Gay skandal Napuljskog klera (koji se proteže na cijelu Italiju), posljedica doktrinalnog zastranjenja

Analizirali smo prije godinu dana vezu između perverzije klera (konkretno u Biskupiji Terni-Narni-Amelia; Italija), i protestantizma i sotonizma NWO.

[Sam biskup Paglia prikazan u pohotnom zagrljaju, polunag, malo više pokriven od sramote s kojom se grli, na fresci spomenute katedrale. Freska je naslikana još za vrijeme Benedikta XVI i nitko nije bio kažnjen ni discipliniran zbog nje. Nakon toga, Biskup je dobivao unaprijeđenje za unapređenjem. Trenutno je Predsjednik Pontificijske Akademije za Život.]

Nitko nije bio kažnjen za ovo, ponavljamo. Ali nek čak i neki konzervativni svećenik pa i u Hrvatskoj odluči davati pričest samo na koljena i u usta, vidjeli bi koliko bi trajao. Znaju primjeniti autoritet kad hoće.

Ovo je pokazatelj da sodomski lobby ima ogromnu snagu u današnjem kleru u Italiji; nažalost i šire, prvenstveno na Zapadu gdje njihov utjecaj prouzročuje gađenje.

No, ovi primjeri nisu slučajnost; posljedica su doktrinalnog zastranjenja. Antropocentrični zaokret (stavljanjem čovjeka na prvo mjesto) u koncilskoj i poskoncilskoj nauci učinio je da čovjek postaje centar oko kojeg se sve okreće; njegovi osjećaji traže svoja "prava"; njegova egzistencija traži teorijsku podlogu. Odbacujući objektivnu snagu Božjeg Zakona i Evanđelja, prihvaćaju subjektivni relativizam opravdavajući tako gnusne prekršaje protiv naravi i Boga.

U Italiji je ovih dana izbio novi skandal: jedan sodomac koji je to i za novac,

Prikupio je dosije od kojih 1200 stranica o sramotnom zastranjenju kojih 60 svećenika ispod Rima pa do Sicilije, uglavnom iz Napuljske oblasti. Makar ovaj sodomac imao svoje razloge (ovakva osoba nije pouzdana; ipak dosije se istražuje i izgleda da odnosi na svećenike iz cijele Italije), konkretno direktno tvrdeći da želi prisiliti Crkvu na prihvaćanje njihove bludnosti, ova situacija je plod "tolerancije" otrova koji je sotona uspio ubaciti u (italijanski, i šire) kler.

Ne osuđuje se jasno sodomija, ne prikazuje se za ono što jest. Bog sklonjen u stranu, u nauku i liturgiji; posljedica je da se otvaraju vrata suprotnom nauku.

[James Martin, iz vatikanskog sekretarijata zakomunikaciju, huleći: Bog te je učino homoseksualcem]

Na takvom tlu, mora rasti svaki korov.

Što možete očekivati od klera, ako list Avvenire Biskupske Konferencije Italije objavljuje karikature u kojima nastoji "kontekstualizirati" Isusa Krista u modernom vremenu. Sin Božji, Naš Otkupitelj i Spasitelj prikazan je kao mlaki hipić; njegova Presveta Majka kao skoro umobolna i neuravnotežena majka koja prezaštićuje svoga "sina":

Cilja se na "Gospu" u "današnjem vremenu". I prikazuju bračni par u istom krevetu, govoreći svakako o Isusu. "... Josipe, što kažeš?... Naš sin te obožava... i obožava svoj posao. Samo..."

Dalje, vrijeđaju lik Isusa predstavljajući ga u razgovoru sa Magdalenom dok ga ona privlači kao žena; napast koju mora da odbije (ne želim prikazati te slike, odvratne prvenstveno zbog teksta). Autor karikatura je Sergio Staino, član "Udruge Racionalnih Ateista i Agnostika".

To se prikazuje na listu Biskupske Konferencije Italije.

Jest, trebamo se Bogu moliti i ispaštati za ove stvari; ali dolazi čas kad ćemo morati javno zvati ove bogohulitelje za ono što jesu. Napolje iz Crkve, uzurpatori!

Odličan potez Mattea Salvini. Nestrpljiva i patetična reakcija onih koji bi trebali staviti Evanđelje na prvo mjesto

Matteo Salvini, lider Sjeverne Lige čije pripadnike establishment zove rasistima, ksenofobima, homofobima, itd., ali koji jednostavno želi održati Italiju na nogama naspram planu njenog uništenja koji može uočiti bilo tko tko ima oči u glavi, napravio je izuzetan potez na mitingu pokazujući javno Evanđelje i krunicu, obećavajući da će čuvati kršćansko nasljeđe Italije jer jedino tako može opstati kao nezavisna država.

