Ono što Slobodan Praljak nije učinio dobro

 Olako se počelo zvati Slobodana Praljka "mučenikom". Stanite braćo. On je mučen, ali nije mučenik. Podignuti ruku sam na sebe nikada nije dobro! Hrabro je branio svoj narod kad nije htio dopustiti živjeti u muslimanskoj državi, pod stegom "Islamske Deklaracije" Izetbegovića. Tu je on heroj, kao i toliki koji su dali živote za odbranu svog doma, vjere i tradicije. Imamo pravo na život. Imamo pravo da ovdje ostanemo. Hrvati nisu došli iz vana u BiH. Tu su više od milenijuma, i nisu prihvatili kao Cerićevi preci "Tursku kao majku" za lonac čorbe i komad bolje zemlje.

Hrvati su bili prisiljeni živjeti u brdima kroz stoljeća, zatvarajući vrata svojih slamarica dračom po turskom naređenju, jer su tako bili nalik onom što su bili po njima: vukovi.

[Hrvatski katolici u Bosni, krajem XIX stoljeća]

Nehtjeti živjeti u muslimanskoj državi je nešto najnaravnije i logičnije moguće, osim pitanja vjere, koje potrebu diže na trascedentni nivo.

Prema tome, tu je Slobodan Praljak učinio što je trebao: braniti svoj dom. Ali oduzeti život sebi, to nikad nije dobro. U prošlom članku pozvao sam na molitvu za njegovu dušu, jer samo je Bog sudac i nitko ne zna što se odvija između duše i Boga u zadnjim časovima. No, ne može se uzdizati ili hvaliti čim samoubojstva. Nikako, jer ono što je loše nikad ne služi za bilo koji navodni "dobar cilj". Cilj opravdava sredstvo kod komunista, konspiratora, muslimana - koji na primjer mogu lagati za prevariti protivnika, čak i nositi križ na prsima ili jesti svinjetinu, itd. Ali kod kršćana, ne.

Drugu stvar što Praljak nije dobro učinio jest njegova navodna odluka za razasuti pepeo njegovog tijela u raznim krajevima Hrvatske.

Kršćanin treba željeti sahraniti svoje tijelo, i tako naložiti. Koji ga nadžive, trebaju mu tijelo sahraniti u zemlju, ne spaliti ga. To je, kao jednu od toliko drugih pogubnih stvari, dopustio Pavao VI u slučaju kad se "ne dovodi u pitanje vjera u uskrsnuće". Sramotan običaj. Previše se ustalio kod kršćana. Ako ti se mota ta misao u glavi, brzo je napusti. Sveta je odredba sahraniti pokojnikovo tijelo i brinuti se o grobu naših predaka. To je živa uspomena za buduća pokoljenja, kao i u ne malom smislu čin vjere.

Žalim ovu odredbu Slobodana Praljka. Pokoj mu duši, ali ne slijedite ga u ovim stopama.

Još nešto. Ovim sudskim presudama vlada Zapada se pokazuje onim što jest:planirano uništenje kršćanskog porijekla i tradicije. Predaju Evropu Islamu. Nekome je potrebno uništiti njen identitet da bi sa njom radio što hoće. Na našim prostorima prije tri decenije započeli su podsticanje sukoba između srba i hrvata. Bolje reći od prve polovine XX stoljeća. Hrvati i srbi nisu povijesni neprijatelji. Do XX stoljeća nije bilo ratova među nama. Nepovjerljivost, gledanje s ramena jedni na druge, to da. Ali, zar toga nema i među istim narodima? Zar toga nema i u obiteljima, bračnim parovima, djecom i roditeljima?

Naš sukob je rak rana Balkana. Ne zagovaram nikakvu "novu Jugoslaviju" ili slično, ali mi moramo surađivati pred smrtim neprijateljem, a to je Islam. (Jer pogledajte što upravo neprijatelj sprema: govori se o podjeli BiH, ali tako da se pripoji s ostalim djelovima gdje postoji izrazit muslimanski živalj: Sandžak, Kosovo, pola Makedonije. Žele stvoriti veliku muslimansku zemlju u srcu Balkana. Hrvatska i Srbija, nekad osovine od Alpa do Grčke, sada su tjerane u kut manjih regionalnih država. Njihova ovisnost može postati još većima ukoliko se ne trznu.)

Hrvatska politika tu je potpuno promašila, sigurno vođena i stranim pritiscima. Uopće ne znaju, ne žele znati što je Islam. Pomažu našim neprijateljima da nam zabodu nož u leđa.

Evo što je Islam, objasniti ću ti. I ja sam na to gledao naivno do 92. Ali onda, kad ono poče, zapitah se: zašto se muslimani ovako ponašaju? I, da ne pitam ovog ili onog, posegnuh za Kuranom kojeg pročitah od korica do korica. Još imam i nakanu svladati osnovne riječi i izraze iz arapskog. Nepobitno, jedan je od najvažnijih jezika današnjice. Shvatio sam sve. Oni se ponašaju tako, jer im to Kuran nalaže. Oni su vjernu Kuranu i glavnim hadizima, Muhamedovim primjerima i životu.

Što se je desilo nedavno na Sinaju, pri za tolike neshvatljivom ubojstvu 305 muslimana sufija? Nije to neshvatljivi ni teroristički napad. To je čisti muslimanski napad. Sufiji - jedna od najmanje ratobornih muslimanskih sekta - su za njih jedna vrsta heretika. Da se upozna mentalitet sufija može se posegnuti za Andrićevom kratkom pričom "Smrt u Sinanovoj tekiji" ili klasičnim "Derviš i smrt" od Selimovića. Ustvari je jedna vrsta gnosticizma pomiješanog sa Islamom, bolje reći partikularnom interpretacijom Islama.

[Ples derviša u Turskoj. Nasilno padanje u zanos. Gnostička tradicija "uzdizanja" duha ljudskim naporom.]

Zbog toga čisti muslimani to ne dozvoljavaju. Tako je od Muhameda pa na ovamo. Od samog početka su se nametali najradikalniji musilmani, to jest oni koji vjerno slijede Muhamedov nauk.

A koji je taj nauk? Sv. Pavao u Poslanici Galačanima upozorava: "Ako bi i anđeo s neba sišao i navijestio vam neko drugo Evanđelje suprotno onom koje sam vam navijestio, bio proklet".

Upravo to se događa sa Islamom. Navodno Arhanđeo Gabrijel, šest stoljeća nakon što je Djevici Mariji navijestio da će roditi Sina Božjega, Spasitelja svijeta, "dolazi ponovno" taj isti arhanđeo da pouči Muhameda o "putu spasenja".

Što je dakle Islam? To je đavolska tvorevina.

A sami više sekularizirani muslimani iz BiH i svugdje, neka se pripreme. Ukoliko ne ostave taj nauk i ne suprostave mu se, i oni će biti konačne žrtve kao i ovih 305.