kao da bi bio neka krepost! Ne stide se grijeha, i još se prkose svime time! I još blabunjaju o nekoj tobože «slobodi» na onom svijetu!? Doista, ovi neredovi izgubili su svaki stid.

Najgore je što još nismo završili sa svemu ovom. Jer ono što bi bilo za očekivati jest da vjernici uđu u ovu katedralu i isprskaju cijelu fresku tako da ne ostane ništa od ove grozote. Žalimo se – i s pravom – na tolike bogohule koje siju lijevo i desno ateisti i antikršćani na cijelom svijetu, ali najgora bogohula jest upravo ova: koja proizlazi iz «naših» redova. A s pravom nam leti misao na sud Sv. Ivana kad veli: «izašli su od nas, ali nisu naši». To je «sinagoga sotone».

Doista, freska je prouzročila gnjev među vjernicima i Cinalli je strepio da bude uništena nakon dovršenja... ali biskup Paglia to nije dozvolio!

I tada, red za redom, događaju se neshvatljive stvari za Katoličku Crkvu. Biskup Paglia je ne samo stavljen pod upitnik, već i doslovce i jednostavno unaprijeđen, baš tako: imenovan je nadbiskupom 26. lipnja 2012 od Benedikta XVI te Predsjednikom Pontificijskog Vijeća za Obitelj (!?). Još prje toga – sjetimo se da je freska dovršena 2007-me – konkretno 2009-te imenovan je Predsjednikom Biskupske Konfrerencije Umbrije. 2011-te bio je među prvim članovima novoosnovanog Pontificijskog Vijeća za Novu Evangelizaciju (ha, ha, ha – smijem se; rugam se, ali boli me kako se prljaju crkveni pojmovi. Ovo je smijeh podsmjeha i prezira prema agresorima naše vjere.). Drugog veljače 2013-te bio je nasljeđen na biskupiji od apostolskog administratora Ernesta Vecchi, ali ni on nije htio izbrisati fresku.  

Paglia ide dalje. Tek dva dana nakon toga dao je polemičnu izjavu prema kojoj bi Država trebala priznati neka prava ne oženjenih parova, također ukljujući i homoseksualce. Tko da se čudi ovoj izjavi nakon ove – potpuno realne makar s drugog ugla - slike njegove biografije? No, digla se buka u katoličkom tisku – tada je njegova freska bila zataškana praktično van biskupije Terni – na ove riječi, našto je Paglia rekao da mu je žao što je bio tako (a kako bi drugačije trebao biti?) shvaćen, ali nije opovrgao svojih riječi. Kako se onda čuditi što civilne vlaste donesu zakon o istospolnim parovima i njihovim «pravima»? Eto, to je bilo djelo našeg Predsjednika Papinskog Vijeća za Obitelj.

I sada prijatelju moj, dok je isto Vijeće bilo pod predsjedništvom nadbiskupa Paglia, organiziran je pod njegovom palicom Susret Mladih u Krakovu. I koji je materijal davao Paglia tvojoj djeci, koju si ti slao u Krakov da budu s Bogom i dadnu svjedočanstvo vjere? Evo, ovakav materijal im je dao, dovoljno plastičan da se jasno vidi koliko su ovaj čovjek i njemu slični opsjednuti seksom (pažnja, nepristojne slike):

[Koja je potreba praviti insinuacije na ženske grudi preko ovog voća ovako pripremljenog? Onaj tko priprema ovaj materijal je bolestan čovjek.]

[Poslao si sina ili kćer u Krakov, i evo kojim primjerima se služe za nešto mladima objasniti o moralu. Spomenuti psihijatar ima potpuno pravo: treba ispitati autore ovog materijala.]

[Što mladi katolik može naučiti od Obame i Sarkozija? Koja je potreba za ovim?]

[Ovo je pristojno, ovo će nekome pomoći?]

[Dosta je zla u svijetu da se ovo donosi na vidjelo. Kome ova nesretnica može išta pomoći? Ni kad bi bilo pitanje: "želiš li se uključiti u neku udrugu za reintegraciju prostitutki?", pokazati ovo je bljutavo i uvrijedljivo.]

[Kao fol, uče ih o seksualnim pitanjima. Jesu li naši mladi budale?]

[Ako hoćeš mladiću ili djevojci nešto pokazati s ovim, samo ćeš im razbuditi maštu nepotrebnim stvarima. Kome je to u interesu? Ili što im je zbilja u interesu?]

[Dakle na slici se pita: koji par od ovih dvoje ima seksualni odnos? Ovo je tako pokvareno, tako bljutavo, tako idiotski, tako...]