Koliko je minuta prošlo prije nego što je Nadbiskup milanski izletio sa kritikom, govoreći: "Na mitinzima se govori o politici". Svakako, tu je dotrčao kao skamenjen i Spadaro, urednik "La Civiltà Cattolica", urličući protiv "fundamentalizma i katoličkog integrizma". 

Na mitinzima u Italiji se govori o politici? Na mitinzima, a i u crkvama, svakako dajući glas drugim partijama (u crkvi ne treba dati mjesta niti jednoj, jer je kuća Božja namjenjena samo za Bogu dati čast i slavu):

U samim crkvama tu je i "Demokratska Partija", tu je i militantna ljevičarka Emma Bonino, promicateljica pobačaja (priznala da ih je izvršila 10.000), masovne migracije, i ostalog u sličnom pravcu.

Za ove nemate niti jednu riječ, gospodo?

Salvini je inače nastupio sa dobrom logikom, polazeći od evanđeoskog savjeta brige za "posljednje". Danas su posljednji, rekao je, upravo rođeni italijani koji su postali građani drugog reda jer je elita odlučila da Italija treba pripasti drugima. Ne želimo to dopustiti.

Sjeverna Liga, zajedno sa drugim partijama u koaliciji, je značajno porasla u postotku nakane glasovanja, što je počelo brinuti Velikog Brata.

Bosna (s. XVI - )

"Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmjeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga svlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. - Džemail je naša prava slika, bosanska - rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.
- Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici?
- Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?" Meša Selimović, Derviš i smrt.

To je muslimanska Bosna (i Hercegovina). Nezadovoljni sami sobom, prenose svoj pakao na svakog s kim se druže i sastanu. Rak rana, prvo sebi, a onda svima zbog Muhamedove sljedbe. Ključ svih nereda negdašnjeg kršćanskog kraljevstava kojeg, kao i tolike druge, slomiše silom. Hvale se time, a ne smiju pogledati unazad, i lažu prvo samima sebi. Noseći prokletstvo u dušama dok se ne odreknu zla koje ih sputava, prenose nesreću i jad gdje se nađu. 

" S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed,..."

"Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo."

Dobro rečeno od onog koji vas poznaje; vjerojatno ni sam nije bio svjestan koliko je dobro rekao, kako vas je vješto oslikao.


Možda je i Meša govorio na Hasanova usta. Voli svoj narod, a ne zna otkriti otrovanu klicu razlog nereda i tuge:

"Pametni su ovo ljudi - rekao mi je jednom, s onom čudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me često zbunjivala. - Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjega dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim".

Jest, šire taj vidik i na one koji su uz njih.

Teško je s njima, znamo to dobro. I pomisliš milijun puta: "idem i ja", kao što pomisliše toliki kršćani ima stoljeća iz našeg kraja.

Uvijek je ta misao prisutna kod naših, nisi prvi. (Sad je paradoksalno možda malo lakše, jer i vani ćeš ih naći skoro koliko i ovdje, ako nisu i gori, k'o što i jesu.) Andrić u pripovjetci Čaša ostavi jedno prekrasno svjedočanstvo o borbi protiv tog malodušja i napasti.

Fra Petar je bosanski fratar na samrti. Prenosi svoja sjećanja mlađemu. Govori o fra Nikoli Graniću, presudnom fratru u njegovom životu:

"A nekad je taj isti fra Nikola, Bog mu duši dao lako, meni valjao glave. I više nego glave. To je bilo one godine kad su digli bosanke bogoslove iz Italije i poslali u Mađarsku. Završimo mi drugu godinu u Pečuju, ali bez pravog zapita i nadzora. Tada se nas trojica drugova dogovorimo da ostavimo Red i nauke i da bježimo u svijet, u Austriju. Šta smo mislili i kud smo naumili, pravo da ti kažem, ni danas ne znam. Ali što kažu, magarcu je more do koljena. K'o mladost! K'o kad Hromi uzme nekog na svoju ruku!

