Enciklika Humani Generis i Teologija Stvaranja

Ovaj članak vrši česte osvrte na pohvale vrijedne radove objavljene od The Kolbe Center for the Study of Creation, «Creation andTime» (Stvaranje i Vrijeme) i «If You Believed Moses, Would You Believe Me» (Kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste u Mene), koje žarko preporučujem. U isto vrijeme, nudim vlastito razmišljanje o korektnoj interpretaciji enciklike Humani Generis Pija XII (1950), i njenom utjecaju u Teologiji Stvaranja.

Smatram da se glavna teškoća za pravilno razumjevanje Humani Generis (u dijelu posvećenom evolucionizmu) sastoji upravo u ovim riječima: «ali katolička vjera zapovijeda vjerovati da su duše stvorene izravno od Boga».

Ne znam da li su upravo to shvatili autori spomenutih eseja, ali oni sami upravo propuštaju spomeniti baš ove riječi u radu «Creation and Time». Pisci naznačuju točno riječi koji prethode, i one koje slijede spomenutu rečenicu.

Autori tvrde (str. 25): «U ovom kontekstu – i samo u OVOM kontekstu – može se i treba shvatiti dozvolu Pija XII «da između stručnjaka oba područja bude objekt studija doktrina evolucionizma». Nakon ove citirane rečenice Svetog Oca, citira se slijedeća (dok između njih ide ona koju smo spomenili, i čije je navođenje propušteno):

«Ali neki prekršavaju ovu slobodu diskusije, djelujući kao da bi porijeklo ljudskog tijela iz predpostojeće žive materije bilo već apsolutno istinito i dokazano preko podataka i pokazatelja nađenih do danas, kao i preko razlučivanja na njima zasnovanima; i sve to, kao da ne bi postojalo ništa u izvorima Objave što bi zahtijevalo maksimalnu umjerenost i suzdržljivost u ovom predmetu (DZ, 2327).»

Riječi koje citiraju, ne predstavljaju nikakav problem (makar mislim da se mogla koristiti veća kritika protiv evolucije). I, ako se dobro obasne, mogu učiniti dosta dobra. Dobro je da se katolici bave naučno-eksperimentalnim disciplinama i brane vjeru iz tih područja, pokazujući na greške evolucionizma i lažne propagande.

Međutim, problem, veliki probljem nalazi se u ovim riječim: «ali katolička vjera zapovijeda vjerovati da su duše stvorene izravno od Boga».

Razmislimo na momenat.

Kada je Katolička Crkva učila da samo duše su izravno stvorene od Boga?

Odgovor:Nikad. Uvijek i kada je Crkva učila o stvaranju duše, u isto vrijeme govorila je i o stvaranju tijela.

Je li istina da Crkva nije nikad poučavala o direktnom stvaranju tijela?

Odgovor: Svi mogu provjeriti i upitati kako su sve Pape i sveti crkveni naučitelji i crkveni Oci prije XX stoljeća poimali stvaranje čovjeka. (I u samom XX stoljeću. Iskreno, nisam siguran o osobnoj viziji Pija XII.)

Ova tvrdnja Pija XII, analizirana čisto u gramatičnom smislu i neovisno o kontekstu – implicira da bi možda ljudsko tijelo mogl biti «stvoreno» od predpostojeće žive materije.

Autori ističu: «U ovom je kontekstvu  - i samo u ovom kontekstu – kako se dozvola Pija XII «da između stručnjaka oba područja bude objekt studija doktrina evolucionizma», može i treba biti shvaćena.»

***

[Da li ste razmišljali kako uopće nastaju fosili? Da li mislite, na primjer, da će od ove krave u Africi ostati nešto nakon tisuću godina? Neće ostati jedva ni kost. Doći će hijene i poglođati će što se još može; pa crvi, pa nevrijeme koje će razusuti organske dijelove na sve strane.

Kako se onda stvaraju fosili? Potrebno je da se na živi organizam u vrlo kratkom vremenu sruči ogromna količina blata, zemlje, kamena, i sl. Na način da tijelo ostane bez zraka; s vremenom će mekani dijelovi istrunuti, dok će ostati otisci kostiju na jednom mjestu.

Pogledajmo dojnju sliku. Prikazuje iskopavanje tijelesa iz podnožja Vezuva, uhvaćenih praktično trenutno iznenadnim nadolaskom vrućeg pepela iz vulkana. Osobe su ostale kao uslikane; u XIX stoljeću, vidjevši pri radovima da se nailazi na čudne šupljine u stvrdnutom pepelu vulkana, pretpostavili su da se moglo raditi o ljudskim fosilima. Ubrizgali su gips u šupljine, i ostali su otisci koji se i danas čuvaju. Da nije bilo riječ o pepelu, već o težoj građi, ostali bi fosili kao i bilo koji drugi. Nakon Potopa, na primjer, mnoge žive vrste bile su zahvaćene polaganjem ogromnih količina mulja koji se slegao na tlo. Odatle otisci živih organizama na raznim dubinama. Čak se nalazilo i fosile stabala koji presjecaju slojeve pravljene navodno kroz milijune godina. U suštini se radilo o slijeganju materijala veće specifične težine kroz nekoliko tjedana.]

***

Žao mi je, ali ja interpretiram riječi Pija XII polazeći od njih samih – u cilju da izmjerim sve njihove efekte, teškoće u shvaćanju i loše interpretacije. One mogu biti objašnjene u ovom kontekstu, ukoliko ne proturječe samu ideju. Dakle, teškoća nalazimo u tome da li bi neka tvrdnja protivna vjeri mogla biti zaključena iz riječi Pija XII.

