Presveto ime Marijino, katolički blagdan za kršćansku pobjedu bez kompleksa. Danas taj blagdan smeta. Nama uvijek vrijedi

Kao što se nakon rođenja Isusovog slavi blagdan Presvetog Imena Isusovog, tako je Crkva uvela blagdan Presvetog Imena Marijinog nakon Svetkovine rođenja Gospinog. Blagdan se proširio na cijelu Crkvu iz zahvalnosti Gospi na pobjedu nad Turcima u odbrani Beča, na današnji dan 12 rujna 1683. "Postkoncilska Crkva" za vrijeme Pavla VI dokinula je tu svetkovinu. Vraćena je u novoj ediciji misala za vrijeme Ivana Pavla II, 2002, ali kao neobavezni spomen. "Duh Asiza" i "ekumenski dijalog", znate, ne pašu baš mnogo sa zahvalom za pobjedu nad Turcima. A možda bi se i Juncker mogao naljutiti, i znate, zato ne trebamo baš tako.

Ali mi ćemo, prkosni kakvi jesmo i katolici po milosti Božjoj po kojoj to želimo i ostati do zadnjeg daha, i dalje u vječnosti, podsjetiti na tako veliki dan prije 335 godina i zahvaliti se našoj Nebeskoj Majci, moleći je da u nama ostane žar, vjera, požrtvovnost i odlučnost Sobieskog. Ovoj Evropi kojoj je to još više potrebno nego onoj.

Podsjećam na članak od prije tri godine na istu temu:

 

Dvanaestog rujna doručkovao sam kavu sa kroasanom, u sjećanje na pobjedu Kršćanske vojske nad Turcima pri opsadi Beča, 12-og rujna 1683. Inocencije XI uveo u zahvalu spomen Presvetog Imena Marijina. Zašto kroasan? Pročitajmo, i u buduće te pozivam da ti isto učiniš. Vječna ti slava, ti Kralju Sobieski

«Islam je vječni neprijatelj Zapada.» Sv Louis, Kralj Francuske (1226-1270)

Napravimo kratak pregled najglavnijih najezdi Islama, jer nije dobro biti mazlum:

633-636 Osvajanje Sirije i Iraka (onda potpuno kršćanske zemlje)

638 Osvajanje Jeruzalema, svetog grada za kršćane

639-644 Osvajanje kršćanskog Egipta i rušenje prestižne Aleksandrijske biblioteke (baš kao što danas Palmiru razaraju)

646-666 Osvajanje kršćanske Armenije

647-709 Osvajanje kršćanske sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko)

649 Osvajanje grčkog otoka Cipra

654 Osvajanje grčkog otoka Rodas

674-678 Prvo opkoljavanje Carigrada, kršćanskog glavnog grada Bizantijskog Imperija

711-714 Osvajanje Iberijskog poluotoka (odavno kršćanskih Španjolske i Portugala)

719-731 Invazija kršćanske Francuske. Uzimanje Narbone, Nimesa, Carcassonne, Autun i Marsella

732 Charles Martel pobjeđuje arapsku vojsku kod Poitiersa i stavlja točku na islamsko napredovanje zapadnom Evropom

800 Tuniški muslimani počinju invaziju Sicilije

809 Plijenjenje otoka Korcege i Sardinije

813 Plijenjene Nize

828 Plijenjenje Marsella. Ulasci u Provenza tokom cijelog devetog stoljeća

846 Razzias napada Rim, centar kršćanstva: bazilike Svetog Petra i Pavla su poptuno oplijenjene od muslimanskih trupa kojima je Papa Sergio II (842-847) morao obećati plaćanje godišnjeg poreza od 25000 srebrenih kovanica. Da bi spriječili ove napade, njegov nasljednik Lav IV (847-855) nalaže podići lavski grad, to jest, zidove koji okružuju Vatikan.

881 Muslimani provode Italijom pljačku velikog benediktinskog manastira Monte Cassino, osnovanog od Sv Benita početkom šestog stoljeća. Papa Ivan VII (872-882) prinuđen je ponovo plaćati porez muslimanima.

997 Almanzor (939-1002), muslimanski general u službi omejskog kalifa Cordobe, razara Santiago de Compostela, jedno od najvažnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta.

1009 Fatimidski Kalifa Al-Hakim naređuje razoriti Sveti Grob u Jeruzalemu i 30.000 kršćanskih crkvi u Egiptu i Palestini.

XI stoljeće: Turci selucidi, narod Centralne Azije obraćen na Islam, osvajaju Bliski Istok i napadaju kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju

1065 Gunther, biskup Bamberga (Njemačka) i 12.000 hodočasnika, pri dolasku u Svetu Zemlju su napadnuti od muslimana. Tisuće hodočasnika su masakrirani tokom tri dana od Velikog Petka do Uskrsa. Ostatak odveden u roblje.
1071 Bitka kod Mantzikerta: kršćanski grci su istjerani iz Anatolije od turaka.

Kršćanski Car Bizanta Aleksis Prvi Comneno upućuje poziv zapadnim kršcanima. Krstaški pohodi koče napredak muslimana.

Nakon krstaških ratova, od XIII do XVII stoljeća turski otomanski muslimani osvajaju i dominiraju kršćanske narode Balkana i sve do srednje Evrope.
1383 Otomani zauzimaju Solun

1389 Bitka na Kosovu: zauzimanje Srbije i Atene

1396 Bitka kod Nikopolisa: osvajanje Bugarske

1453 Osvajanje Carigrada od Sultana Mehmeda II
1475 Mehmed II osvaja Krim

1499 Osvajanje i početak islamizacije Albanje

1480 Zauzimanje Otronta od otomana koji masakriraju nadbiskupa grada i veliki dio klera; hvataju pučanstvo da bi ih prodavali kao roblje

1521 Osvajanje Beograda od Sulejmana Veličanstvenog

1526 Mohačka bitka: osvajanje Hrvatske i Mađarske

1529 Opsada Beča od Sulejmana Veličanstvenog

1565 Opsada Malte

1571 Bitka na Lepantu: otomani su pobjeđeni od saveza kršćanskih zemalja, organizirano od strane Pape Pija V (1566-1572), ali pri povratku turci osvajaju Kretu

1683 Po drugi put, otomani opsjedaju Beč, ali ponovo i definitivno (za sada) gube pred odbranom poljskog Kralja Jana III Sobieski. Po prvi put otomani su prinuđeni gubiti pozicije.

Prije toga, 1492, Isabel Katolička, španjolska kraljica, istjerava arape iz Španjolske. To joj današnja ljevica ne može opostiti i naziva to činom «krajnje netolerancije».

Druga značajna pobjeda dešava se 7-og listopada 1571, na jednoj od najvećih pomorski bitaka svih vremena. Sv Papa Pio V nalaže svim kršćanima moliti krunicu za dobar ishod boja. Turska je flota bila puno brojnija, ali i teža: napravljena od sirovog drveta koje je otežavalo brzinu manevriranja. No, u određenom trenutku teške borbe protiv brojnijeg neprijatelja, oblaci topovskih dimova usredoče se na tursku flotu koja gubi potrebni vidik te su potučeni i natjerani u bjeg; činjenica koju kršćani pridaju zagovoru Djevice i od tada se slavi Gosa od Krunice sedmog desetog. Turska gubi nadmoć na moru, ostaje joj samo kopno, ali njena sila je još uvijek velika.

Iste godine sagrađena je Na Drini ćuprija, te održavana od vakufa iz Mađarskih posjeda. Dakle, otomanski imperij je još dugo imao ogromnu silu i kontrolu na teritoriju od nekoliko tisuća kilometara. U takvoj situaciji, nešto više od stotinu godina kasnije, turci ponovo nastoje zauzeti Beč. Jer cijeli svijet treba biti islamski ili podvrgnut Islamu. To je jedini razlog njihovog ratovanja i zadužbine.

Ogromna turska sila je pred Bečom. 11-og rujna zidovi su već napuknuli i očekuje se zadnji napad – branioci Beča su svega 6.000 vojnika i 5.000 tek naoružanih ljudi, danas bi rekli civilne zaštite, koji su izdržali već osamnaest naleta na grad- dvjesto tisuća Sulejmanovih trupa, vođenih vezirom Kara Mustafom. Iste noći, kao od Boga dan nakon nekoliko dana žestogog marša dolazi Jan III Sobieski, Poljski Kralj. Pred zoru su na svetoj misi koji slavi papin izaslanik blaženi kapućinac Marco d' Aviano, i u cik zore, nakon blagoslova vojske na Kalhenbergu, 65.000 kršćanske vojske navaljuje na 200.000 otomanaca. Sosbieski ih bodri: «Borci, nije samo Beć ono što moramo spasiti! Ono što spašavamo to je kršćanstvo, sami pojam kršćanstva!», te zapovijeda: «Vojsko, borimo se za Ćestohovsku Gospu!» To je bio Jan III Sobieski.

Borba traje cijeli dan, 1000 turskih topova već su onemogućeni napraviti stratešku prednost zbog borbe prsa u prsa na otvorenom polju; osigurana ravnoteža snaga i odbrana pozicija, Sobieski osobno vodi konjanički nagaz sabljama preko turskih redova. Prodor je potpun i turci prinuđeni na bijeg, ne prije sasjekujući nekoliko tisuća kršćanskih taoca. No, pobjeda kršćanske lige je potpuna, uz svega 2.000 žrtava nasuprot kojih 20.000 turskih. Otomanski Imperij se počinje raspadati kao nacikla kugla od stakla. Taj vjernik od glave do pete, poljski Kralj Sobieski, poručuje Papi šaljući mu barjake poraženih snaga, parafrazirajući riječi Julija Cezara, ali dajući Bogu slavu: «Veni, vidi, Deus vincit! (Dođoh, vidjeh, Bog pobjedi!)»

[Jan Matejko, Jan Sobieski pod Wiedniem]

[Pobjeda. Turski stijeg je u našim rukama]

Ali zašto tako naglo počinje rasulo Turskog carstva? Činjenica je da Marco d'Aviano, uz pape Inocencija XI –proglašen blaženim 1956 od Pija XII – nalog (bio je papin poslank za anti turski krstaški pohod), 

potiče i ohrabrava kršansku vojsku na daljne udarce turskih snaga: od 1683 do 1689 duhovna i moralna je snaga kršćanske lige pri osvajanju i istjerivanja turaka iz Budimpešte; i do 1686 do 1688 iz Beograda. Međutim, kršćanska determinacija i jasan vidik tko je problem i tko je opasnost i što treba da se radi, nisu jedino objašnjenje. Sigurno su bitan i neophodan elemenat uspjeha pohoda, ali ne i jedini.

