Svećenik prvo ljubi oltar (koji simbolizira Krista), što znači da je prvi on koji zaziva i prima blagoslov od Boga - skrušenim činom žarke ljubavi; onda se okreće prema vjernicima i blagoslivlje ih: "Gospodin s vama". To znači da vjernici primaju blagoslov Božji preko njegovog ministra, svećenika. Svećenik je kao jedan kanal, ustanovljen od Boga, da prenese vjernicima Božji blagoslov: Bog - svećenik - vjernici.
To može samo svećenik, ne stoga - može biti, ali to nije bitno - što je pametniji ili mudriji od vjernika, već zato što je primio milost od Boga sakramentom svetog reda za vršiti njegovu službu. Obični vjernik to ne može. Između svećenika i vjernika razlika je suštinska. Svećenik je ministar Božji, vjernici to nisu.
Kad svećenik daje mir nakon Očenaša (u Tradicionalnoj Misi), uopće se ne okreće prema vjernicima. Zašto? Jer je pred njim sv. hostija i kalež, to jest Tijelo i Krv Kristova. Ne može im okrenuti leđa. Udijeljuje vjernicima mir u ime Kristovo, svetim strahopoštovanjem imajući Boga, Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom pred sobom. Svakako, vjernici ne daju mir jedni drugima. Jer mir ne dolazi od njih, već od Boga. Čovjek treba biti izmiren sa svima, ali to je prije mise, da bi mogao dostojno stajati pred Bogom.
Međutim, upravo se to događa (makar u principu nije obavezno, ali je zamišljeno da može biti tako, i praktično uvijek se vrši) u misi Novus Ordo. Vjernike se poziva da pruže mir jedni drugima.
Mimo svakog mogućeg nereda koji se može pri tome odigrati - od razmjene broja mobitela, do šetanja crkvom do"prike" ili "prije", itd. -, pa makar se taj čin "davanja mira" udijelio na najpristojniji mogući način samo onima odmah do vas kako neki svećenici ili biskupi preporučuju, u njemu je sadržano radikalno nekatolički, nekršćanski pojam: vjernici su ti koji "daju ili pružaju mir" jedni drugima.
[Oltar u Novus Ordo crkvi. Oltar je u središtu "zajednice". Posebno također istaknuta "stolica prezbitera", "predsjedavajućeg" - svećenika. Svetohranište sve više i više smeta; najviše se nalazi "po strani", pa čak i prikriveno u nekoj sporednoj kapelici. Tako je u praktično svim novoizgrađenim postkoncilskim crkvama. One su ružne i suhe, samo vidiš ljudsku hladnu logiku i neku navodnu "vjersku psihologiju". Samo u starim, predkoncilskim crkvama možeš naći svetohranište u centru, od kojeg su poslije reformama odvojili oltar.
To je apsurd. Vjernici - pa ni svećenici - ne mogu dati mir jedni drugima. Mir je samo dar Božji, samo može doći od Boga.
To je duboki smisao katoličkog blagoslova i davanja mira od svećenika u Tradicionalnoj (Katoličkoj) Misi; mir koji dolazi od Krista, prenesen vjernicima preko svećenika, spram "pružanja mira" među vjernicima u Novus Ordo, što je potpuno antropocentrično naglašeni čin (centar prebačen sa Boga na "zajednicu", u stvari "čovjeka") ovog kulta.
Podsjetimo se upozorenja Kardinala Ottaviani s obzirom na misal Novus Ordo Pavla VI:
"Novus Ordo predstavlja, kao cjelina i u pojedinostima, impresionantno udaljenje od katoličke teologije Sv. Mise kako je formulirana na XXII zasjedanju Tridentinskog Sabora." (Intervencija Kardinala Ottaviani)
Mimo svakog mogućeg nereda koji se može pri tome odigrati - od razmjene broja mobitela, do šetanja crkvom do"prike" ili "prije", itd. -, pa makar se taj čin "davanja mira" udijelio na najpristojniji mogući način samo onima odmah do vas kako neki svećenici ili biskupi preporučuju, u njemu je sadržano radikalno nekatolički, nekršćanski pojam: vjernici su ti koji "daju ili pružaju mir" jedni drugima.
"Svoje korake okreni k vječnim razvalinama!
Sve je u svetištu opustošio neprijatelj.
Tvoji protivnici urlaše na mjestu tvoga sastanka.
Kao pobjedne znakove postaviše svoje znakove.
...
Prebivalište tvoga imena oskvrnuše do temelja. (Ps. 74: 3-4; 7)"
[Oltar u Novus Ordo crkvi. Oltar je u središtu "zajednice". Posebno također istaknuta "stolica prezbitera", "predsjedavajućeg" - svećenika. Svetohranište sve više i više smeta; najviše se nalazi "po strani", pa čak i prikriveno u nekoj sporednoj kapelici. Tako je u praktično svim novoizgrađenim postkoncilskim crkvama. One su ružne i suhe, samo vidiš ljudsku hladnu logiku i neku navodnu "vjersku psihologiju". Samo u starim, predkoncilskim crkvama možeš naći svetohranište u centru, od kojeg su poslije reformama odvojili oltar.
