Tobias Ellwood: glavna razlika između muslimana i kršćana

Konzevativni britanski političar Tobias Ellwod karakterizirao je ovu sliku kao bitnim odrazom razlike između muslimana i kršćana:

Žena se brani, kaže da je bila pod velikim dojmom i da je zbog toga tako izgledala.

Ali i ostali su bili pod velikim dojmom, i njihova reakcija je evidentno drugačija.

Djela čovječja su slika njegove nutrine. I njegovih načela.

"Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo." (Mt 12, 34-35)

Sionistička cenzura

Brother Nathanael upravo je komentirao o eliminaciji 72 knjige s Amazona i to ožujka ove godine. (Povijesničar Michael Hoffman donosi potpuni spisak). Pita Brat Nathanael da li se radi o knjigama koje promiču seksualna skretanja? Odgovor je: ne. O štovanju Sotone? Opet ne. Da nisu možda knjige koje bi psovale protiv Isusa Krista? Nema šanse.Radi se o knjigama koje dovode u pitanje Holokaust (šest milijuna židovskih žrtava u logorima drugog svjetskog rata).

Usput budi rečeno da onaj tko bi ih htio kupiti još uvijek to može (na engleskom):

Knjige dokazuju ono što je zabranjeno reći: da "šest milijuna" nije umrlo; da nisu postojale gasne komore; da Zyklon B nije bio korišten za ubijanje već za higjenske potrebe. Pa i knjige angažirane na akademskoj polemici. Sve te knjige su cenzurirane.

Cenzurirane ne jer bi bile pogrešne, već što Židovi imaju stvarnih problema s činjenicama.

Povijesne i autopsijske činjenice poput predstavljenih u ovim knjigama i koje prikazuju Holokaust kao jedan grubi hoax (prijevara postignuta manipulacijom).

Kaže Nathanael (koji je sam židov obraćen na rusko "pravoslavlje"): "Rastao sam pedesetih godina prošlog stoljeća i nismo ni čuli tada o nekom "holokaustu". Bio je jedan od naših, židovski povijeničar Jacob Marcus, koji je tvrdio u Britanskoj Enciklopediji da su "tisuće" - NE "šest mililjuna" - židova bili ubijeni u njemačkim logorima.

Nije bilo već sve do šesdesetih godina kada se pojavljuje "Industrija Holokausta", s Elie Wiesel na čelu, velikom svećeniku laži, koji počinje propovijedati o 'šest milijuna' mrtvih.

'Židovske bebe', piše u svojoj knjizi "Night", 'bile su bačene u lomače u Aušvicu'.

Svjedno je što je logor bio podignut na močvarnom terenu, te tamo nije moglo biti lomača, Wieselu je svijedno.

Ali ima nešto još veće. Počevši sa zabranom istinitih knjiga o Holokaustu, što je slijedeće? Biti ćeš antisemita ako budeš dovodio u pitanje genocidnu politiku Izraela...

Pogledajte, ako je priča o Holokaustu istinita, onda može prijeći preko kritičkog ispita. Židovi pak zovu ovaj ispit: "nijekanje Holokausta".

U redu, pustite da ljudi negiraju da je Zemlja okrugla. Ali dopustite da se može braniti i dokazivati suprotno.

Židovi niječu da je Krist Uskrnuo.

Ali pravoslavni kršćani im se smiju u lice, i još uvijek slave Krista Uskrsnulog.

Hajde, samo naprijed, zabranite knjige u Amazonu.

Ali nema ničeg skrivenog što se ne bi otkrilo.

***

Dovde Brat Nathanael.

Istina je da smo se ovdje već osvrnuli na ispravke o broju žrtava u Aušvicu. Te ispravke su morale biti donijete od samih nadležnih Muzeja:

"Dati ćemo plastični odgovor, nepobitnom činjenicom samih odgovornih za povijesne podatke tog logora, koji nijedan navedeni podatak neće staviti bez odobrenja židovskih prikazatelja povijesti.

Ivan Pavao II posjećuje Auschwitz 1979:

U molećem stavu nalazi se ispred ploča na kojima piše na devetnaest jezika:

"Četiri milijuna ljudi je trpjelo i umrlo ovdje...". Ploče su bile položene od 1967 do 1990.

Ali kad je Benedikt XVI posjetio isto mjesto 2006,

[Obratiti pažnju na umjetničke efekte tražene na fotografiji: žica i dugine boje.]

mogao je gledati nove ploče:

Sad se već govori o milijun i po ljudi! Ali... koja je ovo povijesna ozbiljnost? Ovakvo korištenje broja ubijenih je korištenje spomena mrtvih, i nikakvo odavanje im počasti (krivica je onih koji stavljaju te ploče i žele postići s tim njima tražene ciljeve).

Sada se radilo o dvadeset ploča i bile su stavljene na isto mjesto 1995, unatoč tome  što Muzej Memorijala Holokausta (USA) već službeno tvrdi da je broj žrtava bio manji od 1.085.000 osoba.

Što primjećujemo? Riječ je o nestalih više od tri milijuna žrtava! Da li je ovo ispravljeno u udžbenicima? Da li je netko tražio oproštenje radi ovakvog korištenja ljudskih žrtava i nesreće? Onda... o kojoj povijesti govorimo? Koje povijesne podatke trebamo uzeti u obzir?