Dati ovakav materijal mladima, u dobi kad hormoni prave požar u tjelesima unatoč što idu na Susret Mladih – jer mladi su mladi -... jest za kvalificirati to ravno kriminalu. Zbilja, kad su bio objavljen ovaj materijal, jedan psiholog je sugerirao da bi nadbiskup trebao biti ispitan u skladu s danim normama stručno nazvanim Dallas Charter, ustanovljenima radi zaštite mladih protiv seksualne eksploatacije. Dr. Richard Fitzgibbons, psihijatar koji je davao svoje usluge kao savjetnik pri Kongregaciji za Svećenike i kao pomoćni profesor na Institutu Ivan Pavao II za Studije o Braku i Obitelji na Katoličkom Sveučilištu Amerike, je otvoreno rekao: «Moja prva profesionalna reakcija s obzirom na ovaj pohotni i pornografski materijal bila je da se radi o psihološkom i duhovnom zlorabljenju mladih. Kao stručnjak koji je  tretirao svećenike koji su seksualno iskorištavali mlade, kao i žrtve seksualnog maltretiranja u Crkvi, ono što sam našao posebno zabrinjavajućim bilo je da su pornografske slike ovog programa bile jako slične onim korištenim od seksualnih zlorabljivača mladih.»

Ali Paglia zgrće i gura naprijed kao buldožer. I što ga je čekalo nakon sustreta mladih? Nagrada, eto što ga je čekalo: imenovanje Predsjednikom Pontificijske Akademije za Život i Velikim Kancelarom Instituta Ivan Pavao II. Sarkazam je još jači datumom imenovanja: na samu Veliku Gospu.

Njegova ideološka orijentacija odmah je postala očitom: nije više bilo potrebno da članovi Akademije potpišu deklaraciju vjernosti Crkvenom vjekovnom i nepromjenjivom učenju o pravu na život. 17. veljače ove godine doslovno je potvrđeno da su svi članovi Akademije dobili otkaz ostavljajući jedino samog sebe i njegovu usku ekipu na čelu praktično ispražnjene organizacije.

Kako iz svega priloženog jasno proizlazi da ga osjećaj stida ne krasi, istog dana Nadbiskup Paglia je dao izjavu u kojoj je hvalio nedavno preminulog osnivača Italijanske Radikalne Partije, Marca Pannella. To što je Marco bio dosta aktivni biseksualac, što je kroz dugo godina bjesomučno napadao katoličku vjeru i samo Crkvu, kakve to ima veze? To što se zadrto i ne popuštajući borio za legalizaciju pobačaja, «homoseksualnog braka», «prava transžendra», razvoda i slobodnih unija, zar je to važno? Toga borca za razbijanje konkordata između Crkve i Italije, Paglia je nazvao «čovjek velike duhovnosti», te da je njegova smrt «veliki gubitak, ne samo za članove Radikalne Partije, već također za našu zemlju (opaska: ovakvim 'misliocima' ne ide na ruku reći 'za našu domovinu').»

[Panella kada se borio za legalizaciju razvoda. Time se počinje. Prvo ruši brak, onda život. Kardinal Stepinac je bio rekao: "ozakoniti razvod u jednoj državi veća je pošast od rata". Dolje, Panella s velikom zastupnicom pobačaja i svega ostalog, Emma Bonino.]

I još ga u oblake uzdigao: «Njegova povijest pokazuje kako čovjek može pomoći da se povijest giba prema odbrani dostojanstva svake osobe, posebno marginiziranih. Pripada mi veliko zadovoljstvo reći da je Marco doista bio duhovan čovjek koji se borio i nadao protiv svake nade.» Zaključujući: «Moramo primiti i održati njegovu (Panellinu) vitalnost.»

Nevjerojatno kako je sažeo u samo jednom paragrafu tako bitne i karakteristične masonsko-gnostične pojmove: progres povijesti (dakle, govori se o «kolektivnoj svijesti»), vječna briga o «marginiziranima» (koji tone sve dublje i nikako da isplivaju. Ne bi li blo lijepo da se netko pobrine da prestanu to biti?) i njihovom dostojanstvu (gdje se Bog ne spominje, a još ponajmanje Isus Krist), neka «duhovnost» koja je čisto materijala i najviše kulturna, to jest naprednjačka. Održati (svakako «u društvu», to da ga Bog primi kod sebe, to ne vrijedi) i primiti (kako se to radi, preko nekog «energetskog» procesa?) njegovu vitalnost.

Doista je sposoban.

***

Na koncu, posvetiti ćemo par riječi razlogu korištenja termina «protestantizam i satanizam NWO» prisutnim u naslovu članka. U biti, doktrinalni sklop protestantizma teško se može nazvati kršćanskim. Jer ako je, i jest «Crkva stup i potporanj istine» por riječima Sv. Pavla (1. Tim 3, 15) i kako tumači Sv. Ciprijan «Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku», imajući u vidi tako značajna odstupanja protestantizma od iskonskog kršćanskog i nepromjenjenog nauka (o Djevici Mariji, Sakramentima – protestanti imaju jedva krštenje, ostalo ništa, ni Euharistije ni Svećenićkog reda, itd., o milosti i grijehu te o Papi garanciji i branitelja pravovjernosti koji prima autoritet direktno od Krista); onda zbilja protestantizam ima može se reći tek neku konceptualnu vezu s kršćanstvom. Neću kvalificirati svakog protestanta pojedinačno, do koje mjere doseže «neznanje bez krivnje» to samo Bog zna, ali o nauku se može govoriti. Njegovom skretanju i temeljnim greškama.

