Ono što se prenosi, možda čak i podsvijesno jer je toliko utucano u misao našeg svijeta, ovakvim načinom pisanja i mišljenja jest jedna vrlo jednostavna ideja, koju možemo sažeti ovako:
fašizam - zlo; antifašizam - dobrota i svetost i primjernost.
Tko je dobar, tko je loš? Što je dobro, što je zlo, može li jedan primjer, molim Vas?
Zavirimo malo ovaj put u ne tako davno grčku prošlost, takozvane vladavine pukovnika (1967 - 1974).
Nisu svakako svi fašisti, i još pri tome sustavno "dobri", ali bilo ih je dosta koji su upravo zbog toga što su bili dovoljno dobri, bili fašisti s ciljem usprostaljanja rasulu i socijalnom neredu. Na neki način kao šerifi američkog divljeg zapada, ili feudalni srednjevjekovni gospodari koji su održavali pravdu na svojim područjima (odatle, u anglosaksonskoj kulturi dolazi i ime sheriff). I, svakako, ništa od navodnog "prava prve bračne noći", liberalni mit stvoren početkom industrijske revolucije radi uvjeravanja sve većeg broja pučanstva "da se natrag u povijest ne može, jer je bilo gore. Ovo što sad imamo, to je ono što mora biti". Pogledati na primjer istraživanje napravljeno od Alain Boureau, Le droit de cuissage. La fabrication d’un mythe (XIIIe-XXe siécle). Vrlo kratko: u feudalnom društvu potrebno je bilo sačuvati radnu snagu, te su feudalci tražili da njihovi seljaci ostanu na svojim ognjištima; u protivnom tražili su isplatu. I protiv toga Crkva se borila, jer se time narušavalo naravno pravo. Kapitalisti su ocrnjivali feudalni protekcionizam s ciljem opravdavanja stvaranja proleterijata koji će postati, bez zemlje i ognjišta, potpuno ovisan o plaći koja će mu se davati. Ovaj paradoks ističe čak i Engels u "Situaciji radne snage u Engleskoj u 1848", navodeći da je prijašnje stanje seljaka bilo bolje od ponižavajuće situacije totalno ovisnog proleterijata. Također je donosio i kritiku da su "fabrike znale biti i haremi drskih industrijalaca". No, Engels od te analize polazi ne prema seljačkom vlasništu i naravnom pravu, već prema opravdanju budućeg utopijskog komunističkog društva, za koje znamo, mudri ljudi su to i predvidjeli, Crkva upozoravala, kako će to završiti.
Glavna krivica fašizma, iz liberlne perspektive, nisu mogući prekršaji fašista, neizbježivo u bilo kojem režimu zbog ljudske konstitucije, već to što je dijametralno oprečan demokratskom režimu, i ovom slobodnjačkom bez uzde. "Demokrati" tumače da je na svim širinama fašizam glavni grijeh svih grijeha, za podcrtati da se ne može ići "natrag", da je njihov način uprave jedini mogući i da sve što narod treba učiniti jest saviti šiju pred njima. Dok je paradoksalno njihova uprava "u ime naroda, ali bez naroda", prema formuli voditelja buržoaske revolucije.
Zabaviti ćemo se stoga malo s tako prezrenom diktaturom grčkih pukovnika (1967 - 1974). Film "Z" (1969, nagrađena s dva Oskara iduće godine) Koste Gavrasa ruga im se i predstavlja potrebu ukadanja diktature kao jedinu moguću potrebu ljudskih bića.
Ali zašto pukovnici uzimaju vlast one kritične godine u Grčkoj? Ljevičarski pokreti, antene sovjetske propagande i s ciljem širenja blagostanja diktature proleterijata na cijeli svijet, činili su nemogućim bilo koje društveno uređenje potrebno za normalni razvoj života u pravnoj državi. Posežu za anarhijom, to jest traženom destabilizacijom u nakani nametanja svog pogleda na svijet (i bolje reći, ne samo pogleda već i realnosti).
S druge strane, grčka vlada počela je smrtonosni ciklus nediskrimiranog zaduženja kod zapadnih banki, naravno uz osobnu naknadu. To jest, u zamjenu za njihov luksuz, cijela nacija će plaćati dugove napravljena od takve nevlade, dok su živi i kasnije preko njihove djece.
