Roberto de Mattei promašuje ponovno. Deklaracija Haec Sancta (Koncila u Konstanci) nije bila potpisana od pape. I zbog toga nema paralelizma prema Drugom Vatikanskom Koncilu

Argument Roberta de Mattei (poznatog povijesničara bliskom crkvnenimtradicionalnim krugovima kritičnim prema Drugom Vatikanskom Saboru i posebno «papi» Franji) jest slijedeći: 1415-te na Koncilu u Konstanci potpisuje se Deklaracija Haec Sancta, u biti heretična jer brani tkzv. Saborski nauk, prema kojem Papa je u krajnjem slučajupodvrgnut Koncilu.

«I (Sabor) izjavljuje, na prvom mjestu, da legalno sazvan u Duhu Svetom, formirajući sveopći sabor predstavljajući Katoličku Crkvu, prima vlast direktno od Krista. Svi, bilo kojeg zvanja ili dostojanstva, pa čak i papinskog, obavezni su slušati ga u onim stvarima koje pripadaju vjeri i nadilaženju šizme i obnove Crkve, bilo u glavi koliko u njenim članovima.

Izjavljuje, štoviše, da bilo tko, bilo kojeg položaja, zvanja ili dostojanstva, pa čak i papinskog, tko tvrdoglavo odbaci ne slušati zapovijedi, odluke, odredbe ili zapovijedi ovog svetog sabora ili bilo kojeg drugog sabora legalno  sazvanog, s obzirom na ono što se  reklo ili bude reklo u budućnosti, ukoliko se ne urazumi: neka se podvrgne određenoj pokori i neka ga se kazni odgovarajućom kaznom; i neka se pristupi drugim sredstvima (ukoliko bude potreba) koje pravo dozvoljava.»

 Sabor u Konstanci, 6. travnja 1415.

Prvo opažanje koje ovdje smo prinuđeni izvršiti jest slijedeće: ova deklaracija nije se mogla još uvijek smatrati formalno heretičnom, jer «Saborski nauk» nije bio prethodno definiran kao hereza. Ali ovo opažanje nije toliko bitno.

Ono što je bitno ovdje jest da se u ono vrijeme – jedno od najžalosnijih vremena Crkve u kojem su istovremeno čak tri osobe tvrdile svaka neovisno od druge, da su Papa (samo je to bio jedan, Grgur XII), i od kojih Ivan XXIII – ne pobrkati sa Angelo Roncalli, koji je također uzeo ime Ivan XXIII 1958. - je bio vrlo brzo odbačen i označen kao antipapa od svih, ni Gregorio XII, ni Benedikt XIII (što je vrlo interesantno: bio je podržan od Sv. Vicenta Ferrera, sveca iz Valencije - u kanonskom procesu njegovog proglašenja svetim ima priznatih čakviše od 850 čudesa – koji je s druge strane aktivno bio doprinjeo prevazilaženja Šizme Zapada), nisu dalisvoj potpis tom dekretu:

„U srpnju te iste godine, u prisutnosti kardinala poslanih od Grgura XII, ponovno se otvorio Koncil (u Konstanci), i prihvaćena je Grgurova ostavka, a da nije potpisao Dekret Haec Sancta. Njegov stav, prema kojem nije dopustio da autoritet Sabora bude iznad Papinog, na koncu će biti potvrđena od narednih sabora (i papa).“

Grgur XII (potcrtavajući opet ono što je najbitnije u ovom predmetu), preko svojih delegata je potpisao druge deklaracije, kao na primjer osudu heretika Jana Husa (koji je između ostalog negirao valjanost sakramenata u slučaju moralno nedostojnih posvećenih ministra – doista apsurd i hereza, jer za valjanost sakramenata je potrebna ispravna volja, ne moralno čist život. Bog je onaj koji po svojoj moći djeluje u sakramentu; ministar to samo treba htjeti, združavajući svoju nakanu Crkvenoj. To je slikovito kao da neki portir otvara vrata riznice jednog velikana, da bi iz nje dao neki dragulj određenoj osobi. Vratar može i mrziti velikana, i nečedno živjeti, ali ako je samo voljan učiniti ono što naređuje velikan... to jest otvoriti vrata i uručiti dragulj... dovoljno je. A već će on biti suđen za nevaljal život.), itd. Sve te deklaracije su bile vjerski ispravne i pravovaljane. Ali ona „Saborskog  nauka“... ne! I zato Papa, koji je Kristov Vikar, nije je ni potpisao. Jer je Papa Kristov Vikar, a ne Sabor.

