Što činiti ako si katolik u Kini? Možda ćeš brzo i ovdje morati postaviti slično pitanje

Kardinal Zen je odgovorio na kritiku Grega Burke, inicijative Kardinala Parolina, i na koncu samog Franje, makar se ne usuđuje (barem još uvijek) reći da je kralj gol, u vezi predaje kineskih katolika "Patriotskoj Crkvi", tj. onoj šizmatičnih biskupa poslušnih KP Kine. Svakako, radi se o tome da će po svemu sudeći i na osnovu svega javno i prejavno rečenog, Franjo "dokončati izopćenje" tih biskupa. I ne samo to, već će staviti proganjane biskupe, one koji su proveli na godine u zatvoru u svako drugo zlostavljanje, u službu i na uslugu šizmatičnim. Sandro Magister na svojoj stranici "Settimo Cielo" (L'Espresso) donosi zadnje kardinalovo pismo o ovoj ključnoj temi.

Kardinal je skrhan ovim potezom Vatikana. Prenosi katastrofalnu situaciju kod kineskih katolika nakon ovih vatikanskih odluka, iznoseći činjenicu o onom što se već događa u Šangaju: svećenici (oni proganjani, ne "patriotski") počinju otvoreno davati savjete vjernicima: "Ne dolazite više na naše mise, jer inače oni koji budu uporni biti će pritvoreni". (Koja je teološka, bolje reći vjerska greška ovih svećenika? Oni gledaju na onog koji sjedi na Petrovoj Stolici kao da bi bio Bog, kao da uvijek mora naučavati istinu. A što ako se radi o čovjeku bez vjere? A što ako ste pred antipapom? Ako takvog budete slušali, biti ćete kao "slijepci koji se daju voditi od slijepca, i svi padaju u jamu". U tome je bitnost ove teme kojoj se toliko posvećujem.)

To je prava predaja; poraz, prihvaćeni poraz. Prvo Franjno izdajstvo kineskih katolika, njihovo predanje u komunističke ruke. Dalje, što je najgore, prihvaćanje takvog izdajstva od izgleda ne malog broja ne patriotskih svećenika.

[Američki biskup Fulton Sheen je jednom prilikom dao razlog svoje odluke svakodnevnom posjećivanju i klanjanju Presvetog Sakramenta kroz sat vremena. Razlog je bio mučeništvo koje mu je jedan kineski svećinik polovicom XX stoljeća ispripovijedio, izvršeno od jedne kineske malodobne katolikinje - tek djevojčice. Komunisti su naime ušli u jednu katoličku crkvu i prevrnuli ciborij sa 32 hostije i razbacali ih po podu. Djevojčica je to bila vidjela, i svake noći dolazila tajno jezikom - naučena da se ne može pričestiti na ruku - prihvatiti hostiju i pričestiti se, izbjegavši tako svetogrđe. Dan za danom, sve do kraja, kad je uzela zadnju hostiju. Tada je slučajno napravila buku i stražar, primjetivši da je ušla u crkvu, brutalno je usmrti kundakom. To je svjedočanstvo kineskih katolika.]

Trebamo biti svjesni jedne stvari: s komunistima katolici ne mogu surađivati. Bit komunizma jest ateizam, i katolici po cijenu života ne mogu dati podršku takvom sustavu i idejama. U zemlji Kardinala Stepinca u to ne bi trebalo biti sumnje.

Papa Pio XI u Enciklici Divini Redemptoris, 19/03/1937, potvrđuje i naučava:

"Uvidite to dobro, Predraga Braćo, da vjernici ne mogu dopustiti biti prevareni! Komunizam je zao u svojoj biti, i nitko tko želi spasiti Kršćansku Civilizaciju može surađivati sa njima na bilo koji način. Oni koji dopuste sebi samima biti zavedeni i dati podršku trijumfu komunizma u njihovim zemljama, biti će prve žrtve te zablude. I tamo gdje je prije bila kršćanska civilizacija i gdje na koncu prodre komunizam, toliko više će biti porazno štetni utjecaj mržnje potpirene bezboštvom"

Također, prvi srpnja 1949 Sveti Oficij je bio zatražen za odgovoriti i pojasniti sljedeća pitanja:

1. Da li je dopušteno vjernicima pristupiti Komunističkim Partijama ili podržati ih?

2. Da li je dopušteno objavljivati, širiti ili čitati knjige, novine, magazine, ili letke koji brane Komunističku Partiju ili pisati u njima.