A ovakva igra olako se ponavlja. Znamo za nedavni ispad Bartolomeja I i njegovom istupu u Jasenovcu o navodnih «stotine tisuća žrtava pravoslavne braće». Ne može se zaboraviti ni jedna jedina žrtva bilo koje nacije, ali upravo zbog veličine bilo koje žrtve, ne mogu se iznositi neistiniti podaci! Vidjeli smo da od strane samih židovskih povijesničara broj žrtava Auschwitza je smanjen za više od tri milijuna, to jest, za više od 80 %. U židovskim krugovima pedesetih godina XX stoljeća govorilo se o «desecima tisuća ubijenih židova» u koncentracionim logorima, i ljudi su se užasavali, i s pravom. Ali onda odjednom se prešlo na cifru od 6 milijuna. Svjedoči to židov obraćen na monaštvo ruskog ogranka, Brother Nathanael Kapner. Kao i sami židovski povjesničari, poput Roberta Litoff."

Samo mi još treba reći par stvari Brotheru Nathanael u vezi "pravoslavlja". Poštovani i cijenjeni, u "pravoslavnim" crkvama možemo naći slavu kršenja Božjih Zapovijedi:

[Freska u jednoj pravoslavnoj crkvi u Srbiji. Slika predstavlja crkvenog "kuma", Milenka Kostića, to jest, onoga koji je platio troškove pravljenja crkve. Vozi ga u lađi Sv. Nikola, pretpostavlja se u Kraljevstvo Nebesko. Ono što doista viče u nebo jest da je "kum", jedan srpski poslodavac, ide u lađi praćen od svoje obitelji, kako sama vijest ističe, u društvu svojih dvoje žena i djece. Prema srpskom pravoslavnom pravu, crkveni kum može bit uslikan na freskama. Ali štoviše, ova ista "pravoslavna Crkva", barem srpska, dozvoljava do tri braka, te "izvanredno i uz odobrenje episkopa", i do četiri! Nije puno bolje ni kod bugara: za poništiti crkveni brak dovoljno je donijeti potvrdu civulnog razvoda.]

Sjeti se, Nathanael: "Ništa ne dodajte zapovijedima, što vam ih dajem, niti oduzmite išta od njih. Nego izvršujte zapovijedi Gospoda, Boga svojega, što vam ih nalažem." (Pon. Zakon 4, 2)

Brother, Vi imate mnogo dobrih osobina i kreposti, zašto onda se ne odlučite biti katolik?

Jer u vezi Franje, u tome nitko od nas nema problema.

Teroristički napad u Londonu: i dalje isto

*Prevodim ovaj put članak jednog britanca koji živi u Španjolskoj i uglavnom piše na španjoslkom, Christophera Fleminga (blog: In Novissimis Diebus, Adelante la Fe). Christopher je laički član bratovištine SSPX. Na malo mijesta prijevod je malo slobodniji, ali zadržava suštinu rečenog. Upotpunjen s par slika.*

[Napomena: eeevidentna je policija SSSPX ovog autora. Ovdje ne mislimo tako, jer Petar ne može biti Juda. Može biti grešnik, ali ne tunačiti drugi nauk od Kristovog.]

Teroristički napad u Londonu 22 ožujka 2017, koji je prouzročio četvoro mrtvih i na desetke ranjenih, jest još jedan u dugom nizu kriminalnih čina napravljenih u ime Islama. Prikazujem moje molitve za umrle, njihove obitelji i za ranjene uz želju da se što prije oporave i nađu utjehu u Bogu. Ovaj napad u srcu moje nacije puni me tugome, misleći na žrtve i na ono što moraju pretrjeti njihove obitelji, ali također osjećam i jednu veliku srdžbu, i nije upravo protiv bezdušnog koji je izrvšio napad. Kada neki vuk napada i ubija janje, nitko nije ljut na vuka; jer to je ono što čine vukovi, to je u njihovoj naravi. Srdža koju osjećam jest jer se ovo moglo izbjeći. Srdim se na same političare koji su, ne pitajući narod, otvorili granice Velike Britanije milijunima muslikmana, nastavljaju nas učiti dobrotama Islama i potrebi da ih prihvatimo.

Nijedan političar islamofil će moliti za oprost obitelji ubijenog policajca nožem pred Parlamentom. Ipak, napad je bio ZBOG NJIHOVE KRIVICE jer su otvorili vrata ovim vukovima, jer su opravdavali kroz desetljeća njihovu barbarsku ideologiju i jer nisu učinili NIŠTA za zaštiti građane od islamske opasnosti.

Problem je jasan ako analiziramo reakcije na teroristički napad; sve je bilo predvidivo. Mediji, po običaju, prikrivali su identitet teroriste kroz nekoliko sati, da se ne bi znalo da se radi o najnovijem islamskističkom atentatu. Osobno sam mislio da ako još nisu rekli motiv napada, jest zbog toga što se radi o nekom muslimanu. O bilo čemu drugom odmah bi objavili. Kaže se: "Misli loše, i pogoditi ćeš". Gradonačelniku Londona, musimanu Sadiq Khan, tom istom koji je bio rekao da su teroristički napadi "postali dio svakodnevnog života jednog velikog grada", trebalo je PET SATI za dati prvu izjavu. Dosta ranije bloguer Paul Joseph Watson je bio podsjetio na tweet gradonačelnika od prošle godine:

"Trumpovo nepoznavanje Islama moglo bi učiniti manje sigurnim obje zemlje... London je dokazao da je u krivu".

Watson je napisao, s britanskom ironijom, "izgleda da ovaj tweet nije dobro ostario". Anti islamski aktivista, Tommy Robinson, rekao je brzo nakon prvih vijesti o atentatu da je bio siguran da se radi o napadu muslimanskog radikalca i da je njegova zemlja u ratu s Islamom. Došao je na mjesto zločina, ali njegovo samo prisustvo je razljutilo liberalne medije, kojima je više smetalo što se tamo nalazio Robinson nego činjenica okrvavljenih tjela na Londonskim ulicama. Shaun King, lider rasističke američke grupe Black Lives Matter, umjesto da se pobrine za mrtve i ranjene, izjavio je da su muslimani uvijek bili žrtve terorističkih napada. Sigurno, biće užasno sada muslimanima što znaju da je još jedan od njihovih počinio napad na civile u ime njihovog boga. Facebook Al Jazeere, najviše gledane TV u muslimanskom svijetu, odmah se napunio smiješećim licima zbog atentata. Nešto ne štima.

