Katolička glazba, i ona koja to nije. Razlozi

 "Tota pulchra es Maria" (Prekrasna si, Marijo), je drevni kršćanski himan, iz četvrtog stoljeća. Stavljamo ga na čast Bezgriješne čiju svetkovinu danas slavimo:

S gregorijanskim notama:

Latinski tekst je:

Tota pulchra es, Maria,
et macula originalis non est in te.
Tu gloria Jerusalem, tu laetitia Israel, tu honorificentia populi nostri.
¡Oh! María, virgo prudentissima, mater clementissima,
Ora pro nobis, intercede pro nobis ad Dominum Jesu Christum.

Prijevod:

Prekrasna si, Marijo,

i mrlje grijeha nema na tebi.

Ti slavo Jeruzalema, ti radosti Izraela, ti 

čast roda našega.

Oh! Marijo, djevice prerazborita, majko milosna,

Moli za nas, zastupaj nas pred

Gospodinom Isusom Kristom.

Ovdje se dotičemo nekoliko pitanja. Zašto latinski? Jer je jezik rimskih mučenika gdje je Sv. Petar, prvi Papa i sam mučenik, ustanovio svoju katedru. Svi katolici na svijetu izražavamo jedinstvo vjere jednako vjerujući, jednako misleći. 

Jer jednako mislimo, jednako i govorimo, jer jezik izražava misao. Isti jezik, ista misao, isti osjećaji, ista vjera.

Jezik vjere i kulture. Leibniz još 1686 piše osnove diferencijalnog i integralnog računa "De geometria recondita et analysi indivisibilium atque infinitrum"; Netwon godinu kasnije svoja otkrića u mehanici i diferencijalnom računu "Philosophiæ naturalis principia mathematica".

Crkveni Oci su pisali svoja djela na latinskom i grčkom, biblijskim jezicima koja su poznavali u detalj (sada kaže Franjo da Oče Naš nije dobro preveden! - o tome kasnije) kao da bi im bio rođeni jezik, a na neki način i jest bio toliko su se služili sa njim.

To je također dovelo do toga da je Crkva bila ogromna sila makar bez oružja, od koje su moćnici strijepili. Još nakon drugog svjetskog rata, Crkva koja je u istoj tragediji izgubila mnogo svoje djece, ponovno se obnavlja i diže jaka i prkosna.

Trebalo se je obračunati sa Katoličkom Crkvom. Ni ratovi ne mogu sa njom. Staljin prezrivo pita: "A koliko divizija ima Papa?", ali Crkva ostaje, prkosi i jaka je. 

Ne može se je pobijediti izvana. Treba napraviti prevrat iznutra. Tu dolazi uloga Drugog Vatikanskog Sabora.

Što je bila ona glazba, što su bile one riječi, što je bio onaj nebeski dojam? Ono što ide usporedo s vjerom, s katoličkom vjerom i ritualom.

Ona muzika ne razumije se bez svog rituala, bez svoje mise. Ono je bila božanska glazba, za Božji obred. 

Jer Misa je Žrtva.

Svećenik, in Persona Christi Capitis (u Osobi Krista Glave Crkve), prinosi Ocu Žrtvu Boga Sina u Duhu Svetom. Isus Krist je dakle i Svećenik i Žrtva.

Misa stoga traži ozbiljan i dubok čin, duhovno ganuće posebno svećenika, a i svakog pojedinog vjernika. Misa je centar povijesti, jer je to Krist, jer je to njegova Žrtva na Kalvariji.

Katolička glazba je stoga morala ići u skladu sa tako nadnaravnim, trascedentim činom. Lex orandi, lex credendi - zakon molitve, zakon je vjere. Ritual mora odgovarati vjeri, vjera ritualu.

Zato je 1969 nastupio neviđeni napad na Katoličku Misu od kojeg su anđeli na nebu ostali zapanjeni od užasa. Misa Novus Ordo koja se tada uvela i nametnula, se protestantizirala. To jest, "protestantizirali su je". Izražava više "Gozbu" nego "Žrtvu". Govori se o "blagovanju", o "bratskoj gozbi". Budući čovjek i zajednica ("Crkva" kako kažu) dolazi na prvo mjesto, i svećenik se okreće zajednici, "narodu". Budući da je misa "gozba", glavno je pričestiti se. I budući je isključivo gozba, logično je pričestiti se "na ruku".

Potrebno je i "podučiti" vjernike o tome. Thomas Cranmer, Nadbiskup Canterberija u doba Henrika VIII i anglikanskog otpada, sam prihvaćajući prekid sa Rimom davao mu je "teološku" potporu. 

Učio je: "budući je misa gozba, neka oltar bude od drveta, jer na drvetu se objeduje, a na kamenu žrtvuje". Znao je on dobro što radi. Jednako je odobravao da se kamenje koje se koristilo za oltare katoličkih crkava upotrijebi za stepenice anglikanskih crkava. Tako će vjernici gaziti po njima pri ulasku u crkvu. Gaziti će na katoličku vjeru, dakle, prihvaćajući svoj izum.

I budući je zajednica na prvom mjestu zajednica, što god više "štimunga" budemo napravili, to bolje. Zbog toga i urnebes karizmatske obnove i sličnih "duhovnjaka" u "poskoncilskoj Crkvi".

Katolička glazba upućuje na vjeru i osnažuje razum. Zato je tako dostojanstvena. Poskoncilska muzika je disko muzika, jer godi osjećaju. Pogledajmo jedan od karizmatskih skupova i njihove pjesme i pjesmice:

O kojoj je muzici riječ?

To je muzika Boba Dylana. To je svirka ugođaja i sterilne mašte.

To nije katolička glazba, prijatelju. Bježi od toga. Budi vjernik kako Bog zapovijeda.

P.S. Zaboravih: zašto "Slavo Jeruzalema, radosti Izraela"? Jer je (Katolička) Crkva (sačinjena od vjernika iz svih naroda) Novi Izrael, a ne Židovski narod koji je odbacio Krista.