Bitan je stoga ovdje slijedeći elemenat, prema Luterovom postulatu: griješi koliko hoćeš, ali vjeruj i biti ćeš spašen. To jest: makar nastavio griješiti! Jer spasenje dolazi samo po vjeri. Dakle, djela nisu bitna. Osim «vjere». Zato nije mogao progutati poslanicu Sv. Jakova: «i đavli vjeruju, ali dršću». Jer «vjera bez dijela je mrtva». Obratimo pažnju da Sv. Jakov govori onima koji već vjeruju – i prema tome ne mogu ostati «samo na tome», već trebaju provesti tu vjeru u ljuvav; dok kad Sv. Pavao govori o spasenju po vjeri, govori onim kršćanima pod napasti ponovnog podvrgavanja zapovijedima Mojsijeva Zakona koji ne spašava.

Što se odražava na fresci, što se njome hoće reći? Grešnici – sodomci među najizraženijima – nošeni su od samog Isusa Krista u Nebo. Nije dakle bitno ono što čine, spasenje je za sve i nije potrebno nikakvo usklađenje čovjekove aktivnosti s Božjom voljom i zakonom.

Ali ovdje je nešto još i gore od protestantizma. Ovdje se ne prikazuje nege grešnike koji se muče i bore protiv mreža svojih poroka i koji bi molili Boga da ih spasi i oslobodi od njihovih grešnih poriva (nešto što je upravo tipično za kršćanski duh; sjetimo se prikazivanja pokore Sv. Jeronima ili anegdota iz života svetaca koji su se poput Sv. Franje bacali u snijeg usred noći u borbi protiv napasti; ili Sv. Benedikta koji se bacio u zaleđenu cisternu iz istog razloga, itd.); ne, ovdje sodomci i dalje se ljubakaju – i ostalo – pogledima i idu u nebo.

To je potpuno iskrivljenje Božje odredbe i misli. Jer Bog je naredio: „množite se i napučite zemlju“. Ono što Bog odredi, zato i dadne naravna sredstva. To jest, Bog stvara čovjeka sa sekslualnim karakteristikama muškarca i žene jer ih je namjenio za zajednički život u plodnoj ljubavi. Ono što Bog traži, to je zato jer je za to već dao sposobnost u samoj naravi. Odvojiti seksualnu sposobnost od svrhe reprodukcije jest ići protiv Božje odredbe. U tom smislu homoseksualni odnos je dijametralno opriječan Božjoj zamisli. Zbog toga to može biti samo od  Sotone nadahnuto.

I zašto «sotonizam NWO»?

Dotaknuli smo tu temu u članku „Kad su fašisti bili dobri ljudi“. U klasičnoj Grčkoj postojao je dosta institucionizirani mehanizam pripremanja političke elite.

Mladi kandidati za državno vodstvo i političke krugove još od rane dobi – od predpubertetske dobi do stasanja – bili su odgajani u posebnim školama pedagoga koji su trebali formirati njihov intelekt i posebno volju. Kontrola načina razmišljanja vršila se preko seksualne homoseksualne inicijacije. Mladić je mogao imati odnose samo s svojim učiteljem. To je uništavalo njegovu osobnost i stavljalo sve njegove sposobnosti za političke potrebe elite koja je bila ta koja je doista vladala.

Ovaj metod u nekim svojim oblicima primjenjuje se posebno u zapadnim demokracijama. Razlika je u tome što se preko komunikacijskih medija mjenja mentalitet ogromnih masa mladih. Senzualnost i lascivnost u tolikim tv programima ne samo da umanjuje osjećaj grijeha, već totalno obrće mentalitet. „Pa to je normalno“, reći će toliki na ono što prije samo par desetljeća nije bilo moguće zamisliti javno prikazivano. I prije dva desetljeća u odnosu na prethodna dva. Uvijek se rani jedna generacija, i onda se ide sa generacijom njihovih sinova.

No, takav program rada ne odnosi se samo na mase indoktriniranih televizijom. Postoje i uži krugovi gdje se pripremaju posebni članovi za sutrašnje služenje elite. Paradigmatičan je slučaj engleskog predatora Jimmy Savile.

Nakon njegove smrti, izašlo je sve na vidjelo. Ovaj humorista britanske BBC kroz skoro pedeset godina održavao je krugove seksualne eksplotacije – govorimo o pedofiliji i pederastiji – spojene sa sotonskim kultom. Mladi Tony Blair bio je u kontaktu sa J. Savile u svoje vrijeme.