Jest u ovim momentima kada islamofili počnu ponavljati do sitosti riječice: "ogromna većina muslimana su miroljubivia". E Evropi istina je da su pacifični, ali nije istina da "velika većina" osuđuju terorizam. Skori studij u Francuskoj odražava da među muslimanskim učenicima njihovih srednjih škola, jedno do svako troje opravdava terorizam. U Velikoj Britaniji, udžbenik za potencijalne teroriste ISIL-a imao je 50.000 posjeta i spremanja. Ne izgleda tako malena manjina. Isti Tommy Robinson rekao je jučer:

"Muslimani su 4% pučanstva. Možete li zamisliti što će biti kad ih bude 20%?"

[Pisano na plakatu, sudeći po onoma koji ih drže, moglo bi se protumačiti kao: "Mi živimo u paklu, hoćemo to i za vas".]

U Kanadi vlada priprema projekt zakona za koji se pretpostavlja da bi trebao spriječiti islamofobiju, ali u praksi staviti će van zakona bilo koju kritiku prema Islamu. Već se zna, može se psovati Isusa Krista, Njegovu Presvetu Majku i Njegovu Crkvu apsolutnom slobodom. 

[Profanacija kapele na Madridskom Sveučilištu. Članice ljevičarske feminističke organizacije ušle su polugole za vrijeme mise, vrijeđajući prisutne. Na zidovima kapele drugog sveučilišta ispisano: "Laičko obrazovanje. Slobodan pobačaj". Dojnja slika: istaknuti ljevičarski političar Pablo Iglesias na slici sa feministkinjama od koje su neke suđene za profanaciju, ali puštene na slobodu uz malu novčanu kaznu - odmah do njega je jedna današnja . Poruka: katolike je  slobodno napadati.]

Ali ako ti padne na pamet kritizirati "religiju mira", Sustav ide po tebe. Neki naivci vjeruju da Islam može evolucionirati i pretvoriti se u jedno vjerovanje kompatibilno s evropskom civilizacijom. Varaju se. Islam i njegovi sljedbenici uvijek će slijediti primjer svog osnivača, Muhameda, koji je rekao: "preko utjerivanja straha Alah me je učinio pobjednikom" (Bukhari 4.52.220). Kako se može "reinterpretirati" ovo? Svakako, naivni nisu čekali puno s izjavom da ovaj Londonski atentat "nema nikave veze s Islamom".

Ipak, ono što me najviše ljuti i vrijeđa jest reakcija, ili njen nedostatak, sa strane Katoličke Crkve. Nekad, pred opasnošću invazije Evrope od turaka, Sveti Papa Pio V sazvao je Svetu Ligu; katoličke nacije starog kontinenta su se ujedinile da bi se suprostavile zajedničkom neprijatelju. Sada, turski predsjednik Erdogan, prijeti evropljanima da će im poslati 15.000 migranata mjesečno i da ne ćemo više hodati mirni našim ulicama. Što radi Papa Franjo na ovo? Do sada ništa, ali postoji nada da posadi Drvo Mira u svom vrtu. Fantastično!


Odbrana Islama i bogohulno poređenje islamskih zločina s poviješću kršćanstva, čine Franju suradnikom svakog masakra koji se događa na Zapadu u ime Alaha. Kad bi htio, mogao bi osuditi lažnu ilsamsku religiju za ono što jest: đavolska ideologija mržnje. Kad bi htio, mogao bi potaknuti neku zdravu reakciju među evropskim pučanstvom, velikom većinom anesteziranim tolikim liberalnom doktrinacijom. Kad bi htio, mogao bi imitirati Pio V i pozvati na borbu protiv Islama, s Križem kao zastavom i Svetim Ružarijom kao glavnim oružjem. Ali on više voli imati dobre odnose sa šeicima i posebno s globalistima, kojima je potreban Islam za uništiti ono što preostaje od Kršćanstva. Franjo je izdajnik. Ruke su mu isprljane krvlju mrtvih u Londonu.

Protestantizam i satanizam NWO odražen na fresci katedrale Terni-Narni-Amelia (Italija). Freska odobrena od ondašnjeg biskupa i danas Nadbiskupa Vincenzo Paglia, Predsjednika Pontificijske Akademije za Život

Prvo moramo predočiti kontekst. Trećeg ožujka ove godine LifeSiteNews dao je jednu informaciju, koja da nije sto puta provjerena i bez realne potpore snimki, videa i opetovano posvjedočenih informacija još od samog početka zbivanja događaja, čovjek ne bi vjerovao. Doista, naučeni smo već na dosto toga, ali ovaj udes je tako gadan i odvratan, tako bezočan da je mjera besramnosti i drskosti koju vrše potpuno slobodno i bez ikakvih posljedica na svoje položaje izvjesne kljućne osobe na visokim položajima u Crkvi, prvenstveno u Zapadnoj Evropi. A doista, Italija, Njemačka, Austrija,... prednjače u tome.