Dolje, dok su katolici pravili crkve, sama sakralna umjetnost je bila odmor za dušu. Veličalo se Boga u svakom detalju: Bog - prema tome i svetohranište - je u centru, i čovječja duša se odmara dok mu se zaslužno klanja; svaki pogled je potiče na to. Oltar je spojen sa svetohraništem. Pred oltarom su stepenice na koje se uzdiže svećenik kao kad stupa na sveto mjesto na gori; prethodno kajući se za svoje grijehe prije nego što pristupi. Ispred oltara su klecala za obavezno primanje pričesti na koljenima.
Još ispod: katolički oltar podjseća na oltar u Starom Zavjetu, čije su žrtve u stvari bile pralik Kristove jedine Žrtve koja se nekrvno obnavlja na oltaru. Protestantizam, svakako, apsolutno se udaljuje od takvih temeljnih pojmova kršćanske vjere.]
To je duboki smisao katoličkog blagoslova i davanja mira od svećenika u Tradicionalnoj (Katoličkoj) Misi; mir koji dolazi od Krista, prenesen vjernicima preko svećenika, spram "pružanja mira" među vjernicima u Novus Ordo, što je potpuno antropocentrično naglašeni čin (centar prebačen sa Boga na "zajednicu", u stvari "čovjeka") ovog kulta.
Podsjetimo se upozorenja Kardinala Ottaviani s obzirom na misal Novus Ordo Pavla VI:
"Novus Ordo predstavlja, kao cjelina i u pojedinostima, impresionantno udaljenje od katoličke teologije Sv. Mise kako je formulirana na XXII zasjedanju Tridentinskog Sabora." (Intervencija Kardinala Ottaviani)
Kada je otprilike prije 15 godina došao u našu župu novo zarađeni svećenik - zagrebački djak teologije - prvo što je htio da uradi je da makne Svetohranište sa oltara divne stare crkve. To mu nije uspjelo, ali montirao je neki drvani sto ispred oltara na kojima je odrađivao tu "novu" misu, a kada sam tražio da se vjernici pričešćuju na koljenima na klecalima skočio je kao da sam mu zabio iglu u debelo meso i odbacio to kao da je to nešto kužno.
OdgovoriIzbrišiZbog toga, a i zbog njegove bergoglianske "teologije" (puno prije Bergoglia) o Euharistiji, o egzorcizmu, o ispovjedi ... (što je sve bilo zapanjujuće nekatoličko) prestao sam da idem na te mise, jer sam spoznao da me ta "moderna" teologija odvaja od vjere, od Boga.
Kakvo je sada katastrofalno stanje molim Boga da mi na životni put stavi pravog katoličkog svećenika da se mogu ispovijediti i primiti svete sakramente, jer ga ne vidim u svojoj sredini u krugu od 300 km. zato što svi postojeći bez straha Božjega mole za "papu našega Franju", a to mene, pored ostaloga, užasava.
Tragično je to da pobožnije izgledaju ove anglikanske-protestantske tkz. mise nego "katoličke" Novus Ordo mise, još kada u nekim prigodama počnu na se njišu i plješću pjevajući nešto u melodijskom "duhu" Beatlesa "divota" od aggiornamenta.
K.K.
S obzirom na spominjanje Franje na misi, makar i tradicionalnoj, tu ima raznih stavova. Jedni kažu da ukoliko spominjanje znači svojevoljno i svjesno pristajanje uz hereze, svakako ne treba ići makar bila i tradicionalna misa. Opet drugi imaju stav da ga smatraju "papom", a ne slijede ga ni u čemu, tj., priznaju ga a istovremeno odbacuju njegov nauk. To je stav uglavnom FSSPX i sličnih, i nije katolički. Međutim, mnogi kažu: "ja idem samo na sakramenat i ne briga me što govore".
Izbriši"Sedevakantisti" to odbacuju i idu samo na tradicionalne mise u kojima se ne spominje Franjo. Takvih je misa malo, i neki idu jedva par puta godišnje. Zbog rijetkosti sakramenata neki ne izdrže. Ima s druge strane i dijecezanskih Novus Ordo svećenika koji služe tradicionalnu misu i ne pristaju na sve ove novatorije o kojima govorimo. Jako ih je malo.
Ima i takvih ozboljnih svećenika koji ne žele ni spomenuti Franju u razgovoru, i vole tumačiti vjerske stvari samo na tradicionalni način. I takvih je jako malo.
Vjernik treba odmjeriti svoje snage. Japanski katolici su izdržali tri stoljeća bez svećenika. U svakom slučaju dobro je imati duhovni razgovor s provjerenom osobom, najbolje svećenikom. Teška su vremena i čovjek treba smireno koračati naprijed i uzdati se u Boga. Dobro je imati i prijatelje koji djele Vaš način razmišljanja, nije Vam lako ako ste sami. U svakom slučaju jako je bitno posvetiti molitvi i duhovnoj formaciji bar sat vremena dnevno, već prema prilikama svake osobe. Ali ako ima volje, nađe se vremena. I molimo Boga da nam pošalje radnika u svoje polje. I da imadnemo Papu, i da se probude iz sna toliki.
Možemo se tome nadati, samo što nada u skori dolazak Krista je izglednija.
OdgovoriIzbrišiTo ne može biti ove godine, niti slijedeće, ali može biti za desetljeće.
Jer treba najprije pasti babilonska bludnica što je po svemu sudeći SAD, zatim uspostava vladavine Antikrista koja kao što znamo ne će dugo trajati.