I da se udari još jedan pečat na sve ovo, sami Papa izabran na Saboru u Konstanci, sa svom jasnoćom ne potpisa Haec Sancta:

„Isti Papa izabran na Saboru u Konstanci, Martin V, odbacio je, pri završetku Koncila, ove kanonske članke, održavajući nedodirljivom vječnu katoličku vjeru u Petrovo prvenstvo i njegovih nasljednika. Bio je to vrlo poseban momenat u Crkvi kad je Papinska Institucija bila pod velikim udarom jer su se čak trojica kandidata sporili za Papinsku stolicu.“

Prema tome, de Matteiva tvrdnja:

„Martin V, izabran za zauzeti Papinsku Stolicu u Konstanci 1417.,  prinao je bulom Inet cunctas 22. Veljače 1418 općenitost Sabora u Konstanci i sve deklaracije koje je Sabor donio, makar bilo pod općenitom i restriktivnom formulom: „in favorem fideo et salutem animarum“ (za služenje vjernima i spas duša).“

jest radikalno netočna i nepotpuna.

I gledajući iz drugog kuta, iz perspektive ne povijesnih dokumenata i njihovog „crnog na bijelom“, več težinom samih zbivanja, ako ni sami Grgur XII pa ni Benedikt XIII, uza sve pritiske kojih je bilo preko svake mjere,  nisu potpisali Haec Sancta, kako će to uraditi Martin V, nasuprot svoj prethodnoj tradiciji od 1400 godina koja seže od samog Sv. Petra i Kristovih riječi? Bio bi prvi Papa koji bi to potpisao – što je nemoguće, jer onda ne bi bio Papa -, a osim toga pritisak Koncila je bio već znatno opao.  I na koncu, kako vidimo i iz povijesnih dokumenata, ta deklaracija nije bila potpisana ni od Martina V. No, vrlo je značajan propust što vrši Roberto čak niti spominjući odbijanje potpisa Deklaracije Haec Sancta od strane Grgura XII.

No, upitajmo se sada  i govorimo jasno, na što cilja Roberto de Mattei? Potpuno je jasno: na Drugi Vatikanski Sabor.

De Mattei hoće reći: tako i kako je bilo u Konstanci, tako i sada se dešava, jedan sabor može donijeti i heretične izjave.

Tako je gospodine, tako je... ali ne s Papom! Jer, i dobro to moraš znati, cijeli sabor se može prevariti... ali bez Pape.

Kazujem ti Katolički nauk.

Ali, dragi moj, ovdje nam se pojavljuje problem (svečani potpis Deklaracije Nostra Aetate, kao primjer):

“Haec omnia et singula quae in hac Declaratione edicta sunt, placuerunt Sacrosancti Concilii Patribus. Et Nos, Apostolica a Christo Nobis tradita potestate, illa, una cum Venerabilibus Patribus, in Spiritu Sancto approbamus, decernimus ac statuimus et quae ita synodaliter statuta sunt ad Dei gloriam promulgari iubemus.

Romae, apud S. Petrum die XXVIII mensis octobris anno MCMLXV.

Ego PAULUS Catholicae Ecclesiae Episcopus

Sequuntur Patrum subsignationes.”

„Sve ovo u cjelini i u pojedinostima što je u ovoj deklaraciji određeno prihvatiše oci presvetoga Sabora. I mi – apostolskom vlašču od Krista nam predanom – sve to, zajedno s časnim ocima, u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da se što je saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno.

U Rimu, kod Sv. Petra, dne 28. Listopada godine 1965.

Ja, PAVAO, biskup katoličke Crkve

(slijede potpisi Otaca)“

Sabor, s Pavlom VI, zapovijeda vjerovati i obdržavati ono što je prethodno – i uvijek – osuđeno od Crkve.