Dakle, još 2007-me godine (za vrijeme Benedikta – iznenađenje?), ondašnji biskup Terni-Narni-Amelija (na sto km od Rima prema Perugia) dao je u unutrašnjosti katedrale oslikati fresku koja je sotonsko bljuvanje na Isusa Krista, Crkvu, katoličku vjeru i moral. Freska je ova:

Idemo po redu. Freska želi prikazati Isusa Krista koji nosi mreže pune homoseksualaca, bludnika i bludnica, transeksualaca, narkotrgovaca sve do jednog  golih i polugorlih u značajnom erotičnom tonu. Pretpostavlja se da u takvom stanju idu u nebo, i da će tamo nastaviti sa svojim ljubakanjem – i ostalim.

Freska je bila naručena od samog biskupa Paglia kako rekosmo 2007. Deset slikara se prijavilo na natječaj, na kojem je od istog biskupa odlučeno dati autorstvo argentinskom slikaru Ricardo Cinalli, poznatom po slikanju ljudskih tijela. Spomenuti ćemo usput da je Ricardo neprikriveni homoseksualac. Svakako, biskupu to nije bio nikakav problem, kao ni Velečasnom Fabiju Leonardis, od biskupa zadužen za kulturnu baštinu biskupije.

Ovdje su surove činjenice za činjenicom, prvo prema slikarovim komentarima djela prikazani na dojnjem videu (na španjolskom i italijanskom); videu koji je dio programa objavljenog na televiziji, nakon toga preko same analize djela i na koncu prema karijeri koja je slijedila biskupu Paglia – trenutno je Predsjednik Pontificijske Akademije za Život. Prethodno Predsjednik Pontificijskog Vijeća za Obitelj (uzdignut istovremeno na čast nadbiskupa za vrijeme Benedikta) – pod njegovim nadzorom je bio Susret Mladih u Krakovu prošle godine. Odmah nakon toga – na Veliku Gospu 2016., imenovan je za Pontificijsku Akademiju za Život.

Jako su značajne pojedinosti dane od samog slikara (dolje video, na italijanskom i španjolskom):

«Raditi s njim bilo je fantastično, iz ljudske i profesionalne perspektive», istaknuo je Cinalli italijanskoj La Repubblica (ljevičarski i antiklerikalni list) u ožujku prošle godine. «Nikad, kroz četiri mjeseca u kojima smo se viđali skoro tri puta svakog tjedna, Paglia nije me pitao da la vjerujem u spasenje. Nikad nije bio  doveo u neugodnu situaciju.»

 «Tu nije bilo detalja koji bi se izveo slobodno ili slučajno. Sve je bilo analizirano. Sve je bilo diskutirano. Oni (Paglia i Leonardis) nikad mi nisu dopustili raditi na moju ruku.»

Podcrtajmo ovo: nije tu bilo detalja napravljenog bez volje i odobrenja Paglia i Leonardis. Sve, svaka sitnica je tu napravljena uz izričito traženje i volju, i potpunu suglasnost biskupa i velečasnog zaduženog za kulturnu baštinu. A sad pripazi na sljedeće:

Sam biskup prikazan je polugol u jednoj mreži. U sjetilnom – nazovi erotičnom – zagrljaju sa skoro golim bradonjom čija je samo stražnjica napola pokrivena lepršavom i dosta uskom plahtom.

Dok je velečasni s druge strane iste mreže, potpuno gol – vlastito mu bedro prikriva intimne organe -, u erotsko senzualmom izrazu lica, tugaljivog pogleda zapaljenom ognjicom poroka. Na ramenu mišićavog tijela ucrtano strijelom probodeno srce i na njemu riječ: «amore», «ljubav».

S obzirom na Oca Fabia Leonardis, ističe Cinalli da se radi (bolje reći radilo, jer je preminuo kratko vrijeme nakon završetka freske) o vrlo «otvorenom» čovjeku, ali nije htio reći da li je bio homoseksualac ili ne: «Otac Fabio je bio potpuno otvoren čovjek. Ne spada na mene reći da li je bio homoseksualac ili ne – to nije bitno, ali njegova otvorenost je bila apsolutna.»

Erotika i porok, usred katedrale. I to bljuvotinu dao je oslikati biskup Paglia. Kad ovo vidiš, čovjeka počne gušiti i mora sjesti. Suze bi potekle, a od zapanjenosti ne može još ni jedna da teče.

Ali nije samo bljuvotina. Tu je i bogohula. Tu je i psovka i pogrd Imena Božjeg usred katedrale. Jer, rekosmo, svaki je detalj bio razmotren od Paglia y Leonardis. Kao i oni vezani za navodni lik Spasitelja: motiv za lice uzet je od lokalnog frizera, «jer ljudi imaju tendenciju za vidjeti lice Kristovo previše muževno», citirajući slikara Cinalli. To jest: treba vidjeti Isusovo lice ženkasto, umiljeno poput ženskog... ili s prizvukom homoseksualnog izričaja. Da li je i frizer bio sodomskog nagnuća, to ne znamo, ali je deklarativno tražen zbog njemu svojstvene eksteriorizacije. Ali kako su doznali za njega? Biće da se u izvjensim krugovima upravo komentiraju izvjesni vanjski dojmovi, vrsta i ton perja, i slično. Jer nije baš lako naći «nekog frizera s takvim i takvim izričajem».

Pri tom, nadodana je i druga hula Bogu: kroz prozirnu tkaninu na tjelu navodno prikazanog Spasitelja naziru se spoljni organi. Usred crkve uz odobrenje biskupa i velečasnog.

Cinalli je htio prikazati i akt prodiranja spolnim organima – koristim ovaj žargon jer se ne radi u biti o seksualnom odnosu, seksualni odnos u skladu s naravi počiva na smislu svrhunaravnosti čovjeka, dok korištenje spolnih organa u ovoj ili onoj perverznoj aktivnosti je nešto sasvim drugo - među prikazanima u mrežama, ali tu je jedino naišao na crvenu crtu Paglia i Leonardis. «To mi – dakle slikar je imao nakanu - nisu dopustili, jer – komentira Cinalli razloge koje su mu dali Paglia i Leonardis – nije ni potrebno.». A zašto nije ni potrebno? Jer, srećo moja, to se pretpostavlja. To jest, pretpostavlja se da će i dalje – u nebu! – biti slobodni za «ljubav».