3. Da li se vjernicima koji su svjesno i slobodno počinili djela navedena u 1. i 2. mogu udijeliti sakramenti?

4. Da li vjernici koji ispovijedaju materijalističku i antikršćansku doktrinu komunizma, i posebno oni koji propagiraju ili brane ovu doktrinu, ulaze ipso facto u izopćenje posebno rezervirano Svetoj Stolici kao otpadnici Katoličke vjere?

Odgovor je bio:

Na 1., negativno: jer je Komunizam materijalistički i antikršćanski nauk; i komunističke vođe, makar riječju ispovijedali da se oni ne protive religiji, pokazuju djelom i naukom same sebe kao neprijatelje Božje, istinite religije i Kristove Crkve.

Na 2., negativno: zabranjeno im je ipso iure (Čl. 1399 Codex Iuris Canonici).

Na 3., negativno, u skladu sa općim principom s obzirom na odbijanje udijele Sakramenata onima koji nisu pravilno raspoloženi (ne ispunjavaju uvjete).


Na 4., afirmativno.

[Prvi Kineski Biskup Šangaja, Ignatius Kung Pin Mei, 1950. Nakon dolaska komunista na vlast, proveo više od trideset godina u zatvoru, potpuno izoliran. Kada su ga komunisti doveli na stadion pedesetih godina da javno prizna svoju grešku, viknuo je taj heroj visok metar i žilet, pred svima kao grom: Živio Krist Kralj! Živio Papa! Narod odgovori: Živio Krist Kralj! Živio Papa! Osuđen na doživotnu robiju, pred kraj života pušten. Samo je služio Tradicionalnu Misu.]

Vratimo se sad na naše pitanje u naslovu. Može li katolik pristupiti ovim "sakramentima" koji se daju u "Patriotskoj Kineskoj Crkvi"? Odgovor je očito negativan. Ne možeš! To nije Crkva! To je izdaja, to je otpad dragi moj. Ne možeš reći: "Mi tu ništa ne možemo učiniti". Ono što možeš učiniti jest ne biti s njima.

Jedina opcija kineskim katolicima biti će živjeti svoju vjeru u katakumbama, tj. privatnim stanovima i podrumima gdje će eventualno moći primiti sakramente od ne otpadnutog svećenika, makar mogli to činiti jednom godišnje, pa možda ni tad, ako ne postoji mogućnost. Bog ne obavezuje na nemoguće. A katoliku je nemoguće pristupiti lažnim sakramentima, plus javno izdati vjeru.

Crkva je počela u katakumbama; u katakumbama će izgleda i dočekati ponovni dolazak svoga Spasitelja i Otkupitelja. Bog zna, mi o tome ne možemo znati ništa sigurno, ali ono što znamo sigurno jest da ne možemo zatajiti vjeru.

Ako vjernik ostane bez mise na primjer, ne znači da ne može živjeti svoju vjeru. Tada će morati i mnogo više da se potrudi. Prvo je očuvati vjeru, nadu i ljubav. Jer bez toga, makar se i raspolagalo sakramentima, nema koristi. Dalje, vjernici moraju očuvati duhovni život, molitvu i vjersku formaciju da mogu opstati kao katolici. Morati će se ujedinjavati na neki način. Pomagati se uzajamno, baš kao i prvi kršćani.

Konačno, zašto sam postavio pitanje da možda i ovdje dođe nešto slično? (Ako već nije; mnogi ne mogu to da vide, barem još uvijek, poput Kardinala Zen, ali mislim da će vrlo brzo imati priliku da im sve ovo postane kristalno jasno.) Po svemu sudeći priprema se "nova Novus Ordo misa", s Bergogliovim pečatom. Izgleda da se radi o "ekumenskoj" misi koja bi mogla "poslužiti" i protestantima i katolicima. Govori se da bi takva "misa" mogla propustiti riječi pretvorbe. Franjo je na primjer natuknuo to pitanje, u zgodi kad je komentirao da su u Argentini katolici išli na anglikanske mise i obrnuto. Sve ćemo imati priliku za provjeriti, ali realnost potvđuje da kod Franje ona nadmašuje maštu, pa i noćnu moru.

Ako ovo sa Kinom već nije dovoljno (preskačemo temu "Kardinala" Kasper, Danneels, i sl.).