Na primjer:

“Haec Vaticana Synodus declarat personam  humanam ius habere ad libertatem religiosam.” (Ovaj Vatikanski Sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Deklaracija Dignitates Humanae; 1, 2 Drugog Vatikansog Sabora).

Dok imamo s druge strane i prethodno (i zauvijek, jer je nauk, a nauk se mjenja već prema vremenu; ako je nauk, ostaje isti, kao i čovjek. Mjenjaju se okolnosti, ali čovjek i nauk i vjera, ne mjenjaju se. Jer je “Krist isti danas, jučer i uvijeke”.):

Grgur XVI, Mirari Vos (1832): “Iz ovog izvora indiferentnosti kao rak rane proizlazi ona apsurdna i pogrešna tvrdnja, ili bolje reći, ludost, koja tvrdi i brani pod svaku cijenu i zas ve, slobodu savijesti. Ovom kužnom zastranjenju otvara sebi put, štiteći se neumjerenom slobodom mišljenja koja, na štetu vjerske i civilne zajednice, širi se svaki dan sve više na sve strane, dolazeći do sramotne izjave nekih prema kojoj iz istog proizlazi velika korist za vjersku stvar. I koja je veća smrt za dušu od one što daje slobodu pogrešci!, kako reće Sv. Augustin.” Itd.

Pio IX, Quanta cura (1864) i Syllabus: “Preko koje zamisli potpuno pogrešne civilne vlasti, ne plaše se podržati onaj grešni stav preko svake mjere štetan Katoličkoj Crkvi i zdravlju duša, nazvanu ludilom od Našeg Prethodnika Grgura XVI slavnog spomena: “da su sloboda savijesti i kulta vlastito pravo svakog čovjeka, pravo koje treba biti proklamirano i osigurano zakonom u svakom dobro postavljenom društvu;””

“XV. Svaki čovjek je slobodan za prihvatiti i ispovijedati religiju koju po svom razumu sudi istinitom.”

*[Moramo ovo u najraćim crtama obrazložiti, jer pogrešni nauk je toliko zahvatio praktično sve, da i dobrim vjernicima ove stvari nisu tako jasne, jer im se to u biti i ne tumači. Doista, žalosno je vidjeti da se same vjerske istine ne tumače, iz straha od upadanja u tkzv.  političko neispravna mišljenja:

Pogrešno mišljenje kao i lažna religija mogu se samo tolerirati, dopustiti, ne kao neko „pravo“, već radi suživota te izbjegavanja sukoba preko kojih bi lijek bio veća šteta od bolesti. Ali ne kao da bi se imalo „pravo“ na pogrešan stav; na prihvatiti neku drugu religiju, osim Kristove, to jest, Katoličke. Jer Krist je osnovao Jednu Crkvu, a ne dvije ili tri. Krist je spasitelj, a ne Muhamed ili Buda. To je vrlo jednostavno.

Dati za pravo vjerovati u nešto drugo osim Krista, jest u biti tvrditi da postoji spasenje mimo Sina Božjega, suprotno samoj njegovoj Objavi.

Dakle, greška se može samo tolerirati, a ne davati joj za pravo. To je Crkveni nauk od uvijek, i onda kad su kršćani bili proganjani, te Cezaru tako i govorili: nemamo druge snage osim reći ti da se obratiš i vjeruješ, makar nas zbog toga i ubio, ali mi ne možemo drugo tumačiti.

(Sv. Ignacio Antiohijski, bačen pred lavove 111.)

A u kršćanskom društvu, ne može se dati ravnopravnost lažnim religijama. Ne može džamija biti jednakopravna crkvama. Ti možeš tolerirati štovanje muslimanima u privatnim kućama, ali ne dati im pravo građanstva kao da bi ispovijedali istinitu religiju, jer laž je štetna za društvo.

(Džamija u Madridu. Centar okupljanja radikalaca i potencijalnih boraca poslanih u Siriju i drugdje. Uostalom, jedna od tolikih, a nije ni najveća, džamija posijanih diljem Evrope.)

(U Švicarskoj. Djete Isus među minaretima, prizor napravljen u jednoj crkvi iz protesta zbog referenduma o zabrani minareta u Švicarskoj.)

(Muslimani prekidaju svoj post u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Briselu.)

