Bosna (s. XVI - )

"Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmjeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga svlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. - Džemail je naša prava slika, bosanska - rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.
- Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici?
- Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?" Meša Selimović, Derviš i smrt.

To je muslimanska Bosna (i Hercegovina). Nezadovoljni sami sobom, prenose svoj pakao na svakog s kim se druže i sastanu. Rak rana, prvo sebi, a onda svima zbog Muhamedove sljedbe. Ključ svih nereda negdašnjeg kršćanskog kraljevstava kojeg, kao i tolike druge, slomiše silom. Hvale se time, a ne smiju pogledati unazad, i lažu prvo samima sebi. Noseći prokletstvo u dušama dok se ne odreknu zla koje ih sputava, prenose nesreću i jad gdje se nađu. 

" S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed,..."

"Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo."

Dobro rečeno od onog koji vas poznaje; vjerojatno ni sam nije bio svjestan koliko je dobro rekao, kako vas je vješto oslikao.


Možda je i Meša govorio na Hasanova usta. Voli svoj narod, a ne zna otkriti otrovanu klicu razlog nereda i tuge:

"Pametni su ovo ljudi - rekao mi je jednom, s onom čudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me često zbunjivala. - Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjega dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim".

Jest, šire taj vidik i na one koji su uz njih.

Teško je s njima, znamo to dobro. I pomisliš milijun puta: "idem i ja", kao što pomisliše toliki kršćani ima stoljeća iz našeg kraja.

Uvijek je ta misao prisutna kod naših, nisi prvi. (Sad je paradoksalno možda malo lakše, jer i vani ćeš ih naći skoro koliko i ovdje, ako nisu i gori, k'o što i jesu.) Andrić u pripovjetci Čaša ostavi jedno prekrasno svjedočanstvo o borbi protiv tog malodušja i napasti.

Fra Petar je bosanski fratar na samrti. Prenosi svoja sjećanja mlađemu. Govori o fra Nikoli Graniću, presudnom fratru u njegovom životu:

"A nekad je taj isti fra Nikola, Bog mu duši dao lako, meni valjao glave. I više nego glave. To je bilo one godine kad su digli bosanke bogoslove iz Italije i poslali u Mađarsku. Završimo mi drugu godinu u Pečuju, ali bez pravog zapita i nadzora. Tada se nas trojica drugova dogovorimo da ostavimo Red i nauke i da bježimo u svijet, u Austriju. Šta smo mislili i kud smo naumili, pravo da ti kažem, ni danas ne znam. Ali što kažu, magarcu je more do koljena. K'o mladost! K'o kad Hromi uzme nekog na svoju ruku!

I šta ću ti duljiti. Dođem ja na ferije, onako podbunjen i vruć. Vidim u ovom istom našem šljiviku fra Nikolu Granića. Sjedi, podvio nogu poda se, ruku drži na ovoj istoj čaši, puši i - povazdan šuti. I kako ga ugledah, tako mi dođe neki išaret. Da se ispovjedim, rekoh, fra-Nikoli, da mu kažem svoju odluku, pa poslije da bježim glavom preko svijeta. Pripanem ja k njemu i sve mu kažem šta smo i kako smo naumili ja i ona moja dva druga iz Slavonije.

Fra Nikola se ne pomače. Samo šuti i gleda u mene. Ugasi mu se čibuk. Pa se onda odjednom diže i, držeći u jednoj ruci čašu a drugom mene za rukav od habita, povede me u svoju sobu.

Davno je bilo, i sad ti ne bih mogao sve ponoviti šta mi je to govorio o Bogu i duši, o vjeri i zavjetima koje sam položio. Samo znam da sam se na kraju savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bježanju u svijet. Davno je bilo, ali kao da ga sad gledam. Bijaše otežao. Krupne plave i bistre oči, blijedo lice, a crni gusti brkovi. Gleda me pravo u oči i trese me, držeći me za oba ramena.

- E, moj Jusufe!

Tako je imao običaj da zove sve đake koji mu ne bi zhnali lekciju ili bi nešto drugo zgriješili.

- Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude zahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjegao, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i strašan, pvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?

[Guča Gora, učenici ispred crkve, 1900]

Kod tih riječi, koje je fra Nikola viknuo kao neku komandu, mladić je podigao oči  ugledao pred sobom izmenjenog, sasvim drugog, dotle nepoznatog Mumina. Zaista, nikad niko ne bi rekao da ispod njegovog zboranog habita, pod grubom tunikom i ugojenim, teškim telom živi i postoji tako moćan kostur, tako savršen i jak grudni koš i tako prava kičma. Pred zbunjenim đakom još je jedan trenutak stajao tako, uzdignute glave, sa jakim brkom i svetlim sigurnim pogledom, krut i ispršen  kao pred vojskom. A onda se opet spusti i sleže, i postade onaj stari teški i tromi Mumin, kakvo su ga svi oduvek poznavali.

I nikad ga više onakvog nisam vidio. Ali, sve mislim i dan-danas da me je taj trenutak bolje uvjerio i jače utvrdio nego sve njegove riječi, molbe i opomene. Još me samo onako skrušenog i potresenog potapša po ramenu.

- Hajde, Jusufe, hajde, pa moli Boga i beri pamet. Hajde!

I ja ostadoh. A da ne bi rahmetli Mumina? Ne znam, Bog zna, jedini. Samo, kad god ga se sjetim, ja mu pokoj duši predam. I to ti kažem, tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da šute."

I ti ćeš ostati.

Za Boga.