Ponovo, riječi koje H. Owen, D. Tassot i P. Wilders citiraju ne predstavljaju veči problem. Probljem je upravo u ovim riječima (propuštene od autora!): «ali katolička vjera zapovijeda vjerovati da su duše stvorene izravno od Boga».

Ukoliko sam ja protiv evolucije i branim pojedinačno i direktno stvaranje svakog živog bića (njihjovih prvobitnih parova ili prototipa), prema riječima Pija XII, trebam voditi raspravu na slijedeći način:

«Ali sve to (ta rasprava) se treba voditi na način da razlozi jedne i druge opcije – to jest, ona koja podržava evolucionizam i ona koja mu  se protivi – ispitaju i sude ozbiljno, umjereno i odmjereno; i na takav način da svi budu spremni pokoriti se sudu Crkve,...»

Ali zar nije već govorila Crkva o ovom pitanju? Ovo je s toga drugi problematični pasus. Izgleda da se može razumjeti na slijedeći način: Doista, reći «ali katolička vjera zapovijeda braniti da su vjerovati da su duše stvoreno izravno od Boga», u direktnoj je vezi sa slijedećim upozorenjem: «da svi budu spremni pokoriti se sudu Crkve,...». To jest, već kad se Crkva nije izjasnila u vezi ovog pitanja pro i protiv evolucije, vi ne možete biti kategorički protivevolucionista, kao da bi to bio stav Crkve. Drugim riječima, vi ne možete kategorički tvrditi da je fiat stvaranje (također tjela) nauk Crkve.

I sad pitamo: da li ovo doista tvrdi Pio XII? Striktno govoreći, onako kako nas jedino i zanima, ne. Ne u pozotivnom smislu.

Možemo također postaviti pitanje i suprotnom pravcu: Da li je Pio XII rekao da se Crkva izjasnila o ovoj stvari – suprotno onom što brane protuevolucionisti? Opet: ne. Ne tvrdi to na pozitivan način. Kad bi to učinio, obezvrijednio bi Četvrti Lateranski Sabor, i Prvi Vatikanski, i to nije učinio.

***

< Vrijeme je da se podsjetimo odnosnih dogmatskih tekstova Četvrtog Lateranskog i Prvog Vatikanskog Sabora:

Deus…creator omnium visibilium et invisibilium, spiritualium et corporalium: qui sua omnipotenti virtute simul ab initio temporis utramque de nihilo condidit creaturam, spiritualem et corporalem, angelicam videlicet et mundanam: ac deinde humanam, quasi communem ex spiritu et corpore constitutam. (Lateran IV, 1215, DZ 428)

[Dr. Raymond Damedian (izumiteljmagnetske rezonancije, primio nekoliko vrlo važnih i prestižnih nagrada u svojoj naučnoj karijeri. Postoji kontroverzija jer mu nije bila uručena Nobelova nagrada na osnovu njegovih otkrića): vjerujem da je Bog stvorio svijet prije kojih 6.000 godina. Znanonst i vjera se ne proturječe.]

“Bog… Stvoritelj svih stvari, vidljivih i nevidljivih, duhovnih i tjelesnih; koji je po svojoj svemogućnosti istovremeno (simul) od početka vremena stvorio iz ničega i jedno i drugo stvorenje (utramque), duhovno i tjelesno, to jest, anđeosko i ovozemaljsko, i nakon toga ljudsko, kao jedno sačinjeno od duha i tjela.”

Prvi Vatikanski Sabor (1870) uči da “po svojoj dobroti i svemogućnosti, ne radi uvečanja svog blaženstva, niti radi postizanja savršenstva, već da je obznani preko dobara koje daje stvorenjima, jedini istiniti Bog, u svojoj slobodnoj odredbi, na početku vremena, stvori iz ničega istovremeno jedno i drugo stvorenje, duhovno i tjelesno” (DS 3002; KKC, 293).

Prvi Vatikanski Sabor (1870): D-1805 5. (Protiv panteista i materijalista) Ukoliko netko ne bi ispovijedao da je svijet i sve što je u njemu sadržano, duhovno i materijalno, bilo stvoreno od Boga iz ničega u svoj svojoj biti (D-1783), (protiv guntherijanaca) ili bi rekao da Bog nije sve stvorio iz slobodne volje, već po samoj potrebi zbog koje bez prestanka ljubi samog sebe (protiv guntherijanaca i hermesijanaca) ili bi negirao da je svijet stvoren na slavu Božju, neka je proklet.

D-1800 (O istinskom napretku prirodne i objavljene znanosti). I, doista, nauk vjere koju je Bog objavio, nije bio predložen od Boga kao neko filozofsko otkriće koje bi trebalo biti usavršavano preko ljudske genijalnosti, već predana Kristovoj Zaručnici kao Božanski poklad da bi bila vjerno čuvana i nepogrješivo obznanjena. Odatle i proizlazi da treba očuvati vječno onaj smisao svetih dogmi koje jednom Crkva obzani, i nikad se treba udaljiti od tog smisla pod izlikom i u ime neke više inteligencije (Kanon 3). «Neka raste, dakle, i mnogo i snažno u vjerodostojnosti, inteligencija, znanost i mudrost svih i sakog pojedinog, bilo se radilo o pojedincu, bilo o općoj Crkvi,svih vremena i stoljeća; ali samo u svom vlsatitom području, to jest, u istoj dogmi, u istom smislu, u istoj tvrdnji.»