I kakve ovo veze ima sa Crkvom? Bolje reći ima sa izvjesnim članovima hijerarhije. Na ovaj način oni – ti njeni oronuli članovi - na kodificiran način daju znak da su s njima u trendu.

Usred bijela dana, kao na zidu katedrale.

Ako jednog dana budemo vidjeli nekog katolika baciti  limenku crne boje s nakanom da upropasti fresku, uraditi će to i našom rukom.

Značajno je da se cijeli proces s freskom – uključujući i ne pristajanje biskupa Paglia i njegovog nasljednika na brisanje ove nakaze  - odigrao na sto km od Rima, za cijelo vrijeme Benedikta XVI, kroz šest godina.

"Budite dakle nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodni miris! A bludnost i svaka necistoca i lakomstvo neka se ni ne spominje među vama, kao što se pristoji svetima! Tako i besramnost, i ludi govor, ili nepristojne šale, što ne dolikuju, nego radije zahvaljivanje. Jer ovo neka znate, da ni jedan bludnik, ili necist, ili lakomac, a to je idolopoklonik, nema dijela u kraljevstvu Krista i Boga! Nitko neka vas ne vara praznim rijecima, jer zbog ovih dolazi gnjev Božji na sinove nepokornosti! Nemojte dakle postati zajednicari njihovi! Jer ste bili nekada tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svijetla živite! Jer je rod svijetla u svakoj dobroti i pravdi i istini." (Efežanima 5, 1-9)

Korekcija Kardinala Burke... ali samom sebi

Priznajem da je obeshrabrujuće. Očekivao sam šah mat Bergogliu, i sanjao sam s tim

ali Bergoglieu je na kraju ispao pametniji

Po svemu sudeći italijanski blog Anonimi della Croce u kojem pišu konzervativni svećenici s kontaktima u Vatikanu, jedna vrst vatikanskog WikiLeaksa, dao je za gotovo da će četvorica kardinala odustati od najavljene korekcije Franji. Doista, ta korekcija je bila najavljena za "izvjesno vrijeme nakon Bogojavljenja", i već očigledno dobro odmakli u korizmi ustanovljujemo da će od te ispravke... biti ništa.

Informaciju s ovog bloga su prenijeli na mnoge druge web stranice (Gloria.tv na primjer već sutradan, 16/03/2017) navodi razloge ovog – oprostite mi, ali na koncu ću ga kalificirati: smiješnog – ponašanja: četiri kardinala su vidjeli da ne računaju s dovoljnom podrškom.

A zašto onda se upuštaju u nešto ovakvo? Što je važnije, broj manifestanata na trgu, ili istina? Ako je nešto loše, loše je, neovisno o broju i položaju osoba koji to promiču.

Konačno, čemu govoriti više? Obeshrabrujuće i patetično. Onda, ako su već oni smatrali da nešto nije bilo u redu sa Amoris Laetitia, i da to „nešto“ može dati mjesto ničem manjem nego li profanaciji Tijela Kristovog, kako onda da taj razlog odjednom nestaje? Što je važnije od tog? Da se dođe do „šizme“? Ali ako se ne brani istina, ako se dozvoljava da se sa Petrove Stolice – nešto što se ne može dogoditi – da Tijelo Kristovo bude obešćašćeno, upravo tada je kada se nanosi preteška rana Tijelu Kristovom koje je Crkva.

Sažmimo: koja je posljedica ovog čina, ove, recimo to otvoreno: predaje? Da Bergoglio ima odriješene ruke za činiti što mu se prohtije. I sada treba vidjeti da li će se ispuniti predviđeni (najavljen od istog bloga Anonimi della Croce) napad na Euharistiju, to jest promocija jedne takve „ekumenske mise“ koja bi prema informacijama trebala služiti u isto vrijeme protestantima i katolicima (i jedni i drugi mogli bi prisustvovati istoj „misi“). To jest, ne bi bila više misa.

Radi se samo o glasinama „vatikanskog WikiLeaksa“ ili o potkrijepljenoj pretpostavci, ili još nešto sigurnije? Vidjeti ćemo. Ono što je istina jest slijedeće: ako doista Franjo nije Papa, djelovati će kao takav – anti-Papa. Neće biti tamo kao onaj tko ne bi bio Papa, i ne radio ništa štetno. Ne, ako nije Papa, raditi će kao onaj koji nije. Vršiti će i započinjati projekte koji nisu od Boga, baš kao što on i nije njegov Vikar. Ako nije Kristov Vikar, govoriti će u ime nekog drugog, i taj neće biti Krist.

Ipak, sada se budi jedna nada u izvjesnim sektorima: ta nada je Benedikt XVI. Prekinuti će svoju šutnju, misle. Braniti će Euharistiju i diće će svoj glas. Zašto, ako ne zato, je obučen u bijelo i idalje živi u Vatikanu, ako ne za ispuniti Božju misiju, ili ovo ili ono proroštvo?