Ovdje vidimo dodatnih točaka i sa Islamom; naime, «vjerni muslimani» na nebu imati će na raspolaganju kojih 70 djevica s kojima će moći uživati svaki «dan». I nakon svakog odnosa ponovo će biti «djevice» i tako opet «sutradan» moći biti ponovno razdjevičene na slast i uživanje dobrom muslimanu. Samo ova slika i stavka koju zastupa Islam dovoljna je da se cijela ta religija – previše je zvati je tako – svrsta u bijedni apsurd, besmislenu sektu i zamaglenje razuma.

A evo, nešto slično zastupaju Paglia i Leonardis ovim djelom. Doslovce prenosi Cinalli njihov stav: «Biskup i O. Leonardis... rekli su mi da oni ne smatraju da bi bilo neophodno dći do tog ekstrema za manifestirati slobodu koju čovjek, u biti, ima u ovom svijetu i u sljedećem.» S druge strane logično je da je tako: jer isti je autor Muhamedove priče o nebeskom uživanju muslimana s djevicama, i biskupove i Leonardisove ideje o ovakvoj nekoj «slobodi» u budućem vijeku – taj autor obiju ideja je đavao.

No, makar ne bilo prikaza spolnog prodiranja, Cinnali priznaje u razgovoru s La Repubblica da su osobe u mreži prikazane u erotičnom značenju. «U ovom slučaju, prikazane osobe nemaju - u smislu eksplicitnosti – seksualnu nakanu, ali da erotičnu.» I još nadodaje, da ne bi bilo mjesto sumnji: “Mislim da je erotični aspekt najistaknutiji među osobama u mreži».

Napomenuti ćemo završavajući komentare ovog (ne)(zlo)djela da je stav Crkve o homoseksualnosti totalno jasan i kategoričan: radi se o jednom od četri tradicionalna grijeha (pored pobačaja, uskraćivanje plaće radniku i eksplotaciji siromaha) koji viču sa zemlje Bogu za osvetu. To jest: Bog kažnjava nacije i pojedince koji promiču ova zlodjela. Takav je nauk Crkve do pred naše vrijeme (posebno predkoncilski period); «Katekizam Katoličke Crkve» iz 1992 makar podjsetio na četiri tradicionalna grijeha koji vape Bogu za osvetu, ublažuje  osvrt na homoseksualnost. Istina, ne krije se da je teški grijeh i navodi se da je homoseksualni čin «suštinski neuredan» i da «ne može biti opravdan pod bilo kojim okolnostima», ali se ne potcrtava njegova posebna težina i posljedični zaziv Božje kazne. To je «negativna» teologija za današnje standarde i ako treba prikriti istinu za ne biti manje popularan ili prihvaćen od svjestkih kriterija, neka bude tako.

Sveti Toma Akvinski je pojasnio svojom genijalnom preciznošću izuzetnu teškoću ovog grijeha: ne radi se tek o «bludu», koji je doista teški grijeh, ali nije protunaravan. Dok je homoseksualnost perverznost seksualne relacije – to u biti i nije, već perverzno korištenje spolnih organa – koja ide protiv naravi i Božje zamisli prema čovjeku. To je duboki razlog posebnog stupnja ovog grijeha: jer ide protiv Božjeg nacrta za ljudsku narav. Drugim riječima, ovim grijehom nanosi se posebna uvreda Bogu, osim čovjeku.

Dodatne iznimne posljedice ovog djela

Da je u određenim povijesnim trenucima bilo izuzetnih nereda u Crkvi i među klerom, to nećemo kriti. Ali postoji jedna ogromna razlika koju ćemo brzo pojasniti. Prvo, podsjetiti ćemo na jedan nevjerojatno težak period u Crkvi s obzirom na raširenje sodomizma među klerom: kraj XI stoljeća. No, Bog je tada dao podignuti Svetog Kardinala Pietro Damian koji se s potpunom odlučnošću i ogromnom energijom suočio s tim problemom, tražeći njegovo definitivno istrebljenje. Sv. Damian je autor poznate knjige Liber Gomorrhianus (Knjiga Gomore) u kojoj označuje a) posebnu težinu tog grijeha, b) zahvaćanjem istim djela klera i c) borbu i istrijebljenje ove užasno sramotne situacije. Navodimo par misli Sv. Damiana:

«Ovaj porok ne može se uopće porediti s bilo kojim drugim, jer sve nadmašuje preko svake mjere. Ovaj porok je smrt tijela, gubljenje duše; zarazuje tijelo, gasi svjetlo razuma, izgoni Duha Svetoga iz hrama srca, čini da uđe đavao podstrekač razvratnosti; potiče na greške, ozlijeđuje sposobnost intelekta za istinu, varajući je; priprema zamke onom koji hoda, zatvara okno rupe  onom koji padne u nju; otvara Pakao, zatvara vrata Raja, transformira građanina nebeskog Jeruzalema u stanovnika paklene Babilonije: siječe člana Crkve i baca ga požudnim plamenovima upaljene Gehene.»

Ali i:

«Ali ako se ti doista poniziš, klicao bih iz sveg srca u Gospodinu zbog tvog duhovnog preporođenja. Kad bi jedno istinsko i tjeskobno kajanje udarilo u dubinu tvoje duše, ja bih mogao s pravom radovati se beskrajnom radošću...»