D-1783 (O činu stvaranja samom u sebi i s obzirom na moderne zablude, i o efektu stvaranja.) Ovaj sami i istinski Bog, po svojoj dobroti i svemoći, ne da bi povećao svoje blaženstvo niti da bi ga zadobio, već da bi pokazao svoje savršenstvo preko dobara koje udjeljuje stvorenjima, potpuno slobodnom odlukom, «... od početka vremena stvori iz ničega i jedno i drugo stvorenje, duhovno i tjelesno, to jest, anđeosko i svjetsko, i na koncu ljudsko, kao jednu cjelinu načinjenu od duha i tjela» (IV Lateranski Sabor, V. 428; Kan 2 i 5). >

***

Također je istina da upozorenje da «neki prekršavaju ovu slobodu diskusije», fokusira na (ali bismo se mogli i pitati da li i samo na njih) (teističke) evolucioniste, «djelujući kao da bi porijeklo ljudskog tijela iz predpostojeće žive materije bilo već apsolutno istinito i dokazano preko podataka i pokazatelja nađenih do danas, kao i preko razlučivanja na njima zasnovanima; i sve to, kao da ne bi postojalo ništa u izvorima Objave što bi zahtijevalo maksimalnu umjerenost i suzdržljivost u ovom predmetu».

Iduće pitanje objašnjava dosta ono što hoću reći: da li je Pio XII rekao da nas katolička vjera obvezuje vjerovati da je Bog stvorio direktno samo dušu? Pazi: ne! Da li slučajno navodi bilo kakvu tvrdnju u smislu da bi ljudsko tijelo moglo biti stvoreno na način različit od direktnog stvaranja – fiat – u činu, bez prethodnih faza? E pa, opet: ne! Štoviše, to je i razlog slijedećeg ozbiljnog upozorenja: «djelujući kao da bi porijeklo ljudskog tijela iz predpostojeće žive materije bilo već apsolutno istinito i dokazano», i ovih zadnjih, koje polaze od istina metafizičkog i teološkog reda koje se ne mogu zaobići ili zametnuti: «kao da ne bi postojalo ništa u izvorima Objave što bi zahtijevalo maksimalnu umjerenost i suzdržljivost u ovom predmetu». Čitaj: kako ćete mi molim Vas objasniti (čitaj: ne možete!) da materijalni potomak – s obzirom na tijelo – može imati jedno tijelo koje bi po kršćanskoj vjeri trebalo prije prvotnog grijeha biti besmrtno i bezbolno, na osnovu savršenstva stanja primitivnog čovjeka i nadnaravnih darova?

U ovom smislu, i bivajući kritični i nepristrani prema spomenutom tekstu Pija XII, analizirajući isti iz samog teksta, kao da bi se radilo o čisto literalnoj i semantičkoj analizi; kao i iz perspektive naše katoličke vjere, stavljajući se u ulogu aseptičnih literalnih kritičara, možemo formalno zaključiti, da Pio XII ne proturječava IV Lateranski (niti Prvi Vatikanski, to jest, dvije dogmatske tvrdnje).

Ipak, ako se kaže: «ali katolička vjera zapovijeda vjerovati da su da su duše stvoreno izravno od Boga», i isto se ne kaže s obzirom na tijelo, iako to no implicira reći da Crkva nije zapovijedila vjerovati da je cijeli čovjek – i duša i tijelo – stvoren direktno od Boga... ta (pogrešna!) interpretacija – to jest: samo duša je stvorena direktno od Boga – može lako biti donesena. Jer ukoliko se propusti reći da u vezi nekog predmeta postoji jasni pokazatalj, ta indikacija – u praksi – neće biti uzeta u račun.

Usprkos svemu, nakon čak i sintaktičke analize tvrdnji Pija XII, možemo reći slijedeće:

Pio XII no proturječava ni Letran IV ni Vatikan I.

Ali, (i to je moj stav!), Papa ne pokazuje jasno istinu o stvaranju. U tom smislu trebamo se prisjetiti da papinska nepogrešivost jest garancija protiv bilo koje greške, radi se o takazvanoj negativnoj zaštiti, to jest, zaštićuje protiv greške. Ali ne potiče neizostavno nekog papu djelovati na najrazboritiji, najsavršeniji, način u bilo kojoj prilici, uključujući pouke.

Zamislite neki prometni znak na početku jedne ceste od nekoliko kilometara. Ako se znak ne ponavlja odnosno ponovno ne susreće, vozači su skloni mišljenju da opasnost više ne postoji, ili jednostavno ga mogu smetnuti sa uma. Isto se događa sa bilo kojim upozorenjem ili obavijesti. Ako se ne podsjeća na isto, na praktičnom nivou biti će kao da nijad nije bilo ni dano.

Sažeti ću svoju tvrdnju na najkraći mogući način: Pio XII ne uči bilo koju grešku – pa niti koriti dvoznačan govor, ali u ovoj točci ne podjseća na cijelu istinu.

Vjerujem da predavanja o stvaranju u katoličkim bogoslovijama nakon Humani Generis (nešto što se inače već dešavalo) potvrđuje ono što govorim. Sve pokazuje da su se ove riječi shvatile u smislu da se dopušta predavanje evolucije (makar bila i teistička), o da se barem dopušta sve dok se Učiteljstvo Crkve definitivno ne izjasni o ovoj temi. Pogledajte udžbenike teologije svih ovih i onih godina, i možete provjeriti da li je istina ovo što govorim.

Ipak, dolazimo ovdje do sljedeće točke. Polazeći od riječi (prema meni ne najbolje izabranih) Pija XII, neki katolici zaključuju pogrešno da mi ne znamo kako je Bog stvorio ljudsko tijelo. To jest, na koncu konca, ne znamo da li se radilo o fiat stvaranju. Nastojeći vidjeti savršenost u tekstu Pija XII – bolje reći ne shvaćajući ga na odgovarajući način -, protivrječuju tradicionalno učenje Crkve o stvaranju.

***

<Astronomija, i veliki dio teorijski fizike zadnjih sto godina leži na radu Alberta Einsteina. Ali njegovi radovi nemaju eksperimentalnu podlogu, agresivni su prema općem smislu; iracionalno su prekriti matematičkim jednadžbama koje sudaraju protiv osnovnih pretpostavkih naučne metode.