(Bit će da su mu nešto nažao učinili, pa se brani? Ili smo krivi što smo živi?)

Ono što se danas dešava u Evropi, potvrda je nesrazmjerne štete koju je prodor masonskog liberalnog nauka nanio Crkvi, ubrizgavajući s eu njene redove. „Proizlašli su od nas, ali nisu naši“, napominje nam Sv. Ivan.]*

I u tolikim drugim dokumentima, sa svoj jasnoćom do Pija XII, svidjelo se to nekomu ili ne.

Roberto, ovo je doista problem.

Smrt svetih ljudi

Cecilia María bila je argentinska karmelićanka, živjela je u samostanu Svete Tereze i Svetog Josipa u Santa Fe, Argentina.

Kako ju je zadesila smrt, nakon teške bolesti u svojoj četrdeset i trećoj godine, potresla je mnoge.

Zašto je bila tako sretna, pitaju su toliki, i njeno lice postalo je viralno u Facebooku.

"Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo on je moja hrid i spasenje."

«Ti si kriva!» Zašto muslimani siluju zapadne žene?

U ovom članku Raymond Ibrahim potcrtava da fenomen napastovanja, agresija i silovanja muslimana nada evropskim ženama (u analiziranom slučaju) nije proizvod slučaja, već duboko ukorijenjen u nauku i muslimanskom iskustvu od samog početka, počevši od Muhameda istog. Slijedi članak, utemeljen na originalnim izvorima i aktualnim arapskim piscima. Prilažem uz članak nekoliko umjetiničkih radova vezanih za temu i riječi Sv. Tome Akvinskog o "sekti muhamedovaca".

Jesu li zapadne žene odgovorne jer potiču muslimane na silovanje? Neki evropljani baš i vjeruju da je tako.

Nedavno, nakon što je jedna austrijska djevojka od dvadeset godina bila napadnuta, izudarana i opljačkana od četvorice afganistanaca dok je čekala na jednoj autobuskoj postaji u Beču – uključujući jednog koji je «počeo grabiti me rukama za kosu, ističući da od tamo odakle je on nema plavuša» - policajac je odgovorio na njenu tužbu  govoreći (žrtvi) da je trebala obojiti kosu:

«Na početku sam bila puna straha, ali sada sam ljuta više nego drugo. Nakon napada, rekli su mi da žene ne smiju stajati tamo nakon osam uvečer. I također su mi dali drugi savjet, govoreći mi da bih trebala obojiti kosu u crno te jednako ne oblačiti se na tako provokativan način. Indirektno to znači da sam u jednu ruku bila kriva za ono što se desilo. To je jedna neshvatljivo ogromna uvreda.»

Ova djevojka nije bila prva žrtva za osuditi. Prema editoru tjednika FrontPage, Jamie Glazgov:

Odgovor gradonačelnice Kelna, Henriette Reker na napade prema ženama u vrijeme njene uprave (kada su 1.000 njemačkih žena bile seksualno napadnute ili silovane od muslimanskih migranata) sastojao se u ruženju žrtvi, što sugerira da su one na neki način bile tražile upravo takav tretman. Ona se obvezala osigurati da će žene promijeniti svoje ponašanje, da više no provociraju muslimane da ih ne bi ponovo napali. Sada će biti objavljeni „on line“ savjeti ženama da bi ih mogli pročitati i pripremiti se... Rješenje norveške profesorice sveučilišta u Oslu, Dr. Unni Wikan u vezi velike stope muslimana u krivičnim djelima silovanja norveških žena nije u tome da silovatelji budu kažnjeni, već da norveške žene „preuzmu svoj dio odgovornosti“ za silovanja jer ih muslimani nalaze pobudljivima zbog načina oblačenja norvežanki. Norveške žene, savjetovala je, „trebaju shvatiti da živimo u jednom multietničkom društvu i prilagoditi se istom“.

Ovi odgovori prelaze preko činjenice da su od samog postanka Islama prije 14 stoljeća,  evropske žene – pa čak i redovnice – uvijek bile prikazivane kao seksualno izopačene po naravi.