Zamjera Sv. Damian starješinama olako gledanje spram kažnjavanju ovih grijeha. Ne dozvoljava ređenje onih koji prakticiraju sodomiju i zahtijeva da se izbace iz svećenićkog staleža ili redovnika već zaređene homoseksualce. Također osuđuje blud kleriga s djevojkama, časnim sestrama, bludnicama i sa životinjama. Posebno je strog i prezriv prema biskupima uvučenim u sodomiju sa svojim podređenim, prema svećenicima homoseksualcima koji koriste ispovijed za odriješiti jedne druge, te prema klericima koji bi održavali grešne odnose s adolescentima.

Vidimo dakle, da otkad je Crkve i čovjeka, grijeh se uvuče. Gdje je onda razlika između vremena Sv. Damiana i današnjeg, između onih biskupa koje on prezire i grdi, i Paglia koji daje da ga slikaju nagog na katedralnom zidu?

U tome što se u ono vrijeme grijeh krio, a u ovom i u ovakvim slučajevima koje danas razmatramo, grijeh se ističe kao da bi bio neka krepost! Ne stide se grijeha, i još se prkose svime time! I još blabunjaju o nekoj tobože «slobodi» na onom svijetu!? Doista, ovi neredovi izgubili su svaki stid.

Najgore je što još nismo završili sa svemu ovom. Jer ono što bi bilo za očekivati jest da vjernici uđu u ovu katedralu i isprskaju cijelu fresku tako da ne ostane ništa od ove grozote. Žalimo se – i s pravom – na tolike bogohule koje siju lijevo i desno ateisti i antikršćani na cijelom svijetu, ali najgora bogohula jest upravo ova: koja proizlazi iz «naših» redova. A s pravom nam leti misao na sud Sv. Ivana kad veli: «izašli su od nas, ali nisu naši». To je «sinagoga sotone».

Doista, freska je prouzročila gnjev među vjernicima i Cinalli je strepio da bude uništena nakon dovršenja... ali biskup Paglia to nije dozvolio!

I tada, red za redom, događaju se neshvatljive stvari za Katoličku Crkvu. Biskup Paglia je ne samo stavljen pod upitnik, već i doslovce i jednostavno unaprijeđen, baš tako: imenovan je nadbiskupom 26. lipnja 2012 od Benedikta XVI te Predsjednikom Pontificijskog Vijeća za Obitelj (!?). Još prje toga – sjetimo se da je freska dovršena 2007-me – konkretno 2009-te imenovan je Predsjednikom Biskupske Konfrerencije Umbrije. 2011-te bio je među prvim članovima novoosnovanog Pontificijskog Vijeća za Novu Evangelizaciju (ha, ha, ha – smijem se; rugam se, ali boli me kako se prljaju crkveni pojmovi. Ovo je smijeh podsmjeha i prezira prema agresorima naše vjere.). Drugog veljače 2013-te bio je nasljeđen na biskupiji od apostolskog administratora Ernesta Vecchi, ali ni on nije htio izbrisati fresku.  

Paglia ide dalje. Tek dva dana nakon toga dao je polemičnu izjavu prema kojoj bi Država trebala priznati neka prava ne oženjenih parova, također ukljujući i homoseksualce. Tko da se čudi ovoj izjavi nakon ove – potpuno realne makar s drugog ugla - slike njegove biografije? No, digla se buka u katoličkom tisku – tada je njegova freska bila zataškana praktično van biskupije Terni – na ove riječi, našto je Paglia rekao da mu je žao što je bio tako (a kako bi drugačije trebao biti?) shvaćen, ali nije opovrgao svojih riječi. Kako se onda čuditi što civilne vlaste donesu zakon o istospolnim parovima i njihovim «pravima»? Eto, to je bilo djelo našeg Predsjednika Papinskog Vijeća za Obitelj.

I sada prijatelju moj, dok je isto Vijeće bilo pod predsjedništvom nadbiskupa Paglia, organiziran je pod njegovom palicom Susret Mladih u Krakovu. I koji je materijal davao Paglia tvojoj djeci, koju si ti slao u Krakov da budu s Bogom i dadnu svjedočanstvo vjere? Evo, ovakav materijal im je dao, dovoljno plastičan da se jasno vidi koliko su ovaj čovjek i njemu slični opsjednuti seksom (pažnja, nepristojne slike):

[Koja je potreba praviti insinuacije na ženske grudi preko ovog voća ovako pripremljenog? Onaj tko priprema ovaj materijal je bolestan čovjek.]

[Poslao si sina ili kćer u Krakov, i evo kojim primjerima se služe za nešto mladima objasniti o moralu. Spomenuti psihijatar ima potpuno pravo: treba ispitati autore ovog materijala.]

[Što mladi katolik može naučiti od Obame i Sarkozija? Koja je potreba za ovim?]

[Ovo je pristojno, ovo će nekome pomoći?]

[Dosta je zla u svijetu da se ovo donosi na vidjelo. Kome ova nesretnica može išta pomoći? Ni kad bi bilo pitanje: "želiš li se uključiti u neku udrugu za reintegraciju prostitutki?", pokazati ovo je bljutavo i uvrijedljivo.]

[Kao fol, uče ih o seksualnim pitanjima. Jesu li naši mladi budale?]

[Ako hoćeš mladiću ili djevojci nešto pokazati s ovim, samo ćeš im razbuditi maštu nepotrebnim stvarima. Kome je to u interesu? Ili što im je zbilja u interesu?]

[Dakle na slici se pita: koji par od ovih dvoje ima seksualni odnos? Ovo je tako pokvareno, tako bljutavo, tako idiotski, tako...]