Značajni naučnici su podigli glas protiv ove nesuglasnosti, ali njihova kritika bila je cenzurirana i zaboravljena.

Nikola Tesla, istinski fizičar i izumitelj, rekao je o Einsteinovoj teoriji:

Teorija Relativiteta za Teslu je «skup grešaka i varljivih ideja suprotnih općem smislu», i pri tomu «ni jedna od osnovnih postavki relativnosti nikad nije bila dokazana».

Herbert Dingle, britanski fizičar i filozof znanosti, koji je držao ništa drugo nego mjesto Predsjednika Royal Astronomic Society od 1951 do 1953, istuaknuo je (Znanost na Raskršću, str. 19)

«(gledi dokaza relativnosti)... radi se dakle o kružnom argumentu: opažanja dokazuju istinitost Lorenzovih transformacija jedino ukoliko prethodno prihvatimo teoriju koja sama u sebi zahtijeva da te transformacije budu istinite u stvarnosti.»

Einstein i Lorentz

«Zbog toga eksperimentalna provjera ove postavke teorije specijalne relativnosti jest na osnovu toga neizvediva u stvarnosti, i navodni dokazi koji se s vremena na vrijeme lansiraju tvrdeći da se neka takva provjera upravo ostvarila, su lažni. Ali je istina da nikome nije potreban eksperiment za dokazati da jedan sat ne može ići u isto vrijeme i brže i sporije nego drugi. I sve ovo me vodi do jednih od najozbiljnijih gledišta u cijelom ovom razmatranju. Kako je moguće da jedna takva glupost ne samo da je bila vjerovana, već čak i održavana i smatrana za postavkom skoro cijele moderne fizike za više od pola stoljeća? I već ukazani njeni promašaji, kako je moguće da njeno priznanje nije bilo – uz grmljavinu – općenito pobijano?»

«Doista, mnogo sam više filozof nego fizičar.» (Einsteinovo pismo Leopoldu Infeld, Queso – An Autobiography, Chelsea, New York, 1980, p. 258).

Svakako, u pravu si. Ali više nego filozof ili fizičar, Einstein je bio mit.

1952., nakon smrti prvog Izraelskog predsjednika, Chaim Weizmann, Prvi Ministar Izraela David Gurion je ponudio Predsjedništvo AlbertuEinstein. Legendarni filozof je to odbio.>

***

I ja nadodajem: jer je takvo razumjevanje moguće, riječi Pija XII to dopuštaju!

Da, ali i opet podsjećam na moju tezu: ali ne najbolji način!

Gore spomenuti katolici čine vrlo značajnu grešku. Oni kažu: «to je Papa koji na koncu konca tumači neki koncil ili dogmu (u ovom slučaju dogmatske deklaracije IV Lateranskog ili I Vatikanskog)». (Ili: «To je Papa koji na koncu razjašnjava smisao koncila.») Greška ovog stava leži u tome što su koncil ili dogma, već objašnjeni! Vi ih ne možete shvatiti ili objasniti na drugačije od onog kako su već bili shvaćeni i objašnjeni. Prvi Vatikanski Sabor svečano se izjašnjava:

«I,doista, nauk vjere koju je Bog objavio, nije bio predložen kao neko filozofsko otkriće koje bi trebalo biti usavršeno ljudskim napretkom, već predan Zaručnici Kristovoj kao Božanski poklad, da bi bio vjerno čuvan i nepogriješivo objavljen. Odatle proizlazi da treba održati nepromjenjen onaj smisao svetih dogmi koje je jednom deklarirala sveta majka Crkva i da se nikad ne udalji od tog smisla pod izlikom i u ime neke više inteligencije (Kanon 3).»

(Autori eseja «Creation and Time», pojašnjavaju: pod izrazom «napredak znanosti», kanon označava razvijanje znanosti, koje može izgledati naoko dobro ili loše iz katoličke perspektive. Crkva uvijek zahvaljuje pravedni razvoj naučnog shvaćanja, koji nikad ne može proturječiti katolički nauk.)

Na osnovu toga, navodno razjašnjavanje značenja nekog koncila ili dogmatske tvrdnje, mora biti isto kao ono dano od Koncilskih Otaca (svakako, sa Papom – ondašnjim! – uključenim). Ne može postojati proturječje u tim interpretacijama! I, ako nešto (u bilo kojem času budućnosti) nije komentirano na najbolji mogući način (što ne znači da se počinjava neka greška, kako smo to več objasnili), mi ne možemo poći samo od ove precizne točke, već od vječnog i nepromjenjivog učenja Crkve o ovom pitanju (Creation and Time: Je li moguće da su Patrijarsi, Apostoli, Crkveni Oci, Naučitelji i Pape, ne imajuči «pomoć» geoloških hipoteza XIX stolječa gledi velikih epoha Zemljine povijesti,bili ostavljeni samima sebi od Boga i naučavati grešku kroz stoljeća?Ne bi li bilo pravednije i ispravnije reći da su upravo predstavnici Crkve bili ti koji su bili u pravu, dok su geolozi u zabludi?), posebno na dogmatskom polju.

Ili kako vjerujete da je Sv. Bellarmino, na primjer, razumjevao deklaracije IV Lateranskog? I ne samo on, već cijeli niz Crkvenih Naučitelja, Crkvenih Otaca i Papa?