I šta ću ti duljiti. Dođem ja na ferije, onako podbunjen i vruć. Vidim u ovom istom našem šljiviku fra Nikolu Granića. Sjedi, podvio nogu poda se, ruku drži na ovoj istoj čaši, puši i - povazdan šuti. I kako ga ugledah, tako mi dođe neki išaret. Da se ispovjedim, rekoh, fra-Nikoli, da mu kažem svoju odluku, pa poslije da bježim glavom preko svijeta. Pripanem ja k njemu i sve mu kažem šta smo i kako smo naumili ja i ona moja dva druga iz Slavonije.

Fra Nikola se ne pomače. Samo šuti i gleda u mene. Ugasi mu se čibuk. Pa se onda odjednom diže i, držeći u jednoj ruci čašu a drugom mene za rukav od habita, povede me u svoju sobu.

Davno je bilo, i sad ti ne bih mogao sve ponoviti šta mi je to govorio o Bogu i duši, o vjeri i zavjetima koje sam položio. Samo znam da sam se na kraju savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bježanju u svijet. Davno je bilo, ali kao da ga sad gledam. Bijaše otežao. Krupne plave i bistre oči, blijedo lice, a crni gusti brkovi. Gleda me pravo u oči i trese me, držeći me za oba ramena.

- E, moj Jusufe!

Tako je imao običaj da zove sve đake koji mu ne bi zhnali lekciju ili bi nešto drugo zgriješili.

- Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude zahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjegao, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i strašan, pvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?

[Guča Gora, učenici ispred crkve, 1900]

Kod tih riječi, koje je fra Nikola viknuo kao neku komandu, mladić je podigao oči  ugledao pred sobom izmenjenog, sasvim drugog, dotle nepoznatog Mumina. Zaista, nikad niko ne bi rekao da ispod njegovog zboranog habita, pod grubom tunikom i ugojenim, teškim telom živi i postoji tako moćan kostur, tako savršen i jak grudni koš i tako prava kičma. Pred zbunjenim đakom još je jedan trenutak stajao tako, uzdignute glave, sa jakim brkom i svetlim sigurnim pogledom, krut i ispršen  kao pred vojskom. A onda se opet spusti i sleže, i postade onaj stari teški i tromi Mumin, kakvo su ga svi oduvek poznavali.

I nikad ga više onakvog nisam vidio. Ali, sve mislim i dan-danas da me je taj trenutak bolje uvjerio i jače utvrdio nego sve njegove riječi, molbe i opomene. Još me samo onako skrušenog i potresenog potapša po ramenu.

- Hajde, Jusufe, hajde, pa moli Boga i beri pamet. Hajde!

I ja ostadoh. A da ne bi rahmetli Mumina? Ne znam, Bog zna, jedini. Samo, kad god ga se sjetim, ja mu pokoj duši predam. I to ti kažem, tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da šute."

I ti ćeš ostati.

Za Boga.

Kanonist Ed Condon: "Što je loše u deklaraciji njemačkih biskupa o pričesti za protestante?" Odgovor: Kodeks Kanonskog Prava iz 1983

Postkoncilski konzervativci su u šoku nakon dopuštenja njemačkih biskupa dati pričest protestantskim bračnim parovima katolika, makar "u izvjesnim slučajevima". Jedan od takvih medija je Catholic Herald; analizirati ćemo ukratko ali sažeto i potpuno članak jednog od kanonista (i odvjetnika) koji piše na ovom referentnom portalu, Ed Condona.

[Liturgijska svetogrđa su se proširila poput gube po tijelu. Ako nadležni misle da je ovo loše, zašto to ne zabrane, zašto svećenik nije suspendiran?]

Njegov argument ponovno se zasniva na članku Kodeksa koji smo nekoliko puta naveli, konkretno 844.4:

"Ukoliko postoji opasnost smrti, ili ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije postoji druga teška potreba, katolički ministri imaju ovlaštenje dati ove iste sakramente (opaska: misli se na pričest) također i drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi ne mogu pristupiti ministrima svojih zajednica i zatraže to spontano, pod uvjetom da priznaju katoličku vjeru prema ovim sakramentima i budu dobro raspoloženi."

Ed Condon potcrtava riječi koje sam istakao: "opasnost smrti" i "teška potreba", obrazlagajući da se time ističe vrlo specijalna situacija i koja ne može nikako biti neko "pravilo" ili "regularnost".

Nadalje, navodi da je za protestante potrebno izraziti čvrstu ili kompletnu vjeru o svim ostalim vjerskim postavkama koji slijede iz Euharistije: svećenstvo, općenito sakramente, Crkvu i crkveni autoritet nad sakramentima.

