Slično obrazloženje našao sam u drugim prijevodima (Šarića, Dude, pored Rupčića). Provjerim Mk 9:29 i tamo imamo: "Ta se vrsta može istjerati samo molitvom."
Dakle, poziv na post nestao je na jedan i drugi način. Međutim, Vulgata koju preporučuje Tridentinski Sabor, prevedena od Sv. Jeronima krajem IV stoljeća, jasno donosi na oba mjesta:
"Hoc autem genus non ejicitur nisi per orationem et jejunium." (Ova vrsta se ne može istjerati već po molitvi i postu), po Sv. Mateju i također po Sv. Marku:
"Hoc genus in nullo potest exire, nisi in oratione et jejunio."
Tako da, na kraju krajeva, imamo izbačenu referenciju na post i to u obadva evanđelja. I to s obzirom na riječi koje su evanđelisti stavili u usta Bogu samom.
Tako naši (i ne samo "naši", već je slična situacija i kod modernih prijevoda na drugim jezicima) "stručnjaci" izbaciše jednu od glavnih Kristovih pouka o postu. Stavili su sebe iznad Sv. Jeronima i tvrde da oni poznaju Sveto Pismo bolje od njega. I ne samo njega, već su kao jednim zamahom prešli preko istaknute preporuke Tridentinskog Sabora o Vulgati, prijevodu Biblije na govorni latinski jezik magistralno izvršene od Sv. Jeronima.
[Alessandro Gherardini, Sv. Jeronim Pokornik]
Trebamo imati u vidu da se u vrijeme svetog i učenog dalmatinca obilno govorio latinski jezik, te da je veliki svetac i crkveni otac prvih stoljeća bio vrlo sposobno poznavalac grčkog i hebrejskog jezika, kao i ne malo dijalekata mediteranske oblasti. Tko zna više o Juliju Cezaru i klasičnom Rimu, Ciceron ili današnji povijesničari? Ciceron bi rekao: "Ama ja sam bio tu, kako mi ne vjeruješ!?" Slično usporedbu mogli bi postaviti s obzirom na današnje "stručnjake" Svetog Pisma i Crkvene Oce.
Nije stvar samo u ovom ili onom dokumentu koji ti možeš da pronađeš tu i tamo. Već o tisućama i tisućama živih svjedodžbi i prenošenog znanja, mnogo puta i u pergaminima kojima su oni raspolagali, a koji su se s vremenom izgubili. U svakom slučaju, blizina apostolskog vremena Crkvenim Ocima u odnosu na nas, ide mnogo više u korist njima nego današnjim hagiografima. I s druge strane, i što je najvažnije, ne može se izostaviti svetost i stručnost tih ljudi kojima su Pape prvih stoljeća naložili precizno uređenje svetih spisa.
Ono što želimo naglasiti jest: post ima neizostavnu ulogu u kršćanskom duhovnom životu. Ne zaboravi to i ne potcjenjuj. Tradicionalno se isticalo: molitva, post i dobra djela su osovine kršćanskog duhovnog života.
Dozvoliti ću sebi par riječi o ovome. Često se kaže: "Najvažniji post je od grijeha". Ne. Ostaviti grijeh je nešto nužno ako se želimo obratiti i spasiti, ali se posti od onoga što nam je drago, i čak na što imamo i pravo. Odričemo se nečeg dobrog, prikazujući Bogu tu žrtvu.
Ali ne ostani samo na tjelesnim odricanjima, koji neka bude takvi da ih nitko ne zamijeti, osim možda najnajbliži. Radi na neprimjetnim mrtvljenjima ali Bogu tako dragim. To je škola Sv. Tereze od Djeteta Isusa. Prikazivala bi Bogu male žrtve koje nitko ne bi opazio: ne bi se naslanjala leđima na naslon stolice kroz neko vrijeme; ne bi se žalila na vrućinu ili hladnoću; trpjela bi dosadne osobe, i posebno revno bi izvršavala svoje obaveze.
Upamti i ovo: velike pokore mogu proizvesti oholost, dok neprimjetna mrtvljenja poput spomenutih samo mogu značajno poboljšati duhovni život.
[Obitelj šesdesetih godina XX st. pred onim što će je razrušiti otrovom naslaganim u podsvjesti]
Ah, jednu stvar bih te zamolio: odreci se televizije kroz korizmu. Maksimalno da čuješ vijesti (i da znaš kako žele da misliš, ali im ne vjeruj), ali bježi od "zabavnih" programa. Samo odricajući se televizora, eto skoro dva sata vremena dnevno za obitelj. Odjednom imaš vremena za molitvu, pa i da odigraš partiju šaha sa suprogom ili bratom ili prijateljem ili djetetom; ili karata; imaj hrabrosti za zaboravljeno: čitaj koji dobar roman ili knjigu. Gaji tihu i svetu sreću kršćanskog doma.
Nema komentara:
Objavi komentar