<Giulio Rosati, Inspekcija nove kandidatice za harem>

<«Takav je slučaj i sa Muhamedom, koji je zaveo narode obećavajuči im tjelesne užitke, na što ih potiče vlastiti neuredni nagon. Sukladno obećanjima, dao im je i zapovijedi, koje tjelesni ljudi su rado voljni poslušati, dopuštajući svaku raskalašenost.» Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana. Knjiga I, gl. 6.>

Ovo je lako uvidjeti ispitivajući srednjovjekovne muslimanske percepcije bizantiskih žena. (Početni kontakt Islama s Evropom u VII stoljeću bio je preko Kršćanskog Bizantijskog Imperija; to je jedan dobar uvid u islamsko viđenje evropskih žena.) Imajte u vidu iduće izvatke iz knjige Bizantija viđena od arapa, od Nadia Maria el-Cheikh:

«Jedna karakteristika koju su arapski muslimnai neizbježivo pripisivali bizantskim ženama bila je krasota... Ova značajka; ljepota, posebno je bila pridruživana bizantskim ženama. Bizantkinje se opisuju kao plavuše bijele kože, ravne kose i plavih očiju.

Ovo gledište seže do Muhameda. Prorok je upitao jednom svog novog obraćenika: 'Sviđajuli ti se žene Banu al-Asfara?' –'Od naroda žute kose' – nastojeći zadobiti ga za džihad u Bizantiji i pobrati njegove plodove, koji u ovom slučaju bi bili mogućnost otimanja plavih žena. 'Oh, Abu Wahb', Muhamed je dalje ulagivao, 'zar ne bi volio imati na desetke bizantskih žena i ljudi kao konkubine i sluge?'. Wahb odgovori: 'Oh, Poslaniče Alahov... vidim li bizantske žene, plašim se da neću biti u stanju supregnuti se. Nemoj me molim te napastovati sa njima...» (Ovdje se može vidjeti arapskitasfir.

Jedna kraća verzija ove narative također se nalaziu Ibn Ishaq, The Life of Muhammad – prijevod A. Guillaume, New York, Oxford University Press, 1977, 602-603.)

Ovo preferencijalno nagnuće ne odnosi se samo na arape. U vezi turaka, Bernar Lewis piše u Islam i Zapad, «evropljani su se vidjeli u prvom redu kao kršćani kojima prijeti novi nalet starog islamskog neprijatelja... Među defektima i manama pripisivanih turcima, dominirale su dvije teme: svojevoljno vršenje političke moći i raspuštena bludnost. Tako su sveopće bile ove značajke da su vrlo snažno odjeknuli u onim krugovima u kojima bi bili tretirani, bilo u književnosti bilo u slikarstvu...»

Na nesreću evropskim ženama, također su se i prometnule u primjer «fatalne žene» za muslimane. Nastavlja autor Bizant viđen od arapa:

<«Raj muhamedovaca, ipak, samo je prikladan beštijama; jer gadljivi senzualni užitak jest sve što njihovi vjernici tamo očekuju.» Sveti Alfonso de Ligoriio. Povijest Hereza i sukladna pobijanja.>

«U našim muslimanskim tekstovima, bizantske žene su snažno povezane sa seksualnim nemoralom... Naši izvori pokazuju ne bizantske žene, već kako na njih gledaju muslimanski pisci, koji su ih uzimali za simbol žene-nagrade u njihovom raju – i stalno viđene kao jedna potencijalna opasnost, posebno radi napadno raskalašenog promiskuiteta...»

Zatim tu dolazi  Muhamedova tvrdnja da ne postoji «Fitna više štetna za muškarce nego što su to žene.» El-Cheikh objašnjava:

“Fitna, što znači nered i kaos, odnosi se na prekrasnu fatalnu ženu koja čini da muškarci izgube svoju samokontrolu. Fitna je ključni pojam za definiciju opasnosti koje žene, konkretno njena tijela, su u stanju izazvati i poremetiti u mentalnom sklopu arapskih muslimana...»