31 studeni 1999. Potpisuje se Zajednička Deklaracija (između katolika i luterana) u vezi nauka o Opravdanju u Augsburgu. Zašto 31 studenog? Jer je bio 31. studeni  1517 kad je Luter zakucao svojih 95 teza na vratima crkve u Wittenbergu. I zašto u Augsburgu? Jer je bilo tamo 1530-te kad je Luter svečano proglasio da je osnovana njegova nova religija. To je kao implicitno prihvatiti da protestantizam ima nešto za vidjeti s Crkvom.

[Konmemoracija desete obljetnice Zajedničke Deklaracije. Sada također s metodistima.]

Tko je bio taj tko je učinio mogućim ovaj dogovor? Prema protestantskom „biskupu“ GeorgeaAnderson, predstavniku Evanđeličke Luteranske Crkve u Americi, osoba koja je spasila dogovor bio je Kardinal Joseph Ratzinger. „Bez njega ne bismo imali Deklaraciju“, rekao je Anderson.

U točci 15 spomenutog dokumenta se navodi:

„Samo po milosti preko vjere u Krista i njegovog spasiteljskog djela i ne na osnovu bilo koje naše zasluge, prihvaćeni smo od Boga i primamo Duha Svetoga koji obnavlja naša srca, dajući nam snagu i pozivajući nas na dobra djela.“

Klasična pozicija Katoličke Crkve jest da je vjera potrebna za spasenje (to jest, bez vjere nema spasenja), ali s ciljem da zasluži spasenje vjera treba biti praćena dobrim djelima koji odražavaju suradnu ljudske volje. Protestanti niječu doprinos slobodne volje za spasenje. Za njih samo je vjera potrebna za spasenje. Augsburški dokument uvodi jedan novi pojam: milost. Sada bi prema tome vjera zajedno s milošću bila dovoljna za spasenje. Vrijednost dobrih djela se izričito niječe. Nema je nigdje. Obratite pažnju: „potiče nas se“ na vršenje dobrih djela, ali to nije potrebno. Doista, katolički je nauk „spašava se tko je u milosti“. Ali opet dolazimo na isto: nisi u milosti ako svojevoljno ne želiš dobrim djelima pratiti vjeru koju navodno ispovijedaš. Drugim riječima ta vjera bila bi mrtva i nedjelotvorna (ni dovoljna za spasenje).

Da li će se protestanti usprotiviti jednoj ovakvoj deklaraciji? Nikako. Jer je suglasna s njihovim stavom sola fide (samo vjera). Naprotiv, daju li katolici leđa tradicionalnom nauku o opravdanju s ovakvim stavom? Da, gospodine: jer je neophodno da Vi odgovorite djelima na Božju inicijativu.

Atila Sinke Guimaraes navodi još argumenata koji precizno ukazuju na odstupanje od vjere ove deklaracije. Podsjeća na kietističke (od latinskog „biti miran“ u smislu „nepokretan“) propozicije osuđene od Pape Inocencija XI u Konstituciji Coelestis Pastor (20/11/1687):

„Br. 2. Želiti aktivno djelovati jest uvrijediti Boga, koji želi biti on sam isključivi agent (učinioc); i onda je potrebno predati se potpuno u Boga.

Br. 4. Naravna aktivnost jest neprijateljica i priječi Božje operacije i istinito savršenstvo jer Bog želi raditi u nama bez nas...

Br. 40. Može se doći do svetosti bez spoljne aktivnosti.“

Evidentno je da je protestantizam napojen kao spužva sličnim i gorim tezama. Usput može se opaziti da se ove tendencije mogu naći prisutnima i izvjesnoj mjeri među karizmaticima.

U redu dakle, tko nas je spasio od protestantizacije? Samo imaš nepovjerenja prema mladom koncilskom stručnjaku Josefu, Rahnerovom ondašnjem uskom suradniku, ili također ima problema i sa Prefektom za Kongregaciju za Vjerski Nauk u 1999?

S ovakvom panoramom, doista izgleda neposredan definitivni napad na Misu. U ovom slučaju vidim malo njih spremnih ići u katakumbe (u takvom slučaju to ne bi bile crkve gdje bi se prihzvatilo reći takvu „ekumensku misu“) za biti na Katoličkoj Misi.

Ali to je što će se trebati činiti.

Značajna teološka greška čuvenog egzorciste u vezi ekumenizma

Ne pratim blog poznatog španjolskog egzorciste Jose Antonio Fortea, ali jedan dopisnik mi je poslao pitanje gledi skorog Forteovog članka o najnovijim "ekumenskim" Franjinim aktivnostima. Prevodim uvodne riječi egzorciste:

"Danas sam pročitao vijest da će se idućeg 13. ožujka održati anglikansko bdijenje u Bazilici Svetog Petra u Vatikanu. Oni koje me poznajete, dobro znate da je ova vijest muzika za moje uši. Još jedan korak, pa opet drugi, na putu prema novoj ekleziologiji u kojoj se Nasljednik Svetog Petra pretvara de facto u glavu kršćanskih konfesija."