Zašto dakle, pada tako brzo tursko carstvo koje se počelo topiti ko maslac na tavi? Jer je Islam parazitalna i negativna snaga. Islam živi od pljačke i pokolja, kao što smo vidjeli u bitnom povijesnom prelazu njegove povjesti. Širi se jedino kad ima mogućnost da pokorava nove teritorije. Ali na svom teritoriju on nije produktivan. Islam je parazit koji konstanto potrebuje novu biljku da bi opstao na životu.

Zato je u islamskim zemljama jad i čemer. Žive od drugih, i u zadnje vrijeme od nafte ko je ima, to jest, od drugih. Nesposobni su da išta dobro naprave. Imaju ukoliko otmu. Kad prestane otimačina, propadaju jer su truli iznutra. Austro-Ugarska za dvadeset godina okupacije već napravi prugu Sarajevo-Višegrad; navodi Andrić: «Četiri godine trajalo je građenje pruge od 166 kilometara, na kojoj je bilo oko stotinu mostova i vijadukata, oko 130 tunela,...» Franjo Josip pravi prugu sve do Jadrana, povezujući Beč sa jednim od najzabitijim djelovima Evrope držanim od turaka u potpunoj bijedi i zapuštenosti kroz stoljeća. «Makar trošili kilo baruta za kilo kamena koliko ga je u dolini Neretve, nikada ovdje nećemo moći napraviti prugu», poručuju inžinjeri Caru. On im odgovara: «Dati ću kilo zlata za kilo kamena, ali hoću prugu!»

To je razlika između jednog kršanskog carstva, zansovanog na vjeri od Boga danoj i na razumu koje daje svoje plodove čim oči otvoriš, i pljačkaške, parazitske, nasilne, lažne religije Islama. Pogledaj pa vidi, samo ako hoćeš. Najljepše i najklasičnije građevine Sarajeva i Mostara, najugodnije ulice su Franje Josipa. E u tome je razlika koja je plod i jednog i drugog nazora, ako hoćemo imalo biti pošteni i reći što jest.

Islam dakle, bršljen koji duši trup, opstaje samo ako ima novo deblo, novu granu. Nema li je, guši se sam u sebi jer je nezdrav kao učmala bara.

Opaska: I već kad smo tu, moram napraviti jednu opasku: koliko zla napravi taj nesretni prvi svjestki rat! Rasapde se Austrija, nastade komunistička Rusija. Ratna odšteta nametnuta Njemačkoj priprema teren Hitleru koji strmoglavljuje cijeli svijet u još gori rat. Hladni rat do svršetka prvog ciklusa 1989-te godine. XX stoljeće je u suštini obilježeno sa ta dva datuma: 1914 i 1989 kao početkom i krajem. Je li gubila Hrvatska, pitam se sada, dok je bila u Austro-Ugarskom carstvu? Ta bili su i česi, i slovaci i slovenci, osim svakako mađara. Pa gdje je ta tako zla germanizacija? Sigurno da ju je i bilo, ali svi ovi narodi i onda i sada govore svojim jezikom i dalje, a ne njemačkim. Nije, stoga, to bilo tako «zagušljivo», kako su neki htjeli reći. I ako si bio vođen ka njemačkom jeziku osim svoga, nisi li sada prisiljen na engleski? Koja je nezavisnost Hrvatske u Evropi? Manja nego što je bila pred Austrijom. Imali smo nesreću biti na udaru turaka; tako te zadesilo, i gotovo. To nas je strukturalno oštetilo te u suštini nismo mogli zbilja povratiti svoju nacionalnu samostalnost, koja u suštini ne može ni opstati bez suradnje sa susjedima. A da li smo u zadnjih tisuću godina imali boljeg od Austro-Ugarske? Pa i srbi, da nije nesrećne Crne Ruke, nisu imali boljeg. No, sad je gotovo. Ni Ausrija nije više kršćanska, niti imperij. A Hrvatskom upravljaju sa strane taman ko da bi bili turci. Na kraju ću se vratiti na ovu misiao još jednom. Kraj opaske.

Na koncu, za dvjesta godina, Turska će biti poražena i od samih srba (zasluga koja im ne treba biti oduzeta) i bugara u Balkanskom ratu.

Vraćam se na temu kapućina i kolačića zvanih kroasani (croissant). Nakon turskog bijega, među njihovim ogromnim zalihama našlo se velika količina vreća kafe. Toliko da je bečanima počela izlaziti im na nos od tolike nagle potrošnje. Zahvaljujući Bogu za slobodu, i rugajući se turcima, počeše praviti kolačiće danas zvane croissant, uz podsmijeh njihovom polumjesecu gubitniku.

Eto, sjećajući se Sobieskog, sjećajući se tih vitezova što odbraniše kršćanski nazor, podsmjevajući se islamskoj nemoći, doručkujete svakog dvanaestog deveto kapućino –ili makar bijelu kavu - sa kroasanom, nek vam je nazdravlje.

ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANA

Islam je uvijek napredovao koristeći pad i stramputice kršćanske vjere. Napredak u Siriji dešava se zbog hereze monofizita, koji su odbacivali Trojsvenog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, smatrajući ih samo percepcijom Boga od strane čovjeka. Zbog toga nisu vidjeli tako stran pojam Alaha. Odvajajući se od Rima i ne obraćajući pažnju na osude i upozorenja, pali su kao lagan plijen u islamske ruke.

Sv. Augustin je djelovao u današnjem Tunisu. U njegovo doba i nakon njega još je tinjala hereza arijevaca, koji Krista nisu smatrali Bogom. Zbog toga nije im bio toliko stran Islam, jer je Isusa smatrao samo za proroka. Ne vidješe opasnost u Islamu, te ostadoše progutani.

Bizantija se odvoji od Rima, njihovi popovi govoraše: «Bolje sultanov turbin, nego li papina mitra.» Tako im (i nama) i bi.

Dakle: slabljenje kršanskog identiteta uvijek je bila ta koja je omogućavala prodor Islama.

Trenutna situacija: posebno Zapadna Evropa je postala skoro potpuno laicizirana, posvjetovnjena.

#Ovdje moramo istaknuti bitnu razliku između Zapadne i Istočne Evrope danas. Orban otvoreno ističe kršćanske tradicije svog naroda, koje je dužan braniti i čuvati. To im je i u Ustavu stavljeno. To nitko živ u Zapadnoj Evropi nema. Slovaci su slični tome, dok poljaci imaju jednog takvog predsjednika, koji na misi na svetkovini Tjela Kristova, klećeći nakon pričesti i to skoro jedini od svoje vlade koja opet tu bila prisutna, kad nekim slučajem pade jedna hostija na zemlju nošena naglim i nenadanim vjetrom, diže se hitro, uzima hostiju sa tla i nosi je kardinalu koji je slavio misu. To ne postoji nigdje na Zapadu:#

Religiozni stav je praktično poništen u javnom mjenju posebno zadnjih pedeset godina nakon Drugog Vatikanskog Koncila, navešćemo nekoliko primjera: Nizozemska je prešla sa više od 80% posjete nedeljnoj misi na manje od 2%. Quebec pada sa 90 na manje od 5%. Slično Španjolska, Italija,... Gdje je to obećano Proljeće u Crkvi koje je nagovarao Koncil? Nema ga ni po šavu.

Druga stvar: postoji danas velika razlika iz tehnološke perspektive u odnosu na srednji vijek. Praktično do kraja XVII stoljeća, turci su vojno bili jači. Zbog toga su otvoreno napadali Evropu, nastojeći je pokoriti čitavu. Danas je Zapad tehnološki i vojno neusporedivo jači od svih islamskih zemalja skupa. Mogu ih sasjeći kako hoće – međutim, upravo zbog toga Kalifat šalje pješadiju u unutrašnjost Evrope. Odatle, iznutra, jest odakle treba srozati «kršćansku» Evropu. I to je razlog ove današnje situacije, koja je sama po sebi dio potpuno istog islamskog mentaliteta koji je nepromjenjiv kroz stoljeća.

Treće i posljednje: kao što je nekad Papa Inocencije XI poticao stvaranje Svete Lige za odbranu i potiskivanje turaka, tako se danas događa upravo suprotno.

Pavao VI daje barjak koji su nosile kršćanske trupe na Lepantu 1571, kad poraziše silnu tursku flotu. Kao u znak pomirenja!? Nedopustivo! Pa tko ima pravo da daje kršćanski barjak krvlju natopljen jednim od najstrašnijih neprijatelja kršćanstva? (Ove riječi mogu sablazniti neke, ali o Pavlu VI posvetiću s vremenom posebne članke koje će mnogo toga objasniti za one koji hoće vidjeti i ne okretati glavu na stranu.) Svakako da te Franjo proglasio blaženim, ali to ne vrijedi, jer znamo da Franjo ne vrijedi. Njegova ne vrijedi.

Nostra Aetate, Deklaracija Drugog Vatikanskog Koncila o odnosu sa nekršćanskim religijama, kaže odnoseći se na Islam «... zaboravimo što je bilo». Oni koji to kažu, bili oni koji bili, su povijesno i teološki analfabeti. Nema šta više da nadodavam, za sada.

I ono najgore: u deklaraciji Dignitatis Humanae (o vjerskoj slobodi) Drugi Vatikanski Koncil ističe jasno da svaki čovjek ima pravo na vjersku slobodu. O svemu ovome ću podrobno napisasti, ali ističem par crti:

To je suprotnost utvrđenom nauku Crkve, kao što je i suprotnost zdravom razumu. Prije svega, taj stava je definitivno osuđen od Pape Gregoria XVI u enciklici Mirari vos te utvrdi iste u Syllabus, oslanjajući se na same riječi Isusove, te nauk Crkvenih Otaca (Sv. Agustina između ostalih) i Učiteljstva kroz stoljeća, kao i, rekosmo, na zdrav razum.