<Tržnica robova, Jean-Léon Gérôme, 1884>

<«Nijedna Božja riječ izgovorena od proroka koji su živjeli prije njega daje svjedočanstvo o njemu (Muhamedu); štoviše, totalno izokreće spise Staroga i Novoga Zavjeta, čineći od nih fantastične priče, kako se vidi u njegovim spisima. Zbog toga je i lukavo zabranio svojim sljedbenicima čitanje knjiga Staroga i Novoga Zavjeta, da se preko njih ne bi uvjerili u lažnost njegovih tvrdnji. I tako, dajući lakoumno vjeru u njegove riječi, vjeruju mu s lakoćom. Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana, Knjiga I, gl. 6.>

Cheikh dokumentira muslimanske tvrdnje prema kojima su bizantske žene (ili «bjelkinje») bile «najbesramnije žene na svijetu»; da, «jer uživaju u općenju su naklonjene bludnim odnosima»; da je «blud nešto uobičajenu u bizanstkim gradovima i pijacama», toliko da  «redovnice u manastirima izlaze na kule nuditi se redovnicima.»

Zaključuje pisac Bizant viđen od arapa:

«Dok je jedna značajka naših (muslimanskih) izvora nikad ne negirati ljepotu bizantskih žena, dojam koji predočavaju o njima preko svojih opisa je sve više nego lijep. Njihove predstave su, prema prilikama, pretjerane, skoro karikaturirane, pretjerano negativne... Takve zgode (seksualnog promiskuiteta) su jasno daleko od bizantske stvarnosti i trebaju biti priznate kao ono što jesu: nastojanja ocrnjenja i ogovaranja jedne rivalne kulture preko pretjerivanja popustiljivosti kojom je bizantska kultura tretirala svoje žene... U suštini, u Bizantu, od žena se očekivalo da budu povučene, stidljive, umjerene, i da se posvete svojim obiteljima i vjerskim obvezama... Ponašanje većine bizantskih žena bilo je vrlo daleko od predstava koje se nalaze u arapskim spisima.»

Malo se toga promjenilo kojih 1400 godina nakon osnutka Islama: evropske žene su i dalje viđene kao naravno razuzdane i tako izazovne prema muslimanima, potičuči ih na silovanja.

Tako je prošlog prosinca u Velikoj Britaniji jedan musliman i otac četvoro djece «odvukao jednu mladu namještenicu iz jednog puba i silovao je kroz tri sata, dok joj je govorio «vi bijele žene ste dobre za ovo». Drugi musliman je zvao jednu praktično djevojčicu od 13 godina «mala bijeli ološ» - engleski izričaj za «izgubljenu promiskuitnu ženu» - prije nego što ju je silovao.

Nakon što je bila otkrivena endemska (prema rođenim engleskinjama od strane posebno pakistanaca – policita je to znala, ali nije se htejlo objavljivati radi zazora od optuživanja za rasizam) seksualna zloraba od strane muslimana, jedan hodža u Velikoj Britaniji je priznao da se mulimanima pokazuje da su žene «građani druge klase, malo više od namještaja ili posjeda prema kojima imaju apsolutni auktoritet», i da «hodže propovijedaju jedan nauk koji ocrnjuje sve žene, ali da pri tom tretiraju bijele ne muslimanske žene s posebnim prezirom.»

Ovaj mentalitet ne ograničava se na Veliku Britaniju. Jedan musliman koji je skoro ubio svoju njemačku žrtvu od 25 godina dok ju je silovao – uz povike «Alah!» - pitao ju je da li je uživala. Drugi muslimanski migrant je rekao da su «njemačke djevojke tamo samo radi seksa». U Austriji, jedan «čovjek arapskog izgleda» približio se jednoj ženi od 27 godina na jednoj autobuskoj postaji, spustio si pantalone i «sve što je mogao reći bilo je seks, seks, seks», sve dok žena nije zaviknula i pobjegla.

Ukratko, drevni islamski motiv gledi pretpostavljenego promiskuiteta evropskih žena je živ i jako aktualan, i nastavlja opravdavati nasilje i silovanja prema zapadnim ženama.

Ipak, i u ovom predmetu Islam će se moči vidjeti potpomognut od svojih ljevičarskih savaznika. Jer, jednako kako je Ljevica radila mnogo i teško za predstaviti islamsku netolerantnost i terorizam kao posljedicu krivice Zapada – zbog krštaskih ratova, kolonijalizma, karikatura, zbog Izraela, pa čak i zbog same slobode izražavanja (koja prema Islamu ne bi baš trebala da ostane takva) – sada se svom ovom spisku nadodaje i «zbog zapadnog promiskuiteta», kao jedan od razloga koji potiču muslimane na nasilje, i još gore od toga.