Članak je uveden sljedećim slikama:

Koje je ogromno teološko zastranjenje ovog što se prenosi?

To da se poistovjećuju pozdravi u vjeri Svetih Apostola Petra i Pavla, stupova Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve, sa "ekumenskim" pozdravima pretpostaljenog katolika s dotičnim šizmatikom i heretikom.

To je ogromna uvreda Katoličkoj Crkvi, poštovani Don Jose Antonio. Vi nastojite opravdati i još pri tom uzdignuti profanaciju jednog od nasvetijih mjesta za katolike, poredeći ga sa zagrljajem u vjeri dvojice Svetih Apostola.

Ne prolazi, Don Jose Antonio.

Problem je u tome što Vi smućujete tolike katolike s ovim besmislom. Za čuditi se još više, jer pored tolikih izazvanih "čuđenja" Vašim člankom (ne znam kako ih uspije toliko umetnuti u tako malo riječi), Vi pišete slijedeće u jednom komentaru:

"Točno Jamon, nadam se (nemam apsolutnu sigurnost), da sada Lefebvre i Luter razgovaraju o mnogim stvarima na nebu kao dobri prijatelji."

Vi se nadate da je Luter spašen na Nebu, nakon prokletsava i izopćenja koje je primio zbog promicanja svojih hereza i nakon što je nanio Crkvi jednu od najvećih rana u njenoj povijesti?

Doista, nevjerojatno. Nevjerojatno kako nisko može pasti kada se nasljeduje Franju. Inače, to je neizbježivo: "Ako slijepac vodi slijepca, obojica će pasti u jamu" (Mt 15, 13).

***

Vidim da dolaze vrlo teška vremena za Crkvu. Govori se o pripremanju radikalnih promjena u misalu Novus Ordo (mise na koju naš narod obično ide) koji bi dale definitivni udarac mogućnosti sakramentalne valjanosti istog. Dobro informirani italijanski blog Anonimi della Croce (izgleda se radi o blogu kojeg vode par svećenika s dobrim vezama u Vatikanu) detaljno govori o tome. Naravno, informaciju primam samo tako: kao informaciju koju treba provjeriti i usporediti sa onim što se doista događa. I, svakako, vidjeti ćemo da li će se obistiniti ono o čemu se govori, ali sve upućuje da je doista tako.

Stvari se uklapaju. Prošle nedjelje Franjo je posjetio jednu anglikansku crkvu u Rimu praveći neku vrst "službe" - ne "euharistije" - s njima. Rekao je između ostalog:

"Bio sam prisni prijatelj Biskupa Gregorz Venables, jedan bliski prijatelj. Ali ima jedno drugo iskustvo: na sjeveru Argentine instalirane su anglikanske misije sa urođenicima skupa s katoličkim misijama sa istima. I anglikanski biskup i katolički biskup mimo surađivanja, poučavaju. I kada ljudi ne mogu ići nedjeljom na katoličko slavlje idu u anglikansko, i anglikanci na katoličko, jer ne žele propustiti jednu nedjelju bez slavlja; i rade zajedno. I ovdje Kongregacija za Nauk Vjere zna za to. I činiti karitativno zajedno. I oba biskupa su prijatelji, i obje zajednice isto tako."

Ovo je na liniji ukazanog u blogu Anonimi della Croce: već je ustanovljena jedna tajna komisija sačinjena od katolika, luterana i anglikanaca koji rade na novom "ekumenskom" ritualu (to jest navodno "misi") koji bi vrijedio (!?) u isto vrijeme za sve. I štoviše, Franjo bi bio jedna vrsta Predsjednika svih kršćanskih denominacija. U tom slučaju, Novus Ordo ili bolje reći njegova reforma ne bi mogla biti valjana. Sjećate se proročanstva proroka Danijela prema kojem polovicom sedmice biti će dokinuta Žrtva? Sa uzurpirane Svete Stolice, svakako. U tom slučaju trebati će ići u katakombe za slaviti katoličku misu, predragi.

Drugi realni korak i ne tek govorkanje jest anglikansko slavljene - spomenutog 13 ožujka - u Bazilici Svetog Petra.