U Centru Kolbe prikazuju jedan svjetli primjer kako se jedna dogma ili jednostavno jedna vjerska istina, dobro poznata i shvaćena, primjenjivala na nauk o braku i obitelji. Makar objekat enciklike Arcanum nije bilo Stvaranje, podrazumjeva se u cilju primjene za jasnije predočavanje naravi braka. Nešto što je inače koristio i sam Naš Gospodin, tako i kako to podsjeća sam Lav XIII. Drugim riječima, ovako je kako se razumjevao Postanak 1-3:

“4. Svima nam je rečeno, draga braćo, koje je istinito porijeklo braka, unatoč tomu što razarači kršćanske vjere nastoje reći da im nije poznat konstantni nauk Crkve o ovom pitanju te se trude preko mjere ima dosta vremenaza izbrisati sjećanje svih stoljeća, nisu postigli, ipak, niti ugušiti niti barem oslabiti snagu i svjetlo istine. U pamti nam je svima i o čemu nitko ne sumnja: nakon što je šestog dana stvaranja načinio Bog čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo u njegovo lice dah života, htjede mu dati družicu, veličanstveno izvedenu iz boka istog dok je usnuo. Time je htio providonosni Bog da onaj par supržnika bude naravni princip svim ljudima, to jest, odakle će se širiti ljudski rod preko neprekinutih prokreacija i sačuvati kroz sva vremena. I ono jedinstvo čovjeka i žene, da bi bolje odgovorilo premudrim odredbama Božjim,odrazilo je od tog samog trenutka dvije glavne osobine, plemenite iznad svega i kao uklesane i utisnute u sebi: jedinstvo i neprekinutost. I ovo isto vidimo izjavljeno i otvoreno potvrđeno u Evanđelju Božanskim autoritetom Isusa Krista, koji potvrdi židovima i apostolima da se brak, po samoj svojoj instituciji, samo može sklopiti među dvije osobe, to jest, između jednog čovjeka i jedne žene; da će od ovo dvoje izaći kao jedno tijelo, i da je bračna veza tako intimno i tako jako vezano voljom Božjom, da od bilo kojeg čovjeka može biti razriješeno ili dokinuto. Vezaće se (čovjek) za svoju suprugu i biti će dvoje jedno tijelo. Na osnovu toga, što je Bog ujedinio, neka čovjek ne raskida.” Lav XIII, Enciklika Arcanum Divinae Sapientieae («Dana u Rimu, kod Svetog Petra, 10. veljače 1880, druge godine našeg pontifikata»).

***

<Zadnjih godina, rad Parsonsa (naučnika evolucioniste) i drugih (1997) koristeći kvocijent promjene mtDNA živih ljudskih bića (to jest, u sadašnjosti), nalazi da je više od 20 puta brži nego računate promjene počevši od fosilnih ostataka!

«... naša opažanja kvocijenta zamjene je više od 20 puta veći nego onaj predviđen filogenetičkom analizom. Koristeći naše empiričke podatke za kalibriranje molekularnog časovnika mtDNA dobivamo doba – staosti ljudskih bića –približno 6.500 godina, u otvorenoj nesuglasici sa poznatom (opaska: pretpostavljenom od evolucionista) dobi modernih ljudskih bića. (J. Parsons, D.S. Muniec, K. Sullivan, N. Woodyatt, R. Alliston-Greiner, M.R. Wilson, D.L. Berry, K.A. Holland, V. W. Weedn, P. Gill, & M.M. Holland. “A high observed substitution rate in the human mitochondrial DNA control region.” Nature genetics 15 (1997): 363-368.)

S druge strane, sveta povijest Postanka navodi katastrofalni događaj dogođen prije otprilike 4.500 godina (dani Potopa),i koji je smanjio pučanstvo zemlje na tek 8 osoba (Postanak 9:19). Polazeći od ovih 8 osoba kao početne populacije, sa stopom rasta r od 0,456% godišnje, uz vrijeme t od 4.500 godina koje uzimamo u eksponentu funkcije porasti pučanstva, dobijamo 6,5 milijardi osoba na Zemlji u 2000. godini. Nasuprot tome (koristeći istu fuknciju za pretpostavljeno trajanje ljudske vrste mjerene kroz stotine tisuća godina), jedina mogućnost da za 500.000 godina postignemo 6,5 milijardi osoba, sastoji se u reduciranju stope rasta na smješnih i nevjerojatnih 0,00438% (0,0000438 za staviti u eksponent na računaljki)... John Heffner, “A Tale of Two Scientists and World Population.”

***

U bitnom, ovo podupire teološku interpretaciju Cenra Kolbe. Lav XIII govori iz razumjevanja Crkve Božje Objave. Zbog toga: “samo u ovom kontekstu mogu biti shvaćene riječi Pija XII u HG.”

Ali, ja nadodajem: one druge riječi, nespomenute od gosp. Owena, su doprinijele – makar materijalno uzete bez odgovarajuće interpretacije – širokom rukavu pri nastavi teističke evolucije na katoličkim teološkim fakultetima.

Osim ovoga, Pio XII je dao jedan nagovor Pontificijskoj Akademiji Znanosti (PAS), godinu dana nakon objavljivanja Humani Generis, 22 studenog 1951, nazvan: “Dokazi Božje opstojnosti pri svjetlu modernih prirodnih znanosti”. U ovom nagovoru, a da to ne bi eksplicitno rekao, Papa je govorio “na prvi pogled” s velikim respektom prema modernim pojmovima milijuna (pa i milijardi godina), ili pojmovima vezanim za teoriju Big Bang:

“36. Opažanje nekoliko spiralnih nebuloza, posebno obavljenih od Edwin W. Hubble na Mount Wilson Observatory, dovodi do značajnih zaključaka, predstavljenih sa svim potrebnim rezervama, da ti udaljeni sustavi galaksija pokazuju tendenciju udaljivanja jedni od drugih takvom brzinom, da bi u razmaku od 1.300 milijuna godina, udaljenost među takvim nebulozama bila udvostručena.Ukoliko vratimo pogled unazad u vremenu prema početku vremena potrebnom za ovaj proces “svemira u širenju”, zaključuje se da je prije između jedan do deset milijardi godina materija spiralne nebuloze bila komprimirana u jednom prostoru relativno malenom, u trenutku kada je započinjao  kosmički proces.”