Jer ne postoji pravo na grešku. Samo Bog ima pravo da mu se da slava i kult. Čovjek ima dužnost da Boga časti onako kako je i stvoren za to. Zbog toga Bog daje čovjeku zapovijedi da bi se sjetio onoga za što je i stvoren, da bi se sjetio zapovijedi koje već ima zapisane u srcu. Praksa drugih religija samo se može tolerirati da bi se izbjeglo veće zlo. To je, vrlo sažeto, nauk Crkve od početka. Drugo je gnostički utjecaj u Crkvi koji je uvijek u blizini kao napeta puška, sadržan prije svega u masonskim krugovima koji su upravo ti koji stavljaju čovjeka na prvo mjesto:

[Novi čovjek, superčovjek, oslobođeni. Pogazio je table Božjih zapovijedi, diže deklaraciju ljudskih prava. Jednom nogom gazi svećenika, a papina mitra je bačena kao smeće sa strane. Ističe se naslov slike, masonsko geslo: Liberté, égalité, fraternité ]

Ovaj nauk polazi od čovjeka kao centra, i vjerska sloboda, kako je oni zamišljaju, je posljedica tog stava. Ali budući je sam čovjek njen začetak, religije moraju biti podređene legislaciji čovjeka, sve biti ravnopravne i podređene onom što se u parlamentu odredi.

Zbog toga današnji predstavnici Crkve muče (skoro svi) pred najezdom Islama jer su kompromitirani koncilskim stavom. Oni će žalosno i jadno isticati, među prvima, da muslimani imaju pravo na džamije u Evropi, kad su to ništa više ni ništa manje «koplja islamske vojske» kako je i sam Erdogan tvrdio. Za to će švicarska hijerarhija bita ta koja će prva osuditi odluku referenduma o nedopuštenju građenja minareta u Švicarskoj. I u isto vrijeme dopuštaće psovke Bogu u svojim crkvama:

Sjetite se, da požurim završetak članka, sjetite se hrabre i vjerske aktivnosti franjevca Marca d'Avino. A pogledajte kojim glupostima se bave neki, a nije ih baš tako ni malo, franjevci u Italiji, oni uče plesati sa Sor Cristinom, i to svjetovne pjesme i u svetom ruhu:

Eto, to je slika koja dočarava razliku između nekad i sad, razlika u suštini prožeta vjerskim (i nevjerskim) poimanjem stvarnosti. I na koncu, zbog toga cijeli ovaj cirkus vezan za Franjin poziv za primanje izbjeglica, u suštini džihadovske podloge poslane u osvajanje Evrope, koje ako se već prije nije dogodilo, mora se, prema njima i onome što im je naređeno i kako shvataju, kad tad odigrati. Mi smo svi u tom procesu.

Evropa danas nema odbranu, i čeka svoju kaznu, jer oni koji su navodno na čelu Crkve ne vode je kako Bog hoće. Nije na Stolici Blaženog Petra pravedni i mudri muž Inocencije XI, već netko tko tu ne može biti:

Dok mi znamo da Crkva nije njegova, nego Božja i protiv nje neće moći pobjediti snage pakla.

Ljubav nije potrebna za brak, već suglasnost projekta

Ljubav je posljedica koračanja istom cestom. Brak je ugovor. Zbog toga je potrebno znati što druga osoba želi, i da li je spremna ići istim putem.

Zaljubljen čovjek ili žena vide ono što žele vidjeti, a ne realnost. Stoga, kad se realnost ukaže u svoj krutosti i šturosti, dolaze problemi kao posljedica razočarenja. Ali utješi se: mislim da barem 80% parova pogriješi u izboru, no to im ne poništava brak. Vrijeme je tada prihvatiti križ i biti svet. Vježbati se u strpljivosti, vjeri, nadi. Vjernik treba tada mnogo da moli za drugu stranu. Ako se tako postupi, skoro uvijek teškoće budu svladane.

No, ljudi upadaju u te probleme jer nisu dobro upućeni o pravoj naravi braka. Upravo je iz masonskih loža došla ideja da je za brak potrebna ljubav. Jer đavo - njihov meštar - zna da je ljubav zanosna i strastvena, kao svaki drugi osjećaj, i mnogo više jer je u stanju ponijeti cijelu osobu "do neba". I, jer je svaki osjećaj prolazan, proći će i ta "ljubav" napravljena na pijesku. Kad prođe ljepota, kad je strast zadovoljena... više ptica nije tako privlačna... znaš, predomislio sam se, bio sam nagal i nisam vidio neke stvari... itd.

I onda će dežurni psiholog na TV reći: "kad nema više ljubavi, nema ni braka, trebaš početi novi život i imati novu priliku". Tako se razara brak i obitelj: upravo to su htjeli. I zbog toga su inzistirali da je ljubav potrebna za brak. Da bi došlo do brodoloma braka.

[Ruth Bader Ginsburg, sudkinja (Židov) Vrhovnog Suda USA: "Brak danas nije što je bio pod općom bračnom legalnom tradicijom. Brak je bio relacija dominantnog muškarca prema podvrgnutoj ženi." Ona i kao ona naučili su žene mrziti i vidjeti neprijatelja u muškarcu. Dok je bila na Vrhovnom Sudu glasovala je za "pravo pobačaja", protiv smrtne kazne i za "homoseksualni brak".]

Nažalost, ovom stanju stvari doprinijela je i promjena Kanonskog Prava iz 1983 (postkoncilski) u vezi sa brakom. Naime, u čl. 1055 $1, navodi se da je prvi finalitet braka "dobro supruga", te nakon toga "prokreacija i odgoj djece". U Kanonskom Pravu iz 1917 (čl. 1012 $3), sljedeći tradicionalni nauk, na prvom mjestu se nalazi "prokreacija i odgoj djece", a onda "uzajamna pomoć i "et remedium concupiscentiae" (sredstvo protiv grešnog nagnuća; ili pomoć za izbjeći blud") - nešto čemu se danas smiju, ali što je totalno realno. Danas se ovome smiju, i brakovi se raspadaju.

Stavljajući tako "dobro supruga" na prvo mjesto, zapostavlja se Bog usuđujem se reći, jer se zapostavlja dužnost. Zašto je Bog stvorio brak? Da se ljudi razmnože, da se Bogu dadnu novi sinovi za vječni život. To je prvo, i čovjek i žena se stavljaju Bogu na službu, čuvajući i ljubeći jedno drugo. Ljubav tako postaje posljedica kompromisa. Kad je "dobro supruga" na prvom mjestu, i kako svakom uvijek nešto "treba", jedva ima djece jer prvo treba da su supružnici "dobro". Kako ljudskim potrebama nikad kraja... eto te u predsoblju histerije, ode brak, ode i ljubav.

[Kralj Kastilje - Španjolska, početkom XIII stoljeća, Fernando III. Veliki kralj poznat po svetom životu i velikim pobjedama nad muslimanima koje je znatno potisnuo u svoje vrijeme, pripremajući njihovo potpuni poraz skoro tri stoljeća kasnije. Prograšen svetim 1671. Oženio se sa njemačkom plemkinjom Beatriz, a da je nikad nije vidio prije toga. Ona je prihvatila biti njegovom suprugom. Udala se u 14. godini. Prema riječima jednog kroničara iz tog doba, inače škrtog riječima, bila je "optima, pulchra, sapiens et pudica" - vrlo dobra, lijepa, mudra i umjerena.]

A za brak je potrebna volja podijeliti zajednički projekt. Zbog toga treba ostaviti na čisto nekoliko suštinskih stvari:

- Što je za tebe Bog, Isus Krist?
- Ja želim sklopiti kršćansku, katoličku obitelj, da li si spremna, spreman na to?
- Da li želiš načelno brojnu obitelj, ako viša teška sila se ne ispriječi na putu? Ali ta "viša sila" ne sastoji se prvo u imati ova ili ona kola, kuću, i sl.

I druge važne stvari. O tome treba otvoreno govoriti, i ako se vidi da ne postoji zajednička perspektiva, bolje ostaviti nego ići dalje. Bitno je da ozbiljno želiš nešto tako važno kao što je brak; poslije, i ne tako dugo, doći će potrebna osoba.

Kad se projekti slažu, dolazi i simpatija. Dođe i ljubav kao posljedica, i više ne odlazi.

Crkva i Sinagoga, preko 1965 do "starije braće"

"Sada njegov narod pada u
neprijateljske ruke,
a nitko mu ne pomaže.
Neprijatelji to gledaju i smiju se
njegovoj propasti.
U krivnju je zapleten Jeruzalem;
zato posta ogavan." Tužaljke, 1: 7-8

"Ecclesia et Synagoga" (Crva i Sinagoga) ime je poznate skulpture koja se izdiže na pročelju Strasburske Katedrale,

kao jedne od naslikovitijih prikaza katoličkog shvaćanja odnosa između Crkve i Sinagoge. Svakako, odnosa koji je savršeno bio izražen umjetničkim radovima poput ovog dok se u Crkvi zvanično propovijedao katolički nauk gledi odnosa kršćanstva prema židovstvu. Statue su savršeni odraz katoličke teologije:

Prva s lijeva, koja daje dojam glavne uloge i protagonizma, jest prekrasna žena koja predstavlja Crkvu. Ona je okrunjena, nosi žezlo koje je u stvari križ, i kraljevski plašt. Ona hrabro gleda naprijed, kao netko tko ima veliku novost ponuditi svima: Evanđelje svijetu i Milost Sina Božjega kojom se čovječanstvu nudi pomirenje s Ocem u Duhu Svetom. Žena ima kalež koja predstavlja misnu žrtvu preko koje je Krist uvijek substancijalno prisutan u Crkvi, vječno se prikazujući Ocu i nudeći samog sebe za hranu i piće vjernicima.

S njene desne strane, nalazi se Sinagoga. Ona je zbunjena žena, koja ima povoj na očima: ne može da vidi jer ne želi vjerovati. Crkva gleda i na njenu stranu i očekuje od nje vjeru, preko koje bi mogla imati vječni život, ako hoće priznati svoju obnevidjelost. U ruci joj nije nikakvo žezlo, već skršeno koplje. Možda aluzija na koplje kojim je probodeno Srce Isusovo na Križu; u svakom slučaju skršena svjetovna moć. Nema plašta, ni krunu: ona nije kraljica, već je odbačena. U lijevoj ruci joj je pismo, koje joj skoro ispada iz ruke, jer nije u stanju shvatiti smisao tog pisma, i na koga cilja.

