[Sedes Sapientiae - Prijestolje Mudrosti]
stoji na sedam stupova.
Pokla svoju stoku, natoči svoje vino.
Postavi svoj stol.
Posla svoje djevojke da objave na najvišim mjestima grada:
'Tko je neuk, neka navrati ovamo!
Tko nema razboritosti, toga ću poučiti.
Dođite, jedite mojega kruha,
pijte vina što sam ga natočila!
Ostavite ludost da živite!
Pođite putem razboritosti!
Tko poučava podsmjehivača,
donosi sam sebi sramotu;
tko kori bezbožnika, prima porugu.
Ne poučavaj podsmjehivača on bi te mogao zamrziti.
Kudi mudroga, on će te ljubiti.
Poučavaj mudroga, i bit će još mudriji!...'"
Završava poglavlje:
"Žena, 'ludost' nemirna je žena.
Ona se razumije samo u zavođenje.
Sjedi na vratima svoje kuće,
na stolici u gradu visoko gore,
da zove one što prolaze,
a koji idu pravo svojim putem.
'Tko je lud, neka navrati ovamo,
tko nema razboritosti, toga ću poučiti.'"
Komentirajmo par detalja i misli iz navedenog teksta. Mudrost "sagradi sebi kuću", tj. ono što je doista od Boga konstruktivno je. Nije sterilno, gradi, i gradi dobro za slavu Božju i dobro duši i ljudima.
Mudrost zna odmjeriti svoje korake i akcije: radi samo za dobro i ne troši vrijeme uludo, jer ne može biti nerazborita. Stoga, ne toči vodu u sito, ne govori uzalud. Ne tumači svoje spoznaje onom tko se time ne će okoristiti. "Ne bacajte svoje svetinje psima...". Potiče da se ostavi ludost, ali ne gubi vrijeme s onim koje je ne zna cijeniti. Ako je potrebno, opomenuti će i kazniti ludog, ali ide svojim putem i misijom. Čovjek od nje može imati koristi samo ako slijedi dobro utrvđena i vječna načela.
Ludost s druge strane ne pravi kuću, već sjedi na vratima već napravljene. Ludost je dakle samo prilika, "imidž", imitacija mudrosti. Svakako, lažna i potpuno suprotna imitacija.
Lako ju je prepoznati ako se samo pogledaju njena djela.
U suštini: Mudrost je konstruktivna i donosi svetost; ludost je kriva imitacija koja vodi u propast.
Ali ovo je bitno: ludost na neki način oponaša Mudrost, ali djeluje suprotno. Podsjeća likom na Mudrost, ali je laž.
Tako je od samog početka, od đavolje Prevare prvog para. "I vidje žena da je plod ugodan očima, i ukusan za jelo, i pojede od njega." Ono što je zlo, đavao je prikazao kao dobro, i uspio zavesti.
Taj jednostavni princip uvijek je prisutan u nakanskoj laži i prevari.
Prisutan je i kod "teologa" modernista. Razmotrićemo malo ovaj slučaj preko par korisnih primjera, ali nimalo beznačajnih.
Katolička Tradicija počiva na dva temeljna stupa koji bi mogli označiti kao korijeni i organski povećanje osvjetljenja jednom definitivno objavljene istine. Tj., legitimno produbljenje shvaćanja istih vjerskih istina. Nauk o Presvetom Trojstvu, Utjelovljenju i ostalim vjerskim istinama primjer su tome. Istine su bile i ostale iste, ali njihovo shvaćanje je potpomognuto strukturalnijim objašnjenjima. Mogli bismo reći da se radi o dopuštenom razvoju shvaćanja vjerskih istina, posebno "prakse" vezane za njihov život u Crkvi.
[Žena čita čitanja na misi. Običaj totalno stran kršćanskim korijenima, ide direktno protiv izričitog tumačenja Sv. Pavla i Riječi Božje.]
Jedan takav primjer razvoja, boljeg shvaćanja i življenja temeljnih i nepromjenjivih istina vjere bio bi pričest u usta. Istina je da su vjernici na samom početku, moguće je da bi bilo tako, primali Svetu Pričest na usta, makar s velikom pažnjom. Ali dosta brzo nakon toga uveo se običaj pričešćivanja u usta. Jer ako je doista Bog - kao što jest - prisutan svojim Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom u Sv. Hostiji, onda je najlogičnije primiti ga na koljenima i u usta. I tako je to vrlo brzo postala praksom u Crkvi.
[Pričest katoličkih vojnika u II svj. ratu.]
Praksa koja se formalno održavala svugdje u svijetu do liturgijske primjene Drugog Vatikanskog Sabora i promocije mise Novus Ordo 1969. Onda, prvo počevši od sjeverno evropskih zemalja poput Nizozemske i Njemačke, taj drski i u biti protestantski običaj proširio se po cijelom svijetu.
["Žene neka budu u crkvi pokrivene glave", uči Sv. Pavao, uči nas Riječ Božja. Modernisti su prešli preko toga kao "staromodnosti", "kulturnog običaja onog momenta", itd. Ali je Crka očuvala taj običaj službeno sve do uvođenja Novus Ordo. Vidimo da nisu u potpunosti uspjeli ugušiti taj običaj. I usput, dostojanstvo i primjerna svečanost daju čast i vjerniku i vjernici.]