Usporedi, promisli i zaključi

Čovjek se prepoznaje po izgledu.
Razborita čovjeka očituje njegovo lice.
Odijelo čovjeka, smijeh njegovih zuba
i način kako hoda pokazuju što je u njemu.
Knjiga Sirahova 19, 29-30

Vojna parada u Moskvi, 2016. Ruske vojnikinje ponosne svojom zemljom (još slika na ovoj poveznici):

Protest španjoslkih ljevičarki:

Ljubomorni na katoličke procesije velike tradicije i privrženosti u cijeloj Španjolskoj, posebno u Andaluziji, par prizora iz Sevilje:

Španjolske feministkinje prosveduju sramotnom procesijom "Nepokorne Vagine" (ali prostački rečeno).

Bile su tužene, ali u prvoj presudi bez ikakve krivnje na osnovu "slobode izražavanja". Sud je morao iči na viši stupanj, i zbog toga su prijetili "Kršćanskim Advokatima" pred njihovim uredom. Tko se je to usudio da nas tuži?:

Jer mi smo tako pristojni, tako se mi lijepo izražavamo i tako pozitivne osjećaje prenosimo na sve one koji nas okružuju, da je doista nevjerojatno kako smo tako neshvaćeni. Pa eto, pogledajte kako jedna katalanska komunistkinja, i to dospjela dospjela do samog vladajućeg kruga u Katalonskom Saboru (njena partija vlada u koaliciji s drugima), Gabriela Serra tako lijepo objašnjava da je bi je svi trebali potpuno i dubinski shvatiti. "Ja sam jedna kurva, izdajica i slabo j...":

U suštini, shvaćamo ih i previše. Dolje, jedna osoba koja simulira navodno seksualni odnos s Madridskom maskotom:

E, pa hadjemo sada slobodu tjerati i van naših granica, neka svi osjete i mognu živjeti blagodati naše slobode. Possy Riot profanira rusku katedralu:

Ali ovdje stvari ne idu tako lako. Idemo malo u hlad:

Madona moli slobodu za svoje imitatore:

I ruski magnat Mihal Jodorkovski isto tako. Šteta što sada nije više ona sramota na čelu Rusije:

Pa je malo teže. Jodorosvski osuđen na 14 godina:

Šta ćemo, sad je druga situacija na istoku (sliku smo stavili zbog podadatka):

A budi se isto i zapad, ali sve malo drugačije od one negdašnje pjesme:

Najteža stvar Franjinog nagovora Crkvenom Kongresu Rimske Biskupije, 16/06/2016

<Reći će mi da sam paranoičan, ali ne podnosim ovu sliku. Nijedna crkva nije da se da bilo koja konferencija. Dvorane su za to, a ima ih. I još kad vidiš kako se govornik stavlja na sam centar, točno ispred oltara. Kao da bi zauzeo Božje mjesto. Ne podnosim ovo.>

Već smo čuli (makar u mnogim medijima i ne) sa zaprepaštenjem Franjine izjave na Kongresu ovog lipnja. Jako je teško bilo reći da su "velika većina naših sakramentalnih brakova ništavni". Znamo za kasnije "objašnjenje" Oca Lombardi, više manje: "to je bila improvizacija, i da mu je sami Franjo tražio da ispravi te riječi, itd.", ostaljajući ih kao "jedan dio".

Normalno je da su ovakvi izlasci preteški. Znači u biti da su tisuće i tisuće katoličkih brakova ništavni. Ali to znači da Crkva (makar bilo u "praksi" - a zašto je inače Crkva nego da dijeli sakramente kako Bog hoće, upravo "u praksi") dijeli sakramente na svetogrdni način. Onda, da li je Crkva brod spasenja, ili šarlatanska institucija? To je neprihvatljivo, i štoviše neistinito.