Dok je ovo statua Joshua Koffmana nazvana "Synagoga i Ecclesia u Naše Vrijeme", svečano izložena na američkom Saint Joseph's University, uz Franjinu svečanu i osobnu podršku 2015.

Ovdje je Sinagoga prva slijeva, ne više Ckrva kao prije. Uloge su se izmjenile. Obje žene su okrunjene, što znači da Sinagoga ne treba više Krista. Crkva s pažnjom gleda na Stari Zavjet koji drži Sinagoga, u nakani da je ova pouči. Sinagoga ne pokazuje toliki interes; ponovno, nije joj potrebno.

Skulptura je vjerna u duhu koncilskoj deklraciji Nostra Aetate kojom se prelomilo i dalo leđa katoličkom nauku kroz stoljaća. U duhu iste, reći će Ivan Pavao II pri svojoj prvoj posjeti rimskoj sinagogi da su "Židovi naša starija braća". Totalno udaljenje od Svetog Pisma i kršćanskog vjekovnog nauka, Tradicije i Magisterija.

Jer, sljedbenici Ane i Kajfe nazvani su "sinagoga sotonina" (Ap. 3:9), dok je "Ckrva stup  i temelj istine" (1 Tim 3:15). Samo Crkva je primila i prosvjetljena je Duhom Svetim. Dok je od Sinagoge oduzeto ono što je trebala primiti vjerom u Krista; to im sami Isus Bog potvrđuje: "Zato vam kažem: Uzet će vam se Božje kraljevstvo i dat će se narodu koji donosti njegove plodove". I, Židovi koji se nisu htjeli obratiti na riječi i djela Onoga koji im je bio poslan za obraćenje kao kad Isus kaže kananejki dok ju je poticao na vjeru i ustrajnost "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama Izraelove kuće (Mt 15:24)" i postati pravi Izrael, tj. kršćani, shvatiše da na njih cilja i odlučiše ga ubiti.

Cijela njihova montaža je prljava laž najamnika i nepravih pastira koji su izvršili judaizaciju "postkoncilske Crkve". Koliko god vikali, ne ćete istinu moći slomiti.

Franjo dao naredbu za lokalizaciju Vigana

I pretpostavlja se, suđenje. Navodno, zbog "kršenja službene tajne", priopćuje Church Militant. Ovdje to doživljavamo približno ovako:

 

Iz dana u dan se potvrđuje Viganovo svjedočanstvo. Ali njegov eho ide predaleko

Iz dana u dan se potvrđuje Viganovo svjedočanstvo. Na samom početku istog, Nadbiskup navodi:

"Za odstraniti sumnje koje su bile sugerirane u nekim nedavnim člancima, reći ću odmah da su Apostolski Nunciji u USA, Gabriel Montalvo i Pietro Sambi, koji su obojica nedavno preminuli, odmah informirali Svetu Stolicu, čim su imali spoznanje o teško nemoralnim ponašanjima Nadbiskupa McCarrick sa bogoslovima i svećenicima. Još više. Pismo Vlč. Boniface Ramsey, O.P. od 22. studenog 2000, prema pismenom svjedočanstvu Nuncija Pietro Sambi, napisano je pod molbom  oplakanog Nuncija Montalvo. U istoj, Vlč. Ramsey, koji je bio profesor biskupske bogoslovije u Newarku od kraja osamdesetih godina do 1996, tvrdi da je bila javna tajna u bogosloviji da je nadbiskup “shared his bed with seminarians” (dijelio svoj krevet s bogoslovima), i pozivao je svaki put petoricu da provedu sa njim vikend u njegovoj kući na plaži. I nadodavao je da je poznavao izvjestan broj bogoslova, od kojih nekoliko je bilo zaređeno u biskupiji Newark, koji su bili pozvani u spomenutu kuću i da su bili u krevetu sa nadbiskupom."

Eh, sad Vlč. Ramsey, ništa manje nego glasili Biskupske Konferencije USA, potvrđuje podatak naveden od Vigana: prilaže pismo koje svjedoči kako je Vatikanski Sekretarijat bio upoznat za seksualnim zlostavljanjima od strane McCarricka. Naime, 11. listopada 2006, primio je pismo čiju kopiju možemo vidjeti dolje, od Kardinala Leonarda Sandri, ondašnjeg Nadbiskupa Zamjenika Sekretarijata Države za opće poslove. U istom, tražio je informaciju u vezi jednog svećenika nadbiskupije Newark koji je studirao u Bogosloviji Bezgriješnog Začeća i koji je trebao biti provjeren za jedan položaj u Vatikanu. Mons. Sandri u ovom pismo stavlja do znanja da je upućen o McCarrickovom ponašanju (zlostavljanju) još od studenog 2000. U pismu se navodi, između ostalog:

"Pitam Vas s posebnom pažnjom o teškim slučajevima u koje su upleteni neki od studenata Bogoslovije Bezgrješnog Začeća, o kojima ste u studenom 2000. bili ljubazni za informirati povjerljivo ondašnjeg Apostolskog Nuncija u USA, pokojnog Nadbiskupa Gabriela Montalvo".


Dakle, znali su. Potvrđeno je, da tako kažemo, dovoljno formalno da na bilo kojem ozbiljnom sudu bude dovedena na čisto bilo koja parnica. Svakako, da s druge strane, takvi dokazi i nisu potrebni: videći što je radio Paglia u njemu predanoj katedrali, i drugi gledi LGBT ideja i sl., kako ih otvoreno brane, tumače, itd., jasno je da je postojao homoseksualni lobby vrlo dobro pozicioniran u hijerarhiji na važnim mjestima.

Ali eho ide predaleko. Ide punom parom do vremena Ivana Pavla II. Što je moglo biti? Da ga nisu informirali? Pretpostavimo da je tako. Ali zar ne može vidjeti čovjek što se sve događa tu i tamo u Crkvi? Zar se ne može raspolagati sa pouzdanim ljudima koji će te informirati kako treba o svakoj biskupiji na svijetu, i prema tome naknadno proslijediti? A eto, McCarrick bude proglašen kardinalom iduće godine, iste kad i Bergoglio i Kasper. Može izgledati malo zbunjujuće, ali proglašenje Kaspera kardinalom je možda još i gore, jer njegovi heretični spisi su bili dostupni svima. Za McCarricka bi Sherlock Holmes možda mogao staviti opasku da bi bilo moguće da se informacija o McCarricku nije bila uručila Ivanu Pavlu II, ali Kasperove knjige su bile dostupne. I opet, nije tako teško provjeriti psihološke karakteristike kandidata na jedno od najvažnijih položaja na svijetu: kardinalskog.

Mnoga teška pitanja idu do vremena Ivana Pavla II. Benedikt XVI, s druge strane, počinje primjenjivati sekularizaciju homoseksualnih zlostavljača u ne malom broju. Barem 400 ih je bilo sekularizirano za njegovo vrijeme. Prema Viganovom svjedočanstvu, on je bio upoznat sa McCarrickovim zlostavljanjima, i ne samo to: kaznio ga je!

Ali onda dolazi sljedeće: McCarrick nije htio slušati! Ostao je na svom položaju. Znači, Benedikt nije imao nikakav autoritet de facto. Ostalo mu je samo izaći na prozor svog apartmana u Vatikanu i reći vjernicima i državnim institucijama preko TV da je McCarrick smijenjen, da je kažnjen i da je imenovan drugi nadbiskup na njegovo mjesto. Skandal tako postupi? Veći je ono što je radio onaj stvor.

Onda slijedi Benediktova ostavka, te eto nam Franje.

I sad, kad se sve sagleda, da ima obraza, podnio bi ostavku. Ali ovdje govoriti o obrazu, nema potrebe.

Koja je jedna od teških posljedica svega ovoga?

Ono što su neki pronicljivi vidjeli na samom početku: Franjo je učinio da praktično svi katolici - osim malog broja sedevakantista - ne primaju više figuru Pape za ozbiljno.

"Pravoslavni": "I mi konja za trku imamo"

Grčke - i ne samo grčke - vladike među "pravoslavnima" nisu se proslavile. Navodim kratki izvadak iz Andrićeve doktorske dizertacije iz 1924, "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine":

"U toku XVIII stoleća položaj srpsko-pravoslavnog sveštenstva pogoršao se u gotovo svakom pogledu. Godine 1767. ukinuta je patrijaršija u Peći i Bosna je neposredno podređena patrijarhu u Carigradu. Ta odluka bila je od sudbonosnog značaja za srpsko-pravoslavnu crkvu u Bosni i za njen dalji razvoj.

Do dostojanstva ekumenskog patrijarha moglo se doći samo sultanovim fermanom, pa je zato to dostojanstvo postalo predmet javne licitacije, u kojoj su carigradski Grci živo učestvovali investirajući svoj kapital [Ranke, Serbien und die Turkei. Neki engleski putnik koji je krajem XVII stoleća boravio u Carigradu i imao prilike da upozna patrijarha i njegovu okolinu piše: "Vlast dobivenu simonijom oni održavaju tiranijom. Jer čim uzmu vlast u ruke, oni se odmah obraćaju svim vladikama, tražeći da im naknade utrošene sume. Koji vladika pokuša da se izvuče, oni ga zbace i na njegovo mesto postave drugog. Vladika zatim pritisne niže sveštenstvo, a ono se opet okomi na narod". Georges Wheler, Voyages de Dalmatie, de Grece et du Levant, Amsterdam 1689. Upor. Godišnjica N. Čupića, XVII, 1897] kao i kod svakog drugog unosnog poduhvata.