Postoji i logično objašnjenje tog procesa: misa je prikazivana pretežno kao "Gozba", a na gozbi se blaguje, a blaguje se rukama, itd. Upravo isti običaj koji su forsirali protestanski rušitelji počeo se primjenjivati u Crkvi. Luter je znao što čini: tako će udaljavati vjernike od katoličkoh shvaćanja mise koju je htio uništiti svim srcem. Dvije su bile njegove glavne opsesije: slomiti papu i misu. Uništeno to dvoje, katolici postaju protestanti u svim porama svog života, ne samo po imenu.
[Pričest (izgleda prva) kod neokatekumena. Sjedećki i na ruku. Kao da večeramo najobičniju večeru. Svakako, još i gore. Tu je i gitara koja se nikad nije koristila u Crkvi kao instrument - jer mu nedostaje svečanost - do naših godina što nas je dopalo živjeti.]
Da bi se uveo taj običaj, "gospođa ludost", tj. modernistički "teolozi" posezali su za "korijenima". Govorili su da se "tako živjela vjera na početku".
Laž. Prvi kršćani su čvrsto vjerovali u Kristovu stvarnu prisutnost u Hostiji, kao i presvetu Žrtvu koja se obnavljala u misi, makar u izvjestan broj slučajeva nisu se znali ponašati shodno svojoj vjeri. Do toga su trebali doći stupnjevito, ali sigurno, kao što je tako i bilo.
Modernisti dakle pozivaju se na korijene kad žele istaći nešto krivo; opravdati na takav lukav način svoja skretanja i mutne planove.
Ali ne pozivaju se na korijene kad im ti korijeni ne odgovaraju! Kad ti korijeni idu protiv njihovog tumačenja. Npr., učenje Sv. Pavla i Petra o ponašanju žena u Crkvi. Izričito im je bilo naređeno da žene u Crkvi ne mogu naučavati, tj., biti na oltaru, čitati i Sv. Pismo i sl.
Međutim, oni u takvim slučajevima potpuno odbacuju "poziv na korijene". Tada im nisu potrebni, jer se udaljuju od njihovih poimanja. Oni kažu da su takva učenja Sv. Pavla "plod vremena i patrijarhalnih običaja". Prema tome, potrebno je primjeniti "evoluciju vjere". Dok su onu i pravu "evoluciju vjere" prema kojoj se prešlo preko pričesti na ruku do pričesti u usta, odbacili... jer to nije "evolucija vjere", već njena "korupcija".
Jer oni tako kažu.
Navesti ćemo još samo jedan primjer: običaj ugrađivanja relikvija u oltar. Taj običaj imao je svoje porijeklo u slavljenju mise prvih kršćana u katakumbama. U tim prilikama vrlo brzo postaje praksa koristiti za oltar grobove prvih mučenika, da bi tako uvijek kršćani održavali sveti spomen za njih i molili ih za njihov zagovor. Nakon što je kršćanska vjera dobila slobodu ispovijedanja, počele su se praviti crkve. Ali nije više bilo moguće imati grob nekog mučenika za svaki oltar. Rješenje je bilo ugraditi neku relikviju u sam kamen oltara. To je jako indikativan primjer prave "evolucije vjere", bolje reći vjerske prakse koja se mjenjala u prividnom, ali održavala ono suštinsko.
[Oltar u katakumbama kraj groba mučenika (Sv. Cecilije)]
Modernisti pak žele nametnuti svoju ideju iznad svega. Oni uvode običaj oltara od drveta, što je prije II Vatik. Sabora bilo isključivo zabranjeno, osim na pokretnim oltarima za upotrebi u pratnji vojske i drugim specifičnim zgodama. Dakle kao strogi izuzeci. Zašto im je bilo potrebno da oltar bude od drveta? To smo već jednom istaknuli: jer se na kamenu žrtvuje, a na drvetu (stolu) objeduje. Time se htjelo izraziti "teologiju zajednice i bratskog blagovanja".
["Slavlje" pri misi. Koje veze ima ovo sa "korijenima". To je jedna potpuno druga stvarnost. Glavno postaje "štimung"... "e jes nam fino bilo". Bože, prosvijetli im pamet.]
Ali Crkva je odredila da oltar bude od kamena, jer je Abraham pošao žrtvovati svog sina Izaka - pralik Krista - na kamenom žrtveniku. I svugdje u Starom Zavjetu oltar je mogao biti samo od kamena. Budući je Novi Zavjet prikriven u Starom (i Stari objavljen u Novom), trebala je postojati perfektni sklad između tih svetih običaja. Kamen između ostalog označava stalnost Božje riječi i obećanja, kao i vječnost čina koji se odigrava na (takvom kamenom) žrtveniku.
Vidimo dakle koliko je Crkva u svojim običajima bila vjerna svojim korijenima. Nešto preko čega su potpuno i drsko prešli modernisti, stavljajući svoju bijednu i ludu riječ ispred Božje.
Zbog toga njihov rad ne može imati blagoslova.
Nema komentara:
Objavi komentar