Zbog toga pukovnici trasiraju svoju intervenciju u dvije smjernice:
1) nedopuptavanje porobljavanja zemlje preko vještačko uzetih dugova, i
2) kočenjem ideološke invazije usmjerene širenjem slobodnjaštva (čitaj "divljanja"), slabljenjem osobnog identiteta i prema tome i nacionalnog; nakana je dakle vlade pukovnika da zemlja izbjegne biti manipulirani plijen stranih interesa.
Jednostavno zbog toga, vlada ili diktatura pukovnika prvo što čini jest poništiti nacionalni dug, argumentirajući da je bio zadužen na nelegalni način i mimo volje i potrebe naroda.
Oni koji su bili krivi za takvo zaduženje i sebi stvorili život pun luksuza, pukovnici su napravili koncentracione logore (ne za uništavanje mase ljudi, niti čak za prisilan rad, već jednostavno okruge za izolaciju kao što se čini sa opasnim ili zaraženim životinjama). Ali ima i više, za vrlo nevjerojatno da može izgledati: sumnjali su da je elita bila pripremljena preko pederatskih mreža. Oni nesretnici koji bi bili podvrgnuti tim tretmanima imali bi naknadno imućan život, ali čineći stožerni dio sustava. U isto vrijeme, narod je bio narkotiziran moralnom degradacijom koja je poticala niske strasti. Dakle, pretenzija te elite u sjeni bila je stvaranje nekulturne i bezlične mase ljudi koju će biti naknadno lako usmjeravati jer će biti krajnje ovisna i uskraćena moralnom stabilnosti.
Za presjeći u korjenu takav utjecaj, analizirali su što je to što je pripremalo potrebni teren: odatle smjernice, ili zakoni, koji su zabranjivali da muškarci nose dugu kosu - jer bi postajali kao ženice -, zabranjivala se američka pop muzika jer je uvodila ušećerenu i lažnu viziju svijeta, posebno onu goreg stupnja, stvorenu utjecajem droga, nešto sve češće u nadolazećem stilu rokenrola i još gorih opcija koje su imale implicitno negativan sadržaj, kad već nekad ne i sotonski. Kažnjavali su strogo bračnu nevjernost i "pubertetske javne nemoralnosti". Donijeli su zakon o kažnjavanju smrtom kaznom za pedofile. (Ovo je zanimljiv momenat, vratiti ćemo se na njega malo kasnije).
Upravo tada su skočile ljevičarske i "naprednjačke" snage prvenstveno na sveučilištima koja su bila jedna od prvih područja infiltriranih revolucionarima. Mladi žustre pameti ali bez životnog iskustva i sa još manjom mudrošću i razboritošću, postali su laki plijen agresivne poruke Revolucije. Živi primjer takvih gibanja imamo u Mikisu Theodorakis, čuvenom grčkom skladbeniku koji je postignuo svjetski imidž i figuru muzikom za Gavrosov film "Z".
Jedna od njegovih najpoznatijih melodija bila je za "Zorba, grk",
prekrasne muzike sposobne izazvati entuzijazam koji nosi i ushićuje; ali unutar konteksta zahtijevanja slobode bez kočnice i ovozemaljskog uživanja, i povrh svega obučenog u izvjesni naprednjački patriotizam, nešto karakteristično za Grčku za razliku od tolikih drugih nacija gdje ljevičarska aktivnost i ideologija vodi stalnom opadanju nacionalne svijesti, pravi katalizator društvene degradacije.
Usput budi rečeno da se i među manifestacijama Syrize mogle vidjeti bezbrojne grčke zastave, nešto što ni približno nije slično u tradiciji ljevice drugih evropskih zemalja.
E pa u redu, ovaj Mikis, već dobro preko devedesete, "optuživao" je diktaturu pukovnika jer je donijela smrtnu kaznu za pedofile, poredeći ih zbog toga sa nacistima. Onda, mogli bismo se već pitati, nije li već vrijeme da za probuditi se?