Od tog vremena počine u Bosni onaj niz grčih vladika "koji su ostavili tako rđav spomen za sobom. [Vl. Ćorović, Manastir Tvrdoš, GZM, XXIV, 1912]

Na isti način na koji su dolazili do zvanja, oni su te časti i obavljali, što znači da su javno i bezobzirno iskorišćavali sveštenstvo koje im je bilo potčinjeno. ["Ali su grčki arhijeri rukopolagali za novac i one koji su jedva znali čitati crkvene knjige." N. Dučić, Istorija srpske Crkve, Beograd, 1892]

Grčke vladike bile su u Bosni kao i u Srbiji "bič za mase". Tuđi po jeziku i duhu, gledajući u svome episkopskom dostojanstvu jedino izvor prihoda, oni ne samo da ništa nisu učinili za duhovni napredak eparhije koja im je bila poverena, već su u mnogim prilikama nanosili štetu kako u materijalnom tako i u moralnom pogledu, često radeći zajedno sa Turcima na štetu hrišćana. ["Bliži je u njih bio odnos prema državnoj vlasti nego prema onima koji su im bili povereni da o njima vode računa". Ranke, l.c.] Od godine 1766. do 1880, znači upravo u stoleću koje je bilo toliko bogato novim idejama u kulturnim podsticajima, oni su srpsko-pravoslavno sveštenstvo držali u stalnoj bedi i na niskom stupnju obrazovanja; takvo kobno delovanje vladika jedan je od glavnih razloga što srpsko-pravoslavno sveštenstvo u doba turske vladavine nije razvijalo nikakvu literalnu delatnost, niti je dalo ikakav doprinos kulturi koji bi bio vredan pomena."

Imajući dakle ovakve presedane, ne iznenađuju ovakve vijesti:

Carigradski "Sveti Sinod Ekumenskog Patrijarhata" dopušta grčkim "pravoslavnim svećenicima" vjenčati se po drugi put ukoliko ih je napustila prva žena. "Specijalni slučajevi" i drugi cirkus tkzv. "ekonomije spasenja".

Odakle ovo? Infiltrirani su masonerijom do srži. Iz nihovih kritičnih izvora navode se imena patrijarha masona:

Naravoučenije: cilj je masonerije, prenosnog remena sotonine sinagoge, ušuljati se u sve što ima veze makar imenom ili povijesti sa kršćanstvom. Ne žele da im išta izbjegne kontroli.

No, ne treba se plašiti ovoga. Ovo je pisano da će se dogoditi u zadnje vrijeme. Odgovor je s druge strene u biti vrlo jednostavan: čista vjera jedine Kristove, Katoličke Crkve koja ne trpi nikakve uljeze, i svaki od njih izaći će na vidjelo.

Pismo exnuncija Carlo Maria Viganò, 7. i posljedni dio

Vjernici su već shvatili koja je Maradiagova strategija: vrijeđati žrtve za spasiti samog sebe, lagati do krajnosti za pokriti vrtlog iskorištavanja položaja, loše administracije crkvenih dobara i također intimnih prijatelja, kao što je slučaj sa veleposlanikom Hondurasa, Alejandro Valladares, bivšeg Dekana Diplomatskog Tijela pred Svetom Stolicom, financijskih debakla.

U slučaju pomoćnog biskupa Juan Jose Pineda, nakon članka koji se pojavio prošle veljače u tjedniku L'Espresso, Maradiaga je izjavio listu Avvenire: "Bio je moj pomoćni biskup Pineda koji je tražio vizitu (opaska: financijskih inspektora), za tako moći "očistiti" svoje ime nakon ogovaranja kojih je bio predmet". Sada, o Pinedi se samo objavilo da je njegova ostavka jednostavno prihvaćena, brišući na ovaj način bilo koju vjerojatnu odgovornost njegovu i Maradiage.

U ime trasparencije tako branjene od Pape, treba objaviti izvješće koje je Apostolski Vizitator, argentinski biskup Alcides Casaretto, uručio Papi, i samo njemu, prije više od godine dana.

Na koncu, također skorašnje imenovanje Zamjenika Nadbiskupa Edgara Peña Parra spojeno je sa Honduras, tj., sa Maradiagom. Peña Parra, doista, služio je u Nuncijaturi u Tegucigalpa kao Savjetnik od 2003 do 2007. Kada sam ja bio Delegat Pontificijskih Predstavništava došle su do mene zabrinjavajuće informacije.

U Honduras može se ponoviti u bilo kom momentu skandal neviđenih dimenzija kao u Čileu. Papa brani do krajnosti njegovoh čovjeka, Kardinala Rodriguez Maradiaga, kako je u Čileu učinio sa Biskupom Juan de la Cruz Barros, kojeg je on sam poslao u Osorno, suprotno volji čileanskih biskupa. Prvo je uvrijedio žrtve zlostavljanja; poslije toga, kada se vidio prisiljen zbog dizanja glasova u medijima i pobuni žrtava i čileanskih vjernika, priznao je svoju grešku i molio za oproštenje, makar tvrdeći da je bio loše informiran, izazivajući žalosnu situaciju u Crkvi u toj zemlji, ali još uvijek štiteći dvojicu čileanskih kardinala, Errazuriz i Ezzati.

Ponašanje Pape jednako nije bilo različito u tužnom slučaju McCarrick. Znao je, barem od 23. lipnja 2013, da je McCarrick bio serijski zlostavljač. I makar je znao da je bio korumpiran, pokrivao ga je do krajnosti; štoviše, prihvaćao je savjete koje mu je davao McCarrick, i koji nisu doista bili inspirirani zdravim nakanama i ljubavi prema Crkvi. Samo kad se vidio prisiljen zbog tužbe jednog maloljetnog, i uvijek osluškujući aplauz medija javnog priopćenja, uzeo je mjere da na taj način spasi svoj medijski imidž.

[Podržavan od medija. "Jao vama kad svi budu dobro govorili o vama, jer su na isti način vaši preci govorili o lažnim prorocima" (Lk 6, 26). "Čovjek godine. Franjo, Papa Hrabrost"]

U USA sada se diže jedan jedini glas, koji dolazi posebno od vjernika, kojem u zadnje vrijeme se pridružuju glasovi nekih biskupa i svećenika, koji traži da svi koji su pokrili svojom šutnjom kriminalno djelovanje McCarricka, ili su se služili njime za napraviti karijeru ili promaknuti svoje nakane, ambicije ili moć u Crkvi, trebaju podnijeti ostavku.

Ali ovo nije dovoljno za ozdraviti situaciju preteških nemoralnih čina od jednog dijela klera, biskupa i svećenika. Potrebno je propovijedati vrijeme obraćenja i pokore. Potrebno je da kler i bogoslovije povrate krepost čistoće. Potrebno je boriti se protiv korupcije nepravilnog korištenja crkvenih dobara i darova vjernika. Potrebno je osuditi grešnu težinu homoseksualnog ponašanja. Potrebno je iskorijeniti homoseksualne mreže koje postoje u Crkvi, kako je nedavno napisala Janet Smith, profesorica Moralne Teologije na Bogosloviji Presvetog Srca Isusova u Detroitu: "Problem zlostavljanja od strane klera - napisala je -, ne može se riješiti samo ostavkama nekolicine biskupa, ni novim birokratskim smjernicama. Centar problema su homoseksualne mreže koje postoje među klerom, koje moraju biti izvađene iz korijena." Ove homoseksualne mreže, raširene u mnogim biskupijama, bogoslovijama, redovničkim zajednicama, itd., djeluje pod zaštitom tajnosti i laži snagom krakova hobotnice, kidajući nevine žrtve, svećenička zvanja i gušeći cijelu Crkvu.

Zaklinjem sve, iznad svega biskupe, da prekinu šutnju i, na taj način, pobijede ovu kulturu "omertà" tako raširenu, tužeći u medijima i civilnim autoritetima slučajeve zlostavljanja o kojem budu znali.

Slušajmo najaču poruku koju nam je dao u ostavštinu Sveti Ivan Pavao II: Ne plašite se! Ne plašite se!

Papa Benedikt, u svojoj propovijedi za Svetkovinu Bogojavljena 2008, podsjećao nas je da je Očev plan spasenja objavljen i ostvaren potpuno u misteriju Kristove smrti i uskrsnuća, ali mora biti slušan od ljudske povijesti, koja je uvijek povijest vjernosti od strane Boga i, nažalost, također nevjernosti sa strane nas ljudi. Crkva, koja je u poklad primila Novi Zavjet, zapečaćen krvlju Jaganjca, jest sveta ali sačinjena od grešnika, kako je napisao Sveti Ambrozije: Crkva je "immaculata ex maculatis", sveta je i bez mrlje makar formirana u svom zemaljskom hodočašću od ljudi uprljanih grijehom.

Želim podsjetiti ovu neprolaznu istinu svetosti Crkve svima onima koji, pred gnusnim i bogohulnim ponašanjem bivšeg Nadbiskupa Washingtona, Theodora McCarric, i pred teškom, zbunjujućom i grešnom ponašanju Pape Franje omertà mnogih pastira, tako su duboko skandalizirani da osjećaju napast za napustiti Crkvu, unakaženu od tolikih prljavština.

Papa Franju u Angelusu u nedjelju 12. kolovoza 2018 izgovorio je ove riječi: "Svatko je kriv za dobro koje je mogao učiniti i koje nije učinio... Ako se ne odupremo zlu, hranimo ga na izravan način. Potrebno je intervenirati tamo gdje se zlo širi; jer zlo se širi gdje nedostaju hrabri kršćani koji se opiru dobrom". Ako se ovo, po pravdi, treba smatrati teškom odgovornošću svakog vjernika, još je veća vrhovnog pastira Crkve koji, u slučaju McCarrick, ne samo da se nije odupro zlu, već mu se pridružio za za proslijediti nositi zlo sa onim koji je bio duboko korumpiran, slijedio je savjete onog za kojeg je znao da je bio perverzna osoba, množeči tako eksponencijalno, sa svojim vrhovnim autoritetom, zlo počinjeno od McCarricka. I koliko još loših pastira podržava Franjo u njegovoj akciji razaranja Crkve!

Franjo abdicira od zapovijedi koju je Krist dao Petru za utvrditi svoju braću. Štoviše, svojim djelovanjem ih je podijelio, uvodi ih u grešku, potiče vukove nastavljati komadati ovce Kristovog stada.

U ovom trenutku posebno dramatičnom za sveopću Crkvu mora priznati svoje greške, i u skladu sa proklamiranim principom nula torelancije, Papa Franjo treba prvi dati primjer kardinalima i biskupima koji su pokrili McCarrickova zlostavljanja i treba podnijeti ostavku sa svima njima.