U prvom redu, i unatoč bilo čemu što se hoće reći, nije tako teško znati ono što je potrebno za valjani brak. Jedan sa jednom, i zauvijek. Odgojiti djecu kršćanski, i biti spreman primiti ih od Boga kako on hoće. I u najgorem slučaju, ukoliko se ovo ne tumači (znamo da ima svega), jednostavno to treba tako učiniti i propovijedati! Dakle, treba li nešto reći: pa reci to, ako si Petrov nasljednik!

Uvijek je bilo problema u Crkvi, i teškoća za prenijeti vjeru. Ali se nikad ne smije ispričavati na osvnovu neregularnih situacija, već ispraviti ono što se dobro ne čini. Ne pokazuje li se dobro? E pa onda ti to reci i daj da se čini: ovako, ovako i ovako. Tri rečenice. Za ostalo će se zadužiti potrebno izobraženi i formirani za tu nakanu, Crkva ih ima, hvala Bogu.

Ali odmah iza ovih riječi, ide nešto još gore. A to je da nakon izvjesnog i isprobanog suživota (priložništa), izgleda da bi to bili "valjani brakovi".

Čekaj malo. Nalazimo se u kontekstu jedne biskupije (ako ti izgleda malo, same Rimske), to jest, govorimo o suložništvu katolika, nije li tako? I ispada da će na ovakav naćin doći do - da će biti "valjani brakovi". Molim, molim: s milošću braka? Hoćete li mi reći da narav proizvodi Božju milost?

To je što proizlazi iz konteksta. I to je ono što krvari, još teže od prijašnjeg, jer se ovdje dotiče sama hereza. Narav, uz određene "uvjete", dovodi do milosti. To je u suštini ono što govori.

I nakon svega ovoga dolazi ono najbezobraznije - bestidnije, drskije, maksimalne arogancije - i bogohulno.

Doslovno:

“E Gesù si fa un po’ il finto tonto,…”

"Isus se pravi malo glup,..."

“La morale qual è? Era di lapidarla. Ma Gesù manca, ha mancato verso la morale.“

"O kojem se moralu radi? Da je kamenuju? Ali Isus fali, fali prema moralu."

“Gesù si è sporcato di più. Non era uno “pulito”,”

"Isus se isprljao malo. Nije bio neki "čistunac".

Što se događa s ovim čovjekom? Ide na gore, s bezobrazlukom koji raste iz časa u čas. Situacija je neodrživa. Dokle će stići? Kada će reagirati ljudi oko njega među kojima ih ima da znaju što trebaju znati? Do kada ćemo izdržavati ovu drskost?

Ovo je skandal da te ukida s tla. Ne šuti i ide na gore. Da je uljez - ne preko sile; izabrali su ga jer ih ima dosta sličnih njemu (drugi su se bili previše opustili), ali nema materije da može sjediti gdje sjedi - to smo rekli dosta puta, ali sada izgleda da mu i glava ne radi dobro.

Dan za danom. Sada je upravo rekao da na Bliskom Istoku nema genocida kršćana, da prolazi kroz krize vjere, pa čak i kao papa (onaj kojemu je Isus naložio da učvrsti u vjeri svoju braću!). Ali zar se može govoriti sa Stolice Svetog Petra kao da bi bio u nekoj krčmi, pa ni tamo?

U Kodeksu Kanonskog Prva 1917. navodi se da bilo koji klerik ispo facto (samim činom) i bez ikakve deklaracije gubi svoje stanje - položaj (broj 188: "Ob tacitam renuntationem ab renuntiationem ab ipso iure admissam quaelibet officia vacant ipso facto et sine ulla delcaratione, si clericus:"), ako:

3. “A fide catholica publice defecerit;” - Javno se odvoji od katoličke vjere.

U Kodesku od 1983 ne nalazim nikakav sličan članak. Zbog čega je tako? Ali onaj stav koji smo upravo podsjetili je od čiste logike i neprolazne tradicije: kako "prima sede a nemine iudicatur" (Sveta Stolica od nikoga ne može biti suđena), logično, to je vrh crkvenog pravnog sustava, s autoritetom od Boga danim, pravog papu ne može se smjeniti.

Ali to ne znači da se ne može uvidjeti da li je netko papa ili nije.

I ovom šarlatanu treba pokazati izlaz.