Dati ovakav materijal mladima, u dobi kad hormoni prave požar u tjelesima unatoč što idu na Susret Mladih – jer mladi su mladi -... jest za kvalificirati to ravno kriminalu. Zbilja, kad su bio objavljen ovaj materijal, jedan psiholog je sugerirao da bi nadbiskup trebao biti ispitan u skladu s danim normama stručno nazvanim Dallas Charter, ustanovljenima radi zaštite mladih protiv seksualne eksploatacije. Dr. Richard Fitzgibbons, psihijatar koji je davao svoje usluge kao savjetnik pri Kongregaciji za Svećenike i kao pomoćni profesor na Institutu Ivan Pavao II za Studije o Braku i Obitelji na Katoličkom Sveučilištu Amerike, je otvoreno rekao: «Moja prva profesionalna reakcija s obzirom na ovaj pohotni i pornografski materijal bila je da se radi o psihološkom i duhovnom zlorabljenju mladih. Kao stručnjak koji je  tretirao svećenike koji su seksualno iskorištavali mlade, kao i žrtve seksualnog maltretiranja u Crkvi, ono što sam našao posebno zabrinjavajućim bilo je da su pornografske slike ovog programa bile jako slične onim korištenim od seksualnih zlorabljivača mladih.»

Ali Paglia zgrće i gura naprijed kao buldožer. I što ga je čekalo nakon sustreta mladih? Nagrada, eto što ga je čekalo: imenovanje Predsjednikom Pontificijske Akademije za Život i Velikim Kancelarom Instituta Ivan Pavao II. Sarkazam je još jači datumom imenovanja: na samu Veliku Gospu.

Njegova ideološka orijentacija odmah je postala očitom: nije više bilo potrebno da članovi Akademije potpišu deklaraciju vjernosti Crkvenom vjekovnom i nepromjenjivom učenju o pravu na život. 17. veljače ove godine doslovno je potvrđeno da su svi članovi Akademije dobili otkaz ostavljajući jedino samog sebe i njegovu usku ekipu na čelu praktično ispražnjene organizacije.

Kako iz svega priloženog jasno proizlazi da ga osjećaj stida ne krasi, istog dana Nadbiskup Paglia je dao izjavu u kojoj je hvalio nedavno preminulog osnivača Italijanske Radikalne Partije, Marca Pannella. To što je Marco bio dosta aktivni biseksualac, što je kroz dugo godina bjesomučno napadao katoličku vjeru i samo Crkvu, kakve to ima veze? To što se zadrto i ne popuštajući borio za legalizaciju pobačaja, «homoseksualnog braka», «prava transžendra», razvoda i slobodnih unija, zar je to važno? Toga borca za razbijanje konkordata između Crkve i Italije, Paglia je nazvao «čovjek velike duhovnosti», te da je njegova smrt «veliki gubitak, ne samo za članove Radikalne Partije, već također za našu zemlju (opaska: ovakvim 'misliocima' ne ide na ruku reći 'za našu domovinu').»

[Panella kada se borio za legalizaciju razvoda. Time se počinje. Prvo ruši brak, onda život. Kardinal Stepinac je bio rekao: "ozakoniti razvod u jednoj državi veća je pošast od rata". Dolje, Panella s velikom zastupnicom pobačaja i svega ostalog, Emma Bonino.]

I još ga u oblake uzdigao: «Njegova povijest pokazuje kako čovjek može pomoći da se povijest giba prema odbrani dostojanstva svake osobe, posebno marginiziranih. Pripada mi veliko zadovoljstvo reći da je Marco doista bio duhovan čovjek koji se borio i nadao protiv svake nade.» Zaključujući: «Moramo primiti i održati njegovu (Panellinu) vitalnost.»

Nevjerojatno kako je sažeo u samo jednom paragrafu tako bitne i karakteristične masonsko-gnostične pojmove: progres povijesti (dakle, govori se o «kolektivnoj svijesti»), vječna briga o «marginiziranima» (koji tone sve dublje i nikako da isplivaju. Ne bi li blo lijepo da se netko pobrine da prestanu to biti?) i njihovom dostojanstvu (gdje se Bog ne spominje, a još ponajmanje Isus Krist), neka «duhovnost» koja je čisto materijala i najviše kulturna, to jest naprednjačka. Održati (svakako «u društvu», to da ga Bog primi kod sebe, to ne vrijedi) i primiti (kako se to radi, preko nekog «energetskog» procesa?) njegovu vitalnost.

Doista je sposoban.

***

Na koncu, posvetiti ćemo par riječi razlogu korištenja termina «protestantizam i satanizam NWO» prisutnim u naslovu članka. U biti, doktrinalni sklop protestantizma teško se može nazvati kršćanskim. Jer ako je, i jest «Crkva stup i potporanj istine» por riječima Sv. Pavla (1. Tim 3, 15) i kako tumači Sv. Ciprijan «Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku», imajući u vidi tako značajna odstupanja protestantizma od iskonskog kršćanskog i nepromjenjenog nauka (o Djevici Mariji, Sakramentima – protestanti imaju jedva krštenje, ostalo ništa, ni Euharistije ni Svećenićkog reda, itd., o milosti i grijehu te o Papi garanciji i branitelja pravovjernosti koji prima autoritet direktno od Krista); onda zbilja protestantizam ima može se reći tek neku konceptualnu vezu s kršćanstvom. Neću kvalificirati svakog protestanta pojedinačno, do koje mjere doseže «neznanje bez krivnje» to samo Bog zna, ali o nauku se može govoriti. Njegovom skretanju i temeljnim greškama.