***

<Ali Hubble je rekao 1936.: “ako pomaci na crveno nisu uzročeni u prvom redu efektima brzog gibanja... onda nema evidencije širenja, nema traga nikakvoj krivini, nema restrikcije na skali vremena”, i: “središnjost Zemlje... Ova hipoteza ne može biti odbačena, ali nije dobrodošla i mogla bi biti prihvaćena jedino u krajnjem slučaju s ciljem da se spasi fenomen... takva specijalna pozicija je nedopustiva.” (Observational Approach to Cosmology, 1937; pág. 50, 51, 58. – citirano u R. Sungenis, Galileo Was Wrong I)>

***

Ili: “46. Ipak, treba se konstatirati da moderni istraživači na ovim poljima smatraju suglasnim svoje naučne postavke sa idejom stvaranja i da čak se dopuštaju spontano voditi ovom zaključku preko naučnih istraživanja. Samo malo desetljeća prije, bilo koja “hipoteza” ove klase bila bi u potpunosti odbačena kao nepomirljivom sa ondašnjim stanjem znanosti.”

Ne zaboravimo da je Pio XII imao za savjetnika Isusovca i odličnog matematičara, Oca Georges Lemaitre, poznatog kao oca Big Banga.

Štoviše, izgleda da je bio isti Lemaitre tko je savjetovao Pija XII, nakon ovog nagovora, ne «povezivati» vjeru i teoriju Big Bang. Za Lemaitre, znanost i vjera ne mogu se proturječiti – što je ispravna postavka – ali u isto vrijeme de facto razdvaja Sv. Pismo (to jest, vjeru i Objavu) od znanosti (to jest, posljedičnmo poništavajući načelo tomističke teologije prema kojem je teologija iznad i prosvjetljuje znanost o vremenitim stvarnostima, kao što su sve aktualno zvane naučne discipline). I na osnovu toga, znanost je bila slobodna za uputiti se u tek malo desetljeća prema raznim teorijama koje će završiti u iracionalnim pojmovima (koje će nasuprot, i da se tomu čovjek ne može dovoljno načuditi, premnogi uzeti zaozbiljno), takvih kao paralelni svemir, multi – svemir, itd.

Uzevši u obzir činjenicu istaknutu od Dr Fizike Jean de Pontcharra u gore spomenutom članku Kolbe Centra, «If You Believed Moses You Would Believe Me», da se:  «Teistički evolucionizam uvukao u katoličke bogoslovije početkom XX stoljeća preko knjige Kanonika Henri de Dorlodot (1855 – 1929), teologa i geologa belgijskog  sveučilišta u Louvain, naslovljene: Le Darwinismo au point de vue de l’orthodoxie catholique (Bruselas, 1921) – Darvinizam s gledišta katoličke pravovjernosti -, prevedene na engleski od P. Ernest C. Messenger kao“Evolution and Theology. The Problem of Man’s Origin” (Macmillan, 1932). Od tih godina, unatoč nekolikim nastojanjima odbrane tradicionalog nauka Crkve, teistička evolucija je zadobila status neosporive realnosti u Pontificijskoj Akademiji Znanosti i u većini Katoličkih Sveučilišta.», takve tvrdnje Pija XII nisu mogle nego pretpostaviti značajnu podršku pouci teističke evolucije na katoličkim institucijama. Primjenjujem ovdje, s dosta tuge, argument i upozorenje Sv. Tome: «Mala greška na početku, mjenja se u veilki grešku na kraju».

*<Stotine milijuna godina, ili jednostavno nekoliko tjedana nakon Potopa?>*

Tako je. Hoćemo li se onda čuditi što Ivan Pavao II, četrdeset i pet godina nakon ovog nagovora Pija XII, održi drugi nagovor pred PAS, 22. studenog 1996., koji će biti predstavljen od evolucionista kao definitivna posveta i poticaj naučavanju evolucije na teološkim fakultetima?

Ovo je drugi vrlo bitni dokument koji pravi prekretnicu u izlaganjima o Stvaranju na fakultetima teologije, zbog čega je vrlo bitno kritički ga analizirati. Posebno jer su postojale čak i špekulacije s obzirom da li je sam Ivan Pavao II taj nagovor osobno i čitao – ili jednostavno bio uručen tekst istog slušateljima; ali makar i prije sam davao izvjesnu vjerodostojnost takvim stavovima, danas više ne, jer jednostavno nagovor ima potpis Ivana Pavla II. Dakle, možemno ga smatrati izgovorenim u ime Ivana Pavla II u bilo kom slučaju. I ako ne bi bilo tako, onda bi nagovor trebao biti ili promjenjen ili povučen.

Ima nekoliko razloga koji vode tome da se misli je doista bilo tako: to jest, da nagovor nije bio čitan od Ivana Pavla II. I jakih razloga, kako ćemo odmah vidjeti. Doista, gledajući na sam sporni tekst, pravi je skandal u pitanju. I ako pri svemu tome imamo u vidu prijevode na nekoliko jezika, kako ćemo vidjeti u idućim redovima, skandal bi bio za napisati ga velikim slovima.

