Hanžekoviću, bolje reci: ni na Vječne pašnjake, ni na Vječni istok, već u Vječni pakao

Prije malo više od godine dana, saznavši da ga čeka bliska smrt, Marijan Hanžeković piše na Facebooku:

Nije loše rečeno. Ali ostaje prevesti to u djela. Ako je tako, zašto u prvom redu ne oponašaš Zakeja koji nakon obraćenja svečano obećava Isusu, što poslije ispunjava:

"A Zakej usta i reče Gospodinu: 'Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.'"

Da je tako učinio, iz vjere u Isusa Krista, sigurno se mogao nadati Božjem odgovoru također i njemu kao što se dogodi i Zakeju:

"Reče mu na to Isus: 'Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!'"(Lk 19: 8-10)

Ali Marijan nije ostavio masoneriju. Dapače. Njegova rodbina - i "braća" - svjedoče za to:

Onda, na "Veliki istok"? Ne, to ne postoji, Marijane. Postoji Lucifer kojem si služio u tom mračnjaštvu. Gotova je moć, gotova je sila ovog svijeta. Čemu ti je sve to poslužilo sada?

Žao mi je, ali ne mogu se pomoliti za tebe. Jer bih time rekao da nije bitno jesi li mason, jesi li zatajio Isusa Krista ili ne. Kao što bi naši stari govorili: "Prolazi k'o kraj turskog groblja", tj., prolazi kraj nekog na kojeg se ni ne osvrće, skoro k'o kraj turskog groblja gdje leže tjelesa duša za koje se ne moli, jer se za života nisu obratile Kristu Bogu. Čemu sad?

Ja ne znam što se dešava posljednjih časova kod ove ili one duše, to samo Bog zna; mi samo možemo djelovati preko poznatih činjenica. A biti mason radikalno je protivljenje Bogu, i to se ne može opravdati niti relativizirati. Toga se treba odreći za života. Djelotvorno i javno odreći.

Razmišljajmo o smrti, sa svim posljedicama. Upravo jučer Franjo je rekao nešto o smrti u kapeli Sv. Marte:

"Pitajmo se: Koje bih nasljeđe ostavio iza sebe kad bi me Bog danas pozvao? Koje bih nasljeđe ostavio kao svjedočanstvo života? To je dobro pitanje koje si trebamo postaviti. I tako, pripraviti se, jer nitko od nas neće ostati iza poput „relikvije“: ne, svi ćemo morati ići tim putom."

Navodi dalje Radio Vatikan:


"Konačno, papa Franjo je rekao kako je „smrt sjećanje“, „iščekivano sjećanje“ o kojem nam je promišljati. Kad umrem, što bih želio da sam učinio u odluci koju moram donijeti danas, u svom sadašnjem načinu življenja? – upitao je Sveti Otac te nastavio – To je iščekivano sjećanje koje prosvjetljuje „trenutak“ onog danas, prosvjetljujući činjenicom smrti odluke koje svakodnevno moram donositi. Spoznaja da smo na putu koji vodi u smrt svima će nam učiniti dobro – zaključio je Papa."

?

Ovaj čovjek ne zna govoriti o zadnjim stvarima koje čekaju svakog čovjeka: smrt te sud, i onda raj, čistilište ili pakao. Uspjeli smo u životu ako se spasimo. 

Živiš li tako da se možeš spasiti? Kako Bog gleda na to što činiš? Radiš li ono što trebaš i ono što možeš? Je li tvoj život u skladu sa objavljenom voljom Božjom, zakonima i Evanđelju? Da li prolaziš zemljom čineći dobro, izbjegujući zlo, ljubeći Boga, vjerujući i nadajući se?

Da, razmišljanje o smrti "podešava" život svakog od nas. Treba uroditi plodom i stalnom promjenom pravca prema dobru išćekujući nagradu od Boga. Živi kao da danas ima da podneseš račun na Božjem Sudu za sva svoja djela, propuste i misli. Stidi se griješiti, a ne priznati grijeh. Djelima pokaži kajanje, i uzdaj se nadnaravno u dobrog Boga.

Ne živi kao Marijan. Gotovi su njegovi novci, njegovi provodi, njegovi utjecaji. Kako se sad vidi kako je sve to bijedno i nevrijedno. Ne zavidi nevaljalom čovjeku na njegovim "dobrima". Zavist je mnoge odvukla na dno. Budi zadovoljan onim što imaš, i samo to uskratiti će ti pola muka na ovom svijetu. Biti će ti lakše i s Bogom se sresti i izmirite, što je jedino bitno.