Bitan je stoga ovdje slijedeći elemenat, prema Luterovom postulatu: griješi koliko hoćeš, ali vjeruj i biti ćeš spašen. To jest: makar nastavio griješiti! Jer spasenje dolazi samo po vjeri. Dakle, djela nisu bitna. Osim «vjere». Zato nije mogao progutati poslanicu Sv. Jakova: «i đavli vjeruju, ali dršću». Jer «vjera bez dijela je mrtva». Obratimo pažnju da Sv. Jakov govori onima koji već vjeruju – i prema tome ne mogu ostati «samo na tome», već trebaju provesti tu vjeru u ljuvav; dok kad Sv. Pavao govori o spasenju po vjeri, govori onim kršćanima pod napasti ponovnog podvrgavanja zapovijedima Mojsijeva Zakona koji ne spašava.

Što se odražava na fresci, što se njome hoće reći? Grešnici – sodomci među najizraženijima – nošeni su od samog Isusa Krista u Nebo. Nije dakle bitno ono što čine, spasenje je za sve i nije potrebno nikakvo usklađenje čovjekove aktivnosti s Božjom voljom i zakonom.

Ali ovdje je nešto još i gore od protestantizma. Ovdje se ne prikazuje nege grešnike koji se muče i bore protiv mreža svojih poroka i koji bi molili Boga da ih spasi i oslobodi od njihovih grešnih poriva (nešto što je upravo tipično za kršćanski duh; sjetimo se prikazivanja pokore Sv. Jeronima ili anegdota iz života svetaca koji su se poput Sv. Franje bacali u snijeg usred noći u borbi protiv napasti; ili Sv. Benedikta koji se bacio u zaleđenu cisternu iz istog razloga, itd.); ne, ovdje sodomci i dalje se ljubakaju – i ostalo – pogledima i idu u nebo.

To je potpuno iskrivljenje Božje odredbe i misli. Jer Bog je naredio: „množite se i napučite zemlju“. Ono što Bog odredi, zato i dadne naravna sredstva. To jest, Bog stvara čovjeka sa sekslualnim karakteristikama muškarca i žene jer ih je namjenio za zajednički život u plodnoj ljubavi. Ono što Bog traži, to je zato jer je za to već dao sposobnost u samoj naravi. Odvojiti seksualnu sposobnost od svrhe reprodukcije jest ići protiv Božje odredbe. U tom smislu homoseksualni odnos je dijametralno opriječan Božjoj zamisli. Zbog toga to može biti samo od  Sotone nadahnuto.

I zašto «sotonizam NWO»?

Dotaknuli smo tu temu u članku „Kad su fašisti bili dobri ljudi“. U klasičnoj Grčkoj postojao je dosta institucionizirani mehanizam pripremanja političke elite.

Mladi kandidati za državno vodstvo i političke krugove još od rane dobi – od predpubertetske dobi do stasanja – bili su odgajani u posebnim školama pedagoga koji su trebali formirati njihov intelekt i posebno volju. Kontrola načina razmišljanja vršila se preko seksualne homoseksualne inicijacije. Mladić je mogao imati odnose samo s svojim učiteljem. To je uništavalo njegovu osobnost i stavljalo sve njegove sposobnosti za političke potrebe elite koja je bila ta koja je doista vladala.

Ovaj metod u nekim svojim oblicima primjenjuje se posebno u zapadnim demokracijama. Razlika je u tome što se preko komunikacijskih medija mjenja mentalitet ogromnih masa mladih. Senzualnost i lascivnost u tolikim tv programima ne samo da umanjuje osjećaj grijeha, već totalno obrće mentalitet. „Pa to je normalno“, reći će toliki na ono što prije samo par desetljeća nije bilo moguće zamisliti javno prikazivano. I prije dva desetljeća u odnosu na prethodna dva. Uvijek se rani jedna generacija, i onda se ide sa generacijom njihovih sinova.

No, takav program rada ne odnosi se samo na mase indoktriniranih televizijom. Postoje i uži krugovi gdje se pripremaju posebni članovi za sutrašnje služenje elite. Paradigmatičan je slučaj engleskog predatora Jimmy Savile.

Nakon njegove smrti, izašlo je sve na vidjelo. Ovaj humorista britanske BBC kroz skoro pedeset godina održavao je krugove seksualne eksplotacije – govorimo o pedofiliji i pederastiji – spojene sa sotonskim kultom. Mladi Tony Blair bio je u kontaktu sa J. Savile u svoje vrijeme.

I kakve ovo veze ima sa Crkvom? Bolje reći ima sa izvjesnim članovima hijerarhije. Na ovaj način oni – ti njeni oronuli članovi - na kodificiran način daju znak da su s njima u trendu.

Usred bijela dana, kao na zidu katedrale.

Ako jednog dana budemo vidjeli nekog katolika baciti  limenku crne boje s nakanom da upropasti fresku, uraditi će to i našom rukom.

Značajno je da se cijeli proces s freskom – uključujući i ne pristajanje biskupa Paglia i njegovog nasljednika na brisanje ove nakaze  - odigrao na sto km od Rima, za cijelo vrijeme Benedikta XVI, kroz šest godina.

"Budite dakle nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodni miris! A bludnost i svaka necistoca i lakomstvo neka se ni ne spominje među vama, kao što se pristoji svetima! Tako i besramnost, i ludi govor, ili nepristojne šale, što ne dolikuju, nego radije zahvaljivanje. Jer ovo neka znate, da ni jedan bludnik, ili necist, ili lakomac, a to je idolopoklonik, nema dijela u kraljevstvu Krista i Boga! Nitko neka vas ne vara praznim rijecima, jer zbog ovih dolazi gnjev Božji na sinove nepokornosti! Nemojte dakle postati zajednicari njihovi! Jer ste bili nekada tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svijetla živite! Jer je rod svijetla u svakoj dobroti i pravdi i istini." (Efežanima 5, 1-9)