Već kad smo na ovoj točci, treba se oštro zamjeriti Condonu na propuštanju zahtijeva vjerovanja u Presvetu Djevicu, to jest u njeno vječno djevičanstvo. Ali ni sve to skupa nije dovoljno! To je glavna posljedica i problem njegove argumentacije.

[S vremenom, katolici su stupnjevito uvedeni u neku vrstu druge religije. "Kako ti je bilo na seminaru?" "Bilo nam je fino".]

Idemo po redu: ono što je najvažnije, i glavni propust Edwarda Condona jest da su upravo njemački biskupi (ne samo "biskupi", već Biskupska Konferencija kao institucija) u perfektnom slaganju sa Kanonskim Kodeksom iz 1983! Da bismo to istakli, potrebno je samo obratiti pažnju na cijeli tekst, i na onaj koji Condon nije htio naglasiti, a to je da "ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije...", tj. Biskupska Konferencija je ta koja određuje, na osnovu dozvole Kodeksa iz 1983 (odobrenog od Ivana Pavla II i pod nadzorom Ratzingera!) ono što se može i što se ne može; koje su to "teške potrebe", a ne ti moj Edwarde. Ti možeš plakati koliko te volja, ali njihov stav je potpuno u skladu sa Kodeksom.

A to je upravo srž problema od kojeg ih hvata panika: Kodeks je kriv! Kodeks Ivana Pavla II i Ratzingera (i Benedikta XVI, jer ga poslije nije mijenjao)!

Da bismo to vidjeli malo jasnije, i da mi ne bi govorili kako sam pobijesnio i lupam bez veze, podsjetiti ćemo na Kodeks Kanonskog Prava iz 1917, Benedikta XV, tj. prethodni kodeks. Konkretno, u članku 731.2, stoji jasno i glasno i nezabludivo... i logično:

"Zabranjeno je da se sakramenti Crkve dijele hereticima i šizmaticima, makar ih i tražili iz dobre volje, osim ako se, i prethodno, odbacujući svoje zablude pomire sa Crkvom".

Tj., ukoliko formalno zatraže biti katolici. Ukoliko se radi o smrtnoj ili drugoj teškoj situaciji, to pomirenje ne traži neku dugu ceremoniju; jednostavno ispoljavanje katoličke vjere.

To je vrlo jednostavno: Crkva je savršena zajednica i njen zakonik odnosi se samo na njene "građane"; ako hoćeš imati njene povlastice, trebaš biti njen građanin.

Ali ima tu još nešto: Kanonski Zakonik iz 1917 pokazuje kako je Zakonik iz 1983 nekatolički. Kako to? Jer njegova primjena dovodi do apsurda, tj., moguće je slijedeći Zakonik iz 1983 dati pričest protestantima (i inače drugim nekatolicima). A to znači da su protestanti i katolici ustvari jedna te ista Crkva; možda su - baš i kako kaže DVK - "odvojena braća", ali su punopravni članovi Crkve jer primaju istu pričest. To upravo i jest duh "ekumenizma" koji je prožimao cijeli DVK. Međutim, još uvijek su prisiljeni reći da protestanti i katolici su nešto različito.

S jedne strane dakle imamo da je različito, a s druge isto. To je apsurd do kojeg dovodi čista primjena Kodeksa 1983. Ako bi ovaj zakonik prenijeli analogno na civilne okolnosti, bilo koji sudac bi mogao interpretirati te članke u smislu da članovi jednog skupa mogu primiti ovlaštenja koja pripadaju drugom, ukoliko tako odluči nadležni autoritet drugog skupa.

Ponavljamo: primjena Kodeksa iz 1983 je ta koja dovodi do apsurda, i prema tome pokazuje se kao nekatolički Kodeks.

Kad neka tvrdnja dovodi do apsurda, onda je nekonsistentna, nesuglasna, proturječna: ne vrijedi. To su znali još stari grci. Euklid je prvi koji je koristio tu logiku za dokazivanje matematičkih osobina. Npr., da je broj prostih brojeva beskonačan. Pretpostavio bi suprotno: da je broj prostih brojeva konačan, i prema tome mora postojati najveći prost broj. Odatle, ispravnim rasuđivanjem konstruirao bi novi prost broj, veći od najvećeg - apsurd. Prema tome, pretpostavka da je broj prostih brojeva konačan dovodi do proturječja, i ta tvrdnja je neodrživa: prema tome, broj prostih brojeva je beskonačan.

