Slijedeći Franjini koraci

[Bergoglieu očekujući idući potez četvorice kardinala.

Igra slikom i imenom uzeta po aluziji na Kardinala Richelieu (1582-1642), francuskog kardinala i državnika, jednog od glavnih odgovornih za gibanje prema jakom državnom centralitetu. Misao vodilja njegove vanjske politike bila je smanjivanje moći austro-španjolske dinastije Habsburga, onda vladajućom u Španjolskoj i Svetom Rimsko Germanskom Imperiju. U tom cilju, makar bio kardinal Katoličke Crkve, koristeći utjecaj Francuske na Evropskoj geopolitičkoj ploči, nije se ustezao sklopiti savez s protestantima za postići spomenuti cilj. Sve u vremenu turske invazije Evrope, pri kojoj je Habsburgska kuća bila ključni element spriječavanja daljeg prodora turaka.

Bitna napomena autora: za jednog katolika rugati se Papi jest vrlo teški grijeh. Unatoč tome što, Papa kao osoba, svakako može griješiti. Ono što ne može jedan Papa imati jest nauk protivan vjeri i moralu. Osobne grijehe sudi ih Bog; međutim, loš nauk katolici moraju odbaciti. Ako koristim slike poput ovih jest zbog toga što se sukobljavamo s najvećom pošasti koja može zadesiti Katoličku Crkvu u liku uzurpatora njene najviše službe; služba i dostojanstvo koje uzurpatoru ne pripadaju. "Najžalosnije stanje Crkve bilo bi ono kad bi prihvatila lažnog pastira", reći će Sv. Bellarmino, crkveni naučitelj koji je između ostalog precizno razradio teologiju o antipapi i proceduri koju treba voditi Crkva u slučaju da se suprostavi takvom pretpostaljenom slučaju. To pitanje se postavljalo u doba pojave protestantizma, i zabrinutosti Crkve po pitanju mogućnosti da na Svetu Stolicu dođe neki heretik ili protestantski suradnik. Dakle, ta pitanja su bila jako aktualna i Crkva ih je podrobno obradila, te ponukala najbolje teologe pozabaviti se tim pitanjima. Interesantno je kako se danas ovakva pitanja izbjegavaju u skoro svim crkvenim krugovima. Ipak, Franjo je svestrano doprinuo skidanju prašine s takvih značajnih teoloških radova, već objavljenih i temeljno sagledanih u srednjovjekovnoj teologiji. 

Stav je dakle autora da ono što imamo na Stolici Sv. Petra jest takva nedaća koja dan za danom potvrđuje da ne može imati Ključeve Kraljevstva Nebeskog. Iznosi cijeloj Crkvi nauk koji nije katolički, proganja dobre, uzdiže kada ne tolerira neprijatelje zdrave pouke. De facto radi se o liberalnom protestantu, noakidu, suradniku muslimanske invazije Evrope. O čovjeku Novog Svjestkog Poretka. Na koncu, moje najžarče molitve su za to da nas Bog oslobodi ove more i da započne potpuna Obnova vjekovnog nauka i liturgije Crkve.]

Ako četiri kardinala ne reagiraju brzo, Bergoglieu će ih satući, tako i kako sugerira gornji lik. I ovi drugi, još i više:

[Bergoglijev teror. Pinto i Spadaro su poznatiji. O Alberto Melloni može se vidjeti na primjer: "Ekumenizam ponovno napisan od Enzo Bianchii Alberto Melloni."]

Franjo ima iza sebe cijeli aparat koji nedostojno predvodi, ali on ide kao šef. Iskorištava težinu tolikih strukturiranih institucija i primljenih u naslijeđe. Kako navodi Hilary White en The Remnant:

"Suprotna strana računa sa svim materijalnim institucijama Crkve, sa svim financijskim sredstvima, psihološkoj podlozi koju predstavlja materijalna baština crkvava, škola, sveučilišta, bolnica, itd., osim političke moći koja proizlazi iz priznanja i podrške svjetovnih institucija i svih onih koji se i dalje nazivaju katolicima."

Doista, podrška četvorici kardinala još uvijek je, i izgleda da će nastaviti biti tako, proporcionalno i brojčano vrlo mal. Ali oni ne posustaju. I moje uvjerenje je da će pripomoći da se prevaziđe ova situacija. Kardinal Burke upravo je izjavio u intervjuu za Lifesitenews: "neko vrijeme - podrazumjevam da se radi o malo vremena - nakon Bogojavljenja" (slijedi korekcija). I: "format - ispravke, korekcije - biti će vrlo jednostavan; i direktan".

Ono što me najviše raduje jest odgovor Kardinala na pitanje novinarke da li zazire od "atmosfere straha i prijetnje koja vlada u Vatikanu pod Papom Franjom".

[Opaska: bloger podrazumjeva da Franjo neće odgovoriti na Dubia. Jer kad bi to bio htio, već bi to i učinio. I, što je najvažnije, već je odgovorio kako je naznačeno u prethodnim člancima. Ide svojim putem i nakanom i neće promijeniti niti jedan zarez. Uostalom, u samoj Rimskoj Biskupiji dao je upute 19. 09. 2016 koje obuhvaćaju davanje pričesti ponovno vjenčanim (s važećim prvim brakom). Totalni skandal!: " Amoris Laetitia non esclude la possibilita di accedera alla Penitenza e all'Eucaristia" (točka V dokumenta "La letizia dell'amore": Il cammino delle famiglie a Roma.)]