U engleskom prijevodu francuskog originala (Acta Apostolicae Sedis, AAS 89 (1997), pp. 186-190: “Pie XII avait souligné ce point essentiel: si le corps humain tient son origine de la matière vivante qui lui préexiste, l’âme spirituelle est immédiatement créée par Dieu (“animas enim a Deo immediate creari catholica fides nos retinere iubet”.”), nagovor Ivana Pavla II se odnosi na pretpostavljeno rečeno u Humani Generis, na slijedeći način:

“Pius XII underlined the essential point: if the origin of the human body comes through living matter which existed previously, the spiritual soul is created directly by God(“animas enim a Deo immediate creari catholica fides non retimere iubet”). (Humani Generis) (p. 5)”

To jest, u oba jezika se koristi uvjetni govor, kondicional, ali što je najgore lažno primjenjen na tekst Pija XII. Jednostsavno naglašavam, unatoč opažanju prema HG koje vršim u ovom eseju – u smislu da nisu korišteni optimalniji izrazi, ili da bi jedna bolja terminologija bila povoljnija za precizirati nauk Stvaranja -, da je neprihvatljivo pripisati Piju XII riječi koje sam Pontifeks nikad nije koristio niti izrekao – i to radeći se o jednoj enciklici! Te riječi niti je rekao niti napisao Pio XII! To jednostavno ne može imati mjesta u govoru Ivana Pavla II. Ne može biti prhivaćeno «stupnjevito stvaranje» tijela – nešto protiv čega upravo sam Pio XII upozorava da se ne može uzeti kao neka dokazana tvrdnja – osnivajući se na tekst Humani Generis! Jednostavno radi se o nečem što je skandalozno, sramotno i uvredljivo.

S druge strane, izgleda dosta jasno da je ovaj tekst Ivana Pavla II bio napisan od osoba vrlo interesiranih za dati jedan nagovještaj ovakvog kalibra. Mimo činjenice, kako navedosmo prije, da neke osobe koje su bile prisutne nagovoru čak i svjedoče da isti nije bio čitan od Ivana Pavla II... Ova teza potkrepljuje se službenim prijevodom na španjolski koji je još uvijek dostupan na stranici vatican.va:

“Pío XII había destacado este punto esencial: el cuerpo humano tiene su origen en la materia viva que existe antes que él, pero el alma espiritual es creada inmediatamente por Dios.”

“Pio XII je istaknuo ovu bitnu točku: ljudsko tijelo ima  svoje porijeklo u već (prethodno)  postojećoj živoj materiji, ali duhovna duša je stvorena direktno od Boga.”

Očigledno, prevodioci (koji su također teolozi!) morali su biti takoželjni da stave u pero Ivana Pavla II ono što su oni htjeli da se kaže, tako da im nije drhtala ruka za ostaviti takvu laž u istom tekstu nagovora, postižuči na taj način jedan «potpis» od izuzetne važnosti na jednom takvom «službenom dokumentu»; nešto što je tek njihov vulgarni stav i vjerovanje.

Nešto slično moglo bi biti rečeno, i da ne moramo tražiti druge, još gore prijevode, slijedećeg paragrafa (br. 3):

«U Enciklici Humani Generis (1950), moj prethodnik Pio XII već je tvrdio da ne postoji oporba između evolucije i nauka vjere o čovjeku i njegovom zvanju, ukoliko se ne izgube iz perspektive  bitne postavke (cf. AAS 42 [1950], pp. 575-576).”

Na način da je slijedeći paragraf logična posljedica prethodno rečenog:

«Danas, skoro pola stoljeća od objavljivanja enciklike, nova saznanja dovode do mišljenja da teorija evolucije je više nego pretpostavka. Doista, značajno je da se ova teorija nametnula korak po korak duhu istraživača, na osnovu serije otkrića iz raznih disciplina. Konvergencija, na nikoji način tražena ili izazvana, rezultata radova izvršenih neovisno jedan od drugog, predstavlja sama po sebi značajni argument u korist ove teorije. (br. 4)»

Ali... nepreciznost i nedostatak jasnoće u tekstu Humai Generis s obzirom na materiju evolucionizma, praćen aseptičnom tonu (pomirljiv, neutralan?) prema «milijunima godina» nagovora Pija XII Pontificijskoj Akademiji Znanosti 1951., pripremili su teren za nauk evolucije na katedrama Katoličkih Sveučilišta. Oni koji su branili specijalno stvaranje na početku vremena (to jest, direktno stvaranje prototipa svake vrste na početku – drugim riječima kokoš, čitava kokoš je stvorena od Boga prije jajeta na početku vremena; postoji mikroevolucija, tj., adaptiranje svake vrste na okoliš, i njihovo križanje, ali ne postoji skok među vrstama; jedna vrsta nije proizvod druge, to je nemoguće, mutacije samo prave štetu, nikad ne mogu napraviti bitnu korist i promjenu vrste jer nova vrsta, da bi opstala, mora imati istovrsne roditelje, itd.) prema tradionalnom nauku Crkve, u slučaju da se odvaže to učiniti, bili bi viđeni i predstavljeni malo manje – ako i to - od fundamentalista, pod utjecajem najradikalnijih protestantskih denominacija.

Na koncu, dan «posvećenja» teističke evolucije došao je s nagovorom Ivana Pavla II. Nakon istog, primjenjujući istu logiku poput katolika prije spomenutih, to jest: «Papa je onaj koji u zadnju ruku razjašnjava ono što neki koncil hoće reći» - kada u biti jedan koncil ili dogma ne mogu biti objašnjeni u proturječnosti s razumjevanjem koje je o istom imala Crkva u vremenu dotične definicije – mislim da bi bila prava medijska vijest da neki profesor teologije na bilo kojem katoličkom fakultetu naučava tradicionalni nauk o stvaranju (i podsjetimo: takva teologija je bila široko naučavana barem duboko kroz XIX stoljeće). Konačno, tradicionalna teologija danas je viđena kao jedna vrst «pregalijske» teologije, dajući pri tom malu važnost da se na takav način implicitno prihvaća da bi u Crkvi tada postojale dvije teologije.

Nešto s čim se slažemo. Samo što treba naglasiti: zadnja nije teologija.