Makar i u zbunjenosti i u tuzi zbog težine svega čemu smo svjedoci, ne gubimo nadu! Dobro znamo da da velika većina naših pastira žive vjerno i posvećeno svoje svećeničko zvanje.

U momentima velikih kušnja jest kada milost Gospodnja se objavljuje preobilno i stavlja svoje beskrajno milosrđe svima na raspolaganje; ali ovo je udijeljeno samo onome tko bude doista pokajan i iskreno si predloži ispraviti se. Ovo je prilika da Crkva ispovijedi svoje grijehe, obrati se i vrši pokoru.

Molimo se svi za Crkvu i za Papu, sjetimo se koliko nam je puta rekao da se molimo za njega!

Obnovimo svi vjeru u Crkvu našu majku: "Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu!"

Krist nikada ne će napustiti svoju Crkvu! Rodio ju je svojom krvlju i stalno je obnavlja svojim Duhom!

Marijo, Majko Crkve, moli za nas!
Djevice Marijo Kraljice, Majko Kralja slave, moli za nas!

Rim, 22. kolovoza 2018
Presveta Marija Djevica i Kraljica

 ---

Ovdje: Svih sedam djelova u jednom arhivu pdf.

Pismo exnuncija Carlo Maria Viganò (6. dio)

Imenovanja Blase Cupicha u Čikagu i Wiliama Tobina u Newarku bili su orkestrirani od McCarricka, Maradiage i Wuerla, koji su bili ujedinjeni svojim podlim paktom zlostavljanja prvog, i prešućivanja zlostavljanja od strane druge dvojice. Njihova imena nisu bila na spisku predstavljenom od Nuncijature za Čikago i Newark.

S obzirom na Cupicha, ne prolazi neopaženom njegova notorna arogancija i drskost negirajući ono što je svima očigledno: da su 80% od svih zlostavljanja prema odraslim mladićima bila počinjena od homoseksualaca unutar relacije autoriteta prema svojim žrtvama. U nagovoru koji je dao prilikom preuzimanja stolice u Čikagu, zgoda kojoj sam prisustvovao kao Papin predstavnik, Cupich je rekao, kao da priča neki vic, da se svakako ne bi trebalo očekivati da novi nadbiskup hoda po vodi. Bilo bi dovoljno možda da ostane svojim nogama čvrsto na zemlji, i da osljepljen svojom gay ideologijom, ne pokušava promijeniti stvarnost, kako je izvjavio u nedavnom intervjuu koju je dao u America. 

Ističući svoju posebnu kompetentnost u ovoj temi jer je bio Predsjednik Committee on Protection of Children and Young People (Komiteta Zaštite Djetinjstva i Mladih) Biskupske Konferencije USA, tvrdio je da glavni problem krize seksualnog zlostavljanja od strane klera nije homoseksualnost, i tvrdeći nešto takvo samo se skreće pažnja s pravog problema: klerikalizma. Za podržati ovu poziciju, Cupich se "čudno" pozvao na rezultate jednog istraživanja koje se izvelo na vrhuncu krize seksualnog zlostavljanja maloljetnih početkom 2000, "blago" ignorirajući da su rezultati tog istraživanja bili potpuno opovrgnuti od narednih neovisnih Izvješća vođenih od John College of Criminal Justice iz 2004 i 2011, u kojim se zaključivalo da su u slučaju seksualnog zlostavljanja, 81% žrtava bili muškarci. Doista, Vlč. Hans Zollner, S.J., vicerektor Pontificijskog Gregorijanskog Sveučilišta, predsjednik Centre for Child Protection (Centra za Zaštitu Djetinjstva) i član Pontificijske Komisije za Zaštitu Maloljetnih, izjavio je nedavno u listu La Stampa, da se "u najvećem broju slučajeva radi o zlostavljanjima homoseksualaca".

Također imenovanje McElroya za biskupiju San Diego bila je uređena odozgo, preko meni kao Nunciju upućene i šifrirane naredbe od Kardinala Parolina: "Rezervirajte stolicu od San Diego za McElroy". 

Također McElroy je bio svjestan zlostaljanja počinjenih od McCarricka, kako dokazuje pismo koje mu je uputio Richard Sipe 28. srpnja 2016.

Sa ovim osobama su usko povezani pojedinci koji pripadaju prvenstveno skrenutom krilu Isusovaca, danas nažalost većinskom, i koje je bilo motiv brige za Pavla VI i narednih pontifeksa. Dovoljno je misliti na O. Robert Drinan, S.J, četiri puta za Predstavničko Vijeće, čvrsti branitelj pobačaja, ili na O. Vincent O'Keefe, S.J., jedan od glavnih promicatelja dokumenta The Land o'Lakes Statment iz 1967, koji je teško kompromitirao katolički identitet Sveučilišta u USA. Treba opaziti da je također McCarrick, tjesno vezan za skrenuto krilo isusovaca i u tom dobu Predsjednik Katoličkog Sveučilišta u Puerto Rico, učestvovao u toj zloj aktivnosti, tako škodljivoj za formaciju savjesti američke mladeži.

["Dragi prijatelji, ja sam tako sretan što mogu podijeliti moj govor, "Pokazati dobrodošlicu i poštovanje u našim župama osobama LGBT i u njihovim obiteljima", na Vatikanskom Svjetskom Susretu Obitelji, u Dublinu prošlog tjedna. Govor je bio provjeren i odobren od Vatikana". Dobro James, vjerujemo ti, ne trebaš se mučiti da nam dokazuješ da su ti govori odobreni. Jednom su ga pitali da li je on homoseksualac, ali nije htio odgovoriti. Jest peder u glavu, pederčina pederska.]

O. James Martin S.J., unaprijeđen od prije spomenutih osoba, posebno od Cupicha, Tobina, Farrella i McEnroya, imenovan Savjetnik Dikasterija za Komunikacije, poznati aktivista koji promiče LGBT agendu, i izabran za korumpirati mlade koji će učestvovati u skorom susretu u Dublinu na Svjetskom Susretu Obitelji, samo je jedan od skorih i tužnih primjera ovog skrenutog krila isusovačkog reda.

Papa Franjo je tražio u mnogo slučajeva totalnu transparenciju u Crkvi, i da biskupi i vjernici nastupe hrabro. Vjernici cijelog svijeta također to traže od njega na primjeran način. Neka kaže od kada zna za zločine počinjena od McCarricka zlorabeći svoj autoritet sa bogoslovima i svećenicima.

U svakom slučaju, Papa ih je upoznao od mene 23. lipnja 2013 i nastavio je štititi McCarricka, ne uzimajući u obzir sankcije koje mu je bio nametnuo Papa Benedikt i čineći od njega svog vjernog savjetnika zajedno sa Maradiagom.

[Maradiaga i njegov hobi. U međuvremu njegova zemlja, Honduras, spala je u postotku na najmanji broj katolika Južne Amerike: 37%. Samo ti pjevaj, cvjetu moj, baš tebe briga. Inače, ova ptica ima zaduženje dobiveno od Franje, njegovog velikog prike, za reformu kurije.]

Ovaj, Maradiaga, osjeća se tako siguran Papine zaštite da se usuđuje zvati "tračem" stalne pozive desetina svojih bogoslova koji su imali hrabrost da mu napišu pismo nakon što se jedan od njih pokušao ubiti zbog homoseksualnih zlostavljanja koja su se vršila u bogosloviji.

[Pismo 48 bogoslova koje je upućeno biskupima Hondurasa  zbog homoseksualnog zlostavljanja u bogosloviji, i nakon pokušaja samoubojstva jednog bogoslova. Objavljeno od Edwarda Pentina. Koji je, znate, smrdljivi lažac. I nije dobro to što piše. Tako kaže Maradiaga. Je li ti se sviđa prst? Hajde, cucaj još malo i ne žali se.]

Pismo exnuncija Carlo Maria Viganò (5. dio)

Pri povratku u Washington sve sam vido u potpunoj jasnoći, zahvaljujući također novoj činjenici koja se dogodila malo dana nakon mog susreta sa Papom Franjom. Pri preuzimanju dužnosti Mons. Mark Seitz kao novog biskupa biskupije El Paso, 9. srpnja 2013, poslao sam prvog Savjetnika Mons. Jean-François Lantheaume, dok sam ja istog dana otišao u Dallas na međunarodni susret o bioetici. Kada se vratio, Mons. Lantheaume mi je pripovijedio da se u El Paso našao sa Kardinalom McCarrick koji, u jednom momentu i po strani, mu je bio rekao skoro iste riječi kao i meni Papa u Rimu. "Biskupi u USA ne trebaju biti ideologizirani, ne trebaju biti desni, trebaju biti pastiri...". Ostao sam bez riječi! Bilo je jasno da su riječi zamjerke koju mi je Papa Franjo uputio 21. lipnja 2013, bile došle od njega dan prije preko Kardinala McCarrick. Također spomen koji je Papa bio napravio "ne kao Nadbiskup Filadelfije" je vodio do McCarricka, jer je između obojice bila velika diskusija u vezi primanja na pričest političara koji su odobravali pobačaj: McCarrick je bio manipulirao, u svom priopćenju biskupima, jedno pismo od ondašnjeg Kardinala Ratzingera koji je zabranjivao dati im pričest. Također sam znao koliko su ujedinjeni bili sa McCarrickom neki kardinali što su Mahony, Levada i Wuerl, koji su bili osujećivali nova imenovanja Pape Benedikta na važne stolice Filadelfije, Baltimora, Denvera i San Francisca.

[Zašto glavni mediji pokrivaju Franju? Jer štite svoga]

Nezadovoljan zamkom koju mi je postavio 23. lipnja 2013. pitajući me o McCarricku, nekoliko mjeseci poslije, u audijenciji koju mi je posvetio 10. listopada 2013, Papa Franjo mi je postavio jednu drugu, ovaj put o drugom svom štićeniku, Kardinalu Donaldu Wuerl. Upitao me: "Kardinal Wuerl, kakav je, dobar ili loš?". "Sveti Oče - odgovorio sam mu -, ne ću reći da li je dobar ili loš, ali ću Vam priopćiti činjenice". I pripovijedio sam mu dvije činjenice prije spomenute, vezane za pastoralnu ravnodušnost Wuerla prema gnusnim zastranjenjima Sveučilišta Georgetown, i poziv na susret sa McCarrickom koji je uputila nadbiskupija u Washingnonu mladim kandidatima za svećenstvo. Također ovom prilikom Papa nije dao nikakvu reakciju.