U našem slučaju ispravna logika, polazeći od Kodeksa 1983., dovodi do proturječja. Kojeg? Protestanti mogu primiti pričest kao da bi bili katolici, a nisu.

Ali ovo proturječje je jedino spram pravom katoličkom misli odraženoj u Kodeksu iz 1917 (koji je prenio vjerovanje i praksu Crkve kroz 19 stoljeća); nije proturječje spram Kodeksu iz 1983. I ne samo to: nije proturječje ni prema dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora. Pogledajmo npr. saborski dekret o ekumenizmu, Unitatis Redintegratio br. 8:

"Ipak, zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne smije se smatrati sredstvom koje se bez ikakva razlučivanja smije primjenjivati za ponovnu uspostavu jedinstva kršćana. To zajedničko sudjelovanje u svetinjama poglavito ovisi o dva načela: o tome da naznačuje jedinstvo Crkve i o udioništvu u sredstvima milosti. Naznačivanje jedinstva ponajčešće zabranjuje to zajedničko sudjelovanje. Nastojanje oko stjecanja milosti katkada ga preporučuje. 

O konkretnome načinu postupanja neka razborito odluči mjesna biskupska vlast uzimajući u obzir sve okolnosti mjesta, vremena i osoba, osim ako biskupska konferencija prema propisu vlastitoga statuta ili Sveta Stolica drukčije ne odluče."

(Interesantno je da se na stranici vatikana nalazi prijevod mnogih koncilskih dokumenata na nekoliko jezika; osim onih najgovornijih, tu su i mađarski, češki, čak i bjeloruski, suahili... ali nema hrvatskog!)

Pogledajte ovaj koncilski tekst: to je lektira dvoznačnosti, ili bolje: legalizirane proturječnosti. Sa ovim tekstom vi možete sve učiniti što vam se prohtije.

[Kardinal Sarah ponovno se oštro obratio na pitanje pričesti na ruku. U predgovoru knjige na tu temu, piše:

“Najveći dijabolički napad sastoji se od pokušaja gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladan način pričešćivanja. Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj hostiji.“

Ali gdje ste bili ima 45 godina? Vjernici su se, posebno na zapadu - a i među hrvatima sve više i više - toliko naučili na dopuštenje za pričest na ruku, da im ovaj govor izgleda kao iz drugog vremena. "Zastarjeli tip", reći će. No, ovo je također skretanje pažnje od pravog problema: doktrinalne promjene Drugog Vatikanskog, te uvođenjem Novus Ordo i praktične zabrane Tradicionalne Mise. Pričest na ruku je tek logična posljedica tih temeljnih izmjena.]

Rečenica: "Naznačivanje jedinstva ponajčešće zabranjuje to zajedničko sudjelovanje."

(samo) izgleda u suprotnosti sa slijedećom:

"Nastojanje oko stjecanja milosti katkada ga preporučuje.",

zbog onog "ponajčešće", hoće reći: "uglavnom, ali ne uvijek".

I doista, kako se vidi iz slijedećeg paragrafa, dozvoljava se biskupima odrediti kada i kako je moguće dopustiti pričest nekatolicima!:

"O konkretnome načinu postupanja neka razborito odluči mjesna biskupska vlast uzimajući u obzir sve okolnosti mjesta, vremena i osoba, osim ako biskupska konferencija prema propisu vlastitoga statuta ili Sveta Stolica drukčije ne odluče."

A upravo tako i misli Biskupska Konferencija kao cjelina. Omogućeno im je tako učiniti, samo im je bilo potrebno vrijeme za to sprovesti zvanično.

Sve je rečeno!

To je jedan (od nekoliko njih) dokaz da je duh Drugog Vatikanskog Sabora "ekumenski", a ne katolički. To je taj Sabor koji banditima daje oružje u ruke za raditi što im je volja; za razarati Crkvu, bolje reći za pustoš među vjernicima i na oltarima.

Prepoznajte pravog krivca.

"Misa" u loži

Po svoj prilici, negdje u Italiji.

Neprijatelj je unutra, odavno. Što će nam neprijatelji, kad imamo guje u njedrima?

"Samo se plašim loših katolika", reče Sv. Bernadet.

"Razmaskirajte ih." Papa Lav XIII, Enciklika Humanum Genus.

Sve bliže momenat uspostave "ekumenske mise"

Projekt Novus Ordo prilazi svom kraju; svojoj logičnoj završnici.

"Od časa kad bude dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši: tisuću dvjesta i devedeset dana" (Dn 12: 11).