Epilog

Dvanaestog kolovoza 1953., na zadna vrata Britanskog Muzeja, u najboljem slučaju, u pravcu podruma bila je odnešena jedna od najvećih «naučnih» prevara svih vremena: manipulirana lubanja «čovjeka iz Piltdown». Prema Nature i drugim naučnim magazinima, u prevari bili su uključeni...

***

<Na djelu: slika Johna Cooka prikazujući manipulaciju čovjeka iz Piltdown>

*<Arthur Conan Doyl; isusovac i filozof, palaentolog i pretpostavljeni šaljivdžija Pierre Teilhard de Chardin; Arthur Smith Woddward, specijalista Prirodne Povijesti Muzeja, onaj isti koji je prihvatio  Dawsonovo otkriče  kao ispravno, uz «dokaze» da pripadaju novoj vrsti ne kasnog ljudskog bića; anatomičar Arthur Keith, još jedan koji je strastveno podržao otkriće; i Martin Hinton, drugi specijalist Muzeja, čiji su iniciajali bili otkriveni, sredinom sedamdesetih godina, deset godina nakon njegove smrti, u jednoj staroj putnoj torbi, sakrivenoj u potkrovlju muzeja, koja je sadržavala zube jednog sisara i obojene i iskrivljene kosti slično onima već nađenim na fosilu Piltdowna.>*

***

<Rekonstruirano lice čovjeka iz Piltdowna. Lice je moralo naličiti pola čovjek, pola majmun; ali više čovjek nego majmun. Jedina nauka o kojoj se ovdje radi, jest ona fantastična.>

Usuđujemo se postaviti slijedeće pitanje: da je prevara bila ustanovljena samo tri godine prije,... da li bi utjecala na sadržaj Humani Generis u točkama koje se odnose na evolucionizam? Da li bi utjecala na shemu nagovora Pija XII Pontificijskoj Akademiji Znanonosti 1951? Mislim da bi ovo zvučno razočaranje moralo biti uzeto u obzir. Ali i s druge strane mislim i da kad bi teolozi bili napojeni tradiconalnim naukom o stvaranju, ova razočarenja ne bi ih trebala iznenaditi. U isto vrijeme tradicionalni nauk bi im dao kritičnu i prodornu viziju s obzirom na izvjesne klase «naučnih doprinosa». Na koncu konca, ne traži li se kritična vizija i za sami naučni metod?

Stupnjevito napuštanje tradicionalnog nauka o stvaranju u tolikim katoličkim bogoslovijama doprinjeo je općem utisku tolikih današnjih katolika, baš kako i naglašava H. Owen u svoj eseju Kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i Meni, da se prije naučavalo na jedan način, i danas na drugi; da je biblijski tekst Postanka 1-3 obična metafora i da Biblija treba biti interpretirana več prema kontekstu vremana (tj., stupnju razvoja znanosti):

«Mladi ljudi nisu glupi. Ako im njihovi katolički profesori kažu da su Crkveni Oci i Naučitelji, svi, bili u zabludi u svojoj interpretaciji Biblije; ono što je jedan papa za drugim zvao 'Sveta Povijest Postanka' na kraju krajeva nije prava povijest; i da su naučnici na polju prirodnih znanosti i moderni profesori Svetog Pisma sigurnije voše za razumjeti Bibliku, logični zaključak za njih jest da Biblija nije nepogriješiva Riječ Božja; da Katolička Crkva nije nepogriješiva učiteljica; i, prema tome, netko može tražiti istinu i spasenje na bilo kojem drugom mjestu. Ovo je doista zaključak do kojeg dolazi večina mladih ljudi kroz svoju naobrazbu i iskustvo u Crkvi u našim danima. Kao pokazatelj navodimo statistiku magazina Focus (09/01/15): samo 15% bivših učenika katoličkih škola prakticiraju svoju vjeru nakon napuštanja rodnog doma.»

Odatle, današnji katolici općenito nastoje prihvatiti sve naputke Crkve s jednom ogromnom dozom relativnosti nikad viđene u povijesti. Odavde do općeg otpada samo je jedan korak.

Pritisak novina u vremenu Pija XII bio je strahovit. U Crkvi, u njene katedre teologije, uvukla se klica općeg prkosa prema svemu iskonskom; sve je trebalo isprevrtati iz temelja, jer sad će se to navodno sve bolje napraviti... Sve je stavljano pod upitnik, cijeli nauk i život Crkve. Paralelno doktrinalnim iznalascima (s ukusom starih hereza), kalila se istovremeno liturgijska reforma koja će završiti u nevjerojatnim promjenama šesdesetih godina. Ispod prividne čvrstoće zemljine kore, vrila je lava promjene, samo što nije eksplodirala. Radovi liturgista Jungmanna i Bouyera slobodno su cirkulirali. Annibale Bugnini već je operirao onih godina – iza «zatvoreni vrata» i bez priopćenja svojih projekata ni zaključaka, prema nekim snažnim svjedočanstvima. Liturgijska reforma Velikog Tjedna odigrala se pedesetih godina... i isti Bugnini reći će poslije da je bilo tada kad je započinjao njegov projekt, makar neprimjećen tih godina.

Sažimajući, falange su nadolazile preko svih krila. Zadržavane s velikom teškoćom, pripremale su se za zadni napad.

U kojem će učiniti veliku i tešku štetu. Crkva je neuništiva, ali nije isto imati veću ili manju propast duša. Na kraju, radeći se o đavolskom napadu, jedino s oružjem cjelovitosti istinske vjere, čvrste nade i žarke ljubavi moći ćemo biti sposobni za oduprijeti se: ljubeći bezuvjetno Crkvu, ostajući čvrsti u istoj vjeri od uvijek.