Očigledno je da nakon izabranja Pape Franje, McCarrick, oslobođen bilo kakve obaveze, se osjećao slobodan za stalna putovanja, davanja konferencija i intervjua. Djelovao je kao ekipa sa Kardinalom Rodriguez Maradiaga, s kojim se promijenio u kingmaker (onaj koji vadi kraljeve) u imenovanjima za Kuriju i u USA, i za najslušanijeg savjetnika u Vatikanu za susrete sa administracijom Predsjednika Obama. Objašnjava se tako da Papa zamjeni u Kongregaciji za Biskupe Kardinala Burke sa Wuerlom i odmah imenuje Cupicha, kojeg je također promovirao u kardinala. S tim imenovanjima, Washingtonska Nuncijatura je bila izvan igre s obzirom na imenovanja biskupa. Osim toga, imenovao je brazilca Ilson de Jesus Montanari - velikog prijatelja svog privatnog sekretara, argentinca Fabian Pedacchio -, Sekretarom Kongregacije za Biskupe i Sekretarom Kardenalskog Kolegija, promovirajući ga, samo jednim potezom, od jednostavnog službenika ovog dikasterija u zvanje Sekretara Nadbiskupa. Nikad se nije vidjelo nešto takvo za jedan tako važan položaj!

[Ne zaboravi: liturgijska zlostavljanja prethodili su seksualna]

Pismo exnuncija Carlo Maria Viganò (4. dio)

S obzirom na rimsku kuriju, za sada se uzdržavam, makar su dobro poznata imena drugih vatikanskih prelata, također vrlo bliskih Papi Franji, kao što su Kardinal Francesco Coccopalmerio i Nadbiskup Vincenzo Paglia, koji pripadaju filohomoseksualnim strujanjima (gledaju na homoseksualnost s izvjesnom "simpatijom" ili "razumjevanjem") koja odobravaju subverziju katoličkog nauka prema homoseksualnosti; struja koja je već bila osuđena 1986. od Kardinala Josepha Ratzinger, ondašnjeg Prefekta Kongregacije za Nauk vjere, u Pismu Biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi o homoseksualnim osobama. Istom strujanju, makar iz drugog ideološkog stanovišta, pripadaju i kardinali Edwin Frederick O'Brien i Renato Raffaele Martino. Drugi koji pripadaju ovoj struji borave čak u Domus Sanctae Marthae (opaska: gdje boravi Bergoglio). Prelazim sada na USA. Očigledno, prvi koji je bio informiran o mjerama nametnutima od Pape Benedikta McCarricku bio je njegov nasljednik u Washingtonu, Kardinal Donald Wuerl, čija je situacija sada potpuno kompromitirana nedavnim objavljivanjima o njegovom ponašanju kad je bio biskup Pittsburgha.

Ne dolazi u obzir da bi Nuncij Sambi, drevne italijanske katoličke tradicije, koji je bio vrlo odgovorna osoba, lojalan, direktan i eksplicitan, prešutio i da mu ne bi priopćio pitanje. U svakom slučaju, ja sam osobno sam nekoliko puta tretirao ovu temu sa Kardinalom Wuerlom, i nisam imao potrebu ući u detelje jer mi je bilo potpuno jasno da je bio potpuno upućen. Sjećam se posebno činjenice kada sam ga morao upozoriti na jednu publikaciju nadbiskupije na čijoj zadnjoj stranici se najavljivao susret mladića koji su vjerovali da imaju zvanje sa Kardinalom McCarrick. Odmah sam telefonirao Kardinalu Wuerl, koji mi je izrazio svoje iznenađenje, govoreći mi da nije znao ništa o susretu i da će se zauzeti za njegov otkaz. Ako sada govori da nije znao ništa o zlostavljanjma počinjenima od McCarricka i o mjerama preuzetim od Pape Benedikta, kako objašnjava taj odgovor?

Njegove sadašnje izjave, u kojima tvrdi da nikad nije znao ništa, makar na početku se osvrće lukavo na odštetu dvjema žrtvama, su potpuno smješne. Kardinal bezobrazno laže i, štoviše, uvodi u laž svog kancelara, Mons. Antonicelli.

Ali Kardinal Wuerl već je jasno lagao drugom prilikom. Nakon jednog moralno neprihvatljivog susreta dopuštenog od akademskih autoriteta Sveučilišta Georgetown, ja sam bio upozorio njihovog Predsjednika, John DeGioia, kojem poslah dva susljedna pisma. Prije nego što sam ih poslao na njihovo odredište, iz ispravnosti, osobno sam uručio kopiju istih kardinalu uz popratno pismo. Kardinal mi je bio rekao da nije znao ništa o tim događajima. Ipak, izbjegao je odgovoriti mi službeno na ova dva moja pisma, protivno svom uobičajenom postupku. Nakon toga sam saznao da se u na Sveučilištu Georgetown takav susret odvijao već sedam godina. I kardinal nije ništa znao!

Štoviše, Kardinal Wuerl, usprkos saznanju o kontinuiranim zlostavljanjima počinjenim od Kardinala McCarrick i sankcijama koje mu je izrekao Papa Benedikt, neispunjavajući Papinu zapovijed dopustio je (McCarricku) boraviti u jednoj bogosloviji u Washington D.C., stavljajući u rizik druge bogoslove.

Umirovljeni Biskup Paul Bootkostki, iz Metuchena, i umirovljeni Nadbiskup John Myers, iz Newarka, pokrili su zlostavljanja načinjena od McCarricka u svojim biskupijama i odštetili su dvojicu njegovih žrtava. Ne mogu to negirati i trebaju biti istraživani da se objave okolnosti i odgovornosti tih slučajeva.

Kardinal Farrell, u nedavnom intervjuu javnim medijima također je izjavio da nije imao ni slutio o zlostavljanjima McCarricka. Imajući u vidu njegov curriculum u Washingtonu, Dallasu i sada u Rimu, vjerujem da nitko ne može ako želi biti pošten vjerovati u ono što govori. Ne znam da li ga je itko pitao nekom prilikom da li je poznavao Macielova zlodjela. Kad bi ti opovrgao, da li bi tomu netko vjerovao znajući da je imao odgovorne položaje kao član Kristovih Legionara?

Gledi Kardinala Sean O'Malley ograničavam se reći da su njegove posljednje izjave o slučaju McCarrick zbunjujuće, i potpuno zamračuju njegovu prozirnost i vjerodostojnost.

**

Savjesti mi nalaže objaviti činjenice koje sam živio u prvoj osobi vezano za Papu Franju, koje imaju dramatični smisao i koje, kao biskup koji dijeli kolegijalnu odgovornost svih biskupa prema općoj Crkvi, ne dopuštaju mi šutjeti, i koje ovdje izlažem, spreman potvrditi ih pozivajući Boga za svjedoka.

Zadnjih mjeseci svog Pontifikata, Papa Benedikt XVI je sazvao u Rimu susret svih apostolskih nuncija, kako su to prije napravili Pavao VI i Sveti Ivan Pavao II u mnogo prilika. Utvrđeni datum za Audijenciju sa Papom bio je 21. lipanj 2013. Papa Franjo je održao ovaj kompromis uzet od svog prethodnika. Normalno, ja sam također putovao u Rim iz Washingntona. Radilo se o prvom susreto sa novim Papom, izabranim tri mjeseca prije, nakon ostavke Pape Benedikta.

Izjutra u četvrtak 20. lipnja 2013 uputio sam se u Domus Sanctae Marthae, za pridružiti se mojim drugovima koji su tamo bili smješteni. Čim sam ušao u predvorje susreto sam se sa Kardinalom McCarrick, obučen svečanim habitom sa izrezbarenom kopčom. Pozdravio sam ga s poštovanjem, kako sam uvijek činio. On mi odmah reče, tonom koji je bio između trijumfalnog i dvoznačnog: "Papa me je primio jučer; sutra idem u Kinu".

Onda nisam ništa bio znao o njegovom dugom prijateljstvu sa Kardinalom Bergoglio i važnoj ulozi koju je (McCarrick) igrao u njegovom izabranju, kako je sam McCarrick objavio nakon izvjesnog vremena na jednoj konferenciji koju je dao u Villanova University i u jednom intervjuu za Catholic National Reporter; jednako nisam nikad mislio na činjenicu da je učestvovao na preliminarnim susretima prije zadnje konklave, i o ulozi koju je mogao imati kao birač u konklavi 2005. Zato nisam odmah shvatio skriveni smisao poruke koju mi je poslao McCarrick; poruka koja mi je postala očiglednom narednih dana.

Idućeg dana bila je Audijencija sa Papom Franjom. Nakon nagovora, djelomično čitanog i djelomično improviziranog, Papa je htio pozdravit jednog po jednog svakog pojedinog nuncija. Sjećam se da sam bio posljednji u redu. Kad je došao na mene red, jedva sam imao vremena za reći mu: "Nuncij sam u USA", na što mi on, bez ikakvog zaobilaska, odgovori ovim riječima: "Biskupi u USA ne trebaju biti ideologizirani! Trebaju biti pastiri!". Naravno, nisam bio u stanju pitati za smisao njegovih riječi i agresivni ton kojim me je bio napao. Imao sam u ruci jednu knjigu na portugalskom koju mi je Kardinal O'Malley uručio prije nekoliko dana za Papu, govoreći mi: "Tako će obnoviti portugalski prije odlaska u Rio za Svjetski Dan Mladosti". Dadoh mu je brzo, oslobađajući se jedne krajnje zbunjujuće i nekomotne situacije.

[Ovo je ta audijencija; susret nuncija i Franje odvija se pri kraju]

Na kraju Audijencije Papa je nagovijestio: "Oni koji iduće nedjelje još uvijek budu u Rimu pozvani su koncelebrirati sa mnom u Domus Sanctae Marthae". Naravno, mislio sam ostati za pojasniti što prije ono što mi je Papa htio reći.