Režim pukovnika nije mogao trajati više od sedam godina, ali unatoč tako kratkom vremenu za izvjesti promjene u jednoj državi, uspjeli su ostaviti sređene financije u državi i toliko reda na ulicama da naprednjaci to nisu mogli prihvatiti. USA im je opraštala život jer su im izvjesno vrijeme bili potrebni, zbog izrazito antisovjetske politike režima. Ali takva situacija nije mogla trajati dugo, već samo neizbježno potrebno. Organizirani pritisak s ulica bio je konstantan, i u stalnom porastu. U nastojanju da skrenu pažnju svojih sugrađana s namještenih provociranja, pukovnici izrežiraju političko gibanje pripajanja Cipra Grčkoj (politički pokret poznat kao enosis). Manevar je bio očajnički pokušaj, posebno jer je tadašnja grčka vlada postajala iz dana u dan sve više bez međunarodnih prijatelja. Ta politička orkestacija nije završila dobro. Turska - sumnjiva je brzina reakcije turske vojske, jer sve upućuje da je dobivala informacije izvana - intervenira samo četiri dana nakon svrgavanja Nadbiskupa Makariosa III (od strane ciparske opcije još više pro enosis od njega), 20. srpnja 1974, i samoproglasuju Tursku Republiku Sjevernog Cipra, priznata samo od Turske.
Režim pada četiri dana kasnije. Theodorakis i demokrati konačno zadovoljni. Od onda do danas kraljuje demokratsko kraljevstvo i posljedično propadanje Grčke. Danas je helenska zemlja utopljena u jednu od najvećih evropskih kriza, radeći se o regiji toliko deprimiranoj koliko to mogu biti italijanska Calabrija ili Napuljska regija, dominirana mafijom, pravo Kosovo Evrope. Financijska ovisnost Grčke je brutalna, jedna zemlja koja je de facto izgubila svoju neovisnost.
Grčka između ostalog nije u stanju podići glas protiv tako mirnog prolaska "izbjeglica". To je uvjet sine qua non naložen od Evrope, bolje reći od elita koje njome vladaju. Jer ako ne, nema lemozine neophodne za kupiti nešto kruha.
EPILOG
Kaže se da evropske demokracije duguju svoju tradiciju filozofiji i duhu grčkog naslijeđa. U redu, ima nešto od toga, ali posebno iz jedne perspektive koju mnogi jedva mogu i da naslute. Ali upravo su to znali pukovnici.
Prva velika razlika u odnosu na aktualne demokracije jest u tome da je klasična Grčka imala tek 2% pučanstva s pravom glasovanja.
Ali to nije aspekt koji želimo naglasiti. Pitanje je: kako se izabirala i kako se pripremala ova elita? Dobar broj njih prolazio je kroz jednu vrstu "obrazovnih" ustanova za buduće političare i vladare. Jedan momčić bi ulazio u te krugove u prepubertetskoj dobi, imajući isključivog učitelja kroz sedam godina.
U klasičnoj grčkoj umjetnosti, kao i njihovim pedagoškim i obrazovnim spisima može se opaziti prisustvo u biti pederastnih i pedofilnih elemenata.
O čemu se radilo u stvari? Tek samo o užitku radi užitka, o jednoj običnoj degeneraciji imućnih kojima je pretek vremena i manjak kreposti, ili je bilo uz to još nešto više?
Ono što se tražilo bilo je razorenje učenikove osobnosti, s ciljem vjernog slijeđenja njihovih mentora. Na taj način budući političari i vladaoci raditi će ono što se od njih bude očekivalo da se uradi.
Danas se nešto od toga slijedi. Danas ulogu razorenja osobnosti, ne toliko članova elite, već masa jer danas su mase one koje glasuju i tehnički odlučuju, imaju specifični programi izrežirani za traženi cilj korupcije čitavih generacija.
Ideologija žendra je jedna od alatki u tom procesu.
Na koncu, što bi od našeg Mikisa, od već dobro preplivanih devedesetih? 2003. počeo je pričati malo drugačiju priču, te izleti sa stavom da su "židovi, oskudni poviješću, arogantni i agresivni, korijen zla". Ali Mikis moj, takve ljutnje i srdžbe, čemu one? Zar nisu pukovnici krivi?
Nema komentara:
Objavi komentar