Ove riječi proroka Danijela crkveni oci su protumačili da će u zadnja vremena Vječna Žrtva biti dokinuta. Bit će progonjena, kao što je bila progonjena na početku. Mise će biti vrlo rijetke, i slaviti će se u skrovitim mjestima. 

Svećenici ne će biti svećenici, na "misi" će se jesti obični kruh i piti obično vino, ne Tijelo i Krv Kristova.

Ova vremena se ispunjavaju pred našim očima.

13. veljače ove godine šest! brazilskih biskupa "koncelebrirali" su sa dvije brazilske protestantske "biskupinje":

U sklopu "Procesije Zemlje" ili "Hodočašća Zemlje". Biskupinje su prve dvije s lijeva, obučene u tunike sa štolama. "Misa" se održala pred mnogobrojnim svjedocima, kao što se može vidjeti na videu na navedenoj poveznici.

Sve zajedno: poganstvo, "ekumenizam" i hereza bezbroj. Ne treba ovdje previše govoriti o ispravnoj nakani biskupa, jer takva je više nego dovedena u pitanje zbog konteksta ovog svetogrdnog događaja, nikad bolje rečeno. O kakvoj se misi može govoriti, kad su oni spremni "koncelebrirati" sa nekima koji ne mogu valjano zarediti? To nema smisla.

Veliko je svetogrđe prisustvovati ovakvim "misama", makar bile i nevaljane. Jao nama svima zbog ovoga!, Bog se ne da rugati, jao nama.

Usput, pogledao sam malo biografiju spomenutih biskupa:

Nadbiskup Jacinto Bergmann, Pelotas.

Biskupp Carlos Romulo od Monte Negro.

Biskup Alessandro Ruffinoni od Caxias do Sul.

Pomoćni Biskup Bishop Adilson Busin, Porto Alegre.

Pomoćni Biskup Aparecido Donizeti, Souza Porto Alegre.

Umirovljeni Biskup José Mario Stroeher iz Rio Grande.

Nadbiskup i umirovljeni biskup su imenovani od Ivana Pavla II; ostala četvorica ovih godina od Franje. Za njih se nas toliko ne iznenađuje, a vidi se da su i ovi stariji lako primili, možda i jedva dočekali, nove proljećne vjetrove da se konačno uklope u iste i širom razapnu svoja jedra željna plovidbe.

S druge strane, cijela Biskupska Konferencija Njemačke dozvolila je (velikom većinom) da se može dati pričest (u katoličkoj crkvi) protestantima koji su s njima u braku.

Političari kakvi jesu, koriste političke metode: politiku svršenog čina. O čemu sada govoriti ili legalizirati o pričesti protestantima, kad u Njemačkoj ima decenija vrše tu praksu? To je pušteno i dozvoljeno; poticalo se na isto direktno ili indirektno tu i tamo. Na koncu napravila se "potreba" o kojoj treba "legalizirati". 

Ovo što oni sada stavljaju pod nekakav zakon, već je projektirano ima desteljeća. Sam Kanonski Zakonik iz 1983 daje mjesto tome. Čl. 844.4 tvrdi doslovce: 

"Ukoliko postoji opasnost smrti, ili ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije postoji druga teška potreba, katolički ministri imaju ovlaštenje dati ove iste sakramente (opaska: misli se na pričest) također i drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi ne mogu pristupiti ministrima svojih zajednica i zatraže to spontano, pod uvjetom da priznaju katoličku vjeru prema ovim sakramentima i budu dobro raspoloženi." (U ovom prijašnjem članku više o tome.)

Samo katolik može se pričestiti u Katoličkoj Crkvi. To je tako evidentno da se čovjek mora čuditi kako mora objasniti da su 2 + 2 = 4. Jednako, ako si katolik ne možeš ići kod drugih. Ti možeš biti prijatelj svakome - i trebaš ljubiti u istini svakoga, ali ne možeš biti sinkretista.

Ali evo, ovo što danas imamo već je plasirano prije više od trideset godina. Dozvoljeno je biskupima odlučiti o tome... i evo ti sad. "Dobro raspoložen" za njih će biti ovo što su rekli. U prethodnom Kanonskom Pravu, kako Bog zapovijeda, samo se katolik mogao pričestiti u Katoličkoj Crkvi, pod uvjetom da nije u teškom grijehu.

Da li će Bergoglio intervenirati? Ja čujem neki pljesak ušima, ne znam što vi čujete.