Kardinal odgovara:

"Ja ne mogu govoriti za druge u vezi moguće atmosfere straha, sve ono što mogu reći jest, s obzirom na mene, koji poznajem svoju dužnost kao biskupa i još više kao kardinala, koja je između ostalih biti jedan od glavnih savjetnika Svetog Oca u službi očuvanja i promidžbe velike tradicije vjere. Taj strah i prijetnja, koji mogu postojati s vremena na vrijeme, jednostavno ne mogu biti uzete u obzir u odnosu na ono što sam dužan učiniti."

Čestitam Vam na ovom posljednjem, Preuzvišeni, ali dopuštam si par opažanja.

Biti ću arogantan, ali ono o ispravci Svetog Pavla Svetom Pedru u Galaćanima, drugo poglavlje, i koje se u mnogim krugovima podsjeća govoreći o Vašoj navodnoj korekciji Franji, nema veze sa ovom temom. Potcrtavam, slijedeći Svetog Tomu Akvinskog koji u isto vrijeme citira Sv. Augustina:

"Zbog toga Sv. Pavao, bijući podložan Sv. Petru, javno ga je opomenuo zbog predstojeće opasnosti skandala za vjeru. I kako navode Upute Sv. Agustina: Sam Petar je dao primjer nasljedovateljima da, u slučaju skretanja s pravog puta, ne prezru vidjeti se opomenuti i od podložnih." (Summa, II-II, q. 33. a.4, O bratskoj opomeni)

Istina je da Sv. Pavao ispravlja Sv. Petra, i štoviše ovaj čin stavljaju toliko Sv. Augustin koliko Sv. Toma Akvinski kao primjer bratske opomene. Istina je, dakle, da Sv. Pavao vrši ovdje čin bratske opomene. I istina je da je Petrov čin ovdje mogao proizvesti skandal ili zbuniti druge vjernike (Pavao će reći da se i Barnaba vidio povučen Petrovim postupkom). Ali ovdje treba razlikovati između čina koji se treba ispraviti i prilika u kojima se odvija određeni čin. Čin sam u sebi nije neophodno loš (jesti odvojeno sa kršćanima židovskog porijekla su učinili i Petar i Pavao mnogo puta), već je loše ono što je taj čin mogao dati za primjer. (Nešto vrlo teško, da za biti kršćanin treba obdržavati Mojsijev zakon, što je Crkva s Petrom već osudila na samom početku na Jeruzalemskom Saboru). Prema tome, ova zgoda ulazi u domen primjene razboritosti.

Da li je pogriješio Sv. Petar? Svakako, i s razlogom je bio opomenut jer "nije hodao po istini Evanđelja", kako će naznačiti sam Sv. Pavao. Ove riječi Sv. Pavla objašnjavaju razlog njegove opomene, "hodati po istini". To jest, ispravno primjeniti određenu akciju. Ići u ispravnom pravcu.

Štoviše, nakana Sv. Petra je bila dobra; nastojao je izbjeći skandal slabih u vjeri (poznavajući vrlo dobro židovsku osjetljivost). Ali je zastranio. Nije dobro odvagao svoj postupak. To jest, nije bio razborit. I jer je imao jasno dobru i ispravnu nakanu, odmah je ispravio svoj postupak čim mu je Sv. Pavao ukazao na njegovu grešku.

Ovdje na suprot, u slučaju Amoris Laetitia, čin je loš sam u sebi: pouka koja se daje cijeloj Crkvi jest pogrešna. Prema tome, predragi, nalazimo se na drugom nivou.

Ovo je bio prvi aspekt koji sam htio komentirati i ostaviti na čisto. Drugi je u vezi same naravi čina korekcije. Drugim riječima, što je doista suština jedne korekcije, i koja joj je posljedica i ishod? Čemu vodi?

Kada jedan profesor ispravlja nekog učenika; kada jedan nadležni u nekoj firmi opominje podložnog radnika, što je što očekuje od opomenutog? Ne što je to što očekuje, već koja je jedini čin koji očekuje da se dogodi? Da li je to da učenik, ili radnik ili bilo tko, počne razgovarati s onim koji ga opominje? Da naprave možda jednu raspravu o temi ili činu koji se ispravlja?

Ništa od toga, onaj koji opominje očekuje jedan jedini odgovor: da opomenuti promjeni svoj pravac, ili... ili što? Profesor zna što mu je činiti u slučaju neposluha; kapetan jednako: učenik, vojnik, itd., trebaju biti kažnjeni. Učenik može biti izbačen iz škole u odrđenom slučaju; vojnik poslan u vojni pritvor; neposlušni radnik i prekršitelj propisa biti će otpušten sa svog posla, i tako dalje već prema prilikama. Ali ovdje, što ćemo učiniti ovdje?

Jednostavno: Papu se ne može suditi, jer njegov autoritet dolazi mu ni do koga s ove zemlje, već od Boga samog. Ali ako se konstatira da netko tko sjedi na Stolici Sv. Petra naučava nešto što nije katoličko... to je zato jer nema dani autoritet. Nemoguće je da ga ima, ali je moguće da se u Crkvi dadne slučaj o kojem govorimo. Da. U našem vremenu. U predvorju dolaska Antikrista (ne znam kada će doći, niti to itko može znati osim Boga. Ali znam da treba doći. I da mu se po Velikom Otpadu o kojem govori Sv. Pavao solunjanima - nešto napomenuto i u Katekizmu Katoličke Crkve, 675:

"Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će "otastvo bezakonja" pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijeni otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednog pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu."

- priprema put) ovo perfektno može se dogoditi.

Prema tome, Bergoglieu, makar ti imao moć koju imao, završeno je s tobom, gotov si, jer Crkva je Božja. Čeka te šah mat koji samo što nije pao. I obnova svog sjaja nauka i liturgije od uvijek.

Adieu, Bergoglieu!