U sintoniji sa svom ovom montažom dolazi interju koje prije nekoliko dana daje Kardinal Coccopalmeiro novinaru Edwardu Pentinu u National Catholic Register navodno o pozicije Coccopalmeira (ili nekog drugog?) u vezi nesređenih udruženja. Objašnjava ih preko pozivanja na besmislenu analogiju sa "sakramentalnom teologijom" primjenjenoj na valjanost ili ne valjanost sakramenata. Drugim riječima, za Coccopalmeira nije pitanje da li su sakramenti "valjani" ili nisu (!?):

"Govorio sam da moramo razmisliti o pitanjima. Recimo, sve je valjano; ništa nije valjano. Možda trebamo razmisliti o ovom pojmu valjanosti ili ne valjanosti. Drugi Vatikanski Sabor je rekao da postoji jedno pravo zajedništvo makar ne bilo definitivno ili potpuno. Vidite, napravili su jedan koncept ne tako odlučujući, ili sve ili ništa. Postoji jedno zajedništvo koje je već dobro, ali nedostaju neki elementi. Ali, ako Vi kažete da su neki elementi nestali i da zbog toga više nema ničeg, Vi se varate. Postoje dijelovi koji nedostaju, ali već je tu jedno zajedništvo, makar ne bilo potpuno. Isto se može reći, ili nešto slično, o valjanosti ili ne valjanosti svećeničkog reda. Rekao sam da mislimo o tome. To je jedna hipoteza. Možda ima nešto, ili možda nema ništa - (sugerira se) studij, razmišljanje."

O čemu govori? Da možda postoji nešto što bi moglo poslužiti kao neki element valjanosti u "ređenju" kod protestanata i anglikanaca što bi moglo učiniti da njihovi "ministri" (koji u pravom smislu riječi ne postoje) slave isti kult s katolicima. Zar se ne radi o tome? Jer ukoliko već na neki način pripadamo svi "Crkvi Kristovoj" (termin koji upravo se pojavljuje u deklaraciji Lumen Gentium, br 8, Drugog Vatikanskog) makar svi ne bili katolici... zašto ne podijeliti isti kult već kad imamo nešto od te zajedničke vjere?

Radi se o tipičnom modernističkom leksiku. U tomističkoj filozofiji, filozofiji realnog, prihvaćenoj i branjenoj od Katoličke Crkve, bit nema stupnjeva. Ili jest, ili nije. Ne postoji nešto između. Ili si živ ili mrtav. Ili mačka ili zec. Ili jedna vrsta ili druga. Bog ih stvara različitima. Kao što postoje čovjek i žena, Nebo ili Pakao. Istina ili Laž. Jer ako ne, mi ne bi mogli ni misliti.

Modernistima naprotiv sve je evolucija. Pa i dogme evolucioniraju. Odatle riječi Coccopalmeira. To što je Papa Lav XIII definitivno prosudio u Enciklici Apostolicae Curae da su anglikanska ređenja "apsolutno ništavna i potpuno ne valjana", kakve to ima veze sa životom? Dogme mogu evolucionirati! Na koncu konca, ako je potreba...

Oče Fortea, Vi ćete slaviti tu "misu" kad je zapovijedi Franjo?

Oče, jednog dana trebati će reagirati. Dum spiro spero.

Izgubivši vjeru, Zapad gubi i razum

[Nismo, svakako, fideisti, to jest ne smatramo da vjera ne treba razum. Vjera je iznad razuma i prosvijetljava ga, ali razum može doći do spoznaje osnovnih istina kao Božje opstojnosti i sl. Vjera je kao svjetlo; razum je "shvaća" koliko je u stanju, prosvljetljen istinom koja dolazi od Boga po vjeri. Vjera i razum se ne protive jedna drugoj; vjera je "razumna", makar nije racionalna, to jest nije posljedica razuma. S druge strane vjera ne može biti apsurdna.

Fideizam - rakcija na Prosvjetiteljstvo Buržoaske Revolucije - osuđen je od Grgura XVI, Pija IX u Qui Pluribus (1846) i konačno na Prvom Vatikanskom Saboru (1869-70); prisutan je međutim kod protestanata i posebno u Islamu. Kod muslimana Allah može tražiti i nešto nerazumno. Veliki islamski "teolog" bio je Al-Ghazali, krajem XI stoljeća. Sljedbenik derviške i sufijske tradicije.

Međutim, bez vjere čovjek ostaje bez svjetla i razum se gubi narušen dekadentošću svog moralnog ustrojstva bez Boga. Drugim riječima, postane inteligenta životinja. Na koncu: prosti glupan. Dolje komentirani događaj svjedočanstvo je rečenom]

Kad kažem "Zapad", mislim na elitu koja njime vlada. To je financijska, sionistička i sotonska elita koja u svojim rukama ima novac i moć: banke, politika i mediji su na njihovom raspolaganju. Guše zemlje davajući lihvarske kredite za koje znaju da se ne mogu vratiti; kad htjednu, samo zatraže nazad ono što se ne može isplatiti, i nakon toga nameću svoje uvjete bilo kojoj državi.