"Ekumenska misa" je na pragu. Ovo su zadnje faze pripremanja konačnog udara politike svršenog čina.

Ako ideš na Svjetski Susret Obitelji u Irskoj ovog kolovoza, neka bude sa natpisom: "Heretici napolje!"

Već prošle godine irski biskup Brendan Leahy je pozvao "sve vrste obitelji" na Svjetski Susret Obitelji u Dublinu:

"Nadam se kako će iduće godine naš događaj biti za sve obitelji; za tradicionalne obitelji, samohrane roditelje, ljude u drugoj vezi, razvedene i ponovno vjenčane, ljude velike vjere i nevjernike, osobe druge vjere, ljude koji se slažu s Crkvom i one koji se ne slažu."

Tako su bili i napravili neki plakat sa par lezbijki na prvom mjestu. Tek istaknut, gay portal GCN bio je toliko oduševljen da je stavio poziv irskih biskupa homoseksualcima da prisustvuju SSO na prvu straniciu:

Ali - bilo je ipak previše - zbog prosvjeda biskupi su ga morali promjeniti. Ne sanjaš, ali uštini samog sebe da se trzneš, idemo dalje. Znaš kako je, kao da si u Kafkinom "Procesu" pa ne znaš da li je istina ono čemu si svjedok.

Ama raja ne posustaje. Sredinom sječnja (21/01) pripremili su video "katekeze" o raznim temama. Peta sesija trinaesti video "Božje milosrđe - nitko nije isključen", sadrži veliku promociju homoseksualne ideologije. Ne može se reći ni da je sutilna, toliko je otvorena i drska. Skoro na samom početku govori lezbijka, kratko podšišana, o svom "izlasku iz ormara". Potpuno usvojen riječnik gay lobija. 

Daje lekciju drugim roditeljima na primjeru njenih koji su je tako divno prihvatili.

Ovo promiče Svjetski Susret Obitelji (pod potkroviteljstvom irskih biskupa): nemoj reći homoseksualcu da se pokaje, već ga "prihvati". To je srž poruke.

Odmah iza ove djevojke ide majka, i to govori nekoliko minuta, jednog homoseksualca koji je također "napustio ormar", ali ne u dobi od 20 godina kao djevojka, već 27.

Uvrijeđena majka naukom (iznesenim - dosad! - u Katekizmu iz 92) o homoseksualnosti kao "zlo samo u sebi" i "nered" (a da se ne podsjeti na tradicionalni nauk jednog od četiri grijeha koji vape Bogu za osvetu), otvoreno izražava njenu "potištenost" zbog takve pouke:

Traži utjehu o pitanju kako se postaviti prema svom sinu, i u tome joj pomažu protestanti kao i katolici i nevjernici. Katolička Crkva je tek tu jedan od sugovornika, ako i to uopće.

I htjela je surađivati "unutar Katoličke Crkve". Otvoreni poziv za promjenu stava:

Tako da je konačno naučila biti "uključiva" i prihvaćati svakoga:

Jer to zahtijeva "dostojanstvo svakog čovjeka" i to je ono što je ona naučila na primjeru "prihvaćanja" svog sina:

A što ako tvoj sin ode u pakao, i ti s njime? Kakav je problem reći nekome pravu istinu o stvarima i pozvati ga da se odrekne svog poroka, čini pokoru i traži Božje oproštenje i milost?

Također ova majka ističe kako ju je jedan katolički svećenik potakao da ostavi na pismeno (evo sad i na internetu) svoj slučaj. Čekaj malo, koji slučaj? Slučaj lošeg katoličkog nauka koji je bio glavni krivac za majčino razočaranje, i prema tome treba biti promjenjen.

To je poanta cijelog kruženja.

I svakako svjedočanstvo je da koriste izdajice među prelatima za promicati svjetsku agendu gay lobija. Koja također treba ostaviti svoj trag i preko "Katoličke Crkve".

Iz iste treba istjerati ove Jude. To bi bio jedini smisao odlaska u Dublin.

Iranski derviši i smrt

"On misli da se svetim. Ne tiče me se. Samo sam ja znao da je ovaj novi šejh Nurudin veoma sličan onom mladom dervišu što je s golom sabljom u zubima preplivavao rijeku da napadne neprijatelje vjere,..." Derviš i smrt. Meša Selimović

Nekoliko već tjedana derviši (suniti) u Iranu su jako angažirani u revoluciji protiv režima. Vladine snage su htjele uhapsiti neke njihove vođe početkom veljače, ali su naišli na veliki otpor sunita koji su napali policiju i osujetili nakanu:

Prije dva dana jedan derviš ili iz njihove klike je krenuo autobusom na policiju ubivši troje agenata:

Derviši su suniti, što znači da su prenosni remen saudijaca, tj. sionista u cilju balkanizacije Irana. Izraelu je prijeko potrebno oslabiti rastuće njemu protivne snage.