[Mons. Ricca i Franjo]

U nedjelju 23. lipnja, prije koncelebracije s Papom, zamolio sam Mons. Ricca, kao odgovornog za Dom koji nam je pomagao pri oblačenju svećeničkim ruhom, da li bi mogao upitati Papu za prijem kroz idući tjedan. Kako sam mogao vratiti se u Washington a da nisam izjasnio što je Papa htio od mene?. Nakon mise, dok je Papa pozdravljao mali broj prisutnih vjernika, Mons. Fabian Pedacchio, njegov argentinski sekretar, prišao mi je i rekao: "Papa me je zamolio da Vas pitam da li ste sada slobodni". Svakako da sam odgovorio da sam na papinom raspolaganju i da mu zahvaljujem da me primi tako brzo. Papa me je odveo do prvog kata, gdje je njegov apartament, i reče mi: "Imamo 40 minuta prije Angelusa".

Počeo sam razgovoro pitajući Papu što je htio reći sa riječima koje mi je uputio kada sam ga pozdravio u prošli petak. I Papa, s vrlo različitim tonom, ljubaznim, skoro srdačnim, mi reče: "Da, biskupi USA ne trebaju biti ideologizirani, ne trebaju biti desni kao Nadbiskup Filadelfije, (Papa nije spomenuo njegovo ime), trebaju biti pastiri; i ne trebaju biti ljevi - i nadoda podižući obje ruke -, i kad kažem ljevi, hoću reći homoseksualci". Naravno, nisam razumio logiku veze između biti ljevičar i homoseksualac, ali nisam nadodao ništa više.

Onda me Pap upitao vrlo srdačnim tonom: "Kakav je Kardinal McCarrick?" Odgovorio sam mu sa svom iskrenošću, i ako hoćete, sa mnogo naivnosti: "Sveti Oče, ne znam da li Vi poznajete Kardinala McCarrick, ali ako pitate Kongregaciju za Biskupe, postoji dossier ovako velik o njemu. Korompirao je generacije bogoslova i svećenika, i Papa Benedikt mu je nametnuo povući se u život molitve i pokore". Papa nije načinio ni najmanji komentar na moje teške riječi i njegovo lice nije pokazalo nikakvu gestu iznenađenja, kao da bi poznavao situaciju ima dosta vremena, i odmah promjeni temu. Ali, onda, s kojim ciljem me je Papa napravio to pitanje: "Kakav je Kardinal McCarrick?" Očigledno, htio je znati da li sam ja bio saveznik ili ne McCarricka.

"Neonacisti" na prosvedima u Njemačkoj nose slike ubijenih njemaca. Kako se može dopustiti tolika drskost!

Pismo exnuncija Carlo Maria Viganò (treći dio)

Ne znam kada je Papa Benedikt dao ove mjere prema McCarricku, da li 2009. ili 2010, jer sam je u tom vremenu bio premješten u Državne Urede Vatikana; jednako ne znam tko je odgovoran za ovo nevjerojatno kašnjenje. Doista ne vjerujem da je to bio Papa Benedikt, koji, dok je još bio kardinal, već je osudio u nekoliko navrata korupciju prisutnu u Crkvi i koji je u prvim mjesecima pontifikata prihvatio vrlo čvrstu poziciju protiv prihvaćanja u bogoslovijama mladića sa dubokim homoseksualnim tendencijama. Smatram da ta odgovornost pada na ondašnjeg prvog papinog suradnika, Kardinala Tarcisio Bertone, notorno naklonjenog promociji homoseksualaca na odgovorna mjesta i koji je pripremao informaciju koju je smatrao odgovarajućom za uručiti Papi.

U svakom slučaju, sigurno je da je Papa Benedikt nametnuo McCarricku spomenute kanonske sankcije, koje su mu bile uručene preko Apostolskog Nuncija u USA, Pietro Sambi. Mons. Jean-François Lantheaume, ondašnji prvi savjetnik Nuncijature u Washingtonu i Chargé d’Affaires a.i., nakon neočekivane smrti Nuncija Sambi u Baltimoru, mi je ispripovijedio, kad sam došao u Washington - spreman je dati svjedočanstvo -, sumorni razgovor od više od sat vremena, između Nuncija Sambi i Kardinala McCarricka, koji je bio sazvan u Nuncijaturi: "Glas Nuncija - rekao mi je Mons. Lantheaume - mogao se čuti sve do hodnika".

Novi Prefekt Kongregacije za Biskupe, Kardinal Marc Ouellet, priopćio mi je ove iste mjere Pape Benedikta u studenom 2011, u razgovoru prije mog polaska za Washington, kao dio instrukcija spomenute Kongregacije novom nunciju.

S moje strane, potvrdio sam te mjere Kardinalu McCarrick u prvom susretu koji sam imao sa njim u nuncijaturi. Kardinal, mrmljajući na nerazumljiv način, priznao je da je možda počinio grešku što je podijelio krevet s nekim bogoslovom u njegovoj kući na plaži, ali to je rekao kao da ta činjenica ne bi imala ni najmanju važnost.

[Poljski sodomoc Charamsa i svećenik koji je bio na mjestu vicesekretara Međunarodne Teološke Komisije, pri Kongregaciji za Nauk Vjere. Napušta službu za ujediniti se sa katolonskim "ljubavnikom" Eduardom. Tko takve ljude dovodi na tako značajne službe? Tko ih uopće tolerira u svećeništvu? ]

Vjernici se pitaju bez prestanka kako je moguće da bude izabran na (nadbiskupsku) stolicu u Washingtonu i da ga se imenuje kardinalom; imaju svo pravo da saznaju tko je znao o njegovim teškim zločiniima, tko ih je prekrivao. I zbog ovog motiva je moja dužnost za dati upoznati ono što znam o ovome, počevši sa rimskom kurijom.

Kardinal Angelo Sodano je bio Državni Sekretar do rujna 2006: njemu je stizala sva informacija. U studenom 2000, Nuncij Montalvo mu je poslao svoj izvještaj prenoseći spomenuto pismo Vlč. Boniface Ramsey u kojoj je iznosio tužbe teških seksualnih zlostavljanja počinjenih od McCarrick.

Dobro je poznato da je Sodano do kraja htio pokriti skandal Vlč. Maciel: čak je i smjenio Nuncija u Meksiku, Justo Mullor, koji nije htio biti suučesnik njegovim manevara pokrića Maciela i na njegovo mjesto postavio Sandri, ondašnjeg Nuncija u Venecueli, koji je naprotiv bio vrlo spreman za suradnju. Sodano je čak postigao da Vatikanska Služba za Vijesti emitira priopćenje u kojem se tvrdila jedna neistina, to jest: da je Papa Benedikt odlučio da je slučaj Maciel
trebao biti smatran skončanim. Benedikt je reagirao, usprkos neumornoj odbrani Sodana, i Maciel je bio osuđen kao krivac i neopozivo kažnjen.

Da li je imenovanje McCarricka na stolicu u Washingtonu i za kardinala djelo Sodana kad je Ivan Pavao II bio već vrlo bolestan? Ne možemo to znati. Ipak, dopušteno je to misliti, ali ne vjerujem da je bio jedini odgovoran. McCarrick je putovao u Rim vrlo često i imao je prijatelja na svakom mjestu, na svim nivoima Kurije. Ako je Sodano zaštitio Maciela, kako izgleda da je tako bilo, nema razloga da jednako ne zaštiti i McCarricka, koji je prema mišljenju mnogih imao ekonomske mogućnosti za utjecati na odluke. Naprotiv, ondašnji Prefekt Kongregacije za Biskupe, Kardinal Giovanni Battista Re, usprotivio se njegovom imenovanju za Washingtonsku stolicu. U Nuncijaturi u Washingtonu ima jedno pismo, napisano njegovom rukom, u kojem se Kardinal Re razdružuje od spomenutog imenovanja i tvrdi da je McCarrick bio na 14. mjestu za washingtonsku nadbiskupiju.

Kardinalu Tarcisio Bertone, kao Sekretaru Države, prenesen je izvještaj Nuncija Sambi sa svim priložnim dokumentima i, pretpostavlja se, Zamjenik mu je predao moja dva Pisma (Opažanja) prethodno spomenuta, od 6. prosinca 2006. i 25. svibnja 2008. Kako sam već naznačio, Kardinal nije imao ništa protiv predstaviti, inzistirajući, kandidate očito aktivne homoseksualce na mjesto biskupa - citiram samo poznati slučaj Vincenzo di Mauro, imenovan Nadbiskupom-biskupom Vigevana, smjenjen zbog zlostavljanja svojih bogoslova -, kao što nije bio protiv filtriranja i manipuliranja informacija koje su stizale Papi Benediktu.

[Franjo s pro gay svećenikom Luigi Ciotti]

Kardinal Pietro Parolin, aktualni Sekretar Države, također je bio suučesnik pokrivanja zlodjela McCarricka; ovaj (McCarrick), doista, nakon izabranja Pape Franje, hvalio se otvoreno svojim putovanjima i misijama u raznim kontinentima. U travnju 2014, Washington Times je informirao na prvoj stranici o putovanju McCsrricka u Centroafričku Republiku u ime Državnog Odjela. Kao Nuncij u Washingtonu pisao sam Kardinalu Parolinu pitajući ga da li su još uvijek vrijedile sankcije nametnute McCarricku od Pape Benedikta. Nepotrebno je reći da nikad nisam dobio odgovora na to pismo!

Isto se može reći od Kardinalu William Levada, prijašnjem Prefektu Kongregacije za Nauk Vjere, i o kardinalima Marc Ouellet, Prefektu Kongregacije za Biskupe, i Lorenzo Baldisseri, prijašnji Sekretar iste Kongregacije za Biskupe, Nadbiskupu Ilson de Jesus Montanari, aktualnom Sekretaru spomenute Kongregacije. Svi, s obzirom na svoj položaj, bili su upućeni u sankcije nametnute od Pape Benedikta McCarricku.

Kardinali Leonardo Sandri, Fernando Filoni i Angelo Becciu, kao Zamjenici Državnog Sekretarijata, znali su do u detalj situaciju Kardinal McCarrick.

Jednako vrijedi za kardinale Giovanni Lajolo i Dominique Mamberti koji, kao Sekretari za Relacije sa Državama, učestvovali su nekoliko puta tjedno na susretima sa Državnim Sekretarom.