Podržavaju ekstremne ljevičarske organizacije; što izgleda paradoksalno, jer su ove deklarativno "protiv kapitala" i sl., ali su im na usluzi, a evo kako: ekstremna ljevica je moralna gangrena za bilo koje društvo. Nisu u stanju ništa drugo učiniti do žaliti se i tražiti ideološke postavke: nesposobni za napraviti niti jedno pošteno radno mjesto, ali tražiće skidanje križeva s javnih mjesta itd. Njihova "politika", bolje reći anarhija nužno dovodi do socijalnog rasula i postaje neophodna vanjska intervencija. Očiti primjer je Grčka. Puštena u besmisleno zaduživanje socijalista, dovedena do neisplativog zaduženja. Neisplativog za Grčku, svakako. Bolje reći neisplativog s obzirom na momenat neizostavnog traženja isplate stranim bankama. Nešto što je u biti čista svojevolja istih: Japan je mnogo više zadužen i bruto i u odnosu na vlastiti dohodak, ali mu se ne traži isplata.

Posljedica: ukoliko grčki političari želi olakšicu kredita... trebaju otvoriti vrata programiranom islamskom osvajanju Evrope. Netko želi kaos, moralno opadanje Evrope, kao i gubljenje nacionalnih identiteta stvaranjem multikulturnih društava. Evropa bez identiteta nije u stanju oduprijeti se planovima Novog Svjetskog Poretka, u biti internacionalnog komunizma, to jest masa ljudi određenih za svjetski proleterijat.

Novi Svjetski Poredak, budući vođen od sotonista - sionista, imati će prijestolnicu u Jeruzalemu - zašto misliš da je osnovana država Izraela kad je iza prvog svjetskog rata u Palestini bilo jedva 10% židova? - kojemu svi ostali narodi trebaju služiti. To je Luciferova osveta Otkupitelju koji je na Kalvariji - Jeruzalemu - izvšio djelo otkupljenja ljudskog roda i gdje se rodila Crkva Božja.

No, božja je zadnja, i sotonska ludost čini zlo, ali ne može imati pobjedu. Način odupiranja Novom Poretku jest upravo: vjera življena u ljubavi. Čista vjera to je što ih izluđuje. Ako očuvaš vjeru i znadneš je prenijeti na druge, sotonska moć opada.

Znaš što ti je činiti.

Po svoj prilici internet im je izbjegao kontroli i zbog toga sada nastoje uvesti maksimalnu kontrolu i proizvesti zastrašivanje svakog tko se usudi usprotiviti se vlasnicima sustava. Doista, Orwellova 1984. odvija se pred našim očima.

***

Nešto nevjerojatno dogodilo se ovih dana u Madridu - odmah mi je bila poslana obavijest -, i ne uspijevši vidjeti odraz ove donedavno nezamislive vijesti u našim medijima, odlučih prekinuti zacrtane poslove i napisati par riječi o ovog zgodi.

Naime, ove jeseni u nekoliko španjolskih gradova homoseksualni lobby platio je ogavnu propagandu na ulicama. Plakati su se nalazili na svakoj postaji:

"Ima djevojčica s penisom i dječaka s vaginom". Poruka je čisto nametanje transeksualnosti i rodne ideologije.

Ovog tjedna - utorak 28/02/17 -, kao dobro smišljena reakcija, španjolski katolički aktivisti, članovi platforme "HazteOír", (Učini se čuti) htjeli su podsjetiti nešto najelementarnije: da upravo dječaci imaju penis i djevojčise vaginu. I ako si se rodila djevojčica, to ćeš i biti čitavog života.

Iznajmili su dakle jedan autobus i jednostavno napisali na njemu gornje riječi:

Reakcija je bila nevjerojatno brza: vlasti su zabranile cirkulaciju ovog autobusa. Vijest je otišla i preko španjolskih granica, čak se oglasila i u zadnje vrijeme vrlo aktivna oporba Trumpa; Chelsea Clinton se udostojala izraziti svoje zgražanje inicijativom:

No, najgore je ovo: sve političke stranke podržale su zabranu cirkuliranja autobusa. No, HazteOir nastojati će ići u druge gradove i hrabro je potaknuo jako dobru i potrebnu polemiku. Unatoč i političarima, i Sorosovom financiranju, i njihovim medijima dobar dio društva ima priliku progledati svojim očima. I vidjeti ogromno licemjerstvo ovog sustava. Gdje je sada sloboda govora, koju su toliko isticali?

Slobodu koriste samo za rušenje, nikad za nešto dobro učiniti. Ponovno smo to imali priliku vidjeti u slučaju dokidanja imuniteta za Le Pen. Marine pogađa u sridu: Evropa ne želi prikazati ISIL-ove masakre. Da ne bi slučajno se vidjelo što je Islam; što prijeti Evropi preko tolikih "izbjeglica"; da se ne bi vidjelo da su kršćani daleko glavne žrtve naših dana dok ta ista Evopa gleda na stranu.

Što znate o genocidu bjelaca u Južnoj Africi:

Ne, ne smijete ništa znati. Trebate znati druge stvari.