Ako si mislio da su derviši "mistična strana Islama", koja bi bila "blaža, razumnija, pitomija ili prihvatljivija", varaš se.

[Sarajlije uživale u "nebeskom plesu" derviša iz Turske: Ljudi su stvoreni različiti da se upoznaju]

Derviši će uvijek biti unutar totalitarnog programa Islama.

"Palim vam svijeću u sjećanju i u srcu, vama koji ste bili dobri i naivni.
Sad onaj koji nosi vaše ime nastavlja vaše djelo, ne odričući se ničega vašeg, osim naivnosti." Derviš i smrt, Meša Selimović.

Do kada će evropski narodi biti anestezirani pred bijelim genocidom?

Majka (bijelkinja) tri kćeri prima crnca beskućnika u svoju kuću. Rezultat: sve tri kćeri od 12 do 14 godina silovane i trudne:

Evropski narodi su žrtve globalne elite i njihovih sotonskih planova; ali najgore je da je manipulacija i pranje mozga domaćih evropljana došlo do nezapamćene mjere koja omogućava planove zlobnih.

Molitvu molim da cure ne abortiraju; i da evropljani progledaju.

Ali ne će moći doći sebi bez vjere u Krista.

Zbog toga: ne šuti i tumači je!

Franji ne drhti ruka kad treba smjeniti ili postaviti biskupe. Koji je razlog onda prihvaćanja ostavke nigerijskog biskupa Okpaleke, ne prihvaćenog od svog klera i vjernika zbog etničkih razloga?

[Zapadnohercegovački divljak koji prosvjeduje zbog imenovanja biskupa Perića: "baba mu je srpkinja!"

Ah, oprostite, stavio sam krivu sliku. Radi se o nigerijanskom divljaku koji prosvjeduje 2013. protiv imenovanja biskupa Okpaleke, jer makar katolik iz drugog kraja Nigerije, nije iz njegovog plemena.]

Ako treba imenovati novog biskupa za biskupiju Osorno kao što je bio Juan Barros u Čileu, unatoč skandaloznim prosvjedima vjernika zbog optužbi da je prikrivao svećenika Karadimu (u vezi seksualnog zlostavljanja), Bergoglio ide neminovno naprijed. 

Ako treba smjenuti nekog biskupa kao što je bio slučaj sa Livieresom u Paragvaju, makar bio preporodio svoju biskupiju za tek deset godina, jednako mu ruka ne drhti. (Livieres je bio konzervativac koji je podržavao tradicionalnu misu i koristio "staromodne" metode koje su prenapunile njegovu dotad skoro ispražnjenu bogosloviju.)

U nigerijskoj provinciji Ahiara, prosinca 2012., Benedikt XVI imenovao je Peter Ebere Okpaleke za novog biskupa. Međutim, kler i vjernici su se žestoko usprotivili tom imenovanju. Došlo je do toga da je Franjo prošlog ljeta zaprijetio da će izopćiti onog svećenika koji ne bi htio prihvatiti novog biskupa zbog etničkih razloga.

Ali... ovog ponedjeljka Franjo prihvaća ostavku biskupa Okpaleke! Zašto, zar nije zaprijetio da će izopćiti u roku od 30 dana (između 10 lipnja i 9 srpnja 2017.) one klerike koji ne bi prihvatili biskupa?

Činjenica je i da su 200 svećenika te biskupije poslali pismo u Vatikan obećavajući potpunu poslušnost, ali izražavajući i "psihološke teškoće" za surađivati sa biskupom nakon toliko godina sukoba.

To je prihvaćeno kao znak "dobre volje" koja je izbjegla sankciju. Ali Okpaleke je smjenjen. Franjo ispada još i dobar, jer navodno oprašta pokajanim svećenicima, ali biskupa nema više.

Mogući razlog je u tome da je Franji došlo "na ruku" poslati u šetnju biskupa imenovanog od Benedikta XVI... a on će već potražiti nekod shodnijeg za svoje projekte koji ne mogu čekati.

[Samo jedan ne kleči pred Presvetim na duhovnim vježbama za rimsku kuriju i Franju.]